XIII

     1.
     Možda na milju od obale, Fanakapan je zahvatila druga struja koja je bila i te kako snažna, tako da je najpre bacakala lađu unaokolo poput kakve igračke pre nego što ju je poslala njenim putem. Visina talasa brzo se povećala, što je dosta uznemirilo Džoa, jer bi u jednom trenutku podigli brod dvadeset, trideset stopa u nesigurne visine sa kojih su imali zastrašujući pogled, a zatim ga spuštali poput kamena kroz žleb koji je bio u toj meri dubok i mračan da su imali utisak, pri svakom silaženju, da im je to ujedno i poslednje i da će ih uskovitlani talasi pokopati. Ali to se nije dešavalo. Svaki put bi se ponovo izdigli, iako je svaka daska na brodu škripala, a palube bile polivene od krme do pramca.
     Bilo je nemoguće razgovarati u ovakvim uslovima. Džou je jedino preostalo da se čvrsto drži za vrata kormilareve kućice i da se moli. Dosta vremena je prošlo od kada je poslednji put započeo rečenicu sa Oče naš, ali reči su mu se odmah vratile; to što ih se sećao delovalo je utešno. Možda je, pomisli on, čak postojala neka daleka prilika da ih je neko čuo. Ta pomisao - koja bi mu još juče izgledala krajnje naivna - sada nije delovala u toj meri idiotski. Prekoračio je prag koji je vodio u drugačije stanje bivstvovanja; stanje koje je podsećalo na drugu sobu u kući veličine Vaseljene: bukvalno, korak dalje. Ako su postojala jedna takva vrata kroz koja se moglo ući, zašto ne i mnoga? I zašto jedna od njih ne bi bila ona koja vode na Nebesa?
     Od kada je odrastao, postavljao je sebi pitanje zašto. Zašto Bog? Zašto smisao? Zašto ljubav? Sada je uvideo svoju grešku. Pitanje nije trebalo da glasi zašto; već zašto da ne?
     Prvi put od detinjstva, od kada je slušao baku kako priča biblijske priče kao sećanja, usudio se da poveruje; i pored svih tamnih prolaza i užasnih meteža koji su bili pred njim, i pored toga što je bio mokar do gole kože i što mu je bilo muka, bio je neobično srećan.
     Da je Fib sada pored mene, pomisli on, ništa mi ne bi nedostajalo.

     2.
     Tesla je odbila da odgovori na bilo koje Fibino pitanje pre nego što je odstojala petnaest minuta ispod toplog tuša, istrljala svaki delić tela od glave do pete, ušmrkala vodu kroz nos i izduvala je kako bi isprala poslednje ostatke govana iz nozdrva i utrošila pola tube paste za zube i punu bočicu tečnosti za ispiranje usta u želji da isplakne usta i grlo.
     Kada je to obavila, stala je pred ogledalo da osmotri telo iz onoliko uglova koliko joj je to anatomija dozvoljavala. Znala je da izgleda i bolje, u to nije bilo sumnje. Teško da je na njoj bilo makar šest inča mesa bez žute mrlje od neke stare masnice, ili plavkastopurpurnih i crvenih od novih, ali, na neki čudan način, dopalo joj se ono što je videla.
     "Svašta si proživela", dobaci ona svom odrazu u ogledalu. "To mi se dopada."
     Pobrinimo se da još malo poživimo, posavetova je Raul.
     Imaš li kakvu pametnu ideju?
     Potrebna nam je pomoć, u to nema sumnje. I ne počinji mi opet o Lisjenu. On nam trenutno ne bi bio ni od kakve koristi. Potreban nam je neko ko nam može pomoći da se odbranimo. I ne mislim na pištolje.
     Govoriš o magiji.
     Tačno.
     Znam samo D'Amura, reče Tesla. A Grilo misli da je on mrtav.
     Možda Grilo nije dovoljno podrobno tražio.
     Odakle, do đavola, predlažeš da krenemo?
     Radio je sa nekom vidovnjakinjom, sećaš se?
     Neodređeno.
     Zvala se Norma Pejn.
     Kako se samo toga sećaš?
     A šta drugo da radim sa svojim vremenom?
     Zatekla je Fib u kuhinji; stajala je pored sudopere, sa sprejom u ruci, među gomilom bubašvaba.
     "Proklete bube", reče Fib, zbacivši nekoliko njih koje su izdisale sa radne površine na pod. "Množe se tamo gde je toplo. Ponekad otvorim mašinu, a one se razmile svuda unaokolo."
     "Izgleda da si ih uglavnom potamanila", reče Tesla.
     "Tja. Vratiće se one. Osećaš li se bolje?"
     "Mnogo bolje. A ti?"
     "Popila sam aspirin. Imam osećaj da će glava da mi se raspukne. Ali inače sam u redu. Skuvala sam čaj od nane. Želiš li?"
     "Više bi mi prijalo nešto jače. Imaš li brendi?"
     Fib uze svoju šolju i krenu u dnevnu sobu. Bila je u neredu: posvuda su se nalazili časopisi i prepune pepeljare. Cela soba zaudarala je na ustajale cigarete.
     "Morton", primeti Fib kao da to sve objašnjava. Dok je preturala po bocama sa pićem na komodi, reče Tesli: "U stvari, ne sećam se šta se dogodilo u Ervinovoj kući."
     "Ne brini zbog toga."
     "Sećam se da smo išle hodnikom. Sledeća stvar koje se sećam jeste da sam se osvestila na pragu. Jesi li pronašla Flečera?"
     "Nisam."
     "Imam samo burbon. Kupili smo brendi za prošli Božić, ali..."
     "Poslužiće i burbon."
     "Kuća nije bila prazna, je li tako?"
     "Ne, nije bila prazna."
     "Ko je bio unutra?"
     "Čovek po imenu Kison."
     "Da li je on Flečerov prijatelj?" upita Fib. Sipala je bogato burbon u čašu i pružila je Tesli. Ova je otpila dobar gutljaj žestokog pića pre nego što joj je odgovorila.
     "Kison nema prijatelje", reče ona.
     "To je tužno."
     "Veruj mi, on ih ni ne zaslužuje." Burbon je trenutno delovao na njen mozak. Doslovce je mogla da oseti kako prolazi kroz njen korteks, usporavajući joj sistem. Bilo je to prijatno osećanje.
     "Da li sat na televizoru dobro radi?" upitala je Fib. Pokazivao je tri i pet.
     "Dosta dobro."
     "Biće bolje da malo odspavamo", reče ona, blago preplićući jezikom.
     "Taj čovek, Kison..." poče Fib.
     "Pričaćemo o tome sutra."
     "Ne. Želim sada da saznam", reče ona. "Neće krenuti za nama, je li tako?"
     "Otkud ti, molim te, ta pomisao?"
     "Pala mi je na pamet kada sam tebe videla kako izgledaš kada si izišla odande", odvrati Fib. "Sredio te je. Mislila sam možda..."
     "Da možda nije završio?"
     "Tako je."
     "Ne. Mislim da mirno možemo da spavamo. Čeka njega veća riba od mene. Ali sutra ujutro, mislim da bi trebalo da brišeš odavde glavom bez obzira."
     "Zašto?"
     "Jer je on pakostan kučkin sin, i ako stvari ne idu onako kako on to želi, zgromiće ovaj grad s jednog na drugi kraj."
     "On je u stanju to da učini?"
     "Vrlo verovatno."
     "Ne mogu da odem", reče Fib.
     "Zbog Džoa?" Fib klimnu. "On se neće tako skoro vratiti", reče Tesla. "Izvesno vreme moraćeš sama o sebi da brineš."
     "Ali šta ako se ipak vrati, a mene nema?"
     "Onda će te potražiti i naći će te."
     "Veruješ u to? Zaista?" upita Fib, proučavajući Teslino lice. "Ako nam je suđeno da budemo zajedno, onda ćemo i biti?"
     Tesla je nekoliko trenutaka izbegavala njen pogled, ali na kraju nije imala drugog izbora, morala je da sretne Fibine oči. Kada je to učinila, nije imala snage da je slaže.
     "Ne", reče ona. "Ne verujem u to. Volela bih da verujem, ali ipak ne verujem."

     Posle toga nije imalo više šta mnogo da se kaže. Fib se povukla u krevet i ostavila Teslu da se udobno smesti na sofi. Osećala je opruge pod sobom i smrad Mortonovih cigareta, ali to su bile sitnice kada se ima u vidu koliko je bila iscrpljena. Spustila je glavu i upravo se zapitala hoće li je burbon držati budnu, kada je prestala da se pita, i zaspala.

     A gore, u bračnom krevetu koji je noćas izgledao veći nego prethodne noći, Fib je zagrlila samu sebe i pokušala da odagna iz glave Tesline reči. Ali nisu htele da odu. Pokopale su nade koje je s toliko truda pothranjivala poslednjih četrdeset osam časova; osećale su njihove slabosti i bile spremne da ih udare i prožderu onog trenutka kada Fib odvrati pogled.
     "Oh, Bože, Džo", reče ona iznenada, zajecavši. "Džo, Džo, Džo, gde si?"

     3.
     Baš kada je Džo počeo da misli da talasanje nikada neće prestati i da će njegovo produženo divljanje razneti Fanakapan, talasi koji su bili viši od njih počeli su da se smanjuju, i posle izvesnog vremena struja ih je odnela u mnogo mirnije vode.
     Noa je naredio dobrovoljcima da provere stanje paluba (prošli su bolje nego što se Džo nadao; propuštao je vodu samo na jednom mestu, i to sasvim malo), zatim su zapalili baklje na krmi i pramcu i svi su polegali da se odmore i povrate dah. Svi dobrovoljci posedali su zajedno na krmu, pognutih glava.
     "Da li se oni to mole?" upitao je Džo Nou.
     "Ne baš."
     "Hteo bih da im se zahvalim za ono što su malo pre učinili", reče Džo.
     "Ne bih se gnjavio oko toga."
     "Ne, ja to želim", reče Džo i krenu od Noe.
     Noa uhvati Džoa za ruku. "Molim te da ih ostaviš na miru", reče on.
     Džo se otrgnuo. "U čemu je stvar?" upita on i krenu palubom do one šestorice. Niko od njih ga nije ni pogledao dok im se približavao.
     "Želim samo da vam se zahvalim..." poče Džo, ali je zaćutao kada je uočio mnoštvo sitnica vezanih za njihovo stanje. Nekolicina je bila povređena u oluji - ranjene ruke i bokovi, lica u modricama - ali niko se nije obazirao na rane. Krvarili su na natopljenu palubu, povremeno drhteći.
     Iznerviran, Džo se spustio na kolena pored njih. Tek mu se sada ukazala prilika da izbliza osmotri njihove fizionomije. Nijedan nije delovao sasvim ljudski. Svaki je imao neku pojedinost - kožu, oko ili lobanju - koja je ukazivala na to da potiču iz mešovitih brakova: krv homo sapiensa mešala se sa krvlju stvorenja koja su živela ili pored Suštine ili ispod nje.
     Stao je da prelazi sa jednog lica na drugo. Nijedno nije pokazivalo ni najmanji nagoveštaj da trpi bol ili da mu je neugodno.
     "Trebalo bi da previjete te rane", reče on.
     Nije dobio odgovor. Nisu bili gluvi, to je znao. Čuli su Nou kada im je izdavao uputstva, čak i pri urlanju talasa. Ali ničim nisu pokazali da su uopšte svesni Džoovog prisustva, a još manje da su razumeli šta im govori.
     Zatim je začuo glas iza sebe.
     "Nisam imao izbora."
     Džo se osvrnu preko ramena. Noa je stajao nekoliko jardi od njega.
     "Šta si im to učinio?"
     "Jednostavno sam ih uzeo u svoju službu", odvrati Noa.
     "Kako?"
     "Zakleo sam ih, mislim da vi to tako zovete."
     "Magija?"
     "Ne gledaj me s toliko prezira. To deluje. Bile su nam potrebne njihove usluge, a ja nisam mogao da ih dobijem ni na koji drugi način."
     "Da li bi isto uradio i sa mnom, da nisam pristao da te donesem ovamo?"
     "Onda nisam imao snage za tako nešto. A i da sam imao, ti bi mi se odupro bolje od njih."
     "Povređeni su."
     "Vidim."
     "Zar ne možeš da ih probudiš? Nateraj ih da se pobrinu za sebe?"
     "Zbog čega?"
     "Jer će im inače ostati doživotni ožiljci."
     "Njihovi životi su okončani, Džo."
     "Kako to misliš?"
     "Rekao sam ti. Oni su u mojoj službi. Zauvek. Iskoristićemo ih da nas odvezu kući, a onda", on slegnu ramenima, "neće više imati nikakvu svrhu."
     "Pa - šta?"
     "Lečiće na tle i umreti."
     "Oh, moj Bože."
     "Rekoh ti: nisam imao izbora. Kako bismo se inače otisnuli sa obale?"
     "Ubijaš ih."
     "Ništa oni ne osećaju. Čak se ni ne sećaju ko su."
     "Zar bih zbog toga trebalo da se osećam bolje?" upita Džo. "Pogledaj me, Noa. Ne dopada mi se ovo robovsko sranje. Probudi ih!"
     "Suviše je kasno."
     "Pokušaj, prokletstvo!" povika Džo, dok su ga prsti svrbeli da skine lažno žaljenje sa Noinog lica.
     Čovek je to znao. Povukao se nekoliko jardi niz palubu. "Do sada smo se dobro slagali", reče on Džou. "Nemojmo sada da se potučemo i pokvarimo naše prijateljstvo."
     "Prijateljstvo?" ponovi Džo. "Nisam uočio nikakvo prijateljstvo. Želeo sam nešto od tebe. I to je to."
     "U redu", reče Noa. "Ovako", reče on, "učiniću šta mogu da poništim zaklinjanje..."
     "Dobro."
     "Ne verujem da će nam biti zahvalni zbog toga, ali pretpostavljam da ti misliš kako je sloboda poželjnija od ovog stanja, iako sa sobom donosi agoniju. Jesam li u pravu?"
     "Svakako."
     "A ako ih oslobodim, pretpostavićemo da je naša pogodba raskinuta."
     "Molim?"
     "Čuo si me."
     "Nismo se tako dogovorili."
     "Ali ja ti to sada nudim", mirno odvrati Noa. "Oni mogu biti slobodni ili ti možeš steći moć. Jedno ili drugo, ali ne oboje."
     "Kučkin sine."
     "Za šta si se opredelio, Džo?" upita Noa. "Čini mi se da si sasvim siguran u svoju pravičnost, te pretpostavljam da ti neće biti teško da odlučiš. Želiš da oslobodiš robove, je li tako?" Gledao ga je i čekao. "Je li tako, Džo?"
     Posle nekoliko sekundi premišljanja Džo odmahnu glavom. "Ne."
     "Ali vezao sam ih svojom voljom, Džo. Sede i krvare, vezani mojoj voljom. Nemoguće da to želiš, je li tako?" Sačekao je trenutak. "Ili možda želiš?"
     Džo ponovo pogleda stvorenja koja su sedela na palubi; njegov um kao da je bio lavirint. Pre samo nekoliko trenutaka video je pred sobom jasnu stazu, ali Noa ju je zamaglio. A zašto? Samo zarad toga da ga vidi kako se grči.
     "Došao sam ovamo jer si mi nešto obećao", reče Džo.
     "U pravu si."
     "I neću dozvoliti da me navedeš da odustanem od toga."
     "Sam si sebe naveo, Džo."
     "Nisam pristao ni na šta."
     "Da li sam ja to dobro shvatio da će robovi ostati robovi?"
     "Za sada", reče Džo. "Možda ću ih sam osloboditi, kada dobijem ono što mi sleduje."
     "Plemenit naum", odvrati Noa. "Nadajmo se da će poživeti tako dugo." Zatim se zaputio na desnu stranu broda. "U međuvremenu", dodade on, "čeka ih posao". Pogledao je Džoa kao da očekuje da će se ovaj pobuniti. Pošto se to nije dogodilo, kratko se osmehnuo i vratio do krme da im saopšti uputstva.
     Tiho opsovavši, Džo pogleda preko ograde da vidi u čemu je problem i otkri da je voda u svim pravcima zakrčena nekom vrstom prepletenog korova. Njegovi listovi, nalik na listove paprati, bili su bledožuti, a tu i tamo bio je povezan u klupka, od kojih je najmanje bilo veličine fudbalske lopte, a najveće dvadeset puta toliko. Korov je očigledno usporavao napredovanje lađe, ali robovi su već bili na pramcu, prekoračili su preko ograde i spuštali se u vodu da reše taj problem. Probijajući se kroz plutajući gustiš, počeli su da seku korov, dvojica mačetama, ostali komadima polomljene građe. Dok ih je gledao kako rade, uopšte se pri tom ne žaleći, Džou je i protiv njegove volje prošla kroz glavu sramna misao da je možda bolje što ništa ne osećaju. Posao koji je trebalo da obave bio je pozamašan - polje korova prostiralo se najmanje dve stotine jardi ispred lađe - i nema sumnje da će iscrpsti njihove ranjene udove. Ali bar je voda s druge strane korova bila mirna. Kada brod jednom stigne do nje, robovi će moći da se odmore. Možda bi čak mogao ponovo da se nagodi sa Noom i nagovori ga da oslobodi one najslabije kako bi mogli da se pobrinu za sebe.
     U međuvremenu se povukao u kormilarevu kućicu, skinuo vlažnu košulju i obesio je na vrata pre nego što je seo da porazmisli o situaciji u kojoj se našao. Vazduh je postao miomirisan od pre izvesnog vremena, i uprkos nedavnom besu, osetio je kako ga obuzima neka vrsta klonulosti. Pustio je da mu glava padne na naslon kabinskog sedišta i zatvorio oči...

     U svom praznom krevetu u Evervilu, Fib je konačno utonula u san na jastuku vlažnom od suza i počela da sanja. Džoa, razume se. Bar njegovo prisustvo, ako ne i njega od krvi i mesa. Otplovila je na neko maglovito mesto, sa saznanjem da on nije mnogo daleko od nje, ali nije bila u stanju da ga vidi. Pokušala je da ga pozove, ali je njen glas zatomila magla. Nastavila je da pokušava i njeni napori su posle izvesnog vremena bili nagrađeni. Taj slog kao da je razdvojio maglu kada je krenuo od nje, tragajući za njim u ovoj bledoj nedođiji.
     Nije se predala. Nastavila je da ga doziva.
     "Džo... Džo... Džo..."

     Dok je spavao, ispružen u kabini na Fanakapanu, Džo je čuo kako ga neko doziva. Umalo se nije razbudio, misleći da dozivanje dolazi odnekud iz sveta jave, ali čim je počeo da se izvlači iz dremeža, pozivi su postali udaljeniji, te je pustio da ga umor vrati u snove.
     Ponovo je začuo glas i ovog puta ga je prepoznao.
     Fib! Bila je to Fib. Pokušavala je da ga nađe.
     Zaustio je da joj odgovori, ali pre nego što je stigao, ponovo ga je pozvala.
     "Gde si, Džo?" pitala je.
     "Ovde sam", reče on. "Čujem te. Da li ti možeš da čuješ mene?"
     "Oh, moj Bože", zadahta ona, očigledno zapanjena činjenicom da se ovo stvarno događa. "Jesi li to stvarno ti?"
     "Ja sam."
     "Gde si?"
     "Na brodu."

     Na brodu? - pomisli ona. Šta, do đavola, radi na brodu? Da nije pobegao za Portland i uskočio u prvi teretni brod?
     "Napustio si me", reče ona.
     "Ne, nisam. Kunem ti se."
     "Lako je to reći..." promrmlja ona, glasa otežalog od suza. "Prepuštena sam sama sebi, Džo..."
     "Ne plači."
     "I bojim se..."
     "Saslušaj me", reče on nežno. "Da li sanjaš?"
     Morala je trenutak da razmisli o tome. "Da", reče ona. "Sanjam."
     "Onda možda nismo mnogo daleko jedno od drugog", reče on. "Možda možemo da se pronađemo."
     "Gde?"
     "U moru. U more-snu."
     "Ne znam o čemu govoriš."
     "Drži se", reče on. "Drži se mog glasa. Dovešću te ovamo."

     Nije se usudio da se probudi. Ako se probudi, veza među njima biće nesumnjivo prekinuta, a ona će zapasti u očajanje (već je bila blizu toga; osetio je to u njenom glasu) i možda će odustati od daljnjeg traženja. Morao je da se uputi veoma uskom stazom; stazom koja je ležala između stanja sna, stanja zaborava i sveta jave, gde će izgubiti vezu s njom. Mora nekako da pronađe načina da pređe preko čvrste palube ovog čvrstog broda, a da se ne probudi iz dremeža, i da zaroni u vode Suštine, gde će možda paradoks sanjanja sa otvorenim očima biti podstaknut i odakle će moći da je pozove k sebi.

     "Džo?"
     "Samo me čekaj..." promrmlja on.
     "Ne mogu. Poludeću."
     "Ne, nećeš. Problem je samo u tome što su stvari čudnije nego što smo ikada mogli i pomisliti."
     "Plašim se..."
     "Nemoj."
     "Plašim se da ću umreti i da te nikada više neću videti."
     "Videćeš me. Samo izdrži, Fib. Videćeš me."

     Osetio je da su ga vrata kabine očešala po ruci; osetio je pod nogama stepenice koje su vodile na palubu. Na vrhu se sapleo i umalo nije otvorio oči, ali ona ga je sasvim slučajno upravo tada pozvala i njen glas ga je prikovao; zadržao ga u slatkom snu.
     Krenuo je nadesno. Prešao dva, tri, četiri koraka dok nije potkolenicom dodirnuo stranu broda. Zatim se bacio preko ograde.
     Voda je bila hladna, i od doživljenog šoka se probudio. Otvorio je oči i ugledao oko sebe korov nalik na gustiš koji se leluja, prepun riba od kojih većina nije bila veća od onih koje je gutao cele na obali. Opsovavši svoju svesnost, pogledao je prema površini, i kada je to učinio, ponovo je čuo Fib kako ga doziva.
     "Džo...?" reče ona; glas joj je zvučao ne očajno već veselo; gotovo uzbuđeno.
     Uhvatio se za zapleteni korov oko sebe, kako ne bi isplivao na površinu. "Ovde sam", pomisli on. "Možeš li da me čuješ?"
     U početku nije bilo odgovora; uplašio se da njen poziv nije neki zaostatak prethodne veze. Ali ne. Progovorila je ponovo, nežno.
     "Čujem te."
     Imao je utisak da je njen glas u samoj vodi oko njega. Slogovi kao da su mu milovali lice.
     "Ostani gde si", reče ona.
     "Ne idem nigde", odvrati on. Izgleda da nije morao da diše; ili pre da ga je voda snabdevala vazduhom kroz kožu. Nije osećao bol u grudima; niti paniku. Samo razdraganost.
     Okrenuo se u vodi, razdvajajući vlati korova u potrazi za njom. Ribe ga se nisu plašile. Jurile su mu pored lica i češale se o njegova leđa i stomak; igrale su mu se između nogu. A onda, iz gustiša s njegove desne strane, pojavio se jedan oblik koji je znao. Nije to bila Fib, već Zerapušu, duhpilot, koji je u njega upro svoj zlatasti pogled. Odložio je okretanje, kako bi mu dozvolio da ga vidi kako treba. Obišao ga je jednom, u smeru kazaljke na satu, zatim je krenuo unazad i učinio isto, u oba navrata zaustavivši se tačno ispred njegovog lica.
     Prepoznao ga je. Bio je ubeđen u to. Po načinu na koji su mu ogromne oči treperile u očnim dupljama, odmeravajući mu lice; bez imalo straha prišao mu je bliže da mu pomiluje obraz svojim pipcima; po načinu na koji je flertovao s njegovim prstima, kao da ih hrabri da ga pomiluju: sve su to bili znaci prisnosti. Ako ovo i nije bio isti 'šu koga je ljuljuškao na obali (izgledi su bili milijardu prema jedan da jeste) onda je morao da pretpostavi da je Noa, i pored toga što je uglavnom pogrešno prikazivao stvari, rekao istinu o 'šuu. Nisu imali mnoštvo umova, već jedan, i ova jedinka ga je prepoznala, jer ga je videla očima svog brata ili sestre.
     Iznenada je odjurio. Posmatrao ga je kako odlazi, krivudajući kroz gustiš od korova, a kada je nestao sa vidika, gustiš oko njega se zgusnuo, i ponovo je čuo Fib kako izgovara njegovo ime, ali ovog puta ne iz daljine, već gotovo kao da mu šapuće na uho. Okrenuo je glavu ulevo i...

     Bio je tu, samo nekoliko stopa od nje, plutao je u pošumljenoj vodi, gledajući je. Uopšte nije bila sigurna kako je tamo dospela. Jednog trenutka izgubila se u magli; narednog je već bila naga i kotrljala se niz obalu Ungerovog potoka. Potok je bio nabujao i brz, i nju je odnela voda koja ju je zahvatila. Neodređeno je bila svesna toga da je ovo tek isprazna tvorevina njenog uma; njegov način da obezbedi slike koje je trebalo da proprate putovanje na koje se otisnuo njen duh. Ali dok je razmišljala o ovoj nepostojanoj pomisli, predeo oko nje je nestao, nebo iznad njene glave postalo je neizmerno i čudno, a Ungerov potok se izgubio, izbacivši je u znatno dublju vodu.
     Spuštala se i spuštala, sve dublje u more sna. I mada je osetila da je njegove struje miluju i videla kako se plićaci rastvaraju poput svetlucavih velova da je propuste, potpuno svesna da ovo ne zamišlja, nije se plašila da će se utopiti. Zakoni koji su sputavali njeno telo u svetu koji je napustila ovde nisu važili. Kretala se krajnje lako, prelazeći preko predela čije tajne nije mogla još ni početi da dokučuje; najviše ju je zbunjivala ona koja se nalazila na kraju putovanja, u ličnosti čoveka koga je poslednji put videla kako hromo prolazi kroz jedna vrata u Evervilu.
     "To si zaista ti", reče ona, rastvorivši ruke.
     Zaplivao joj je u susret, čula je njegov glas u glavi, isto onako kao što i od kada je krenula na ovo čudno putovanje. "Da", reče on, "to sam zaista ja", i čvrsto ju je zagrlio.
     "Rekao si da si na brodu."
     Upro je pogled uvis prema tamnoj senci iznad njihovih glava.
     "Tako je", odvrati on.
     "Mogu li i ja sa tobom?" upitala ga je, mada je još dok je izgovarala to pitanje znala kako će glasiti odgovor.
     "Ti ovo sanjaš", reče on. "Kada se probudiš..."
     "Opet ću se nalaziti u krevetu?"
     "Da."
     Još ga je jače stegla. "Onda se neću probuditi", reče ona, "Ostaću s tobom dok se i ti ne probudiš."
     "Nije to baš tako lako", reče on. "Moram da pođem na jedan put."
     "Kuda?"
     "Ne znam."
     "Zašto onda ideš na njega? Zašto mi jednostavno ne kažeš gde spavaš, i ja ću poći da te nađem?"
     "Ja ne spavam, Fib."
     "Kako to misliš?"
     "Ovo sam ja." Dodirnuo joj je lice. "Stvarni ja. Ti sanjaš, ali ne i ja. Ja sam ovde, umom i telom."
     Počela je uznemireno da se udaljava od njega. "To nije istina", reče ona.
     "Jeste. Prošao sam kroz vrata i obreo se u nekom drugom svetu."
     "Kakva vrata?" želela je da zna.
     "Na planini", reče on.
     Lice joj je omlitavelo. Zagledala se pored njega u papratne listove koji su se ljuljuškali. "Znači, istina je", reče ona. "Suština postoji."
     "Otkud znaš to ime?"
     "Žena koju sam srela..." reče Fib; glas i izraz lica bili su joj pometeni.
     "Kakva žena?"
     "Tesla... Tesla Bombek. Ona se trenutno nalazi dole... mislila sam da je luda..."
     "Ko god da je", reče Džo, "nije luda. Stvari su mnogo čudnije nego što smo ti ili ja ikada pretpostavljali, Fib."
     Spustila mu je šake na lice: "Želim da budem s tobom." Poljubio joj je lice. "Sve će biti dobro."
     "Pričaj mi o vratima, Džo", reče ona.
     Umesto toga, ponovo ju je poljubio, pa još jednom, a zatim je rastvorila usta kako bi pustila njegov jezik među svoje usne, i dalje mu prenoseći svoje misli. "Vrata, Džo..."
     "Ne prilazi im", reče on, pritisnuvši svoje lice uz njeno. "Samo sada budi sa mnom. Budi blizu mene. Oh, Bože, Fib, volim te." Poljubio joj je obraze i oči, provukao joj prste kroz kosu.
     "I ja tebe volim", reče ona. "I više od svega želim da budemo zajedno. Više od svega, Džo."
     "Bićemo. Bićemo", odvrati on. "Ne mogu da živim bez tebe, mala. Rekao sam ti to, zar ne?"
     "Nastavi da mi govoriš. Potrebno mi je da znam."
     "Učiniću nešto bolje nego da ti govorim." Prešao je šakama preko njenih ramena i povukao ih napred kako bi joj dodirnuo grudi. "Predivno", promrmljao je. Leva šaka mu se zadržala tamo, dok je desna skliznula preko njenog stomaka i zavukla joj se među noge. Malo je podigla kolena. Prelazio je prstima tamo-amo preko njenog polnog organa.
     Uzdahnula je i nagnula se da ga poljubi. "Želim da ostanem ovde", reče ona. "Želim da spavam zauvek i ostanem ovde sa tobom."
     Sada je klizio niz njeno telo, ne prestajući da joj ljubi vrat, grudi, stomak, dok nije stigao usnama tamo gde su se malopre nalazili njegovi prsti, palacajući jezikom između. Malo je raširila noge i on je primio k znanju znak njenog predavanja, gurajući joj dlanovima kolena kako bi se još više raširila i zavukavši glavu među njene prepone.
     Korov kao da je osetio strast u svojoj sredini i kao da se zbog nje uzbudio. Njegove vijugave stabljike milovale su joj telo vlastitom požudom, a svojim svilenkastim mahunama ju je njuškao. Njih četiri ili pet titralo je oko njenog lica, poput molilaca koji čekaju poziv od njenih usta, dok su joj ostale puzale uz kičmu i niz pukotinu između butina.
     Počela je da dahće od blaženstva, te je posegnula levo i desno od sebe kako bi zahvatila šake pune korova. Istog trenutka je odgovorio na njenu pažnju, obmotavši se svom svojom dužinom oko njenih zglavaka i lakata, ne bi li je usidrio, njišući se uz njeno telo sa svežom neusiljenošću, dok su joj njegove stabljike, iako su bile meke, padale na naga leđa poput nežnih udara bičeva, nadražujući njenu snevanu kožu, njenu duhovnu kožu, do novih visina osećanja.
     Sve to vreme Džo ju je lizao i prodirao u nju jezikom, i sa svakim novim talasom osećaja koji bi prošali kroz nju i preko nje, raširivši se takođe kroz šumu korova koja ju je okružavala, iskusila bi kako se granice njenog tela rastaču, kao da ona, voda i korov nisu više bili jasno razdeljeni. U tome nije bilo ničeg neprijatnog ili uznemirujućeg. Naprotiv. Što se više širila, veći deo nje mogao je da oseti zadovoljstvo, njeni osećaji isticali su u stabljike i mahune i njišući elemenat u kome je plutala, a on se sa svoje strane, pak, širio kako bi prihvatio osećaje, tako da su telo i osećaji nastavili da rastu, međusobno se hraneći napredovanjem onog drugog.
     Podigla je pogled prema površini more-sna i prema tamnom obliku broda iznad sebe. Videla je da tamo gore neke prilike nešto rade u vodi, sekle su korov u želji da raščiste put za prolazak broda. Poželela je da ih namami dole da im se pridruže u zabavi; da podele sa njom ono što je osećala i isijavala; da ih posmatraju kako se rastaču u zagrljaju blaženstva, i da se otvore za nju.
     Osetila je trunku srama zbog tih misli - samo pre nekoliko trenutaka ovo je bio jedan od najprisnijih susreta između nje i Džoa, a vidi je sada, želi da pozove sve koje vidi da se pridruže zabavi - ali nije mogla da odoli. Njeno zadovoljstvo nije samo njoj pripadalo. Nije moglo da bude zatvoreno u kutiju, nije moglo da bude stavljeno u banku, nije moglo da bude zamenjeno, niti se moglo njime trgovati. Prolazilo je kroz nju i nestajalo, opstajući koliko drhtaj ili uzdah, ili popodne provedno u ljubavi.
     Bilo je deo života, poput suza ili gladi; a imajući u vidu da je njeno biće bilo povezano sa svim ostalim, sa vodom, korovom i ljudima na brodu iznad nje - odakle joj pravo da sprečava zadovoljstvo da isijava iz nje, da se slobodno podaje?
     Sa velikom demokratijom blaženstva zasnovanog u njenoj glavi, pogledala je odozgo Džoa, kroz lelujave stabljike koje su joj milovale lice. Oh, bio je predivan. To njegovo telo, te njegove kosti; modrice njegove i krv.
     Izgleda da je osetio da ga proučava, te je podigao pogled prema njoj. Osmehnula mu se, osetivši se u tom trenutku poput kakve boginje mora u svom hramu dok se on, njen obožavalac, izdizao iz tame da jede i pije iz nje.
     Primetila je da su stabljike uhvatile i njega kao što su držale nju. Bile su obmotane oko njegovih udova i pritiskale su mu se uz leđa i butine sa istom besramnošću kao što su se pritiskale uz nju. Nije više videla nikakvog razloga da ih odbija. Opustila je telo i istog su trenutka uplovile u nju, krenule joj niz grlo, uz šupljinu, čak se gurajući između njenih usmina i Džoovih usana kako bi ušle u nju tim putem.
     Nalet osećaja umalo je nije raščinio, i to bukvalno. Na trenutak je izgeldalo kao da je njeno telo izgubilo svoju celovitnost, razdirući se u slojevima zadovoljstva, otvarajući svaku poru i puštajući vodu i sve što je ona sadržala da jurne u nju, rastačući njene snevane kosti.
     Oh, kako je samo bilo divno. Njene ivice su se raširile da prime sve što se njihalo i jurilo oko nje. Ona je bila prisutna u vodi, u stabljikama i u mahunama; podizala se put broda, uranjala je prema tami. Grlila je Džoa kao što ga nikada do tada nije grlila, njena svest ga je okruživala sa svih strana. Njuškala mu je stražnjicu u vidu mahuna, željna da uđe u njega kao što je u nju bilo uđeno; vezala mu je noge i ruke, okolo-naokolo, tako čvrsto da je mogla da oseti dobovanje u njegovim venama; tekla je preko njegovih leđa i naspram njegovih grudi, naspram njegovih prepona takođe, gde je voda bila tamna od krvi. Očigledno je bio ranjen, ali ne toliko da ne bi mogao da se uzbudi. Mogla je da vidi i oseti njegov štap, čvrst u pantalonama, koji je žudeo da bude oslobođen.
     Da nije bilo sećanja na njihova prethodna vođenja ljubavi - čije pojedinosti nikada neće zaboraviti - mogla je da dozvoli da joj se telo sasvim rastoči. Ali obećanje da će ponovo doživeti takvu prisnost, makar samo jednom, sprečavalo ju je da oberučke prihvati rastakanje.
     Možda sutra ili prekosutra, pustiće Fib da ode, i biće raščinjena u sve. Ali pre nego što se to dogodi - pre nego što njeno telo sklizne od nje i ode u svet - želela je još malo da uživa u tim pojedinostima; želela je da uživa u tkanju svoje tvari sa Džoom.
     Oslobodila je ruke od stabljika i posegnula naniže da dohvati njegovu glavu. Ponovo ju je pogledao, ali mu je izraz bio u toj meri neusredsređen da čak nije bila ni sigurna da ju je video. A onda mu se osmeh pojavio u očima i on je, oslobodivši se požudnog korova, stao da izdiže svoje telo dok nisu bili licem u lice, usta uz usta.
     Pitala se da li je znao šta joj se dogodilo u poslednjih nekoliko trenutaka? Izgleda da nije, jer kada je ponovo začula njegov glas u glavi, kako joj šapatom izražava ljubav, činio je to kao da nastavlja tamo gde je stao.
     "Ne možeš ostati", reče on. "Ranije ili kasnije češ se probuditi, a kada se probudiš..."
     "Doći ću da te nađem."
     Spustio joj je kažiprst na usne, iako nije njima govorila. "Kloni se vrata", reče on, "opasno je. Kroz njih će doći nešto užasno. Razumeš li me? Molim te, Fib, kaži da me razumeš?"
     "Šta dolazi kroz njih?" upita ona. "Reci mi."
     "Iad", reče on. "Iad Urobori."
     Šaka mu je skliznula sa njenih usta ka potiljku i čvrsto ju je uhvatio. "Želim da mi obećaš da ćeš se kloniti vrata", reče on.
     Gurnula je jezik između usana. Nije nameravala ništa da obeća.
     "Fib", reče on, ali pre nego što je uspeo da izgovori bilo šta osim njenog imena ona protrlja lice uz njegovo, omevši ga svojom žestinom.
     "Volim te", pomisli ona, "i želim te u sebi."
     Nije mu bio potreban još jedan poziv. Osetila je kako otkopčava kaiš, a zatim je osetila kako se njegov penis gura u nju. Bilo je lako; oh, bilo je lako. Ali ga je i bolelo. Napravio je grimasu i prestao da se kreće; čak je prestao i da je ljubi.
     "Jesi li dobro?" zadahta ona.
     "Tvoj prokleti muž", reče on jedva čujnim glasom i naglasi sitnim dahtanjem. "Ne znam... ne znam da li mogu... ovo..."
     "U redu je."
     "Isuse, kako boli."
     "Rekoh da je u redu."
     "Želim da završim ono što sam počeo", reče on i stade ponovo da prodire u nju. Spustila je pogled. Voda između njih bila je crvena; očigledno je krvario, i to gadno.
     "Treba da prestanemo", reče ona.
     Na licu mu je bio pseći izraz: stisnuti zubi, nabrano čelo. "Želim da završim", zadahta on, "želim da..."
     Senka pade na njih oboje. Fib podiže pogled i vide da se neko nagnuo preko ograde broda, pokazujući u vodu. Da li je to ona čula neki udaljeni glas? Mislila je da jeste.
     A onda su dvojica čistača korova ostavila svoj posao i zaronila kroz prepleteni korov. Bila joj je jasna njihova namera. Dolazili su da spasu Džoa.
     On ih nije video. Bio je toliko usredsređen na tucanje, na ulaženje u nju bez prestanka, uprkos bolu na licu.
     "Džo..." promrmlja ona.
     "U redu je", pomisli on za nju. "Malo je ranjen, ali..."
     "Otvori oči, Džo." Otvorio ih je. "Dolaze po tebe." Sada je podigao pogled i pokušao rukom da otera svoje spasioce, ali oni su ili njegove kretnje shvatili kao preklinjanje ili im je bilo svejedno.
     Ovo drugo, nagađala je Fib, ugledavši crte njihovih lica. Bile su izrazito tuđinske, ali nije se sledila usled njihove neobičnosti, već zbog potpunog odsustva izraza. Nije želela da Džoa odvedu od nje ta stvorenja ispraznih izraza lica. Čvršće ga je stegla.
     "Ne idi", reče ona.
     "Nipošto", promrmlja on, "ovde sam, mala, ovde sam."
     "Odvešće te."
     "Neće. Neću im dozvoliti." Izvukao se iz nje, gotovo sasvim do kraja, a zatim ponovo skliznuo u nju, polako, polako, kao da je pred njima sve vreme ovog sveta. "Ostajemo zajedno dok ne svršimo", reče on.
     Još to nije ni izgovorio, a njegovi spasioci već su spustili šake na njega. Da li je ona bila nevidljiva za sve osim za čoveka koji ju je doveo ovamo? Izgleda da je bilo tako, jer nisu ni pokušali da joj odvoje ruke od njegovog tela. Jednostavno su stali da ga vuku; kao da je pao u šake korova.
     Džo nije imao izbora: morao je da pusti Fib kako bi mogao da ih otera. Ali onog trenutka kada je to učinio, oni su ga ščepali. Bio joj je izvučen iz ruku i povučen prema površini, a zastrašujući izliv krvi dopirao je iz njegovih prepona dok su ga odvajali od nje. Na trenutak ga je izgubila iz vida usled umrljane vode. Preostalo joj je samo da ga plačući doziva umom.
     "Džo! Džo!"
     Odgovorio joj je, ali njegov glas izgubio je svu snagu.
     "Ne..." zastenja on, "ne želim... ne želim da..."
     Počela je naslepo da mlatara, u nadi da će ga uhvatiti za nogu ili članak i tako sprečiti da ga uzmu, ali korov se odupro njenom kretanju, i dok se voda dovoljno razbistrila da je mogla da vidi njegovo telo, ono je već bilo izvan njenog domašaja.
     "Možeš li da me čuješ, Džo?" zajecala je ona.
     Zvuk koji je začula u glavi nisu bile reči, čak ni stenjanje, već siktanje, kao kada gas ističe kroz puknutu cev.
     "Oh, Bože, Džo", reče ona i stade nanovo da se bori protiv korova, očajnički želeći da se vine naviše i bude sa njim. Međutim, njegova želja za njom, koja je pre samo nekoliko trenutaka bila toliko uzbuđujuća, prerasla je u pravu noćnu moru. Korov je stao da joj pritiska otvore istom jačinom kao i ranije, mahune su se njihajući uvlačile u njena usta i ispuštale neku gorku tečnost niz njeno grlo.
     Počela je da se trese od glave do pete, celo telo obuzeli su joj grčevi. Odnekud su dolazili i neki drugi zvuci: udaljeni glasovi, dečji smeh. Možda sa broda?
     Ne. Ne sa broda. Iz sveta. Dopirali su iz sveta. Bilo je jutro. Festivalsko jutro, i narod je već ustao u susret danu.
     Ne paniči, reče ona sama sebi, i na nekoliko trenutaka prestade da mlatara po korovu, kako bi povratila kontrolu nad svojim telom. Grčevi su oslabili. Glasovi su se malo povukli. Krajnje polako, potražila je pogledom Džoa. Videla je da su on i njegovi spasioci izbili na površinu. Ostali su se nagnuli preko ograde lađe kako bi ga izvukli iz vode. Nije joj dugo trebalo da shvati zašto joj nije odgovorio. Bio je mrtav teret, ruke su mu mlitavo visile sa strane.
     Protresao ju je užas.
     "Nije mrtav", promrmljala je. "Oh, Bože, molim te; molim te, nije valjda mrtav."
     Između nogu curela mu je krv, lokva koja se širila prljala je površinu.
     "Džo", reče ona. "Ne znam da li možeš da me čuješ..." Oslušnula je, nadajući se odgovoru, ali ga nije dobila. "Želim da znaš da ću doći da te potražim. Znam da si mi kazao da to ne činim, ali hoću. Pronaći ću te i mi ćemo..."
     Zbunjeno je ućutala kada je videla kako se jedno od onih stvorenja naginje preko ograde lađe, dajući znak Džoovim spasiocima. Tajna je bila razrešena već posle jednog trenutka. Bez ikakve ceremonije, oslobodili su telo, vrativši ga elementima od kojih su ga uzeli.
     "Ne!" vrisnu ona, svesna da su se njeni najgori strahovi obistinili. "Ne, molim te, ne..."
     Ovog puta nije mogla da zauzda grčeve. Protresli su joj telo od glave do pete. Zajedno sa njima, došao je i dan koji je izbegavala, smeh, svetlost i sve ostalo. Osetila je grudvičast dušek pod leđima; osetila je ustajali vazduh u sobi.
     Čak i sada, trudila se da zadrži trenutak buđenja. Samo da je uspela da uhvati Džoovo telo - da ga je sprečila da ne ode u tamu - možda je mogla da izvede neko čudo. Da mu udahne svoj poslednji odsanjani dah i tako da ga sačuva od zaborava.
     Posegnula je prema njegovom telu koje je tonulo - dan joj je pretio; u najboljem slučaju preostalo joj je nekoliko sekundi - uspela je prstima da ga dohvati za nogavicu. Privukla ga je bliže. Usta su mu bila otvorena, a oči zatvorene. Izgledao je više mrtav od Mortona. "Nemoj, ljubavi", reče mu ona, želeći da kaže nemoj da se predaš, nemoj umreti, nemoj me napustiti.
     Pustila je pantalone i obuhvatila mu šakama lice, privukavši njegova usta uz svoja. Užasno lako je to uradila, ali je odbila da dozvoli da je to obeshrabri. Položila je svoje usne na njegove i izgovorila njegovo ime, kao poziv.
     "Džo."
     U njenim očima bila je svetlost. Nije više mogla da joj se odupre.
     "Džo."
     Oči su joj se otvorile. U tom trenutku, u poslednjem trenutku pre nego što su more, korov i njen ljubavnik nestali, videla je, ili je umislila da je videla, kako njegovi kapci trepere, kao da su njeni pozivi uspeli da uzburkaju neku trunku života u njemu.
     A onda se probudila i nije više mogla da sazna.
     Začkiljila je na zraku sunca koji se provlačio kroz zavese. Čaršavi oko nje nisu ništa manje bili prepleteni od korova u kome umalo nije svoje telo prepustila krajnjoj radosti; jastuk je bio vlažan od njenog znoja. Sanjala je sve ono što je upravo iskusila, ali je bez pogovora znala da to nije bio običan san. Dok se njeno telo ovde borilo i znojilo, njen se duh nalazio na nekom drugom mestu, mestu koje je bilo stvarno poput kreveta na kome je ležala.
     Verovatno je bilo divno što takvo mesto postoji. To će po svoj prilici promeniti svet, ako ga svet ikada pronađe. Ali njoj je bilo svejedno. Nju je sada zanimao samo Džo. Bez njega svet nije vredeo ni pišljiva boba.
     Ustala je i razmaknula draperije. Bila je festivalska subota i nebo je bilo savršeno plavo bez ijednog oblačka. Jedan odbegli balon napunjen helijumom, koji se srebrno presijavao, uplovio joj je u vidokrug. Posmatrala je kako ga povetarac nosi preko vrhova jela prema Visovima. I ona će uskoro tamo krenuti, pomislila je. Bez obzira na to što je ovo bio za Evervil dan nad danima. Bez obzira na to što će dolina odzvanjati s kraja na kraj od ljudi koji će svirati, zarađivati i voditi ljubav. Negde na planini nalazila su se otvorena vrata, i ona će kroz njih proći pre podneva ili će skončati pri tom pokušaju.