II

     1.
     I pored svojih najboljih namera, Fib nije sanjala Džoa te prve noći ležeći ispod prozora u spavaćoj sobi Miv O'Konel. Umesto njega sanjala je Mortona. Od svih, baš Mortona. I ispalo je veoma neprijatno. U snu je stajala na obali onakvoj kakva je izgledala pre nego što ju je kralj Teksas razrovao; bile su tu i ptice koje umalo nisu prevremeno okončale njenu pustolovinu. A tamo, usred jata, stajao je njen muž, odeven samo u prsluk i najbolje nedeljne sokne.
     Nagonski je pokrila grudi kada ga je ugledala, odlučna da mu nikada više ne dozvoli da položi šake na njih, bilo radi zadovoljstva ili kazne. Ispostavilo se da su njemu na pameti bile druge stvari. Izvukavši prljavu vreću iza leđa, on reče: "Dole ćemo poći zajedno, Fib. I sama znaš da tako treba."
     "Kuda dole?" upitala ga je.
     Pokazao je na vodu. "Tamo", reče on, prilazeći joj dok je zavlačio ruku u vreću. Unutra se nalazilo kamenje, sakupljeno po obali; ne rekavši više nijednu reč, počeo je da joj ga trpa u usta. Logika snova bila je takva da ona nije mogla da odvoji šake od grudi, nije mogla da ih podigne i spreči to mučenje. Nije imala izbora, morala je da guta kamenje. Iako su neki od njih bili veličine njegove pesnice, ipak su prolazili, jedan za drugim; deset, dvadeset, trideset. Osećala je da je sve teža i teža, težina ju je oborila na kolena. More je u međuvremenu dopuzalo uz obalu sa očiglednom namerom da je udavi.
     Počela je da se otima, dajući sve od sebe da umilostivi Mortona dok se davila. "Nisam želela da ti se bilo šta rđavo desi..." kazala mu je.
     "Nije ti bilo stalo", odvrati on.
     "Jeste", pobuni se ona, "u početku, volela sam te. Mislila sam da ćemo biti srećni zauvek."
     "E, pa, pogrešila si", zareža on i posegnu u vreću za najvećim kamenom, znala je to, kamenom koji će je prevaliti i ostaviti da se koprca u sve dubljoj vodi.
     "Pa-pa, Fibs", reče on.
     "Proklet da si", odvrati ona. "Zašto nikada ne možeš da prihvatiš tuđe viđenje stvari?"
     "Ne želim", odgovori on.
     "Kakva si ti budala..."
     "A, došli smo i na to."
     "Proklet bio! Proklet bio!" Dok je to izgovarala, osetila je bućkanje u utrobi, kamenje se tralo jedno o drugo u njenom stomaku. Čula je kako puca i kruni se. I Morton je to čuo.
     "Šta to radiš?" upitao ju je, nagnuvši se nad nju, zapahnuvši je dahom sličnim smradu iz pepeljare.
     U znak odgovora, ispljunula je kišu izmrvljenog kamenja kojim ga je osula od glave do pete. Pogađali su ga kao meci, i on se zaneo unazad u talas, ispustivši pri tom vreću. Rane nisu krvarile. Šrapneli koje je ispljunula na njega jednostavno su se smestili u njegovo telo i povukli ga naniže. Već posle nekoliko sekundi žudne vode su ga prekrile, i on je nestao, ostavivši Fib na obali da pljuje kamenu prašinu.
     Kada se probudila, jastuk je bio vlažan od pljuvačke.

     To iskustvo umanjilo je njen polet da odsanja stvari u postojanje. Šta da nije ubila Mortona u svom snu, pomisli ona; da li bi se on pojavio na pragu narednog dana, sa vrećom u ruci? To baš nije bila utešna pomisao. Moraće ubuduće da bude obazrivija.
     Njena podsvest je, izgleda, primila poruku. Izvesno vreme ništa nije sanjala, ili ako ipak jeste, ničega se nije sećala. Vreme je prolazilo, i ona je odlučila da se smesti u kući O'Konelijeve najbolje što može. U tome joj je pomogao dolazak jedne čudne, oronule ženice po imenu Džarijefa, koja se predstavila kao Musnakafova druga žena. Služila je u kući, objasnila je ona, čistila i kuvala, i želela je da ponovo bude primljena u službu, i biće srećna da radi kako bi obezbedila krov nad glavom svojoj porodici. Fib je rado pristala i žena se odmah uselila, zajedno sa svoje četvoro dece, od kojih je najstariji bio mladić po imenu Enko, koji je - ponosno je objasnio - bio kopile, a majci su ga napravila ne jedan već dva mornara (sada pokojni). Dečja vriska i smeh ubrzo su oživeli kuću, koja je bila dovoljno velika, tako da je Fib uvek mogla da nađe neko tiho mesto da sedne i razmišlja.
     Prisustvo Džarijefe i njenih potomaka ne samo da joj je odvlačilo misli od bola što je bez Džoa, već joj je pomoglo i da sredi provođenje vremena. Do njihovog dolaska, Fib se uglavnom upravljala mešavinom potrebe i udovoljavanja željama. Spavala bi kad god bi joj se to prohtelo; na isti način se i hranila. Sada su dani ponovo počeli da poprimaju svoj oblik. Iako su nebesa i dalje odbijala da ponude bilo kakvu dnevnu pravilnost - smrkavalo se bez upozorenja, isto tako proizvoljno je i svanjivalo - ubrzo je uvežbala sebe da ne obraća pažnju na takve znake. Sve veći red osećao se i na gradskim ulicama kada bi izišla u šetnju. Svuda je u toku bila obnova. Kuće su ponovo podizane, a luka raščišćavana; brodovi popravljani i ponovo spuštani u more. Ovi ljudi očigledno nisu posedovali Mivinu sposobnost da odsanjaju stvari u postojanje, jer inače ne bi morali toliko da se znoje, ali izgleda da su uživali u svom poslu. Posle izvesnog vremena nekolicina suseda počela je da je prepoznaje, i pozdravljali su je mrzovoljno kada bi je videli napolju. Nisu se trudili da zapodenu razgovor sa njom, a njeni pokušaji da popriča malo s njima uvek su se brzo završavali.
     Počela je da shvata da izolacija može da postane problem, ako ne pronađe neki način da je prihvate u zajednicu, i počela je da pravi spisak mogućih načina da olakša taj proces. Možda prijem na ulici ispred kuće? Ili da pozove u kuću nekolicinu odabranih suseda kojima bi mogla da ispriča svoju priču.
     Dok je razmišljala o tim mogućnostima, došla je do otkrića koje će imati čudan uticaj na zbivanja. Pronašla je spremište sa stvarima za čitanje - knjige i novine - u stražnjem delu jednog ormana. Čim je počela da ih razvrstava, shvatila je da te knjige Miv nije odsanjala. Pre će biti da su ih prokrijumčarili u Metakozm (ili su slučajno bile prenete) uljezi od krvi i mesa kao što je ona. Kako inače objasniti prisustvo knjige iz više matematike pored rasprave o istorijatu lova na kitove i izdanja Dekamerona sa mrljama od vode?
     Ova poslednja ju je najviše privukla, ne zbog teksta - koji je smatrala suvoparnim - već zbog crno-belih ilustracija kojih je knjiga bila puna. Dva umetnika - crteži su bili izrađeni u tri različita stila - izabrali su da opišu dramatične epizode, ali trećega je zanimao samo seks. Njegov stil daleko od toga da je bio vešt, ali to je nadoknađivao snagom svoje drskosti. Ljudi na njegovim slikama bili su uhvaćeni u naponima seksualne pomame, i niko od njih nije se stideo toga. Kaluđeri sa ogromnom erekcijom, seljanke sa nogama u vazduhu na balama sena, par koji se tucao u blatu: svi blaženi.
     Fibinu maštu zagolicala je posebno jedna ilustracija. Prikazivala je ženu kako kleči u polju sa zadignutom haljinom da bi njen bogato obdareni ljubavnik mogao da uđe u nju otpozadi. Dok ju je proučavala, prožeo ju je drhtaj zadovoljstva, jer se njeno telo setilo onoga što joj se um toliko trudio da zaboravi: Džoovih šaka, Džoovih usana, Džoovog tela. Osetila je njegove dlanove na svojim grudima i stomaku; osetila je kako pritiska svoja bedra o njene guzove.
     "Oh, Bože..." konačno je uzdhanula i bacila knjigu nazad u orman, zalupivši potom vratima.
     Međutim, to nije bio kraj priče; nipošto. Kada se posle nekoliko sati povukla na počinak, ta slika i njene posledice još su bile prisutne. Znala je da neće moći da zaspi ukoliko se malo ne poigra sama sa sobom, te je legla na dušek - koji se i dalje nalazio tamo gde ga je prvobitno stavila, ispred prozora - i sa očima na talasastom nebu draškala se između nogu dok je san nije pohodio.
     Sanjala je; muškarca. Ali ovog puta to nije bio Morton.

     Džo nikada nije pronašao posmatrače vatre koji su verovali da je on ispoljavanje 'šua, niti je - u svim svojim lutanjima po gradu - sreo ikoga čiji je pogled bio dovoljno bistar da ga primeti. Da nije možda ono malo vidljivosti koju je posedovao - komadići sebe koje su posmatrači videli - i dalje kopnilo? Bojao se da je tako. Da ga sada vide, sumnjao je da bi ga u istoj meri štovali.
     Nekoliko puta je bio odlučio da sasvim napusti Liverpul - nije nalazio da su prizori i zvuci obnove utešni; samo su ga podsećali na to koliko je sada daleko od života - ali nešto ga je sprečavalo da ode. Pokušao je racionalno da objasni to odbijanje (bilo mu je potrebno vreme da se oporavi, vreme da isplanira, vreme da shvati svoje stanje), ali nijedno od ovih objašnjanja nije imalo veze sa istinom. Nešto ga je zadržavalo u gradu, nevidljivi konopac oko njegovog nevidljivog vrata.
     A onda, jednog tmurnog dana dok je tumarao u blizini luke posmatrajući brodove, osetio je kako ga nešto vuče.
     U početku je odbacio to osećanje kao puku želju. Ali ponovilo se, a onda još jedanput, a posle trećeg puta usudio se da dozvoli sebi da se u izvesnoj meri uzbudi. Ovo je bilo prvi put od susreta sa posmatračima vatre da je osetio izvestan odnos prema svetu izvan njegovih misli.
     Nije odoleo pozivima. Pošao je iz luke, sledeći neizgovoreni poziv.

     Fib je sanjala da se ponovo nalazi u ordinaciji dr Pauela i da je Džo napolju u hodniku, gde ga je prvi put ugledala kako kreči tavanicu. Pljuštala je kiša. Čula je poplavu kako dobuje po prozoru prazne čekaonice i udara po krovu.
     "Džo?" pozvala ga je ona.
     Njen budući ljubavnik stajao je na vrhu merdevina, nag do pasa; široka leđa bila su mu poprskana bledozelenom bojom. Oh, kako je samo, i pored toga, privlačno izgledao, sa kosom podšišanom gotovo do lepe glave, sa ušima koje su štrčale, i tragom dlaka u podnožju leđa koje su nestajale ispod kaiša u udubljenju zadnjice.
     "Džo?" pozva ga ona, u nadi da će ga naterati da se osvrne. "Imam nešto da ti pokažem."
     Dok je to govorila, otišla je do niskog stola nasred čekaonice, uklonivši jednim potezom sa njega časopise sa magarećim ušima; legla je na sto, okrenuvši se prema njemu. Iz nekog razloga kiša je počela da prodire kroz tavanicu, da pada po njoj, oštro i okomito. Nije ju samo pokvasila; počela je da spira odeću sa njenog tela, kao da su joj bluza i haljina bile nacrtane; boje su se slivale niz njene udove i pravile bare oko stola, ostavivši je najzad nagu, kakva je, u stvari, i želela da bude.
     "Sada možeš da se okreneš", reče mu ona, spustivši šaku među noge. Oduvek je voleo da je gleda kako se mazi. "Hajde", reče mu ona, "okreni se i pogledaj me."

     Prošao je pored ove kuće na brdu i ranije, i pitao se ko u njoj živi. Uskoro će saznati.
     Išao je stazom koja je vodila ka stepeništu, popeo se uz stepenice do vrata, prošao kroz vrata i krenuo ka stubištu. Neko je mrmljao na vrhu stepeništa. Nije mogao da razabere šta. Zastao je trenutak da oslušne. Govornik je bila žena, toliko je uspeo da dokuči, ali nije mogao da uhvati reči, tako da je počeo da se penje.

     "Džo?"
     Čuo ju je; u to nije bilo sumnje. Spustio je četku i stao da briše šake, ne žureći se, svestan da je pitanje trenutak kada će im se pogledi sresti, što će delovati samo još jače ako malo bude odloženo.
     "Dugo sam čekala na ovo..." reče mu ona.
     Nije se usuđivao da poveruje u ono što je čuo. Ne u same reči, mada su bile predivne: već u glas koji ih je izgovarao.
     Fib ovde? Kako je to moguće? Ona je u Evervilu, svetu koji je napustio i izgubio zauvek. Ne ovde; ne u ovoj plesnjivoj kući, nemoguće da ga ona to doziva. To je bilo suviše da bi smeo da se ponada.
     "Oh, Džo..." žena je uzdisala, i, Bože na nebesima, zvučala je kao ona, tako slično njoj.
     Otišao je do vrata, svestan da se on koja to izgovara, ma ko bila, nalazi sa druge strane, ali odjednom se uplašio, uplašio se da otkrije kako to nije ona. Zastao je na trenutak, pripremivši se za predstojeći bol, a onda skliznuo unutra. Soba je bila ogromna i u haosu. Pogled mu je istog časa odlutao ka krevetu na suprotnom kraju. Na njemu je bilo mnoštvo nagomilanih jastuka i razbacanih komadića hartije, ali niko na njemu nije ležao.
     A onda je do njega dopro glas, njen glas tople dobrodošlice iz zamršenih čaršava na podu.
     "Džo..." reče ona. "Toliko si mi nedostajao."

     Gledao ju je. Konačno ju je gledao. Nasmešila mu se, i on joj je uzvratio osmeh, sišavši sa merdevina i došavši iz hodnika do stola na kome je ona ležala, tela vlažnog od kiše.
     "Tvoja sam", reče ona.

     Bila je to ona. Bože na nebesima, bila je to ona! Uopšte nije bilo važno kako je dospela ovamo. Niti zašto. Bilo je važno samo to da je tu, njegova Fib, njegova veličanstvena Fib, čije se lice nije nadao da će ikada ponovo videti.
     Da li je znala da je blizu?
     Oči su joj bile zatvorene, zenice su joj kolutale iza kapaka, ali on nije uopšte sumnjao da sanja o njemu. Lice joj je bilo u znoju, a znojave su joj bile i nage noge. Čeznuo je za prstima da odigne čaršav koji je ležao između; za usnama da poljubi to mesto i za kurcem da je zadovolji. Da ponovo vodi ljubav onako kako su je vodili onih poslepodneva u Evervilu, prepletenih tela kao da nikada neće biti rastavljeni.
     "Priđi bliže", izgovorila je ona u snu.
     Učinio je to. Stajao je u podnožju njenog kreveta i posmatrao je. Ako ljubav poseduje težinu, ona će je sada osetiti. Ili ako ima miris, namirisaće je, ili ako ima senku, znaće da je pala na nju. Bilo mu je svejedno kako je znala da je tu, sve dok zna; nekako je shvatila da će posle sna o njemu zateći njegov duh kako čeka u blizini, spreman za trenutak kada ona otvori oči i učini ga stvarnim.
     Sada je stajao između njenih nogu, pokriven bojom. Celo lice i kosa bili su mu poprskani, isto kao i ramena i prsa. Posegnula je naviše ka njemu.
     U snovima, i izvan njih, posegnula je naviše...

     Osetio je njen dodir. Iako nije imao kožu, ipak je osetio kontakt, tamo gde mu se nekada nalazio stomak.
     "Pogledaj se samo kako izgledaš", reče ona, prelazeći mu prstima sa stomaka do mišića na grudima, ovlaš dodirujući njegovo nevidljivo prisustvo, čas ostalim prstima, čas palcem. I gde god bi ga dodirnula, video je kako vazduh počinje da ključa i da se tka, kao da ga je - zar je uopšte smeo da se nada? - sanjala nazad u postojanje.

     Boja se skidala, malo-pomalo. Uklonila mu je nešto boje sa obraza i sa hrbata nosa, sa levog uha i oko očiju. Zatim, iako je uklanjanje boje bilo daleko od završenog, vratila se nazad do njegovog kaiša i otkopčala ga. Zaverenički se osmehnuo i dozvolio joj da mu otkopča pantalone, koje i pored svoje širine nisu uspele da sakriju njegovo uzbuđenje. Činilo se da su njeni prsti naučili trik kiše, jer je sada tkanina oko njegovih prepona spadala isto onako kao što je to bio slučaj sa njenom haljinom i bluzom, tako da je ostao potpuno nag. Podigao je šake do glave, i gurnuo kukove napred, cereći se dok je ona prelazila prstima preko njegovog kurca i jaja.

     Ovo blaženstvo nije se moglo opisati nikakvim rečima; gledao je kako mu se telo tka dok ga je milovala; jaja mu nisu bila ranjena, kurac isti onakav kakavog ga se sećala, možda i lepši.
     A onda - prokletstvo! - iz neke od soba u prizemlju doprla je dečja vriska. Fibina šaka se zaustavila, kao da je buka prodrla u njen san.

     Deca? Šta će deca u doktorskoj ordinaciji? Oh, Bože, a ona je potpuno naga. Sledila se, ponadavši se da će da odu, i buka je prestala na nekoliko trenutaka. Čekala je, zadržavajući dah. Pet sekundi, deset sekundi. Jesu li se izgubila? Izgleda da jesu.
     Posegnula je za Džoovom rukom, da ga privuče na sebe i u sebe, ali dok je to činila...

     Počeli su ponovo, tutnjeći po stepenicama, vrišteći dok su se igrali. Slasno bi ih oboje zadavio u tom trenutku, i nema tog živog ljubavnika na svetu koji bi ga osudio zbog toga. Međutim, šteta je bila počinjena. Fibina šaka klonula je nazad na njene grudi. Ispustila je blag, osujećen jecaj.
     A onda je otvorila oči.
     Oh, kakav san; i kakav način da se probudiš iz njega. Moraće da kaže Džarijefi da ubuduće deca...
     Nešto se pomerilo ispred nje, nazrela je obris naspram prozora. U trenu je pomislila da je to napolju - neki komadići tkanine ili kakav otpadak, koje je podigao nalet prašnjavog vazduha - ali ne. To je bilo ovde, u sobi sa njom: nešto iskrzano, povlačilo se u senke.
     Vrisnula bi da se ta stvar nije očigledno više plašila nje nego što se ona plašila te stvari. Nije ni čudo. Bila je to dronjava, trzava stvar, vlažna i sirova; nije predstavljala nikakvu opasnost.
     "Ko god da si, do đavola", obrati joj se ona, "gubi se odavde!"
     Učinilo joj se da je čula kako je ispustilo neki zvuk, ali deca su pravila toliku buku, i to upravo ispred vrata, tako da nije mogla da bude sigurna.
     Doviknula im je: "Odlazite!" ali oni ili nisu obratili pažnju na to ili im je upozorenje promaklo, jer još to nije ni izgovorila kada su se vrata otvorila i unutra upalo, derući, najmlađe dvoje Džarijefine dece.
     "Napolje!" ponovo je viknula, plašeći se da će ih nametljivac prepasti, iako nije mogao da im naudi. Zaćutali su, a onda manji od dvoje poče da vrišti kada je primetio ono nešto u senci.
     "Sve je u redu", reče Fib, krenuvši da ih izgura iz sobe. Dok je to činila, stvorenje se izdvojilo iz mraka i uputilo ka otvorenim vratima, zastavši tek na toliko da pogleda u Fibinom pravcu. Videla je da ima oči; ljudske oči pričvršćene nitima tamnog mesa za jedno uho i deo obraza, a vazduh u kome su ti delići visili sada je zujao i kao da se na neki način zgušnjavao.
     Potom je stvorenje nestalo, izišlo je pored uspaničene dece u hodnik.
     Fib je čula Džarijefu na stepeništu; zanimalo ju je čemu sva ta buka, ali zastala je u pola reči, i kada je Fib stigla na odmorište, našla je ženu kako se grčevito drži za gelender i jeca od straha, posmatrajući stvorenje kako se povlači niz stepenice. Povrativši se, nastavila je da se penje, dozivajući decu.
     "Dobro su", reče joj Fib. "Samo su uplašeni i to je sve." Dok je Džarijefa grlila decu, Fib ode do vrha stepeništa i pogleda za uljezom. Ulazna vrata bila su otvorena. Već je bio nestao.
     "Idem po Enka", reče Džarijefa.
     "Sve je u redu", reče Fib. "Nije nameravao da..."
     A onda je ostala bez reči, na pola puta niz stepenice - na pola puta da zatvori vrata i odeli se od tog stvorenja - shvatila je čiji je to pogled srela trenutak pre nego što je stvorenje iščezlo.
     "Oh, Bože", izusti ona.
     "Enko će ga ubiti", govorila je Džarijefa.
     "Ne!" povika Fib. "Ne..."
     Već je znala šta je uradila: napola ga je odsanjala, a onda ga je tako nedovršenog oterala. To je bilo nepodnošljivo.
     Boreći se za vazduh, nastavila je da posrće niz stepenice i preko predvorja ka ulaznim vratima. Nebo je bilo mračno, a svetlost turobna, ali mogla je da vidi da je ulica prazna u oba smera.
     Džo je otišao.

     2.
     I pored toga što je Grilovo telo bilo identifikovano, izgleda da je on zameo sve tragove koji bi mogli odvesti vlasti do Spruda u slučaju njegove smrti. Kada je Tesla stigla u kuću u Omahi, ona je bila nedirnuta. Prašina je prekrivala sve površine, a plesan sve kvarljive namirnice u frižideru, gomila pošte nalazila se iza ulaznih vrata, a stražnje dvorište bilo je tako zaraslo da nije mogla da vidi ogradu.
     Sam Sprud bio je u dobrom radnom stanju. Sedela je u ustajalom vazduhu Grilove kancelarije bez prozora nekoliko minuta, zapanjena gomilom opreme koju je uspeo da nagura u nju: šest monitora, dva printera, četiri faksa i tri zida prekrivena od poda do tavanice policama, koje su bile pretrpane trakama, kasetama i fasciklama. Ispred nje poruke su i dalje ispunjavale ekrane kao što su verovatno činile od njegovog odlaska. Neće biti baš lako prodreti u sistem i doći do svih obaveštenja koja je on sadržao. Biće ovde danima, najmanje.
     Otišla je potom da nabavi nekoliko najneophodnijih stvari u lokalnoj samoposluzi - kafu, mleko, bagete, breskve i (mada nije pipnula alkohol od uskrsnuća) votku; zatim je obavila neke poslove po kući (unutra je bilo ledeno, tako da je morala da uključi grejanje; potom je trebalo izbaciti sve iz frižidera i isprazniti kante za otpatke u kuhinji, kako bi nestao odvratan smrad), pre nego što se posvetila upoznavnaju sa Grilovim remek-delom.
     Nikada nije bila naročito vešta u rukovanju tehnologijom. Utrošila je dobra dva dana da nauči kako se svime time upravlja; radila je polako kako ne bi nehotice obrisala neko neprocenjivo blago iz fajlova. U istraživanju su joj pomogle Grilove rukom ispisane beleške, koje su bile pribadačama pričvršćene, zalepljene i trakama pričvršćene kako na mašinama tako i na policama. Bez njih bi pala u očajanje.
     Pošto je uspela da se razabere u sistemu i njegovoj metodologiji, počela je da se probija kroz same dosjee. Bilo ih je na hiljade. Naslovi nekih bili su jasni - Leteći tanjiri sa Venere, Anđeoske vizije, Smrt usled gutanja životinja - ali Grilo je većini dao naslove zarad vlastite zabave, okolišne, tako da je morala da ih pozove jedan po jedan kako bi saznala o čemu je reč. Pojedini naslovi bili su krajnje poetični, a neki su odslikavali Grilovu sklonost prema igri rečima i crnom humoru. Pesma koja proždire. Zoološka izvinjena, Đavolska Venera, Ni tu ni tamo, Amin tome; lista se nastavljala u beskraj.
     Uskoro je postalo očigledno da je Grilo marljivo sakupljao i upoređivao te izveštaje, ali ih nije sređivao. U fajlovima nije bila napravljena razlika između manjih bizarnosti i nečeg kataklizmičkog; niti između lucidnog, odmerenog izveštaja i trabunjanja. Poput brižnog roditelja, ne želeći da izdvaja jedno dete od drugoga, Grilo je pronalazio mesta za sve.
     Tesla je sa sve većim nestrpljenjem pozivala na ekran stranu za stranom, i dalje se nadajući da će naići na neki trag tajni zapretanih u njenim ćelijama. I dok je ona kopala, izveštaji su nastavili da pristižu iz svih pravaca.
     Neka žena iz Kentakija tvrdila je da su je dva puta silovali 'Viši', ko god da su oni bili; javila je da su njeni napadači krenuli ka jugu-jugoistoku i da će biti vidljivi sutra u sumrak u obliku žutog oblaka 'koji će ličiti na dva anđela vezana leđa uz leđa'.
     Izvesni dr Turnije iz Nju Orleansa želeo je da podeli svoje otkriće da bolesti bivaju izazvane nesposobnođću da se govori 'istinskim jezikom', i da je on izlečio preko šest stotina pacijenata koji su smatrani otpisanima tako što ih je naučio osnovnim rečima jezika koji je nazvao 'nazkue'.
     Iz njenog rodnog grada Filadelfije stiglo je odlomak parapsihološke proze od nekoga ko se potpisao kao (sigurno je bio muškarac) 'Bazilisk'; upozoravao je svet da će od naredne srede biti ozaren slavom i da će samo slepi biti bezbedni...

     Cela tri dana bila je talac Spruda, poput ateiste zaključanog u biblioteci Vatikana, puna prezira, čak gađenja, ali ipak se sve vreme vraćala policama, morbidno zadivljena dogmama koje je tamo zatekla. Čak i kada je bila najrazočaranija, nije mogla u potpunosti da se oslobodi sumnje da se negde u toj divljini ludila nalaze dragulji koji bi joj mogli biti od koristi - otkriti joj nešto o Umetnosti, nešto o Iadu - samo kada bi mogla da ih pronađe. Ali postajalo je sve jasnije da su joj već lako mogli i promaći, jer im je oblik bio strašno iskrivljen ili kod tako gust da u njima nije nazrela ono što, zapravo, predstavljaju.
     Konačno, negde sredinom popodneva petoga dana, ona reče sebi: ako budeš još dugo ovo radila, postaćeš isto onoliko luda kao što su i oni. Isključi to, ženo. Samo isključi tu prokletu stvar.
     Vratila se na spisak naslova i upravo se spremala da isključi mašine kada joj je jedan od njih zapao za oko.
     Vožnja je gotova, pisalo je.
     Možda je i ranije prešla preko ove tri reči, nije ih uočila, ali sada su zazvučale poznato. Vožnja je gotova bio je naslov pod kojim je Grilo želeo da iziđe njegov poslednji izveštaj iz Palomo Grova; kasnije joj je kazao da ga može upotrebiti za scenario ako želi, pod uslovom da film bude jeftin i oportunistički. Verovatno je u pitanju bila puka podudarnost, ali je ipak pozvala taj fajl, čvrsto odlučivši da on bude ujedno i poslednji.
     Srce joj je poskočilo kada je ugledala reči koje su se pojavile na ekranu.
     Tesla, napisao je Grilo, nadam se da si ti tamo napolju. Ali bilo da jesi ili nisi, pretpostavljam da sada to više i nije mnogo važno, jer ako ovo čitaš - ko god da si - ja sam mrtav.

     Bila je to poslednja stvar koju se nadala da će pronaći, ali sada kada je stajala tu pred njom, nije bila mnogo iznenađena. Znao je da umire, i mada je oduvek mrzeo opraštanja, čak i ona svakodnevna, ipak je u srži ostao novinar. Ovo je, znači, bio njegov poslednji izveštaj: namenjen samo jednom čitaocu.
     Sada je sredina juna, napisao je, i poslednjih nekoliko nedelja osećam se odvratno. Lekar kaže da se stvari odvijaju brže nego što je to ikada ranije video. Želi da dođem u bolnicu zbog testiranja, ali ja sam mu kazao da više volim to vreme da provedem u radu. Upitao me je na čemu, a ja mu, razume se, nisam mogao kazati za Sprud, tako da sam ga slagao i rekao da pišem knjigu.
     (Čudno je to. Dok ovo kucam, zamišljam kako sediš ovde, Tes, i čitaš, slušajući moj glas u glavi.)
     Mogla je da ga čuje; jasno i glasno.
     Pokušao sam jednom da pišem, kada sam saznao rđave vesti. Nisam siguran da bi od toga ikada nastala knjiga, ali ipak sam pokušao i zapisao nekoliko sećanja, da vidim kako izgledaju na papiru. I znaš šta? Bili su to klišei, svi odreda. Ono čega sam se sećao bilo je dovoljno stvarno - mekoća majčinog obraza, miris očevih cigara; leta u Čepl Hilu, u Severnoj Karolini; nekoliko Božića u Mejnu sa bakom - ali nije bilo ničega što nisi mogla da nađeš u milionima autobiografija. To nimalo nije obezvredilo moja sećanja, ali je njihovo zapisivanje učinilo izlišnim.
     I tako pomislih: u redu, pisaću o stvarima koje su se dogodile u Grovu. Ne samo o onome što se zbivalo na Koni Aju, već o Elen (mnogo mislim na nju ovih dana) i njenom klincu, Filipu (ne sećam se da li si ga upoznala ili ne), i Flečeru u trgovačkom centru. Ali taj plan je otišao do đavola isto tako brzo. Seo bih da pišem, a onda bi pristigao neki izveštaj iz Batfaka, u Ohaju, o anđelima ili NLO-ima ili tvorovima koji govore strane jezike, i kada bih se vratio onome što sam pisao, reči bi mi ličile na prošlonedeljne hladne nareske. Samo su ležale, ustajale, bezukusne i sive.
     Bio sam strašno besan na sebe. Ja, kovač reči, pišem o stvarima koje su se zaista dogodile u stvarnom svetu, i nisam u stanju da te reči nateram da zapevaju; bar ne onako kao što su to u stanju ovi ludaci koji zapisuju svako sranje što im padne na pamet.
     A onda sam počeo da shvatam zašto je to tako...
     Na ovom mestu Tesla se nagnula napred, kao da se ona i Grilo raspravljaju posle nekoliko čašica votke, i on upravo stiže do srži rasprave.
     "Reci mi, Grilo", promrmlja ona ekranu, "reci mi zašto."
     Nisam želeo da pustim istinu. Želeo sam da opišem stvari onako kako su se dogodile (ne, to nije tačno; onako kako se ja sećam da su se događale), tako da sam ubio ono što sam radio pokušavajući da budem tačan, umesto da pustim da poleti, da zapeva. Umesto da sam pustio da budu nedovršene i protivurečne, kao što to priče i treba da budu.
     Ono što se, zapravo, dogodilo u Palomo Grovu više i nije bilo važno. Važne su priče koje ljudi pričaju o tome.
     Dok ovo zapisujem, razmišljam: ništa od toga nema mnogo smisla, to su samo delići. Možda bi ti mogla da ih spojiš umesto mene, Tes.
     To je deo toga, zar ne? Da se sve poveže.
     Znam da kada bih mogao da dozvolim da majčina koža, Božići u Mejnu, Elen i Flečer, tvorovi koji pričaju kao i svaka prokleta stvar koju sam ikada osetio ili video postanu deo iste priče i kada bih tu priču nazvao ja, umesto što uvek tragam za nečim što nema veze sa onim što sam osetio ili video, ne bi bilo bitno to što ću uskoro umreti, jer bih postao deo nečega što nikada ne prestaje. Povezivanje i povezivanje.
     Kako ja sada gledam na stvari, priču boli dupe da li si ti stvaran ili ne, živ ili ne. Priča samo želi da bude ispričana. I pretpostavljam da na kraju i ja to isto želim.
     Da li bi mi to učinila, Tes?
     Da li bi me uvrstila u ono što pričaš? Uvek?
     Obrisala je suze iz očiju, osmehnuvši se ekranu, kao da se to Grilo zavalio u svojoj stolici, pijuckajući votku i čekajući da mu odgovori.
     "Važi, Grilo", reče ona, ispruživši ruku da dodirne staklo. "I..." dodade, "šta je sledeće?" Najstarije od svih pitanja.
     Usledio je trenutak u kome je zadržala dah dok je staklo podrhtavalo pod njenim prstima. A onda je shvatila.