25. "U IME JEDNOG ČISTOG"

     Bolno i tvrdoglavo, stegao je zube da ne bi gutao vodu i počeo da se probija naviše. Osećao se nemoćno, razoren ispoljenom silom i kao da se nije kretao kroz smrdljive dubine. Udovi su mu bili umrtvljeni od potrebe za vazduhom. Nije mu ostalo ništa sem poslednjeg grča pluća koji će mu otvoriti usta - ništa osim smrti i sećanja na Linden sa slomljenim člankom i krikom na usnama.
     U nemom odbijanju, nastavio je da trza ruke i noge, kao da preklinje površinu.
     A onda ga je iz tame ščepala i okrenula nečija ruka. Tvrdi dlanovi uhvatili su ga za lice. Nečije usne nalegle su na njegove. Ruke su mu silom rastavile vilice; usta su dahnula u njega. Taj oskudni vazduh održao ga je u životu.
     Ruke su ga povukle naviše.
     Probio se kroz površinu i počeo da dahće. Ruke su ga pridržavale dok je jecavo udisao vazduh. Vreme se kovitlalo dok je lebdeo na ivici svesti sa svakim otkucajem srca.
     Iz daljine je začuo uplašeni glas - Holianin? "Brine? Brine?"
     Brin je odgovorio iznad Kovenantove glave. "Prapoglavar je živ."
     Začuo je još jedan glas. "Zahvaljujući haručaijima." Ličio je na glas Prve od Potrage. "To ime je sigurno bilo veoma cenjeno među džinovima koje je poznavao tvoj narod."
     Onda se oglasila i Linden, kao da govori sa dna bunara bola. "Zato je voda izgledala tako smrtonosno." Govorila je u isprekidanim trzajima, kroz zube, boreći se da rečima nadvlada bol. "Zlokot je bio u njoj. Sad je nestao." U tišini koja je nastupila posle njenog glasa kao da je počela da vrišti.
     Nestao. Kovenantov um polako se očistio od bola nedostatka vazduha. Zlokot je nestao, povukao se, iako sigurno nije mrtav; ne, to je nemoguće; nije mogao ubiti stvorenje ogromno kao Sarangrav. Jezero je bilo tamno. Vatre zapaljene prosipanjem kiseline iz skesta pogasile su se zbog nedostatka goriva. Nad ravnicom se sklopila noć. Ipak, nekako je uspeo da zadrži u rukama kril. Njegov sjaj omogućio mu je da vidi.
     Zlokot je nesumnjivo ostao živ. Kada ga je Brin dovukao do obale i pomogao mu da izađe na suvo, ustanovio je da je vazduh još pregust. Negde u daljini čuo je stvorenje kako cvili od bola; tihi jecaji talasali su vazduh kao naricanje demona.
     Sa obe strane slabašno su im svetlucali skesti. Povukli su se; ali nisu ostavili zlokotov plen.
     Samo je povredio spodobu. Sada se više neće zadovoljiti običnom hranom. Sada će hteti osvetu.
     Neko je upaljio baklju. Pod neočekivanim plamenom ugledao je Hergroma i Cera ako stoje kraj Brusobola sa tovarom drveta, koje su očito sakupili iz šume duž prevoja brega. Brusobol je držao veliki kameni mangal, iz kojeg je Cer palio jednu po jednu baklju. Hergrom ih je dodavao ostalim haručaijima i svetlo se polako širilo po čitavoj družini.
     Kovenant je ošamućeno pogledao kril.
     Dragulj je blistao čistim svetlom, kao da je neoštećen. Ali to svetlo vratilo mu je prasak gneva kojim je prvi put probudio oštricu, kada je Elena bila Vrhovni poglavar. Za šta god da je Lorik načinio kril, Kovenant ga je pretvorio u predmet nasilja i vatre. Njegova čistina vređala mu je oči.
     Brin je u nemom razumevanju pružio ruku sa tkaninom koju je Kovenant ranije bacio. Uzeo je kril i zamotao njegovu vrelinu u uredan smotuljak, kao da će time Kovenantu učiniti istinu podnošljivijom. Ali Kovenant je nastavio da pilji u svoje šake.
     Nisu bile povređene; čak ni opečene. Štitila ga je sopstvena moć; čak i telo mu se toliko naviklo na divlju magiju da se nagonski samo štitilo, bez posledica po bilo koji deo njega - sem duše. A ako je to tačno...
     Zaječao je.
     Ako je to tačno, znači da je već uklet.
     A šta je to prokletstvo značilo, ako ne oslobođenje od cene koju smrtnici plaćaju za moć? Zar nije to načinilo poglavara Kletnika onim što sada jeste? Prokletnici su čitavom dušom žudeli za moći; nevini ljudi plaćali su to životima. U tome je ležala istinska Sunderova nedužnost, iako je ubio čak i rođenu ženu i sina - i Kovenantova istinska krivica. Čak i u Kletnikovom Taboru izbegao je da plati punu cenu. U to vreme spaslo ga je samo sopstveno uzdržavanje, odbijanje da pokuša da potpuno uništi poglavara Kletnika. Bez uzdržavanja, postao bi novi Kevin Zemljogub.
     Ali gde mu je sada uzdržavanje? Ruke su mu bile nepovređene. Utrnule od lepre, grube i nespretne, da; ali ipak su držale moć bez ikakvih posledica.
     A Brin mu je pružio smotuljak sa krilom kao da mu je to budućnost i usud.
     Prihvatio je. Šta drugo da učini? On je gubavac; ne može da poriče ono što jeste. Zašto bi inače bio odabran da ponese teret potrebe Domaje? Uzeo je smotuljak i ponovo ga zatakao za pojas, kao da će time makar poštedeti prijatelje da ne dele njegovo prokletstvo. Tek tada je, sa naporom kao da priznaje usud, primorao sebe da pogleda saputnike.
     Uprkos ozledama, Brusobol je izgledao u osnovi čitav. Sanomor je mogao da stoji na kiselinom opečenim nogama; a Lupižena se kretao kao da je već zaboravio svoj hod po vatri. Podsetili su Kovenanta na kamoru, drevni obred džinova, vatru tuge. Setio se Penosleda kako gura okrvavljene ruke u ugljevlje logorske vatre kako bi ih kaznio i očistio. Penosleda je užasnula požuda kojom je ubijao jamnike i upotrebio je vatru protiv straha. Plamen ga je zaboleo, ali nije ga povredio; kada je povukao ruke, bile su zdrave i čiste.
     Čiste, promrmljao je Kovenant. Čeznuo je za očišćenjem vatre. Ali primorao je oči da skrenu pogled sa džinova.
     Kada je pogledao pravo u Brina, gotovo je kriknuo. I Brin i Hergrom bili su oprženi udarom divlje magije; obrve i kosa bili su im sprženi, odeća potamnela i iscepana. Bio je toliko blizu da im ozbiljno naudi...
     Kao i Brusobol, Kail i Cer su bili izubijani, ali čitavi. Držali su baklje nad Linden.
     Ona je ležala na zemlji, sa glavom u Holianinom krilu. Sunder je klečao kraj nje, držeći joj nogu nepomičnu. Zglobovi su mu pobeleli od napora; gledao ju je kao da se bojao da će morati da je žrtvuje zbog krvi.
     Prva je stajala kraj njih, ruku prekrštenih na grudima, kao besni monolit, zureći u udaljene skeste.
     Linden nije prestajala da govori; odlomci njenog glasa nesigurno su se suprotstavljali cviljenju zlokota. Uporno je ponavljala da je voda sada bezbedna, da se zlokot povukao, da bi mogao da bude bilo gde, da je on, zapravo, Sarangrav, ali da je u osnovi vodeno biće, da najveća opasnost potiče od vode. Nastavljala je da govori kako ne bi zajecala.
     Levo stopalo stajalo joj je pod nemogućim uglom. Komadići kosti probili su se kroz kožu, a iz rana je curila krv uprkos stisku Sunderovih šaka.
     Kovenantu se od tog prizora okrenula utroba. Bez svesnog prelaza, sledećeg trenutka klečao je kraj nje. Čašice na kolenima bolele su ga kao da je pao na njih.
     Šake su joj se grčile i opuštale kraj bokova, kao da žude da uhvate nešto što bi joj omogućilo da podnese bol.
     Tog časa Prva je prestala ga proučava skeste. "Džinoljube", rekla je, "Njena povreda je ozbiljna. Mi imamo alem-vino. Za nekoga ko nema telesni sklop džinova ono će doneti brzo olakšanje." Kovenant nije podigao pogled sa Lindeninog izmučenog lica. Znao je za alem-vino; piće dostojno džinova. "Osim toga, ono i isceljuje", nastavila je Prva, "jer je načinjeno da nam pomaže." Kovenant je u njenom gvozdenom glasu osetio nagoveštaj saosećanja. "Ali nikakvo nama poznato lečenje neće popraviti štetu. Kosti će joj srasti ovako kako sada stoje. Biće..."
     Biće obogaljena.
     Ne. U Kovenantu se nakupljao bes, odbijanje bespomoćnosti, gnev zbog njenih bolova. Iscrpljenost duha postala je nevažna. "Linden." Nagnuo se napred da bi joj uhvatio pogled. Oči su joj bile neusmerene. "Moramo da učinimo nešto sa tvojim člankom." Zarila je prste u zemlju. "Ti si lekar. Reci mi šta da radim." Lice joj se pretvorilo u masku, voštanu i izmučenu. "Linden."
     Usne su joj bile bele kao kost. Mišići su se opirali Sunderovoj težini. Sigurno nije mogla da podnese više od toga.
     Ali ipak je promuklo šapnula. "Pričvrsti nogu." U grlu su joj se podigli jecaji; suzbila ih je. "Iznad kolena."
     Sunder se smesta pokrenuo da je posluša, ali Prva ga je zaustavila jednim pokretom. "Tu je potrebna snaga džinova." Obmotala je Lindeninu nogu svojim ogromnim šakama, držeći je kao u kamenim mengelama.
     "Ne daj da se krećem."
     Družina se pokoravala njenim naređenjima. Toliki bol se nije mogao odbiti. Cer ju je uhvatio za ramena. Harn joj je pritisnuo jednu ruku, a Sunder drugu. Brin je polegao preko nepovređene noge.
     "Daj mi nešto da zagrizem."
     Holian je otcepila komad ogrtača, nekoliko puta ga presavila i pružila ka Lindeninim ustima.
     "Uhvati za stopalo." Oči su joj se ispunile suvim užasom. "Povuci ga tačno na suprotnu stranu od preloma. Jako. Vuci sve dok se svi delići kosti ne vrate pod kožu. Onda ga postavi kako treba u odnosu na nogu. Drži ga tako da se kosti ne pomere. Kada osetim da je sve kako treba" - grozničavo je dahtala, ali lekarska obuka joj je pomagala da se kontroliše - "klimnuću glavom. Onda pusti stopalo. Polako. Stavi ulagu na njega. Sve do iznad kolena. Omotaj čitavu nogu."
     Smesta je zažmurila, otvorila usta i prihvatila Holianinu krpu.
     U Kovenantu se uskovitlala mučnina od straha; ali nije obraćao pažnju. "Dobro", zarežao je. "Ja ću." Njena hrabrost ga je prestravila. Pošao je ka stopalu.
     Kail ga je gurnuo u stranu.
     Kovenantu se otela psovka; ali Kail je odgovorio bez ikakvog osećanja u glasu. "To ću ja uraditi za nju."
     Kovenant je drhtao iznutra. Držao je u rukama dovoljnu moć da naudi zlokotu, a nije se ozledio. "Rekao sam da ću ja."
     "Ne." Kailovo protivljenje bilo je konačno. "Ti nemaš snagu haručaija. A ja snosim krivicu za ovu povredu."
     "Zar ne razumeš?" Kovenant nije uspevao da nađe dovoljno snage da bi se pobunio. "Sve što dotaknem pretvara se u krv. Sve što radim postaje ubistvo." Reči kao da su mu padale na tle, ukaljane udaljenim zapevanjem zlokota. "Ona je ovde zato što je pokušala da mi spase život. Treba ja da joj pomognem."
     Kail je neočekivano podigao oči i susreo Kovenantov ranjeni pogled. "Prapoglavaru", rekao je kao da je procenio Kovenanta do srži, "nemaš toliku snagu."
     Ne razumeš! - Kovenant je pokušao da vikne. Ali nikakav zvuk nije se probio kroz grlo stegnuto od samoprezira. Kail je bio u pravu; troprstom šakom neće moći da dobro stegne stopalo; neće moći da joj pomogne, jer nema snage. A ipak su mu ruke bile neozleđene. Nije mogao da se odupre kad ga je Lupižena uhvatio i povukao dalje od grupe okupljene oko Linden.
     Bez reči, izobličeni džin poveo ga je do vatre koju je podsticao Brusobol. Tamo je sedeo i Sanomor, odmarajući kiselinom opečena stopala. Uperio je u Kovenanta neme oči pune razumevanja. Brusobol ga je oštro pogledao, a onda mu dodao kamenu čašu koju je izvukao iz nekog svežnja. Kovenant je po mirisu poznao da je u čaši alem-vino, moćno kao zaborav. Ako otpije, možda se neće osvestiti sve do sutra. Ili prekosutra.
     U nesvesti nema opterećenja, nema krivice.
     Nije otpio. Zurio je u plamen, ne videći ga, ne osećajući da mu se lice grči od bola. Jedino je osluškivao zvuke u noći: zlokota kako tiho nariče nad sobom; Lupiženu kako napeto, isprekidano diše; Linden kako prigušeno vrišti dok joj Kail vuče stopalo. Polomljene kosti su se trle jedna od drugu i stvarale zvuk nalik na lomljenje mokrog drveta.
     Onda se začuo napeti glas Prve. "Gotovo je."
     Vatra je bacala žute i narandžaste pruge kroz Kovenantove suze. Nije želeo da ikada više progleda, želeo je da zauvek bude gluv i neosetljiv. Ali pogledao je Lupiženu i pružio mu kamenu čašu. "Evo. Ovo će joj trebati."
     Lupižena je poneo čašu ka Linden. Kovenant ga je pratio kao suvi list na vetru.
     Pre nego što je stigao do nje, presreli su ga Brin i Kail. Preprečili su mu put, ali govorili su sa puno poštovanja. "Prapoglavaru." Brinov tuđinski naglasak pokazivao je koliko mu izvinjavanje teško pada. "Bilo je neophodno da te odbijem. Time nisam nameravao da počinim odbijanje poslušnosti."
     Kovenant se borio sa stezanjem grla. "U Andelejnu sam sreo Banora. Rekao je: 'Izbavi moj narod. Njihova sudba je užasna. Dobro će ti služiti'."
     Ali nikakvim rečima nije mogao da objasni ono što je hteo. Progurao se pored haručaija i kleknuo kraj Linden.
     Upravo je iskapila čašu koju joj je pružila Prva. Koža na licu bila joj je beskrvna kao mramor; pogled joj je zaklanjala patina bola. Ali disanje joj je postajalo sve mirnije, a zgrčeni mišići su se polako opuštali. Utrnulim prstima obrisao je suze sa lica, pokušavajući da je jasno vidi, nastojeći da poveruje da će joj biti dobro.
     Prva ga je pogledala. Tiho je progovorila. "Veruj alem-vinu. Biće isceljena."
     Jedva je smogao glas."Trebaju joj zavoji. I ulage. I ranu treba očistiti."
     "Biće učinjeno." Drhtaj napora u Holianinom glasu pokazivao je da i ona oseća potrebu da pomogne. "Sunder i ja..."
     Nemo je klimnuo glavom i ostao kraj Linden dok su Kamendolci zagrevali vodu i pripremali ulage i zavoje. Bila je toliko slaba da je izgledala nedodirljivo. Kleknuo je, oslonio se rukama na zemlju i gledao kako je alem-vino nosi u san.
     Gledao je i pažnju sa kojom su joj Holian, Sunder i Stel previli članak i postavili ulage. Ali istovremeno ga je zahvatilo i čudno grananje misli - kao da se stvarao sve širi ponor između beskorisnosti i moći. Sada je bio siguran - mada se bojao da prizna čak i samom sebi - da se iscelio divljom magijom kada je prizvan na Kevinov Vidikovac sa ranom od noža koja je još krvarila. Setio se gađenja nad ponavljanjem poglavara Kletnika: Pripadaš meni, setio se vreline i belog plamena...
     Pa zašto onda nije mogao isto to da učini i za Linden, da joj spoji kosti kao što je spojio svoje mišiće? Iz istog razloga iz kojeg nije mogao da izvuče vodu iz Zemlje ili da se suprotstavi Kobi Sunca. Zato što su mu čula bila suviše neosetljiva, neusklađena sa duhom sadržanim u fizičkim potrebama oko njega. To je očito namerno učinjeno i predstavljalo je ključni deo plana Opakog. Poglavar Kletnik očito je tražio svaku priliku da poveća Kovenantovu moć i bespomoćnost istovremeno, da ga razapne u suprotnostima i sumnji. Ali zašto? Kakvoj svrsi to služi?
     Nije znao odgovor. Uložio je suviše nade u Linden, u njenu sposobnost lečenja. A Poglavar Kletnik ju je odabrao iz potpuno istih razloga. To je bilo previše. Kovenant nije mogao da razmišlja dalje. Osećao se preslabo i bedno u duši. Za trenutak je osluškivao cviljenje zlokota. Onda je, utrnuo, otišao od Linden i vratio se do vatre, tražeći toplotu za smrznute kosti.
     Pridružili su mu se Sunder i Holian. Bili su zagrljeni kao da je i njima hladno od njegove muke. Malo kasnije, Harn i Hergrom su doneli hranu i vodu. Kovenant i Kamendolci bacili su se na jelo kao brodolomnici.
     Kovenantu je otupelost rasla uprkos hrani. Glava mu je bila teška od izmoždenosti; srce mu je bilo pritisnuto istom težinom. Jedva je primetio da je Prva od Potrage došla da razgovara sa Brusobolom. Stajao je nagnut ka plamenu kao da razmišlja o sopstvenom uništenju. Kada mu se Brusobol obratio, džinove reči bile su obavijene velom iscrpljenosti.
     "Prva je govorila", rekao je Brusobol. "Moramo da pođemo. Zlokot još živi, a skesti se nisu povukli. Moramo poći dok su još rasuti, pa se možemo boriti protiv njih. Ako bi zlokot sada ponovio napad, sva tvoja moć - i sav bol Odabrane - ne bi nam ništa doneli."
     Poći. Kovenant je mumlao. Sada. Važnost reči ostala mu je skrivena. Mozak mu se pretvorio u nadgrobni kamen.
     "Govoriš istinu", uzvratio je Brin umesto njega. "Biće nam zadovoljstvo da putujemo sa džinovima, jer drevni kazivači pričaju da su u stara vremena haručai i džinovi putovali zajedno. Ali možda nam putevi nisu isti. Kuda ste krenuli?"
     Prva i Brusobol pogledali su Sanomora. Ovaj je sklopio oči kao da ne obraća pažnju na njih; ali pružio je dugačku ruku ka zapadu.
     Brin je progovorio kao da je nepodložan razočarenju. "Onda se moramo rastati. Mi idemo na istok i veoma žurimo."
     Rastati? Kroz Kovenantovu ukočenost probio se bol. Želeo je društvo džinova. Imao je mnogo toga da im ispriča. A bili su mu važni i zbog drugih stvari, stvari koje nije mogao da uobliči u reči. Odmahnuo je glavom. "Ne."
     Brusobol je podigao orve. Prva se namrštila, gledajući Kovenanta.
     "Tek smo se sreli", promrmljao je Kovenant. Ali nije to hteo da kaže. Mučio se da bude jasniji. "Zašto na zapad?" Te reči su mu malo umanjile zatupljenost. "Zašto ste ovde?"
     "Džinoljube", odgovorila je Prva sa nagoveštajem oštrine, "to je duga priča, a vreme nosi opasnost. Ovaj zlokot je suviše velika pretnja da bismo ga zanemarili."
     Kovenant je stegao pesnice i pokušao da bude uporan. "Reci mi."
     "Tomase Kovenante..." Brusobol se oglasio tonom blagog ubeđivanja.
     "Jednom sam pobedio tu stvar", zastenjao je Kovenant. "Pobediću je ponovo ako budem morao." Zar ne razumete? Čitav vaš narod je pobijen. "Recite mi zašto ste ovde."
     Prva je pogledala svoje pratioce. Brusobol je slegnuo ramenima. Sanomor je i dalje držao sklopljene oči, zagledan u sopstveni bol. Lupižena je sakrio lice iza čaše alem-vina,
     Kruto je progovorila: "Pričaj ukratko, Mrkotraže Brusobolu."
     Brusobol se naklonio, prihvatajući njeno pravo da naređuje. Onda se okrenuo Kovenantu. Zauzeo je zvanično držanje, kao da mu čak i mišići i tetive veruju da se prema pričama treba ponašati sa poštovanjem. Kovenanta je ponovo pogodila tolika sličnost sa Penosledom.
     "Čuj onda, Tomase Kovenante", počeo je sa dubokim prelivima glasa. "Mi smo vođe Potrage - Potrage za džinovima, nazvane tako zbog nauma koji nas je doveo ovako daleko od našeg Doma. U našem narodu se, s vremena na vreme, u nekom pokolenju rodi neko obdaren darom koji nazivamo zemljovid - dar viđenja koji razumeju samo Elohimi. Taj dar je neverovatno čudan i ne može se predvideti ni vezati, može mu se samo pokoriti. Mnoge su priče koje želim da ispričam, kako bi naslutio značaj onoga što govorim. Ali moram se zadovoljiti ovom jednom rečju: zemljovid je postao zapovest svim džinovima i niko ga neće svesno izbeći ili poreći. Zato smo i mi ovde.
     U našem pokolenju rodio se džin, brat moje kosti i krvi, i u njemu je bio zemljovid. To je Palamar Sanomor, nazvan tako zbog vizija koje ga ispunjavaju, a bezglasan je, onemeo od veličine i užasa onoga što je video zemljovidom. Očima tog dara ugledao je ranu na Zemlji, bolnu i užasnu - ranu nalik na ogromno leglo crva koji se hrane tkivom srca Zemlje. I video je da će ta rana, ako ostane neočišćena i nezalečena, porasti i zahvatiti sav život i svo vreme, uništavajući temelje i osnov Zemlje, raščinjujući Kamen i More jedno od drugog, rađajući haos.
     Zato je održan Sabor džinova i Potraga je dobila ovaj zadatak. Naređeno nam je da nađemo tu ranu i pobedimo je, da odbranimo Zemlju. To je razlog što smo se otisnuli iz našeg Doma na najponosnijem dromondu svih naših brodova - na Dragulju Zvezdoputa. To je razlog što smo pratili Sanomorov pogled preko širokih okeana sveta - mi i četrdeset naših ljudi koji se staraju o Dragulju. I to je razlog što smo ovde. Rana leži u ovoj zemlji, na zapadu. Hoćemo da je vidimo, da utvrdimo kakve je prirode i da prizovemo Potragu da joj se odupre ili da je očisti."
     Brusobol je zaćutao, čekajući Kovenantov odgovor. Ostali džinovi gledali su Nevernika kao da on ima rešenje tajne: Prva mračno, Sanomor prodorno kao prorok, Lupižena sa izrazom osmeha ili gubutka. Lica Kamendolaca sinula su od nade kada su shvatili zašto je Kovenant tako uporno tražio da čuje od džinova objašnjenje. Ali Kovenant je ćutao. I on je osetio nadu; Brusobolova priča raščistila mu je delić uma, a u tom prostoru ležali su odgovori. Ali bio je prezauzet starim bolom. Penosledov narod izginuo je zato što nisu uspeli da nađu put do Doma.
     "Prapoglavaru", rekao je Brin. "Vreme nas pritiska. Moramo da pođemo."
     Pođemo. Kovenant je klimnuo glavom. Da. Dajte mi snage. Progutao je knedlu i promuklo upitao. "Gde vam je brod?"
     "Dromond, Dragulj Zvezdoputa", odgovorio je Brusobol kao da želi da Kovenant koristi puni naziv broda, "stoji usidren u delti velike močvare koja leži na istoku. Udaljen je oko sto pedeset milja."
     Kovenant je zatvorio oči. "Vodite me tamo. Treba mi vaš brod."
     Prva je zapanjeno dahnula. Lupižena je zurio u Kovenanta kao da se čudi njegovoj drskosti. Trenutak kasnije, Brusobol je odgovorio, oklevajući. "Prva te je nazvala Džinoljubom. Želimo da ti pomognemo. Ali ne možemo..."
     "Tomase Kovenante", rekla je Prva glasom nalik na oštricu mača, "koji je tvoj naum?"
     "Oh, zaista!" Lupižena je počeo da se smeje. "Neka taj zlokot sačeka da budemo spremni. Nećemo žuriti." Njegove reči su možda bile cinične; ali izgovorio ih je glasom punim čiste radosti. "Zar nismo džinovi? Zar nam nisu priče važnije od života?"
     "Mir, Lupiženo", rekla je Prva tiho, gotovo nežno.
     Lupižena je smesta zaćutao; ali njegov osmeh nastavljao je da prkosi bolu zlokota.
     Negde duboko u srcu neosetljivosti Kovenant se uhvatio za nekoliko stvari koje je razumeo, držeći oči zatvorene da ga ništa ne bi uznemirilo. Odvojen od samog sebe tamom i usredsređenošću, jedva je čuo šta govori.
     "Znam tu ranu. Znam šta je ona. Mislim da znam i šta treba raditi sa njom. Zato smo došli odamo. Trebate mi - vaš brod, vaše znanje - vaša pomoć."
     Ono što tražiš ne nalazi se u Domaji.
     Žezlo Zakona. Jedino Drvo.
     Ali Mhoram je još govorio. Ne daj da te obmane potreba Domaje. Ono što tražiš nije to što misliš da jeste.
     Brusobol je oprezno progovorio. "Palamar Sanomor moli da govoriš jasnije."
     Jasnije? Kovenant je za trenutak izgubio jasnoću misli. Zar moram reći da je to moja krivica? Da sam ja taj koji je otvorio vrata? Ali smirio se u srcu svih stvari koje nije razumeo i počeo je da govori.
     Tako je u noći, očiju sklopljnih pred vatrom i nedodirljivim zvezdama, opisivao Kob Sunca i svrhu zbog koje ju je poglavar Kletnik stvorio. Opisao je njeno poreklo i uništenje Žezla Zakona, ispričao svoj udeo u tom uništenju, kako bi džinovi razumeli zašto je on odgovoran za obnavljanje Žezla Zakona. I ispričao je šta je saznao u Andelejnu. Sve to mu je zajedno teklo kroz um; nije znao da li reči koje izgovara imaju ikakvog smisla.
     Kada je završio, zaćutao je i čekao.
     Posle nekog Vremena Prva je zamišljeno progovorila. "Tražiš da upotrebiš Dragulj Zvezdoputa kako bi širom sveta tražio to Jedino Drvo. Tražiš našu pomoć i naše poznavanje Zemlje, da bi ti pomogli u traganju."
     Tada je Kovenant otvorio oči i pustio da smrtni umor govori umesto njega. Da. Pogledajte me. Kako bi inače išta od ovog bilo isceljeno?
     "Kamena mu i mora!" promrmljala je ona, "to je teška stvar. Ako govoriš istinu, staza Potrage leži uz tebe."
     "Prapoglavar", rekao je Brin bez ikakvog osećanja, "govori istinu."
     Odbacila je njegovu potvrdu oštrim pokretom ramena. "Ne sumnjam da govori istinu u koju stvarno veruje. Ali da li je njegovo verovanje istinito? Traži da položimo čitavu Potragu u njegove ruke - bez čvrste predstave šta nam je činiti. Moćan je, svakako zna i za prijateljstvo sa džinovima. Ali njegova moć i sigurnost ne potiču iz istog izvora."
     "Da li znaš" - Kovenant je osećao da ponovo zapada u tupost, da postaje očajan - "gde je Jedino Drvo?"
     "Ne", kruto je odgovorila. Oklevala je samo za trenutak. "Ali znamo gde se može naći to saznanje."
     "Onda me vodite tamo." Glas mu je bio prigušen preklinjanjem. "Kob Sunca postaje sve gora. Svakog dana ubijaju ljude da bi je nahranili. Domaja umire." Zarekao sam se da više neću ubijati - zarekao sam se u ime Penosledove kamore. Ali ne mogu da se zaustavim. "Molim vas."
     Prva je bila neodlučna. Borila se sa nametnutom nedoumicom. Brusobol je klečao kraj vatre, podstičući je kao da mu treba nešto čime bi zaposlio ruke. Sanomorovo lice bilo je ispunjeno bolom kao da ga muči to što je nem. Kraj njega su stajali Sunder i Holian i napeto čekali.
     Tiho zviždućući kroz zube, Lupižena je počeo da pakuje prtljag džinova. Na licu mu se očitavalo duboko ubeđenje da će Prva doneti pravu odluku.
     Bez ikakvog upozorenja, iz dubina jezera blesnula je bela munja. Zadrhtala je i iščezla. I ponovo blesnula.
     Istog časa čitavo jezero zasvetlilo se srebrom. Avetinjski sjaj se proširio kroz noć. Voda je oživela.
     U daljini je jecanje zlokota preraslo u gnev. Vazduh se smesta zaledio od straha.
     Sunder je promuklo opsovao. Harn i Hergrom su se bacili ka prtljagu pohoda. Lupižena je dobacio Brusobolu zavežljaj. Brusobol ga je uhvatio i navukao remenje na ramena. Prva je već gazila vatru da je ugasi. Zajedno sa Brusobolom odabrala je grane koje će koristiti za baklje. Lupižena je dobacio drugi zavežljaj Sanomoru, a onda i sam uzeo baklju.
     Cer i Kail podigli su Linden, ali bilo im je nezgodno da je nose zbog ulaga. Kovenant je užasnuto uvideo da neće moći da je hitro nose, a da joj pri tom ne povrede članak.
     Nije znao šta da učini. Pluća su ga bolela. Zlokotov narastajući urlik raskidao mu je ožiljke od ranijih napada. Znoj mu je izvirao iz kostiju lobanje. Skesti su se pokrenuli, okružujući družinu sve gušćom vatrom. Nije mogao da učini baš ništa.
     Tog časa Sanomor je prišao Kailu i Ceru. Uzeo je Linden od njih; ogromnim rukama držao ju je čvrsto kao u nosiljci.
     Taj prizor razbio je Kovenantovu ukočenost. Nagonski je imao poverenje u džina. Družina je počela da se penje padinom ka severu. Ostavio ih je i okrenuo se ka vodi.
     Samo probaj! Stegao je pesnice, preteći groznoj pohlepi i urliku. Hajde! Probaj da nam ponovo naudiš!
     Brin ga je otrgao od obale i povukao ga uz brdo.
     Teturajući se od napora i gušenja, trudio se da ostane na nogama. Tamno drveće preletalo mu je ispred očiju kao avetinjski igrači pod sedefnim svetlom. Stalno se spoticao, ali Brin ga je pridržavao.
     Zlokotovo zavijanje ovlažilo se od bola i osujećenosti, probijajući mu uši. Krajem oka video je skeste. Polazili su u poteru, kao da ih zlokotov bes šiba po leđima.
     A onda ga je Brin preveo preko prevoja.
     Avetinjsko svetlo smesta je iščezlo. Baklje su se prodevale kroz džunglu pred njim. Teturao se za njima kao da progoni svice po močvari. Samo ga je Brinova pomoć čuvala da ne naleće na drveće, gusto grmlje, puzavice teške kao užad.
     Urlik se izdigao do vriska, a onda se spustio do tišeg, prepredenog tona. Ali nastavio je da progoni Kovenanta kao vrh mača. Žudeo je za vazduhom; džungla se pretvorila u vrtoglavicu. Nije znao kuda ide.
     Ispred baklji pojavio se tinjavo zeleni sjaj. Skesti su se približavali sleva, promoravajući družinu da skrene udesno.
     Novi skesti.
     Putanja baklji skretala je sve više desno.
     Lišen vazduha, snage, hrabrosti, Kovenant je jedva nosio sopstvenu težinu. Udovi su mu čeznuli da padnu, grudi su žudele za zaboravom. Ali Hergrom ga je stegao za drugu ruku. Spotičući se između haručaija, pratio je ostale saputnike.
     Tokom dugog vremena gacao je duž ledenog potoka koji je tekao kao staza između sve bližih hordi skesta. Ali onda je potok nestao u živom blatu. Družina je izgubila na vremenu tragajući za čvrstim tlom oko baruštine.
     Našli su komad čiste zemlje, toliko mrtve da čak ni travuljina nije mogla da raste na njoj. Počeli su da trče. Brin i Hergrom vukli su Kovenanta brže nego što je on mogao da hoda.
     Iznenada se čitava grupa naglo zaustavila, kao da su naleteli na nevidljivi zid.
     Prva je prosiktala kletvu kao da zamahuje mačem. Sunder i Holian su dahtali. Lupižena je obgrlio obogaljene grudi. Brusobol se okretao u krug, osmatrajući noć. Sanomor je stajao kao drvo, sa usnulom Linden u naručju, i zurio u tamu kao da je oslepeo.
     Daha rastrzanog kao da krvari iznutra, Kovenant je pošao napred da vidi zašto su stali.
     Saterani! Krvavog mu pakla.
     Mrtvo tle protezalo se kao poluostrvo pravo u područje blata; mulj je preprečavao put sa tri strane, dalje od dobačaja kamena. Zaudarao je na trulež, pomalo se talasajući, kao da mu u dubinama trunu leševi. Delovalo je dovoljno žitko da bez traga proguta i džinove.
     Skesti su se već okupljali na početku poluostrva, zatvarajući družinu u klopku zlokota. Stotine skesta, desetine stotina. Od njih se čitava noć zazelenela, pulsirajući kao u molitvi. Čak i naoružani planinom drveta džinovi i haručai neće moći da se probiju kroz toliku masu; a družina nije imala drveta sem nekoliko baklji.
     Kovenant je počeo grozničavo da dahće, psujući.
     Pogledao je saputnike. Smaragdno svetlo izdvajalo ih je iz tame, jasno kao da su ukleti. Linden je ležala u Sanomorovim rukama, dahćući kao da je muče noćne more. Holianino lice bilo je beskrvno pod crnom kosom, bledo kao proročko. Sunderu se čitavo lice zgrčilo oko stegnutih zuba. Kovenanta je srce zabolelo od njihove ranjivosti. Haručai i džinovi mogli bi bar da naplate svoj život pre nego što padnu. A šta su Linden, Sunder i Holian mogli učiniti sem da poginu?
     "Prapoglavaru." Brinova spržena kosa i smirenost izgledali su jezivo pod zelenim svetlom. "Beli prsten. Može li on da otera skeste?"
     Hiljade skesta? Kovenant je zaustio da se pobuni. Nemam snage. Ali nije mogao da protera reči kroz grlo.
     Jedna baklja dogorela je Brusobolu do šake. Iskrivio je lice i bacio zadimljeno drvo u blato.
     Istog časa čitava površina jezera se zapalila.
     Plamen je poigravao nad blatom kao duše u mukama. Vrelina je udarila na družinu kao najava pakla i sabila ih na sredinu poluostrva.
     Prva je bacila baklje, izvukla mač i pokušala da nešto uzvikne. Zlokot joj je prigušio glas, ali džinovi su razumeli. Postavili su se oko ostalih saputnika, koristeći tela kao zaklon od vreline. Prva, Brusobol i Lupižena pri tom su se okrenuli ka spolja; Sanomor je vatri okrenuo leđa, štiteći Linden.
     Sledećeg trenutka tle se zatreslo od eksplozije. Lupižena se zateturao. Holian, Sunder i Kovenant su popadali.
     Čim se Kovenant digao na noge, ugledao je ogromni mlaz plamena kako suklja iz blata.
     Izdizao se kao ognjena oluja i kovitlao se ka nebesima. Ogromnom snagom raskidao je noć. Nadnesen nad poluostrvom, naginjao se da se sruči na družinu. Urlik zlokota pretvorio se u vrtlog plamena.
     Ne!
     Kovenant je izmakao Brinovom stisku, provukao se kraj Brusobola i jurnuo u vrelinu da presretne plamen.
     Izvukao je kril i podigao ga kako bi dragulj jasno sinuo. Najčistije srebro prostrelilo je narandžastu blatnu vatru, poričući je snagom munje.
     Nemim, zgrčenim plućima, Kovenant je besneo rečima koje nije razumeo. Rečima moći.
     Melenkurion abatha! Duroc minas mil khabaal!
     Istog časa ognjeni mlaz se prekinuo. U slomljenim cepkama i strahu, sručio se nazad kao da je Kovenant odsekao još jednu ruku zlokota. Plamen je zacvrčao na blatu kao osujećeni gnev. Sledećeg trenutka vazduh je bio slobodan. Vetar bez urlika podstakao je vatru. Kovenantovi saputnici kašljali su i dahtali kao da su spaseni iz ruku davitelja.
     Kleknuo je na mrtvo tle. U glavi su mu odzvanjali odjeci svetla, preplićući pobedu sa porazom; svejedno šta, nije bilo razlike; likovanje i obesvećenje bili su jedno isto. Urušavao se...
     Ali stigle su ruke da ga pridrže. Bile su mirne i nežne. Obavile su tkaninu oko krila, uzele ga iz njegovih prstiju izmoždenih od moći. Tama mu se izlivala iz očnih duplji kao da su pretvorene u prazne jame koje zijaju u noć. Mrak je progovorio Brinovim glasom. "Zlokot je iskusio bol. Boji se da će ga ponovo osetiti."
     "Istina", mračno je promrmljala Prva. "Zato je prepustio našu smrt rukama svojih sledbenika."
     Brin je pomogao Kovenantu da ustane. Žmirkajući od bezbojnih odsjaja krila, trudio se da progleda. Ali iskre su bile presvetle. Još ih je gledao kako se pretvaraju u smaragdno svetlo kada je čuo Holianin uzdah. Džinovi i haručai su se ukočili. Brin je refleksno zario prste u Kovenantovu mišicu.
     Bele tačke postepeno su postale narandžaste i zelene - blatna vatra i skesti. Kiselinska stvorenja pulsirala su na početku poluostrva, svetlucajući u verskom zanosu. Polako su se slivala napred, ne kao da se plaše, nego pre kao da hoće da produže zadovoljstvo iščekivanja.
     Kovenantovi saputnici zurili su u pravcu skesta. Ali ne u skeste.
     Neozleđen među zelenim obličjima, kao da je neosetljiv na svaku zamislivu kiselinu, stajao je Vain.
     Držao se opušteno i nemarno; ruke su mu, blago povijene, visile kraj bokova. Ali povremeno bi načinio korak-dva, približavajući se prednjoj ivici skesta. Razbijali su mu se o noge bez ikakvog učinka.
     Pogled mu je bio nesumnjivo uperen u Linden.
     U blesku sećanja, Kovenant je uledao Vaina kako grabi Linden u ruke i skače u more oblučka. Demonokot se vratio iz živog peska i nestanka da je spase.
     "Ko...?" zaustila je Prva.
     "To je Vain", odgovorio je Brin, "koga je Prapoglavaru Tomasu Kovenantu dao džin Srdosolja Penosled kod Mrtvih u Andelejnu."
     Pročistila je grlo, tragajući za pitanjem na koje bi dobila jasniji odgovor. Ali pre no što je stigla da progovori, Kovenant je začuo tih bućkavi zvuk, nalik na pucanje mehurića blata.
     Vain se smesta zaustavio. Pogled mu je proleteo kraj družine i ukočio se u uobičajenoj neusmerenosti.
     Kovenant se okrenuo taman na vreme da vidi onisku priliku kako se izdvaja iz usplamtelog blata i gadljivo stupa na čvrsto tlo.
     Biće je bilo jedva više od skesta, uobličeno kao i oni - nalik na deformisano dete bez očiju ili ikakvih crta lica. Ali bilo je načinjeno od blata. Plamen je lizao uz njega kao da se penje iz vatre, a onda zamirao, otkrivajući tamnosmeđe stvorenje nalik na nevešto izvajanu skulpturu od gline. Crvenkasta udubljenja usađena negde u telo prigušeno su svetlucala.
     Ukočen od sećanja, Kovenant je gledao kako se iz blata nalik na mokar sunđer promalja drugo stvorenje. Ličilo je na krokodila kojeg je izvajao slepac.
     Obojica su se zaustavila na obali i suočila se sa družinom. Odnekud iz dubine tela ispuštali su usaglašene mljackave zvuke koji su jezivo ličili na jezik. Blato koje govori.
     Prva i Lupižena zurili su u njih, ona napeto, a on sa svetlom u očima kao da se raduje. Ali Brusobol je zakoračio napred i zvanično se naklonio. Usnama je oblikovao zvuke nalik na one koje su ispuštala glinena bića.
     Lupižena je šapatom obavestio ostale. "Nazivaju sebe sur-jeherini. Pitaju želimo li pomoć protiv skesta. Brusobol odgovara da nam je pomoć itekako potrebna." Glinena stvorenja su ponovo progovorila. Preko Lupiženinog lica preleteo je izraz zbunjenosti. "Sur-jeherini odgovaraju da će nas izbaviti - 'u ime Jednog Čistog'," dodao je i slegnuo ramenima. "Ne razumem."
     Jeherini. Kovenant se u sebi zateturao od sećanja koja su ga pogađala kao udarci. Oh, blagi Bože.
     Meki. Živeli su u pećinama i blatnim barama na ivici Kletnikovog Tabora. Predstavljali su promašaje Opakog, odbačene greške njegovih gajilišta. Ostavio ih je u životu jer su ga zabavljale muke u kojima su provodili bolne živote.
     Ali pogrešno ih je procenio. Uprkos urođenom strahu, spasli su Kovenanta i Penosleda od poslušnika poglavara Kletnika, objasnili im tajne Kletnikovog Tabora, omogućili im da stignu do prestone dvorane i suoče se sa Opakim. U ime Jednog Čistog...
     Sur-jeherini su očito bili potomci tih mekih. Oslobodili su se ugnjetavanja, kao što su njihove drevne legende i predskazivale. Ali nije ih oslobodio Kovenant, iako je posedovao moć. Sećanje mu je gorelo u umu; mogao je da čuje sebe kako govori, jer nije imao drugog izbora. Pogledajte me. Nisam čist. Izopačen sam. Reč jeherin značila je "izopačen." Njegov odgovor bacio je glinena bića u očajanje. A ipak su mu pomogli.
     Ali Penosled - Jedan Čisti. Spaljen do čistoće kamorom Uboj Plampepela, zbacio je Opakog i razbio usud jeherina.
     A sada su njihovi naslednici živeli u blatu i mulju Sarangravske ravnice. Kovenant se zagledao u sur-jeherine kao da predstavljaju čin milosrđa, plod Penosledovog ogromnog čistog srca, koje su još cenili posle stoleća koja su nagrizla sva ljudska sećanja na Domaju.
     Kiselinska stvorenja nastavila su da napreduju, ne obraćajući pažnju na Vaina i na sur-jeherine. Prvi skesti bili su jedva pet koraka udaljeni, zračeći strašnim smaragdom. Hergrom, Cer i Harn stajali su spremni da se žrtvuju po što veću cenu, iako su sigurno bili svesni da čak ni haručai ne mogu ništa protiv tolike zelene kiseline. Njihova bezizrazna lica delovala su pod tom svetlošću demonski.
     Dva sur-jeherina koja su razgovarala sa Brusobolom nisu se pomerila. Ipak su ispunila ponudu za pomoć. Mulj duž obale poluostrva iznenada je počeo da se komeša. Blato se dizalo kao talas, jureći ka obali, a zatim se razdvojilo u pojedinačne oblike: sur-jeherine nalik na žgoljave majmune, loše zapamćene gmizavce, ružne pse. Izlazili su na desetine, mokri, noseći na leđima vatru koja je brzo zamirala. Iznenađujućom brzinom prolazili su pored haručaija. A dolazilo ih je sve više. Dizali su se iz blata avetinjski osvetljenog zlokotovom vatrom i polazili da brane družinu.
     A onda su se sile srele, kiselina i glina slile su se u sudaru. Nije bilo borbe, nikakvog odmeravanja snage ili veštine. Skesti i sur-jeherini suprotstavljali su jedni drugima samu svoju prirodu. Skesti su stvoreni tako da prosipaju zeleni plamen preko svega što im se nađe na putu. Ali glinene prilike upijale su kiselinu i vatru. Svaki sur-jeherin obavio je po jednog skesta i uvukao u sebe kiselinsko biće. Za trenutak bi smaragd prodirao kroz blato. Onda bi se zeleno svetlo ugasilo, a sur-jeherin je polazio ka novom skestu.
     Kovenant je odsutno posmatrao borbu. Onako izgubljenom u suprotstavljenim osećanjima, bitka mu nije značila ništa više od samih sur-jeherina. Dok je pogledom pratio šta se dešava, ušima je hvatao svaku reč razgovora između Brusobola i prvih blatnih bića. Brusobol je nastavio da ih ispituje, kao da se boji da je ishod bitke nesiguran i da će opstanak Potrage zavisiti od onoga što on uspe da sazna.
     "Brusobol pita", Lupižena je nastavio da prevodi i tokom neme bitke, "može li toliki broj skesta biti poražen. Sur-jeherini odgovaraju da su daleko malobrojniji. Ali u ime Jednog Čistog prihvataju da nam raščiste prolaz iz zamke i pomognu nam da pobegnemo iz Sarangrava."
     Sve više glinenih prilika pentralo se iz blata i pridruživalo se boju. Bili su itekako potrebni. Sur-jeherini nisu mogli da upijaju skeste bez posledica. Kako je svako stvorenje primalo sve više kiseline, zeleni plamen u njemu postajao je jači i glina je počinjala da gubi oblik. Prvi redovi već su stali da se tope kao zagrejani vosak. Poslednjim ostacima čvrstine odcurili su dalje od bitke i potrčali niz poluostrvo nazad u blato.
     "Brusobol pita da li su sur-jeherini koji odlaze smrtno povređeni. Odgovaraju mu da njihove muke nisu smrtonosne. Kada se kiselina rastvori, njihovi sunarodnici će se oporaviti."
     Svaki glineni oblik upio bi nekoliko skesta pre no što bi morao da se povuče. Napad je postepeno apsorbovan i tle se raščišćavalo. A iz blata se dizalo sve više sur-jeherina, zamenjujući one koji su pobegli.
     Nešto u Kovenantu znalo je da su mu ruke zgrčene preko stomaka, da se ljulja levo-desno kao nesrećno dete. Sve mu je bilo suviše jasno. Prošlost i sadašnjost sudarale su se u njemu; Penosledova agonija u Uboj Plampepelu; očajanje mekih; pobijeni nedužni muškarci i žene; bespomoćna Linden u Sanomorovim rukama; odlomci ludila.
     Ipak je mogao da čuje Lupiženin šapat jasno kao ogoljenim nervima. "Brusobol pita kako sur-jeherini uspevaju da opstanu tako blizu zlokota. Odgovaraju da su oni stvorenja močvare, stopljeni sa živim peskom, baruštinom i ilovačom, i da ih zlokot ne vidi."
     Polako napredujući, sur-jeherini su stigli do Vaina i provukli mu se oko nogu. Demonokot ih nije ni pogledao. Ostao je nepomičan, kao da mu vreme ništa ne znači. Glinena bića već su stigla do polovine poluostrva.
     "Brusobol pita poznaju li sur-jeherini tog čoveka po imenu Vain. Pita ih da li ih je Vain pozvao da nam pomognu. Odgovaraju da ga ne poznaju. Upao je u njihova glinena staništa zapadno odavde i prošao kroz njihove hodnike kao da ih dobro poznaje. Zato su ga pratili, pokušavajući da razreše njegovu tajnu." Lupižena je ponovo delovao zbunjeno. "Tako ih je, očito slučajno, doveo do saznanja da u Sarangravskoj ravnici ima sunarodnika Jednog Čistog - i da su u opasnosti. Smesta su zanemarili pitanja o Vainu i spremili se da vrate drevni dug."
     Osvetljen s leđa smaragdnom, a spreda narandžastom vatrom, Vain je tajanstveno zurio nekuda kroz družinu, ne pokazujući ništa.
     Iza njega su skesti počeli da slabe. Izgleda da je u njihove nejasne umove prodrlo osećanje opasnosti; umesto da se neprestano slivaju ka uništenju, počeli su da se povlače. Sur-jeherini su sve brže napredovali.
     Brusobol je nastavio da usnama proizvodi vlažne zvuke. "Brusobol moli sur-jeherine da mu pričaju o tom Jednom Čistom, koga on ne poznaje."
     "Ne", naredila je Prva preko ramena. "O tome se raspitujte neki drugi put. Put nam se raščišćava. Sur-jeherini su ponudili da nas izvedu odavde. Moramo odlučiti na koju ćemo stranu." Mračno je pogledala Kovenanta, kao da ju je gurnuo u nedoumicu koja joj se ne sviđa. "Moje je mišljenje da cilj Potrage leži na zapadu. Šta ti kažeš?"
     Sanomor je stajao kraj nje, lako držeći Linden. Na licu mu se očitavala napetost mnogo ličnija od običnog pitanja o istoku ili zapadu.
     Kovenant se obgrlio oko grudi, ali nije mogao da prekine njihanje. "Ne." Um mu se pretvorio u masu krhotina nalik na razbijenu kamenu posudu, a svaka je bila oštra i jasna kao krivica. "Nisi u pravu." Kamendolci su piljili u njega; ali nije mogao da im raspozna izraz lica. Jedva je bio svestan i sebe. "Moraš znati priču o Jednom Čistom."
     Prva ga je oštro pogledala. "Tomase Kovenante", zarežala je, "nemoj me izazivati. Opstanak i cilj Potrage u mojim su rukama. Moram brzo da odlučim."
     "Onda odluči." Kovenantove šake su se iznenada pretvorile u pesnice i počele da udaraju po neranjivom vazduhu. "Odaberi i ostani u neznanju." Grlo ga je bolelo od slabosti. "Govorim ti o jednom džinu."
     Prva se trgla kao da ju je neočekivano udario pravo u srce. Za trenutak je oklevala, gledajući kraj družine da bi procenila napredovanje sur-jeherina. Početak poluostrva ubrzo će biti očišćen. "Vrlo dobro, Džinoljube", napeto je rekla Kovenantu. "Pričaj mi o tom Jednom Čistom."
     Džinoljub! Kovenanta je prostrelio bol. Želeo je da sakrije lice u tuzi; ali snaga sećanja nije dozvoljavala da ih ućutka.
     "Srdosolja Penosled. Džin. Poslednji od džinova koji su živeli u Domaji. Izgubili su put ka Domu." Penosledovo lice blesnulo je pred njim. Ličio je na Brusobola. Svi njegovi Mrtvi su mu se vraćali. "Svaka nada je nestala. Kletnik je držao Domaju u šaci i spremao se da je zdrobi. Ništa nije ostalo. Osim mene. I Penosleda.
     On mi je pomogao. Poveo me je u Kletnikov Tabor, kako bih makar mogao da se borim, makar da pokušam da se osvetim, da umrem ako budem morao. Izgoreo je..." Uzdrhtao je, trudeći se da priča redom. "Pre nego što smo stigli tamo, Kletnik nas je uhvatio u zamku. Bili bismo pobijeni. Ali jeherini - preci - oni su nas spasli. U ime Jednog Čistog.
     To je bilo njihovo predanje - nada koja ih je održala u razumu. Verovali su da će jednog dana neko čist - neko kome se Kletnikovi prsti nisu stegli nad dušom - doći i osloboditi ih. Ako budu dostojni. Dostojni! Bili su tako izmučeni. Na čitavom svetu nije bilo dovoljno suza da opišu njihovu vrednost. A ja nisam mogao..." Zagrcnuo se od svog večitog gneva zbog žrtvi, davnih i lišenih. "Imao sam moć, ali nisam bio čist. Bio sam toliko pun bolesti i nasilja..." grabio je rukama vazduh i nije nalazio ništa. "A oni su nam ipak pomogli. Mislili su da više nemaju razloga da žive, a pomogli su..."
     Vizija njihove hrabrosti za trenutak ga je naterala da zaćuti. Ali njegovi prijatelji su čekali; Prva je čakala. Sur-jeherini su počeli da se udaljavaju sa poluostrva, upijajući skeste. Primorao se da nastavi.
     "Ali nisu mogli da nam kažu kako da pređemo preko Uboj Plampepela. To je reka lave. Nismo imali načina da je pređemo. Penosled..." Džin je povikao: Ja sam poslednji džin. Izgubiću život kako ja odaberem. Kovenantovo sećanje na taj uzvik nikada se neće isceliti. "Penosled me je preneo. Hodao je kroz lavu sve dok nije potonuo. Onda me je bacio na drugu obalu." Bol se orio u njemu kao pretnja divljom magijom, nepokorenom silom. "Mislio sam da je mrtav."
     Oči su ga pekle od sećanja na magmu. "Ali nije bio mrtav. Vratio se. Nisam mogao sam ni da uđem u Ketnikov Tabor, a kamoli da nađem prestonu dvoranu i spasem Domaju. Vratio se da mi pomogne. Prečišćen. Sve rane su mu sagorele, sva mržnja i žeđ za ubijanjem i samoprezir nestali su iz njega. Dao mi je ono što mi je trebalo kada mi više ništa nije ostalo, dao mi je radost, smeh i hrabrost. Tako sam uspeo da obavim ono što sam morao, a da ne počinim novo Obesvećenje. A to ga je ubilo."
     Oh, Penoslede!
     "On je bio taj Jedan Čist. Onaj koji je oslobodio jeherine. I Domaju. Smehom. Džin."
     Pogledao je družinu. Usamljen od sećanja, bio je spreman da se bori sa njima za sve poštovanje koje je Penosled zasluživao. Ali nije imao kuda da upravi neprigušeni gnev. Na Brusobolovim obrazima suze su odražavale narandžasto i zeleno svetlo. Lupiženino lice zgrčilo se od tuge. Prva je progutala knedlu, boreći se da ostane smirena. Kada je progovorila, reči su joj bile krute od truda da se savlada.
     "Moram da čujem više o džinovima koje si poznavao. Tomase Kovenante, poći ćemo odavde zajedno sa tobom."
     Sanomorovo lice zgrčilo se od ličnog jada. Ožiljak ispod očiju pulsirao mu je kao da se buni; ali nije imao glas.
     Brin je ćutke uzeo Kovenanta pod ruku i povukao ga ka početku poluostrva. Ostali su pošli za njima. Daleko napred, sur-jeherini su stvorili prolaz kroz skeste. Brin se brzo kretao, vukući Kovenanta u polutrku kroz slobodnu noć.
     Kada su prošli skeste, haručai je skrenuo ka istoku.
     Dok je družina hitala, urlik gneva potresao je tamu, divlje odzvanjajući preko Sarangrava. Ali ispred Kovenanta i Brina pojavili su se sur-jeherini, blistajući narandžastim i crvenim svetlom.
     Vođena glinenim prilikama, družina se dala u trk.