II

     1.
     Otprilike u isto vreme kada je Tesla tonula u san u motelu negde južno od Salema, u Oregonu, Ervin se promeškoljio iz čudnog dremeža i video da se nalazi na podu vlastite dnevne sobe. Neko je zapalio vatru u kaminu - video ju je krajičkom oka kako treperi - i to mu bi milo, jer mu je iz nekog razloga bilo strašno hladno; hladnije nego što se sećao da mu je ikada u životu bilo.
     Morao je veoma da se napregne da bi se prisetio povratka sa potoka. Nije došao sam; u to je bio siguran. I Flečer je došao. Sačekali su da se smrači, je li tako? Čekali su u ruševini kuće dok se nisu pojavile prve zvezde, a zatim krenuli najmanje prometnim ulicama. Da li je ostavio kola ispred Masonske lože? Verovatno. Neodređeno se sećao da je Flečer kazao kako prezire motore, ali to je zvučalo tako besmisleno, da je Ervin tu primedbu pripisao delirijumu. Šta je imalo da se mrzi kod motora?
     Počeo je da diže glavu sa tla, ali i podizanje od samo jednog inča bilo je dovoljno da izazove mučninu, tako da je ponovo legao. Ta kretnja, međutim, podstakla je neki glas iz senke. Flečer je bio ovde u sobi s njim.
     "Budan si", reče on.
     "Čini mi se da sam zaradio grip", odvrati Ervin. "Užasno se osećam."
     "Proći će", odgovori Flečer. "Samo ostani mirno da ležiš."
     "Žedan sam. Možda da popijem aspirin. Moja glava..."
     "Tvoje potrebe nisu ni od kakve važnosti", reče Flečer. "I one će proći."
     Pomalo iznerviran ovim, Ervin okrenu glavu na jednu stranu ne bi li ugledao Flečera, ali se njegov pogled zadrža na ostacima stolice: jedne od četiri kolonijalne stolice koje su ga koštale nekoliko hiljada, a sada je od nje ostalo nekoliko dasaka. Zastenjao je.
     "Šta se dogodilo sa mojim divnim nameštajem?"
     "Potpalio sam vatru njime", odvrati Flečer.
     To je bilo više nego što je Ervin mogao da podnese. Prkoseći vrtoglavici, uspeo je da sedne, što mu je omogućilo da otkrije da su i ostale stolice završile kao drvo za potpalu, i da je ostatak sobe - koju je održavao isto onako uredno kao i svoje dosjee - bio u potpunom haosu. Na zidovima nije bilo njegovih litografija, a sa polica su bile zbačene sve njegove punjene ptice.
     "Šta se dogodilo?" upita on. "Da nije neko provalio?"
     "To je tvojih ruku delo, ne mojih", odvrati Flečer.
     "Ne dolazi u obzir." Dok je to izgovarao, Ervin pogledom potraži Flečera i nađe ga kako sedi na jedinoj stolici koja nije završila u kaminu, leđima okrenut Ervinu. Ispred njega, prozor. S druge strane prozora, tama.
     "Veruj mi, ti si odgovoran", reče Flečer. "Da si bio samo malo popustljiviji."
     "O čemu to pričaš?" upita Ervin. Počeo je da se ljuti, a posledica toga bilo je tutnjanje u glavi.
     "Samo lezi", reče Flečer. "Sve će to proći, jedno za drugim."
     "Prestani to da govoriš", odvrati Ervin. "Tražim objašnjenje, prokletstvo."
     "Objašnjenje?" ponovi Flečer. "Oh, to je uvek teško." Okrenuo se od prozora, i nekim trikom koji Ervin nije razumeo, cela stolica se okrenula zajedno s njim, mada on nije uložio nikakav napor u to. Odsjaj vatre iz kamina išao mu je u prilog. Koža mu je delovala zdravije nego što je se Ervin sećao, oči su mu bile sjajnije. "Kazao sam ti da sam došao ovamo sa nekom svrhom", reče on.
     Ervin se setio te tvrdnje mnogo jasnije od bilo koje pojedinosti nedavnih događaja. "Došao si da me spaseš banalnosti", odvrati on.
     "A šta misliš kako ću to da uradim?" upita Flečer.
     "Ne znam i trenutno me nije briga."
     "O čemu još treba da brineš?" upita ga Flečer. "O nameštaju? Za to je malo kasno. Svojoj krhkosti? I za to je, bojim se, kasno..."
     Ervinu se nije dopadalo kuda je ovaj razgovor vodio; nimalo mu se nije dopadalo. Posegao je za policom iznad kamina, uhvatio se za nju i stao da se pridiže.
     "Šta to radiš?" zanimalo je Flečera.
     "Idem po neki lek", reče on. Podozrevao je da ne bi bilo mudro objaviti da namerava da pozove policiju. "Želiš li ti nešto?" dodao je onako uzgred.
     "Kao, na primer?"
     "Nešto za jelo i piće? Imam sok, sodu..." Jedva je stajao na nogama, ali vrata su se nalazila na svega nekoliko koraka. Zateturao se prema njima.
     "Za mene ništa", dogovori Flečer. "Sve što mi je potrebno, imam ovde."
     Ervin je posegnuo za kvakom, gotovo ni ne slušajući više Flečera. Želeo je da iziđe iz te sobe, iz ove kuće, u stvari, makar to značilo da će morati da se trese na ulici dok ne stigne policija.
     Kada je šakom obuhvatio kvaku, odsjaj vatre - koji je i te kako išao u prilog Flečeru - pokaza mu u kakvom je stanju njegovo telo. Vesti nisu bile dobre. Koža mu je mlitavo visila oko zglavka, kao da su mu se mišići sasušili. Povukao je rukav košulje naviše, i prizor koji je ugledao natera ga da vrisne. Nije čudo što je toliko slab. Bio je ispijen; od njegove podlaktice ostalo je samo nešto žila i kost.
     Tek je tada shvatio značenje Flečerove poslednje opaske.
     Za mene ništa...
     "Oh, Bože, ne", izusti Ervin i stade da vuče vrata. Bila su, razume se, zaključana, a ključa nigde.
     Sve što mi je potrebno, imam ovde.
     Bacio se na vrata i stao da udara po njima, ispustivši krik. Kada mu je zamro u grlu usled nedostatka vazduha, začuo je kretanje iza sebe i pogledao preko ramena, ugledavši Flečera - koji je i dalje sedeo na poslednjoj kolonijalnoj stolici - kako se kreće ka njemu. Okrenuo se da sačeka svog proždirača, svom težinom oslonjen leđima o vrata.
     "Obećao si da ćeš me spasiti", reče on.
     "Zar tvoj život nije banalan?" primeti Flečer. "I neće li te smrt spasiti njega?"
     Ervin je zaustio da kaže: ne, moj život nije banalan. Imam tajnu, i te kakvu tajnu.
     Ali pre nego što je uspeo da izusti i reč, Flečer ispruži ruku i uhvati njegove šake - hladno meso na hladnom mesu - i on oseti kako ga napuštaju i poslednji ostaci života, kao da jedva čekaju da pređu u telo koje će ih mnogo mudrije upotrebiti.
     Počeo je da jeca, što u besu zbog napuštanja, što u strahu, i nastavio je da jeca dok je tvar koja ga je sačinjavala bila isisivana i isisivana, sva dok je više nije bilo ostalo dovoljno ni da jeca.

     2.
     Džo nije imao nameru da odluta mnogo visoko uz planinu. Nameravao je da stane među drvećem na nižim obroncima dok ne zamre noćni saobraćaj na ulicama ispod njega. Tada bi sišao i uputio se Fibinoj kući. To je bio njegov plan. Ali negde usred večeri - nije umeo da kaže tačno kada - odlučio je da malo prošeta kako bi ubio dosadu, a kada je jednom krenuo, njegove snene misli posavetovale su ga da nastavi da se penje dok nije drveće ostavio za sobom. Noć je bila lepa. Sa Visova će imati odličan pogled: grad, dolina i, još važnije od obe te stvari, pogled na svet sa druge strane, svet u koji će se on i Fib kasnije uputiti. I tako se peo i peo, ali drveće, umesto da se proredi, postade tako gusto posle izvesnog vremena da je jedva nazirao zvezde između njegovih grana. I dalje se peo, dok su ga uzgredna dejstva leka činila ravnodušnim prema činjenici da delovanje ublaživača bolova postojano slabi. Gotovo da je patnja izvesnog dela uma i tela doprinosila uživanju u penjanju: malo gorčine koja će izoštriti njegovo blaženstvo.
     Posle vremena izvan vremena, drveće je konačno počelo da se proređuje i pogledi koje je stao da baca unazad kada je izišao ispod svoda krošnji potvrdili su mu da je putovanje bilo vredno truda. Grad je izgledao poput kutijice dragulja ugnežden tamo dole, i pošto je pronašao jedno stenovito ispupčenje, seo je da malo uživa u pogledu. Uvek je imao oštar vid, tako da je čak i sa te udaljenosti mogao da vidi ljude kako se kreću glavnom ulicom. Pretpostavio je da su to turisti koji su izišli da okuse čari Evervila noću.
     Dok ih je proučavao, osetio je kako ga neko vuče za lepršave misli. Ne znajući tačno zašto, pogledao je unazad prema planinskom vrhu. Zatim je ustao i stao da ga proučava. Da li su ga to oči varale ili je tamo gore video neku svetlost koja se naizmenično pojačavala i smanjivala? Posmatrao ju je čitav minut, a tada, zaveden njenim nežnim kolebanjima, krenuo je ponovo uz planinu, ne skidajući u hodu pogled s nje.
     Nije mogao da uoči njen izvor - bio je skriven iza stenja - ali sada uopšte više nije sumnjao da je pojava bila stvarna. Niti je svetlost bila njeno jedino ispoljavanje. Čuo se i zvuk, mada strašno udaljen, tako da ga je više osećao nego što ga je čuo: ritmičko udaranje, kao da neko u nekoj drugoj državi udara po kakvom ogromnom bubnju. I gotovo isto tako tanano, brujanje u vazduhu od koga mu je pošla voda na usta.
     Sada se nalazio na oko pedeset jardi od stena-blizanaca, pogleda uprtog u raspuklinu između njih. Kurac i jaja su ga strašno boleli, dobovanje u njima odgovaralo je udarima bubnja; pekli su ga sinusi od oštrog vazduha; oči su mu bile vlažne, niz grlo mu se slivala pljuvačka.
     Sa svakim korakom koji je napravio, osećanje je bilo sve jače. Dobovanje se širilo iz njegovih prepona, sve do skalpa i nazad do tabana, dok nije imao utisak da mu se svaki živac u telu grči u ritmu udaraca. Iz očiju su mu se slivale suze; curelo mu je iz nosa. Pljuvačka se cedila iz razjapljenih usta. Ali nastavio je da posrće, odlučan da sazna o kakvoj je tajni reč, a kada je došao sasvim blizu stena, tako da bi ih sigurno dodirnuo da je pao, video je da nije bio prvi koji je to uradio. U procepu između stena ležalo je neko telo koje se kupalo u talasima svetlosti. Iako je to bilo telo odrasle osobe po svojoj veličini, njegove razmere više su podsećale na razmere fetusa: glava prevelika, udovi, koje je obmotao potpuno oko sebe, uvenuli; gotovo u zametku.
     Taj prizor je uznemirio Džoa, i da je na raspolaganju imao neki drugi put kojim je mogao da stigne do svetlosti, rado bi krenuo njime. Međutim, stenje je bilo suviše glatko za penjanje, a on je bio previše nestrpljiv da dođe do odgovora da bi makar probao da pronađe način da ih zaobiđe, tako da se jednostavno popeo do pukotine s namerom da prođe pored tela.
     Ali dok je prolazio, jedan od tih krhkih, mrtvih udova posegnu prema njegovoj nozi i ščepa je.
     Džo zaskviča i pade na stenu. Stvorenje ga, međutim, nije puštalo. Podigavši svoju neprikladnu glavu sa tvrdog tla, otvorilo je oči, i čak i kroz izmaglicu od suza, Džo je mogao da vidi da to nije bio pogled umiruće duše. Bio je kristalno jasan, kao i glas koji je sišao sa bezusnih usta.
     "Ja sam Noa", reče. "Jesi li došao da me poneseš kući?"

     3.
     Fib je ostala u bolnici do posle ponoći, dok nije završila svu papirologiju oko Mortonove smrti. Ponovo se pojavio Gilholi, što je i očekivala da će učiniti kada čuje vest.
     "Sada je stvar mnogo ozbiljnija za tebe i tvog dečka", reče on Fib. "Da li ti je to jasno?"
     "Morton je imao srčani udar", istaknu Fib.
     "Sačekajmo izveštaj sa autopsije. U međuvremenu, želim da se oglasiš istog trenutka kada dobiješ neke vesti od Flikera, jesi li me razumela?" Upro je prst u Fib, zbog čega bi u normalnim okolnostima dobio svoje. Ali uspela je da se obuzda i dala je sve od sebe da ostavi utisak ucveljene supruge.
     "Jesam", odvratila je tiho.
     Izgleda da je uspela da ubedi Gilholija. Malo je smekšao. "Zašto si to uradila, Fib?" upitao je. "Hoću da kažem, znaš ti mene, nisam neki tamo rasista, ali ako si htela da rasipaš malo ljubav unaokolo, zašto si pošla s njim?"
     "Zašto bilo ko od nas bilo šta čini?" odvratila je ona, ali nije bila u stanju da se zagleda u njegovo rastuženo lice iz straha da ne izgubi kontrolu i ne odalami ga.
     Očigledno je njen spušteni pogled protumačio kao daljnji dokaz kajanja, jer joj je spustio šaku na rame i promrmljao: "Znam da ti je teško da sada poveruješ u to, ali uvek postoji svetlost na kraju tunela."
     "Zaista?" reče ona.
     "Veruj mi", odvrati on. "A sada lepo pođi kući i pokušaj da odspavaš. Razgovaraćemo ujutro."
     Neću biti ovde ujutro, kretenu, pomisli ona dok se udaljavala. Biću na nekom mestu gde me nikada nećeš pronaći, sa čovekom koga volim.

     Razume se da nije mogla da zaspi, mada ju je bolela svaka koščica, i odmor bi joj bio dobro došao. Trebalo se spakovati, kao prvo, što je prekidala odlascima do frižidera po parče pite ili kobasicu - žuti senf joj je cureo po donjem vešu dok je birala stvari u kojima je želela da je Džo vidi i odvajala one koje će baciti na đubre; kada je spakovala odeću, na brzinu je pregledala albume sa fotografijama, u potrazi za onih nekoliko koje će poneti sećanja radi. Sliku ove kuće iz vremena kada su se ona i Morton uselili, sijajući od nade. Nekoliko slika iz detinjstva. Mame, tate, Marej i svoje; i sa šest godina bila je dežmekasta.
     Oduvek je mrzela fotografije sa venčanja - čak i one na kojima nije bio Morton - ali je ponela skupnu fotografiju, sećanja radi, zajedno sa nekoliko snimaka festivalske parade iz 1988, kada je doktor odlučio da plati za vlastitu platformu na točkovima, a ona napravila originalni kostim za sebe u kome je izigravala živu bočicu za pilule; bio je to pravi hit.
     Kada je završila pakovanje i biranje fotografija, pojevši usput pitu i viršle, bilo je već skoro tri ujutro, te je počela da se pita nije li Gilhoj već uhvatio Džoa. Odbacila je tu pomisao. Da jeste, pozvao bi je da se hvališe. Ili bi Džo iskoristio svoje pravo na jedan poziv da je nazove i kaže joj da neće doći po nju i da mu uzme advokata.
     Ne, njen dečko je još bio tamo negde napolju; samo što još nije stigao do nje. Možda će se vratiti u svoj stan kada ulice ostanu potpuno prazne da se i sam spakuje; ili je jednostavno kupovao vreme, isto onako kao kada su na raspolaganju imali nekoliko slobodnih časova popodne i lenčarili, iz čistog zadovoljstva.
     Sve će biti dobro ako odu pre svitanja; što znači da su na raspolaganju imali još dva do tri sata. Otišla je do stražnjih vrata i stala na prag, posmatrajući tamno drveće, ne bi li primetila neki znak od njega. Doći će on. Možda ne odmah, ali će doći.

     4.
     "Gde je tvoj dom?" upitao je Džo Nou, a stvorenje je podiglo levu šaku - čvrsto držeći Džoovu nogu desnom - i pokazalo uz padinu između stenja. Tamo gore u pravcu izvora svetlosti, brujanja i udaranja, koje još nije mogao da vidi.
     "Šta je to?" pitao je Džo.
     "Ti zaista ne znaš?"
     "Ne, ne znam."
     "Obale Suštine nalaze se na deset koraka odavde", odvratilo je stvorenje. "Ali sam ja isuviše slab da stignem donde."
     Džo se spusti na kolena pored Noe. "Nisi toliko slab", reče on, vukući nogavicu iz Noine šake.
     "Pokušao sam tri puta", odvrati Noa, "ali na pragu je moć suviše jaka. Zaslepljuje me. Lomi mi kosti."
     "A moje neće polomiti?"
     "Možda hoće. Možda hoće. Ali slušaj šta ću ti reći: ja sam važna osoba na drugoj strani. Sve što ti nedostaje ovde tamo ću ti obezbediti..."
     "Sve što mi nedostaje, a?" promrmlja Džo, napola za sebe. Spisak je bio dugačak. "Znači, ako te prenesem preko tog praga..." nastavi on, pitajući se dok je to izgovarao nije li možda skliznuo sa uzvišenja i leži negde krvareći na smrt i izmišljajući sve ovo, "šta će se dogoditi?"
     "Ako me preneseš preko, možeš slobodno odbaciti sve strahove koje imaš u ovom svetu, jer tamo te čeka moć, to ti obećavam. Moć koja će ti izgledati neograničena, jer tvoja lobanja ne sadrži dovoljno veliku ambiciju koja bi je mogla iscrpsti."
     Izražavao se uglađenije nego što je to Džo bio navikao, što ga je - zajedno sa suzama i damarima koji su mu odvlačili pažnju - sprečilo da u potpunosti shvati ono što mu je rečeno. A bilo mu je dovoljno i ono što je razumeo u glavnim crtama. Trebalo je samo da prenese ovo stvorenje deset, jedanaest, možda dvanaest koraka preko praga, i biće nagrađen za tu uslugu.
     Ponovo je pogledao svetlost, pokušavši da razabere neku pojedinost u njenoj sredini, i u tom trenutku, njegove opijene misli počele su da uviđaju smisao ove tajne.
     "To je tvoj brod, je li tako?" promrmlja on. "To je jebeni NLO."
     "Moj brod?"
     "Blagi Bože..." Spustio je pogled na stvorenje s krajnjim strahopoštovanjem na licu: "Ima li vas još?"
     "Svakako."
     "Koliko?"
     "Ne znam. Nisam bio kod kuće više od jednog veka."
     "Ko je u brodu..."
     "Zašto stalno pominješ neki brod?"
     "To!" reče Džo, pokazavši prema svetlosti. "Kako vi to zovete? Suština?"
     "Suština nije brod. Ona je more."
     "Ali došao si ovamo u njoj?"
     "Plovio sam njim, da, da bih stigao do ovog mesta. A voleo bih da nisam."
     "Zašto?"
     "Jer sam ovde našao samo tugu i samoću. Bio sam u najboljim godinama kada sam prvi put kročio ovamo. Pogledaj me sada. Molim te, sažaljenja radi, prenesi me preko praga..." Na Noinom licu počeše da se pojavljuju tamne kapljice znoja dok je govorio, koje su mu se skupljale na hrbatu nosa i u uglovima ustiju. "Oprosti na izlivu osećanja", reče on, "sve do sada nisam se usudio da se nadam..."
     Dirnuo je Džoa time; na to nije mogao da se ogluši. "Učiniću što mogu", reče on Noi.
     "Dobar si ti čovek."
     Džo podvuče šake pod Noino telo. "Samo da znaš", reče on, "ni ja nisam u nekom naročitom stanju. Daću sve od sebe, ali ti ništa ne jemčim. Idemo." Počeo je da ustaje. "Teži si nego što izgledaš", reče on, i zaljulj se na trenutak pre nego što je uspeo da uspostavi ravnotežu. Zatim se ispravio.
     "Zanima me sa koje si planete došao", reče on dok je išao prema pragu.
     "Koje planete?"
     "Aha. I u kojoj se ona galaksiji nalazi. Svo to sranje. Jer kada odeš, moja jedina nada da ubedim ljude u sve ovo jeste da im pružim pojedinosti."
     "Mislim da te ne razumem."
     "Zanima me..." poče Džo, ali pitanje ostade nezavršeno, jer je izbio na drugu stranu procepa među stenama i konačno uspeo da vidi nešto od onoga što se nalazilo ispred njega. Tamo nije bilo nikakvog svemirskog broda; bar se nije nigde video. Bilo je samo nebo, i pukotina u tom nebu, i svetlost koja je dopirala kroz tu pukotinu u nebu, dodirujući ga poput pogleda punog ljubavi. Kada ju je osetio na sebi, jedina mu je želja bila da zakorači pravo pod sunce, koje god bilo, koje je isijavalo tu svetlost, i otvoreno ga pogleda.
     Noa je drhtao u njegovom naručju. Njegovi krhki prsti duboko su se zarili u Džoovo rame.
     "Vidiš li?" mrmljao je. "Vidiš li?"
     Džo je video. Druga neka nebesa; a ispod njih obala. A sa druge strane obale more, udari njegovih talasa postali su mu bliski poput otkucaja vlastitog srca, a aroma njegovog vazduha naterala ga je da pusti svoju vodu, kao danak.
     "Suština..." zadahta Noa.
     Oh, Bože, pomisli Džo, zar ne bi bilo divno da je Fib sada pored mene, da sa mnom podeli ovo čudo? Zastrašen ovim prizorom, Džo jedva da je bio svestan da se tle ispod njegovih nogu rastočilo i da je do članaka u tečnoj prašini; prašini koja je prelazila sa jedne na drugu stranu praga. Posedovala je snagu, i da bi se zadržao na nogama, morao je na trenutak da zastane i bolje raspodeli težinu svog tereta. Nalazio se na dva koraka od same pukotine, a tu je snaga oslobođenih energija bila pozamašna. Osećao je kako mu zglobovi krckaju, a u utorbi mu se komešalo, dok mu krv dobuje u glavi kao da će da šikne i oteče u Suštinu vlatitom voljom ako ne nastavi brže nego do tada.
     Primio je nagoveštaj k znanju, stisnuo Nou uz sebe i povijene glave krenuo dalje, poput čoveka koji ulazi u snažan kovitlac vetra. Nastavio je dalje, prvi korak bio je težak, drugi još teži, treći je bio manje korak, a više zamah. Čvrsto je zatvorio oči, prkoseći na taj način velikoj snazi energija, ali iza kapaka nije video samo crnilo. Bilo je plavo, somotski plavo, i kroz huku svoje uskomešane krvi čuo je ptice, njihovi glasovi bili su poput skarletnih niti u plavetnilu, negde iznad njegove glave.
     "Ne znam ti ime", došapnuo mu je neko, "ali se nadam da me čuješ."
     "Da..." zamislio je da kaže, "čujem te."
     "Onda otvori oči", nastavio je glas. Shvatio je da je to bio Noa. "I pođimo."
     "Kuda ćemo?" upita Džo. Mada je izdao naređenje svojim očima da se otvore, plavetnilo iza njegovih kapaka bilo je tako vedro da mu se uopšte nije žurilo da ga napusti.
     "Idemo u Liverpul", reče Noa.
     "Liverpul?" ponovi Džo. Ono nekoliko slika koje je poneo iz tog grada bile su sive i prozaične. "Prešli smo sav taj put da bismo posetili Liverpul?"
     "Potrebni su nam brodovi. Vidim ih odavde."
     "Kakvi brodovi?" zanimalo je Džoa. Njegovi kapci su i dalje odbijali da se podignu.
     "Pogledaj sam."
     Zašto da ne? - pomisli Džo. Plavetnilo će uvek biti tu, onog trenutka kada zatvorim oči. Razmišljajući na taj način, uspeo je da ih otvori.