II

     1.
     Kada su izbili iz tunela sa lestvicama u utrobi b'Keter Sabata na užarene ulice grada, Džo upita Fija: "Šta znači b'Keter Sabat?"
     Čovek slegnu ramenima. "Nemam pojma", odvrati on.
     Fijevo neznanje bilo je neobično utešno. Očigledno će obojica istraživati grad i njegove tajne. Možda je tako bilo i bolje. Bolje i da lutaju ovuda bez nade da će shvatiti ono što se nalazi pred njima i umesto toga jednostavno da uživaju u gradu i čudu koje on predstavlja. Osnovni elementi gradnje nisu se baš mnogo razlikovali od onih u nekom američkom gradu. Korišćeni su cigla i drvo, bilo je vrata i prozora, ulica i pločnika, slivnika i svetiljki. Međutim, arhitekti i graditelji, stolari i putari uneli su u svaku dasku, venac i prag želju da budu posebni: težili su da pronađu neki kvalitet koji će tu dasku, taj venac, taj prag učiniti različitim od svih ostalih. Pojedine zgrade bile su, razume se, zapanjujuće, poput kula koje je Džo prvi put video sa drveća na obali, ali čak i one koje su bile skromnije - a takva je bila većina - jednostavno su sazdane s nekom vrstom nežnosti koja je svaku od njih činila posebnom. Iako su ulice praktično bile prazne (a krilati Keterijanci gotovo da su nestali sa neba), postojalo je čudno osećanje, više utešno nego sablasno, da su stvorenja koja su podigla ovo čudovišno mesto još prisutna i da će nastaviti da žive dok njihova remek-dela budu postojala.
     "Da sam izgradio makar samo delić ovog grada", primeti Džo, "ni za šta na svetu ne bih mogao da ga napustim."
     "Čak ni zbog onoga?" upita Veksel, podigavši pogled prema uzburkanom zidu Iada.
     "Naročito ne zbog toga", odvrati Džo. Zastao je da razgleda zid.
     "Uništiće grad, Afrikanče. I nas zajedno s njim."
     "Izgleda da mu se ne žuri", reče Džo.
     "Sasvim tačno."
     "Pitam se zašto?"
     "Ne trudi se", reče Fi. "Nikada nećemo saznati šta se dešava unutar njega, Afrikanče. Suviše se razlikuje od nas."
     "Čuo sam da to često govore za mene", odvrati Džo. "Nisu me zvali Afrikanac, ali su na to mislili."
     "Da li sam te uvredio? Ako jesam..."
     "Ne, nisi me uvredio. Samo hoću da kažem da možda nije toliko različito kao što mislimo da jeste."
     "Nikada nećemo saznati koji je od nas u pravu", odvrati Veksel. "Jer nikada nećemo zaviriti u njegovo srce."
     Posle toga su nastavili dalje; lutali su sledeći svoj njuh, očarani na svakom uglu za koji bi zavili. Na jednom trgu pronašli su ogroman karusel koji se vrteo na vetru, tek jedva čujno škripeći. Međutim, umesto drvenih, šarenih konjića, nizale su se figure koje su, izgleda, predstavljale razvoj čovečanstva od majmuna i njegov kasniji povratak, prikazivan dok se karusel vrteo; pred njima je prolazila petlja evolucije i degeneracije. Na jednom drugom mestu uzdizalo se nekoliko stotina stubova, na čijim su vrhovima lebdeli veliki geometrijski oblici koji su sijali poput uglačanog bakra, lagano podrhtavajući. Iako je Džo sklopio pakt sa samim sobom da ne postavlja pitanja na koja nije mogao da dobije odgovor, on je ovde ipak glasno izrekao svoju zbunjenost i iznenadio se kada je ustanovio da je Veksel u stanju da odgonetne tajnu.
     "To su oblici iza naših kapaka", reče on. "Čuo sam da ih Keterijanci smatraju svetima, jer predstavljaju samo srce onoga što vidimo kada se izdvojimo od sveta."
     "Zašto bi iko želeo da se izdvoji od ovog mesta?" upita Džo.
     "Zato što, ako želiš da izgradiš nešto samo svoje", reče Fi, "moraš prvo to da odsanjaš."
     "Ja već sajam samim tim što sam ovde", reče Džo. "Nije li tako?"
     Složenost ovoga - biti budan na mestu koje njegova vrsta posećuje jedino u snu - od početka ga je sluđivala, i to se nastavljalo. Cela ova pustolovina bila je više od sna, znao je to; ali dok je ovde spavao i sanjao, da li je ulazio u neku drugu stvarnost, s druge strane ove, gde bi takođe mogao da spava i sanja? Ili je Metakozm predstavljao drugu polovinu sveta koji je napustio; polovina ljudi je za njim čeznula, molila se za njega, sanjala ga, ali samo u trenucima bogojavljenja usuđivala se da ga smatra stvarnim.
     "Nije mudro mozgati o tim tajnama", reče Veksel, pomalo sujeverno. "Velike duše osudile su same sebe, razmišljajući o takvim stvarima."
     Razgovor se na tome završio i oni nastaviše dalje, znatno ćutljiviji. I zaista, nisu izgovorili više od reč-dve dok ih njihovo lutanje nije dovelo do mosta koji je izgledao kao da je bio napravljen od porcelana i koji je premošćivao jezerce tako mirno da je predstavljalo gotovo savršeno ogledalo.
     Izvesno vreme zurili su odozgo u njega; Džoa je gotovo hipnotisao odraz vlastitog lica naspram velikih talasa Iada. "Deluje nekako udobno", reče on Vekselu.
     "Legao bi na njega, a?"
     "Legao. Vodio ljubav."
     "Progutalo bi te", primeti Fi.
     "Možda to i ne bi bilo tako loše", reče Džo. "Možda se unutra nalazi nešto predivno."
     "Kao, na primer, šta?"
     Džo se setio njihovog razgovora među stubovima. "Možda novi san", odvrati on.
     Veksel nije ništa odgovorio. Džo se osvrnuo da ga pogleda i video da se ovaj uputio nazad putem kojim su došli. "Slušaj", reče on. Čuo se žamor povika i nešto nalik na sudar oružja. "Čuješ li?"
     "Čujem. Želiš li da ostaneš ovde ili da vidiš šta se to dešava?" upitao ga je Veksel. On je očigledno odlučio da uradi ovo drugo; već je bio sišao sa mosta.
     "Dolazim", reče mu Džo i uze jezercetu svoj odraz.

     Teško je bilo slediti zvuke zbog složenosti ulica. Džoa i Veksela su nekoliko puta prevarili odjeci i odjeci odjeka pre nego što su pronašli bitku koju su čuli sa mosta. Kada su konačno zavili za ugao i naišli na nju, otkrili su da ih je njihova potraga dovela nekim skrivenim putem ponovo na trg sa stubovima, koji se pretvorio u bojno polje tokom ono malo vremena od kada su oni ovuda hodili. Tle oko stubova bilo je posuto telima, među kojima su se borili preživeli, od kojih je većina bila naoružana kratkim bodežima. Ni u kom slučaju nisu svi bili muškarci. Dobar deo bile su žene, koje su se borile sa istom mešavinom umešnosti i okrutnosti kao i njihova sabraća. Odozgo se među stubove i protivnike obrušavalo možda desetak krilatih Keterijanaca, prvi kojima se Džo približio. Bila su to krhka stvorenja, sa telima kao u kakvog šestogodišnjaka, i tankim i krljušastim udovima. Imali su krila veličanstvenih boja i iste takve glasove, kojima su cijukali, skičali i zavijali, kao da je prisutno pedesetak vrsta.
     Kao i mnogo drugog čemu je Džo prisustvovao tokom ovog putovanja, taj prizor izazvao je zbrku u njegovim osećanjima. Odavno je prestao da oseća potrebu za tučom; prizor ranjavanja i smrti naprosto mu je postao odvratan. Ali pomamna strast ovih ljudi morala je bar malo da ga uzbudi; to i prizor Keterijanaca koji se uzdižu pomoću svojih paunovskih krila raširenih spram tamnog zida Iada.
     "Zbog čega se bore?" doviknu Džo Fiu, nadjačavši buku bitke.
     "Dinastije Sume Sumamentisa i Eza Aeterijuma oduvek su se borile", reče on. "Razlog je duboko zapretan."
     "Neko mora da zna."
     "Niko od ovih", reče on, "to je sigurno."
     "Zašto se onda i dalje bore?" upita Džo.
     Veksel slegnu ramenima. "Iz čistog zadovoljstva?" odvaži se on. "Koliko ima snova o ratu toliko ih ima i o miru, nije li tako? To izražava nešto u prirodi tvoje vrste što mora da je nužno."
     "Nužno..." ponovi Džo, posmatrajući krvoproliće ispred sebe. Ako je to zaista predstavljalo izraz ljudske potrebe, onda je možda njegova vrsta uistinu skrenula s puta.
     "Ne želim ovo više da gledam", reče Džo. "Vraćam se do jezerceta."
     "A...?"
     "Ti ostani, ako te to uzbuđuje... Ja jednostavno ne želim svoje poslednje trenutke da provedem gledjaući ljude kako se ubijaju."
     "Ostaću", odvrati Veksel pomalo čudnovato.
     "Onda, da se pozdravimo", reče Džo.
     Nekadašnji rob pruži šaku. "Zbogom", reče on.
     Rukovaše se i Džo se uputi nazad prema mostu, ali nije prešao ni deset jardi kada je začuo krik iza sebe; kada se okrenuo, ugledao je Veksela kako posrće prema njemu, držeći se za stomak. Između prstiju liptala mu je krv, prskajući mu niz noge.
     "Afrikanče!" jecao je on. "Afrikanče! On je ovde..."
     Džo krneu nazad prema njemu, ali mu čovek doviknu da se ne približava.
     "Lud je, Afrikanče! On je..."
     U tom trenutku, iza ugla i iza Fija pojavio se Noa. U šaci mu je bio krvavi bodež. U očima, zadovoljstvo što nanosi bol. Vreme provedeno u b'Keter Sabatu učinilo je da potpuno procveta: telo mu je očvrslo, udovi se naduli.
     "Džo..." reče on bezbrižno, kao da se između njih ne nalazi čovek na umoru. "Pomislih kako to mora da si ti." Ščepao je Veksela otpozadi za vrat. "Šta si tražio sa ovim?" upita on. "Verovatno ima više buva i boleština..."
     "Ostavi ga na miru", reče Džo.
     "Beži, Afrikanče..."
     "Izgleda da se plaši da ću ti nauditi", primeti Noa.
     "Hoćeš li?"
     "Zove te Afrikanac, Džo. Je li to neko ime od milja?"
     "Ne, to je..."
     "Uvreda, znači?" Povukao je Vekselovu glavu unazad. "Tako sam i mislio." U trenu je prineo oštricu Fijevom vratu. Džo je krneuo prema njima, sa molbom na usnama, ali pre nego što je uspeo da je izgovori, Noa je prešao mačem preko Vekselovog vrata. Pojavila se krv. Noa se osmehnuo i ispustio čoveka na umoru. "Eto", reče on. "Neće te više vređati."
     "Nije me vređao!" razdra se Džo.
     "Oh. Dobro. Nije važno. Da li bi ja trebalo da te zovem Afrikanac?"
     "Nemoj nikako da me zoveš! Samo mi se gubi s očiju."
     Noa prekorači preko Vekselovog tela i krenu prema Džou. "Ali ja želim da nas dvojica nastavimo zajedno", reče on.
     "Da nastavimo - kuda?"
     "Po ono što ti pripada", reče Noa. "Kada sam te ugledao s druge strane trga, znao sam da si zbog toga došao. Ti i ja imamo neobavljen posao. Obećao sam ti moć, a onda sam te izgubio - mislio sam da si mrtav, Afrikanče - a evo te ponovo, glavom i bradom. Moram pretpostaviti da su naše sudbine prepletene."
     "Ja to ne pretpostavljam."
     Noa je išao prema njemu, dok se oštrica noža nije našla na nekoliko inča od Džoovog stomaka. "Dozvoli mi da ti to dokažem", reče on.
     "Nije li malo prekasno za to?" upita Džo.
     "Kasno?"
     "Iad će se svakog časa obrušiti na ovaj grad."
     "Mislim da ih nešto zadržava", primeti Noa.
     "Znaš li šta?"
     "Podozrevam", reče on. "Ali ti si mi potreban da to i potvrdim." Na trenutak se zagledao u Džoa. "Pa?" izusti on. "Idemo li kao prijatelji ili treba da ti pripretim ovim?" Bocnuo je Džoa nožem.
     "Nikada mi nećemo biti prijatelji", reče Džo. "Ali ni to mi nije potrebno." Noa spusti mač. "Poći ću s tobom, ako mi nešto kažeš."
     "Sve."
     "Obećavaš?"
     "Da. Obećavam. Šta te to toliko važno zanima?"
     U Noinom glasu osetio je prisenak, straha što je Džou neobično prijalo da čuje. "Reći ću ti kada mi se ushte", odvrati on. "Kuda ćemo?"

     2.
     Na drugoj strani trga sa stubovima nalazila se zgrada koja je na izvestan način predstavljala obrazac keterijanske estetike. Na prvi pogled, to je bilo jednostavno dvospratno zdanje, ali kada su joj se Noa i Džo približili, obišavši bitku koja je jenjavala, postalo je jasno da je svaki kamen u njenim neukrašenim zidovima bio isklesan tako da dočarava neki naročiti sklad i na jednostavan način predstavlja drugačiji oblik savršenstva. Sveukupni utisak ostavljao je čoveka bez daha: poput stranice poezije, ležao je red na redu.
     Ali Noa nije imao vremena da proučava kemenje. Poveo ih je okolo do jednih običnih vrata, a tamo je, uhvativši Džoa za ruku, rekao: "Obećao sam ti moć. Nalazi se tamo unutra."
     "Kakvo je ovo mesto?"
     "Hram."
     "Kome je posvećen?"
     "Mislim da to znaš."
     "Zerapušu?" upita Džo.
     "Svakako. Dopadaš im se, Afrikanče. Ako će ikome biti dozvoljeno da stupi na ovo mesto, onda ćeš to biti ti."
     "A šta se nalazi unutra?"
     "Rekoh ti. Moć."
     "Zašto onda i ti ne uđeš?"
     "Zato što nisam dovoljno čist", odvrati Noa.
     Džo je osetio želju da se nasmeje, iako su okolnosti bile tako mračne. "A ja jesam?" primeti on.
     "Ti si Sapas Humana, Afrikanče. Čist Sapas Humana."
     "A to se 'šuima dopada?"
     "Verujem da hoće."
     "A ako im se ne dopadnem?" upita Džo, prišavši sasvim blizu Noi. "Šta onda?"
     "Onda smrt", reče on.
     "Tek tako?"
     "Tek tako."
     Džo se zagleda u vrata. Isto kao i zid u koji su bila umetnuta, posedovala su fizičku lepotu koja ga je ostavila bez daha. Nedostajala im je samo kvaka ili ključaonica.
     "Ako otvorim vrata i ne budem ubijen, ti ćeš ući. Jesi li to zamisao?"
     "Brzo shvataš, prijatelju", reče Noa. "Da, to je zamisao."
     Džo ponovo pogleda vrata, i preplavi ga talas znatiželje da sazna šta se nalazi s druge strane. Do sada je dva puta pogledao u oči 'šua, jednom na obali i jednom u postelji od trave, i svaki put imao je osećaj da ga je dodirnula tajna koju je očajnički želeo da razreši. Možda će to učiniti ovde. Prikrivajući nestrpljivost, okrenuo se ponovo prema Noi.
     "Pre nego što uđemo", reče on, "odgovori na moje pitanje."
     "Pitaj."
     "Zanima me oko čega su se porodice sporile svih tih godina. Zanima me šta ih to tera da ubijaju jedni druge." Noa ništa ne reče. "Obećao si mi", stade da ga požuruje Džo.
     "Da", izgovori on konačno. "Jesam."
     "Reci mi onda."
     Noa slegnu ramenima. "Kakve to sada ima veze?" izgovori on sebi u bradu. "Reći ću ti..." Osvrnuo se da pogleda bojno polje, a zatim je gotovo šapatom kazao: "Dinastija Eza Aeterijuma veruje da Iad postoji zato što su ih Sapas Humana odsanjali u postojanje. Da je Iad tama u kolektivnoj duši tvoje vrste."
     "A tvoja porodica?"
     "Mi verujemo da je obrnuto", odvrati Noa.
     Džou je bilo potrebno izvesno vreme da shvati šta mu je upravo bilo rečeno. "Vi mislite da smo mi nešto što su Iad Urobori odsanjali."
     "Da, Afrikanče. Mi u to verujemo."
     "Ko je izmislio to sranje?"
     Noa slegnu ramenima. "Ko zna odakle potiče mudrost?"
     "To nije mudrost", reče Džo. "To je jebena glupost."
     "Zašto to kažeš?"
     "Jer ja nisam san."
     "Da jesi, zar misliš da bi to znao?" upita Noa.
     Džo nije ni pokušao da razmotri tu primedbu. Jednostavno je podigao ruke u znak predaje i rekao: "Hajde da nastavimo s ovim, do đavola." Okrenuvši leđa Noi, gurnuo je vrata. Nisu se otvorila, ali ni on nije ostao sa spoljašnje strane. Umesto toga osetio je iznenadni bol u čitavom telu, gotovo kao da ga je protresla struja, i u narednom trenutku stajao je u tami koja je zjapila u unutrašnjosti hrama. Sačekao je da bol mine, a zatim se osvrnuo oko sebe, tražeći Nou. U pomrčini iza sebe načas je primetio neko kretanje, ali uopšte nije bio siguran da je to njegov saputnik-uljez, i pre nego što je stigao ponovo da pogleda, začuo je kako ga neko doziva po imenu.
     Pogledao je ispred sebe i video da tamno tle u središtu prostorije svetluca, da svetlost dopire odozgo kroz okrugli otvor u krovu. Džo krenu preko poda da izbliza prouči tu pojavu; prilazeći, uvideo je da gleda jezerce koje ima možda dvanaest stopa u prečniku.
     Bilo je ispunjeno vodama Suštine, u to uopšte nije sumnjao. Mogao je da oseti reskost more-sna, i koža poče da ga bocka usled dejstva tananih energija koje je ispuštalo. A kada je stigao do ivice jezerceta, dobio je daljnju potvrdu da je ovo zaista produžetak Suštine. Tamo, tik ispod površine, skrivao se jedan tako veliki 'šu da je jedva stao u jezerce; obmotao se sam oko sebe u klupko okorelih pipaka, iz čijeg je gnezda jedno od njegovih očiju - koje je od oboda do oboda imalo jardu i više - zurilo naviše, zlatno se presijavajući. Njegov pogled nije bio usmeren u Džoa, bar ne pravo. To stvorenje gledalo je kroz krov hrama, u valjajući zid osvajača.
     "Zadržava Iad..." zadahta Džo. "Blagi Bože. Blagi Bože. Zadržava Iad."
     Još to nije ni izgovorio, kada je začuo Nou negde iz mraka. "Osećaš li?" upita on. "Osećaš li moć na ovom mestu?"
     "Oh, da", blago reče Džo. Bila je tako opipljiva da je gotovo predstavljala čin nasilja. Telo mu se kupalo u znoju, i svaka modrica i rana na njemu - sve do onih koje mu je naneo Morton Kob - iznova ga je žestoko zabolela, kao da ih je u tom trenutku zadobio. Ali i dalje je želeo da priđe što bliže jezercetu; da vidi ono što je Iad video, kada se zagledao u veličanstveno oko 'šua. Napravio je još jedan korak prema vodi, dok su mu telo potresali drhtaji.
     "Obrati mu se", reče Noa. "Reci mu šta želiš."
     "Nije bitno šta mi želimo", reče Džo. "Mi ovde nismo ništa. Razumeš li? Nismo baš ništa."
     "Proklet bio, Afrikanče", reče Noa, čiji je glas sada bio bliži Džou. "Prepatio sam onoliko koliko sam nameravao. Želim da živim u slavi kada Iad prođe." Prišao je još bliže. "A sada gurni šaku u vodu..."
     "Šta je bilo sa svim onim pričama o tome kako želiš da budeš sahranjen u svojoj zemlji?"
     "Zaboravio sam kako je divno biti živ. Naročito ovde. Nema lepšeg mesta ni u tvom ni u mom svetu od ovog grada. A ja želim da budem taj koji će ga izlečiti, posle kataklizme. Želim da budem njegov zaštitnik."
     "Želiš da ga poseduješ", reče Džo.
     "Niko nikada nije mogao da poseduje b'Keter Sabat."
     "Mislim da si ti spreman da pokušaš", primeti Džo.
     "E, pa, to je između mene i grada, je li tako?" reče Noa, prišavši mu i pritisnuvši mu oštricu uz leđa. "Hajde", reče. "Dodirni vodu umesto mene."
     "A ako to ne učinim?"
     "Tvoje telo će dodirnuti vodu, bilo da u njemu ima života ili ne."
     "Zadržava Iad..."
     "Moguće je."
     "Ako ga uznemirimo..."
     "Iad završava svoj posao ovde i ide dalje. To će se ranije ili kasnije dogoditi. Ako učiniš da to bude ranije, izmenio si tok istorije i možda istovremeno obezbedio moć za sebe. To i ne zvuči tako užasno, zar ne?" Pritisnuo je oštricu malo jače. "Ne zaboravi da si zbog toga došao ovamo."
     Džo se setio. Bol u preponama bio je dovoljan podsetnik na to zbog čega je krenuo na ovo putovanje: kako nikada ponovo ne bi bio nemoćan. Ali dok je dolazio ovamo - video je šta je video i naučio šta je naučio - potraga za moći postala je krajnje beznačajna stvar. Doživeo je ljubav kakvu većina ljudi nije doživela u svom životu. Doživeo je fizička zadovoljstva. Upoznao je ženu čiji ga je osmeh terao da se i sam osmehne, čiji su ga uzdasi terali da i sam uzdiše, i čije su mu ruke pružale krajnju utehu.
     Toga više neće biti, ni osmeha, ni uzdaha; i sama pomisao na to bolela ga je gore od svih rana, ali život ga nije prevario, zar ne? Mogao je sada da umre, i ne bi imao utisak da je protraćio vreme koje je imao na raspolaganju.
     "Ja ne... želim moć", rekao je Noi.
     "Lažove", izusti lice u tami.
     "Možeš reći šta te je volja", odvrati Džo. "Ja znam šta je istina, a to je jedino važno."
     Te reči izgleda da su pomele Nou. Tiho je zastenjao i bez reči upozorenja zario oštricu Džou u utrobu.
     Oh, Bože, kako je to bolelo! Džo je bolno zajecao, što je Nou samo nagnalo da još dublje gurne oštricu. Zatim ju je zavrteo i izvukao. Džo se uopšte nije nadao da uzvrati svom ubici. Na neki način, sam je ovo izazvao. Spustio je šake na ranu; topla krv curela mu je kroz prste i kapala na tle između nogu. Zatim je polako okrenuo Noi leđa. Tama je postajala dvobojna; sive mrlje pojavljivale su se u uglovima njegovog vidnog polja. Ali on je želeo da pogleda 'šua još jednom pre nego što ga smrt uzme. Samo da sretne njegov zlatni pogled...
     Počeo je da se okreće, obema šakama pritiskajući ranu, kako bi sprečio da mu se telo isprazni. Još je osećao bol, ali ona je postajala sve udaljenija sa svakim otkucajem srca. Preostalo mu je još sasvim malo vremena.
     "Izdrži..." promrmlja on samome sebi.
     Krajičkom oka uhvatio je taj pogled. Bio je neizmeran: prsten od zlata i krug tame. Prelep u svojoj savršenosti i jednostavnosti. Okruglo i okruglo, sijajući zlatno, neometano, neiskvareno, slavno, slavno...
     Osetio je kako se nešto pomera u njegovoj glavi, kao da klizi ka zlatnom krugu.
     Ide, ide...
     I, oh, bilo je prijatno. Završio je sa svojim izranavljenim telom, sa modricama i preponama koje krvare; završio je sa Džoom.
     Osetio je da je telo počelo da mu pada, i pri tome - dok je život potpuno isticao iz njega - pao je u krug 'šuovog oka.
     Tamo je bio nagrađen trenutkom odmora: ali trenutkom koji je bio ispunjen takvim blaženstvom i lakoćom da je izbrisao sve mukotrpne dane koji su ga doveli ovamo, kao i godine koje su im prethodile.
     Nije bilo zbrke, niti straha. Razumeo je šta mu se dogodilo krajnje jasno. Umro je na ivici bazena i njegov duh pao je u oko Zerapušua.
     Ostao je u tom pozlaćenom okružju jedan blagosloveni trenutak. A zatim se vinuo uvis, daleko duž putanje 'šuovog pogleda prema oblaku Iada.
     U hramu ispod sebe čuo je Noin krik besa, i na trenutak, mada nije imao ni oči ni glavu u koju bi ih smestio, njegov duh je sasvim jasno video ono što se dole događalo. Noa je prekoračio preko Džoovog leša i zaronio krvave šake u jezerce ispunjeno vodom iz Suštine. 'Šu je istog časa odgovorio na prisustvo uljeza. Stao je pomahnitalo da mlatara pipcima i jedan od njih - da li namerno ili slučajno, Džo to nikada neće saznati - obomtao se oko Noine ruke. Besan i ogorčen, Noa je podigao mač koji je upravo odložio i na Džoove oči zario je oštricu u 'šuovo netrepčuće oko.
     Kroz Džoov svet prošao je drhtaj. Kroz pogled na kome je putovao, kroz hram ispod njega, i napolje, preko trga sa stubovima i ulicama b'Keter Sabata. Istog trenutka mu je bilo jasno šta se dogodilo. 'Šu više nije zadržavao Iad; i veliki talas koji je bio zamrznut iznad grada počeo je da se mreška.
     Džo je skrenuo svoj duhovni pogled prema Iadu, i na svoje zaprepašćenje video da je gotovo stigao do njega, leteći poput strele u njegovu valjajuću masu.
     Grad ispod njega tresao se u očajanju, a ostrvo Mem-e b'Keter Sabat našlo se pod senkom Iada.
     A on, Džo Fliker, koji se odrekao života, ali nije nestao, uleteo je u srce uništitelja grada i izgubio se tamo isto onako izvesno kao i da je umro.