IX

     1.
     "Imamo posadu, Džo."
     Džo otvori oči. Noa se nalazio malo podalje uz obalu sa šest prilika koje su stajale na nekoliko jardi iza njega; dve od njih bile su više nego upola niže od Noe, jedna je bila za stopu viša, a tri preostale mišićave poput lučkih radnika. Malo šta drugo je mogao da razabere. Svetlost samo što nije potpuno nestala sa neba. Sada je svetlucalo poput kakvog suda punog tamnog pigmenta - purpurnog, sivog i plavog - koji je prosipao tamu što se postojano premeštala preko obale i mora.
     "Trebalo bi da krenemo", nastavi Noa. "Treba uhvatiti struje."
     Okrenuo se šestočlanoj posadi i obratio im se glasom kakav Džo ranije nije čuo od njega, tihim i jednoličnim. Prihvatili su se posla jedva promrmljavši ponešto; jedan od one dvojice nižih uspentrao se u kućicu za kormilo, dok su ostala petorica otišla do pramca Fanakapana i stala da guraju brodić niz obalu. To je očigledno bio težak posao od koga su pucala leđa, iako se oni nisu nijednom požalili, tako da je Džo pošao da im pomogne. Međutim, Noa ga je osujetio. "Mogu oni to", reče on, povukavši Džoa u stranu.
     "Kako si ih unajmio?"
     "Oni su dobrovoljci."
     "Mora da si im nešto obećao."
     "Oni to rade iz ljubavi", odvrati Noa.
     "Ne razumem."
     "Neka te to ne brine", reče Noa. "Samo da odemo dok još možemo." Okrenuo se da posmatra dobrovoljce kako guraju brod. Talasi su se sada već razbijali o krmu, podižući oblake pene. "Vesti su gore nego što sam pretpostavljao", nastavio je Noa, uperivši sada pogled prema nevidljivom obzorju. Kroz oblake koji su se tamo gomilali promicalo je sevanje - ako su to bile munje, onda su bile ogromne i zmijolike. Neke su se izdizale od mora do neba, ispisjujući žive škrabotine koje su ostajale u oku i pošto bi nestale. Neke su naletale jedne na druge poput lokomotiva, a kada bi se sudarile, rađale bi kišu manjih munja. Neke su jednostavno padale u plamenom pljusku, i činilo se da uranjaju u more; sjaj im nije nimalo bio oslabljen usled udaljenosti, a na kraju bi sasvim zaronile.
     "Vesti - o čemu?" upita Džo.
     "O tome šta se nalazi tamo."
     "I šta se nalazi tamo?"
     "Pretpostavljam da bi trebalo da ti se kaže", odvrati Noa. "Iad Urobori su se uputili u ovom pravcu. Najveće zlo u ovom svetu, kao i u vašem."
     "Šta je to?"
     "Nije to. Oni. To je narod. Ljudi. Ni izdaleka nalik nama, ali ipak ljudi, koji su oduvek žudeli da se nađu u vašem svetu."
     "Zašto?"
     "Da li je za apetit potreban razlog?" upita Noa. "Probali su i ranije i bili zaustavljeni. Ali ovog puta..."
     "Šta je preduzeto s tim u vezi?"
     "Dobrovoljci ne znaju. Nisam čak siguran ni u to da ih je briga." Prišao je malo bliže Džou. "Samo nešto", reče on. "Ne upuštaj se s njima u razgovor, ma koliko bio u iskušenju da to učiniš. Njihovo ćutanje je deo pogodbe koju smo sklopili." Džo je bio zbunjen. "Ne pitaj", reče Noa, "iz straha da ti se neće dopasti odgovor. Veruj mi, ovako je najbolje." Lađa je sada već bila u vodi, izdizala se i spuštala kako su je talasi zahvatali. "Trebalo bi da se ukrcamo", reče Noa i sa više snage u udovima od Džoa zakorači u talase; jedan od dobrovoljaca - svi su sada bili na brodu - podiže ga na palubu. Džo krenu za njim, dok mu je u umu vladala prava zbrka.
     "Sišli smo s uma", reče on Noi pošto se ukrcao. Dobrovoljci su se prihvatili vesala i prionuli su da izvezu lađu izvan domašaja talasa koji su se razbijali o obalu. Džo je morao da viče ne bi li nadjačao buku mora i škripu drvene građe. "Znaš li ti to? Sišli smo s uma!"
     "Zašto tako misliš?" odvrati mu Noa, derući se.
     "Pogledaj samo prema čemu smo se uputili!" urlao je Džo, pokazujući prstom prema vrtlogu.
     "U pravu si", reče Noa, uhvativši se za lestvice od konopaca kako bi ostao na nogama. "Ovo bi mogao da bude kraj za obojicu." Nasmejao se, a Džou na trenutak prođe kroz glavu da se baci u more i vrati na obalu dok je još mogao do nje da dopliva. "Ali, prijatelju moj", nastavio je Noa, položivši šaku na Džoovo rame, "stigao si dovde. Čak dovde. A zašto? Zato što u svom srcu znaš da je ovo tvoje putovanje isto koliko i moje. Moraš poći ili ćeš žaliti do kraja života."
     "Koji će u tom slučaju bar biti dug", doviknu mu Džo.
     "Neće bez moći", odvrati Noa. "Bez moći je gotov u nekoliko udisaja, i pre nego što se osvrneš, naći ćeš se na samrtničkoj postelji, razmišljajući: zašto nisam verovao svojim nagonima? Zašto se nisam usudio?"
     "Govoriš kao da me poznaješ", odvrati Džo, iznerviran Noinim slutnjama. "A ne poznaješ me."
     "Nije li sveopšte poznata istina da ljudi nisu zadovoljni svojim životima?" upita Noa. "I da umiru sa željom da se ponovo rode?" Džo na to nije imao odgovor. "Ako želiš da se vratiš na obalu", nastavi Noa, "bolje da požuriš."
     Džo se osvrnu prema obali i zapanji se kada vide da je lađa za ovo kratko vreme prebrodila talase koji su se razbijali o obalu i da ju je zahvatila struja koja ju je odnosila sve dalje od kopna priličnom brzinom. Prešao je pogledom duž obale u tami do grada, u čijoj luci su treperila svetla, a zatim se vratio do pukotine i malog bivaka oko nje. Zatim je, odlučivši da ni za čim neće žaliti, okrenuo leđa tom prizoru, a lice pobesnelom moru ispred njih.

     2.
     Tesla i Fib su imale malo šta zajedničkog, osim što su obe bile žene. Tesla je putovala; Fib nije. Fib je bila udata; Tesla nije. Tesla nikada nije bila zaljubljena, bar ne opsesivno; Fib jeste, i još je bila.
     To ju je učinilo neobično otovrenom, uskoro je otkrila Tesla; kao da je sve bilo verovatno u svetu u kome je preovlađivala strast. A strast jeste preovlađivala; u to nije bilo sumnje. Iako su se jedva poznavale, Fib je, izgleda, u Tesli nazrela dušu koja nije sklona da kudi i ubrzo je slobodno počela da govori o skandalu u kome je ona odigrala tako veliku ulogu. Još tačnije, govorila je o Džou Flikeru - o njegovim očima, poljupcima, o tome kakav je bio u krevetu - a sve to slatko se hvaleći, kao da je on bio nagrada koju je dobila zbog paćeničkog života sa Mortonom. Svet je bio čudan, ponovila je nekoliko puta, u pogledu toga kako su se sreli ili kako su brzo otkrili dubinu svojih osećanja.
     "Znam" reče Tesla, pitajući se, dok ju je slušala, koliko toga bi ova žena prihvatila ako i kada bi zatražila od Tesle uzvratnu priču. To je stavljeno na probu kada je Tesla završila telefonski razgovor sa Grilom, a Fib, koja je sve vreme bila u sobi, upitala: "O čemu ste vi to pričali?"
     "Zaista želiš da znaš?"
     "Pitala sam te, je li tako?"
     Počela je od lakših stvari: Grilo i Sprud, i kako je proputovala države u poslednjih pet godina, pri čemu je otkrila da su stvari prokleto čudne tamo napolju.
     "Kako čudne?" upita Fib.
     "Ovo će ti zvučati ludo."
     "Baš me briga", reče Fib. "Želim da znam."
     "Mislim da uskoro nećemo više biti ovo što smo sada. Čeka nas evolucioni skok. I zbog toga je ovo vreme opasno i divno."
     "Zašto opasno?"
     "Jer postoje stvari koje ne žele da napravimo taj skok. Stvari koje više vole da ostanemo ovakvi kakvi jesmo, da lutamo naslepo unaokolo, plašeći se vlastite senke, plašeći se smrti i plašeći se da budemo suviše živi. Žele da ostanemo takvi. Ali, opet, posvuda ima ljudi koji govore: neću da budem slep. Neću da se plašim. Mogu da vidim neviljive puteve. Mogu da čujem glasove anđela. Znam ko sam bio pre nego što sam rođen i znam šta želim da budem kada umrem."
     "Jesi li srela takve ljude?"
     "Oh, da."
     "To je divno", reče Fib. "Ne znam da li verujem u bilo šta od toga, ali je to ipak divno." Ustala je i otišla do frižidera, nastavivši da priča dok je gledala šta ima u njemu. "Šta je sa stvarima koje žele da nas spreče?" upita ona. "Mislim da ne verujem u Đavola, tako da si možda u pravu što se toga tiče, ali ako nije Đavo, ko su onda ti ljudi?"
     "To je tema za drugi razgovor", reče Tesla.
     "Želiš li da razgovaramo za vreme jela?" upita Fib. "Ogladnela sam. A ti?"
     "I ja ću uskoro."
     "Ovde nema ničeg zanimljivog", reče ona, zatvorivši frižider. "Moraćemo da iziđemo. Želiš li picu? Piletinu?"
     "Svejedno mi je. Bilo gde, samo ne u onaj jebeni restoran."
     "Misliš, kod Boslija?"
     "Kakav seronja?"
     "Hamburgeri su dobri."
     "Jela sam ribu."

     Krenule su pešice radije nego da uzmu taksi, i dok su išle Fib je ispričala Tesli kako je dobila ljubavnika i izgubila muža. Što je duže pričala, to je Tesli postajala sve draža. Predstavljala je čudnu mešavinu malograđanske pretencioznosti (otvoreno je smatrala da je bolja od većine svojih sugrađana) i šarmantnog samoosuđivanja (naročito kada je bila u pitanju njena težina); ponekad smešna (bila je lukavo indiskretna u pogledu medicinskih problema onih koji su, opazivši je na ulici, izigravali Farizeje) a drugi put opet (kada je pričala o Džou, i kako umalo nije prestala da veruje da može biti voljena na taj način) nežno dirljiva.
     "Nemaš, znači, pojma kuda je otišao?" upita Tesla.
     "Ne." Fib je osmotrila gužvu u ulici ispred njih. "Izvesno je samo to da se ne može sakriti u gomili. Kada se bude vratio, moraće da bude zaista oprezan."
     "Sigurna si da će se vratiti?"
     "Svakako da sam sigurna. Obećao je." Pogledala je Teslu ispod oka. "Misliš li da zvučim glupo."
     "Ne, samo si puna poverenja."
     "Svi moramo nekome da verujemo, je li tako?"
     "Moramo li?"
     "Kada bi mogla da osetiš ono što ja osećam", reče Fib, "ne bi mi postavila to pitanje."
     "Ja samo znam da si na kraju uvek sama. Uvek."
     "Ko govori o kraju?" upita Fib.
     Tesla iskorači iz reke ljudi na ulicu, povukavši Fib sa sobom. "Čuj me", reče ona, "ovde će se dogoditi nešto užasno. Ne znam tačno šta i ne znam tačno kada, ali veruj mi: ovo mesto je gotovo."
     Fib najpre ništa nije uzvratila. Jednostavno je prelazila pogledom gore-dole po gustom saobraćaju u ulici. Zatim je, posle kraćeg premišljanja, odvratila: "Ne može se prebrzo dogoditi, bar što se mene tiče."
     "Zaista tako misliš?"
     "To što živim ovde ne znači i da mi se dopada", odvrati Fib. "Ne kažem da ti verujem, samo kažem da od mene, ako se dogodi, nećeš čuti nikakve pritužbe."

     Prava je mustra, reče Raul kada su pronašli slobodan sto u piceriji, i Fib otišla da se olakša.
     Pitala sam se gde si.
     Samo sam uživao u ženskom razgovoru, reče Raul. Ona je jedna ljuta dama.
     Nije ona nikakva dama, primeti Tesla, to je ono što mi se kod nje dopada. Šteta zbog njenog momka.
     Misliš da je zauvek otišao, je li tako?
     A ti ne misliš?
     Verovatno jeste. Zašto gubiš vreme s njom? Hoću da kažem, vrlo je zabavna, ali mi smo ovde došli da pronađemo Flečera.
     Ne mogu sama da se vratim u Tutakerovu kuću, odvrati Tesla. Jednostavno ne mogu. Čim sam osetila onaj miris...
     Možda je samo začepljena kanalizacija.
     A možda su liksi, reče Tesla. Ko god da ih je zazvao, već je ubio Flečera.
     Da bismo to saznali, prvo moramo da uđemo.
     Tako je.
     I ti smatraš da će ti ta žena pružiti izvesnu moralnu podršku?
     Ako ne ona, ko drugi? Ne mogu da čekam da se Lisjen puzeći vrati.
     Znao sam da ćemo stići i do njega...
     Ne krivim te, samo kažem da mi je potrebna pomoć, a ona mi je jedina na raspolaganju.
     Šta ako joj se desi nešto ozbiljno?
     Ne želim da razmišljam o tome.
     Moraš.
     Šta si ti, cvrčak Džimini? Biću poštena prema njoj. Reći ću joj protiv čega se borimo...
     I onda više nećeš biti odgovorna, je li tako? Tesla, ona je samo jedna obična žena.
     I ja sam bila, podseti ga Tesla.
     Šta god da si bila, Tesla, mislim da ti nikada nisi bila obična.
     Hvala ti.
     Bilo mi je zadovoljstvo.
     Vraća se. Reći ću joj, Raule. Moram.
     Završiće se u suzama...
     Zar se uvek tako ne završava?
     Bio je to vraški razgovor koji je trebalo voditi uz picu sa feferonima, ali ništa što je Tesla imala da kaže nije moglo vidno da naudi Fibinom apetitu. Slušala je ćutke dok je Tesla opisivala ono što je doživela u Petlji, iznoseći jednu užasnu pojedinost za drugom, zastajući tu i tamo da bi rekla: Znam da ovo zvuči čudno ili Verovatno smatraš da je ovo ludo dok joj Fib nije rekla da se ne muči, jer, da, bilo je ludo, ali njoj je svejedno. Tesla ju je držala za reč i nastavila da priča bez daljnjih prekida, dok nije stigla do liksa. Tu je stala.
     "U čemu je problem?" zanimalo je Fib.
     "Ostaviću to za kasnije."
     "Zašto?"
     "Zato što je odvratno. A mi trenutno jedemo."
     "Ako ti možeš da pričaš, meni neće smetati. Radila sam u doktorskoj ambulanti osam godina, ne zaboravi. Nagledala sam se svega i svačega."
     "Nikada nisi videla ništa slično jednom liksu", reče Tesla i nastavi da ih opisuje, kao i to kako nastaju, spustivši glas još više nego ranije. Ni to nije uznemirilo Fib.
     "I ti misliš da si jednog od tih liksa videla u Ervinovoj kući?"
     "Mislim da je moguće, da."
     "Napravio ih je taj tip, Flečer?"
     "Sumnjam."
     "Šta onda?"
     "Neko ko je želeo zlo Flečeru. Neko ko je došao za njim, našao ga tamo i..." Podigla je ruke. "Činjenica je da ne znam. Jedini način da to saznam..."
     "Jeste da odeš tamo."
     "Tako je."
     "Čini mi se", nastavi Fib, "da ako su liksi stvarni - ne kažem da jesu, samo kažem ako jesu - i ako su stvoreni iz onoga iz čega kažeš da su stvoreni, onda ne bi trebalo da bude problema da se ubiju."
     "Neki izrastu i do šest, sedam stopa u dužinu", reče Tesla.
     "Au. I ti si ih stvarno videla?"
     "Oh, videla sam ih." Odvratila je pogled i zagledala se kroz prozor, delimično da ne bi gledala picu koja se hladila na njenom tanjiru, a delimično stoga kako Fib ne bi primetila strah u njenom pogledu. "Dospeli su u moj stan u L.A.-u..."
     "Šta su uradili: došli kroz klozetsku šolju?"
     Tesla nije dogovorila.
     Moraćeš da joj kažeš, promrmlja Raul u njenoj glavi.
     "Pa?" zanimalo je Fib.
     Ispričaj joj o Kisonu.
     Šiznuće, pomisli Tesla.
     Do sada joj je dobro išlo.
     Tesla ponovo pogleda Fib, koja je završavala picu dok je čekala na odgovor.
     Kada jednom počnem o Kisonu, gde ću se zaustaviti? - upita ona Raula.
     Trebalo je o tome da misliš pre nego što si pomenula likse. Svi su oni deo iste priče.
     Tesla je ćutala.
     Nije li tako? - bio je uporan.
     "Pretpostavljam da jeste."
     Onda joj reci. Ispričaj joj o Kisonu. Ispričaj joj o Petlji. Ispričaj joj o Šoalu. Ispričaj joj o Suštini, ako do tada ne ustane i ne ode.
     "Da li si znala da ti se usne pomeraju kada razmišljaš?" upita Fib.
     "Zaista?"
     "Tek malo."
     "E, pa - raspravljala sam nešto sa samom sobom."
     "Šta?"
     "O tome da li mogu da ti kažem istinu, celu istinu i ništa osim..."
     "I, jesi li odlučila?"
     Ispričaj joj.
     "Jesam. Odlučila sam." Tesla se nagnu napred, odgurnuvši tanjir u stranu. "Odgovor na tvoje pitanje glasi", reče ona, "ne, liksi nisu došli iz klozetske šolje. Došli su iz petlje u vremenu..."
     Ovu priču nikada nikome nije ispričala. Ne u potpunosti. Grilu i D'Amuru ju je iznela u glavnim crtama, razume se, ali nikada nije mogla sebe da natera da ispriča sve pojedinosti. Bile su suviše bolne, suviše ružne. Ali sada ju je ispričala, ovoj ženi koju jedva da je poznavala, a jednom kada je počela da priča i nije bilo tako teško, uz zveckanje tanjira i čavrljanje mušterija svuda oko njih; bio je to zid normalnosti koji je sprečavao prošlost da se dočepa njenog srca.
     "Postojao je jedan čovek po imenu Kison", poče ona, "i ako bi morali da napravimo listu najgorih ljudi koji su počastvovali svojim postojanjem ovu planetu, on bi se najverovatnije našao negde blizu vrha. Bio je - šta je bio? - šaman, tako je sebe nazivao, ali to ne odgovara istini. Posedovao je moć, veliku moć. Mogao je da se poigrava vremenom, mogao je da ulazi u ljudske glave i izlazi iz njih, mogao je da pravi likse..."
     "Znači, on je bio taj."
     "To je očigledno neki stari trik. Čarobnjaci su ga izvodili vekovima. A kada kažem čarobnjaci, ne mislim na zečeve iz šešira, već na ljude koji su mogli da menjaju svet... koji jesu promenili svet, ponekad... na načine koje nikada nećemo u potpunosti shvatiti."
     "Da li su svi muškarci?" zanimalo je Fib.
     "Većina."
     "Hmmm."
     "Znači, Kison je bio jedan iz skupine tih ljudi, nazivali su se Šoali i posvetili su se tome da nas ostale spreče da saznamo o..." Zastala je na trenutak.
     "Nastavi", reče Fib. "Slušam."
     "O mestu koje se zove Suština."
     "Suština?"
     "Tako je. To je more, u koje odlazimo ponekad u snovima."
     "A zašto ne bi trebalo da znamo za njega?" upita Fib. "Ako tamo odlazimo u snovima, u čemu je velika tajna?"
     Tesla je trenutak razmišljala o tom pitanju. "Iskreno da ti kažem, ne znam. Uvek sam smatrala - šta sam smatrala? - mislim da sam smatrala da su Šoali bili oni mudri, i ako su živeli i umirali čuvajući tu tajnu, onda je to bilo zato što je tajnu trebalo sačuvati. Ali kada si sada to pomenula, zaista ne znam zašto."
     "Ionako su sada svi mrtvi."
     "Svi su mrtvi. Kison ih je pobio."
     "Zašto?"
     "Kako bi na kraju mogao da upravlja najvećom moći na svetu. Moći zvanom Umetnost."
     "A šta je pa to?"
     "Mislim da to niko ne zna."
     "Čak ni taj tip Kison?"
     Tesla se na trenutak zamislila. "Ne", rekla je na kraju, "čak ni Kison."
     "Znači, počinio je sva ta ubistva da bi dobio nešto, a da, zapravo, nije ni znao šta je to nešto?" upita ona, sa očiglednom nevericom.
     "Oh, uradio je on i više nego to što ih je pobio. Sakrio je tela u prošlost..."
     "Ma, hajde."
     "Kunem se. Ubio je neke od najvažnijih ljudi na svetu. Važnije od pape ili predsednika. Morao je da sakrije tela tamo gde nikada neće biti pronađena. Odabrao je mesto koje se zove Triniti."
     "Gde je to?"
     "Kada je mnogo važnije nego gde", reče Tesla. "Triniti je mesto gde je prva atomska bomba eksplodirala. Šesnaestog juna hiljadu devet stotina četrdeset pete. U Novom Meksiku."
     "Hoćeš da kažeš da je tamo odneo ljude koje je pobio."
     "Tamo ih je odneo. Osim..."
     "Šta?"
     "Kada se jednom tamo našao, napravio je grešku - malu grešku - i našao se u klopci."
     "Ostao je zarobljen u prošlosti?"
     "Tako je. A bomba je otkucavala. I tako je... napravio petlju u vremenu, koja se okretala i okretala oko sebe, stalno zadržavajući taj trenutak." Fib se osmehnula i odmahnula glavom. "Molim?" upita Tesla.
     "Ne znam da li si luda ili nešto drugo, ali ako si sve to izmislila, trebalo bi i da prodaš. Hoću da kažem, mogla bi da napraviš film za TV..."
     "To nije film. To je istina. Znam, jer sam tamo bila tri puta. Tri puta sam ušla u Kisonovu Petlju i izišla iz nje."
     "Znači, ti si, zapravo, srela tog tipa?" upita Fib.
     "Svakako da sam ga srela", odvrati Tesla.
     "I...?"
     "Kakav je bio?" Fib klimnu; Tesla slegnu ramenima. "Teško je naći reći", reče ona.
     "Pokušaj."
     "Pet godina pokušavam da ne mislim na njega. Svakog dana nešto - nešto prljavo, nešto okrutno, možda samo smrad mojih vlastitih govana - podseti me na njega. Nije imalo bogzna šta da se vidi, znaš? Bio je kržljav, star i isušen. Ali mogao je pogledom da te izokrene kao kaput. Da vidi šta ti je u glavi. Da vidi šta ti je u utrobi. Da te obradi, da te tuca." Protrljala je dlanove, da ih zagreje, ali nije uspela.
     "Šta mu se dogodilo?"
     "Nije mogao da zadrži onaj trenutak?"
     Fib je bledo pogleda. "Molim?"
     "Mala vremenska petlja koja je sprečavala bombu da eksplodira", objasni Tesla, "nije mogao da je zadrži."
     "Znači, bomba je eksplodirala?"
     "Bomba je eksplodirala i on sa njom."
     "Bila si tamo?"
     "Ne baš na licu mesta, jer bih i ja otišla s njim. Ali sam poslednja izišla, u to sam sigurna." Zavalila se u stolici. "To je to. Ili bar onoliko koliko trenutno mogu da ti ispričam."
     "Kakva priča."
     "I ti nisi poverovala ni jednu jedinu reč."
     "U neke sitnice gotovo da sam poverovala. Neke mi zvuče jednostavno smešno. A neke - u neke ne želim da poverujem. Suviše me plaše."
     "Znači, nećeš sa mnom do Ervinove kuće?"
     "To nisam rekla", odvrati Fib.
     Tesla se osmehnu i zavuče šaku u džep svoje kožne jakne.
     "Šta tražiš?"
     "Gotovinu", reče ona. "Ako si voljna da se sretneš sa liksima sa mnom, najmanje što mogu da učinim jeste da platim pice."