I

     1.
     "To je", zausti čovek sa kravatom boje lososa, pokazujući prema platnu na zidu galerije "sramota. Kako se, do đavola, zove?" Zabuljio se u cenovnik.
     "Apokalipsa Bronks", reče čovek pored njega.
     "Apokalipsa Bronks", frknu kritičar. "Isuse!"
     Pogledao je čoveka koji mu je pomogao oko naslova. "Vi niste on, zar ne?" upitao je. "Vi niste taj momak Diseldorf?"
     Ovaj drugi - dobro građeni momak blizu četrdesete, sa trodnevnom bradom i očima noćobdije - odmahnu glavom. "Ne. Nisam."
     "Mada vas ima na jednoj slici, je li tako?" upita Azijatkinja pored Losos Kravate.
     "Zaista?"
     Uzela je listić iz ruke svog pratioca i stala da prelazi preko otprilike dvadeset naslova na njemu. "Evo", reče ona. "D'Amur u ulici Vikof. To je ona velika slika u susednoj prostoriji", reče ona Losos Kravati, "sa onim mrzovoljnim nebom."
     "Odvratno", primeti čovek. "Diseldorf bi trebalo da se vrati dilovanju heroina ili šta god, do đavola, da je ranije radio. Nema prava da nameće ovo đubre ljudima."
     "Ted nije dilovao", reče D'Amur. Govorio je blago, ali sa jasnim upozorenjem u glasu.
     "Samo sam iznosio svoje mišljenje", reče čovek kao da se brani.
     "Samo nemojte da širite laži", reče D'Amur. "Ostavićete Đavola bez posla."

     Bio je 8. juli, petak, i Hari je mnogo noćas mislio na Đavola. Njujork je bio papazjanija kao i uvek, i, kao i uvek, Hari je žalio što ne može da se izvuče iz lonca i ode, ali nije imalo kuda da se ide, jer svuda bi ga pratili i našli. Ovde je bar, u lepim i ružnim ulicama koje je tako dobro poznavao, imao niše i mesta za sakrivanje; imao je ljude koji su mu dugovali, ljude koji su ga se plašili. Čak je imao i nekolicinu prijatelja.
     Jedan od tih bio je Ted Diseldorf, preobraćeni uživalac heroina, nekada umetnik-izvođač, a sada, što je bilo značajno, slikar metropolitske apokalipse.
     Evo ga gde drži predavanje ispred jednog od svojih sirovijih komada, svih pet stopa ničega, odeven u vrećasto karirano odelo, dok među zubima drži kandidata za najveću prokletu cigaru na Menhetnu.
     "Hari! Hari!" povika on, ugledavši D'Amura. "Hvala ti što si došao." Ostavio je malobrojnu publiku i prebacio ruku preko Harijevog ramena. "Znam da mrziš gužvu, ali želeo sam da se uveriš da sam stekao neke obožavaoce."
     "Jesi li bilo šta prodao?"
     "Aha, da ne poveruješ? Fina jedna Jevrejka, veliki kolekcionar, živi na Parku, pomodna adresa, kupuje ono" - upro je cigaru u pravcu Poklana jagnjad na bruklinskom mostu - "za svoju trpezariju. Pretpostavljam da je možda vegetarijanac", dodade on, katarnim smehom. "Prodao sam i nekoliko crteža. Ovaj, neću se obogatiti, znaš, ali sam nešto dokazao, je li tako?"
     "To sigurno jesi."
     "Želim da vidiš remek-delo", reče Ted, povevši Harija kroz gužvu, koja je bila izdeljena u tri tabora. Neizbežne žrtve mode, koje je trebalo ovde da budu viđene i pomenute u kulturnoj rubrici. Površni poznavaoci kao što su dobro stojeći kolekcionari koji su voleli da posećuju sirotinjske delove grada u dobrotvorne svrhe. I Tedovi prijatelji, od kojih je nekolicina imala tetovaže koje nisu bile ništa manje drečave od bilo čega na zidovima.
     "Taj je tip došao kod mene", reče Ted, "moderne cipele, frizura sređena kod frizera-umetnika; kaže: fantazija je tako passQ. Ja kažem: kakva fantazija? Gleda me kao da sam prdnuo. Kaže: ta tvoja dela. Ja rekoh: ovo nije fantazija. To je moj život. On vrti glavom, odlazi." Ted se nagnu bliže Hariju. "Ponekad imam utisak da postoje dve vrste ljudi na svetu. Ljudi koji razumeju i oni koji ne razumeju. A ako ne razumeju, nema svrhe ni pokušavati da im objasniš, jer njih to jednostavno prevazilazi i uvek će tako biti."
     Ispred njih na zidu nalazilo se platno veličine osam puta šest stopa, čije su boje bile življe, a središte vrištavije od svega ostalog na izložbi.
     "Tebi je jasno, da me ovo sranje održava pri zdravoj pameti. Da nisam počeo sve to da stavljam na platno, izgubio bih svoj jebeni um. Ne znam kako uspevaš da držiš glavu uspravno, Hari. Zaista ne znam. Hoću da kažem, pošto znam šta ti sve znaš, pošto vidiš ono što vidiš..."
     Skupina ljudi koja je stajala ispred slike se razmakla, kada su videli da se približavaju umetnik i njegov model, kako bi im pružili mogućnost da vide remek-delo u celini. Poput većine ostalih dela, ono je takođe prikazivalo jednu sasvim običnu ulicu. Samo što je ovo bila ulica koju je Hari mogao da imenuje. Ovo je bila ulica Vikof, u Bruklinu, gde su jedne sunčane Uskršnje nedelje pre skoro jedne decenije Harija prvi put očešala krila pakla.
     Ted je naslikao ulicu prilično verno - sumorna i neprijatna - i smestio je priliku D'Amura u središte celog dela, kako gleda posmatrača znatiželjnim pogledom, kao da kaže: Vidiš li isto što i ja vidim? Na prvi pogled nije bilo ničeg ogavnog u pogledu tog prizora, ali je podrobnije proučavanje pokazivalo da to nije tačno. Umesto da je jednostavno naneo mnoštvo uznemirujućih pojedinosti na platno, Ted je izveo nešto suptilnije. Naneo je najpre polje kašaste skarletne i oker, koje su podsećale na utrobu nekog prezrelog nara, a zatim je preko te proključale pozadine iscrtao pojedinosti ulice Vikof, u tonovima sive, sepija cigle, gvožđa i asfalta, nikada potpuno ne sakrivši trule prelive ispod, tako da je, i pored svih brižljivo prikazanih pojedinosti, ulica Vikof izgledala poput vela iscrtanog preko jedne postojanije i moćnije stvarnosti.
     "Dobra sličnost, a?" upita Ted.
     Hari je pretpostavio da jeste, pošto ju je prepoznao, ali, do đavola, to nipošto nije bilo utešno. Imao je dobre kosti - Norma mu je to kazala kada mu je prvi put dodirnula lice - ali da li je bilo neophodno da baš toliko štrče? Način na koji je Ted naneo boju na Harijevo lice delovao je praktično tako kao da je isklesao njegove crte lica: dugačak nos, snažna vilica, široko čelo i sve to. Što se tiče godina, nije škrtario. Seda kosa i bore od mrštenja bili su i te kako vidljivi. To lice koje je doneo sa sobom u četrdesete i nije bilo tako loše, pretpostavljao je Hari. Svakako, nije bilo ni traga veselosti za koju se šaputalo da predstavlja nadoknadu za gubljenje cveta i lakoće mladosti - pogled mu je bio uznemiren, osmeh najblaže rečeno provizoran - ali bila je to slika čoveka zdravog razuma sa nedirnutim udovima i sposobnostima; slika ljudi spremnih da se uhvate u koštac sa zverima ambisa - a Hari je svako spadao među njih.
     "Vidiš li je?" upita Ted.
     "Šta?"
     Ted povede Harija nekoliko koraka bliže platnu i pokaza u donji deo.
     "Tamo." Hari pogleda. Prvo na pločnik, zatim u slivnik. "Pod tvojom nogom", požuri ga Ted.
     Ispod Harijeve desne pete uvijala se tanka, crna zmija, sa užarenim ugljevljem umesto očiju.
     "Đavo lično", reče Ted.
     "Strpao sam ga tamo gde želim da bude, je li tako?" primeti Hari.
     Ted se isceri. "Hej, pa to je umetnost. Dozvoljeno mi je da malo lažem."

     Na Tedov zahtev, Hari je ostao otprilike još jedan sat u kancelariji koja se nalazila sa stražnje strane galerije dok gužva nije počela da jenjava. Podigao je noge na sto i stao da prelistava nekoliko starih primeraka Tajmsa dok je čekao. Baš je bilo prijatno ponekad se prisetiti kako drugi ljudi, obični ljudi, proživljavaju svoje živote: zabavljaju se političkim svinjarijama i stranom bedom; skandalima, tricama i kučinama, ubistvima. Zavideo im je na njihovom neznanju i na lakoći kojom su traćili svoje živote. Upravo sada, dao bi otprilike sve što je posedovao za nedelju dana tog blažanstva; da se nedelju dana bavi beznačajnim stvarima iz beznačajnih razloga, i da zaboravi na prisustva koja su se vrzmala ispod površine stvari.
     Ta prisustva nisu predstavljala izmišljotine. Sreo se s njima licem u lice (bar sa onima koja su imala lica) u uličicama, stambenim zgradama i oknima za liftove. Nalazio ih je kako čuče u đubretu iz bolnice, sisajući natopljene zavoje; viđao ih je u blatu pored reke, kako vade utrobe pasa. Bili su posvuda, i svakim danom postajali su sve arogantniji. Bilo je samo pitanje vremena, Hari je to znao, kada će preplaviti i ulice u podne. A kada to urade, neće imati ko da im se suprotstavi.
     Na početku svoje karijere - kada su ga njegova istraživanja kao privatnog detektiva prvi put dovela u vezu sa neljudskim - zanosio se iluzijom da bi vremenom mogao da pomogne da se struja okrene protiv tih sila tako što će upozoriti javnost na njihovo prisustvo. Uskoro je uvideo svoju grešku. Narod nije želeo da zna. Povukli su parametre onoga u šta veruju da bi isključili takve užase i nisu želeli, nisu mogli, da podnesu niti razumeju bilo koga ko je težio da pomeri te granice. Harijevi nespretni pokušaji da artikuliše sve ono što je znao ili naslućivao dočekivani su sprdnjom, besom i, u jednoj ili dve prilike, nasiljem. Brzo je odustao od pokušaja da stvara preobraćenike i zadovoljio se time da vodi usamljenički rat.
     Nije baš bio sasvim bez saveznika. Tokom narednih nekoliko godina sreo je šačicu ljudi koji su svi na ovaj ili onaj način saznali ono što je on znao. Od te nekolicine, niko mu nije bio važniji od Norme Pejn, slepe crnkinje-medijuma koja je, iako nikada nije napustila svoj sićušan dvosoban stan u Sedamdeset petoj ulici, znala priče sa svih strana Menhetna, koje su joj prenosili duhovi što su dolazili u potrazi za vođom na svom putu u Drugi svet. Tu je zatim bio i otac Hes koji je jedno kratko vreme radio sa Harijem na otkrivanju prave prirode tih prisustava koja su opsedala grad. Njihov zajednički posao bio je iznenada prekinut te Uskršnje nedelje u ulici Vikof, kada im je jedno od tih prisustava postavilo zamku; Hes je nestao na stepenicama, dok je demon-pobednik sedeo na krevetu na kome je pronađen, ponavljajući Hariju u nedogled istu zagonetku.
     "Ja sam ti, a ti si ljubav, i to je ono što pokreće svet. Ja sam ti, a..."
     Tokom godina koje su usledile posle tog strašnog dana, Hari nije više sreo pojedinca u čiji sud bi više verovao nego što je verovao u Hesov. Iako je Hes bio žučljivi katolik, nije dozvoljavao da mu njegova vera suzi vidike. Revnosno je proučavao sve vrste religija, posedujući strast za životom i njegovim tajnama, koja je gorela mnogo jače nego u bilo kojoj duši što ju je Hari sreo. Razgovor sa Hesom nalikovao je vožnji preko uzburkanih brzaka: na mahove vrtoglav i opasan. U jednom trenutku je teoretisao o crnim rupama, u narednom je veličao vrline votke sa biberom, a onda bi opet govorio pobožnim glasom o tajni bezgrešnog začeća. I uvek je nekako uspevao da istakne kako su veze neizbežne, ma koliko neverovatne izgledale na prvi pogled.
     Nije prošao dan a da Hari nije osetio koliko mu Hes nedostaje.
     "Čestitaj mi", reče Ted, pojavivši se na vratima kancelarije sa širokim osmehom na licu: "Prodao sam još jednu."
     "Odlično."
     Ted skliznu unutra i zatvori vrata za sobom. U ruci je držao bocu belog vina. Čučnuvši uza zid i zatvorivši oči, ispustio je tiho i nadugačko dah. Možda pola minuta vladala je tišina. Zatim je rekao: "Imam ono što si želeo, Hari."
     "A?"
     "I dalje mislim da si sišao s uma..."
     "Kada je svetkovina?"
     "Narednog utorka."
     "Znaš li gde?"
     "Razume se", odvrati Ted, uputivši Hariju tobože uvređeni pogled.
     "Gde?"
     "Dole oko Devete i..."
     "Devete i koje?"
     "Možda bi trebalo jednostavno da te odvedem."
     "Ne, Tede. Ti se nećeš pačati u ovo."
     "Zašto?" upita Ted, pruživši Hariju bocu sa vinom.
     "Zato što si se zakleo da je gotovo sa svim tim sranjem, sećaš se? U tvom životu nema više mesta za heroin i magiju. Tako si rekao."
     "Tako je. Kunem se. Hoćeš li da piješ ili ne?"
     Haru otpi poveći gutljaj. Vino je bilo kiselo i toplo. "Neka onda tako i ostane. Treba da štitiš svoju karijeru."
     Ted se ovlaš samozadovoljno osmehnu. "Dopada mi se kako to zvuči", reče on.
     "Upravo si se spremao da mi kažeš adresu."
     "Deveta, između Trinaeste i Četrnaeste. Trouglasta zgrada. Deluje napušteno." Ponovo je uzeo bocu sa vinom iz Harijeve šake, spustivši glas do šapata. "Znao sam kako da izvučem tajne iz ljudi u svoje vreme, ali, sranje, doći do ove adrese, Hari, bilo je kao da cediš krv iz kamena. Šta se to tamo događa?"
     "Ne želiš da znaš."
     "Što mi manje kažeš", upozori ga Ted, "to ću postati znatiželjniji."
     Hari u očajanju zavrte glavom. "Ne odustaješ, je li tako?"
     "Šta ja tu mogu", odvrati Ted, slegnuvši ramenima: "Imam zavisničku ličnost." Hari ništa ne reče. "Pa?" stade da navaljuje Ted. "U čemu je stvar?"
     "Da li si ikada čuo za red Zijema Karosofije?"
     Ted se zabuljio u Harija. "Šališ se?" Hari odmahnu glavom. "To je svetkovima Konkupigeje?"
     "Tako sam čuo."
     "Hari... znaš li u šta se upuštaš? Oni su, navodno, prognanici."
     "Zaista?" reče Hari.
     "Ne seri, Hari. Jebeno dobro znaš."
     "Čuo sam glasine, svakako."
     "I šta misliš?"
     "O čemu?"
     "O tome odakle su, jebiga, došli?" reče Ted, koji je postajao sve iznerviraniji.
     "Kao što rekoh, sve su to glasine, ali..."
     "Ali?"
     "Mislim da su verovatno iz Suštine."
     Ted tiho zviznu. Nije ga trebalo upućivati u to šta je to more-san. Pola decenije se amaterski bavio okultnim, dok nije usred jednog zazivanja, pod jakom dozom heroina, nenamerno oslobodio nešto sa psihopatskim sklonostima, što je Hari jedva uspeo da potuče upotrebivši pri tom svu svoju domišljatost. Ted se zakleo da se više neće baviti magijom i istog dana se prijavio na detoksinizaciju. Međutim, rečnik okultnog i dalje je imao staru, poznatu moć, a u tom rečniku bilo je malo reči koje su bile moćne kao Suština.
     "Šta rade ovde?" upita Ted.
     Hari slegnu ramenima. "Ko zna? Nisam čak siguran ni da su pravi."
     "Ali ako jesu...?"
     "Ako jesu, imam neka pitanja na koja su mi potrebni odgovori."
     "O čemu?"
     "O toj zmiji koju si smestio pod moju petu."
     "Antihrist."
     "Oni je zovu Iad."
     Ni ovog puta Teda nije trebalo upućivati u seminologiju. "Urobori i Antihrist jeste jedno te isto?" reče on.
     "Sve ti je to Đavo, samo pod drugim imenom", odvrati Hari.
     "Kako možeš da budeš tako siguran?"
     "Ja sam vernik."

     2.
     Narednog dana Hari je otišao u centar da pogleda kuću na koju ga je Ted uputio. Bilo je to sasvim obično, četvorospratno zdanje, sada očigledno napušteno, sa daskama prikucanim preko prozora, sa katancima na nekim vratima, dok su druga bila sasvim zazidana. Hari ju je dva puta obišao, proučavajući je što je neupadljivije mogao, u slučaju da ga je neko posmatrao iznutra. Zatim se uputio nazad do Norminog stana, po savet.
     Nije uvek bilo lako voditi razgovor kod Norme u stanu. Od rane mladosti bila je svetionik za izgubljene duše, kao i one koje su lutale (naročito one koje su nedavno umrle), i kada bi se umorila od njihovih moljakanja, uključila bi trideset televizora koliko ih je imala i čija buka bi oterala lutalice kao kakvom čarolijom, ali je zato obična razmena misli bila gotovo nemoguća.
     Danas su, međutim, svi televizori bili nemi. Ekrani su treperili, prodajući dijete, kola i večni život. Norma ih, razume se, nije videla. Bila je slepa od rođenja.
     Mada nije uvek govorila kao neko ko ne vidi.
     "Pogledaj se samo", rekla je čim je Hari otvorio vrata. "Je li to nešto počelo da te hvata?"
     "Ne, odlično sam. Samo nisam baš mnogo spavao."
     "Nove tetovaže?" upita Norma.
     "Samo jedna", priznade Hari.
     "Daj da vidim."
     "Norma."
     "Daj da vidim", reče Norma, ispruživši ruku iz naslonjače u kojoj je udobno bila smeštena među jastucima.
     Hari baci jaknu na jedan od televizora, i ode do Norme koja je sedela pored otvorenog prozora. Odozdo su se čuli glasovi i saobraćaj.
     "Zašto ne uključiš klimatizaciju?" upita Hari dok je zavrtao rukav na košulji. "Samo udišeš razna isparenja."
     "Volim da slušam svet oko sebe", reče Norma. "To me umiruje. Daj da vidim pričinjenu štetu." Uhvatila je Harija za zglavak i privukla ga malo bliže, prelazeći prstima uz njegovu ruku do mesta u blizini lakta gde je nedavno bio obeležen. "I dalje ideš kod one stare varalice Vojta?" upita Norma, smaknuvši zavoj koji je onaj što ga je tetovirao stavio i stade da prelazi prstima preko osetljive kože. Hari se trgnu. "Lepo obavljen posao", zaključi Norma. "Mada sam Isus zna kakvo dobro misliš da će ti one doneti."
     Takve razgovore vodili su već hiljadu puta. Tokom poslednjih šest godina Hari je sakupio više od šest-sedam tetovaža, a samo dve od njih nije bio uradio Otis Vojt, koji se specijalizovao za ono što je on nazivao zaštitno mastilo: talismani i sigile utisnuti u kožu njegovih klijenata trebalo je da ih čuvaju od zla.
     "Nekima od njih dugujem svoj život", reče Hari.
     "Život duguješ svojoj pameti i prokletoj odanosti, Hari; ničem drugom. Pokaži mi tetovažu koja je u stanju da zaustavi metak..."
     "Ne mogu."
     "Tačno. A demon je mnogo gori od metka."
     "Meci nemaju psihu", parirao joj je Hari.
     "Oh, a demoni je imaju?" upita Norma. "Ne, Hari. Oni su sranja, eto šta su oni. Trunčice kala bez srca." Pokazala je svoje lepe zube, napravivši grimasu. "Oh, Bože", reče ona, "ali volela bih da se nađem tamo napolju s tobom."
     "Nije baš zabavno", reče Hari. "Veruj mi."
     "Sve je bolje od ovoga", reče ona, lupivši šakama po naslonu stolice. Čaše na stolu pored nje zvecnuše, udarivši o boce ruma i brendija. "Ponekad mislim da je ovo kazna, Hari. Sedim ovde dan za danom i slušam ljude koji stižu sa pričama o svojim nevoljama. Cmizdre zbog ovog, cmizdre zbog onog. Žale za ovim, žale za onim. Ponekad poželim da se izderem na njih: Sada je prokleto kasno za to! Trebalo je da mislite na žaljenje dok ste još mogli da promenite nešto. Ah! Kakva korist? Nema mi druge, moram da pričam sa cmizdravim mrtvacima dok se ti ludo zabavljaš. Ne znaš ni da si se rodio, dečače. Zaista ne znaš."
     Hari ode do prozora i pogleda niz sedam spratova na Sedamdeset petu. "Jedne od narednih noći", reče on.
     "A?"
     "Doći ću po tebe i otići ćemo da se provozamo na nekoliko sati. Obići ćemo nekoliko mesta na lošem glasu, zaista lošem glasu, pa ćemo videti kako ćeš brzo promeniti mišljenje."
     "Važi", reče Norma. "U međuvremenu, čemu dugujem čast? Nisi došao ovamo da mi pokažeš Vojtovo remek-delo."
     "Nisam."
     "A nisi ni došao da mi doneseš rum."
     "Izvini."
     Odmahnula je rukom. "Ne budi lud. Srećna sam što si ovde. Ali zašto?"
     "Potreban mi je savet. Idem na žurku u utorak uveče."
     "Nastavi, pitaj slepu ženu šta bi trebalo da obučeš", odvrati Norma, zabavljajući se. "Ko priređuje žurku?"
     "Red Zijema Karosofije."
     Norminog osmeha nestade. "To nije smešno, Hari."
     "Nije ni trebalo da bude", odvrati Hari. "Priređuju neku vrstu ceremonije, i ja moram da budem tamo."
     "Zašto?"
     "Zato što, ako iko zna gde Iadi nameravaju da naprave naredni prodor, onda su to oni."
     "Postoji dobar razlog zašto ih niko nikada ne pominje, Hari."
     "Zato što svi slušaju glasine. Činjenica je da niko ne zna ko su oni, do đavola."
     "Ili šta su", reče Norma.
     "Znači, veruješ u priče?"
     "O tome da su prognanici?" Norma slegnu ramenima. "Meni se čini da smo svi mi izgnanici."
     "Nemoj meni da prodaješ metafiziku."
     "Nije to metafizika, to je istina. Sav život počinje u more-snu, Hari. I od tada svi pokušavamo tamo da se vratimo."
     "Zašto ne nalazim da je to krajnje utešno?"
     "Zato što se bojiš onoga šta to znači", veselo reče Norma. "Plašiš se da ćeš morati da odbaciš sva pravila po kojima živiš i da ćeš tada poludeti."
     "A ti ne bi?"
     "Oh, ne, verovatno bih ti se pridružila", odvrati Norma. "Nije u pitanju moj ili tvoj razum, Hari. Već šta je istina, a šta ne. A ja mislim da ti, ja i Zijem imamo mnogo zajedničkog."
     "Čega imam da se plašim?" upita Hari.
     "Oni se verovatno isto onoliko plaše tebe koliko i ti njih, a to znači da bi više voleli da imaju tvoju glavu na tanjiru gde mogu da je vide. Ili pojedu."
     "Ha, jebiga ha."
     "Pitao si", odvrati Norma.
     Hari odvoji pogled sa ulice i obrati pažnju na ekrane. Tridesetak nemih drama odvijalo se pred njim, oko kamere hvatalo je svaku malu pobedu i agoniju, bez obzira na to da li je bila stvarna ili uvežbana.
     "Da li ikada imaš utisak da nas neko posmatra?" upita Hari, pošto je nekoliko trenutaka buljio u ekrane.
     "Stalno", odvrati Norma.
     "Ne mislim na duhove", primeti Hari.
     "Šta onda?"
     "Oh, ne znam - Bog?"
     "Ne."
     "Zvučiš samouvereno."
     "I jesam. Ovde i sada. Pitaj me sutra, možda ću imati drugačiji odgovor. Sumnjam, ali nikada se ne zna."
     "Pričaš o demonima..."
     "Pa?"
     "To znači da je u igri negde i Đavo."
     "A ako je Đavo na planeti, onda mora biti i Bog?" Odmahnula je glavom. "Već smo vodili tu raspravu, Hari. To je jedna od onih beskorisnih tema."
     "Znam."
     "Ne znam koji su tvoji demoni..."
     "Za početak, oni nisu moji."
     "Vidiš, već se ne slažemo. Mislim da su oni i te kako tvoji."
     "Misliš li da sam ja bio ono što se dogodili Hesu?" upita Hari, smrknuto.
     "Dobro znaš da nisam to mislila."
     "Šta onda?"
     "Demoni te pronalaze, zato što su ti potrebni. Isto je bilo i sa Hesom. Potrebni su ti da bi svet za tebe imao smisla. Neki ljudi veruju u... ne znam, u šta ljudi veruju? Političare, filmske zvezde..." uzdahnula je očajno. "Zašto, uostalom, praviš frku oko toga?"
     "Takvo doba godine. Životno doba. Ne znam." Zastao je. "Nije tačno. Znam."
     "Hoćeš li mi reći?"
     "Prožima me to stalno osećanje užasa."
     "Zbog Reda?"
     "Ne."
     "Zbog čega onda?"
     "I dalje verujem u Pakao. Ali više ne verujem u sebe."
     "O čemu ti to, do đavola, pričaš?" upita Norma. Pružila je ruku u Harijevom pravcu. "Dođi ovamo", reče ona. "Hari? Čuješ li me?" Hari ispruži ruku i Norma ga nepogrešivo ščepa za zglavak. "Želim da me saslušaš", reče ona. "I ne želim da me ućutkuješ ili da mi govoriš kako nećeš da čuješ, jer ponekad ne kažemo stvari koje bi trebalo reći, a ja sada nameravam to da uradim. Razumeš li me?" Nije sačekala da Hari pristane na njene uslove, već je nastavila, vukući ga za ruku kako bi prišao još bliže stolici. "Dobar si ti čovek, Hari, a to je retkost. Mislim, zaista dobar. Smatram da u tebi ima nečega što ne poseduje većina ljudi, i zbog toga si stalno na probi. Ne znam šta te to iskušava - ili mene, kada smo već kod toga - ali znam da nemamo izbora. Razumeš li me? Nemamo izbora osim da nastavimo tako, dan za danom, i probijamo se na najbolji mogući način."
     "U redu, ali..."
     "Nisam završila."
     "Izvini."
     Povukla je Harija da sedne pored nje. "Koliko se dugo znamo?" upitala ga je.
     "Jedanaest godina."
     Slobodnu šaku prinela je njegovom licu. Dodirnula mu je čelo, obraz, usta. "Vidi se, a?" reče ona.
     "Aha."
     "Kada bismo znali zašto, Hari, ne bismo bili ono što jesmo. Možda čak ne bismo bili ljudska bića."
     "Ti to stvarno misliš?" upita nežno Hari. "Smatraš da moramo da nastavimo ovako zato što smo ljudska bića?"
     "Delimično."
     "A ako bismo ipak shvatili?" upita Hari.
     "Ne bismo bili ljudska bića", reče Norma.
     Hari pusti da mu glava klone na Norminu ruku. "Možda je to posredi", promrmlja on.
     "Šta to?"
     "Možda smatram da je došlo vreme da prestanem da budem ljudsko biće."

     3.
     Nova tetovaža bolela ga je mnogo više od bilo koje druge. Te noći ga je besomućno svrbela, i Hari se nekoliko puta budio iz snova u kojima se crtež kretao po njegovoj ruci poput kakve žive stvari, koprcajući se u želji da se iskobelja ispod zavoja.
     Narednog dana pozvao je Grila i vodio s njim razgovor koji je trebalo da bude poslednji, usred koga je počeo da priča o Antihristu. Grilo mu je sasvim jasno stavio do znanja sa koliko prezira gleda na taj izraz (suviše si veliki katolik za vlastito dobro, rekao je), posle čega se razgovor ledeno okončao. Sprud i njegov čuvar bili su Harijeva poslednja nada da će dobiti korisna obaveštenja o Redu, a ostao je praznih šaka. Učiće u zgradu između Trinaeste i Četrnaeste, nemajući pojma o tome sa čim će se suočiti. Ali šta zar je to nešto novo?

     Zauzeo je položaj s druge strane ulice, naspram dotičnog mesta, pre podneva narednog dana, i stao da čeka. Nije bilo znakova gotovo nikakve aktivnosti sve do sredine popodneva, kada su pristigli prvi učesnici svetkovine; skliznuli bi iz kola, brzo prešli preko pločnika i nestali niz stepenice koje su vodile ispod tla. Hari nije čak imao vremena ni da im na trenutak osmotri lica. Pre sumraka pojavilo ih se još otprilike desetoro i svi odreda uputili su se niz iste stepenice. Hari ih je proverio kada je prvi put obilazio zgradu. Na dnu stepeništa nalazila su se gvozdena vrata koja su mu se učinila zarđala. Očigledno nisu bila.
     Očekivao je da će se stvari malo ubrzati kada pade mrak, ali to se nije dogodilo. Stiglo je još šestoro učesnika zabave, koji su nestali pod zemljom, i sve mu se više činilo da će skup biti mnogo prisniji nego što je to on pretpostavio. To su ujedno bile i dobre i loše vesti. Dobre, jer će biti manje prisutnih očiju koje bi mogle da uoče uljeza kao što je on; loše, jer je to nagoveštavalo da svetkovina neće biti obično obredno okupljanje; pre bi se moglo reći da će biti sastanak nekolicine autoriteta koji su sa sobom doneli ko zna kakve moći. To baš nije bilo utešno.
     A onda, nešto malo pre devet, kada su sa neba nestali i poslednji ostaci dana, kod prodavnice pića na uglu Trinaeste zaustavio se taksi iz koga je izišao Ted. Taksi je otišao dalje, a on je na trenutak ostao da stoji na raskršću, paleći cigaretu. Zatim je krenuo prema zgradi. Hari nije imao izbora, morao je da iziđe iz skrovišta i krene prema njemu, nadajući se da će ga Ted primetiti i povući se. Međutim, Ted nije skidao pogled sa svog odredišta, i pre nego što je Hari uspeo da ga presretne, zavio je iza zgrade. Usporivši malo kako ne bi privukao nepotrebnu pažnju na sebe (zar je mogao da sumnja da neko gleda iznutra?), Hari je stigao na drugu stranu ulice i krenuo za Tedom oko zgrade. Ali on je već bio nestao. Hari je požurio natrag i skrenuo za ugao na vreme da vidi Teda kako polazi niz stepenice. Opsovavši ga u sebi, Hari ubrza korak. Saobraćaj nije bio dovoljno živ da prikrije bat njegovih koraka. Ted se osvrnuo preko ramena i povukao se u senku na stepeništu, da bi se već trenutak kasnije pojavio sa osmehom dobrodošlice na licu.
     "To si ti..."
     Hari mu dade znak da ćuti i pozva ga da se popne uz stepenice, ali Ted odmahnu glavom, pokazavši niz stepenice prema vratima. Napravivši grimasu, Hari pohita duž zida i spusti se do Teda među senke.
     "Ti ne ideš sa mnom", prosikta on.
     "Misliš da ćeš da prođeš kroz ta vrata bez pomoći sa strane?" odvrati Ted, izvukavši čekić i polugu iz jakne.
     "Nećeš više da imaš posla s magijom, jesi li zaboravio?" upita Hari.
     "Ovo je moje oproštajno pojavljivanje", odvrati Ted. Zatim je spustio glas tako da je sada gotovo mrmljao: "Ne prihvatam odbijanje, Hari. Ti čak ne bi ni bio ovde da nije bilo mene."
     "Neću da budem odgovoran za tebe", upozori ga Hari.
     "Ja to ni ne tražim..."
     "Ozbiljno to mislim. Iovako mi je svega već dosta."
     "Dogovoreno", reče Ted, uz mali osmeh. "Idemo li onda ili ne?"
     Rekavši to, skliznuo je niz stepenice do vrata. Hari ga je sledio.
     "Imaš li upaljač?" upita Ted.
     Hari ga potraži i upali. Plamen im je osvetlio vrata sva u rđi. Ted izvuče šipku i gurnu je između vrata i dovratka. Zatim navali na nju svom snagom. Kiša čestica rđe polete im u lica, šarke zaškripaše, ali se vrata ne otvoriše.
     "Ovako neće ići", prošaputa Hari.
     "Imaš bolju ideju?" prosikta Ted.
     Hari ugasi upaljač. Zatim u tami reče: "Aha, imam bolju ideju. Ali ti okreni glavu na drugu stranu."
     "Zbog čega, do đavola?"
     "Samo ti to uradi", reče Hari i ponovo upali upaljač kako bi proverio da li ga je Ted poslušao.
     Nije. Ted je zurio u njega sa upitnim pogledom na licu.
     "Imaš neku stvarčicu, je li tako?" primeti on više sa divljenjem nego sa optužbom u glasu.
     "Možda."
     "Isuse, Hari..."
     "Slušaj, Tede, ako ti se to ne sviđa, gubi se odavde."
     "Šta to imaš?" upita Ted. U očima mu se pojavio sjaj dok je govorio, kao kada se uživalac nađe u prisustvu svog omiljenog otrova. "Imaš slavnu šaku?"
     "Pobogu, ne."
     "Šta onda?"
     "Ti to ne vidiš, Tede", ostao je uporan Hari. "Rekoh ti: odvrati pogled."
     Ted je krajnje nevoljno pogledao u stranu, a Hari je izvadio iz džepa čudnu stvarčicu, jedan manji magični uređaj za koji je Otisu Vojtu platio četiri stotine dolara. Bio je to komadić aluminijuma dugačak dva inča i jedan i po inč širok, sa malom sigilom utisnutom na jednom kraju i pet uskih brazda koje su zračile iz znaka. Hari ga je pritisnuo u pukotinu između vrata i dovratka što je mogao bliže bravi.
     Iza sebe je čuo Teda kako kaže: "Imaš čudo. Gde si ga, jebiga, nabavio?"
     Bilo je suviše kasno da mu kaže da odvrati pogled, i nije bilo svrhe lagati. Ted je suviše dobro poznavao magijske postupke i sprave da bio ga mogao zavarati.
     "Ne tiče te se", reče mu Hari. Nije voleo da se pača u to umeće (čak je i korišćenje čuda, koje je predstavljalo niže sredstvo na čudotvornoj skali, povlačilo za sobom opasnost od kontaminacije i sticanja navike), ali ponekad su okolnosti zahtevale da se upotrebi oružje neprijatelja da bi se on uništio. Tako je izgledala ogoljena stvarnost rata.
     Pritisnuo je palac na golu ivicu naprave i povukao je nadole. Meso mu se lako rastvorilo, i on oseti kako čudo pulsira dok je izvlačilo krv. Znao je da je to bio najkritičniji trenutak za navikavanje; trenutak kada se uređaj aktivirao. Naložio je sebi da odvrati pogled, ali nije mogao. Gledao je, krajnje zapanjen, kako njegova krv cvrči na metalu, kako je brazde usisavaju i kako nestaje sa vidika. Čuo je Teda kako oštro uvlači vazduh iza njega. Iz pukotine između vrata i dovratka zasijala je svetlost i začuo se nepogrešivi zvuk otvaranja mehanizma brave. Pre nego što je svetlost potpuno zamrla, Hari prisloni rame uz vrata. Otvorila su se bez po muke. Osvrnuo se ka Tedu koji je, uprkos maloređašnjem hvalisanju, sada delovao malo uplašen.
     "Jesi li spreman?" upita Hari i, ne sačekavši odgovor, skliznu unutra, prepustivši Tedu odluku da li će ga slediti ili će ostati napolju.