4. "PRIPADAŠ MENI"

     Tomasu Kovenantu je crvena agonija probadala grudi. Osećao je da vrišti, ali vatra je bila suviše jaka; nije mogao da čuje sebe. Plamen je iz rane vitlao po njemu, ocrtavajući mu nerve kao područje bola. Nije mogao da se odupre.
     Nije želeo da se odupre. Spasao je Džoanu. Spasao Džoanu. Ta misao se ponavljala u njemu, sokoleći ga protiv nezamislivog nasilja bola. Prvi put za jedanaest godina znao je na čemu je sa svojom bivšom ženom. Vratio je stari dug prema njoj do granice sopstvene smrtnosti; dao joj je sve što ima kao naknadu za krivicu bez krivice što ima lepru. Od njega se više ništa nije moglo tražiti.
     Ali vatra je imala glas. Isprva suviše snažan da bi ga razumeo. Odzvanjao mu je u ušima kao rušenje stenja. Udisao ga je sa svakim drhtavim dahom; odjekivao mu je kroz požar u grudima. Ali postepeno je postao jasan. Izgovarao je reči teške kao stenje.

     "Tvoja volja je moja.
     Ne nadaj se životu bez mene,
     ni nadi ni životu bez mene.
     Sve je to moje.

     Tvoje srce je moje.
     Nemaš ljubav ni mira u sebi,
     ni mira ni ljubavi u sebi.
     Sve je to moje.

     Tvoja duša je moja.
     Ne možeš sanjati o spasenju,
     ne možeš moliti za spasenje.
     Pripadaš meni."

     Osionost tih reči ispunila ga je pobunom. Poznavao je taj glas. Punih deset godina spremao se za njega, učvršćujući veru u istinu ljubavi i besa koji su ga osposobili da mu se suprotstavi. Pa ipak, imao je moć da ga užasne. Odzvanjao je od naslađivanja bedom gubavaca. Zarobio ga je i neće ga pustiti.
     Sada je želeo da se bori. Želeo je da živi. Nije mogao podneti da taj glas postigne ono što želi od njega.
     Ali nož je preduboko prodro; rana je bila potpuna. Utrnulost je puzala kroz njega, a crvena vatra bledela je u izmaglici. Nije imao puls, nije se sećao kako se diše. Nije mogao...
     Tik van izmaglice, setio se Linden Averi.
     Vatru mu paklenu!
     Pratila ga je, iako ju je upozorio - upozorio uprkos činjenici da je očito izabrana za ispunjenje neke bitne uloge. Bio je toliko rastrzan - a ona mu je samo podstakla nedoumicu, obeshrabrila ga i razbesnela svojom rešenošću da se upliće u stvari koje ne razume. Pa ipak, ona je prva žena u poslednjih deset godina koja ga se nije bojala.
     I pala je pored njega, pokušavajući da mu spase život. Čovek ju je udario; vatra ju je zahvatila kada je posegnula ka njemu. Ako je i ona preneta u Domaju...!
     Naravno da jeste. Zašto bi joj inače starac prilazio?
     Ona nema znanja ni moći kojima bi se branila, ne postoji način da shvati šta joj se dešava.
     Kovenant se slepo borio protiv utrnulosti, odupirao se glasu. Linden je pokušala da mu spase život. Nije je mogao samu prepustiti takvoj sudbini. Srce mu se ispunilo gnevom zbog grubosti njenog usuda. Pakla mu! - besneo je. Ne možeš to učiniti!
     Odjednom je iz njega planuo oživljeni oganj - čisti beli plamen, vatra njegove potrebe. Usredsredio se u rani od noža, vrištao mu kroz grudi kao apoteoza ili sagorevanje. Vrelina mu je pulsirala u srcu, plućima, osakaćenoj šaci. Telo mu se izvilo od bola i besa.
     Sledećeg trenutka kriza je prošla. Kroz Kovenanta se razlilo opipljivo olakšanje. Bol je uminuo, ostavljajući ga mlitavog i zadihanog na kamenu. Izmaglica se zlobno kovitlala, ali ga nije doticala.
     "Ah, još si tvrdoglav", narugao mu se glas, toliko ličan u svom preziru da je mogao poticati i iz njegovog uma, a ne iz vazduha punog mirisa ružinog ulja. "Tvrdoglav kako se samo poželeti može. Jednim potezom si osigurao sopstveni poraz. Sada moja volja naređuje i ti si izgubljen. Puzavče!"
     Kovenant se trgao od zlobe u toj reči.
     Poglavar Kletnik.
     "Ne sviđa ti se titula koju si dobio?" Opaki je govorio tiho, jedva glasnije od šapata; ali ta prigušenost samo je naglašavala njegovu duboku mržnju. "Potpuno ti odgovara. Nikada mi nisi toliko potpuno pripadao. Veruješ da si bio blizu smrti. Nije tačno, puzavče! Ne bih ti dopustio da umreš. Daleko bolje će mi poslužiti tvoj život."
     Kovenant je želeo da zamahne ka magli, da je otera od sebe. Ali bio je preslab. Ležao je na kamenu kao da su mu udovi iskrvarili do kraja. Trebala mu je sva snaga volje da bi dozvao u život sopstveni glas. "Ne verujem", promuklo je dahnuo. "Nisi valjda dovoljno glup da pokušaš ponovo."
     "Ah, ti ne veruješ", narugao se poglavar Kletnik. "Pa, sumnjaj onda. Ne veruj, a ja ću ti iščupati dušu iz kostiju!"
     Ne! Kovenant je nemo jeknuo. Imao sam deset godina da shvatim šta se prošli put desilo. Ne možeš mi ponovo učiniti to isto.
     "Puzaćeš ti preda mnom", nastavio je Opaki, "i radovaćeš se tome. Tvoja pobeda nada mnom ne znači ništa. Dobro mi je poslužila. Planovi koje sam pokrenuo u mukama sada donose plodove. Vremena su se izmenila. Svet više nije kao što je nekad bio. I Nevernik se promenio." Magla je učinila da reč Nevernik zazvuči kao ime moćnog podsmeha. "Više nisi slobodan. Prodao si sebe radi one nikakve žene koja te se gadi. Kada si primio njen život od mene, postao si moje oruđe. Oruđe nema mogućnost izbora. Zar ti moj Neprijatelj nije objasnio neophodnost slobode? Samo tvoje prirustvo na ovom mestu daje mi moć da vladam nad tobom."
     Kovenant se trgao. Poglavar Kletnik je govorio istinu; nije bio slobodan. Kada je trampio sebe za Džoanu, upustio se u nešto što nije mogao da odmeri ni prekine. Želeo je da krikne; ali bio je suviše besan da bi pokazao toliku slabost.
     "Mi smo protivnici, ti i ja", nastavio je poglavar Kletnik, "neprijatelji do samog kraja. Ali kraj će biti tvoj, Neverniče, a ne moj. Naučićeš da veruješ u to. Dvadeset stoleća sam ležao zakopan u Domaju koju mrzim, nesposoban za ma šta drugo osim gađenja. Ali vremenom sam se vratio sebi. Skoro isto toliko stoleća pripremao sam odmazdu. Kad stvari dođu do kraja, ti ćeš biti oruđe moje pobede."
     Pakla mu krvavog! Kovenantu se smučilo od guste magle i mirisa poglavara Kletnika. Ali gnev mu je bio jasan. Neću dopustiti da to učiniš!
     "Čuj me sada, puzavče. Čuj moje proročanstvo. Namenjeno je samo tvojim ušima - i pazi! Nema nikoga u Domaji kome bi ga preneo."
     To ga je zabolelo. Nikoga? Šta se desilo sa poglavarima?
     Ali Opaki je nemilosrdno nastavio, izazivajući Kovenanta i samom svojom smirenošću. "Ne, samo tebi kažem: dršći u srcu, jer na tebi je zlo koje smatraš najstrašnijim! Tvoja ranija pobeda nije donela ništa osim što je pripremila ovaj trenutak. Ja sam poglavar Kletnik, Opaki, i govorim reči istine. Tebi kažem: divlja magija više nema moći protiv mene! Sada ti neće služiti. Nikakva moć nije dovoljna.
     Neverniče, ne možeš mi se suprotstaviti. Na kraju ćeš imati samo jedan izbor i načinićeš ga u očajanju. Svojom voljom ćeš predati belo zlato u moje ruke."
     Ne! povikao je Kovenant. Ne! Ali nije mogao da prodre kroz Kletnikovu uverenost.
     "Znajući da ću upotrebiti tu moć da uništim Zemlju, predaćeš je u moje ruke i nikakva nada i nikakva mogućnost pod čitavim Svodom vremena neće te sprečiti u tome!
     Da, dršći, puzavče! Pred tobom je veće očajanje nego što tvoje bedno smrtničko srce može da podnese!"
     Besni šapat pretio je da zdrobi Kovenanta o stenu. Ječao je odbijanje i kletve, ali oni nisu delovali, nisu mogli da mu oslobode grlo ružinog ulja.
     Onda je poglavar Kletnik počeo da se smeje. Vazduh se ispunio zadahom izopačenja i smrti. Kovenantu se za trenutak toliko smučilo da su mu gotovo popucali mišići u grudima.
     Ali dok se borio da se savlada, ruganje se polako udaljilo. Vetar je prodro kroz njega i razneo maglu. Vetar je bio hladan, kao da na njemu leti ledeni smeh, bezglasno odjekujući; ali okolina je postala jasna jer se izmaglica razredila i nestala.
     Kovenant je poleđuške ležao pod blistavo plavim nebom i čudnim suncem.
     Sunce je bilo visoko. Blesak središta njegovog diska je bio poznat, utešan. Ali nosilo je plavu koronu nalik na safirni prsten; a od njenog zračenja ostatak neba potamneo je kao da je zaklonjen velom.
     Tupo je čkiljio u njega, suviše zbunjen da se pokrene ili reaguje. Svojom voljom... Sunčev oreol uznemirio ga je nečim što nije mogao da odredi. Planovi koje sam pokrenuo u mukama... Pokrećući se kao po sopstvenoj volji, njegova desnica se polako micala ka mestu gde ga je pogodio nož.
     Prsti su mu bili suviše utrnuli i njima ništa nije osećao. Ali osećao je njihov pritisak na grudima. Osećao je njihov dodir kada su skliznuli kroz prorez nasred majice koju je nosio.
     Nije bilo bola.
     Povukao je ruku i spustio pogled sa neba da bi pogledao prste.
     Nije bilo krvi.
     Seo je naglim trzajem od kojeg mu se zavrtelo u glavi. Za treutak je morao da se osloni na ruke. Trepćući, zaslepljen suncem, jedva je usmerio pogled na grudi.
     Majica mu je bila prosečena - tik ispod grudne kosti video je prorez širine šake. Kroz njega se videla bela linija novog ožiljka.
     Zurio je u njega. Kako...?
     Još si tvrdoglav. Je li iscelio samog sebe? Divljom magijom?
     Nije znao. Nije bio svestan da nosi ikakvu moć. Je li moguće da je sve to nesvesno izveo? Vrhovni poglavar Mhoram mu je jednom rekao: Ti jesi belo zlato. Je li to značilo da je sposoban da koristi moć ni ne znajući to? Ne kontrolišući je? Vatre mu paklene!
     Prošlo je dosta vremena pre nego što je ustanovio da gleda u grudobran. Sedeo je na jednom kraju okrugle kamene platforme okružene niskim zidom što mu je u tom položaju dopirao do grudi.
     Trzaj prepoznavanja trgao ga je iz ukočenosti. Poznavao je ovo mesto.
     Kevinov Vidikovac.
     Za trenutak se upitao: Zašto ovde? Ali istog časa u njemu se zategao lanac povezivanja i brzo se okrenuo da nađe Linden kako onesvešćena leži iza njega.
     Gotovo se upaničio. Ležala je potpuno nepomično. Oči su joj bile otvorene, ali ništa nije videla. Mišići ruku i nogu mlitavo su joj visili sa kostiju. Kosa joj je bila zamršena preko lica.
     Pripadaš meni.
     Kovenant je odjednom počeo da se znoji na hladnom vazduhu.
     Zgrabio ju je za ramena, protresao je, onda joj podigao levu ruku i počeo da je tapše po nadlanici. Zavrtela je glavom, buneći se. Usne su joj se izvile u jecaju. Počela je da se otima. Pustio joj je ruku i obuhvatio joj lice dlanovima kako bi je sprečio da se povredi o kamen.
     Odjednom joj se pogled probudio. Drhtavo je udahnula vazduh i vrisnula. Taj krik je zazvučao kao ovaploćenje usamljenosti pod beskrajnim nebom i čudnim, plavo oivičenim suncem.
     "Linden!" povikao je. Upravo je udisala vazduh da ponovo vrisne. "Linden!"
     S mukom je usmerila ka njemu pogled očiju izbezumljenih užasom ili besom, kao da joj je zapretio svojom leprom.
     Svom snagom ga je ošamarila.
     Kovenant se trgao, više od iznenađenja nego od bola.
     "Đubre jedno", dahtala je, dižući se na kolena. "Zar nisi imao petlje čak ni da živiš?" Duboko je udahnula da nastavi da viče. Ali pre nego što je stigla da oslobodi sav gnev, lice joj se izobličilo od zaprepašćenja. Pokrila je dlanovima usta, a onda i celo lice. "O, Bože", prigušeno je zaječala.
     Zbunjeno je piljio u nju. Šta joj se desilo? Želeo je da je odmah protrese i zahteva objašnjenje. No, situacija je bila suviše složena, a ona je bila potpuno nespremna. Živo se setio svog prvog dolaska ovamo. Da mu Lena nije pružila ruku, umro bi od vrtoglavice i ludila. Nijedan um ne može ovo da prihvati. Da ga je samo poslušala, da se klonila opasnosti...
     Ali nije ga poslušala. Bila je ovde i trebala joj je pomoć. Još nije ni znala koliko joj treba pomoć. Nje radi se primorao da ubaci u glas nešto nalik na nežnost. "Želela si da razumeš, a ja sam ti ponavljao da nisi spremna za to. Sada ćeš, čini mi se, morati da razumeš - želela to ili ne."
     "Kovenante", ječala je kroz dlanove. "Kovenante."
     "Linden." Pažljivo joj je dotakao šake i naterao je da spusti ruke.
     "Kovenante..." Otkrila je lice. Oči su joj bile smeđe, duboke i vlažne, tamne od posledica straha. Brzo je oborila pogled, onda ga vratila. "Mora da sam sanjala." Glas joj je podrhtavao. "Mislila sam da si moj otac."
     Nasmešio se nje radi, iako su ga izubijane kosti bolele od napetosti. Otac? Želeo je da je detaljno ispita, ali nije. Bilo je važnijih pitanja.
     Ali pre nego što je zaustio da pita, ona je počela da se pribira. Provukla je prste kroz kosu i trgla se kad je dotakla povredu iza uha. Za trenutak se zagledala u tragove krvi na prstima. Onda su joj se vratila i ostala sećanja. Glasno je udahnula i pogledala Kovenantove grudi. "Nož..." Njena žurba se gotovo pretvorila u napad. "Videla sam..." Posegnula je ka njemu, podigla mu majicu i zagledala se u sveži ožiljak pod grudnom kosti. Zgrozila se. Pružila je ruku ka njemu i naglo je trgla. Glas joj se pretvorio u promukli šapat. "To nije moguće."
     "Slušaj." Levom rukom joj je podigao lice, naterao je da ga pogleda u oči. Želeo je da joj odvuče pažnju, da je pripremi. "Šta je bilo sa tobom? Onaj čovek te je udario. Prekrila nas je vatra. Šta je bilo posle?"
     "Šta je bilo sa tobom?"
     "Idemo redom." Od napora samosavlađivanja glas mu je zvučao gorko. "Ima previše toga što prvo moraš da razumeš. Molim te, daj mi vremena. Reci mi šta se desilo."
     Povukla se od njega. Čitavim telom odbacivala je postavljeno pitanje. Uperila je drhtavi prst ka njegovim grudima. "To je nemoguće."
     Nemoguće. U tom trenutku je mogao da je zaspe nemogućim stvarima. Ali uzdržao se i rekao samo jednu. "I opsednutost je nemoguća."
     Očajno ga je pogledala u oči, a onda zažmurila. "Mora da sam bila u nesvesti", rekla je tihim glasom. "Sanjala sam svoje roditelje."
     "Ništa nisi čula? Glas kako preti?"
     Iznenađeno je otvorila oči. "Ne. Je li trebalo?"
     Sagnuo je glavu da sakrije sopstvenu zbunjenost. Kletnik se njoj nije obratio? Značenje toga ispunilo ga je olakšanjem i strahom istovremeno. Je li ona na neki način nezavisna od njega? Slobodna od njegove kontrole? Ili je već toliko siguran u nju?
     Kada je Kovenant ponovo podigao pogled, Linden se zagledala u grudobran, sunce, prostrano nebo. Lice joj se postepeno ukočilo. Počela je da se podiže na noge. "Gde smo mi?"
     Uhvatio ju je za ruke i zadržao u sedećem položaju. "Pogledaj me." Vrtela je glavom u paničnom strahu. Svuda oko Kovenanta pulsirala je potreba; svuda su bila pitanja. Ali u tom trenutku strašna potreba na njenom licu bila je važnija od svega. "Doktore Averi." Vazduh je odisao ludilom; znao je to iz iskustva. Ako joj sada ne pomogne, možda joj više nikada neće prići dovoljno blizu. "Pogledaj me."
     Taj zahtev ju je naterao da okrene ka njemu podivljali pogled.
     "Objasniću ti. Samo mi daj vremena."
     Glas joj je bio oštar nao nož. "Objasni mi."
     Trgao se, posramljen; on je kriv što se Linden našla ovde - i što je toliko nespremna. Ali prisilio se da joj uzvrati pogled. "Ranije nisam mogao da ti kažem." Glas mu je ogrubeo zbog onoga što će morati da izgovori. "Nije bilo načina da mi poveruješ. A sada je tako zamršeno..."
     Presekla ga je pogledom kao kandžama.
     "Postoje dva potpuno različita objašnjenja", rekao je što je mirnije mogao. "Spoljašnje i unutrašnje. Spoljašnje objašnjenje je nešto lakše prihvatiti. Glasi ovako." Duboko je udahnuo. "Ti i ja još ležimo u onom trouglu." Od grimase su ga zabolele modrice. "U nesvesti smo. I tako onesvešćeni, mi sanjamo. Sanjamo isti san."
     Lice joj se ukočilo od neverice. Požurio je da doda. "Nije toliko nategnuto kao što misliš. Duboko u umu - tamo odakle potiču snovi - većina ljudi ima mnogo toga zajedničkog. Zato se mnogo naših snova odigrava po šablonu koje i drugi ljudi mogu da prepoznaju.
     To se sada dešava nama." Nastavio je da je zasipa rečima, ne zato što je želeo da je ubedi, nego zato što je znao da joj treba vremena, da joj treba bilo kakav odgovor, ma kako neverovatan, da joj pomogne da preživi prvi šok situacije u kojoj se našla. "Sanjamo isti san. I nismo jedini", nastavio je, ne dajući joj priliku da uobliči nevericu u reči. "I Džoana je sanjala delove istog sna. I onaj starac - onaj kojeg si spasla. Svi smo povezani istim nesvesnim procesom."
     Pogled joj je odlutao. Obrecnuo se na nju. "Gledaj u mene! Moram da ti kažem kakav je ovo san. Opasan je. Može da ti naudi. Stvari pokopane duboko u nama su moćne i nasilne i isplivaće na površinu. Tama u nama... destruktivni deo, deo koji celog života držimo zaključan u sebi... ovde je živ. Svi mi negde duboko mrzimo sami sebe. Ovde je to ovaploćeno - otvoreno, onako kako se dešava u snovima. Zove se poglavar Kletnik Opaki i želi da nas uništi.
     O tome je Džoana stalno govorila. O poglavaru Kletniku. I na to je mislio onaj starac. 'Ma kako te napao. Budi što jesi.' Budi ono što jesi pred sobom, nemoj služiti Opakom, ne dopusti da te uništi. To moramo da učinimo." Molio ju je da prihvati značenje onoga što joj govori, čak i ako reši da ne poveruje u samo objašnjenje. "Moramo da ostanemo razumni, da se držimo sebe, da branimo ono što jesmo, ono u što verujemo i ono što želimo. Dok se ne završi. Dok se ne osvestimo."
     Zastao je, primorao sebe da joj da vremena.
     Spustila je pogled na njegove grudi, kao da ožiljak predstavlja proveru onoga što je rekao. Preko lica su joj prelazile senke straha. Kovenant je odjednom bio siguran da ona zna šta znači mrzeti sebe.
     "Ovo ti se već desilo", ukočeno je rekla.
     Klimnuo je glavom.
     Nije podizala pogled. "I veruješ u to?"
     Želeo je da kaže - jednim delom. Ako sastaviš dva objašnjenja, počinju da liče na ono u šta ja verujem. Ali u njenom trenutnom stanju, nije mogao da je optereti poricanjem. Zato je ustao i povukao je na noge da pogleda sa Vidikovca.
     Osetio je da se ukočila od šoka.
     Nalazili su se na kamenoj ploči nalik na platformu, koja kao da je visila u vazduhu. Pokrivalo ih je prostranstvo neba, ogromno kao da su na vrhu planine. Čudni oreol oko sunca davao je uznemirujući preliv sivom moru oblaka koje se talasalo na nekih dvesta stopa niže. Oblaci su se sudarali kao udari groma, pokrivajući zemlju od obzorja do obzorja.
     Kovenanta je uhvatio grč vrtoglavice; odjednom se prisetio da se nalazi na dve hiljade stopa iznad predgorja. Ali potisnuo je naglu nesigurnost i paniku i usmerio se na Linden.
     Bila je ošamućena, ukočena. Ovaj skok bez prelaza iz noći u šumi do jutra u ovakvoj okolini potpuno ju je uzdrmao. Želeo je da je zagrli, da nasloni njeno lice sebi na grudi kako bi je zaštitio; ali znao je da ne može, da nije u stanju da joj pruži snagu da podnese stvari koje su i njega jednom gotovo uništile. Morala je da preživi sama. Smrknuto ju je okrenuo da pogleda i na drugu stranu.
     Planine koje su se tamo strmo dizale kao da su joj nanele udarac. Iskakale su iz oblaka gotovo nadohvat ruke. Vrhovi su im bili iskrzani i natmureni. Sa litice iza Vidikovca protezale su se na obe strane kao klinovi, istežući se u visinu sa udaljenošću. Ali daleko zdesna jedan ogranak se vraćao da proseče oblake pre nego što se ponovo spusti.
     Linden je piljila u liticu kao da će se svakog časa sručiti na nju. Kovenant je osećao kako joj se rebra napinju; bila je uhvaćena u klopku sulude situacije i nije mogla da smogne dovoljno vazduha pod ovolikim nebom za glasni krik. Bojeći se da će se otrgnuti od njega i pasti preko grudobrana, povukao ju je da opet bezbedno sedne na platformu. Skljokala se na kolena, nemo se njišući. U očima je imala užasno ukočen i prazan pogled.
     "Linden!" Nije znao šta drugo da učini, pa se proderao. "Zar nemaš petlje čak ni da živiš?"
     Jeknula je i udahnula vazduh. Usmerila je pogled ka njemu kao dva mača kad iskaču iz kanija. Čudno sunčevo svetlo dalo je njenom licu izraz tamnog besa.
     "Izvini", promuklo je rekao. Ovakva reakcija zadala mu je bol koliko i malopređašnja bespomoćnost. "Bila si tako..." Nehotice je zašao u nešto što nema prava da dira. "Nisam želeo da ti se ovo desi."
     Odbacila je njegovo izvinjenje divljim pokretom glave. "Sada", dahnula je, "da čujem drugo objašnjenje."
     Klimnuo je glavom. Polako ju je pustio i povukao se da sedne leđima oslonjen na grudobran. Nije razumeo njenu neobičnu kombinaciju snage i slabosti; ali u tom trenutku njegovo nerazumevanje nije bilo važno. "Unutrašnje objašnjenje."
     Prožeo ga je dubok umor. Borio se da nađe potrebne reči. "Nalazimo se na mestu zvanom Domaja. To je drugačiji svet - kao da je na potpuno drugačijoj planeti. Ove planine su Južnikov venac, južna granica. Čitava Domaja nalazi se zapadno, severno i istočno od nas. Ovo mesto je Kevinov vidikovac. Ispod nas, malo na zapad, bilo je selo zvano Kamendol Mithil. Veselkamen je..." Ali pomisao na Veselkamen prizvala je sećanje na poglavare; povukao se od nje. "Bio sam već ovde.
     Većina onog što mogu da ti kažem neće ti ništa značiti dok se ne uveriš sama. Ali postoji nešto što je u ovom trenutku važno. Domaja ima neprijatelja. Poglavara Kletnika." Zagledao se u nju, pokušavajući da pronikne u njenu reakciju. Ali oči su joj zračile tamu i ništa drugo. "Hiljadama godina", nastavio je, "Kletnik je pokušavao da uništi Domaju. Za njega... to je neka vrsta zatvora. Želi da se probije napolje." U sebi je ječao zbog nemogućnosti da prihvatljivo objasni ono što ima nekome ko nikada nije iskusio nešto slično. "On nas je preneo iz našeg sveta. Doveo nas je ovamo. Želi da mu služimo. Misli da može upravljati nama kako bismo mu pomogli da uništi Domaju.
     Ovde imamo moć." Nadao se da govori istinu. "Pošto dolazimo spolja, nismo vezani Zakonom, prirodnim redom stvari koji sve drži na okupu. Zato nas Kletnik želi, zato želi da nas koristi. Možemo da radimo ono što niko drugi ne može."
     Da bi poštedeo sebe tereta njene neverice, zabacio je glavu na grudobran i zagledao se u planine. "Neophodnost slobode", šapnuo je. "Sve dok nismo vezani nikakvim Zakonom, nijednom osobom... i nijednim objašnjenjem", morao je da olakša sebi savest, "imamo moć." Ali ja nisam slobodan. Već sam odabrao. "Sve se svodi na to. Moć. Moć koja me je izlečila.
     Onaj starac - on nekako zna šta se dešava u Domaji. I nije Kletnikov prijatelj. Odabrao te je za nešto - ne znam za šta. Ili je možda želeo da se osigura. Da proveri jesi li ti tip ličnosti kojom Kletnik može da manipuliše.
     Što se tiče Džoane, poslužila je Kletniku kao sredstvo da dođe do mene. Bila mu je podložna. Posle onoga što se desilo kada sam poslednji put bio ovde, ja nisam bio podložan. Iskoristio ju je da me natera da svojom voljom stupim u onaj trougao. Tako je mogao da me prizove ovamo." Ono što ne razumem, uzdahnuo je u sebi, jeste zašto je morao tako da postupi. Renije nije bilo tako. "Možda je čista slučajnost to što si i ti ovde. Ipak, ne verujem."
     Linden je pogledala stenu pod sobom kao da proverava da stvarno postoji, a onda je dotakla modricu iza uha. Namrštila se i sela. Sada ga više nije gledala. "Ne razumem", ukočeno je rekla. "Prvo mi kažeš da je ovo san - a onda kažeš da je stvarno. Prvo umireš tamo u onoj šumi - a onda si isceljen nekakvim... nekakvom magijom. Prvo je poglavar Kletnik plod mašte - a onda je stvaran." Uprkos njenim naporima, glas joj je blago podrhtavao. "Koje je tačno? Ne može biti i ovako i onako." Zgrčila je šake u pesnice. "Ti možda umireš."
     Ah, meni mora biti i ovako i onako, promrmljao je Kovenant. To je kao vrtoglavica. Rešenje je u protivurečnosti - u srcu paradoksa. Ali nije to rekao naglas.
     Ipak, Lindenino pitanje donelo mu je olakšanje. Njen neumorni um - potreba koja je odbacila njegove napore da je upozori i navela je da ga prati ka ovom usudu - već je počeo da se hvata u koštac sa situacijom. Ako ima snage da mu se suprotstavi, znači da je kriza prošla, bar za trenutak. Ustanovio je da se smeši uprkos strahu.
     "To nije važno", odgovorio je. "Možda je ovo stvarno - a možda nije. Možeš verovati u ono što želiš. Ja ti samo nudim okvirno objašnjenje, tako da imaš odakle da počneš."
     Ruke su joj se i dalje kretale - doticala je sebe i kamen, kao da joj treba osećaj dodira kako bi se uverila u sopstveno postojanje. Trenutak kasnije je nastavila. "Bio si već ovde." Ljutnja u njoj pretvorila se u bol. "Ovo je tvoj život. Reci mi kako da razumem."
     "Suoči se s tim", odgovorio je bez oklevanja. "Kreni. Otkrij šta se dešava - šta je posredi. Šta je tebi važno." Iz iskustva je znao da nema druge odbrane od ludila; stvarnost i nestvarnost Domaje se ne mogu pomiriti. "Daj sebi vremena da otkriješ ko si zaista."
     "Znam ja ko sam." Tvrdoglavo je isturila bradu. Linija nosa bila joj je pre precizna nego krhka; usta su joj po navici delovala uzdržano. "Ja sam lekar." Ali upravo se suočavala sa nečim što nije znala kako da shvati. "Čak nemam ni svoju tašnu." Ispitivala je sopstvene ruke kao da se pita čemu bi mogle poslužiti. Kada mu je uzvratila pogled, postavila je pitanje pre kao zahtev nego kao molbu. "U šta ti veruješ?"
     "Ja verujem" - nije se trudio da priguši grubost u glasu - "da moramo naći načina da zaustavimo Kletnika. To je važnije od svega ostalog. On pokušava da uništi Domaju. Neću ga pustiti da uspe. Eto, to sam ja."
     Zurila je u njega sa odobravanjem. "Zašto? Kakve to veze ima sa tobom? Ako je ovo san, onda nije važno. A ako je..." Bilo joj je teško da izgovori reči. "Ako je stvarno, onda nije tvoj problem. Možeš da ne misliš na to."
     Kovenant je osetio stari gnev. "Kletnik se podsmeva gubavcima."
     Oči su joj planule odsjajem razumevanja. Njeno mrštenje jasno je govorilo - niko nema prava da se podsmeva bolesti.
     "Šta ćemo sada?" napeto je upitala.
     "Sada?" Bio je malaksao od vrtoglavice; ali njeno pitanje ga je podstaklo. Imala je razloge, snage, mogućnosti. Starac nije bezrazložno rizikovao. "Sada", smrknuto je rekao, "ako savladam vrtoglavicu, sići ćemo odavde i poći da saznamo u kakvoj smo nevolji."
     "Dole?" Zažmirkala je. "Ne znam ni kako smo dospeli gore."
     Da bi joj odgovorio, pokazao je glavom ka planinama. Kada se okrenula, primetila je otvor u zakrivljenom grudobranu tačno nasuprot litici. Gledao ju je kako puzi ka otvoru i gleda ono što je on znao da postoji.
     Grudobran je okruživao vrh dugačke kamene spirale koja se povijala ka litici pod Vidikovcem. Na gornjoj površini bile su urezane grube stepenice.
     Pridružio joj se. Jedan pogled mu je rekao da neće lako savladati vrtoglavicu. Dve stotine stopa niže, stepenice su nestajale u oblacima kao da padaju u tamu.