XIII

     1.
     Budenbaum se na raskršću zagledao u tle, u tamu gde je ležao medaljon, sakupljajući moć.
     Kraj je vrlo blizu, pomisli on. Kraj priča koje sam izmislio, priča koje sam izmanipulisao, onih kroz koje sam lutao poput kakvog nevažnog igrača i onih koje sam izdržao kao zatvorenik. Kraj svih mojih omiljenih klišea: tragični neskladi i neprirodni susreti; sretanja puna suza i kletve na samrtničkoj postelji. Kraj Beše jednom i Videćemo i Ne mogu da verujem svojim očima. Kraj poslednjih činova; prizora pogreba i govora ispred zavese. Kraj krajeva. Pomisli samo.
     Nedostajaće mu zadovoljstvo koje pružaju priče - naročito one u kojima se pojavljivao u nekoj neobičnoj odeći - ali neće mu tako skoro biti potrebne. One su predstavljale utehu za ostatak čovečanstva, koje se zaglibilo u vremenu i očajnički čeznulo da bar na trenutak vidi delić velikog plana. Šta su drugo mogli da učine sa svojim životima nego da pate i pričaju priče? Neće on još dugo pripadati tom plemenu.
     "Nema ništa osim tebe, slatka moja Serenisima", reče on, okrenuvši se na peti i osmotrivši ulice u svim pravcima. "Ti si moj smisao, moj razum i moja duša."
     Bol koji je izbijao iz tih reči vratio ga je u prošlost, mnogo, mnogo puta. Sada je čuo samo muziku tih reči, koja je bila lepa u svojoj jednostavnosti, ali ne toliko lepa da bi mu nedostajala ako je ne bi ponovo čuo.
     "Napusti me sada, i ja ću se izgubiti u velikoj tami između zvezda..."
     Dok je to izgovarao, ugledao je Teslu Bombek kako dolazi niz ulicu. A iza nje su išli devojčica, luda i kreten. Nastavio je da recituje: "Ne mogu čak ni da nestanem tamo, jer moram živeti dok ti ne umiriš moje srce."
     Osmehnuo se Tesli, svima njima. Raširio je ruke u znak dobrodošlice.
     "Smiri ga sada!"
     Pogledala ga je zbunjeno, u čemu je on prilično uživao.
     "Umiri ga sada!" ponovi on. Oh, bilo je divno, grmeti jače od buke vrisaka i jecaja, dok su se njegove žrtve približavale.
     "Preklinjem te, umiri ga sada i prekini moje patnje!"

     Dajući sve od sebe da prikrije nervozu, Tesla se osvrnula u pravcu iz koga je dolazio Iad. Nije mogla da vidi samog uljeza, ali zapalile su se dve vatre na ulicama koje su bile najbliže podnožju planine, a plamenovi veće od njih lizali su iznad krovova, sejući varnice. Bez obzira na njihovo poreklo - da li su to bile očajničke mere odbrane ili nesrećni slučajevi koji su prošli nezapaženo - te vatre će se, nema sumnje, raširiti. U tom slučaju uljezi će do jutra ovladati gradom ugljena i pepela.
     Vratila je pogled na Budenbauma, koji je odustao od glumatanja i sada je stajao nasred raskršća sa rukama na leđima. Još je bila udaljena nekih trideset jardi od njega, i jedina svetlost dopirala je od požara u daljini i nekoliko bojažljivih zvezda, tako da nije mogla sa sigurnošću da razabere izraz na njegovom licu. Da li će joj dati znak da može da se povuče, pitala se, kada dovede Jai-Vai dovoljno blizu? Da li će klimnuti? Namignuti? Nemo je prekorela sebe što nije ugovorila neki znak. E, pa, sada je suviše kasno.
     "Budenbaume?" pozva ga ona.
     Malo je nakrivio glavu. "Šta ćeš ti ovde?" upita on.
     Nije loše, pomisli ona. Bio je prilično ubedljiv.
     "Došla sam da kažem... ovaj, pa valjda da se oprostim."
     "Kakva šteta", odvrati Budenbaum. "Baš bih voleo da smo mogli da se upoznamo."
     Tesla pogleda Rare Utu. "Sada je sve na vama", reče ona, pručavajući lice Jai-Vai u mraku. Nije mogla da nazre ni trag sumnji, ali to nije ništa značilo. Konačno, te crte lica predstavljale su masku. "Možda bi bilo najbolje da se ja udaljim i ostavim vas same", predloži ona.
     "Ako tako više voliš", odvrati Rare Utu, prošavši pored Tesle i uputivši se ka Budenbaumu.
     "Mislim da bi trebalo da ona ostane", reče Jie. "Ovo neće dugo potrajati."
     Tesla pogleda Budenbauma koji je, izgleda, zurio u svoja stopala. Šake su mu sada visile pored tela i bile čvrsto stegnute. On nešto pritiska, pomisli ona, potiskuje neki dokaz o tome šta se ovde događa.
     Neće moći još dugo. Haheh je već bio prošao pored Tesle, odbacujući pri tom svoj ljudski oblik; izgleda da je postao svestan toga da ulica lagano ključa.
     "Imaš li neko iznenađenje za nas, Ovene?" blago je upitao.
     "Ja... uvek dajem sve od sebe da vas... razonodim", odvrati Budenbaum. Glas mu je odražavao napor koji je ulagao u pokušaje da to nešto zadrži. Uglavnom je izgubio svoju muzikalnost.
     "Dobro si nam služio tokom mnogih godina", reče Rare Utu. Zvučala je gotovo kao da joj je žao.
     "Hvala", odvrati Oven. "Uvek sam davao sve od sebe. Ubeđen sam da vi to znate."
     "Takođe znamo da velike priče imaju svoj oblik", nastavi Utu. "Propupe, procvetaju, a onda... neizbežno...."
     "Skrati, molim te" reče Jie iza Tesle. Okrenula je glavu za inč ili dva, uhvativši ga krajičkom oka. I on se odrekao svoje ljudske kože zarad mesnate čaure. Čak su i u mraku sijali mehurići koje je iznedrila njegova empatija. "Ne dugujemo tom čoveku nikakvu ljubaznost", nastavi on. "Reci mu istinu, pa da okončamo stvar."
     "Šta ste došli da mi kažete?" upita Budenbaum.
     "Da je gotovo", nežno odvrati Haheh. "Da imamo nekog novog ko će nam pokazati čuda drveta priče."
     Budenbaum se zaprepastio. "Tek tako?" upita on, malo podigavši glas. "Zamenjujete me tek tako, bez ikakvog upozorenja? Oh, to mi jednostavno para srce!"
     Samo oprezno, pomisli Tesla. To o srcu koje se para zvučalo je krajnje lažno.
     "To je bilo neminovno", reče Rare Utu, napravivši nekoliko koraka prema Budenbaumu. Konačno se i ona odrekla opsene ljudskosti, njeno dečje lice se nadulo i zasijalo dok je preuzimalo svoju čudnu božanskost. "U jednoj glavi postoji određen broj priča, Ovene, i mi smo iscrpli tvoju zalihu."
     "Oh, bili biste iznenađeni", odvrati Budenbaum, "čak zapanjeni, kada biste znali koliko vam ih još nisam pokazao."
     "E, pa, sada je kasno", reče Haheh. "Doneli smo odluku i ona je konačna. Tesla Bombek će biti naš vodič dok se budemo približvali milenijumu."
     "Čestitam", reče Budenbaum oporo Tesli; dok je to izgovarao, koraknu prema njoj, skliznuvši između Haheha i Rare Utu. Sada je bio dovoljno blizu, tako da je Tesla mogla jasno da mu vidi lice i pročita izraz u njegovim očima. Želeo je da ona nestane, i to brzo.
     Povukla se od njega, kao da ju je njegova blizina uznemiravala. "Nije bilo planirano ovako", pobuni se ona. "Nisam ja ovo tražila."
     "Iskreno rečeno", odvrati on, "baš me briga." Ispružio je ruku i nehajno uhvatio Rare Utu za krhku ruku dok je to govorio. To očigledno nije bilo uobičajeno, čak je možda bio presedan, kontakt, jer je Jai-Vai zadrhtala, zureći pomalo pometeno u njegovu šaku.
     "Šta to radiš, Ovene?" upita ona, dok su nabori njenog tela ukrašenog draguljima podrhtavali.
     "Samo se opraštam", dovrati Oven. Hahehov pogled približavao se mestu koje je Budenbaum napustio. Asfalt je postajao sve svetliji i mekši.
     "Šta si to naumio?" upita on, zureći u tle.
     Jie je iza Tesle promrmljao: "Sklanjaj se odatle..." ali Haheh nije čuo upozorenje. Napravio je još jedan korak, dok je ulica postajala sve svetlija. Rare Utu je u međuvremenu pokušala da se oslobodi Budenbaumovog stiska, ali joj on to nije dopustio. Pogleda uprtog u Teslu, osmehnuo se kroz stisnute zube i rekao joj: "Zbogom."
     Počela je da se okreće, ali u to je tle na kome je stajao Haheh iznenada planulo, i vatra ga je zahvatila. Rare Utu je izustila reč Ovene u obliku vriska i stala da se otima svom otmičaru, dok se Hahehovo telo topilo poput maslaca u peći, a mehurići prskali, oslobađajući vatromet boja i otičući niz ulicu.
     Tesla je već isuviše videla. Bilo je opasno ostati - smrtonosno, po svoj prilici. Ali ona nikada nije umela ni od čega da odvrati pogled, ma koliko to bilo preporučljivo. Nastavila je da upija prizor koji se zbivao ispred nje, dok Budenbaum nije zaurlao: "Gubi se, do đavola, odavde!" Rekavši to, bacio je Rare Utu u svetlost koja je već uzela Haheha. Odletela je vrišteći, ali njen vrisak bio je prekinut kada ju je svetlost opkolila sa svih strana. Zabacivši glavu unazad, raširila je ruke kao da se predaje tom osećanju.
     "Rekoh: idi!" Budenbaum viknu na Teslu, i ona ovog puta uspe da odvoji pogled od prizora i da se okrene, ali zapahnu je nalet neugodnog, hladnog vazduha, i suoči se sa Jieom koji je išao ka njoj.
     "Prevarila si nas!" reče on, sekući glasom kao skalepelom. Istranžirao je njenu hrabrost. Sledila se, buljeći u njegovo lutkasto lice, dok je iza nje Rare Utu drhtavo uzdahnula i promrmljala: "Ovo... je... divno."
     "Šta si joj učinio?" upita Jie. To pitanje bilo je upućeno Budenbaumu, ali je on, postavljajući ga, uhvatio Teslu i privukao je uz sebe. Njegovi udovi bili su dosta slabi; mogla je da se otme da je htela. Ali nije. Uticaj njegovog tela bio je narkotičan. Osetila je kako zaposeda njeno telo, izdižući je iznad straha.
     "Oslobodi ih!" reče Jie Budenbaumu.
     "Bojim se da je kasno za to", odvrati Oven.
     "Ubiću tvoju žensku ako to ne učiniš", upozori Jai-Vai.
     "Ona nije moja", glasio je odgovor. "Učini šta god smatraš za potrebno."
     Tesla je sneno preko ramena pogledala Budenbauma i pri svetlosti koja je isticala iz tla prvi put ga je jasno videla. Bio je nemilosrdno hladan; njegova ljudskost odavno je utrošena u nastojanju da stigne dovde gde se sada nalazio. Nema sumnje da je sve čime se hvalisao u Svratištu bilo tačno: godine su ga učinile mudrijim od Džafa. Ali ta mudrost mu neće doneti ništa dobro. Umetnost će ga slomiti isto onako kao što je slomila Randolfa. Prepući će mu razum, a um se istopiti.
     Iza njega, u plamenu, Rare Utu samo što nije nestala, ali čak i sada, dok je isticala u tle u koje je Haheh već otišao, ona je govorila.
     "Šta će se sledeće dogoditi...?" upita ona.
     "Vadi je odatle!" doviknu Jie Budenbaumu.
     "Rekoh ti: suviše je kasno", odvrati on. "Pored toga, mislim da ona to ne bi htela."
     Rare Utu je počela da se smeje. "Šta je sledeće?" nastavila je da ponavlja, dok je njen smeh postajao sve nestvarniji. "Šta? Šta?"
     Tle oko nje bilo je meko poput nje, trake sjaja tekle su ulicom.
     "Prekini ovo!" ponovo je zatražio Jie, praveći tako užasnu buku da je ovog puta Teslino telo jednostavno pokleklo pred njegovim napadom. Noge su je izdale, bešika otkazala i ona posrnu iz Jievog stiska prema plamenu.
     "E, nećeš!" odbrusi Budenbaum, povlačeći se preko užarenog tla, ne bi li zaštitio mesto na kome je stajala Rare Utu. "Umetnost je moja!"
     "Umetnost?" ponovi Jie, kao da je tek tada shvatio smisao ove zamke. "Nikada, Budenbaume..." glas mu je sa svakim slogom bivao sve jači. "Nećeš je dobiti!"
     Isprekidana buka koju je pravio bila je prejaka za Teslino opsednuto telo. Osetila je kako se nešto u njenoj glavi slama; jezik joj je omlitaveo u ustima i a kapci su joj pali. Videla je, dok je tama nadolazila, kako se svetlo tle deli pred njom...
     Bio je tamo, sijao je u prašini: krst nad krstovima, znak nad znacima. U dugim, sporim trenucima njenog samrtničkog pada, setila se sa izvesnom čežnjom kako je rešila zagonetke tog krsta; videla četiri putovanja koja su bila urezana na njemu. Jedno u svet sna, jedno u stvaran svet; jedno u životinjski, jedno u božanski. A u srcu tih putovanja - na mestu gde su se ona ukrštala, gde su se razilazila, gde su se završavala i počinjala - ljudska tajna. Ta tajna nije bila vezana za telo: nije govorila o slomljenom telu koje visi sa krsta ili o pobedi duha nad patnjom. Govorila je o živom snu uma, koji je činio da se telo i duh i sve što su oni sadržali raduju.
     Sećanje na to otkrovenje, na vreme između onog trenutka i ovog - godine koje je provela lutajući putevima izgubljene Amerike - sklopi se i uteče. Na trenutak je ugledala nepregledno, večno sedište u zemlji ispod Palomo Grova: sada je umirala u njega, kapci su joj se sklapali, srce zaustavljalo.
     Negde u daljini čula je Jiea kako vrišti i znala je da je ovdašnja moć uhvatila i njega kao i ostale.
     Želela je da mu kaže da se ne plaši; da ide na mesto na kome se nalazi budućnost postojanja, čekajući ga. Vreme izvan vremena, u kome će singularnost iz koje su potekle sve stvari ponovo biti cela. Ali nije imala jezik. Ne, ni dah. Ne, ni život.
     Bilo je gotovo.

     2.
     Hari, Raul i Miv O'Konel upravo su izbili na raskršće kada je Tesla skliznula iz Jievih ruku i teturavo krenula napred. Iako su se nalazili sto ili više stopa od samog mesta, svetlost je bila u toj meri posebna, da nije skrivala nijednu pojedinost izraza na Teslinom licu od Harijevog pogleda. Bila je mrtva, ili je umirala, ali njene omlohavele crte lica zadržale su izraz čudnog zadovoljstva.
     Osvetljeno tle na mestu na kome je pala više nije bilo čvrsto. Primilo ju je poput obasjanog groba, i ona je nestala.
     "Oh, Isuse..." zadahta Hari. "Oh, Isuse Hriste na nebesima..."
     Ubrzao je korak i pojurio prema raskršću, sledeći prepletene potočiće svetlosti koji su tekli ispod njegovih nogu.
     Miv je iza njega počela da viče.
     "Poznajem tog čoveka", urlala je ona. "To je Budenbaum! Blagi Bože, to je Budenbaum! To je kopile koje je sve ovo započelo!" Oslobodivši se Raula, krenula je šepajući za D'Amurom.

     "Da li bi je, molim te, zaustavio?" viknu Koker u Raulovo uvo.
     Raul je bio suviše pometen Teslinim nestankom da bi odgovorio. Koker je nastavio da urla dok Raul nije kazao: "Mislio sam da si otišao."
     "Ne, nikada", odvrati Koker. "Samo me je ućutkala njena ogorčenost. Sada te, prijatelju, preklinjem, ne dozvoli da mi je oduzmu. Želim da sazna šta osećam prema njoj, bar jednom."
     Raul zatomi jecaj. Toliko je već ljudi bilo uzeto, a ova poslednja žrtva bila je nezamisliva. Tesla je preživela metak, Kisona i dovoljno droga da se obori konj. Ali sada je više nije bilo.
     "Molim te", reče Koker. "Pođi za Miv."
     "Daću sve od sebe", reče Raul i krenu u poteru za staricom. I pored toga što je bila strašno krhka, uspela je da prevali popriličnu razdaljinu.
     "Stani!" doviknuo je za njom. "Neko želi da razgovara s tobom!"
     Kada ju je sustigao, ona se namrštila. "S njim želim da razgovaram!" reče ona, klimnuvši u Budenbaumovom pravcu. "On je taj!"
     "Saslušaj me na trenutak", reče Raul, uhvativši je za ruku. "Nismo te slučajno našli. Neko nas je doveo do tebe. Razumeš li? Neko ko je ovde, upravo sada, pored nas."
     "Jesi li poludeo?" upita Miv, osvrćući se unaokolo.
     "Ne vidiš ga jer je mrtav."
     "Boli me dupe za mrtve", odbrusi Miv. "Od živih hoću da dobijem neke odgovore! Budenbaume!" povika ona.
     Ervin je bio taj koji se sada oglasio. "Reci joj ko si!" obrati se on Kokeru.
     "Želeo sam da to bude poseban trenutak", odvrati Koker.
     "Protraćio sam život čekajući na posebne trenutke", reče mu Ervin. "Sada ili nikada!" Rekavši to, on odgurnu u stranu svog sadruga-utvaru kako bi mogao da priđe Raulovom uhu. "Reci joj da je to Koker!! Hajde! Reci joj!"
     "Koker?" ponovi Raul naglas.
     Miv O'Konel stade u svom šepanju. "Šta reče?" promrmlja ona.
     "Ime mrtvaca je Koker", odvrati Raul.
     "Ja sam njen muž", reče Koker.
     "Kaže da je..."
     "Znam ko je", reče ona i, dahtavo uvukavši vazduh, ponovi: "Koker? Moj Koker? Da li je to moguće?"
     "Moguće je", reče Raul.
     Potekoše suze, ali nije prestala da izgovara njegovo ime. "Koker... oh moj Koker... moj slatki Koker..."

     Hari je čuo Miv kako jeca iza njega i okrenuo se; zabacila je glavu unazad, kao da ju je muž obasuo poljupcima i ona se kupala u njima. Kada je vratio pogled na raskršće, Budenbaum je pao na tle gde je Tesla nestala, i divlje stao da udara pesnicama o sada stvrdnutu ulicu. Samo što ga nije bila udarila kap; pljuvao je, znojio se i ronio suze.
     "Ne možeš, kučko!" vrištao je put ulice. "Neću ti dozvoliti da ga se dokopaš!"
     Energije su i dalje isticale iz tla, a spirale i filigrani uzdizali su se oko njega. Pokušao je da ih uhvati okrvavljenim šakama, kao da bi one još mogle da ga preobraze, ali njegove šake su gasile one koje je uhvatio, a ostale su jednostavno izmicale izvan njegovog domašaja i bledele u tami iznad njega. Njegov bes i osujećenost postajali su sve veći. Stao je da se ljulja napred-nazad i u stranu, ispuštajući strašne krike besa: "Ovo ne može da se dogodi! Ne može! Ne može!"
     Hari je iza sebe čuo Miv O'Konel kako kaže: "Vidiš li ti ovo, Kokere? Na raskršću?"
     "Vidi", odvrati Raul.
     "Tamo sam zakopala medaljon", nastavila je Miv. "Da li Koker to zna?"
     "Zna."
     Miv je sada prišla Hariju. Lice joj je bilo vlažno od suza, ali njen osmeh bio je nepatvoren. "Moj muž je ovde..." reče ona Hariju, krajnje ponosno. "Zamisli to..."
     "To je divno."
     Pokazala je niz ulicu. "Tamo smo imali javnu kuću. Upravo tamo. To nije slučajno, je li tako?"
     "Nije" reče Hari, "Mislim da nije."
     "Sva ta svetlost potiče od medaljona."
     "Izgleda da je tako."
     Razvukla je usta u još širi osmeh. "Idem sama da vidim."
     "Ja ne bih da sam na vašem mestu."
     "E, pa, ti nisi na mom mestu", odvrati ona oštro. "Šta god da se događa tamo mojih je ruku delo." Malo se smirila, a osmeh joj se vratio na lice. "Mislim da ni ti ne znaš ništa bolje od mene šta se događa, jesam li u pravu?"
     "Manje-više", priznade Hari.
     "Ako ne znamo od čega da se plašimo, čemu onda strah?" rezonovala je ona. "Raule? Želim da budeš s moje leve strane. A ti, Kokere, gde god da si, želim da budeš s moje desne strane."
     "Bar me pusti da idem ispred", reče Hari i, ne sačekavši njenu dozvolu, uputi se prema Budenbaumu koji je i dalje udarao po asfaltu. Krajičkom oka ugledao je Harija kako se približava.
     "Drž' se podalje" zadahta on, rapavo dišući. "Ovo tle je moje. I još posedujem dovoljno moći ako pokušaš da mi ga oduzmeš."
     "Nisam ovde da bih bilo šta uzeo", reče Hari.
     "Ti i ona kučka Bombekova urotili ste se protiv mene."
     "Nije bilo nikakve zavere. Tesla nikada nije želela da učestvuje u ovome..."
     "Svakako da jeste!" odvrati Budenbaum. "Nije bila glupa. Želela je Umetnost isto kao i svi drugi." Osvrnuo se i zagledao u D'Amura, a njegov bes stao je da kopni i da se pretvara u samosažaljenje. "Ali, vidiš, poverovao sam joj. To je bila moja greška. A ona je lagala!" Lupio je ponovo ranjenim šakama o čvrsto tle. "Ovo je bilo moje tle! Moje čudo!"
     "Slušaj samo to sranje!" zaurla Miv. Hari se sklonio u stranu, kako bi je Budenbaum video. "Ti si lažov!" reče ona. "To zemljište je bilo, jeste i uvek će biti moje."
     Na Budenbaumovom licu bes je zamenio izraz zapanjenosti. "Jesi li ti... jesi li ti ono što mislim da jesi?"
     "Zašto si toliko iznenađen? upita Miv. "Svakako, ostarela sam, ne možemo svi da sklopio pakt sa Đavolom."
     "Nisam ja sklopio pakt sa Đavolom", tiho reče Budenbaum. Da jesam, imao bih mnogo više da pokažem. Šta ćeš ti ovde?"
     "Došla sam po neke odgovore", reče Miv. "Zaslužujem da ih dobijem, zar ne misliš tako, pre nego što oboje pođemo u svoje grobove?"
     "Ne idem ja u svoj grob", reče Budenbaum.
     "Oh, zaista?" upita Miv. "Moja greška." Mahnula je Raulu da se skloni, kako bi bez ičije pomoći nastavila do mesta na kome je Budenbaum klečao. "Želiš li još sto, sto pedeset godina?" upita ga ona. "Samo izvoli. Posle ovoga, ja odoh. Negde gde me kosti neće boleti."
     Dok je govorila, jedna sjajna traka koja se izdigla iz tla odluta u njenom pravcu. Posegnula je za njom i umesto da izbegne da bude uhvaćena, ona se obavi između njenih prstiju napadnutih artritisom.
     "Da li si uopšte video kuću koju smo ovde podigli?" upita ona, dok je posmatrala ples trake. "Oh, kakav je to prizor bio. Kakav prizor."
     Traka je napustila njene prste, ali je još nekoliko vlakana i čestica krenulo iz tla prema njoj.
     "Šta to radiš, ženo?" upita Budenbaum.
     "Ništa", slegnu Miv ramenima.
     "Čak i ako tle nije moje, magija jeste."
     "Neću da ti je oduzmem", blago odvrati Miv. "Suviše sam stara da bih bila posesivna prema bilo čemu. Osim možda prema mojim sećanjima. Ona su moja, Budenbaume..." Čestice su postajale sve užurbanije, kao da ih nadahnjuju njene reči. "A trenutno su ona veoma jasna. Veoma, veoma, jasna." Na trenutak je sklopila oči, a iz ulice je pokuljao novi talas svetlosti, podigavši se da očeše njene šake i lice pre nego što odjuri dalje. "Ponekad mislim da se sećam svog detinjstva jasnije od onoga što je bilo juče..." nastavi ona, ispruživši čaku. "Kokere?" pozva ga ona. "Jesi li tu?"
     "Ovde je", reče Raul.
     "Da li bi me uzeo za ruku?" upita ona.
     "Kaže da to upravo radi", prenese Raul. A onda, trenutak potom, dodade: "Čvrsto te je zagrlio."
     Miv se osmehnu. "Znaš, verujem da to mogu i da osetim", reče ona.
     Budenbaum uhvati Harija za rukav. "Je li ona luda?"
     "Nije. Duh njenog muža je ovde."
     "Pretpostavljam da je trebalo da vidim", reče on ravnim glasom. "Konačna dela... ona su kučka..."
     "Biće ti bolje da se navikneš na to", reče Hari.
     "Nikada nisam voleo sentimentalna sranja", odvrati Budenbaum.
     "Mislim da je to nešto više", reče Hari, podigavši pogled prema česticama i nitima koje su dodirnule Mivinu kožu. Nisu se gasile na noćnom nebu kao što su to činile one koje su ranije otišle, već su svrhovito letele, poput pčela u polju cveća, praveći od vazduha lavirint dok su išle svojim poslom. Za sobom su ostavljale tragove svetlosti, koji su, kada bi jednom bili oslobođeni, nastavljali da se razvijaju, opisujući gomilu oblika u toplom noćnom vazduhu.
     Raul je bio taj koji je prvi glasno izrekao ono što je video. "Kuća..." reče on zaprepašćeno. "Vidiš li je, Hari?"
     "Vidim je."
     "Dosta", reče Budenbaum, mahnuvši rukom kao da želi da odagna prizor od koga mu je muka. "Završio sam sa prošlošću. Završio!"
     Pokrivši glavu rukama, on se teturavo udalji, dok je Mivino sećanje podizalo njenu javnu kuću od svetlosti i vazduha: zidovi i prozori, stepenište i tavanice. Sa Harijeve leve strane prolaz koji vodi do ulaznih vrata i stepenik sa druge strane. S njegove desne strane ulazilo se kroz jedna vrata u salon, a kroz druga u kuhinju, dok se kroz treća izlazilo u dvorište gde je drveće bilo u cvatu. A posvuda, još dok su podovi bili postavljani, sobe su bile punjene nameštajem, prostirkama, biljkama i vazama; brzo gomilanje pojedinosti nagoveštavalo je da su se ti predmeti, kada je proces jednom bio započet, vraćali u postojanje po vlastitoj volji. Njihova čvrsta postojanost pretvorila se u prah pre mnogo desetina godina, ali oni, njihovi zamišljeni oblici, ostali su zapisani na mestu gde su postojali. Sada su se ponovo vratili, setivši se sami sebe u svom punom savršenstvu.
     Nijedan, međutim, nije bio toliko čvrst da spreči Harijev pogled da ne pronikne kuda god bi poželeo. Mogao je da vidi ogradu od kolaca koja je oivičavala stražnje dvorište, kao i fine španske pločice na pragu. Mogao je da vidi uz graciozno stepenište do drugog i trećeg sprata, a svaki sprat mogao je da se pohvali sa po dva kupatila i sa po šest lepo nameštenih soba.
     A onda, još pre nego što se krov pojavio na kući, počele su da pristižu duše koje su tu stanovale, uveličavajući sobe.
     "Ah..." sa odobravanjem zaguguta Raul, "dame."
     Bilo ih je posvuda. Na odmorištima i u spavaćim sobama, u salonima i u kuhinji, a njihovi glasovi i smeh ličili su na šaputanje muzike.
     "Eno Bedelije", reče Miv, "i Hildegard i Dženi, oh draga moja Dženi, pogledajte je samo..."
     Ako je već na pomolu smak sveta, pomisli Hari, nije loše naći se na jednom ovakvom mestu, okružen ovakvim sećanjima. Iako su samo jedna ili dve žene mogle da prođu kao lepe prema današnjim merilima, mesto je odisalo opuštenošću i zadovoljstvom - bila je to kuća koja je podjednako bila posvećena smehu kao i erotskoj razuzdanosti.
     Što se tiče klijenata koji su bili pokrovitelji ove ustanove, oni su ličili na duhove duhova, paučinasta obličja koja su prolazila gore-dole stepeništem, ulazila u spavaće sobe i izlazila iz njih, u sivoj odeći i sivih tela. S vremena na vreme, Hari bi na trenutak uhvatio neko lice, ali to je uvek bilo samo u prolazu, kao da je kuća zazvala tajnost ovih ljudi, a ne njih same; uhvatila ih kako beže od ispitivanja, stideći se svojih želja.
     Među ženama gotovo da nije bilo tragova srama. Stajale su na stepeništu golih grudi, a na odmorištu nage. Ćaskale su jedna s drugom i brbljale dok su dodavale vodu. Pomagale su jedna drugoj da se okupaju i istuširaju i obriju noge i ono što se nalazi između.
     "Tamo", reče Miv, pokazujući prema neobično obimnoj ženi koja je sedela u kuhinji, obilno zahvatajući prstima puding iz porcelanske činije, "to je Meri Elizabet. Mnogo si dobijao za svoje pare s njom. Uvek je imala listu čekanja. A tamo gore..." pokazala je prema jednoj vitkoj, bledoj devojci koja je hranila papagaja tako što mu je nudila hranu držeći je među zubima "...to je Dolores. A papagaj, kako se zvaše papagaj?" Osvrnula se prema Raulu. "Pitaj Kokera", reče ona.
     Odgovor je usledio istog časa. "Elija."
     Miv se osmehnu. "Elija. Tako je, Elija. Klela se da ptica ume da proriče."
     "Jesi li bila srećna tu?" upitao ju je Hari.
     "Nisam očekivala da ću voditi takav život", reče ona. "Ali, da, bila sam srećna. Verovatno suviše srećna. Zbog toga su ljudi počeli da mi zavide."
     "Je li to bio razlog što su spalili mesto?" upita Hari, uputivši se do stepenica da posmatra Meri Elizabet kako silazi. "Zato što su bili zavidni?"
     "Delimično", reče ona. "A delimično zbog tobožnje pravednosti: nisu želeli da ja i moj posao kvarimo građane. Možeš li to da zamisliš? Bez mene, bez te kuće i tih žena, ne bi ni bilo građana, jer ne bi bilo ni grada. Oni su to znali. Zato su tražili izgovor..."
     "A kakav je to izgovor bio?"
     "Naš sin, naš ludi sin, koji je premalo ličio na svog oca, a previše na mene. Koker je, znaš, uvek bio nežan. Ali je kod O'Konelijevih postojala nit ludila, koja se ispoljila kod Klejtona. I ne samo to, pogrešili smo što smo ga učili da je poseban, govorili mu da će jednog dana imati moć, jer je dete dva sveta. To nipošto nije trebalo da uradimo. Uvrteo je u glavu da je iznad običnih normi ponašanja; da ima prava da se ponaša varvarski ako mu se prohte, jer je bolji od svih drugih." Zamislila se. "Videla sam ga jednom, kada je imao možda desetak godina, kako se zagledao prema Harmonovim Visovima; upitala sam ga: O čemu razmišljaš? Znaš li šta mi je odgovorio? Jednog dana, rekao je, imaću to brdo i sa njega ću gledati na svet riba. Toliko puta mi je palo na pamet da je to bio znak. Trebalo je da ga oslobodim bede na licu mesta. Ali Koker i ja smo toliko propatili i namučili se da dobijemo dete..."
     Dok je Hari jednom delom svoga uma slušao priču o začeću Klejtona O'Konela - o tome kako je Koker svojim čarolijama i molbama održavao Miv neprirodno mladom, ali je pri tom usporio njene ovlulacije do krajnjih granica; kako je imala skoro sedamdeset godina kada je rodila tog dečaka - drugim je razmišljao o onome što je malopre kazala. Pokušavao je da se seti gde je već čuo opasku koju je izgovorilo to dete o tome kako gleda sa Harmonovih Visova na svet riba.
     "Šta se dogodilo sa Klejtonom?" upitao ju je, dok se upinjao da se priseti.
     "Bio je obešen."
     "Videla si ga mrtvog?"
     "Ne. Njegovo telo razvukli su vukovi ili medvedi..."
     Dok je razmišljao o divljim zverima na planini, najzad se setio gde je ranije čuo te reči.
     "Raule?" pozva ga on. "Ostani ovde sa Miv, hoćeš li?"
     "Ne idem nikuda." Raul se osmehnuo, dok mu je lice sijalo od vojajerskog zadovoljstva.
     "Nemoj ići", reče Miv, kada Hari stade da se udaljava od podnožja stepenica.
     "Vratiću se", odgovori on. "Ti samo nastavi da se sećaš." Uputivši se niz hodnik, on skliznu kroz neotvorena ulazna vrata na ulicu.

     3.
     "Životi su lišće na drvetu priče", rekao je Tesli čovek koji je hodao po Suštini. Na šta mu je ona odgovorila da nikada nije ispričala priču do koje joj je bilo makar malo stalo.
     "Oh, ali jesi", rekao je on. "Svoju vlastitu... svoju vlastitu..."
     To je, razume se, bilo tačno. Ispričala je tu priču, ne izostavivši nijedan treptaj oka, nijedan otkucaj srca, nijedno delo niti reč, okrutne ili ljubazne.
     Ali naišla je na tajnu; iako sada njeno srce više nije kucalo niti su njene oči više mogle da trepću, iako više nikada neće reći niti učiniti ništa u svetu živih, okrutno ili ljubazno, priča je odbila da se okonča.
     Bila je mrtva; to je bilo izvesno. Ali pero je nastavilo dalje i nije prestajalo. Izgleda da je imalo još što šta da se ispriča...
     Svetlost u koju je pala još je bila oko nje, mada je znala da je ne vidi svojim očima, pošto je mogla da vidi svoje telo na izvesnoj udaljenosti, kako počiva u svetlosti. Ležalo je licem okrenuto naviše, razmaknutih ruku i raskrečenih nogu, raširenih prstiju, u položaju koji je i te kako dobro poznavala. Zazvala je tu sliku pred Budenbaumom, pre pola sata: bila je to poza prilike u središtu medaljona. Sada je njeno mrtvo telo zauzelo tu pozu, dok joj je um bludio unaokolo sa izvesnom izdvojenom znatiželjom, blago zbunjen i pitajući se šta to sve ima da znači, ali podozrevajući da je odgovor izvan njegove moći shvatanja.
     U tlu malo ispod njenog tela - izvora energija koje su preobratile čvrsto tle u neku vrstu usijane supe - nalazio se sam krst, i kada joj je duh pogledao u njegovom pravcu, on je preneo njene misli istovremeno u četiri pravca, napolje duž sjajnih staza koje su isticale iz njegovih krakova. U jednom pravcu protezalo se ljudsko putovanje; zapis o nebrojenim muškarcima i ženama koji su stigli do ovog raskršća i prešli ga, a svi oni nosili su svoj tovar snova. Iz suprotnog pravca dolazila je povorka stvorenja koja su podsećala na ljude, ali samo izdaleka; bili su to izgnanici iz Metakozma, koji su dolazili u Evervil kao mesto hodočašća i koje je na ovo mesto doveo njihov proročki mozak. Iz trečeg pravca dolazile su životinje, kako divlje tako i domaće. Psi na povodcu koji su njuškajući tražili mesto da se ispiške; ptice selice koje su kružile nebom pre nego što bi se uputile prema jugu; muve koje su bile pošast za Dolana u njegovoj radnji sa slatkišima, crvi koji su se ponovo namnožili ovde na milione isto kao i prošlog leta. Oblici puni čežnje, čak i oni najniži.
     I konačno, najudaljeniji elemenat u ovom zazivanju: božanstva kojima je pomogla da se spletu.
     "Šta je sledeće?" Sačekala je da sazna Rare Utu dok ju je plamen proždirao. To pitanje nije više zanimalo Teslu. Ona je ovde našla svoje blaženstvo i bila je savršeno zadovoljna. Ako njena svest konačno prihvati činjenicu da je mrtva i ugasi se, neka tako bude. A ako pero nastavi da se kreće i priča nastavi da se priča, i to će voljno prihvatiti.
     U međuvremenu će lebdeti i gledati kako tle otiče u svetlosti u svim pravcima, a postojani proces raspadanja počinje da obavlja svoj posao na telu koje je nekada gledala u ogledalu.

     4.
     Hari se nalazio dva bloka od raskršća, idući od njega prema mestu gde je Iad delao, kada je začuo Budenbauma kako ga doziva.
     "Pomozi mi, D'Amure!" reče on, posrćući preko ulice. Kako se činilo, mesto svog delanja nije napustio sasvim praznih šaka. Za lice i šake uhvatilo mu se paperje svetlosti, beznačajan podsetnik na sve ono što je propustio da postigne. "Ne krivim te", reče on, povlačeći se sredinom ulice ispred Harija. "Bila je tvoja prijateljica; znači da si morao da skuješ urotu s njom. Nisi imao izbora."
     "Nije postojala nikakava urota, Budenbaume."
     "Bilo da je postojala ili ne, ne možeš je ostaviti tamo dole, je li tako?" Pokušao je da zvuči umiljato i razumno.
     "Mrtva je", reče Hari.
     "Znam ja to."
     "Tako da je svejedno gde je pokopana. Da li bi mi se, do đavola, sklonio s puta?"
     "Kuda češ?"
     "Da nađem Kisona."
     "Kisona?" ponovi Budenbaum. "Od kakve ti on, do đavola, može biti koristi?"
     "Veće nego ti."
     "Nije tačno!" pobuni se Budenbaum. "Posveti mi samo nekoliko minuta svog vremena, i nikada se više nećeš osvrnuti. Neće biti prošlosti na koju ćeš moći da se osvrneš. Ni budućnosti. Samo..."
     "Jedan besmrtni dan?" Hari zavrte glavom. "Odustani, pobogu. Imao si priliku i zabrljao si."
     Zavio je za ugao, a tamo, na drugom kraju ulice, nalazio se neprijatelj. Na trenutak je zastao, da pokuša da dokuči kakav-takav smisao u onome što je video, ali najbliža vatra bila je udaljena nekoliko ulica, tako da ga je ono malo svetlosti što je pružala samo zbunjivalo. Jedno je bilo izvesno: Iad više nije predstavljao haotičnu, upaničenu stvar, ili stvari, kao na planinskom vrhu. Čak i sa ove razdaljine i pri tako slaboj svetlosti, mogao je da vidi da je neprijatelj odbacio svoj iscepani kaput i da se kretao kroz vazduh poput zmijolikog motora, čije je ogromno obličje bilo u stalnom, peristatičnom kretanju.
     Hari je zavrnuo rukave, otkrivši svoje tetovaže. Ko zna koliko će mu poslužiti; verovatno sasvim malo. Ali bila mu je potrebna sva pomoć koju je mogao dobiti.
     "Šta ćeš da uradiš?" zanimalo je Budenbauma. "Izazvati ga na pesničenje? Nemaš izgleda. Bar ne ako ne raspolažeš nekom moći."
     Hari nije obraćao pažnju na njega. Duboko uvukavši vazduh, krenuo je niz ulicu prema Iadu.
     "Misliš da si junak, je li to u pitanju?" upita Budenbaum. "To je samoubistvo. Ako želiš da učiniš nešto korisno, možemo pomoći jedan drugome. Kopaj za mene, D'Amure."
     "Da kopam?"
     Budenbaum podiže šake ispred sebe. Predstavljale su mučan prizor. U svojoj pomami da povrati ono što je izgubio, toliko je njima udarao, da je meso pretvorio u krvavu kašu. Nekoliko prstiju mu je stajalo nakrivo, kosti su im bile slomljene. "Ne mogu sam. A dok iscele, biće prekasno."
     "To se neće dogoditi", reče Hari.
     "Otkud ti, jebiga, znaš šta će se dogoditi, a šta neće?"
     "Da je trebalo da se dočepaš Umetnosti, ona bi ti došla još tamo. Ali nije."
     "To je bilo zbog Tesle..."
     "Možda. A možda nije bilo suđeno da je dobiješ."
     Budenbaum se ukopa u mestu. "Neću to da slušam", reče on.
     "Onda nemoj", odvrati Hari, zaobišavši ga.
     "Ali neću ni da dozvolim da ostanem bez onoga što je moje!" reče Budenbaum, spustivši jednu od slomljenih šaka na Harijevo rame. "Nije u meni ostalo još mnogo sile", reče on, ali ima je ipak dovoljno da te obogaljim. Možda čak da te ubijem."
     "I šta ćeš imati od toga?"
     "Ponizio bih jednog od svojih neprijatelja", odgovori Budenbaum.
     Hari je mogao da oseti kako mu od Budenbaumovog dlana kroz rame prolaze trnci, potkrepljujući pretnju.
     "Pružiću ti još jednu priliku", reče Budenbaum.
     Harija stadoše strašno da svrbe tetovaže. Imao je grčeve u stomaku. Znao je da bi trebalo da pobege, ali noge nisu htele da ga slušaju.
     "Šta to radiš, Ovene?" upita neko.
     Svrab je prerastao u bol, a trzanje gotovo u grčeve. Hari je pokušao da okrene glavu prema govorniku, ali ona nije htela da se pomeri. Mogao je samo da šara očima; i tamo, na rubusvog vidnog polja, ugledao je dečaka sa raskršća. Njegovo bledo lice bilo je svo u modricama i okrvavljeno.
     "Pusti ga, Ovene", reče on. "Molim te."
     Budenbaum je ispustio zvuk koji Hari baš nije uspeo do kraja da protumači. Da to možda nije bio jecaj? "Sklanjaj se od mene, Sete", reče on.
     "Šta se dogodilo?" zanimalo je dečaka.
     "Bio sam prevaren", odgovori Budenbaum prigušenim glasom na ivici suza. "Imao sam ga..."
     "I ovaj čovek ti ga je oduzeo?"
     "Ne!"
     "Šta hoćeš onda? Zar ubiješ sve koji ti se ispreče na putu? Nisi ti toliko okrutan."
     "Biću", reče Budenbaum. "Od sada, nema milosti, nema sažaljenja..."
     "Nema ljubavi?"
     "Nema ljubavi!" povika on. "I zato me se kloni jer ću inače i tebi nauditi!"
     "Ne nećeš", reče Set, blago i samouvereno.
     Hari oseti kako bol u njegovom telu popušta; ponovo je polako uspostavljao vlast nad mišićima. Nije napravio nijedan nagli pokret, iz straha da ponovo ne razbesni Budenbauma, već je polako okrenuo glavu i video da je Set podigao čovekovu šaku sa njegovog ramena i prineo je svojim usnama.
     "Svima nam je dosta povreda za jedan život", reče on tiho, ljubeći slomljenu šaku. "Moramo početi da ozdravljamo, Ovene."
     "Suviše je kasno za to."
     "Pruži mi priliku da ti dokažem da nisi u pravu", odvrati dečak.
     Hari se osvrnu prema Budenbaumu. Bes ga je prošao, ostavivši za sobom bezizražajnu pustoš na njegovom licu.
     "Biće bolje da odeš", reče Set Hariju.
     "Hoćeš li biti bezbedan s njim?"
     "Svakako", tiho odgovori Set, prebacivši ruku preko Budenbaumovog ramena. "Biće nam dobro obojici. Dugo smo već zajedno, on i ja. Dugo."
     Nije bilo vremena za daljnji razgovor. Ostavivši par da sklopi kakav-takav mir, Hari se uputio niz ulicu. Za otprilike jedan minut od kada je poslednji put pogledao u pravcu Iada on je stigao do najveće zgrade u blizini: bila je to ili zgrada suda ili većnica, nagađao je Hari. To mesto nalazilo se na otprilike stotinu pedeset jardi ispred njega, i sa svakim korakom rastao je Iadov poguban uticaj. Osećao je njegove igle u osnovi lobanje i u uglovima očiju; čuo je bezumnu buku koju je pravio u fonu žamora sveta.
     Gotovo da je bila dobrodošla, ta bezumnost, ako se ima u vidu druga mogućnost: vrisci i povici koji su dopirali od zarobljenih u optočenoj zgradi. Zbunjivalo ga je to što žrtve nisu pobegle sa stražnje strane, sve dok nije ugledao Gamalijela kako trči duž boka zgrade, držeći nešto što je ličilo na ljudsku glavu. Ako je Gamalijel bio ovde, onda su tu bila i njegova braća, a verovatno i preživeli članovi Zurijevog klana: svi su došli ovamo da uživaju u predstavi.
     Pa gde je onda Kison? On je smislio ovu noć odmazde; sigurno je neće propustiti.
     Izvikujući Kosionovo ime, Hari poče da trči. Baš je bilo čudno izvikivati nečije ime usred jedne takve neopisive ludnice, ali zar Kison nije bio taj koji je kazao da će Iad, bilo kako da izgleda, imati ljudsko srce? Ljudi nisu bili bezimeni. Svako od njih imao je prošlost; čak i Kison, koji je s toliko ljubavi govorio o tome kako je niko: samo oči na planini, koje odozgo gledaju na svet riba...
     Zidovi većnice počeli su da pucaju, kada se ogorman točak Iada naslonio na nju. Što se Hari više primicao tom mestu, to je više Iadovo ime dobijalo smisla. Uroboros, zmija koja samu sebe jede, obavijajući zemlju dok grize vlastiti rep. Slika moći kao samodovoljnog motora: neumoljiv, neshvatljiv, nepovrediv.
     Ovog puta nije bilo nikakvih halucinacija u blizini Iada - nije bilo oca Hesa koji optužuje iz improvizovanog groba, nikakvog demona koji bljuje zagonetke - samo ovaj prsten zla, koji lomi ljusku što ga deli od njegovih žrtava. Iz trenutka u trenutak ga je sve jasnije video. Činilo mu se da se razmeće, mučeći ga činjenicom da ništa neće shvatiti i pored sve te jasnoće; da nema mesta na kome se njegova zamršenost razrešava u nešto prepoznatljivo: glavu, kandžu, oko. Samo mučno obilje oblika, rana, otpadaka i krasti: čvrsti oblici neodređene boje (ovde plavkaste, tamo crvenkaste, ili nijedne od te dve, ili ništa); svi bezdušni, svi ravnodušni.
     Razume se da tu nije bilo nijednog ljudskog lica. Samo ponavljanje, nalik na škrabotinu uhvaćenu između ogledala, čiji odjeci liče na red, značenje, ali nisu ni jedno ni drugo.
     Morao je da pronađe srce. To mu je bila jedina nada: pronaći srce.
     Buka u njegovoj glavi postala je toliko snažna da je bio ubeđen da će mu se od nje rasprsnuti lobanja, ali nastavio je da ide prema njenom izvoru, i što se više približavao - šezdeset jardi, pedeset, četrdeset - to je jasnije čuo šapat ispod buke. Taj je šapat bio spokojan.
     Nemaš čega da se plašiš... govorio je sebi.
     Bio je iznenađen vlastitom hrabrošću.
     Ništa što si ranije video...
     Iznenađen i uveren.
     Samo pusti da te primi u zagrljaj...
     Stani, pomisli on; odakle stiže ta pomisao?
     Uskoro ćemo postojati samo nas dvoje...
     To nisam ja. To je Iad.
     Oh, ali nema načina da se razdvojimo... odvratio je šapat, uzmakavši, pošto je bio prepoznat, ti to znaš, u svom srcu... rekao je, u svom ljudskom srcu...
     Onda je nestao, a on se obreo na deset jardi od neizmernog, sporog točka; vriske iz zgrade nadjačala je bezumna buka u njegovoj glavi. Sa svoje desne strane ugledao je Gamalijela kako ide u njegovom pravcu. Znao je da će ga u tren oka pogubiti. Bez molitve, bez oklevanja. Samo udarac koji ubija.
     Ostalo mu je još svega nekoliko sekundi. Nekoliko sekundi da domami Kisona.
     Duboko je uvukao vazduh, i mada više nije uopšte bio u stanju da čuje vlastiti glas, zaurlao je i sam u sveopštoj ludnici.
     "Tražim Klejtona O'Konela!"
     U prvi mah nije bilo odogovora. Točak je nastavio da se kreće, bezuman oblik za bezumnim oblikom prolazili su ispred njegovih iscrpljenih očiju. A onda, kada je Gamalijel već stigao na svega jardu od njega, ispruženih šaka da mu raspori grlo, napredovanje Iada počelo je da se usporava. Mora da je bilo izdato neko naređenje, jer je Gamalijel zastao u pola koraka, a potom se malo povukao.
     Povukla se i buka iz Harijeve glave - mada nije nestala - i on je ostao da stoji ispred Iada, dahćući poput zatvorenika čije su spone bile dovoljno otpuštene da je mogao da diše.
     Unutar Iadove anatomije došlo je do nekakvog komešanja. Razmrsio se, razdvojio. A tamo, nasred njegove utrobe - koja je predstavljala istu onakvu nepojamnu stvar kao i njegova spoljašnja pojava - nalazio se Kison.
     Izgledao je uglavnom isto onako kao i na planini: jednostavno i vedro.
     "Kako si provalio ko sam?" upita on. Iako je između njih postojala znatna razdaljina, njegov glas zvučao je prisno poput Iadovih šapata.
     "Nisam", odvrati Hari. "Rečeno mi je."
     "Ko ti je rekao?" zanimalo je Kisona; ustao je i izišao iz živog svetilišta na ulicu. "Ko ti je rekao?"
     "Tvoja majka."
     Lice pred njim ostalo je ravnodušno. Nijedan mišić nije se ni trgnuo. Nijedan se nije žacnuo.
     "Zove se Miv O'Konel, u slučaju da si zaboravio", reče Hari, "I bila je obešena, zajedno s tobom i tvojim ocem."
     "Pričaš sa mrtvima?" primeti Kison. "Od kada?"
     "Nije ona mrtva. I te kako je živa."
     "Kakav je ovo trik?" upita Kison. "Misliš li da će to bilo koga spasiti?"
     "Umakla je, Klejtone. Grana se slomila i ona je uspela da nađe put do Suštine."
     "Nemoguće."
     "Vrata su se oduvek tamo nalazila - u obliku pukotine."
     "Kako je uspela da prođe kroz nju?"
     "Imala je ona vlastitih moći, zar ne? I volju da ih učini delotvornim. Treba da vidiš šta je uradila na rasrkršću." Hari baci pogled preko ramena. "Ona svetlost..." reče on. Nebo oko oblasti gde se nalazila javna kuća bilo je obasjano primetnim sjajem. "To je njenih ruku delo."
     Kison se na trenutak zagledao u taj sjaj, i Hari je spazio senku sumnje koja mu je promakla licem. Sasvim malu senku, svakako, ali i to je bilo dovoljno.
     "Ja... nisam načisto... s tobom, D'Amure. Stalno me iznova iznenađuješ."
     "I ti mene."
     "Ako lažeš u pogledu ovoga..."
     "Zašto bih lagao?"
     "Da me usporiš."
     "Zašto bih se trudio?" odvrati Hari. "Obavićeš ono što si naumio ranije ili kasnije."
     "Tako je", reče Kison. "Bilo da mi je to majka ili ne." Nastavio je da zuri u sjaj na nebu. "Šta ona to radi?" upita on.
     "Rekonstruisala je javnu kuću", reče Hari. "Zarad starih vremena."
     Kison je nekoliko trenutaka razmišljao o ovome. Zatim reče: "Starih vremena? Ko jebe stara vremena." Ne izustviši više nijednu reč, uputio se niz ulicu prema raskršću, ostavivši Harija da ga sledi.
     Hari nije morao da se osvrne da bi znao da Iad više ne nasrće na većnicu, već da se takođe vuče za Kisonom, kao da i pored sve svoje legendarne zloćudnosti nije imao volje - ili možda želje - da dela bez uputstava. Buka u Harijevoj glavi pretvorila se u mrmljanje, i on je jedan trenutak razmatrao mogućnosti koje su se nalazile pred njim, pretpostavivši da je Iad do sada postao ravnodušan prema toku njegovih misli.
     Mogućnost da mu je majka preživela, očigledno nimalo nije smekšala Kisona. Izgleda da je otišao da se sretne s njom više iz znatiželje nego što su ga na to nagonila osećanja. Imao je on svoj plan rada; imao ga je od detinjstva. Činjenica da je žena koja ga je donela na svet preživela linč neće ga odvratiti od želje da taj svet bude ispunjen ribama. Hari je gajio daleku nadu da bi Kison za vreme ponovnog susreta mogao postati podložan napadu, ali čak i da do toga dođe, koje oružje bi moglo da mu naudi? I da li bi Iad tokom pokušaja napada na njegov život jednostavno stajao po strani i dozvolio da se to dogodi? To je u najmanju ruku bilo malo verovatno.
     "Nije ono što si očekivao, zar ne?" upita Kison kada zaviše za ugao. "Mislim na Iad."
     Hari je posmatrao kako se veliki točak pojavljuje iza njih, kako se njegova obličja prosipaju i uvijaju dok je dolazio, nalik na talas koji sve vreme preti da se razbije o stenu. Gotovo da se činilo da je na svom putu prisvojio i preoblikovao vazduh, podredivši samu tamu u svojoj vlastitoj svrsi.
     "Ne znam šta sam očekivao", odgovori Hari.
     "Mogao si da biraš između velikog broja Đavola", napomenu Kison. "Ali mislim da ovaj nije bio među njima." Nije sačekao da to bude ni potvrđeno ni opovrgnuto. "Promeniće se, razume se. I promeniti. I promeniti. Jedino što nikada neće biti mrtav."
     Hari se setio Normine mudrosti u pogledu sveta. Da li je to važilo i za Iad? Da se menja, ali da je neuništiv?
     "I, razume se, to je samo sićušni deo onoga što čeka sa druge strane."
     "Drago mi je što neću biti ovde da to vidim", reče Hari.
     "Znači li to da odustaješ? To ti je mudro. Ne znaš više šta je gore, a šta dole, je li tako, i to te ispunjava užasnom. Najbolje da se predaš. Idi gledaj televiziju do smaka sveta."
     "Zar toliko mrziš svet?"
     "Sa drveta su me skinuli vukovi, D'Amure. Probudio sam se u tami sa konopcem oko vrata, a za mene su se zveri otimale. Kada sam im povadio utrobu... kada sam stajao među trupinama, natopljen njihovom krvlju... pomislio sam: to nisu bili moji neprijatelji. To nisu bila stvorenja koja su me nagog izvukla iz kreveta i obesila. U njihovoj krvi treba da se okupam. Njihova grla da iščupam. Postavljalo se pitanje: kako? Kako će napola lud nikogović, sa majkom vlasnicom bordela i ocem pijanom nakazom, pronaći načina da iščupa grkljan Sapas Humani?" Zaćutao je. Okrenuo se. Osmehnuo. "Sada znaš."
     "Sada znam."
     "Jedno pitanje za tebe, D'Amure, pre nego što stignemo tamo."
     "Da?"
     "Tesla Bombek."
     "Šta te zanima u vezi s njom?"
     "Gde je?"
     "Mrtva."
     Kison je izvesno vreme pomno posmatrao Harija, kao da traži nekakav znak prevare. Pošto ništa nije našao, reče: "Bila je zaista izuzetna, znaš. Gotovo da se sa naklonošću sećam vremena koje smo zajedno proveli u Petlji." Kratko se osmehnuo na ovu ludost. "Razume se, na kraju je bila laka k'o perce. Ali na svoj način neodoljiva." Zaćutao je, zureći pored Harija u Iad. "Znaš li zašto jede vlastiti rep?" upita on.
     "Ne."
     "Da bi dokazala vlastito savršenstvo", odgovori Kison i, okrenuvši leđa Hariju, uputi se ka narednoj raskrsnici. Kada su zavili za nju, konačno su ugledali rasrkšće i kuću koju je Miv tamo sagradila. Maltene je izgledala kao prava; poput crteža napravljenog od svetlosti, gotovo opsesivno usavršavanog. Prilika dodata ovde, prozor tamo; nekoliko stepenika, kanalizacija; sećanje na sećanje. Kison nije ni glasa pustio kada je ugledao taj prizor, već je nastavio ka njemu, nešto sporijim korakom nego ranije.
     "Gde je moja majka?" želeo je da zna.
     "Pretpostavljam da je negde unutra", odvrati Hari.
     "Idi je dovedi. Ne želim da ulazim."
     "To je samo opsena", reče Hari.
     "Znam ja to", odvrati Kison. Da li je to čuo tanano podrhtavanje u njegovom glasu? Ponovio je: "Želim da odeš po nju."
     "U redu", odgovori Hari i prođe pored Kisona, uputivši se prema ulaznom stepeništu.
     Vrata ispred njega delovala su otvoreno, i on skliznu kroz njih u neku vrstu erotske zemlje čuda. Sada su zidovi bili prekriveni brokatom i ukrašeni slikama, od kojih je većina predstavljala nadražujuće varijacije klasičnih tema: Parisov sud, Leda i labud, Otmica Sabinjanki. A svuda oko njega, ženska tela tako ljupko namazana na tim platnima ponavljala su se na svetlosti, naizgled stvarnija nego kada je otišao. Žene u vezenim grudnjacima i dugačkim gaćama ćeretale su u salonu. Žene sa raspuštenim kosama, umivale su grudi. Žene u krevetu, sa šakama među nogama, kako se igraju i osmehuju svojim utvarnim mušterijama.
     Krećući se kroz gužvu u hodniku u potrazi za Miv, Hari se osokolio, uprkos svemu što mu je razum govorio. Nema sumnje da je ovde život bio težak. Bilo je boleština, okrutnosti i kopiladi. Nema sumnje da su ove žene trpele prezir svih muškaraca koji su platili za njihove usluge, i čeznule, dok su obavljale svoj posao, da pobegnu. Ali to ovde nije bilo prikazano. Miv je izabrala da se seća radosti koja je vladala u ovoj kući, i mada je Hari znao da ništa od ovoga nije stalno, to mu nije bilo bitno. Prihvatio je sa zahvalnošću zadovoljstvo koju je ova opsena nudila.
     "Hari?"
     Tamo, u kuhinji, besposličeći među raspričanim ženama, bio je Raul. "Kuda si otišao?"
     "Išao sam da potražim Mivinog potomka. Gde je ona?"
     "Ona je napolju pozadi", reče Raul. "Reče li ti to potomak?"
     "Kison, Raule", odvrati Hari, uputivši se prema stražnjem delu kuće. "On je Klejton O'Konel." Raul je pošao za njim, zaboravivši na društvo žena.
     "Da li on to zna?" upita on.
     "Svakako da zna! Zašto ne bi znao?"
     "Ne znam, samo... teško je zamisliti da je Mivino dete pobilo Šoal, ili stvorilo Petlju..."
     "Svi negde počinju", reče mu Hari. "I svako ima svoje razloge."
     "Gde je on sada?"
     "Ispred kuće", odgovori Hari, "sa Iadom." Upravo je bio izišao kroz stražnja vrata, u baštu. Miv je se setila onako kako mora da je izgledala nekog davnog proleća, sa trešnjama u cvatu, i vazduhom opojnim kao piće. Tamo napolju nije bila sama. Jedna od žena sedela je na travi i gledala u zvezde.
     "Zove se Kristina", reče Miv. "Ona zna sva sazvežđa."
     "Pronašao sam Klejtona", Hari reče Miv.
     "Šta?"
     "On je ovde?"
     "Nemoguće", reče ona. "Nemoguće. Moj sin je mrtav."
     "Možda bi za sve nas bilo bolje da jeste", odvrati Hari. "On je taj koji je doveo Iad ovamo, Miv. To je njegova osveta za ono što se svima vama dogodilo."
     "I... zar od mene očekuješ da ga naučim samilosti?"
     "Ako možeš."
     Odvratila je pogled. Prvo je pogledala prema ženi koja je posmatrala zvezde, a zatim same zvezde. "Baš mi je bilo lepo ovde napolju. Gotovo kao da nikada nisam ni otišla..."
     "Želi da te odvedem k njemu."
     Pogledala je prema Raulu koji je stajao na pragu. "Je li moj Koker ovde?" Raul klimnu. "Znači, zna?" Raul je ponovo klimnuo. "I šta on misli?"
     Raul je saslušao mrtvaca. "Kaže da budeš obazriva; dečko je oduvek bio zao."
     "Ne oduvek", brzo reče Miv, krenuvši nazad ka kući. "Nije bio zao u mom stomaku. Mi smo ga tome naučili, Kokere. Sam Bog zna kako, ali mi smo ga naučili."
     Ušla je unutra, kamenog izraza lica, i, odbivši Harijevu pomoć, krenula nazad kroz kuhinju i salon prema ulaznim vratima.
     I dalje su bila otvorena. Kison je stajao na pragu; prema izrazu na njegovom licu bilo je jasno da je već izvesno vreme posmatrao majku, kroz velove javne kuće. Kaluđersko lice koje je prisvojio sada je bilo okaljano. Delovao je ogorčeno i kao da ga nešto tišti.
     "Pogledaj se samo", reče on, kada se Miv približila vratima.
     "Klejtone?" izusti ona, zastavši da ga odmeri.
     "Kako samo bolesno deluješ." Očigledno ga je ohrabrila njena krhkost. Ušao je unutra. "Trebalo bi da si mrtva, mama" reče on.
     "Isto kao i ti."
     "Oh", zaguka on, "ja jesam, mama. Samo je još živa mržnja u meni." Ubrzao je korak i pidigao levu šaku kada joj se približio. A u njoj, konopac koji je upotrebio dva puta pre toga, ubilački konopac.
     Uzviknuvši u znak upozorenja, Hari pojuri da presretne udarac, ali Kison je bio suviše brz. Udario je konopcem majku po glavi, i ona je pala, a krv je u luku poprskala tle prekriveno tepihom.

     A ispod, u svetlom grobu, Tesla je osetila ubistvo kao drugu smrt. Duh joj je bio uzdrman, i ona podiže pogled, ugledavši mrlju kako se širi preko njenog neba, dok je neki ženski glas zajecao u agoniji...
     Hari je uhvatio Kisona za ruku i pokušao da ga odvuče od njegove majke, ali ovaj je bio suviše snažan. Jednim jedinim trzajem stresao je Harija sa sebe, poslavši ga kroz paučinaste zidove, tako da se dočekao na leđa ispod kuhinjskog stola. Kada je ustao, ugledao je Raula kako se baca na Kisona, ali njegov napad bio je tako bezazlen da se Kison nije čak ni potrudio da se oslobodi napadača. Spustio se na kolena pored Miv i podigao konopac da je dokrajči. Jedanput, dvaput, triput, četiri puta oružje se spustilo, kuća se zatresla sa svakim udarcem dok je um koji ju je zazvao gasnuo.
     Kada je Hari stigao do Kisona, sve je već bilo gotovo. Ustao je, poprskan Mivinom krvlju i roneći suze. "Hvala ti. Uživao sam u tome."

     Tesla nije želela da sluša. Nije želela da se pomeri. Nije želela ništa do da ovde lebdi sve dok je ovo čistilište bude trpelo.
     Međutim, okrutnost je stizala odozgo, glasno i jasno, i koliko god da se trudila, nije mogla da spreči pojavu besa. Gnev koji ju je ispunio prešao je i na tle oko nje, a njegovo kretanje odnelo ju je nazad prema njenom telu koje je lebdelo. Što mu se više približavala, to su mahnitije postajale energije koje su je okruživale. Jedva su čekale ovo sjedinjavanje, shvati ona; želele su da se vrati u svoje telo.
     Ali zašto? Dobila je odgovor istog trenutka kada je skliznula u prostor iza svojih očiju. Želelo je da joj srce proradi. Da joj pluća uvuku vazduh. A najviše od svega, želelo je da ona uđe u svoje živo telo, kako bi ono postalo stožer svega što je ovde teklo. Mesto gde je um mogao da se razabere u zbunjenosti tela. Mesto gde su zveri i božanstva mogla da budu poništena i da počne rad na jedinstvu.
     Ukratko, želelo je da joj podari Umetnost.
     A to se nije moglo odbiti. Znala je onog trenutka kada je prešao u nju da je taj dar takođe vlasništvo. Da će biti izmenjena onako kako sada ne može ni zamisliti, da će spram toga promene koje su činile razliku između života i smrti delovati sasvim tričavo.
     Postojao je možda trenutak, između prvog i drugog otkucaja srca, kada je mogla da odbije poklon i pobegne iz svog tela. Mogla je da ga pusti da ponovo umre i svene. Ali pre nego što je, zapravo, shvatila da može da bira, već je bila izabrala.
     I Umetnost ju je ščepala.

     "Šta je ovo?" upita Kison, posmatrajući kako tle na kome je ležalo telo njegove majke biva probadano i hiljadu šipki svetlosti tankih poput igala izbija iz njega.
     Hari nije umeo da odgovori. Preostalo mu je samo da posmatra kako se taj prizor razmahuje, a staričino telo kopni tamo gde je ležalo, kao da ga je svetlost - koja nije ispuštala primetnu toplotu - kremirala. Ako je to bio slučaj, ona je predstavljala podjednako sposobnog tvorca kao i uništitelja, jer dok se telo Miv O'Konel pretvaralo u pepeo, jedno drugo obličje, jedna druga žena, uskrsavala je usred njene lomače.
     "Tesla?"
     Ličila je na tapiseriju izvezenu od vatre, ali to je bila ona. Bože na nebesima, to je ona!
     Hari je čuo kako se brujanje Iada u njegovoj lobanji pretvara u riku razdražene životinje. Kison se povlačio prema ulaznim vratima, očigledno prestravljen kao i njegov saveznik bez lica, ali pre nego što je uspeo da stigne do praga, Tesla ga je pozvala po imenu. Njen glas nije postao ništa milozvučniji usled preobražaja.
     "Ovo je neoprostivo", reče ona, dok su vatrene niti postajale ćilibarne; a novo telo već gotovo postalo njeno vlastito. "Ovde, od svih mesta, gde smo oboje rođeni."
     "Oboje?" ponovi Kison.
     "Ja se upravo rađam", reče ona. "A ti tome prisustvuješ, što nije mala čast."
     Mahnita buka Iada nastavila je da se pojačava tokom ovog kratkog razgovora; zagledavši se pored Kisona u tamu s druge strane zidova koji su čileli, Hari je video kako mu se apstrakcije paraju, a točak raspada.
     "Da li ti to radiš?" upita Hari Teslu.
     "Možda", reče ona, zagledavši se u svoje telo, koje je iz trenutka u trenutak postajalo sve čvršće. Izgleda da je naročito bila zainteresovana za šake. Hariju je bio potreban samo trenutak da shvati zašto. Setila se Džafa čije su šake planule Umetnošću. Planule, a zatim bile smrskane.
     "Budenbaum je bio u pravu", reče Hari.
     "U pogledu čega?"
     "Tebe i Umetnosti."
     "Nisam planirala da bude ovako", reče ona, a po glasu joj se videlo da je istovremeno i zbunjena i uznemirena. "Da nije prolio krv..."
     Podigla je pogled sa svojih šaka i osmotrila Kisona, koji se vratio do mesta na kome su se nekada nalazila vrata. Zazvano sećanje sada jedva da se moglo nazreti. Što se Iada tiče, njegovi oblici pretvorili su se u vazduh iza njega, povlačeći tamu u svoje petlje dok su kružili, zatvarajući se u senku. Uskoro su postali samo mesta gde zvezde nisu sijale. A onda čak ni to.
     "Ovo je početak kraja", reče Kison.
     "Znam", odvrati Tesla, sa sablasnim osmehom na licu.
     "Trebalo bi da se plašiš", reče joj Kison.
     "Zašto? Zato što si ti u stanju da ubiješ vlastitu majku?" Odmahnula je glavom. "Svet je bio pun ološa kao što si ti od samog početka", tiho je rekla. "A ako kraj podrazumeva da ih više neće biti, onda to i neće biti neki gubitak, zar ne?"
     Nekoliko trenutaka je zurio u nju, kao da traga za protivudarcem. Pošto ga nije našao, jednostavno je kazao: "Videćemo..." i, okrenuvši se, nestao u onoj istoj tami koja je progutala Iad.
     Tada je usledila drugačija tišina, duža od one prve, dok su zidovi javne kuće postajali sve nestvarniji. Hari je seo na pete, oči su ga pekle od suza olakšanja, a poslednji ostaci Iadove buke bledeli su iz kostiju njegove glave i na kraju nestali. Tesla je u međuvremenu prešla nekoliko jardi od mesta na kome se pojavila - koje je sada izgledalo kao bilo koje drugo na ulici - i zagledala se prema vatrama. U daljini su zavijale sirene. Stizali su spasioci sa šmrkovima, svetlima i rečima razuma.
     "Kakav je osećaj?" upitao ju je Hari.
     "Ja... pokušavam da se pretvaram kao da mi se ništa nije dogodilo", odgovori Tesla, svečanim šapatom. "Ako to budem prihvatala polako... vrlo polako... možda neću poludeti."
     "Znači, nije onako kao što kažu...?"
     "Ne mogu da vidim prošlost, ako je to ono na šta misliš."
     "Šta je sa budućnošću?"
     "Ne sa mesta na kome stojim." Duboko je udahnula vazduh. "Tu priču još nismo ispričali. Eto zašto." Začuo se smeh iz pravca bašte. "Tvoj prijatelj zvuči srećno", primeti ona.
     "To je Raul."
     "Raul?" Oprezni osmeh pojavio se na Teslinom licu. "To je Raul? Oh, moj Bože, mislila sam da sam ga izgubila..." Ostala je bez reči kada je pogledom pronašla Raula koji je stajao među poslednjim u nizu procvalog drveća. "Vidi ti to", reče ona.
     "Šta?" upita Hari.
     "Oh, pa svakako", izusti ona, "ja vidim očima smrti." Trenutak je razmišljala. "Pitam se..." konačno je progovorila, podigavši šaku ispred sebe i ispruživši kažiprst i srednje prste. "Želiš li nešto da probaš?"
     Hari ustade. "Svakako."
     "Dođi ovamo."
     Prišao joj je, pomalo uzrujano. "Ne znam da li će ovo uspeti ili ne", upozorila ga je ona. "Ali ko zna, možda nam se posreći."
     Spustila je ovlaš prste na njegov vrat. "Osećaš li nešto?" upita ona.
     "Hladna si."
     "To je sve, a? U redu, hajde da pokušamo... ovde." Ovog puta mu je dodirnula čelo. "I dalje sam hladna?" upita ona. Nije odgovorio. Samo se ovlaš trgnuo. "Želiš li da prestanem?"
     "Ne", odgovori on. "Ne, samo je... čudno..."
     "Pogledaj ponovo Raula", reče ona.
     Pogledao je u pravcu drveća i ispustio oduševljeni uzdah.
     "Vidiš ih?"
     "Da", osmehnuo se. "Vidim ih."
     Raul nije bio sam u bašti koja je bledela. Blizu njega stajala je Miv, koja više nije bila optočena tugom i maglom već odevena u dugačku, bledu hlajinu. Godine su spale sa nje. Bila je u najboljem dobu; zgodna žena od otprilike četrdeset godina, stajala je ruku pod ruku sa muškarcem kome je nema sumnje lav bio jedan od predaka. I on je bio odeven za letnje veče i gledao je svoju ženu kao da je tek počeo da joj se udvara, i kao da je bio beznadežno zaljubljen.
     Bio je tu i četvrti član ove neobične skupine. Još jedna utvara - Ervin Tutaker, pretpostavio je Hari - u neupadljivom sakou i širokim pantalonama; posmatrao je sa izvesne udaljenosti kako ljubavnici izmenjuju nežne poglede.
     "Da im se pridružimo?" upita Tesla. "Imamo još nekoliko minuta pre nego što ljudi krenu u razgledanje."
     "Šta će se dogoditi kada to učine?"
     "Nećemo biti ovde", odgovori Tesla. "Došlo je vreme da svi dovedemo svoje živote u red, Hari, bilo da smo mrtvi, živi ili nešto sasvim drugo. Vreme je da se pomirimo sa stvarima, kako bismo bili spremni za ono što će se potom dogoditi", reče ona.
     "A ti ne znaš šta će to biti?"
     "Znam šta neće biti", odvrati ona, krenuvši prva u baštu.
     "A šta je to?" upita on, sledeći je kroz spiralnu kišu latica.
     "Nalik svemu što smo ikada sanjali."