I

     1.
     Musnakafu je bio potreban čitav sat, pa i više, da pripremi svoju gospodaricu za izlazak na prohladne ulice Liverpula, a za to vreme Fib je dobila dozvolu da luta po kući. Bilo je to setno putovanje. Sobe su uglavnom bile prelepo nameštene, kreveti ogromni i primamljivi, kupatila izvan svake sumnje dekadentna, ali nije bilo površine bez prašine niti prozora bez galebovog izmeta; posvuda osećanje da su najbolji dani prošli. Nigde nije bilo ni traga prilikama koje su živele u ovoj kući; koje su se divile pogledu sa njenih prozora ili spuštale glave na njene jastuke. Da li su sanjale? - pitala se Fib. I ako jesu, o čemu su sanjale? O svetu iz koga je ona došla? To ju je u početku zabavljalo: da razmišlja o tome kako su ljudi, koji su živeli u ovim prelepim sobama, možda čeznuli za Kozmom kao što je ona čeznula za nekim nedostižnim mestom iz snova. Ali što je više mozgala o tome, to joj je delovalo sve setnije da su ljudi sa obe strane vododelnice živeli u nezadovoljstvu, žudeći za usudom onih drugih. Ako preživi ovo putovanje, razmišljala je ona, vratiće se u Evervil odlučna da živi od trenutka do trenutka, i da ne troši uludo vreme grčevito se držeći za nešto slatko i daleko.
     Kada je izišla iz jedne spavaće sobe, pogledala se u ogledalu u hodniku i rekla sebi naglas: "Uživaj dok možeš. U svakom trenutku."
     "Šta si kazala?" upitao ju je Musnakaf, prošavši kroz jedna vrata malo niže u hodniku.
     Bilo joj je neugodno što ju je uhvatio na ovaj način. "Koliko me već posmatraš?" zanimalo ju je.
     "Trenutak ili dva", odvrati on. "Baš lepo izgledaš, Fib Kob. U tebi ima muzike."
     "Uopšte nemam sluha", odvrati mu ona pomalo oštro.
     "Ima muzike i muzike", odgovorio joj je Musnakaf. "Tvoj duh peva, iako to ne čini tvoje grlo. Čujem bubnjeve kada pogledam u tvoja prsa i hor kada te zamišljam nagu." Uputila mu je onaj svoj oštar pogled koji je predstavljao noćnu moru za mnoštvo zakasnelih pacijenata, ali nije upalio. On je jednostavno razvukao usta u osmeh, dok su mu se urešeni obrazi svetlucali. "Ne vređaj se", reče on. "U ovoj kući ljudi su oduvek otvoreno govorili o takvim stvarima."
     "Onda ću i ja biti otvorena", reče Fib. "Ne sviđa mi se to što me zaljubljeno gledaš dok sam ti okrenuta leđima; bubnjevi ili ne, bila bih ti zahvalna kada ne bi gledao u moje grudi."
     "Zar ti se ne dopadaju tvoje grudi?"
     "To je između mene i mojih grudi", reče Fib, shvativši još dok su reči izlazile koliko su besmisleno zvučale.
     Musnakaf je prsnuo u smeh, i ma koliko da se trudila, Fib je morala i sama da se osmehne, što je samo još više razdragalo Musnakafa.
     "Ponoviću ti", reče joj Musnakaf. "Ova kuća videla je mnoge sjajne žene, ali ti si među najsjajnijima, jedna od najsjajnijih."
     To je bilo tako lepo rečeno, da je morala da bude polaskana. "Ovaj..." izusti ona. "Hvala ti."
     "Bilo mi je zadovoljstvo", reče Musnakaf. "Ako si spremna, Gospodaricini nosači su stigli. Mislim da je vreme da svi siđemo do vode."

     2.
     Džou je bilo dovoljno manje od sata putovanja putem koji je vodio ka b'Keter Sabatu da uglavnom prestane da saoseća sa rekom izbeglica koja se kretala u suprotnom smeru. Za to vreme prisustvovao je bezbrojnim usputnim okrutnostima. Video je decu koja su bila više natovarena od roditelja i terana bičem; zlostavljane životinje koje bi pomahnitale od udaraca; bogate muškarce i žene na leđima bahatih rođaka kamile, kako krče krvavi trag kroz one koji su bili dovoljno nesmotreni da im se nađu na putu. Ukratko, sve ono što je mogao da očekuje da će videti u Kozmu.
     Kada su, međutim, ovi žalostivi prizori postali suvišni za njega, jednostavno je usmerio pogled prema samom gradu, i njegovi iscrpljeni udovi pronalazili su novu snagu. Ljudi koji su živeli u b'Keter Sabatu bili su isto onoliko bezvredni i isti onakvi varvari kao i građani bilo kog grada na zemlji, ali je zato zdanje koje su praznili bilo bez premca.
     Što se tiče talasa Iada, on je ključao i razdelio se, ali nije napredovao. Jednostavno je lebdeo iznad grada poput kakve neizmerne zveri, opčinjene nečim u njegovoj senci. Nadao se da će uspeti da stigne do grada, da će uspeti da prošeta ulicama i da se popne na kule u plamenu pre nego što zanimanje Iada splasne, i on zada coup de grace.
     Kada je stigao na četvrt milje od najbližih lestvi - a grad se izdizao poput izkrenute planine pred njim - začuo je prodorni povik koji je nadjačao buku, i jedno pepeljasto stvorenje probilo se kroz gužvu da mu prepreči put.
     "Afrikanče!" reče ono. "Afrikanče! Živ si!" Stvorenje je spustilo svoje paučinaste šake na Džoove grudi. "Ne prepoznaješ me, je li tako?"
     "Ne. Da li bi trebalo?"
     "Bio sam na brodu s tobom", reče čovek - i tada ga Džo prepoznade. Bio je jedan od robova koje je Noa prekomandovao u posadu Fanakapana: plećat, kršan momak sa mrtvim, žabolikim crtama lica. Njegovo ponašanje, sada kada je ponovo bio svoj čovek, odgovaralo je njegovoj pojavi. Ostavljao je utisak hitrog, živahnog stvorenja. "Zovem se Veksel Fi, Afrikanče", reče on, sav se pretvorivši u osmeh. "I veoma mi je drago što te vidim. Veoma, veoma drago."
     "Ne znam zašto", reče Džo. "Ponašao se prema vama kao da ste govna."
     "Čuo sam šta si kazao Noi Sumi Sumamentisu. Pokušao si da učiniš nešto za nas. Nisi ti kriv što nisi uspeo."
     "Bojim se da jesam", skrušeno reče Džo. "Gde su ostali?"
     "Mrtvi."
     "Svi?"
     "Svi."
     "Žao mi je."
     "Nema potrebe. Nisu mi bili prijatelji."
     "Kako to da ti nisi mrtav, a oni jesu? Noa je kazao da kada završi s vama..."
     "Znam šta je rekao. I to sam čuo. Odlično čujem. Takođe imam jaku volju. Nisam bio spreman da umrem."
     "Znači, čuo si, ali nisi mogao da činiš ono što si želeo?"
     "Upravo tako. Potčinio je moju volju."
     "Znači da si trpeo bol."
     "Oh, da. Trpeo sam bol." Fi podiže desnu šaku da je pokaže. Dva od šest prstiju bila su svedena na natečene patrljke. "I rado bih bio ubio tog čoveka, kada sam se probudio."
     "Zašto nisi?"
     "On je moćan, Afrikanče, sada kada se vratio u b'Keter Sabat. Dok sam ja veoma daleko od kuće." Pogledao je pored Džoa, prema moru.
     "Nema brodova, Veksele."
     "A Fanakapan?"
     "Video sam kako tone."
     Vest je primio filozofski. "Ah. Onda možda nisam nadživeo ostale kako bih mogao da se vratim kući." Tada je Džo ugledao na njegovom licu prvi osmeh na celom turobnom putu. "Možda sam pokušao tebe ponovo da sretnem, Afrikanče."
     "Zovem se Džo."
     "Čuo sam da te tim imenom zove moj neprijatelj", odvrati Fi. "Stoga ne mogu da ga koristim. Takav je običaj u mojoj zemlji. Zato ću te zvati Afrikanac." Džou se nije mnogo dopalo kako ga je nazvao, ali nije bio trenutak da uvredi čoveka. "I poći ću s tobom, nazad u b'Keter Sabat. Važi?"
     "Prijaće mi tvoje društvo", reče Džo. "Ali zašto bi želeo da pođeš?"
     "Zato što nema brodova. Zato što sam te pronašao u masi od deset hiljada duša. I zato što ćeš ti možda biti u stanju da učiniš ono što ja nisam."
     "Da ubijem Nou."
     "S tvojih usana, Afrikanče. S tvojih usana."

     3.
     Karavan koji je sišao niz strmo brdo od kuće u ulici Kaning brojao je devet duša. Fib i Musnakaf išli su peške. Miv O'Knel putovala je u lepoj nosiljci koju su nosila četvorica krupnih muškaraca, uz jednu priliku koja je predvodila i jednu koja se vukla pozadi, a obe su bile baš dobro naoružane. Kada je Fib to primetila, Musnakaf je jednostavno rekao: "Ovo su opasna vremena. Ko zna šta je sve na slobodi?" To baš nije bio utešan odgovor.
     "Dođi da hodaš pored mene", reče Miv dok su išli. "Kucnuo je čas da održiš svoj deo pogodbe. Pričaj mi o Kozmu. Ne, zaboravi na Kozm. Pričaj mi samo o mom gradu."
     "Prvo", poče Fib, "imam jedno pitanje."
     "Koje?"
     "Zašto ste odsanjali ovaj grad umesto drugog Evervila?"
     "Kao dete živela sam u Liverpulu i bila sam puna nade. Sećam ga se s ljubavlju. Evervil mi nije ostao u takvoj uspomeni."
     "Ali vas ipak zanima da saznate šta se dogodilo s njim?" istaknu Fib.
     "Tako je", odvrati Miv. "A sada, pričaj."
     Ne znajući koji su vidovi života u Evervilu najviše zanimali ženu, Fib je počela da podnosi zbrkani izveštaj o životu kod kuće. Festival, problemi sa poštom, aneks biblioteke, Džed Gilholi, restorani u glavnoj ulici, Kitin restoran, stara škola i njena zbirka, problemi vezani za kanalizaciju...
     "Stani, stani", reče Miv. "Vrati se malo. Pomenula si zbirku."
     "Da..."
     "Vezanu za istorijat Evervila, reče?"
     "Tako je.
     "Dobro je znaš?"
     "Ne bih baš rekla..."
     "Ali ipak nisi znala ko sam ja", reče Miv, čije se lice zgrčilo jače no ikada. "To mi je čudno." Fib je ćutala. "Reci mi, šta kažu, kako je osnovan Evervil?"
     "Ne sećam se tačno", odvrati Fib.
     Babuskara je iznenada stala da urla. "Stanite! Neka svi stanu!" Mala povorka se trzavo zaustavila. Miv se nagnula iz nosiljke i pozvala Fib da priđe bliže.
     "Slušaj me, ženo", reče Miv. "Mislila sam da smo se dogovorile."
     "Jesmo."
     "Zašto mi onda ne govoriš istinu? A?"
     "Ja... ne želim da vam povredim osećanja", odvrati Fib.
     "Marijo, majko Gospodnja, tolike patnje vezane su za moje ime da im nema..." Zaćutala je i stala da povlači okovratnik odore. Musnakaf je zaustio da kaže nešto kao da treba da se čuva prehlade, ali ga je ona ošinula tako otrovnim pogledom da se istog časa ugrizao za jezik. "Vidiš ovo", obrati se ona Fib, pokazujući vrat. Strašan ožiljak obavijao joj je vrat ukrug. "Znaš li šta je ovo?"
     "Liči na... ovaj kao da je neko pokušao da vas obesi."
     "Pokušali su i uspeli. Ostavili su me da se klatim na drvetu zajedno s mojim detetom i mužem."
     Fib je bila zapanjena. "Zašto?" upitala je.
     "Zato što su nas mrzeli i što su želeli da nas se otarase", reče Miv. "Musnakafe? Pokrij me!" On je istog časa pohitao da to učini, dok je Miv nastavila da priča. "Imala sam veoma čudno, zlovoljno dete", reče ona, "koje nije volelo ništa na celom svetu. Mene svakako nije. Niti svog oca. Tokom godina ljudi su počeli zauzvrat da ga mrze. Čim su pronašli razlog da ga linčuju, iskoristili su ga, a uzeli su mi i mog jadnog muža. Koker, znaš, nije bio iz Kozma. Otišao je tamo zarad mene i naučio je da bude više ljudsko biće od samih ljudskih bića, ali i dalje su mogli da namirišu nešto u njemu što im se nije dopadalo. Što se mene tiče..." Okrenula je glavu od Fib i zagledala se niz brdo.
     "Što se vas tiče?" ponovi Fib.
     "Mene su želeli da zaborave. Bila sam tamo na početku - ne, nije tako - ja sam bila početak. Ja sam bila Evervil, o tome nije bilo zbora, kao da je on bio sazdan od mojih kostiju. Ali Brolijevima, Gilholijevima, Hendersonovima i svim ostalim finim, uvaženim porodicama nije odgovaralo da se toga sećaju."
     "I tako su vas zbog toga ubili?"
     "Napravili su se da ne znaju da će doći do linča", reče Miv. "Rekla bih da je to ubistvo."
     "Zašto niste mrtvi?"
     "Jer je grana pukla. Jednostavnije ne može biti. Moj dragi, ljubljeni Koker nije bio te sreće. Njegova grana bila je snažna, i kada sam se osvestila, on je bio hladan."
     "To je užasno."
     "Nikada nisam volela nijedno stvorenje onako kako sam volela njega", reče Miv.
     Dok je to govorila, Miv je osetila blagi potres u tlu. Očigledno ga je osetio i Musnakaf. Okrenuo se prema svojoj Gospodarici i uzbuđeno je pogledao. "Možda bi bilo najbolje da ne govorite o tome", reče on. "Ne na otvorenom."
     "Oh, pih!" odvrati mu Miv. "Ne bi se on usudio da me dirne. Samo zato što govorim ono što on zna da je istina."
     Ovaj razgovor zbunio je Fib, ali nije dozvolila da je to spreči da nastavi sa pitanjima.
     "Šta je bilo sa vašim sinom?" obrati joj se Fib. "Šta se sa njim dogodilo?"
     "Njegovo telo odnele su zveri. Uvek je smrdeo. Usuđujem se da kažem da je on predstavljao bolji obrok od Kokera ili mene." Trenutak je razmišljala. "Užasno je tako nešto reči o vlastitoj krvi i mesu, ali činjenica je da mom sinu nije bilo suđeno da dugo ostane na svetu ovako ili onako."
     "Da li je bio bolestan?"
     "U glavi, da. I u srcu. Nešto se u njemu zgrušalo dok je bio dete, i veoma dugo sam mislila da je kreten. Odustala sam od pokušaja da ga bilo čemu naučim. Ali mislim da je, u stvari, bio zao: strašno zao. I najbolje je bilo da umre." Sažalno je pogledlaa Fib. "Imaš li dece?" upita ona.
     "Ne."
     "Smatraj se srećnom", odvrati Miv.
     A onda, iznenada otresavši sa sebe setni ton, dade Fib znak da se udalji i povika nosačima: "Dižite se!" Konvoj nastavi svojim putem, niz strmo brdo.

     Stanje more-sna znatno se izmenilo tokom časova koje je Fib provela kao gost u Mivinoj kući. Brodovi u luci nisu više počivali mirno usidreni, već su posrtali napred-nazad, kidajući vezove poput upaničenih pastuva. Pobesneli talasi, koji su postajali sve viši dok se družina spuštala, ugasili su svetlosne signale koji su goreli na ulasku u luku.
     "Sve mi se čini da neću moći da ispunim pogodbu", reče Miv Fib kada su se konačno našli na ravnom.
     "Zašto?"
     "Koristi oči", odvrati Miv, pokazavši nadole prema obali, gde su talasi koji su o nju udarali bili visoki deset do dvanaest stopa. "Mislim da neću dole razgovarati sa 'šu."
     "Ko je 'šu?"
     "Reci joj", izdade Miv uputstvo Musnakafu. "A vi me spustite." Konvoj se ponovo zaustavio. "Pomozite mi da iziđem iz ovog čuda", zatražila je Miv. Nosači skočiše da je poslušaju.
     "Da li ti je potrebna pomoć?" upitao ju je Musnakaf.
     "Ako bude, zatražiću je", odvrati Miv. "Nastavi da prosvećuješ ženu. Mada sam Gospod zna da je suviše kasno."
     "Reci mi ko je to 'šu", obrati se Miv Musnakafu.
     "Ne ko, šta", odvrati Musnakaf, dok je mu je pogled skretao ka Gospodarici. "Šta to ona radi?"
     "Govorili smo o nečemu", odreza Fib.
     "Povrediće se."
     "I ja ću nekoga povrediti ako ne budeš završavao rečenice. Šu..."
     "To su duhpiloti. Delići Tvorca. Ili ne. Eto. Zadovoljna?"
     Upravo je krenuo ka Gospodarici, ali ga je Fib uhvatila.
     "Ne", reče ona. "Nisam zadovoljna."
     "Pusti me", frknu on.
     "Neću."
     "Upozoravam te", reče on, bockajući je prstom ukrašenim prstenom. "Imam ja važnija posla nego da..." Zbunjeni izraz pređe mu preko lica. "Jesi li osetila?"
     "Misliš na potres? Aha, bio je jedan i pre nekoliko minuta. Neka vrsta zemljotresa..."
     "Da bar jeste", primeti Musnakaf. Zurio je u tle između njih. Usledio je još jedan potres; ovaj je do sada bio najjači.
     "Šta je onda?" upita Fib, zaboravivši da ju je Musnakaf malopre iznervirao.
     Nije dobila odgovor. Čovek joj je jednostavno okrenuo leđa i pohitao ka mestu na kaldrmi gde je Miv stajala. Nije mogla da stoji sama bez pomoći. Dvojica nosača su je pridržavala, a treći je čekao pozadi u slučaju da se prevrne.
     "Moramo dalje", doviknu joj Musnakaf.
     "Znaš li šta se dogodilo na ovom mestu?" obrati mu se ona.
     "Gospo..."
     "Znaš li?"
     "Ne."
     "Ovde sam stajala kada je prvi put došao da me potraži." Blagonaklono se osmehnula. "Rekla sam mu, odmah na početku, rekla sam mu: Niko nikada neće moći da zameni mog Kokera, jer je Koker bio ljubav moga života..."
     U tom trenutku tle se zatreslo žešće no ikada.
     "Ućuti" reče Musnakaf.
     "Šta?" izusti gospodarica O'Konel. "Ti mene ućutkuješ? Trebalo bi da te prebijem zbog toga." Podigla je štap i zamahnula na Musnakafa. Udarac je bio prekratak i Miv je izgubila ravnotežu. Nosači su mgli da je zadrže da ona nije bila tako besna i da nije nastavila da zamahuje čak i dok je padala. Štap je potkačio nosača s njene desne strane, i on pade, krvava nosa. Čovek koji ju je pazio otpozadi priskoči da je uhvati, ali kada je to učinio ona je napravila još jedan posrćući korak prema Musnakafu, ponovo se zanevši. Ovog puta ga je dohvatila, a udarac je bio tako jak da je polomila štap. Tada je pala, povukavši za sobom i nosača sa njene leve strane - koji je ni na trenutak nije ispuštao.
     Udar o tle ublažilo je obilje potkošulja i kaputa, tle se ponovo zatreslo. Ali ovog puta, podrhtavanje nije zamrlo. Nastavilo je da se pojačava, prevrnuvši nosiljku koju niko nije čuvao i nateravši čuvara koji je predvodio povorku da zbriše nazad uz brdo.
     "Prokleta bila, ženo!" grdio je Musnakaf Miv dok joj je prilazio da joj pomogne. "Vidiš li šta si uradila."
     "Šta se događa?" zaurla Fib.
     "To je on!" reče Musnakaf. "Čuo ju je! Znao sam da hoće."
     "Kralj Teksas?"
     Pre nego što je Musnakaf stigao da joj odgovori ulica se zatresla s kraja na kraj i ovog puta se u tlu pojavila pukotina. Ovo nisu bile pukotine kao one na Harmonovim Visovima kojima je Fib umakla. Nije bilo ničeg nepravilnog u njima; ničeg proizvoljnog. Bile su elegantno oblikovane, usecale su arabeske u popločani put i spajale se, tako da je već posle nekoliko trenutaka cela ulica izgledala kao kakva ogromna slagalica.
     "Svi neka ostanu na svojim mestima", reče Musnakaf drhtavim glasom. "Neka se niko ne miče." Fib je učinila kako joj je bilo rečeno. "Izvini mu se", doviknu Musnakaf Miv. "Brzo!"
     Uz pomoć dvojice svojih svesnih nosača žena je uspela da se pridigne na kolena. "Nemam zbog čega da se izvinjavam", reče Miv.
     "Bože, ala si ti tvrdoglava žena!" zaurla Musnakaf i podiže ruku kao da će je udariti.
     "Nemoj", doviknu mu Fib. Izgubila je strpljenje sa Miv u poslednjih pola sata, ali kada je videla da će da je udari to joj je vratilo bolne uspomene.
     Nije to još ni izgovorila, a raspuknuto tle se ponovo zatreslo i delići slagalice otpali, ostavivši za sobom rupe od tri, četiri, čak i pet stopa u prečniku na desetini mesta. Prema hladnoći koja je doprla iz njih ledeni vazduh delovao je krajnje blago.
     "Ne rekoh li ti", primeti Musnakaf, spustivši glas do promuklog šapata.
     Fib je streljala pogledom od jedne rupe do druge, pitajući se kroz koju će se pojaviti nesrećno zaljubljeni kralj Teksas.
     "Nije trebalo uopšte... uopšte da dolazimo", mrmljala je Miv. "Ti si me na to nagovorila, ženo!" Uperila je prst u Fibinom pravcu. "Ti si u dosluhu s njim, zar ne?" Počela je da se pridiže uz pomoć nosača. "Priznaj", reče ona, a zajedno sa tim rečima iz ustiju joj poleteše i kapljice pljuvačke. "Hajde, priznaj."
     "Ti si luda", primeti Fib, "svi ste vi ludi!"
     "Evo žene koja zna šta govori", začu se glas iz zemlje i iz svih rupa do jedne počeše da se izdižu stubovi uskomešane prašine, koji su već posle nekoliko sekundi dostizali dvostruku ljudsku visinu.
     Taj prizor bio je pre bi se moglo reči upečatljiv nego zastrašujući. Trudeći se da povrati dah od zaprapašćenja, Fib se okrenula i videla da već svuda unaokolo iz vrhova stubova niču grane poput paoka koje su se širile i međusobno vezivale u čvorove iznad njihovih glava.
     "Musnakafe?" pozva ga Fib. "Šta se to dešava?"
     Miv je bila ta koja joj je odgovorila. "Pravi sebi hlad", reče ona, očigledno se nimalo ne uzbudivši zbog te predstave. "Ne voli svetlost, jadničak. Plaši se da će na njoj uvenuti."
     "Ko mi to kaže!" začu se glas iz zemlje. "Ti si napisala knjigu o tome kako se vene, ljubavi mog kukavnog života."
     "Da li bi trebalo da budem polaskana?" upita Miv.
     "Ne..." odvratio je glas iz zemlje. "Trebalo bi da se setiš da ti ja uvek govorim istinu, čak i kada ona pomalo boli. Slatkišu, izgledaš staro. Ne, zaboravi to. Izgledaš bespomoćno. Zaboravljeno. Prazno."
     "Kakve pohvale, kada se ima u vidu da dolaze iz rupe u zemlji!" odbrusi Miv.
     Začuo se smeh iz zemlje; blagi, meki smeh.
     "Hoćeš li se pokazati", reče Miv, "ili si možda suviše ružan ovih dana?"
     "Ja sam sve ono što ti želiš da budem, pupoljčiću moj."
     "Bar jednom ne budi neotesan."
     "Za tebe ću biti i kaluđer. Nikada se neću ni dodirnuti. Ja...!"
     "Oh, Bože, kakve reči!" primeti Miv. "Hoćeš li se pokazati ili ne?"
     Nastupila je kratka tišina. A onda glas jednostavno reče: "Evo", i iz jedne od rupa između Miv i Fib pojavi se potok blatnjave materije koja zatim poče da se stvrdnjava - još pre nego što je prestala da se izdiže - u neodređeno ljudsko obličje. Leđima je bilo okrenuto prema Fib, tako da mu nije videla fizonomiju, ali ako je suditi po leđima, bilo je nedovršeno: muškarac od prašine i sirove stene.
     "Zadovoljna?" otegnuto upita on.
     "Mislim da je za to malo kasno", odgovori Miv.
     "Oh, ne, malena, to nije tačno. To uopšte nije tačno." Podigao je ruke (šaka mu je bila veličine lopate za sneg) kao da će da dodirne staru damu. Ali uzdržao se od toga, tako da su mu nezgrapni prsti ostali da lebde na inč od njenog obraza. "Odrekni se svog tela", reče on. "I dođi da budeš stena sa mnom. Istopićemo se zajedno, malena. Dozvolićemo ljudima da žive na našim leđima i jednostavno ćemo postojati tamo dole, topli i prijatni." Fib je proučavala Mivino lice tokom ovog neobičnog zavođenja i najednom joj je sinulo da je čula (ili pročitala) te reči nebrojeno puta. "Nikada više nećeš dobiti nijednu boru", nastavio je kralj Teksas. "Nikada ti se utroba neće proširiti. Nikada te ništa neće boleti. Nikada nećeš uvenuti. Nikada nećeš umreti." Tu mu je ponestalo umilnih reči, te kada je video da nije ostavio nikakav utisak, okrenuo se prema Fib. "Sada tebe pitam", reče on (kao što je i pretpostavila, lice jedva da mu je bilo naznačeno u glini), "da li to zvuči baš tako prokleto loše?" Dah mu je bio hladan i osećao se na podzemni svet, pećine i čistu vodu; stvari koje rastu u tami. Nije bio neprijatan. "Da li?" ponovi on.
     Fib odmahnu glavom. "Ne", odvrati ona. "Meni zvuči sasvim u redu."
     "Eto!" reče Teksas, pogledavši preko ramena ka Miv, ali skoro istog časa ponovo se okrenuo prema Fib. "Ona me razume."
     "Onda uzmi nju. Piši njoj svoja prokleta pisma. Ja ne želim ništa od tebe."
     Fib primeti da nedovršeno lice kralja Teksasa poprima uvređeni izraz. "Nećeš dobiti još jednu priliku", reče on Miv, i dalje proučavajući Fib dok je to govorio. "Ne posle ovoga. Iad će uništiti tvoj grad zajedno s tobom."
     "Ne budi toliko siguran", odvrati Miv.
     "Oh, stani malo..." poče kralj Teksas, "nije valjda da razmišljaš o tome da se vratiš u posao?" On okrenu ogromnu glavu kako bi se zagledao u Miv.
     "Zašto da ne?" upita ona.
     "Zato što Iad nema osećanja. Niti imaju Bog zna šta među nogama."
     "Znači, video si ih, zar ne?"
     "Sanjao sam ih", reče kralj Teksas. "Stalno ih sanjam."
     "Vrati se svojim snovima", reče Miv. "I pusti me da proživim ono malo što mi je još ostalo od života. Ti nemaš ništa od onoga što je meni potrebno."
     "Oh, to boli", reče kralj Teksas. "Da imam vene, iskrvario bih."
     "Ne nedostaju ti samo vene!" odvrati Miv.
     Kraljevo džinovsko obličje je zadrhtalo i on zareža u znak upozorenja: "Čuvaj se", reče on.
     Međutim, njegove reči prođoše nezapaženo. "Star si, ženskast..." reče Miv.
     "Ženskast?" Ulica se sada ponovo zatresla. Fib je čula Musnakafa kako mrmlja nešto sebi u bradu i shvatila da je to molitva koju je znala: "Marijo, majko Božija..."
     "Ja sam mnogo toga", reče kralj Teksas. "Na ponešto uopšte nisam ponosan. Ali ženskast..." Iz glave poču da mu niču zmijoliki oblici debeli poput prstiju. Na stotine njih, isticali su iz njegove lobanje u kovrčavim potocima. "Da li je tebi ovo ženskasto?" zanimalo ga je. Celo telo mu se menjalo, vide Fib, njegova anatomija oticala je i mreškala se. Dok se to dešavalo, on je iskoračio iz rupe iz koje se izdigao na čvrsto tle, odvojivši se od toka stene. Stajao je ispred Miv poput kakvog šumovitog titana i grmeo. "Mogu sve da vas povučem dole sa sobom", reče on, posegnuvši za popločanom ulicom, kao što bi neko drugi dohvatio ćilim. "Dozvolite da vam pokažem kako je u mojoj predivnoj tami." Povukao je ulicu, samo malo. Musnakaf je izgubio ravnotežu i istog časa skliznuo prema jednoj od rupa.
     "Molim te, Bože, ne!" zaskvičao je. "Gospodarice! Pomozi mi!"
     "Prestani!" reče Miv kao da se obraća razdražljivom detetu. Na Fibino iznenađenje, taj ton je upalio. Kralj Teksas je pustio tle, ostavivši Musnakafa da jeca od olakšanja.
     "Zašto uvek završimo prepirući se?" upita Teksas, odjednom pomirljivim glasom. "Trebalo bi da ovo vreme provodimo evocirajući sećanja."
     "Ja nemam čega da se sećam", reče Miv.
     "Nije tačno, nije tačno. Ti i ja smo imali lepih trenutaka. Sagradio sam ti autoput. Izgradio sam ti luku." Miv je nezainteresovano podigla pogled prema njemu. "O čemu razmišljaš?" upita kralj Teksas, nagnuvši se malo ka njoj. "Reci mi, cvetiću."
     Miv slegnu ramenima. "Ni o čemu", odvrati ona.
     "Dozvoli onda da ja razmišljam za oboje. Dozvoli mi da volim za oboje. Ono što ja osećam prema tebi jače je od bilo čega što je bilo koji muškarac osećao prema bilo kojoj ženi u istoriji ljubavi. A bez toga..."
     "Ne čini to", zastenja Miv.
     "Bez toga, ja sam tužan, a ti..."
     "Zašto nečeš da me poslušaš?"
     "Ti si zaboravljena."
     Na to se Miv nakostrešila. "Zaboravljena?" ponovi ona.
     "Da. Zaboravljena", odgovori Teksas. "Ovaj grad će nestati kroz nekoliko časova. Naša luka, tvoje divne zgrade..." Mahnuo je ogromnim rukama kroz vazduh, da dočara njihovu prolaznost. "Iad će sve to zbrisati. A što se tiče Evervila..."
     "Ne želim da pričam o tome."
     "Da nije suviše bolno? Ne krivim te. Bila si tamo na početku, a sada su te zaboravili."
     "Prestani to da govoriš!" poče da besni Miv. "Isuse i Marijo, zar nikada nećeš naučiti? Nikada me nećeš naterati, nikada neću sebi više dozvoliti sramotu niti pasti u iskušenje, niti ću biti zavedena da te ponovo zavolim! Možeš mi sagraditi hiljadu luka! Možeš mi pisati ljubavna pisma svakog minuta svakoga dana do kraja sveta i veka, ali JA TE NEĆU VOLETI!" Rekavši to, okrenula se prema najbližem nosaču. "Kako se zoveš?" upita ona.
     "Nus Katalja."
     "Leđa, Nuse."
     "Izvinite..."
     "Okreni se, želim da ti se popnem na krkače."
     "Oh - da. Svakako." Čovek je poslušno okrenuo leđa Miv koja je uz njegovu pomoć počela da mu se pentra na krkače.
     "Šta to radiš?" tiho je upitao kralj Teksas.
     "Dokazaću ti da grešiš", reče Miv, zgrabivši za kragnu svog nosača. "Vraćam se u Evervil."
     Prvi put posle nekoliko minuta, Fib je zapijukala. "Ne možeš", pobunila se ona.
     "Samo joj kaži", reče kralj Teksas. "Mene neće da sluša."
     "Obećala si da ćeš mi pomoći da pronađem Džoa", nastavila je Fib.
     "Bojim se da se on izgubio, Fib", reče Miv, "i zato se mani toga." Napućila je usne. "Žao mi je", dodade, mada to očigledno nije i mislila. "Ali zar ti ne rekoh da ne polažeš nadu u ljubav?"
     "Da i jesi, ne bih ti poverovala."
     "Slušaj ovu ženu!" obrati se kralj Teksas Miv. "Mudra je! Mudra!"
     "I ona je prava budala kao i ti kad veruje u ljubav", reče Miv, prelazeći svojim reumatičnim pogledom sa Fib na Teksasa i natrag. "Zaslužujete jedno drugo!" Zatim je povukla kragnu svog nosača. "Kreći!" naredi ona.
     Kada je jadničak krenuo uz strminu, kralj Teksas spusti pogled na Musnakafa, koji se bojažljivo uspravio za vreme ovog razgovora. "Ženo!" povika Teksas za Miv. "Ako odeš, ubiću tvog malog ulizicu."
     Miv baci pogled preko ramena. "Nisi ti toliko ništavan", reče ona.
     "Biću onakav kakvim mi se prohte da budem!" zagrme Teksas. "Vraćaj se! Upozoravam te! Vraćaj se!" Miv je jednostavno mamuznula Katalju. "Samo još nekoliko sekundi će gledati nebo, ženo!" vikao je Teksas. "Ozbiljno ti kažem!"
     Musnakaf je počeo žalobno da cvili i stao da se povlači od najbliže rupe.
     "Okrutna si!" doviknu Teksas za Miv. "Okrutna! Okrutna!"
     A onda, kao da je potpuno izgubio strpljenje, posegao je za tlom.
     "Nemoj..." izusti Fib, ali njenu molbu prigušio je Musnakafov krik, kada je ovaj izgubio ravnotežu. Pokušao je da se uhvati za ploče dok se ulica izvrtala pod njim, ali njegovi prsti nisu pronalazili uporišta i on se otkotrljao prema rupi. Fib nije mogla mirno da stoji i gleda kako odlazi u smrt. Dovikujući mu da izdrži, pojurila je prema njemu, ispruženih ruku. Podigao je glavu, i na licu sivom poput pepela pojavio mu se tračak nade kada je ispružio ruku prema njoj.
     Međutim, pre nego što su njeni prsti uspeli da pronađu njegove, on je izgubio oslonac i pao. U deliću sekunde pogledi su im se sreli i ona shvati koliko to mora da je bilo užasno. Zatim je nestao, ne prestajući da vrišti.
     Povukla se od rupe, užasnuto zajecavši - a još više u besu - dok je to činila.
     "A sada, ćut", reče kralj Teksas.
     Pogledala ga je. Predstavljao je tek nejasno obličje, zamagljeno njenim suzama, ali to je nije sprečilo da kaže ono što misli. "Ti si ovo uradio iz ljubavi?" upita ona.
     "Kriviš me? Ta žena..."
     "Upravo si nekoga ubio!"
     "Pokušao sam da je nateram da se predomisli", reče on sve dubljim glasom.
     "E, pa, nisi! Stvorio si samo još više bola..."
     Teksas slegnu ramenima. "Tamo dole biće na sigurnom. Tiho je. Tamno..." Čula ga je kako je duboko uzdahnuo. "U redu. Pogrešio sam." Fib je frknula i obrisala suze iz očiju. "Ne mogu da ga vratim", nastavio je Teksas, "ali, molim te, dozvoli mi da te utešim..."
     Podigao je svoju neizmernu šaku dok je to govorio, kao da će je dodirnuti. To je bilo poslednje što je želela. Htela je da ga odgurne, ali pri tom je izgubila ravnotežu. Zamlatarala je, pokušavši da je povrati, ali nekako je stopalom potpuno promašila ulicu. Spustila je pogled i na neopisivi užas videla da se pod njom zjapi rupa u kojoj je nestao Musnakaf.
     "U pomoć", povikala je i posegnula prema Teksasu. Ali njegovo tromo telo bilo je suviše sporo da bi je uhvatilo. Nebo je skliznulo u stranu. A onda je počela da pada, pada, i poslednje suze su joj nestale iz očiju, ali joj ni to nije pomoglo da išta vidi osim tame, tame i tame, sve do dole.