XII

     "Je li živa?"
     Ervin je kleknuo pored žene ispružene na njegovom pragu. Slepoočnica joj je krvarila, i iz usta joj je cureo izbljuvak, ali još je disala.
     "Živa je", reče on. "Zove se Fib Kob."
     Ulazna vrata bila su otvorena. Vazduh koji je dopirao iz kuće osećao se na govna i meso. Iako Ervin nije imao mnogo šta da izgubi u svom sadašnjem stanju, bio je uplašen kao nikada u životu. Osvrnuo se na trio koji ga je dopratio - Nordhof, Dolan i Dikerson - i ugledao nelagodnost i na njihovim licima.
     "On nama ne može ništa, je li tako?" upita Ervin. "Ne sada."
     Nordhof klimnu. "Ko bi to, do đavola, mogao znati?" primeti on.
     "Šta ako može da nas vidi?" upita Dikerson.
     "Nikada to nećemo saznati ako ostanemo ovde", reče nestrpljivo Dolan i, preskočivši Fib Kob, uđe u kuću.
     Ervin se odjednom osetio kao vlasnik. Ovo je još bila njegova kuća: ako iko treba da uđe prvi, onda je to on.
     "Stani", reče on Dolanu i pohita niz hodnik.

     Likse nije zanimalo njeno meso (možda je postalo suviše žilavo posle toliko godina provedenih na suncu). Istražili su joj usta i nozdrve, otišli njenih ušiju i očiju, kao da su želeli da dopru do mekših unutrašnjih delova.
     Ona se bacakala i valjala, čvrsto stisnuvši usta kako bi se odbranila od njihovih naleta i guranja, ali već su joj začepili nos i kroz nekoliko sekundi ostaće bez daha. Čim bude rastavila usne, učiće u nju, i to će biti kraj.
     Tesla...
     Ne sada.
     Gotovo je, Tesla.
     Nije.
     Želim da znaš...
     Ne, rekla sam ne!
     Jasno ga je čula u svojoj glavi; zvuk nije bio sasvim ljudski.
     Nemoj da se predaš, reče mu ona. Još... nije... gotovo.
     Potisnuo je svoje jecaje, ali osetila je njegov užas u kičmi, kao da na kraju nije više delio samo njen um već i njeno telo.
     Ovo jeste bio kraj, uprkos njenom protivljenju. Morala je da udahne: sada ili nikada više. Iako su joj se liksi nalazili na usnama i čekali, nije imala izbora. Otvorila je usta, stisnutih zuba, uvlačeći vazduh kroz pukotine. Ali tamo gde je mogao da prođe vazduh mogli su i najsićušniji liksi. Osetila je kako klize kroz pukotine, prolaze ispod njenog jezika i klize niz grlo.
     Njen se sistem pobunio. Počela je da zatvara usta, ali je refleks bio jači od njene volje. Zubi joj se razdvojiše. To je liksima bilo dovoljno. U trenu su joj se našli u ustima i ispunili ih. Grizla ih je, osećala ukus njihovih govana i truleži, pljuvala ono što je mogla. Ali na svakoga koga je izbacila, dolazila su dva gladna koja su jedva čekala da je pojedu iznutra, i bila su voljna da rizikuju susret sa njenim zubima kako bi došli u priliku da to urade.
     Zatvarajući usta, pljujući i bacakajući se, borila se svom raspoloživom snagom, ali ovu bitku nije mogla da dobije. Grlo joj je bilo začepljeno, nozdrve zatvorene, telo joj je pucalo u zagrljaju džinovskog liksa.
     Na kraju, držeći se još za tanke niti svesti, učinilo joj se da je čula Raula kako kaže: Slušaj.
     Oslušnula je. Negde u sobi čuli su se glasovi.
     "Blagi Bože!" uzviknu jedan od njih.
     "Pogledaj tamo! U vatri!"
     Zatim uzvik straha, i zvuk koji ju je naterao da iskoristi poslednje zalihe snage da bi okrenula glavu u pravcu iz koga je dopro. Smrt samo što nije došla po nju, a njene oči - koje su videle toliko neobičnosti u svoje vreme, ali su uvek bile vezane za stvarno - sada su se napregle do krajnosti i osetile su tanane prisutnosti. Bila su četvorica - sve muškarci, svi prestravljeni - približavali su se od vrata.
     Jedan je otišao do vatre. Dvojica su se zadržala na nekoliko jardi od nje. Četvrti i najstariji, neka je blagosloven, spustio se na kolena pored nje i ispružio ruku da joj dodirne lice. Nema sumnje da mu je namera bila da joj olakša prelazak iz života u smrt, njegov utvarni dodir učinio je mnogo više od toga. Kada ju je dodirnuo, osetila je kako se liksi na njenom licu grče poput gusenica, zatim su smekšali, istopili se i slili se niz njene obraze i vrat. I niz grlo, kao da im je rastakanje bilo zarazno.
     Izraz zaprepašćenja prešao je preko lica njenog oslobodioca, ali u trenu je jasno shvatio kakvu moć poseduje, jer čim je ona udahnula vazduh, svu svoju pažnju usredsredio je na liksa koji je bio obmotan oko nje. Podigla je glavu sa tla na vreme da vidi kako se stvorenje odiže sa njenog tela poput uplašene, preteće kobre. To na utvara nije ostavilo nikakav utisak. Ispružio je ruku i prešao šakom preko glave liksa, maltene kao da ga miluje. Neman je zadrhtala celom sjajnom površinom, i glava poče da joj se spušta, a prljava anatomija da se urušava. Donja čeljust je omekšala i počela da curi poput melase; trenutak kasnije, za njom je krenula i gornja, a njen pad označio je početak rastakanja celog tela te zveri. Oslobodila se njenog lepljivog stiska, a kada se prevrnula, utroba joj se pobunila, i ona povrati svu prljavštinu koja je uspela da sklizne niz njeno grlo. Kada je podigla pogled, otirući usta nadlanicom, utvare su već bili teže raspoznatljive i postajale su sve nejasnije što se ona više povlačila iz njihovog stanja.
     Znala je da joj je preostalo samo nekoliko trenutaka da shvati šta se ovde dogodilo.
     "Kako se zovete."
     Starčev glas bio je lak poput pera kada je progovorio. "Hjubert Nordhof", reče, "a on" - pokazao je na čoveka kod kamina - "on je Ervin Tutaker."
     Gledala je u Ervinovom pravcu kada je začula još jedan glas: ovaj je dopro iza nje.
     "Kada si naučila da prizivaš duhove?"
     U žurbi da se što pre oslobodi, potpuno je bila zaboravila na Kisona. Ali on nije zaboravio nju. Bio je u toj meri zapanjen onim što je video da se nije setio da zadrži njen pogled na odstojanju kada se osvrnula prema njemu, tako da joj se po drugi put ukazala prilika da ga osmotri usred preobražaja. Bio je još ogoljeniji nego pre nekoliko minuta; mnogo više. Nestala je svaka sličnost sa Raulom. U stvari, jedva da je još išta ostalo što je bilo ljudsko. Neodređen oblik glave, formiran od zamućene tame; poslednji ostaci rebara, i nekoliko delova kostiju nogu i ruku; to je bilo sve. Ostatak - mišići, nervi, arterije, vene i krv koja je pulsirala u njima - istrulili su.
     Mislim... možda te se plaši, reče Raul zapanjenim glasom.
     Nije se usudila da u to poveruje. Ne Kison. Bio je suviše lud da bi se plašio.
     Pogledaj ga, reče joj Raul.
     Šta bi trebalo da vidim?
     Ne zadržavaj se na pojedinostima.
     Dok je gledala, Kison je ponovo progovorio.
     "Poigrala si se sa mnom", reče on glasom kao da joj se gotovo divi. "Izdržala si likse, kako bi dokazala da oni nisu ništa za tebe."
     "Shvatio si poruku", odvrati ona, i dalje se trudeći da uradi ono što joj je Raul naložio da pokuša, ne bi li videla ono što je on toliko želeo da ona vidi.
     "Gde si naučila da prizivaš duhove?" zanimalo je Kisona.
     "U Detroitu", reče ona.
     "Ismevaš me?"
     "Ne. Naučila sam da prizivam duhove u gradu automobila. Šta tu ne valja?"
     Dok je to govorila, otpali su i poslednji delovi Kisonove uzurpirane anatomije, i tada je videla ono što je Raul uočio već ranije. U središtu Kisonovog bića-senke postojao je još jedan oblik koji je svetlucao u daljini. Spirala koja je uzmicala od nje poput tunela, dok su joj se krivine sužavale. A na suprotnom kraju, koji je neumoljivo privlačio njen pogled, nešto je svetlucalo.
     "Ne znaš šta si učinila", promrmlja Kison.
     Njegov glas ju je otreznio, i to joj je bilo drago. Spirala je krajnje neodoljivo privlačila njen pogled. Nije znala šta je Kison hteo da kaže tom primedbom (da li ju je upozoravao zbog dozivanja duhova ili zato što je zurila u spiralu?); ali ovo nije bilo vreme za ispitivanje. Sve dok bude verovao da je ona žena koja je u stanju da zaziva duhove i da može da mu naudi dok je ranjiv, postojala je prilika da živa pobegne iz ove sobe.
     "Pazi..." govorio je Kison.
     "Zašto?" upita ona, pogledavši prema vratima. Bila su verovatno šest, možda sedam, koraka udaljena. Ako je želela da sačuva iluziju autoriteta, moraće da iziđe, a da pri tom ne padne na nos, što će predstavljati pravi izazov za njene drhtave udove.
     "Ako me sada na bilo koji način napadneš" - ranjiv je, pomisli ona - "pogubiću sve živo u ovom gradu. Čak ako mi naneseš makar najmanje zlo." Znači, na ovaj način se moć odnosila prema moći. Bio je to nauk od koga je mogla da ima koristi ako joj se ukaže prilika da ga ponovo izblefira.
     Nije odgovorila, već se pretvarala da razmatra ponudu.
     "Dobro znaš da sam u stanju to da uradim", reče Kison.
     To je bilo tačno. Uopšte nije sumnjala da je sposoban za svaku okrutnost. Ali šta ako i on blefira? Šta ako je toliko osetljiv u svom sadašnjem stanju da je ovo pravi trenutak da posegne u tamnu spiralu njegove srži i istisne život iz njega?
     Ni ne pomišljaj na to, reče Raul.
     Mudar savet, izvan svake sumnje. Ali, oh, bila je u velikom iskušenju da pokuša.
     Brišimo odavde dok još možemo, govorio je Raul. Tesla? Slušaš li ti mene?
     Da... - odvratila je nevoljno. Nikada više joj se neće ukazati ovakva prilika, znala je to. Međutim, Raulovi odbrambeni nagoni bili su dobri. Briši sada i poživi da se boriš neki drugi dan.
     Ali pre nego što ode, trebalo je odigrati još jednu scenu. Čučnula je na drhtavim nogama i tiho zviznula, kao da doziva neke nevidljive pse. Sačekala je trenutak, a zatim se osmehnula da pozdravi duhove koji su se vratili; potom je ponovo ustala.
     "Razmisli o ovome..." reče Kison kada se okrenula da pođe.
     "O čemu?"
     "Da mi ipak nismo toliko različiti. Ti priželjkuješ otkrovenje. Isto i ja. Ti želiš da razdrmaš svoju vrstu. Isto želim i ja. Želiš moć - već poseduješ nešto malo, ali malo nikada nije dosta - isto je sa mnom. Krenuli smo različitim putevima, ali zar ne stižemo na isto mesto?"
     "Ne."
     "Mislim da ipak stižemo. Možda ne možeš to još sada da priznaš, ali već ćeš shvatiti smisao. A kada shvatiš..."
     "Neću."
     "Kada budeš shvatila, želim da znaš da u mom srcu postoji mesto za tebe" - da li je namerno izokrenuo ovu frazu, pitala se, usudivši se da vrati pogled na spiralu u njegovom jezgru? - "a mislim da postoji i mesto za mene u tvome."
     Ne reci ništa, promrmlja Raul.
     Želim da mu kažem da odjebe.
     Znam da želiš, ali ostavi ga u nedoumici.
     Suzdržavši se da ne odgovori, krenula je prema vratima; noge su joj bile dovoljno snažne, tako da je nisu izdale.
     Pusti me da kažem nešto podmuklo, molila je Tesla.
     Nemoj čak ni da ga pogledaš, odvrati Raul.
     Poslušala je njegov savet. Bez reči ili pogleda otvorila je još malo vrata i skliznula u hladniji hodnik.
     Fib je sedela na stepeniku, sa glavom u šakama. Tesla ode do nje, uouti joj nekoliko utešnih reči je i natera da ustane. Zatim su zajedno odhramale stazom do ulice, ispod drveća koje je odisalo slatkim povetarcem sa planina.