IV

     1.
     Tesla se izgubila severno od Salema i prešla je trideset pet milja putem Vilamina pre nego što je uvidela grešku i okrenula. Već je bilo prošlo jedan kada je stigla do Evervila, i bila je gladna. Desetak minuta se vozikala unaokolo, orijentišući se dok je tražila neko pristojno mesto gde je moglo nešto da se pojede, i na kraju se odlučila za Kitin restoran. Unutra je vladala gužva i učtivo joj je saopšteno da će morati da sačeka desetak minuta.
     "Nema problema", reče ona i iziđe napolje da sedne na sunce. Mnogo čime je mogla da se zabavi dok je čekala. Restoran se nalazio na raskršću glavne gradske ulice i jedne druge, koja nije bila ništa manje prometna. Ljudi i vozila proticali su bez prestanka u oba pravca.
     Ala je ovde gužva, pomisli ona.
     U toku je neki festival, odvrati Raul.
     Otkud znaš?
     Pred nosem ti je, reče on.
     Gde, do đavola? - upita ona, prešavši pogledom preko raskrsnice u sva četiri pravca.
     Nekoliko stopa iznad, reče Raul.
     Tesla podiže pogled. Preko ulice bila je razapeta traka na kojoj je stajalo ispisano plavim slovima visokim tri stope: DOBRO DOŠLI NA EVERVILSKI FESTIVALSKI VIKEND.
     Kako to da nisam primetila? - pomisli ona, zbunjena (kao i uvek) činjenicom da ona i Raul gledaju istim očima, ali svet vide sasvim drugačije.
     Bila si usredsređena na stomak, odvrati Raul.
     Prešla je preko te opaske. Ovo nije slučajno, reče ona.
     Šta to nije slučajno?
     Što smo se našli ovde upravo ovog vikenda kada se održava festival. U pitanju je neka vrsta sinhroniteta.
     Ako ti tako kažeš.
     Izvesno vreme je ćutke posmatrala saobraćaj. Zatim je upitala Raula: Da li bilo šta osećaš?
     Kao na primer?
     Ne znam. Nešto neobično?
     Šta sam ti ja, lovački pas?
     Dobro, dobro, reče ona, zaboravi da sam išta kazala.
     Ponovo je nastupila tišina. A potom, veoma tiho, Raul reče: Iznad trake.
     Podigla je pogled, povrh plavih slova, povrh krovova. Planina? - upita ona.
     Da...
     Šta je s njom? - upita ona.
     Nešto, odvrati on. Ne znam, ali nešto...
     Izvesno vreme je pručavala vrh. Nije bilo bogzna šta da se vidi; vrh je bio obavijen maglom. Predajem se, reče ona, suviše sam gladna da bih razmišljala.
     Ponovo je pogledala u restoran. Dvoje gostiju upravo je ustajalo od stola, čavrljajući sa kelnericom.
     "Već je bilo krajnje vreme", promrmlja ona, ustade i uputi se unutra.
     "Samo za jednu osobu?" reče kelnerica, povevši je ka ispražnjenom stolu i pruživši joj jelovnik. "Sve je dobro, ali pileće jetrice su stvarno odlične. Isto kao i pita od bresaka. Uživajte."
     Tesla ju je gledala kako prolazi između stolova upućujući po koju reč ovde, osmeh tamo.
     Srećna sitna duša, suvo primeti Raul.
     Izgleda da danas Isus kuva, odvrati Tesla, primetivši jednostavan drveni krst obešen iznad otvora kroz koji je stizala hrana iz kuhinje.
     Onda će biti bolje da poručiš ribu, reče Raul, na šta se Tesla glasno nasmeja.
     Nekoliko upitnih pogleda bi upućeno u njenom pravcu, ali izgleda da nikome nije mnogo smetalo što jedna žena toliko uživa u vlastitom društvu da se zvonko smeje.
     "Nešto je smešno?" zanimalo je kelnericu.
     "Privatna šala", odvrati Tesla i naruči ribu.

     2.
     Ervin nije mogao da se seti kakva se užasna stvar dogodila u njegovoj kući; samo je znao da želi da iziđe iz nje i ode što dalje odatle.
     Stajao je kraj neotvorenih ulaznih vrata sa potpunom zbrkom u mislima, znajući da nešto mora da ponese sa sobom pre nego što ode, ali nije mogao da se seti šta je to. Okrenuo se i zagledao niz hodnik, u nadi da će mu nešto osvežiti sećanje.
     Tako je! Priznanje. Nije mogao da napusti kuću bez priznanja. Krenuo je nazad duž hodnika, pitajući se gde li ga je spustio. Kada je stigao do dnevne sobe, međutim, njegova želja da ponese te hartije iznenada je isparila. Ne znajući tačno kako se tamo obreo, ponovo se našao izvan kuće gde ga je sunce pržilo. Bilo je suviše sunčano, i on zavuče šake u džepove, tražeći naočari za sunce, ali ustanovi da na sebi ima stari sako od tvida za koji je mislio da ga je poklonio u dobrotvorne svrhe još pre mnogo godina. Učinio je to krajnje spontano (što je za njega bila retkost) i gotovo je istog časa zažalio zbog toga. Stoga je bilo još divnije što je ponovo sasvim slučajno nabasao na njega, bez obzira na tajanstvenost okolnosti pod kojima se to dogodilo.
     Nije pronašao naočari za sunce, ali je zato našao čitavu gomilu poznatih stvari u raznim džepovima: odsečke karata za koncerte na koje je išao u Bostonu pre dve decenije; veoma izgrižene ostatke cigare koju je popušio da proslavi polaganje pravosudnog ispita; komadić svadbenog kolača, umotan u salvetu; tanku štiklu neke skarletne cipele; bočicu svete vodice koju je njegova majka stezala dok je umirala. U svakom džepu nalazila se ne jedna već četiri ili pet takvih uspomena, i svaka od njih oslobađala je lavinu sećanja - mirise, zvuke, lica, osećanja. Svi oni bi ga još više dirnuli da ga tajna sakoa i dalje nije mučila. Bio je siguran da ga je poklonio. Čak i da nije, čak i da je čamio neprimećen u dnu ormana celu deceniju, i da ga je sasvim slučajno izvukao toga jutra sasvim nesvestan onoga šta čini, to još nije rešavalo problem pojave raznih uspomena u njegovim džepovima.
     Dešavalo se nešto čudno; nešto prokleto čudno.
     Ken Margosijan, njegov prvi komšija, izišao je iz kuće zviždučući i stao da lunja između grmova ruža sa parom makaza, odabirajući cvetove.
     "Ruže su lepše no ikad ove godine", obrati mu se Ervin.
     Margosijan, koji je obično bio prijatan komšija, čak ni ne podiže pogled.
     Ervin priđe uz ogradu. "Jesi li dobro, Kene?" upita on.
     Margosijan je pronašao jednu posebnu ružu i pažljivo je birao gde će je odseći. Baš ničim nije pokazao da je išta čuo.
     "Zašto me ne primećuješ?" upita Ervin. "Ako si zbog nečega kivan na mene..."
     U tom trenutku naišla je gospođa Semevikov, žena koju bi u normalnim okolnostima Ervin najradije izbegao. Bila je mnogo brbljiva i uvek je na sebe uzimala da organizuje malu aukciju festivalske subote, prodajući predmete koje su priložile razne radnje u korist dečjeg fonda. Prošle godine je pokušala da ubedi Ervina da kao nagradu pokloni nekoliko časova svoga rada. Obećao joj je da će da razmisli, a onda više nije odgovarao na njene pozive. Evo je sada opet, ponovo će tražiti isto, nema sumnje. Javila se Kenu Margosijanu, ali čak nije ni pogledala u Ervinovom pravcu, iako je stajao pet jardi od nje.
     "Je li Ervin kod kuće?" upitala je Kena.
     "Mislim da nije", odvratio je Ken.
     "Dosta šale", umeša se Ervin, ali Ken još nije bio završio.
     "Noćas sam čuo neku čudnu buku", ispriča on gospođi Semevikov, "kao da je bila neka tuča."
     "To mi uopšte ne liči na njega", odvrati ona.
     "Pokucao sam mu jutros na vrata, da proverim da li je dobro, ali mi niko nije otvorio."
     "Prestanite s tim", stade da se buni Ervin.
     "Možda je u kancelariji", nastavi gospođa Semevikov.
     "Rekoh da prestanete!" povika Ervin. Sada ga je već uznemiravalo to što čuje da o njemu govore kao da je nevidljiv. I kakva je to glupost o tuči? Proveo je savršeno mirno...
     Prekinuo je misao i pogledao ponovo prema kući, kada se jedno ime izdvoji iz mraka sećanja.
     Flečer. Oh, moj Bože, kako je mogao da zaboravi na Flečera?
     "Pokušaću da ga nađem u kancelariji", govorila je gospođa Semevikov, "jer mi je prošle godine obećao..."
     "Saslušajte me", preklinjao je Ervin.
     "...da će pokloniti nekoliko časova..."
     "Ne znam zbog čega ovo radite, ali morate me saslušati."
     "...za aukciju."
     "Neko je u mojoj kući."
     "Divne ruže. Hoćete li se takmičiti s njima?"
     Ervin više to nije mogao da izdrži. Uputio se ka ogradi, vičući na Kena. "Pokušao je da me ubije!" Zatim je ispružio ruku i uhvatio Kena za košulju. Ili je bar pokušao. Prsti su mu prošli kroz tkaninu, šaka se stegnula sama oko sebe. Pokušao je ponovo. Dogodilo se isto.
     "Ludim", pomisli on. Ispružio je šaku do Kenovog lica i ubo ga prstom u obraz, jako, ali taj njegov napor imao je za posledicu samo žmirkanje. "Flečer se poigrava mojom glavom."
     Poče da ga obuzima panika. Mora naterati nametljivca da popravi ono što je pokvario, dok ne pričini neku ozbiljnu štetu. Ostavivši Kena i gospođu Semevikov da čavrljaju o ružama, Ervin se uputi nazad stazom do ulaznih vrata. Činilo se kao da su zatvorena, ali izgleda da se na svoja čula više uopšte nije mogao osloniti, jer je u dva koraka prešao preko praga i obreo se u hodniku.
     Pozvao je Flečera. Nije bilo odgovora, ali nametljivac je bio negde u kući, Ervin je u to bio siguran. Svaki ugao u hodniku bio je pomalo iskošen, a predsoblje je bilo nekako žućkasto. Otkud to, ako Flečer nije umešao svoje prste?
     Znao je gde ga taj čovek čeka u zasedi: u dnevnoj sobi, gde je držao Ervina kao zatvorenika kako bi se poigrao njegovim zdravim razumom. Dok je bes u njemu sve više rastao - kako se taj čovek usudio da zauzme njegovu kuću i njegovu glavu? - krenuo je oštrim korakom niz hodnik prema vratima dnevne sobe. Bila su odškrinuta. Ervin nije oklevao. Zakoračio je unutra.
     Draperije su bile navučene kako unutra ne bi prodirala dnevna svetlost; jedini izvor svetlosti bila je vatra koja se već gasila u ognjištu. Čak i pri njoj, Ervin je odmah pronašao svog mučitelja. Sedeo je prekrštenih nogu nasred poda, bez odeće. Telo mu je bilo krupno, kosmato i prekriveno ožiljcima, od kojih su neki bili dugački punih šest inča. Zenice su mu bile okrenute naviše ispod kapaka. Ispred njega nalazila se gomila izmeta.
     "Ti prljava životinjo", stade da besni Ervin. Njegove reči ne izmamiše nikakav odgovor od Flečera. "Ne znam kakvim se trikovima za sluđivanje uma služiš", nastavi Ervin, "ali želim da ih raščiniš. Smesta. Čuješ li me? Smesta!" Flečerove zenice skliznuše na mesto, na Ervinovo zadovoljstvo. Dosadilo mu je da ga prenebregavaju. "A zatim želim da..."
     Zastao je i sa gađenjem zastenjeo kada je Flečer ispružio ruku i zahvatio šaku punu vlastitog izmeta koji je potom razmazao po preponama. Ervin odvrati pogled, ali ono što je njegov pogled pronašao u senkama bilo je neuporedivo gore od Flečerovih skatoloških igara.
     Tamo se nalazilo neko telo, ležalo je licem okrenuto prema zidu. Telo koje je prepoznao.
     Nisu postojale reči kojima je mogao da izrazi užas tog trenutka; niti njegovu strašnu jasnoću. Uspeo je jedino da ispusti jecaj, rastržući jecaj, koji masturbator nije čuo.
     Sada je znao zašto. Bio je mrtav. Njegovo smežurano telo ležalo je u uglu sobe; Flečer je iz njega iscedio život. Bez obzira na to kakvu je svest još posedovao, ona se držala sećanja na telo, ali nije imala uticaja u svetu živih. Nisu mogli da ga vide, čuju ili osete. Bio je utvara.
     Skliznuo je na pod ispred Flečera i stao da mu proučava lice. Ispod brade bilo je grubo, veđe namrštene, usta groteskno široka.
     "Šta si ti?" promrmlja on onako za sebe.
     Bilo je očigledno da je Flečer sam sebe gotovo doveo u krizu onim što je radio. Disao je ubrzano i kratko, a između udisaja tiho je stenjao. Ervin nije mogao da natera sebe da sačeka kraj tog čina. Kada je stenjanje postalo glasnije, ustao je i uputio se ka vratima, prošao kroz njih, prešao hodnik i izišao na svetlost sunca.
     Gospođa Semevikov otišla je svojim putem, a Ken je krenuo nazad u kuću sa naručjem punim ruža, ali negde iz blizine dopiralo je jedva čujno, prodorno cvilenje. Nešto trpi bol, pomisli Ervin, a ta ga je činjenica na neki čudan način utešila, jer je sada znao da nije jedina duša koja trenutno pati. Dao se u potragu za paćenikom i nije morao dugo da ga traži. To su ružini grmovi zavijali; pretpostavio je da taj zvuk mogu da čuju jedino mrtvi.
     Jadna je to bila nadoknada. Suze, ili pre sećanje na suze, potekoše iz njegovim upamćenih očiju, i on se u sebi zakle da će se, čak i kao to bude podrazumevalo pakt sa Đavolom, nekako osvetiti zveri koja mu je oduzela život. Osveta neće biti brza. Nateraće to kopile da pati tako bučno da ni tuga miliona ruža neće biti u stanju da uguši njegovo vrištanje.

     3.
     Petak je tokom festivalskog vikenda uvek bio miran dan kod doktora. Početkom naredne nedelje čekaonica će biti puna onih koji su odložili odlazak lekaru jer su imali suviše posla, kojima su se prsti zagnojili, a zatvor postao hroničan. Međutim, danas su došli samo oni kojima zaista nije bilo dobro ili koji su bili strašno usamljeni, tako da je za njih odlazak kod dr Pauela predstavljao terapiju.
     Niko od pacijenata nije pomenuo nedavne događaje pred Fib, mada uopšte nije sumnjala da su svaki muškarac, žena i dete u Evervilu upućeni u skandal. Čak je i dr Pauel rekao samo ono najnužnije. Da mu je žao što je Morton mrtav, kazao je, i sasvim će razumeti ako bude želela da uzme nekoliko slobodnih dana. Zahvalila mu se i upitala da li bi možda mogla da ode oko dva, kako bi stigla da se odveze do Silvertona i poseti pogrebnika. Odgovor je, razume se, bio potvrdan.
     U stvari, to nije bio jedini sastanak koji je planirala. Hitnije no ikada bio joj je potreban savet nekog pravnika; nekoga ko je mogao da joj jasno izloži koliko je njen položaj loš. Odlučila je da pokuša da danas po podne nađe Ervina, umesto da čeka do ponedeljka. Mnogo toga moglo je da se dogodi za sedamdeset dva časa, što je dokazivao i metež iz prethodna dvadeset četiri. Biće bolje da odmah sazna loše veti i planira u skladu sa njima.

     4.
     Riba je bila dobra. Tesla je natanane jela i slušala dok je jela, prateći razgovore koji su se vodili za pet obližnjih stolova. To je bio trik koji je prvo naučila kao pisac scenarija (ubrzo je otkrila da je običan razgovor prepun replika u čiju uverljivost nijedan producent ne bi poverovao); nastavila je da se usavršava za vreme putovanja, kada bi bila lišena blagodeti medija ili bez prilike da upražnjava društvenu snalažljivost, putem kojih se inače obaveštavala o onome što se događalo u svetu.
     Danas je, na svoje iznenađenje, otkrila da se za tri od pet stolova vodio isti razgovor: o životu i zločinima jedne ovdašnje žene po imenu Fib, koja je očigledno bila umešana u bizarno upokojenje svog muža.
     Dok je pratila razgovor za susednim stolom o moralu odraslih, jedan sparušen momak, za koga je pretpostavila da je gazda ovog mesta, donese debatnicima hamburgere, a na povratku do šanka pokupi njene tanjire i onako usput je upita da li joj se dopala riba. Rekla je da jeste. Zatim je, u nadi da će iscediti još koje dodatno obaveštenje od njega, upitala:
     "Pitam se nešto... da slučajno ne znate momka po imenu Flečer?"
     Čovek - na pločici je pisalo da se zove Bosli - se zamisli na trenutak. "Flečer... Flečer..." ponovi on.
     Dok je on prebirao po sećanju, Raul reče: Tesla?
     Odmah ću, pomisli ona za Raula.
     Ali ima nešto... nastavi Raul.
     Nije stigao ništa više da kaže pre nego što se Bosli oglasio: "Mislim da ne poznajem nikakvog Flečera. Da li on živi u gradu?"
     "Ne. On je posetilac."
     "Preplavljeni smo posetiocima", odvrati Bosli.
     Očigledno ovakav način ispitivanja neće uroditi plodom. Ali dok je ovaj čovek još bio tu pred njom, odlučila je da ga pita još nešto.
     "Fib", izusti ona. Bosli prestade da se osmehuje. "Poznajete li Fib?"
     "Svrati ponekad", zaključi Bosli.
     "Kakva je?" Sudeći prema izrazu na njegovom licu, Bosli nije mogao da se odluči da li da ostane uljudan što mu je nalagla pristojnost ili da se povinuje vlastitoj želji da prenebregne Teslino pitanje. "Svi pričaju o njoj."
     "Onda se nadam da će njena priča poslužiti kao lekcija", odvrati Bosli, ledenim glasom. "Gospod vidi njen greh i on će joj suditi."
     "Da li je optužena zbog nečega?"
     "U očima Gospoda..."
     "Zaboravite na jebene oči Gospoda", reče Tesla, iznervirana njegovim zapevanjem. "Zanima me kakva je."
     Bosli spusti tanjire nazad na sto i tiho reče: "Biće bolje da odete."
     "Zbog čega?"
     "Niste dobrodošli da sa nama lomite hleb", odvrati on.
     "A zbog čega, do đavola?"
     "Kako se to izražavate."
     "Šta ne valja?" upita Tesla.
     Reč koja počinje sa j, požuri da kaže Raul.
     Ona je ponovi naglas kako bi proverila tezu. "Jebiga?" reče ona, "ne sviđa vam se da govorim jebiga?"
     Bosli se trgao kao da su slogovi bili igle. "Napolje", reče on.
     "Rekla sam samo jebiga", odvrati umiljato Tesla. "Šta nije u redu sa jebiga?"
     Bosliju je bilo dosta uvreda. "Želim da odete", reče on, podigavši glas. "Vaš pogani jezik ovde nije dobrodošao."
     "Ne mogu da ostanem na desertu?" upita Tesla.
     "Napolje!" Oni koji su do tada ogovarali najednom zamukoše. Svi pogledi bili su upereni u pravcu Teslinog stola. "Nosite svoje gnusobe negde drugde. Ovde nisu dobrodošle."
     Tesla se lenjo zavalila u stolici. "Jebiga nije nikakva gnusoba", reče ona. "Jebiga je samo reč, to je samo jedna korisna, mala reč. Ma hajde, Bosli, priznajte to. Ponekad samo jebiga odgovara."
     "Želim da odete odavde."
     "Vidite. Želim da odete odavde, jebiga! - zvučalo bi mnogo jače."
     Tu i tamo čuli su se kikoti, kao i nekoliko nervoznih nakašljavanja.
     "Šta kažete ženi u subotu uveče? Želiš li da se baviš bludničenjem, dušo? Ne, kažete: želim da se jebem."
     "Napolje!" zaurla Bosli. Sada su mu već i drugi priticali u pomoć, među njima i kuvar iz kuhinje koji je delovao kao da je prisno mogao poznavati zatvor San Kventin. Tesla ustade.
     "Važi, odoh ja", reče ona. Uputila je kuvaru očaravajući osmeh. "Odlična riba", reče ona i uputi se ka vratima. "Razume se, ne bi trebalo da zaboravimo navažniju upotrebu reči jebiga", reče ona dok je odlazila. "Uzvik. Kao u: oh, jebiga, ili: šta je sad, pa, jebiga." Stigla je do vrata i zastala na njima da bi se osvrnula na Boslija. "Ili uvek korisno: jebi se", reče ona i, počastvovaši ga ovlašnim osmehom, iziđe.
     Stajala je na uglu, pitajući se gde da traži Flečera, kada je Raul prošaputao: Da li si čula šta sam ti rekao tamo unutra?
     Samo sam branila svoja ustavna prava, odvrati Tesla.
     Pre toga, promrmlja Raul.
     Šta? upita ona.
     Ne znam šta, odvrati on. Samo sam osetio nekakvo prisustvo...
     Zvučiš nervozno, odvrati Tesla, osvrnuvši se unaokolo. Na raskrsnici je bilo življe nego ranije. Neuobičajeno mesto da te progone duhovi, pomisli ona, bar sada. Možda bi u ponoć bila druga priča.
     Zar nisu pokopavali samoubice na raskrsnicama? upita ona Raula. Nije bilo odgovora. Raule?
     Slušaj.
     Šta sam ja...?
     Samo slušaj, molim te.
     Štošta je moglo da se čuje. Sirene automobila, škripanje guma, ljudi koji se smeju i čavrljaju, muzika koja je dopirala kroz otvoreni prozor, vika kroz otvorena vrata.
     Ne to, reče Raul.
     Šta, onda?
     Neko šapuće.
     Ponovo je oslušnula, pokušavši da izdvoji buku koju su stvarali ljudi i vozila.
     Zatvori oči, reče Raul, lakše je u mraku.
     Poslušala ga je. I dalje je čula buku, ali se osećala malo udaljenija od nje.
     Eto to, promrmlja Raul.
     Bio je u pravu. Negde između saobraćaja i čavrljanja, jedan sićušan glas pokušavao je da privuče na sebe pažnju. Za, izgleda da je govorio. Kao i nešto o kečapu. Tesla se usredsredila, pokušavajući da podesi uvo svoga uma za taj glas, na isti način na koji se usredsredila na razgovore u onom restoranu. Na, rekao je ponovo, na o, na o...
     "Zna o", promrmlja Tesla. "Zna nešto o nečemu."
     "Keč... keč..." reče glas.
     Keč?
     "Kečer..."
     Ne, ne kečer: Flečer.
     Čuješ li ti to? upita ona Raula. Zna za Flečera. To je ono što kaže. Zna za Flečera. Ponovo je oslušnula, podesivši se na frekvenciju na kojoj je bio glas. Zvuk je još bio tu, ali jedva se čuo. Zadržala je dah, usredsredivši svu pažnju na to da protumači signal. Sada više nije čula reči, već broj. Dva. Dva. Šest.
     Izgovorila ga je naglas, kako bi šaptač znao da ga je razumela.
     "Dva... dva... šest. Je li tako?"
     Zatim je usledilo još slogova. Ič ili vič. Zatim el, ili nešto slično.
     "Pokušaj ponovo", reče ona blago. Međutim, ili je njena moć usredsređenja slabila ili je šaptača izdavala snaga. Ič, ponovo joj se učinilo da je rekao. Zatim je nestao. Nastavila je da osluškuje, u nadi da će ponovo stupiti u vezu, ali više ničeg nije bilo. "Sranje", promrmlja ona.
     Potreban nam je plan grada, reče Raul.
     Šta će nam?
     To je bila adresa, Tesla. Govorio ti je gde da nađeš Flečera.
     Ponovo je pogledala prema restoranu. Kelnerica ju je ugledala kada je otvorila vrata.
     "Molim vas..." poče žena.
     "Sve je u redu", reče Tesla. "Samo mi je potreban jedan od ovih." Dohvatila je festivalsku brošuru sa police kod vrata. "Prijatan dan."
     Kada si postala takav fanatik po pitanju Isusa, uzgred budi rečeno? upita je Raul kada je opkoračila motor, proučavajući plan grada na poleđini brošure.
     Nisam, reče ona. Volim sve to sranje. Samo smatram da su reči... Zastala je. Pobliže se zagledala u kartu. "Ulica Mičel", izgovori ona. "Mora da je to. Mičel."
     Strpala je plan u džep i pokrenula motor. Jesi li spreman za ovo? upita ona.
     Dragocene, odvrati on.
     "Molim?"
     Htela si da kažeš da su reči dragocene.
     "Zaista?"
     I ne, nisam spreman.