12. BREGOVI ANDELEJNA

     Kada je Tomas Kovenant prošao pored čvornovatog hrasta i počeo da se penje u Andelejn, ostavio je deo sebe, tužan i povređen, zajedno sa Linden. Još je bio oslabljen posle napada pčela, i nije želeo da bude sam. Nenamerno, gotovo nesvesno, počeo je da zavisi od prisustva Linden Averi. Osećao se vezan za nju mnogim nitima. Neke je poznavao: njenu hrabrost i podršku; njenu spremnost da rizikuje njega radi. Ali ostale kao da nisu imale nazive. Osećao se gotovo fizički povezan sa njom, a nije znao zašto. Plašio se zbog njenog odbijanja da ga prati.
     Deo tog straha poticao je od straha njegovih saputnika; bojao se da će ustanoviti kako je iza sve svoje lepote Andelejn, zapravo, truo. Ali suviše dugo je bio gubavac, suviše je dobro poznavao pritajenu bolest; ta vrsta straha mogla je samo da mu poveća odlučnost. Najveći deo strepnje poticao je od Lindeninog odbijanja, od onoga što bi ta odluka mogla da znači.
     Jer većina njegovih nada bila je vezana za nju. Njegovu raniju pobedu u Domaji potkopala je sumnja. Nije mogao da se otrese upornog ubeđenja da je - odlučivši da otkupi Džoanin život - prodao sebe Opakom, da je odustao od slobode od koje zavisi delotvornost borbe protiv Opačije; osetio je da ga nož ubada u grudi i znao je da može i propasti. Divlja magija više nema moći protiv mene. Sopstvenom voljom ćeš predati belo zlato meni u ruke. Ali Linden je bila nešto drugo. Odabrao ju je isti starac koji je njemu nekada rekao: Budi što jesi. Kada ih je prizvao, poglavar Kletnik nije ničim pokazao da je svestan ili željan njenog prisustva. A od tada se pokazala sposobna za mnogo šta. Bila je divna, iza maske strogosti. Kako da ne položi svoje nade u takvu ženu?
     Ali sada je njeno odbijanje Andelejna, izgleda, pokazivalo da je njegova nada građena na pesku, da je njena gvozdena volja izraz pre kukavištva nego hrabrosti.
     Razumeo je to. Bio je gubavac, a gubavci se uče kukavištvu svim bolovima koji postoje na svetu. Ako ništa drugo, njena odluka povećala je njegovo saosećanje. Ali sada je bio sam; a znao je, iz dugog i grubog iskustva, koliko malo može postići sam. Čak ni vrhunac njegove nekadašnje moći protiv poglavara Kletnika ne bi ništa značio bez podrške i smeha Srdosolje Penosleda.
     I tako, dok se penjao u Andelejn, osećao je da korača pravo u lišavanje, gubitak prijateljstva, nade, možda i hrabrosti, Gubitak od kojeg se možda nikada neće oporaviti.
     Na vrhu brega zastao je da mahne saputnicima, ali nisu mu uzvratili; nisu gledali ka njemu. Izostanak odgovora povredio ga je kao da su mu namerno okrenuli leđa.
     No, on je bio tip čoveka koji je uvek ostajao veran svojim tugama; a Domaja se za njega pretvorila u razdiruću i neizlečivu tugu. Nastavio je da zalazi u Andelejn jer mu je trebalo zdravlje, moć, znanje - kako bi povratio ono što je izgubio.
     Ipak, uskoro je promenio raspoloženje. Jer ovo je bio Andelejn, dragocen u njegovim sećanjima koliko i najdublja prijateljstva u Domaji. U ovom vazduhu - uvek mirisnom kao večito proleće - čak nije video ni strašan sunčev oreol; svetlo nije sadržalo ništa drugo sem obilja lepote. Trava koja mu se pružala pod nogama bila je jedra i tamnozelena, okićena svežom rosom. Šume su se pružale ka severu i istoku. Ogromni zlatani mazili su povetarac svojim krupnim, zlatnim lišćem; čvrsti brestovi uzdizali su se ka azurnom nebu kao prinčevi; vrbe vitke kao filigran povijale su se ka njemu, pozivajući ga u svoju isceljujuću senku. Svuda oko zdravih stabala zelenilo je bilo prošarano cvećem: belom radom, kadificom i elegantnom forzicijom koja je tek pupela. A preko svega se protezala atmosfera iskonske i silne lepote, kao da je ovo jedino mesto na kome obitava srž zdravlja, čisti dar prirode kojim se krepi duša.
     Žvaćući u hodu alianthu, špartajući dugačkim padinama i povremeno zapadajući u divlje nalete zadovoljstva, Tomas Kovenant je brzo zalazio u Andelejn.
     Postepeno se smirio i postao usklađeniji sa neokaljanim spokojem Bregova. Ptice su cvrkutale na grančicama; šumske životinjice jurcale su kroz drveće. Nije ih uznemiravao. Pošto je neko vreme hodao, žedno upijajući snagu Andelejna, vratio se u mislima svojim saputnicima, Holiani i Sunderu. Sada je bio siguran da Bregovi nisu kvarni, da ne sadrže nikakvo tajno i smrtonosno zlo. Takva zamisao postala je nemoguća. Ali istovremeno je zbog snage onoga što je video i osetio stekao razumevanje za Kamendolce.
     Bili su kao gubavci; sav narod Domaje predstavlja gubavce. Bili su žrtve Kobi Sunca, žrtve zla od kojeg nije bilo leka ni bekstva. Izgnanici iz lepote sveta. A pod takvim okolnostima, potreba za preživljavanjem izvršava surove kazne. Ništa pod suncem nije tako opasno po gubavca kao njegova sopstvena želja za načinom života, za prijateljstvom i nadom koji su mu uskraćeni zbog bolesti. Takva osetljivost vodi u očajanje i samoprezir, u ubeđenje da je progon gubavaca pravedan - dostojna kazna za bolest koja je sigurno zaslužena.
     Gledan tim očima, Andelejn je bio živi dokaz Kobi Sunca. Domaja ne liči na Andelejn zato što njen narod zaslužuje odmazdu, a ne lepotu. Šta drugo da veruju ako treba da održe svoje uboge živote? Kao i toliki gubavci, došli su dotle da odobravaju sopstvenu bedu. Zato Sunder nije mogao da veruje ničemu što nije podložno Kobi Sunca. A Holian je verovala da će je Andelejn uništiti. Nisu imali drugog izbora.
     Nikakvog izbora. Dok ne nauče da veruju kako Kob Sunca nije jedina istina njihovih života. Dok Kovenant ne nađe odgovor koji će ih osloboditi.
     Bio je spreman da potroši sve što ima, sve što jeste, samo da otvori Sunderu, Holian i Linden put da bez straha zakorače u Andelejn.
     Tokom dana putovao je bez odmora. Nije mu bio potreban. Aliantha je iscelila delovanje otrova, a voda u bistrim potocima osvežavala ga je kao novorođenče; a svaki novi pogled sam je po sebi predstavljao novo okrepljenje, živo i predivno. Sunce je veličanstveno zašlo davno pre nego što je bio spreman za zastanak. Nastavljao je, stalno ka severoistoku, sve dok se svetlucanje nije pretvorilo u noć, a zvezde nasmešeno izišle iz svojih nebeskih dubina da mu prave društvo.
     Ali noć je još bila mlada kada ga je zaustavio pogled na slabo žuto-narandžasto svetlo, koje je svetlucalo kroz drveće kao oštrica vatre. Nije želeo da mu se približi; sećanja su ga zadržala. Stajao je pritajen i oprezan dok mu se plamen polako približavao. A dok se približavao, širio je jasan, zvonak zvuk, nalik na melodiju osetljivog kristala.
     Kada se našao u vazduhu pred njim, Kovenant mu se duboko naklonio, jer to je bila jedna od Utvara Andelejna - plamen veličine njegovog dlana koji je poigravao uspravan kao da u tami ima nevidljivi fitilj. Plamen je načinio pokret kojim kao da je uzvratio naklon Kovenantu; a kada je polako odlebdeo od njega, Kovenant ga je sledio. Srce ga je bolelo od njegovog sjaja. Osećao je duboko sažaljenje prema Utvari Andelejna i dao bi sve da je umiri. U svoje vreme, desetine su ih pomrle zato što nije imao moći da ih spase.
     Uskoro se njegovoj Utvari pridružila još jedna - pa onda nove i nove - i sada je u hodu bio okružen poigravanjem. Vodili su ga blistavi krug i visoka, laka zvonjava plamena, i tako je nastavljao dalje i dalje kao da poznaje put, sve dok se nad istočnim bregovima nije pojavio srebrni polumesec.
     Utvare su ga dovele do visokog ćuvika, bez drveća, ali pokrivenog gustom travom. Tu se zvonjava utopila u glasniju muziku. Sam vazduh pretvorio se u melodiju po kojoj su zvezde odmeravale svoj ritam, a svaka vlat trave predstavljala je notu u opštem saglasju. Iako tiha, melodija je bila vrlo ozbiljna i sadržavala je dugu tugu koju je mogao da razume. Utvare su ostale u podnožju ćuvika, stvorivši širok prsten oko njega; ali muzika je nosila Kovenanta naviše, prema vrhu.
     A onda je melodija zadobila i reči, tako jasne da ih nikada neće zaboraviti. Bile su tužne, ali odlučne, i plakao bi nad njima da je bio manje obuzet transom.

     Čuvam Andelejn krhkom magijom svojom,
     dok svet se pretvara u ruševine i krv.
     Sokovi i granje su mi bol i tuga,
     a latice padaju bez olakšanja.
     Izmučen cenom svoje moći,
     čuvam vrednost Zakona nad Zemljom.

     Volim Andelejn duboko u grudima smrtnim;
     verno se odupirem željama Opakog.
     Ali bolno i neverno želim san i dremež,
     a od tereta mi se lomi hrabrost.
     Kob Sunca izaziva me,
     a lepote umiru u meni i oko mene.

     Andelejne! Borim se sa nuždom i gubitkom, siguran
     da Besnik može da uništi i pomete.
     Svaki udar mog drevnog srca ide u korist zla;
     zgrozi me bez mogućnosti osvete.
     Ne mogu dalje da širim moć,
     jer dolaze mi vizije suza, bola i žuči.

     Andelejne, oprosti! Jer suđeno mi je da padnem u ratu.
     Ne mogu podneti da te vidim kako umireš - i živiš,
     predodređen na gorčinu i sivo znanstvo Opakog.
     Ali dok mogu odazivaću se zovu
     zelenog i drveća; i njih radi
     čuvam vrednost Zakona nad Zemljom.

     Kovenant je postepeno, kroz muziku, ugledao pevača.
     Čovek je bio visok i snažan, ogrnut blistavo belom svilom. U ruci je držao čvornovatu granu kao da je žezlo. Melodija mu je okrunjavala glavu. Muzika je u blistavim potocima tekla pravo od njega. Njegova pesma bila je samo tkanje moći i njom je zagrabio noć i držao je u šaci.
     Na licu nije imao ni oči ni očne duplje. Iako se strašno promenio za deset godina ili trideset pet vekova od kako ga je Kovenant poslednji put video, kao da uopšte nije ostario.
     Kovenanta je obuzela želja da klekne, ali savladao se. Shvatio je da bi, ako klekne, osetio potrebu da legne ničice. Zato je samo ćutke stajao pred čovekovom neizmernom muzikom i čekao.
     Trenutak kasnije, čovek je strogo otpevao. "Tomase Kovenante, da li me poznaješ?"
     Kovenant mu je uzvratio bezoki pogled. "Ti si Hail Troj."
     "Ne." "Pesma je bila potpuna. "Ja sam Kaer-Kaveral, Šumnik Andelejna. Poslednji iz svoje vrste u čitavoj Domaji."
     "Da", rekao je Kovenant. "Sećam se. Spasao si mi život kod Kolosa Oborine - pošto sam izišao iz Morinmosa. Mislim da si me sigurno spasao i u Morinmosu."
     "Nema Morinmosa." Kaer-Kaveralova pesma pretvorila se u prazinu i bol. "Kolos je pao."
     Nema Morinmosa? Nema šuma? Kovenant je jedva zadržao suze. "Šta želiš od mene? Sve ću učiniti."
     Šumnik je za trenutak pevušio, ne odgovarajući. Onda je zapevao. "Tomase Kovenante, jesi li video Andelejn?"
     "Da." Savlađujući se. "Video sam ga."
     "U čitavoj Domaji ovo je poslednje sklonište Zakona. Svojom snagom držim njegovo tkanje nepoderano. Kada na kraju padnem - a pasti moram, jer ja sam ipak Hail Troj, i dolazi dan kada ne smem odbiti da žrtvujem svoju moć - neće biti moguće zalečiti bezdan tog gubitka. Zemlja će zaći u svoje poslednje doba i ništa je neće izbaviti."
     "Znam." Stegnutih vilica. "Znam."
     "Tomase Kovenante", pevao je visoki čovek, "zahtevam od tebe sve i ništa. Nisam te doveo noćas ovamo da molim, nego da dajem. Gledaj!" Širokim pokretom žezla rasuo je muziku po travi; i tamo, usred melodije kao ovaploćenja pesme, Kovenant ih je ugledao. Bledosrebrni, kao da su načinjeni od mesečine, iako mesec nema toliko svetla, stajali su pred njim. Kaer-Kaveralovo zračno srebro osvetljavalo ih je kao da su sazdani od Šumnikove vatre.
     Kovenantovi prijatelji.
     Vrhovni poglavar Mhoram, mudro ozbiljnih očiju i iskrivljenog osmeha.
     Elena, kćer Lene i silovanja, i sama nekada Vrhovni poglavar, divna i strasna. Kovenantova kćer; umalo njegova ljubavnica.
     Banor, krvni gardista, uravnotežen i sposoban, pun sposobnosti procene koju mu niko nikada neće oduzeti.
     Srdosolja Penosled, koji se nadnosio nad ostalim smrtnicima po veličini, po humoru, po čistoći duha.
     Kovenant je piljio u njih kroz muziku, kao da mu se tetive u duši raspadaju. Iz grudi mu se otelo ječanje i pošao je napred, ispruženih ruku, da zagrli svoje prijatelje.
     "Stani!"
     Šumnikovo naređenje zaustavilo ga je pre nego što je stigao da savlada razdaljinu. Sve mišiće mu je ispunila nepokretnost.
     "Ne razumeš", pevao je mnogo ljubaznije Kaer-Kaveral. "Ne možeš ih dodirnuti, jer nemaju tela. Oni su Mrtvi. Zakon Smrti je prekršen i više se ne može sastaviti. Tvoje prisustvo ih je prizvalo iz sna, jer svi koji uđu u Andelejn ovde sreću svoje Mrtve."
     Ne može...? Posle toliko vremena? Kovenantu su potekle suze; ali kada ga je Kaer-Kaveral pustio, nije pokušao da se pokrene ka prikazama. Gotovo se gušio od gubitka kada je progovorio. "Ubićeš me. Šta želiš?"
     "Ah, voljeni", brzo je odgovorila Elena, jasnim neodoljivim glasom kojeg se tako dobro sećao, "ovo nije vreme za tugu. Svima nam je drago u srcu što te vidimo ovde. Nismo došli da ti nanesemo bol, nego da te blagoslovimo našom ljubavlju. I da ti damo darove, kao što Zakon dopušta."
     "To su istinite reči", dodao je Mhoram. "Raduj se s nama, jer niko ne može poreći radost u tvom srcu."
     "Mhorame", jecao je Kovenant. "Elena. Banore. Oh, Penoslede!"
     Šumnikov glas pretvorio se u tutnjavu nalik na najavu grmljavine. "Ovako muškarci i žene gube razum u Andelejnu. To se ne sme dešavati. Tomase Kovenante, dobro je što te tvoji saputnici nisu pratili. Muškarci i žene Domaje slamaju se pri pogledu na svoje Mrtve. A žena iz tvog sveta ovde bi probudila gorke senke. Moramo ti pružiti darove dok te drže razum i hrabrost."
     "Darove?" Kovenantov glas drhtao je od čežnje. "Zašto...? Kako...?" Bio je toliko pun želja da nije mogao da ih sve imenuje.
     "Ah, prijatelju, oprosti nam", rekao je Mhoram. "Ne smemo da odgovaramo na pitanja. Takav je Zakon."
     "Kao i kada sam prizvala mrtvog Kevina i time prekršila Zakon Smrti", prekinula ga je Elena, "odgovori Mrtvih okreću se protiv onog ko je postavio pitanje. Nećemo ti nauditi svojim odgovorima, voljeni."
     "A tebi ne trebaju odgovori", zadovoljno se smejao Penosled. "Ti si dorastao svakom pitanju."
     Penoslede! Kovenantu su se oči zamaglile od suza kao od krvi. Našao se na kolenima, iako se nije sećao kako.
     "Dovoljno je", pevušio je Šumnik. "Čak i sad je na ivici." Čvrst i skladan, prišao je tik do Kovenanta. "Tomase Kovenante, neću imenovati ono što tražiš. Ali osposobiću te da ga nađeš." Dotakao mu je čelo svojim žezlom. Beli plamen muzike prostrelio mu je um. "Znanje je u tebi, iako ga ne vidiš. Ali kada dođe vreme, naći ćeš načina da otvoriš moj dar." Kada je pesma uminula, nije ostavila za sobom ništa osim slabog osećanja mogućnosti.
     Kaer-Kaveral se sklonio u stranu; njegovo mesto bešumno je zauzeo Vrhovni poglavar Mhoram. "Prapoglavaru i Neverniče", nežno je rekao, "moj dar je savet. Kada shvatiš potrebu Domaje, moraćeš da je napustiš, jer ono što tražiš ne nalazi se u njoj. Ne možeš drugačije naći jedinu reč istine. Ali dajem ti upozorenje: ne daj da te obmane potreba Domaje. Ono što tražiš nije ono što izgleda da jeste. Na kraju ćeš morati da se vratiš u Domaju."
     Povukao se pre nego što je Kovenant stigao da ga išta upita.
     Elena je stupila na mesto Vrhovnog poglavara. "Voljeni", rekla je uz osmeh pun dubokih osećanja, "zapalo mi je da ti kažem teške stvari. Istina je ono čega si se plašio; Domaja je izgubila moć da ti izleči bolest, jer je Opaki uništio mnoga dobra. Stoga žalim što žena koja te prati nije imala snage da pođe sa tobom, jer moraš mnogo toga da podneseš. Ali ona mora doći jednog dana ovamo da se suoči sa sobom. Pazi na nju, voljeni, kako bi na kraju mogla da nas sve isceli."
     Onda joj je glas postao oštriji, pun odjeka divlje mržnje koja ju je navela da prekrši Zakon Smrti. "Moram da ti kažem još i ovo. Kada kucne tvoj čas i kada budeš morao da se suočiš sa Opakim, naći ćeš ga u Planini Groma - u Kiril Trendoru, od kojeg je sebi načinio stanište."
     Elena, ječao je Kovenant. Još mi nisi oprostila, iako to ni ne znaš.
     Trenutak kasnije, pred njim je stajao Banor. Lice krvnog gardiste bilo je lice haručaija - hladno i neumoljivo. "Neverniče, ja nemam dar za tebe", rekao je bez osećanja u glasu. "Ali reći ću ti nešto. Izbavi moj narod. Njihova sudbina je prokletstvo. Dobro će ti služiti."
     Onda je prišao Penosled; Kovenant je tek sad video da džin nije sam. "Dragi prijatelju", vedro je rekao, "meni je zapalo da ti dam neprocenjiv dar. Gledaj!"
     Pokazao je svog pratioca; i Kovenant je smesta shvatio da taj čovek ne spada u Mrtve. Nosio je kratku, sivu tuniku, a pod njom mu je koža bila crna kao ponori između zvezda. Telo mu je bilo savršeno i snažno; ali kosa mu je bila crna, zubi i desni su mu bili crni, oči bez zenica crne kao ponoć. Držao se kao da nije svestan ni Mrtvih, ni Šumnika, ni Kovenanta. Oči su mu prazno zurile, ne videći ništa.
     "Ovo je Vain", rekao je Penosled, "Krajnji nakot pragrdana." Kovenant se trgao od sećanja na pragrdane. Ali džin je nastavio. "On je kruna svih pokolenja njihovog odgajanja. Kao prijatelj ti kažem: uzmi ga za saputnika. Neće ti odgovarati, jer ne govori, i ne služi ničemu do samom sebi. Ali ta svrha je moćna i veoma poželjna. Njegovi tvorci vični su znanstvu, iako izmučeni, i kada na njega dođe red on neće pokleknuti.
     Kažem da ne služi ničemu do svojoj svrsi. Ipak, da bi ga ti prihvatio, pragrdani su ga tako stvorili da mu se jednom može zapovediti. Samo jednom, ali nadam se da će biti dovoljno. Kada budeš u nuždi i kada ne bude druge pomoći, reci mu 'Nekhrimah, Vaine' i on će te poslušati.
     Tomase Kovenante. Dragi prijatelju." Penosled se nagnuo nad njega, moleći čitavim telom. "U ime Uboj Plampepela, gde sam sagoreo i ponovo se rodio, preklinjem te da primiš ovaj dar."
     Kovenant se jedva uzdržao da ne zagrli džina oko vrata. Stekao je duboku jezu od pragrdana i svih njihovih dela. Ali Penosled mu je bio prijatelj i umro je zbog toga. Promuklo je rekao. "Da. U redu."
     "Zahvaljujem ti", šapnuo je džin i povukao se.
     Za trenutak je vladalo ćutanje. Svetlost Utvara se mutno dizala, a Mrtvi su stajali kao simboli nekadašnje moći i bola. Kaer-Kaveralova pesma zadobila je prizvuk naricanja. Njegovo presijavanje obojilo se purpurom. Kovenant je iznenada osetio da će mu prijatelji otići. Istog časa počeo je da u srcu traži reči kojima će im saopštiti da ih je voleo.
     Šumnik mu je ponovo prišao; ali Vrhovni poglavar Mhoram ga je zaustavio. "Još jednu reč", obratio se Mhoram Kovenantu. "Ovo se mora reći, mada mnogo rizikujem time. Prijatelju, opasnost nad Domajom nije kao nekad. Poglavar Kletnik radi na nov način, tražeći uništenje, a na njegovo zlo se ne može odgovoriti bitkom. Rekao ti je da si mu ti Neprijatelj. Seti se da je uvek želeo da te povede pogrešnim putem. Ne vredi izbegavati njegove klopke, jer su uvek ispunjene drugim klopkma, a život i smrt su suviše prepleteni da bi naškodili jedno drugom. Ali neophodno je razumeti ih kako bi vladao njima. Kada..." Za trenutak je oklevao. "Kada dođe ključni trenutak i kada ne bude bilo drugog načina, seti se paradoksa belog zlata. U suprotnosti je nada."
     Nada? - kriknuo je u sebi Kovenant. Mhorame! Zar ne znaš da ću pokleknuti?
     Sledećeg trenutka Kaer-Kaveralova pesma čvrsto mu se spustila za vrat i zaspao je u gustoj travi.