27. DŽINOLJUB

     Sledećeg jutra stigao je dromond, Dragulj Zvezdoputa, u sjaju belih jedara, kao da je tek načinjen od odraza sunca sa plavog Mora. Promolio se na vidiku kao kameni zamak koji otmeno lebdi na vetru, prelep, istovremeno brz i masivan, baš kako priliči lepoti i snazi džinova.
     Kovenant je posmatrao njegov dolazak sa litice nad Koerkrijem. Sedeo je dovoljno daleko od ivice kako bi prigušio strah od visina, ali i dovoljno blizu da ima dobar pogled. Sa njim su bili Linden, Sunder i Holian, iako je samo Kamendolce zamolio da ga prate. Bili su tu i Brin, Kail, Stel i Harn. A Vain je pratio Kovenanta ili Linden kroz čitav Lelej, iako njegovo crnilo nije pružalo nikakvo objašnjenje zašto to čini. Samo su Hergrom i Cer ostali dole sa džinovima.
     Sunder je ranije rekao Kovenantu kako su ga spasli kada ga je moć napustila. Linden ga je gledala kroz plamen, čitajući njegovu divlju magiju, procenjujući granice njegove istrajnosti. Trenutak pre nego što je beli plamen minuo i zgasnuo, uzviknula je upozorenje. Sanomor se bacio u vatru i izišao sa druge strane sa neozleđenim Kovenantom u rukama. Čak ni odeća mu nije bila oštećena.
     U zoru se probudio kao iz prvog mirnog sna u životu. Svitanje je ležalo preko kamenog grada, osvetljavajući lica Linden i Prve koje su sedele zagledane u njega. Prva je nosila svoju gvozdenu lepotu kao da iza nje leži duboka nežnost. Ali Lindenin pogled bio je nejasan, neodlučan.
     Upitala ga je strogim glasom. "Zašto mi nisi rekao šta smeraš?"
     "Nisam se usudio", iskreno je odgovorio. "Bio sam suviše uplašen. Nisam smeo da priznam ni samom sebi."
     Promeškoljila se i malo udaljila od njega. "Mislila sam da si poludeo."
     Uzdahnuo je, dopuštajući sebi da makar time iskaže svoju usamljenost. "Možda i jesam. Nekada je teško uočiti razliku."
     Namrštila se i zaćutala, odvrativši pogled ka Moru Novorođenog Sunca. Trenutak kasnije progovorila je Prva.
     "Tomase Kovenante", rekla je, "ne znam da li staza Potrage zaista leži uz tebe. Nisam svojim očima videla Kob Sunca, niti sam lično srela zlobu toga kojeg zoveš Opaki, niti sam u svom srcu osetila prirodu onoga što mora biti učinjeno. Ali Lupižena traži da ti verujem. Palamar Sanomor imao je viziju isceljenja, kada je došao do uverenja da na čitavom svetu nije ostalo nikakvo isceljenje. A što se mene tiče..." progutala je knedlu. "Rado bih pratila čoveka koji ume da pruži mir ukletima.
     Džinoljube", nastavila je, obuzdavajući osećanja zvaničnim držanjem, "Potraga će te preneti u zemlju Elohima. Verujemo da se tamo može steći znanje o Jedinom drvetu. Ako leži u našim moćima, pratićemo te do Drveta u nadi da ćemo naći rešenje za opasnost po Zemlju. To ćemo učiniti u ime našeg naroda koji si izbavio od strašnog usuda."
     Dlanom je obrisala suze i udaljila se, ostavljajući ga obuzetog olakšanjem, kao da je ovo ostvarenje njegovih snova.
     Ali ustao je, jer još je bilo stvari koje treba učiniti, potreba koje treba ispuniti, odgovornosti na koje treba misliti. Obratio se Kamendolcima i poveo ih na gornju ivicu Koerkrija, zajedno sa Linden, haručaijima, i Vainom i seo okrenut jutru, moru i nepoznatoj Zemlji.
     Sada bi više voleo da je ostao sam sa posledicama kamore koju je prošao. Ali video je da se približava vreme odlaska iz Domaje. Jedrilo je na istom slanom vetru koji mu je mrsio kosu i bradu i znao je da nema izbora. Svakoga dana prolivani su novi životi da nahrane Kob Sunca. Potreba Domaje bila je teret koji nije mogao da nosi sam.
     Neko vreme je sedeo, razmenjujući tišinu sa saputnicima. Ali konačno je smogao snage da progovori. "Sundere. Holian." Napeto su sedeli, kao da se pretvorio u predmet obožavanja. Osećao se kao kasapin dok je govorio. "Ne želim da idete sa mnom."
     Eh-zubljine oči su se reširile kao da ju je ošamario bez upozorenja i bez razloga. Sunder je jeknuo od iznenađenja i bola. "Prapoglavaru?"
     Kovenant se trgao, trudeći se da se izvini. "Žao mi je. Ovo je teško reći. Nisam mislio tako kako je zvučalo." Obuzdao se. "Postoji nešto drugo što želim da učinite."
     Holian se namrštila, iskazujući i Sunderovu nesigurnost.
     "Zbog Kobi Sunca", počeo je. "Napustiću Domaju - kako bih pokušao da nađem Jedino drvo. Tako bih mogao da načinim novo Žezlo Zakona. Ne znam šta drugo da radim. Ali Klava..." Progutao je knedlu da bi savladao gnev koji mu se dizao u grlu. "Ne znam koliko ću biti odsutan, a oni svakoga dana ubijaju nove ljude. Neko mora da ih zaustavi. Hoću da vas dvoje to učinite."
     Zagledao se u More i nastavio da govori kao da se boji reakcije svojih prijatelja. "Želim da se vratite u Gornju Zemlju. U sela - u svaki Kamendol i Drvograd koji nađete. Recite im istinu o Klavi. Ubedite ih. Naterajte ih da prestanu da se predaju Jahačima. Tako Kob Sunca neće stići da ih sve uništi pre mog povratka."
     "Tomase Kovenante." Sunder je stezao pesnice kao da time savladava gnev. "Zar si zaboravio Kamendol Mithil? Zar si zaboravio Kamenmoć Drvograd? Narod Domaje proliva strance kako bi utažio svoju potrebu za krvlju. Nećemo nikoga ubediti. Ubiće nas u prvom Kamendolu u koji se usudimo da uđemo."
     "Ne." Kovenant je mirno odmahnuo glavom. Znao je šta smera i bio je siguran u to. "Imaćete nešto što će ih naterati da vas slušaju. A možete ga upotrebiti i za odbranu ako ustreba." Obema rukama izvukao je umotani kril iza pojasa i pružio ga ka Sunderu.
     "Kovenante?" Oblar je zapanjeno pogledao Linden, pa Holian, pa opet Kovenanta. Linden je sedela oborenih očiju, zagledana u prste kojima je dodirivala kamen. Ali Holianino lice je sinulo od razumevanja. "Kril je tvoj", promrmljao je Sunder, tražeći objašnjenje. "Ja sam oblar i ništa više. Od kakve koristi bi mi bio takav znamen?"
     Kovenant mu je pažljivo izneo svoju nadu. "Mislim da možeš da se uskladiš sa njim. Kao što si učinio sa Nemlinim rukhom. Mislim da možeš korisititi kril onako kako koristiš Sunčev Kamen. A ako ih spojiš, neće ti trebati prolivanje krvi da bi stekao moć. Možeš krilom da budiš okrest. Moći ćeš da prizivaš vodu, podižeš biljke, sve što treba. Bez krvi. Svako selo će te saslušati. Neće pokušati da te ubiju. Pokušaće da te zadrže.
     A to nije sve. Ovo je moć. Dokaz da Kob Sunca nije istinita. Dokaz da postoji izbor. Ne moraju da se pokoravaju Klavi, ne moraju da dopuštaju da ih ubijaju."
     Trzajem ruke zbacio je deo tkanine kako bi kril sinuo pravo u lica njegovim saputnicima. "Sundere", molio je. "Holian. Uzmite ga. Ubedite ih. Svi smo mi odgovorni - svi mi koji znamo da je na-Mhoram, zapravo, Besomuk. Ne dopustite da Klava nastavi da ih ubija." Svetlost krila ispunila mu je oči; nije video kako su njegovi prijatelji reagovali. "Dajte mi priliku da ih spasem."
     Za trenutak se plašio da će Kamendolci odbiti teret koji im je ponudio. Ali onda je osetio da mu uzimaju kril. Sunder je ponovo prebacio tkaninu preko dragulja. Pažljivo je obmotao oštricu i sklonio bodež pod kožnu jaknu. Oči su mu blistale odjecima bele vatre.
     "Tomase Kovenante", rekao je, "Prapoglavaru i Neverniče, nosioče belog zlata, zahvaljujem ti. Istina je da se moje srce nije veselilo ovom pohodu preko nepoznatih mora i zemalja. Nemam znanja o takvim stvarima i malo mi je snage za njih. Imaš sa sobom džinove, haručaije i moć belog prstena. Ja ti ne bih bio od koristi.
     Shvatio sam da je Kob Sunca veliko zlo. Ali to je zlo koje razumem i mogu da se borim protiv njega." Holianino lice pokazivalo je da se slaže sa njim. Njeno olakšanje imalo je prizvuk zahvalnosti. "Želim da se borim za svoj narod - i da se borim protiv Klave, koja nam toliko omalovažava živote."
     Kovenant je žmirkao, jer su mu se odblesci srebra širili ispred očiju. Bio je toliko ponosan na Sundera i Holian da nije nalazio reči.
     Kamendolci su ustali. "Prapoglavaru", rekao je oblar, "učinićemo kao što tražiš. Ako smrtnici kao što smo mi mogu da Klavi i Kobi Sunca nanesu ikakav udarac, mi ćemo ga naneti. Povratio si mi veru Nazika, oca moga. Budi siguran u nas dogod živimo."
     "I budi brz", dodala je Holian, "jer nas je samo dvoje, a Kob Sunca je ogromna kao sama Domaja."
     Kovenant nije primetio kada su Stel i Harn neupadljivo otišli sa litice; ali sada su se vratili, noseći na leđima prtljag. Brin je progovorio pre nego što su Kovenant i Kamendolci stigli da išta kažu. "Kob Sunca zaista je ogromna, ali nećete se sami suočiti sa njom. Haručai neće odustati od svoje službe. A tvrdim da moj narod neće mirno trpeti Klavu. Tražite pomoć kuda god prođete, naročito kada vas put nanese u blizinu Veselkamena."
     Sunder je progutao knedlu, nesposoban da progovori. Holianin pogled bio je pun sjaja i suza.
     Pogled na njih dvoje kako stoje hrabri pred opasnošću nanela je bol Kovenantovoj krhkoj smirenosti. "Pođite", promuklo je rekao. "Mi ćemo se vratiti. Računajte na to."
     U naletu osećanja, Holian mu je prišla i podigla se na prste kako bi ga zagrlila i poljubila. Onda je otišla do Linden. Linden joj je kruto uzvratila zagrljaj.
     Trenutak kasnije Kamedolci su pošli. Napustili su liticu praćeni Stelom i Harnom.
     Kovenant ih je gledao kako odlaze. Dvojica haručaija kretala su se kao da ništa ne može da ih izmeni. Ali Sunder i Holian hodali su kao da su dobili dar koji određuje smisao njihovog života. Bili su obični ljudi, bedno mali u poređenju sa zadatkom koji su preuzeli; ali njihova hrabrost i dalje je bila neobično upadljiva. Dok su prelazili preko grebena na kome je stajao svetionik u ruševinama, zagrlili su se.
     Trenutak kasnije, tišinu je prekinula Linden. "Učinio si pravu stvar." Glas joj se krio iza strogosti kao iza maske. "Bilo im je neprijatno još od kako smo napustili Domajin Sunovrat - Kob Sunca je jedini svet koji mogu da razumeju. A izgubili su sve ostalo. Potrebno im je da rade nešto lično i važno. Ali ti..." Zurila je u njega kao da joj se u očima pretvorio u predmet straha i želje. "Tebe ne poznajem. Ne znam da li si najsnažniji čovek koga sam ikada srela, ili najbolesniji. Sa svim tim otrovom u sebi, ti ipak... ne znam šta ja radim ovde." Nastavila je bez pauze, kao da i dalje postavlja isto pitanje. "Zašto si im dao kril? Mislila sam da ti je potreban. Kao oružje protiv Vaina."
     Da, dahnuo je Kovenant. I izlaz iz divlje magije. To sam mislio. Ali time što su prihvatili kril, Sunder i Holian ponovo su ga pretvorili u oruđe nade. "Ne želim više oružje", promrmljao je u odgovor. "Ionako sam suviše opasan."
     Gledala ga je u oči. Iznenada razbistren izraz njenog lica pokazivao je da je, od svega što joj je ikada rekao, bar ovo mogla da razume.
     A onda se, o lice Koerkrija, razlegao uzvik. "Džinoljube!" Bio je to glas Lupižene. "Hodi! Približava se Dragulj Zvezdoputa!"
     I kad je uzvik utihnuo, u Kovenantovoj glavi odjekivao je i dalje. Džinoljub. Bio je to što jeste, čovek napola obogaljen usamljenošću, odgovornošću i žaljenjem. Ali konačno je zaslužio ime koje mu je dala Prva.
     Dromond se pojavio, ploveći sporo i precizno ka dokovima. Paluba je vrvela od džinova koji su spuštali jedra.
     Pažljivo, kao neko ko ne želi da umre, Kovenant se podigao na noge. Napustio je liticu zajedno sa Linden, Brinom i Kailom.
     Pošli su dole, u susret brodu.