6. OBLAR

     Naglo se probudio, lica prekrivenog zagušljivim muljem koji ga je terao da pokrene ruke i skloni gadost sa sebe. Ali ruke su mu bile vezane iza leđa. Za trenutak se bespomoćno otimao, a onda je shvatio da može da diše.
     Pluća su ga bolela od suvog, ledenog vazduha, ali i to mu je prijalo. Postepeno je potisnuo mučninu.
     Odnekud blizu sebe čuo je Lindenin miran glas. "Biće ti dobro. Mora da su nas pogodili nekakvim anestetikom. Liči na etar - daje osećaj mučnine. Ali proći će. Mislim da nam nisu naudili."
     Zakratko se odmorio na hladnom kamenu, a onda se prevrnuo na leđa i nekako se postavio usedeći položaj. Veze su otežavale pokrete; zapljusnuo ga je talas vrtoglavice. "Prijatelji", promrmljao je. Ali vazduh ga je umirio. "Nazik je bio u pravu."
     "Nazik je bio u pravu" ponovila je kao da je reči ne zanimaju.
     Bili su u sobi tesnoj kao ćelija. Vrata su bila zaklonjena teškom zavesom; ali na suprotnom zidu nalazio se prozor sa rešetkama, koji je propuštao u sobu sivilo jutra - kasne zore zbog planina koje su odlagale izlazak sunca. Rešetke su bile gvozdene.
     Linden je sedela preko puta njega. Ruke su joj bile povijene na leđa; i njoj su zglobovi bili vezani. Ipak je uspela da očisti blato sa obraza. Ramena košulje bila su pokrivena njima.
     Kovenantovo lice nosilo je osušeni mulj kao utrnulost od lepre.
     Premestio se tako da se nasloni na zid. Konopci su mu se usekli u zglobove. Zatvorio je oči. Klopka, mrmljao je. Nazikova smrt bila je klopka. Bio je ubijen zato da bi Kovenant i Linden nabasali na straže Kamendola Mithil i bili zarobljeni. Šta Kletnik pokušava? - upitao je tamu iza sklopljenih kapaka. Da nas natera na borbu sa ovim ljudima?
     "Zašto si to učinio?" upitala je Linden. Glas joj je bio miran, kao da je već iscedila iz njega sva osećanja. "Zašto si mi rekao za tu devojku?"
     Naglo je otvorio oči da je pogleda, ali u mutnom svetlu nije mogao da joj razabere izraz lica. Želeo je da kaže: Mani sad to, imamo prečih briga. Ali imala je potpuno pravo da sazna istinu o njemu.
     "Želeo sam da budem pošten prema tebi." Želudac mu se zgrčio od sećanja. "Ono što sam radio prilikom ranijih boravaka ovde uticaće na ono što nam se sada dešava. Kletnik ne zaboravlja. A i bojao sam se" - oklevao je zbog cene ove želje za iskrenošću - "da ćeš mi verovati, ne znajući kome, zapravo, veruješ. Neću da te izdam - time što neću biti ono što misliš da sam."
     Nije uzvratila. Oči ispunjene senkama nisu mu ništa govorile. Iznenada, pritisak neumanjene gorčine je počeo da istiskuje reči iz njega kao reku.
     "Pošto je ustanvljeno da sam leprozan i pošto se Džoana razvela od mene, godinu dana sam bio impotentan. Onda sam dospeo ovamo. Dešavalo se nešto što nisam mogao da razumem. Domaja je isceljivala ono što je u meni bilo mrtvo toliko dugo da sam već zaboravio da ga imam. A Lena..." Sećanje na nju peklo ga je kao kiselina. "Bila je toliko lepa da još imam košmare o njoj. Prve noći... to je bilo previše za mene. Gubavci ne bi smeli da budu potentni."
     Nije čekao da Linden odgovori; nastavio je, izlivajući svoje staro samoosuđivanje. "Svi su platili zbog toga. Ni ja nisam mogao da izbegnem posledice. Njena majka je prekratila život nekom vrstom samoubistva. Život njenog oca je uništen. Čovek koji je želeo da se oženi njome izgubio je sve. I ona je pomerila umom.
     Ali nisam se tu zaustavio. Izazvao sam njenu smrt i smrt njene kćeri, Elene - moje kćeri. Svi su odbijali da me kazne. Bio sam inkarnacija Bereka. Želeli su da im spasem Domaju. Lena je" - oh, Lena! - "iskasapljena u pokušaju da mi spase život."
     Linden je nepokretno slušala. Izgledala je kao kamena figura kraj zida, prazna i neumoljiva, kao da je nikakvo nabrajanje krivice neće dotaći. Ali kolena su joj bila čvrsto, odbrambeno pritisnuta uz grudi. Kada je ućutao, progovorila je promuklim glasom. "Nije trebalo da mi kažeš."
     "Morao sam." Šta drugo da kaže? "To sam ja."
     "Ne." Pobunila se kao da se između njih podigla optužba za zlo. "Nisi takav. Nisi to učinio namerno, zar ne? Spasao si Domaju, zar ne?"
     Otvoreno ju je pogledao. "Da. Na kraju."
     "Onda je to gotovo. Završeno." Spustila je glavu na kolena. Pritiskala ih je čelom kao da pokušava da priguši odzvanjanje misli. "Ostavi me na miru."
     Kovenant se zagledao u njeno teme, u kosu koja joj je padala oko nogu i pokušao da je razume. Očekivao je da će ga osuditi zbog onog što je učinio, a ne zbog toga što je priznao. Zašto je toliko osetljiva na to? Premalo je znao o njoj, ali kako da joj zatraži da priča o stvarima za koje je verovala da ljudi ne treba da znaju jedni o drugima?
     "Ne razumem." Glas mu je bio osoran zbog nerisgurnosti. "Ako tako misliš - zašto si se stalno vraćala? Uvalila si se u prilične nevolje da bi saznala šta krijem."
     Lice joj je ostalo zaklonjeno. "Rekla sam da me ostaviš na miru."
     "Ne mogu." Protresao ga je drhtaj besa. "Ne bi bila ovde da me nisi pratila. Moram znati zašto si to učinila. Samo tako mogu odlučiti da li da ti verujem."
     Naglo je podigla glavu. "Ja sam lekar."
     "To nije dovoljno", neumoljivo je odgovorio.
     Svetlo u prozoru postepeno je jačalo. Sada je mogao da razabere ponešto od njenog izraza - usne stegnute i stroge, oči kao tamni ponori ispod čela. Gledala ga je kao da je uljez u njenoj osnovnoj intimi.
     Trenutak kasnije odgovorila je tihim glasom. "Pratila sam te jer sam mislila da si snažan. Kad god bih te videla, bio si na nogama. Očajnički ti je trebala pomoć, ali ponašao si se kao da ti ni iscrpljenost ne može ništa." Reči su joj bile pune jeda. "Mislia sam da si snažan. Ali sad ispada da si samo bežao od osećanja krivice, kao i svi ostali. Pokušavao si da ponovo postaneš nedužan time što si prodao sebe umesto Džoane. Šta je trebalo da uradim?" Glas joj je otežao od tihog besa. "Da te pustim da se ubiješ?"
     Nastavila je pre nego što je stigao da odgovori. "Koristiš krivicu na isti način kao i lepru. Želiš da te ljudi odbace, da te se klone - da od tebe naprave žrtvu. Tako bi ponovo stekao nedužnost." Glas joj se postepeno pretvorio u tup šapat. "Već sam videla više takvih nego što mogu da podnesem. Ako već misliš da predstavljam pretnju po tebe, bar me ostavi na miru."
     Ponovo je sakrila lice nad kolena.
     Kovenant je ćutke piljio u nju. Njen sud ga je povredio kao čista neistina. Zar je to radio - davao joj moralni razlog da ga se gnuša pošto već nije bila osetljiva na fizičke razloge lepre? Zar se toliko bojao nečije pomoći ili poverenja? Brige? Zagledan u sliku o sebi, podigao se na noge i oteturao do prozora kao da će zaštititi oči gledanjem u nešto drugo.
     Ali prizor mu je samo prizivao sećanja. Potvrdio je da se on i Linden nalaze u Kamendolu Mithil. Tačno pred njim stajali su zid i krov druge kamene zgrade; a sa obe strane video je uglove drugih građevina. Zidovi su bili drevni, izglodani i ofucani stolećima upotrebe. Načinjeni su bez maltera, slaganjem velikih kamenih ploča i gromada, koje je na okupu držala sopstvena težina i pokriveni ravnim krovovima. Iza krovova su se videle planine.
     Nad njima je nebo nosilo smeđi preliv, kao da je puno prašine.
     Bio je već ovde i nije mogao da poriče istinu; zaista se bojao. Već je previše ljudi koji su brinuli za njega platilo ogromnu cenu za pomoć koju su mu pružili.
     Lindenino ćutanje pritiskalo mu je leđa kao modrica; ali ostao je nepomičan, posmatrajući kako se sunčana svetlost uliva u dolinu. Kada je napetost postala nepodnošljiva, progovorio je, ne okrećući se. "Pitam se šta će učiniti sa nama."
     Kao u odgovor, soba se iznenada rasvetlila kada je neko sklonio zavesu u stranu. Naglo se okrenuo i na vratima ugledao čoveka.
     Kamendolac je bio otprilike Lindenine visine, ali krupniji i mišićaviji od Kovenanta. Kabanica i nogavice od krute kože naglašavale su crnu kosu i tamnu kožu. Bio je bos. U desnoj ruci držao je dugačko drveno žezlo kao da ono izražava njegov autoritet.
     Izgledalo je da mu je tridesetak godina. Lice mu je nosilo mladalačke crte, ali i duboke bore mrštenja iznad korena nosa i mračan pogled, kao zgasnuo od prevelikog nakupljenog i beskorisnog žaljenja. Mišići vilica su mu se grčili kao da godinama škrguće zubima.
     Leva ruka mu je visila duž boka. Od lakta do ručnog zgloba bila je prekrivena mrežom tankih belih ožiljaka.
     Nije progovorio; stajao je, gledajući Kovenanta i Linden kao da očekuje da oni znaju zašto je došao.
     Linden je skočila na noge. Kovenant je načinio dva koraka, tako da su rame uz rame stajali pred Kamendolcem.
     Čovek je oklevao, ispitivački gledajući Kovenanta u lice. Onda je ušao u sobu. Levom rukom je posegao ka Kovenantovom izubijanom obrazu.
     Kovenant se prvo trgao, a onda se savladao i pustio da mu Kamendolac pažljivo obriše sasušenu masu sa lica.
     Osetio je talas zahvalnosti od dodira; izgledalo je da mu pruža više dostojanstva nego što je zasluživao. Izbliza je proučavao čovekovo smeđe, snažno lice, pokušavajući da razazna šta leži iza njega.
     Kada je završio, Kamendolac se okrenuo i izišao iz sobe, a onda pridržao zavesu otvorenu za Kovenanta i Linden.
     Kovenant je pogledao Linden da vidi treba li joj ohrabrenje, ali ona mu nije uzvratila pogled. Već je bila u pokretu. Duboko je uzdahnuo i pošao za njom iz kolibe.
     Našao se na ivici prostranog, okruglog, otvorenog središta Kamendola Mithil. Potpuno je odgovaralo njegovim sećanjima. Sve kuće su bile okrenute ka unutra; one iza unutrašnjeg kruga bile su postavljene tako da daju što neposredniji pristup središtu. Ali sada je video da ih je nekoliko ozbiljno i odavno zapušteno, kao da stanari ne znaju kako da se staraju o njima. Ako je to istina... zagunđao je u sebi. Kako su ovi ljudi mogli zaboraviti znanstvo kamena?
     Sunce mu je preko istočnog grebena sijalo pravo u lice. Zažmirio je u njega i video da oreol diska više nije plav. Sada je bio bledosmeđ kao prozračni muslin.
     Kamendol je delovao napušteno. Sve zavese na vratima bile su zatvorene. Ništa se nije micalo - ni u selu, ni na padinama ili u vazduhu. Čak nije čuo ni reku. Dolina je ležala pod suvom zorom kao da je zanemela.
     Po nervima je počelo da mu puže sporo grebanje straha.
     Čovek sa žezlom zakoračio je u krug i dao znak Kovenantu i Linden da ga slede preko golog kamena. Dok su mu prilazili, on se zlovoljno osvrtao po selu. Naslonio se na žezlo kao da su mu se zamorile i tetive koje drže život na okupu.
     Ali trenutak kasnije se pribrao i stupio u akciju. Polako je podigao žezlo nad glavu. Progovorio je odlučnim glasom. "Ovo je središte."
     Zavese su se smesta rastvorile. Muškarci i žene istupili su iz svojih domova.
     Svi su bili čvrsti i tamni, obučeni u kožu. Stvorili su prsten duž ivice kruga i stali da pilje u Kovenanta i Linden. Lica su im bila oprezna, neprijateljska, zatvorena. Neki su nosili grube džilite nalik na motke; nije video drugo oružje.
     Čovek sa žezlom im se pridružio. Prsten Kamendolaca složno je posedao na zemlju prekrštenih nogu.
     Samo jedan čovek je ostao na nogama. Stajao je iza ostalih, naslonjen na zid kuće, nemarno prekrstivši ruke na grudima. Na usnama mu je poigravao lakom osmeh kao da iščekuje krvoproliće.
     Kovenant je nagonski osetio da je to dželat Kamendola Mithil.
     Seljani nisu davali ni glasa od sebe. Gledali su Kovenanta i Linden bez pokreta, gotovo bez treptaja. Njihovo ćutanje odjekivalo je u vazduhu kao krik iz onemelog grla.
     Kovenant je osetio da počinje da se znoji pod suncem.
     "Neka neko kaže nešto", promrmljao je kroz zube.
     Linden ga je iznenada munula. "Eto šta čekaju. Sude nam. Hoće da čuju šta imamo da kažemo u svoju odbranu."
     "Sjajno." Smesta je prihvatio njeno nagonsko objašnjenje; imala je pogled koji je njemu nedostajao. "A zbog čega nam sude?"
     Mračno mu je odgovorila. "Možda su našli Nazika."
     Zaječao je. To je imalo smisla. Možda je Nazik ubijen baš zato da bi njega i Linden okrivili za zločin. Pa ipak... potegao je veze, priželjkujući da su mu ruke slobodne kako bi obrisao znoj sa čela. Pa ipak, to nije objašnjavalo zašto su uopšte zarobljeni.
     Ćutanje je bilo nepodnošljivo. Planine i kuće okruživale su središte sela kao arenu. Kamendolci su strpljivo sedeli, kao simboli presude. Kovenant ih je odmerio, prikupljajući ono malo dostojanstva koje je imao. Onda je počeo da govori.
     "Ja sam Prapoglavar Tomas Kovenant, Nevernik i nosilac belog zlata. Ovo je Linden Averi." Rešio je da joj doda i titulu. "Odabrana. Ona je stranac u Domaji." Tamni ljudi su mu prazno uzvraćali pogled. Čovek naslonjen na zid se iskezio. "Ali ja nisam stranac", nastavio je Kovenant, iznenada obuzet besom. "Pretite mi na svoju odgovornost."
     "Kovenante", šapnula je Linden, buneći se.
     "Znam", promrmljao je. "Ne bi trebalo da govorim takve stvari." Onda se ponovo obratio ljudima. "Nazik, sin Jousov, dočekao nas je dobrodošlicom. Nije vam bio prijatelj - ili vi niste njegovi prijatelji, jer sam Bog zna da je bio bezopasan." Nazik je izgledao tako usamljen u smrti... "Ali rekao je da ima sina ovde. Čoveka po imenu Sunder. Je li Sunder tu? Sunder?" Osvrtao se po krugu. Niko nije reagovao. "Sundere", pokušao je, "ko god da si - znaš li da ti je otac ubijen? Našli smo ga pred kućom sa gvozdenim nožem u leđima. Nož je bio još topao."
     Neko u krugu je tiho zaječao, ali Kovenant nije video ko. Linden je odmahnula glavom; ni ona nije stigla da vidi.
     Nebo je postalo bledosmeđe s kraja na kraj. Vrelina sunca je bila suva kao prašina.
     "Mislim da ubica živi ovde. Mislim da je to neko od vas. Ili vam nije važno?"
     Niko nije reagovao. Svako lice ga je posmatralo kao da je nekakav zloduh. Vladala je potpuna tišina.
     "Vatru mu paklenu." Okrenuo se ka Linden. "Samo pravim budalu od sebe. Imaš li neku ideju?"
     U pogledu joj se videlo nešto nalik na preklinjanje. "Ne znam... nisam nikada bila ovde."
     "Nisam ni ja." Nije mogao da suzbije gnev. "Ne na ovakvom mestu. Učtivost i gostoprimljivost ovde su bili toliko važni da su se ljudi bez toga stideli." Setio se kako su ga Trel i Atiaran, Lenini roditelji, dočekali u svom domu i zaškripao je zubima. Opsovao je u sebi i ponovo se suočio sa Kamendolcima. "Jesu li i ostala sela ovakva?" povikao je. "Je li čitava Domaja bolesno sumnjičava? Ili je ovo jedino mesto gde je zaboravljena i najobičnija pristojnost?"
     Čovek sa žezlom oborio je pogled. Niko drugo se nije ni pomerio.
     "Boga mu, ako ne možete da nas bar podnosite, pustite nas! Otići ćemo odavde bez osvrtanja. Neko drugo selo će nam dati ono što nam treba."
     Čovek van kruga se zlobno i likujući iscerio.
     "Prokletstvo", promrmljao je Kovenant. Tišina ga je izluđivala. Glava je počela ga ga boli. Dolina mu je ličila na pustinju. "Voleo bih da je Mhoram ovde."
     Linden je tupo upitala. "Ko je Mhoram?" Pogled joj je bio prikovan za čoveka koji je stajao. Privlačio je njenu pažnju kao otvorena rana.
     "Jedan od poglavara Veselkamena." Kovenant se pitao šta to ona vidi. "Prijatelj, takođe. Imao je dara za delovanje u složenim situacijama."
     Otrgla je pogled od zluradog čoveka i upiljila se u Kovenanta. Glas joj je bio škripav od osujećenosti i nespokojstva. "On je mrtav. Svi tvoji prijatelji su mrtvi." Nehotice je pokretom ramena zategla konopce. "Svi su mrtvi već tri hiljade godina. Ti živiš u prošlosti. Koliko se stvari moraju pogoršati da bi prestao da razmišljaš o tome kakve su nekada bile?"
     "Pokušavam da razumem šta se desilo!" Njen napad ga je postideo. Bilo je nepravedno - a ipak ga je zaslužio. Okrenuo se od nje.
     "Slušajte me!" obratio se Kamendolcima. "Bivao sam ovde ranije - davno, tokom velikog rata protiv Sivog Krvnika. Borio sam se protiv njega. Tako je Domaja mogla biti isceljena. Muškarci i žene Kamendola Mithil su mi pomagali. Vaši preci. Domaja je spasena zahvaljujući hrabrosti Kamendolaca, Drvograđana, poglavara, džinova, krvnih gardista i Ranihina.
     Ali nešto se desilo. Nešto u Domaji nije kako treba. Zato smo ovde." Setio se drevne pesme o Kevinu Zemljogubu i zvanično dodao: "Da lepota i istina ne nestanu u potpunosti sa lica Zemlje."
     Glasom, licem, držanjem, preklinjao je ljude u krugu za ma kakvu reakciju, znak. Ali Kamendolci su odbijali svaku molbu. Od pokreta su mu se zategli konopci na zglavcima, pojačavajući utrnulost ruku. Vazduh u daljini počeo je da se talasa od vreline sunca. Osećao se blesavo i uzaludno.
     "Ne znam šta hoćete", promuklo je dahtao. "Ne znam za šta nas optužujete. Ali što se nje tiče, niste pravu." Glavom je pokazao ka Linden. "Ona nikada ranije nije bila ovde. Nedužna je."
     Zaustavilo ga je podrugljivo frktanje.
     Ustanovio je da zuri u čoveka koji je stajao izvan kruga. Pogledi su im se sudarili kao oružje. Čovek je prestao da se kezi; zurio je u Kovenanta sa prezirom i optužbom. U načinu na koji su mu bili savijeni laktovi videlo se nasilje. Ali Kovenant se nije pokolebao. Ispravio je leđa, poravnao ramena i dočekao ogoljenu pretnju u čovekovom pogledu.
     Posle trenutka napetosti ovaj je odvratio pogled.
     Kovenant je tiho nastavio. "Ovo nije suđenje nama. Nego vama. Usud Domaje je u vašim rukama, a vi ste slepi da to vidite."
     Selo je pokrio trenutak tišine; kao da je čitava dolina zadržavala dah. Onda se iznenada začuo uzvik jednog čoveka. "Moramo li da slušamo dalje?" U glasu su mu se sukobljavali prezir i strah. "Pokazao je dovoljno prljavštine da osudi dvadesetinu stranaca. Donesimo presudu odmah!"
     Čovek sa žezlom smesta je skočio na noge. "Budi miran, Maride", ozbiljno je rekao. "Ja sam oblar Kamendola Mithil. Test ćutanja ja počinjem - i ja završavam."
     "Dovoljno je!" uzvratio je Marid. "Može li biti većeg zla od onog koje je već izgovoreno?"
     Kroz krug se pronelo tmurno mrmljanje saglasnosti.
     Linden je prišla bliže Kovenantu. Pogled joj je bio prikovan za Marida kao da ga se grozi. Usta su joj bila iskrivljena od mučnine. Kovenant je pogledao nju, pa Marida, pokušavajući da pogodi šta leži između njih.
     "Vrlo dobro." Oblar je iskoračio napred. "Dovoljno je." Položio je žezlo na kamen. "Kamendolci, govorite šta ste čuli."
     Ljudi su za trenutak ostali nepomični. Onda je polako ustao jedan starac. Popravio je kabanicu i pribrao oko sebe svu svoju staloženost. "Čuo sam na-Mhoramovu Redu, kako su je izgovorili jahači Klave. Rekli su da će dolazak čoveka sa troprstom šakom i prstenom od belog zlata značiti beskrajno uništenje za sve nas. Rekli su da je bolje ubiti takvog čoveka na spavanju, pustiti da krv padne protraćena na zemlju, nego dozvoliti mu i jedan slobodan dah kojim će širiti zlo. Samo prsten mora biti sačuvan i dat Jahačima, tako da svo huljenje bude odvraćeno od Domaje."
     Huljenje? Klava? Kovenant se beskorisno borio sa sopstvenim nerazumevanjem. Ko je osim Nazikovog pretka, Neomeđenog, predskazao povratak Nevernika?
     Starac je završio i klimnuo glavom oblaru. Na drugoj strani kruga ustala je sredovečna žena. Pružila je ruku ka Kovenantu. "Izgovorio je ime na-Mhorama kao da mu je prijatelj. Zar nisu na-Mhoram i čitava njegova Klava kivni na Kamendol Mithil? Zar nam njegovi Jahači ne otimaju krv - i to ne staraca čija je smrt blizu, nego mladih čiji su nam životi dragoceni? Neka ovo dvoje umru! Naša stada već danima pate bez ispaše."
     "Glupost!" odvratio je starac. "Nećeš tako govoriti kada Jahač ponovo dođe. To će biti uskoro - naše vreme se opet bliži. Teret njihovog žrtvovanja je na nama - ali potpuno će nam nestati života ako ne uspeju da potroše krv iz sela."
     "Ipak, zar to nije u suprotnosti?" ubacio se oblar. "Navodi na-Mhorama kao prijatelja - a ipak najstrašnija Reda iz Klave govori protiv njega."
     "To su dva razloga da umru!" smesta se oglasio Marid. Na-Mhoram nam nije prijatelj, ali njegova moć je sigurna."
     "Istina!" javili su se glasovi duž kruga.
     "Da."
     "Tačno."
     Linden je okrznula ramenom Kovenanta. "Taj čovek", šapnula je. "Marid. Ima nečeg - da li vidiš?"
     "Ne", odgovorio je Kovenant kroz zube. "Rekao sam ti da ne mogu. Šta s njim?"
     "Ne znam." Zvučala je uplašeno. "Nešto..."
     Onda je ustala druga žena. "Traži da ga oslobodimo kako bi otišao u drugi Kamendol. Zar nisu sva ostala sela naši neprijatelji? Dvaput je Kamendol Vetrobal napao naša polja tokom plodnog sunca, tako da su nam trbusi upali i deca nam plakala u tami. Neka umru prijatelji naših neprijatelja."
     Opet se začulo gunđanje Kamendolaca. "Da."
     "Tačno."
     Marid je bez upozorenja povikao da nadjača žamor glasova. "Ubili su Nazika, oca Sunderovog! Hoćemo li pustiti da ubistvo prođe nekažnjeno? Moraju umreti!"
     "Ne!" Lindenino trenutno poricanje prasnulo je duž kruga kao bič. "Nismo ubili tog bezopasnog starca!"
     Kovenant se brzo okrenuo ka njoj, ali ona ga nije primetila; sva pažnja joj je bila usmerena ka Maridu.
     Čovek ju je upitao tonom ledenog podsmeha. "Bojiš se da umreš, Linden Averi, Odabrana?"
     "Šta je to?" zarežala je u odgovor. "Ko si ti?"
     "Šta vidiš?" žurno je upitao Kovenant. "Reci mi."
     "Nešto..." Glas joj je posdrhtavao; ali pogled je bio potpuno miran. Koren kose duž čela potamneo joj je od znoja. "Kao i ona oluja. Nešto zlo."
     U Kovenantovoj glavi su se pojavila nagađanja kao tačke zaslepljenosti suncem. "Nešto vrelo."
     "Da!" Optužujući je piljila u Marida. "Kao nož."
     Kovenant se okrenuo i suočio sa Maridom. Odjednom je bio smiren. "Ti", rekao je. "Maride. Dođi ovamo."
     "Ne, Maride", naredio je oblar.
     "Pakla mu i krvi!" Kovenant je zarežao ledenim glasom. "Ruke su mi vezane. Zar se bojiš da saznaš istinu?" Nije gledao u oblara; sva volja mu je bila usmerena ka Maridu. "Hodi ovamo. Pokazaću ti ko je ubio Nazika."
     "Pazi", šapnula je Linden. "Hoće da ti naudi."
     Maridovo lice se iskrivilo od mrštenja. Za trenutak se nije pomerio. Ali onda su na njemu počivali pogledi svih Kamendolaca, očekujući reakciju. Kovenant nije popuštao. Maridov izraz se ukočio od grča straha ili zlobe. Naglo je iskoračio i zaustavio se pred Kovenantom i oblarem. "Kaži svoje laži", rugao se. "Zadavićeš se njima pre nego što umreš."
     Kovenant nije oklevao. "Nazik je bio udaren nožem u leđa", tiho je rekao, "gvozdenim nožem. Loše obavljen posao - umro je od krvarenja. Kada smo ga ostavili, nož je još bio vreo."
     Marid je grčevito progutao pljuvačku. "Budalo. Koji bi muškarac ili žena u Kamendolu Mithil mogli da gospodare nožem u kome se još nalazi vatra? Sopstvenim rečima si se osudio."
     "Oblaru", rekao je Kovenant, "dotakni ga žezlom."
     Svi Kamendolci su se digli na noge.
     "Zašto?" nesigurno je upitao oblar. "To je obično drvo. Nema sposobnost da razlikuje krivicu od nedužnosti."
     Kovenant je držao Marida pogledom. "Učini to."
     Oblar je oklevao, a onda se povinovao.
     Kako mu se vrh žezla primicao, Marid se povlačio. Ali odjednom mu se lice osvetlilo divljim zanosom i ostao je miran.
     Žezlo ga je dotaklo po ramenu.
     Istog časa drvo je planulo crvenom vatrom.
     Oblar se zapanjeno povukao. Kamendolci su dahnuli i uhvatili se jedni drugih radi podrške.
     Marid je eksplozivnim pokretom udario Kovenanta nadlanicom po slepoočnici.
     Neprirodna moć udarca je odbacila Kovenanta unazad. Teško se sručio na zemlju. Bol mu je plamteo u uzdrmanoj lobanji kao kiselina.
     "Kovenante!" uplašeno je povikala Linden.
     Čuo je oblara kako se buni: "Maride!" Čuo je kako se strah Kamendolaca pretvara u bes. Onda se bol pretvorio u zaglušujući urlik. Za trenutak je bio suviše ošamućen da se pomeri. Ali borio se sa vatrom, podigao se na kolena kako bi svi videli trag Maridovog udarca među ostalim modricama. "Lepo delo, đubre jedno", zarežao je. Glas kao da mu se nije čuo. "Čega se bojiš? Zar si mislio da će nam toliko pomoći? Ili si se samo zabavljao?"
     Bio je svestan tihog žamora svuda unaokolo, ali nije mogao da razabere reči. Marid je stajao ruku prekršrenih na grudima, isceren.
     Kovenant je zavitlao glas kroz buku. "Zašto nam ne kažeš svoje pravo ime? Jesi li Herem? Jehanum? Možda Šeol?"
     Kraj njega se našla Linden. Grozničavo se borila da oslobodi ruke; ali konopci su bili čvrsti. Usne su joj se grčile od nemih kletvi.
     "Hajde", nastavio je, iako je jedva mogao da vidi Marida kroz zavesu bola. "Napadni me. Rizikuj. Možda sam zaboravio kako se koristi."
     Marid je iznenada počeo da se smeje; smeh leden kao mržnja. Prodro je kroz Kovenantov sluh, odjeknuo mu u glavi kao potres. "To ti ničemu ne služi!" vikao je. "Tvoja smrt je sigurna! Ne možeš mi nauditi!"
     Oblar je zamahnuo usplamtelim žezlom ka Maridu. Kovenant je nejasno čuo njegove besne reči. "Jesi li ti ubio Nazika oca mojega?"
     "Sa zadovoljstvom!" smejao se Besomuk. "Ah, kako mi je prijalo da mu zabijem nož u leđa!"
     Začuo se ženski krik. Pre nego što je iko stigao da je zaustavi, pretrčala je u oblaku sede kose preko otvorenog prostora i bacila se na Marida.
     Ovaj se srušio kao da ga je sudar ubio.
     Kovenanta je izdala snaga. Pao je na leđa i ostao da leži na kamenu, dahćući.
     Vazduh se ispunio zadahom sprženog mesa. Neki Kamendolac je kriknuo. "Sundere! Njene ruke!"
     Javio se i drugi. "Je li mrtva?"
     "Ne!" glasio je odgovor.
     Liden je vikala. "Pustite me! Ja sam lekar! Mogu joj pomoći!" Zvučala je histerično. "Zar ne znate šta je to lekar?"
     Trenutak kasnije, neko je ščepao Kovenanta za mišice i podigao ga na noge. Kamendolac se talasao pred njim u izmaglici bola; lice mu se polako izbistrilo i pretvorilo se u oblarevo. Bilo je izobličeno od tuge i besa. "Marid spava", kruto je rekao. "Moja majka je ozbiljno opečena. Reci mi šta sve to znači."
     "Besomuk." Kovenant je drhtavo disao. "Pakla mu krvavog." Nije mogao da se priseti reči koje su mu trebale.
     Oblar ga je zgrabio za majicu. "Govori!"
     Odnekud izbliza dopro je Lindenin glas. "Proklet bio, ostavi ga na miru! Zar ne vidiš da je povređen?"
     Kovenant se borio da se pribere. "Pusti je", rekao je oblaru. "Ona je isceliteljka."
     Video je da se oblarove vilice grče i opuštaju. "Nemam razloga da joj verujem. Reci mi za Marida."
     Marid, dahtao je Kovenant. "Slušaj." Oznojen i ošamućen, pokušao je da potisne bol iz uma. "To je bio Besomuk."
     U oblarevom pogledu nije bilo ni traga razumevanja.
     "Kada se probudi, verovatno će opet biti normalan. Možda se čak neće sećati ni šta se desilo. Bio je opsednut. Taj Besomuk može da bude svuda. Nismo mu naudili. Treba ti mnogo moći da isteraš nekog od njih, makar i privremeno. Moraš da paziš. Može da opsedne svakoga. Pazi na svakoga ko počne čudno da se ponaša. Nasilno. Držite se dalje od takvih. Ozbiljno."
     Oblar je slušao isprva žudno, a onda gadljivo. Vene u slepoočnicama pulsirale su mu od jarosti. Pre nego što je Kovenant završio, Kamendolac se okrenuo i udaljio.
     Ruke koje su držale Kovenanta odmah su ga odvukle iz seoskog središta.
     Liden je bila ispred njega. Uzaludno se otimala dvojici krupnih muškaraca. Vukli su ih nazad u zatvor.
     "Prokletstvo", rekao je Kovenant. Glas mu je bio prazan. "Pokušavam da vas upozorim."
     Tamničari nisu reagovali. Gurnuli su ga u kolibu za Linden i pustili ga da padne.
     Skljokao se na pod. Hladna tama sobe prelila se preko njega. Zbog iznenadnog oslobođenja od pritiska smeđeg sunca izgledalo je da se pod klati. Ipak, spustio je svoj bol na umirujući kamen; tihi dodir postepeno ga je umirio.
     Linden je ogorčeno psovala u opštoj tišini. Probao je da podigne glavu. "Linden."
     Smesta mu je prišla. "Ne pokušavaj da ustaneš. Daj samo da pogledam."
     Okrenuo je glavu da joj pokaže povredu.
     Nagnula se nad njega. Osećao je njen dah na obrazu. "Opečen si, ali ne izgleda ozbiljno. Opekotine prvog stepena." Glas joj se grčio od mučnine i bespomoćnosti. "Nema slomljenih kostiju. Kako se osećaš?"
     "Ošamućeno", promrmljao je. "Nagluvo. Biće mi dobro."
     "Naravno da hoće", gunđala je. "Verovatno si kontuzovan. Kladim se da ti se spava."
     Potvrdio je mrmljanjem. Tama u glavi nudila mu je sveže mesto i čeznuo je da zaroni u njega.
     "Sedi", šapnula je Linden kroz zube.
     Nije se pokrenuo; nije imao snage da je posluša.
     Munula ga je kolenom. "Ozbiljno. Ako zaspiš, mogao bi upasti u komu, a ja neću moći da ti pomognem. Moraš ostati budan. Sedi."
     Nešto grubo u njenom glasu zvučalo je kao nagoveštaj histerije. Stegavši zube, Kovenant je pokušao da ustane. Vreli bol mu je glodao lobanju; ali primorao se da se uspravi, a onda se skljokao u stranu tako da mu je rame bilo naslonjeno na zid.
     "Dobro je", uzdahnula je Linden. Tutnjava u glavi stvorila je provaliju imeđu njih. Izgledala je mala i usamljena, opterećena gubitkom sveta koji je poznavala. "Sada pokušaj da ostaneš pri sebi. Pričaj mi." Trenutak kasnije, nastavila je. "Reci mi šta se desilo."
     Shvatio je njenu potrebu. Marid je oličavao strahove koje je Nazikova smrt probudila u njoj. Biće koje živi od mržnje, uživa u nasilju i patnjama. Nije znala ništa o takvim stvarima.
     "Besomuk." Kovenant je pokušao da tiho provuče glas ispod bola. "Trebalo je da znam. Marid je samo Kamendolac. Opseo ga je Besomuk."
     Liden se udaljila od njega i naslonila se na suprotni zid. Nije spuštala pogled sa njega. "Šta je Besomuk?"
     "Kletnikov sluga." Zatvorio je oči i naslonio glavu na kamen, tako da se usmeri samo na ono što govori. "Postoje trojica. Herem, Šeol, Jehanum - imaju mnogo raznih imena. Nemaju sopstvena tela, pa se uvlače u ljude - čak i životinje, mislim. Šta god da nađu. Zato su uvek prerušeni." Uzdahnuo je - tiho, kako bi umanjio posledice po glavu. "Nadam se da ovi ljudi razumeju šta to znači."
     "Dakle", oprezno je upitala, "ono što sam videla bio je Besomuk u Maridu? Zato mi je izgledao tako... tako pogrešno?"
     "Da." Kada se usmerio na njen glas, bol je postao manje upadljiv; postajao je sve vreliji, ali i mnogo osobeniji i nekako ograničen. Kao vatra u koži umesto toljage u glavi, manje mu je ometao razmišljanje. "Marid je samo žrtva. Besomuk ga je upotrebio da ubije Nazika - da nam namesti sve ovo. Ne znam samo zašto. Želi li Kletnik da nas ovde ubiju? Ili se dešava još nešto? Ako Kletnik želi da umremo, Besomuk je strašno pogrešio kada je dozvolio da ga uhvatimo. Sada Kamendol ima da razmišlja o još nečemu osim o nama."
     "Ja zapravo ne znam", rekla je Linden glasom nalik na molbu, "kako sam uspela da ga vidim. Sve ovo nije moguće."
     U glasu su joj odzvanjala neočekivana sećanja. Kovenant se odjednom setio da je način na koji je piljila u Marida isti kao onaj na koji je gledala Džoanu. Taj susret sa Džoanom vidljivo ju je potresao.
     Otvorio je oči i pogledao je dok je govorio. "To je jedna od retkih stvari koje meni izgledaju prirodne. I ja sam mogao da vidim stvari koje ti sada vidiš - kada sam ranije bivao ovde." Lice joj je bilo okrenuto ka njemu, ali nije ga gledala. Pažnja joj je bila usmerena ka unutra, dok se borila sa svojom suludom situacijom. "Tvoja čula", nastavio je, pokušavajući da joj pomogne, "postaju usklađena sa Domajom. Postaješ osetljiva na fizički duh oko sebe. Sve češće i češće ćeš pogledati nešto, ili čuti, ili ga dodirnuti, i moći ćeš da znaš je li zdravo ili bolesno - prirodno ili neprirodno." Kao da ga nije čula. Borio se sa bolom dok je govorio dalje. "To se meni ne dešava." Želeo je da je istrgne iz transa pre nego što se izgubi. "Koliko mi se čini, to je isto kao da sam slep."
     Počela je da odmahuje glavom. "Šta ako grešim?" bolno je šapnula. "Šta ako upravo gubim razum?"
     "Ne! Taj deo tebe neće pogrešiti. I ne možeš izgubiti razum osim ako dozvoliš da se to desi." Lice joj se divlje iskrivilo. "Ne odustaj."
     Čula ga je. S naporom koji mu je cepao srce, primorala je telo da se opusti, mišić po mišić. Drhtavo je udahnula; ali kada je ispustila vazduh bila je mirnija. "Osećam se tako bespomoćno."
     Nije odgovorio, čekao je nastavak.
     Trenutak kasnije, oštro je šmrknula, sklonila kosu sa lica i pogledala ga u oči. "Ako ti Besomuci mogu da opsednu svakoga", rekla je, "zašto nisu nas? Ako smo tako važni - ako je taj poglavar Kletnik ono što kažeš da jeste - zašto nas lepo ne pretvori u Besomuke i završi posao?"
     Uz nemi uzdah olakšanja, Kovenant je dopustio sebi da se opusti. "E, to ne može. Ne može to sebi priuštiti. Manipulisaće nama kako god ume, ali mora prihvatiti rizik da nećemo učiniti ono što on želi. Treba mu naša sloboda. Ono što želi od nas neće imati nikakvu vrednost ako to ne učinimo po svom izboru." Osim toga, nastavio je u sebi, Kletnik se ne usuđuje da Besomucima prepusti prsten. Kako da im poveru toliku moć?
     Linden se namrštila. "To bi zvučalo logično - kad bih razumela zašto smo toliko važni. Šta to imamo što bi on mogao poželeti. Ali to sada nije bitno." Duboko je uzdahnula. "Ako ja mogu da vidim Besomuka - kako to da ostali ne mogu?"
     To pitanje je zabolelo Kovenanta. "To me veoma plaši", napeto je odgovorio. "Ovi ljudi su nekada bili kao i ti. Sada više nisu." A nisam ni ja. "Bojim se i da pomislim šta to znači. Izgubili su..." Izgubili su uvid koji ih je učio da vole Domaju i služe joj - da brinu o njoj više od svega ostalog. Oh, Kletniče, kopile jedno, šta si to učinio? "Ako ne mogu da razlikuju Besomuka od normalnog čoveka, neće moći da uvide da nam treba verovati."
     Stegla je usne. "Misliš, još nameravaju da nas ubiju."
     Pre nego što je Kovenant stigao da odgovori, zavesa se otvorila i u sobu je ušao oblar.
     Oči su mu bile zamagljene brigom, a čelo mu je bilo namršteno od neodlučnosti i tuge, kao da je nešto uništilo njegovu osnovnu nežnost. Ostavio je žezlo napolju; ruke su mu bile prazne. Ali nije mogao da ih mirno drži. Kretale su se u kratkim trzajima, polugestovima, kao da nesvesno traže nešto čega bi se držale.
     Posle trenutka nesigurnosti, seo je na pete kraj ulaza. Nije gledao zatvorenike; pogled mu je bio prikovan za pod.
     "Sunder", šapnuo je Kovenant. "Sin Nazikov."
     Oblar je klimnuo glavom, ne podižući pogled.
     Kovenant je čekao da on progovori, ali oblar je ćutao, kao da se stidi. Zato se Kovenant prvi oglasio. "Ona žena koja je napala Marida. To ti je majka."
     "Kalina, družbenica Nazikova, kćer Alomina." Kao da se primoravao da bude tih. "Moja majka."
     Linden se napeto zagledala u Sundera. "Kako joj je?"
     "Odmara se, ali povreda je duboka. Imamo malo melema za takve rane. Možda ćemo morati da je žrtvujemo."
     Kovenant je video kako se Linden priprema da zatraži da je puste kako bi pomogla ženi, ali preduhitrio ju je. "Žrtvujete?"
     "Njena krv pripada Kamendolu." Sunderov glas se povijao pod teretom bola. "Ne sme biti protraćena. Samo Nazik, moj otac, ne bi to prihvatio. Stoga je" - grlo mu se steglo - "dobro što nije znao da sam ja oblar Kamendola Mithil. Jer ja sam taj koji će proliti žrtvu."
     Linden je ustuknula. Kovenant je užasnuto povikao. "Žrtvovaćeš rođenu majku?"
     "Radi opstanka Kamendola!" prokrkljao je Sunder. "Moramo imati krv." Onda je prigušio osećanja. "I vi ćete biti žrtvovani. Kamendol je doneo presudu. Bićete proliveni na izlasku sutrašnjeg sunca."
     Kovenant je prostrelio pogledom oblara, ne obraćajući pažnju na bolno pulsiranje u glavi. "Zašto?" zakrkljao je.
     "Došao sam da dam odgovor." Sunderov ton i njegov oboren pogled kao da su prekorevali Kovenanta. Oblar se očito gnušao svog posla; ali nije se povlačio. "Mnogo je razloga. Tražili ste da vas pustimo kako bi otišli u drugo selo."
     "Tražim prijatelje", kruto je odvratio Kovenant. "Ako ne mogu da ih nađem ovde, pokušaću negde drugde."
     "Ne." Oblar je bio izričit. "Drugi Kamendol bi učinio isto što i mi. Žrtvovali bi vas baš zato što dolazite iz Kamendola Mithil. Osim toga", nastavio je, "pozvao si se na prijateljstvo sa na-Mhoramom, koji nam otima krv."
     Kovenant je zažmirkao gledajući Sundera. Ove optužbe su se uklapale u sliku koju nije razumeo. "Ne poznajem nikakvog na-Mhorama. Mhoram kojeg sam poznavao mrtav je bar tri hiljade godina."
     "To nije moguće." Sunder je govorio ne podižući glavu. "Nemaš više od dve dvadesetine godina." Šake su mu se grčile. "Ali to ima malu važnost s obzirom na Redu iz Klave. Iako su nam Jahači mrski, njihova moć i znanje van svake su sumnje. Predskazali su tvoj dolazak pre više od jednog pokolenja. I blizu su. Uskoro će stići Jahač da sprovede volju Klave. Odmazda za svaku neposlušnost biće strašna. Ne usuđujemo se da pogazimo njihova naređenja. Jedina nam je briga da prolivanje tvoje krvi pomogne opstanku Kamendola."
     "Čekaj", pobunio se Kovenant. "Jedno po jedno." U glavi su mu se kovitlali bol i ogorčenje. "Pre tri hiljade godina, čovek sa troprstom šakom i prstenom od belog zlata spasao je Domaju da je Sivi Krvnik ne uništi u potpunosti. Hoćeš li da kažeš kako je to zaboravljeno? Zar se niko ne seća priče?"
     Oblar se nesigurno promeškoljio. "Čuo sam takvo predanje - verovatno jedini u Kamendolu Mithil. Nazik, moj otac, govorio je o tim stvarima. Ali on je bio lud - izgubljen u sopstvenoj mašti kao i Jous i Prasan pre njega. Bio bi žrtvovan radi dobra Mithila, da smo Kalina, njegova žena, i ja to dozvolili."
     Sunderov glas je prosvetlio Kovenanta. Dao mu je nagoveštaj oblarevog unutrašnjeg sukoba. Sunder je bio rastrzan između onoga što je naučio od oca i onoga što Kamendol smatra istinom. Na svesnom nivou, on veruje isto što i njegov narod; ali ubeđivanja poluludog oca delovala su ispod površine, potkopavajući mu samopouzdanje. Ovaj čovek ne može da se pomiri sam sa sobom.
     To saznanje je umanjilo Kovenantovu uznemirenost. Naslutio je u Sunderu mnoštvo mogućnosti, nagoveštaj nade; ali oprezno je postupao s njima. "Dobro", rekao je. "Pustimo to. Kako će vam naša smrt pomoći?"
     "Ja sam oblar. Pomoću krvi mogu da uobličim Kob Sunca." Vilice su mu se grčile i opuštale bez ritma i svrhe. "Danas je nad nama sunce pustinje - danas, i verovatno još tri dana. Pre ovog dana bili smo pod suncem kiše, a pre njega bilo je sunce boleštine. Našem stadu treba ispaša, a nama usevi. Tvojom krvlju moći ću da izvučem vodu iz tvrdog tla. Moći ću da izvučem hektar, možda i dva, trave i žita. Život za Kamendol, dok ponovo ne dođe plodno sunce."
     Za Kovenanta to nije imalo smisla. Upitao je, trudeći se da razume. "Zašto ne uzmete vodu iz reke?"
     "U reci nema vode."
     Utom se oglasila Linden. "Nema vode?" Reči su sadržale ponor neverice. "Nemoguće. Juče je padala kiša."
     "Rekao sam", obrecnuo se Sunder kao obuzet bolom, "da je nad nama sunce pustinje. Zar nisi videla?"
     Onako zbunjen, Kovenant se okrenuo ka Linden. "Da li govori istinu?"
     Sunder je naglo podigao glavu. Preletao je pogledom sa Kovenanta na Linden i nazad.
     Odgovorila je kroz zube. "Da. Istina je."
     Kovenant je verovao njenom sluhu. Ponovo se obratio oblaru. "Znači, nema vode." U njemu se dizao mir - vladao je svojim sposobnostima. "Pustimo sad i to." Pulsiranje u glavi mu je naglašavalo bespomoćnost; ali zatvorio je uši pred tim. "Reci mi kako to radiš. Kako uobličavaš Kob Sunca."
     Suderov pogled pokazivao je oklevanje, ali Kovenant je bio uporan. Kakvu god moć posedovao Sunder, bio je suviše nesiguran u sebe da odbije. Koliko puta mu je otac pričao o Neverniku? Trenutak kasnije je popustio. "Ja sam oblar." Zavukao je ruku pod kabanicu. "Nosim Sunčev Kamen."
     Gotovo ponizno izvukao je komad stene upola manji od pesnice. Kamen je bio gladak, nepravilnog oblika. Nekim čudom je izgledao proziran, ali kroz njega se ništa nije videlo. Stajao mu je na dlanu kao rupa.
     "Vatru mu paklenu", šapnuo je Kovenant. Obuzelo ga je olakšanje. Ovo je bio čvrst oslonac za nadu. "Orkrest."
     Oblar ga je iznenađeno pogledao. "Znaš li nešto o Sunčevom Kamenu?"
     "Sundere." Kovenant je govorio kruto da bi obuzdao svoje uzbuđenje i strepnju. "Ako pokušaš da nas time ubiješ, ljudi će stradati."
     Kamendolac je odmahnuo glavom. "Nećete se odupirati. Pred licima će vam biti slomljen mirkplod - isto ono čime smo vas zarobili. Neće biti bola."
     "Oh, biće ga, biće", zarežao je Kovenant. "Biće ga za vas." Namerno je pritisnuo oblara. "Ti ćeš biti jedini u čitavom Kamendolu koji će znati da uništavaš poslednju nadu za Domaju. Šteta što ti je otac umro. On bi našao načina da te ubedi."
     "Dosta!" Sunder se gotovo proderao zbog sopstvene rastrzanosti. "Izgovorio sam reči zbog kojih sam došao. Time sam bar pokazao onoliko učtivosti koliko je moguće. Ako ima još nešto što želiš da kažeš, reci pa da završimo s tim. Moram se vratiti poslu."
     Kovenant nije odustajao. "A Marid?"
     Sunder se podigao i stao zagledan u Kovenanta. "On je ubica, bez poštovanja za dobrobit Kamendola - prekršilac Rede koju svi prihvataju. Biće kažnjen."
     "Kaznićete ga?" Kovenant je izgubio kontrolu od žurbe. "Zbog čega?" S naporom je ustao i nagnuo se ka oblaru. "Zar niste čuli šta sam rekao? On je nedužan. Opseo ga je Besomuk. Nije on kriv."
     "Da", odvratio je Sunder. "I prijatelj mi je. Ali ti kažeš da je nedužan, a tvoje reči nemaju važnost. Ne znamo ništa o Besomucima. Reda je Reda. Biće kažnjen."
     "Prokletstvo!" prasnuo je Kovenant, "jeste li ga dirali?"
     "Zar ti ličim na budalu? Da, spustio sam ruku na njega. Vatra njegove krivice je nestala. Probudio se i progoni ga sećanje na nešto odurno što ga je napalo iz kiše. Ali njegovo delo ostaje. Biće kažnjen."
     Kovenant je poželeo da zgrabi oblara i protrese ga. Ali od napora su mu se konopci samo dublje usekli u ruke. Mračno je upitao. "Kako?"
     "Biće vezan." Tiho nasilje Sunderovog glasa zvučalo je kao samokažnjavanje. "Biće iznet u Zaravni tokom noći. Kob Sunca neće imati milosti za njega." Obuzet besom ili žaljenjem, izbegavao je Kovenantov pogled.
     Kovenant je s naporom zanemario pitanje Maridove sudbine, odložio sve što nije razumeo o Kobi Sunca. Umesto toga je upitao. "Hoćeš li stvarno ubiti Kalinu?"
     Sunder je zgrčio šake kao da čezne za Kovenantovim grlom. "Ako se ikada desi da napustim ovu sobu", otrovno je rekao, "učiniću sve što mogu da je iscelim. Njena krv neće biti prolivena sve dok joj smrt ne bude ispisana na čelu jasno da svi vide. Da li hoćeš da me udaljiš od nje?"
     Kovenant je bio dirnut oblarevom nevoljom. Njegovo negodovanje se raspalo. Odmahnuo je glavom i tiho zamolio. "Odveži Linden. Povedi je sa sobom. Ona je isceliteljka. Možda će..."
     Linden ga je prekinula. "Ne." Uprkos mirnoći, glas joj je podrhtavao od očajanja. "Nemam čak ni tašnu. Njoj treba bolnica, a ne dobronamerna briga. Neka sam donese svoje odluke."
     Kovenant se naglo okrenuo ka njoj. Je li ovo ista žena koja je onako uporno ponavljala: Mogu da joj pomognem! Lice joj je bilo napola zaklonjeno kosom. "Zar ništa ne možeš da učiniš?"
     "Opekotine trećeg stepena" - izgovarala je svaku reč kao da time maskira suprotnosti u sopstvenom srcu - "dovoljno je teško negovati i u najboljim uslovima. Ako on hoće na izvrši eutanaziju, to je njegova stvar. Ne budi tako prokleto pravedan."
     Bez ikakvog prelaza obratila se Sunderu. "Treba nam hrana."
     Sumnjičavo ju je odmerio. "Linden Averi, postoje stvari koje bih vam pružio da vam bude lakše, ali hrana nije među njima. Ne traćimo hranu na muškarce, žene ili decu koji su pod presudom. Ni moja majka Kalina neće dobiti hranu sve dok ne budem sigurno znao da će biti isceljena."
     Nije se udostojila da ga pogleda. "Treba nam i voda."
     Sunder je tiho opsovao, okrenuo se i odgurnuo zavesu da iziđe. Uz put se obrecnuo. "Dobićete vodu." Napolju se proderao na nekoga. "Zatvorenici traže vodu!" Onda se udaljio van domašaja sluha.
     Kovenant je gledao zanjihanu zavesu i borio se da savlada zbunjenost. Osećao je da mu srce bije u ritmu sporog plamena pod lobanjom. Šta je spopalo Linden? Pažljivo se krećući, pošao je do nje. Sedela je oborenog pogleda, nejasnog izraza lica u polumračnoj sobi. Spustio se na kolena da je upita šta joj je.
     Oštro ga je pogledala i zabacila kosu. "Mora da sam pohisterisala. Ovi ljudi nameravaju da nas ubiju. Iz nekog smešnog razloga to mi smeta."
     Za trenutak ju je gledao, odmeravajući njenu ratobornost, a onda se povukao i seo kraj suprotnog zida. Šta bi još mogao da učini? Već je bila na ivici; ne može zahtevati da mu poveri svoje tajne. Na njenom mestu, tokom prvog dolaska u Domaju, on se sasvim izgubio... Zatvorio je oči, prikupljajući hrabrost. Onda je uzdahnuo. "Ne brini o tome. Neće nas ubiti."
     "Naravno da neće." Glas joj je bio pakostan. "Ti si Tomas Kovenant, Nevernik i nosilac belog zlata. Neće se usuditi."
     Njen sarkazam ga je povredio; ali potrudio se da savlada bes. "Noćas ćemo pobeći."
     "Kako?" nadureno je upitala.
     "Noćas ću" - nije mogao da prikrije umor - "pokušati da dokažem Sunderu zašto treba da nas pusti."
     Trenutak kasnije, neko je gurnuo ispod zavese dve velike kamene činije sa vodom. Linden je reagovala na njih kao da su jedine objašnjive stvari u sobi. Oteturala se do njih na kolenima i pognula se da pije.
     Kada joj se Kovenant pridružio, naredila mu je da pije iz iste činije iz koje je pila i ona. Pokorio se da bi izbegao raspravu; ali razlog mu je postao jasan kada mu je rekla da potopi šake u drugu, punu posudu. Voda će im umanjiti otoke i omogućiti da više krvi protiče ispod konopaca - možda će čak i konopce olabaviti.
     Izgleda da su bili vezani kožom; kada ju je poslušao, hladna tečnost mu je ublažila neudobnost; a malo kasnije osetio je titraj oporavka u dlanovima. Pokušao je da joj se zahvali osmehom; ali nije reagovala. Kada se udaljio od vode, zauzela je njegovo mesto i dugo natapala šake.
     Kovenant je postepeno prestao da je gleda. Sunce je pokazivalo da je popodne dobro odmaklo; na podu je ležala blistavo vrela cepka svetlosti, prelomljena kroz gvozdene rešetke. Odmarao je glavu i mozgao o Sunčevom Kamenu.
     Orkrest - kamen moći. Raniji meštri znanstva kamena koristili su orkrest da upotrebe Zemnu moć na razne načine... da upale svetlost, spreče sušu, iskušaju pravednost. Ako je Sunderov Sunčev Kamen zaista orkrest...
     Ali šta ako nije? Kovenant se vratio užasu koji je osetio u Nazikovoj kolibi. Svet više nije kao nekad. Ako nema Zemne moći...
     Nešto uništeno. Nije mogao da poriče svoje nespokojstvo. Trebao mu je orkrest, trebala mu je njegova moć; morao je imati pokretač. Nikada nije mogao da prizove divlju magiju samo sopstvenom voljom. Čak i usred konačnog obračuna sa Opakim, potpuno bi izgubio da nije bilo delovanja Kamena Zlozemlja. Ako Sunčev kamen nije pravi orkrest...
     Poželeo je da oseti prsten; ali čak i da mu ruke nisu bile vezane, prsti bi mu i dalje bili suviše neosetljivi. Gubavac, promrmljao je. Nateraj ga da radi. Nateraj. Sunčeva svetlost se pretvorila u belo sazvežđe, rastući dok nije počela da mu pulsira u glavi kao bol. Um mu se polako ispunjavao blistavilom strašnijim i opasnijim od svake noći. Borio se sa njim kao da je ostatak poslednje prijatne tame koja isceljuje i obnavlja.
     Onda je začuo Lindenin glas. "Kovenante. Dosta si spavao. Moglo bi biti opasno ako si kontuzovan. Kovenante."
     Blesak u mozgu na trenutak ga je zaslepeo; morao je da zažmiri kako bi video da je soba polumračna. Zalazak sunca blago je obojio vazduh. Nebo iza prozora bilo je preliveno sumrakom.
     Bio je ukočen i mamuran, kao da se život u njemu zaledio dok je spavao. Bol mu se usadio u kosti; ali i to je delovalo neodređeno - kao da je umrtvljen slabošću. Linden ga je naterala da popije preostalu vodu. Pročistila mu je grlo, ali mu nije razbistrila misli.
     Dugo je ćutke sedeo. Noć je ispunila dolinu kao izlučevina iz planina; vazduh je postao hladan kada je zemlja izračila toplotu u bistra nebesa. Zvezde su isprva bile jasne kao jezik - kao da su se razgovetno formulisale kroz udaljenost i nedokučivu noć. Ali onda je nebo izgubilo dubinu i izišao je mesec.
     "Kovenante", šapnula je Linden, "pričaj nešto." Glas joj je bio krhak kao led. Bila je blizu granice izdržljivosti.
     Tražio je nešto što bi im oboma pomoglo, učvrstilo nju i usmerilo njega.
     "Ne želim da ovako umrem", ječala je. "Da čak ne znam ni zašto."
     Bolelo ga je to što ne može da objasni zašto, što ne može da joj da osećanje svrhe. Ali znao je priču koja bi joj mogla pomoći da razume o čemu je reč. Možda oboje treba da čuju tu priču. "Dobro", tiho je rekao. "Reći ću ti kako je došlo do stvaranja ovog sveta."
     Nije mu odgovorila. Trenutak kasnije, počeo je priču.
     Čak je i njemu samome sopstveni glas zvučao bestelesno, kao da mu govori tama. Pokušavao je da je dosegne rečima, iako je nije video i nije imao tačnu predstavu o tome ko je ona. Priča je bila jednostavna; ali za njega je njena jednostavnost poticala od dugog prečišćavanja. Čak su i njegovi mrtvi nervi počeli da čeznu, kao da su dirnuti rečitošću koju nije posedovao.
     U neizmernim nebesima Vaseljene, pričao joj je, gde su život i prostor jedno, a besmrtnici šetaju kroz eter bez granica, Tvorac se osvrnuo oko sebe i srce ga je zabolelo od želje da stvori nešto novo kako bi udovoljio svojoj blistavoj deci. Prizvao je svoju snagu i pronicljivost i dao se na posao koji ga je ushićavao.
     Prvo je stvorio Svod vremena, tako da svet koji je želeo da načini ima svoje mesto. A onda je unutar Svoda stvorio Zemlju. Koristeći veličinu svoje ljubavi i vizije kao alat, načinio je svet u svoj njegovoj lepoti, tako da ga nijedno oko ne pogleda bez radosti. A onda je na Zemlju rasuo bezbroj stanovnika - bića koja će posmatrati i uživati u lepoti koju je stvorio. Težeći savršenstvu jer je srž stvaranja da želi besprekorne stvari, načinio je stanovnike Zemlje sposobnim za stvaranje, za trud, za ljubav prema svetu. Potom je povukao ruke i pogledao šta je učinio.
     Onda je na svoj ogromni gnev video da na Zemlji leži zlo; zloba zakopana i daleka, kobi i sile koje nije nameravao da stvori. Neko vreme se trudio oko svog dela, zatvorio je oči i nije video Opakog, bludnog sina ili brata svog srca, kako radi uz njega - bacajući mutljag u njegovo delo, dodajući zlokobnost njegovoj nameri.
     Tada je Tvorčev gnev protresao nebesa i on se dohvatio se u koštac sa sinom ili bratom srca svog. Porazio je Opakog i bacio ga na Zemlju, zapečativši ga za kaznu Svodom Vremena. Tako je stanovnike Zemlje zadesilo isto što i Tvorca; jer tim je činom naudio onome što je voleo, te su tako sve žive duše naučile moć samoprezira. Opaki je bio slobodan na Zemlji, budeći zla, tražeći da pobegne iz tamnice. A Tvorac ga neće sprečavaiti u tome, jer bi posezanjem svoje besmrtne ruke kroz Svod srušio Vreme, uništio Zemlju i oslobodio Opakog. To je veliki bol za Tvorca, a beskonačna ljaga i tuga za one koji žive i trude se na Zemlji.
     Kovenant je zaćutao. Dok je pričao priču, u osnovi istu kao što ju je čuo pre deset godina, prisetio se mnogih stvari. Više se nije osećao razmazano ni okoštalo. Sada se osećao kao noć, a sećanja su bile zvezde: Mhoram, Penosled, Banor, Ranihini. Dok mu god krv bude tekla venama, vazduh ulazio u pluća, neće okrenuti leđa svetu koji je iznedrio takva stvorenja.
     Linden je zaustila da postavi pitanje; ali prekinulo ju je šuškanje zavese. U sobu je ušao Sunder, noseći uljanu lampu. Spustio ju je na pod i seo pred njom prekrštenih nogu. Mutno, žućkasto svetlo bacalo mu je preko lica ispijene senke. Kada je progovorio, glas mu je bio pun pepela, kao da je ucveljen.
     "I ja sam čuo tu priču", rekao je stegnutog grla. "Ispričao mu ju je Nazik, moj otac. Ali priča koju govore Rede na-Mhorama potpuno je drugačija."
     Kovenant i Linden su čekali. Oblar je ubrzo nastavio. "Reda kaže da je Zemlja stvorena kao zatvor i mučilište za poglavara iskvarenosti - koga zovemo Jeroth od Sedam Paklova. A na Zemlju je postavljen život - muškarci, žene i svi ostali stvorovi - kako bi izvršili doslednu kaznu nad Jerothom. Ali proticalo je vreme, a vremenom su stvorovi Domaje zaboravili svoju svrhu. Umesto da zadaju bol Jerothu, izvršavajući nad njim gospodarevu pravednu kaznu, stvorili su saveze sa poglavarem, štedeli ga u časovima slabosti i klanjali mu se u časovima snage. A uvek" - Sunder je bacio pogled na Kovenanta i za časak zastao - "najstrašniju od svih izdaja počinio bi čovek rođen u liku Prvog Izdajnika, Berek, otac kukavištva. Troprsti čovek.
     Zato je Gospodar u gnevu odvratio lice od Domaje. Poslao je na nas Kob Sunca, kao kaznu zbog izdajstva, tako da se setimo svoje smrtnosti i postanemo ponovo dostojni da služimo svrsi koju nam je dao. Samo nam zauzimanje Klave pomaže da istrajemo."
     Kovenantu je prva pomisao bila da se pobuni. Iz iskustva je znao da je ovakvo shvatanje Domaje lažno i okrutno. Ali pre nego što je stigao da odgovori, Linden je naglo ustala. Oči su joj bile grozničave pod sjajem svetiljke, pune straha, besa i iščekivanja. Usne su joj drhtale. "Takav gospodar nije dostojan da se u njega veruje. Ali verovatno i to morate. Kako inače opravdati ubijanje ljudi koje čak ni ne poznajete?"
     Oblar je brzo ustao i pogledao je pravo u lice. Od unutrašnjeg sukoba morao je da zaškripi zubima. "Sva Domaja zna istinu koju propoveda Klava. Ispoljava se sa svakim izlaskom sunca. Niko je ne poriče osim Nazika mog oca, čiji je um umro mnogo pre nego što mu je telo ubijeno, i vas dvoje koji ništa ne znate!"
     Kovenant je ostao na podu. Dok su se Linden i Sunder svađali, prikupio je sve niti svog bića, ispleo od njih ljutnju, saosećanje, odlučnost, sećanje, i stvorio uže od kojeg su zavisili životi svih njih. Nešto se u njemu grčilo od same pomisli na povredu koju namerava da nanese Sunderu, na izbor koji je smerao da mu nametne; nešto drugo je besnelo zbog grubosti koja je naučila ljude kao što je Sunder da sopstvene živote smatraju kaznom za zločin koji nisu počinili; nešto je drhtalo od straha pri pomisli na neuspeh, na nedovoljnost vladanja moćima koje ima. Kada je Linden počela da odgovara oblaru, zaustavio ju je trzajem glave. Ja ću to, nemo joj je rekao. Ako već mora da se učini. Preneo je pogled na Sundera i upitao: "Kako ti je majka?"
     Oblarevo lice se izvilo u grču; šake su mu se stegle u čvorove bola i bespomoćnosti. "Njena smrt je sigurna." Oči su mu bile mračne, ranjene, otvoreno su izražavale na kakvim se mukama nalazi. "Moram proliti njenu krv sa vašom na izlasku sunca."
     Kovenant je na trenutak pognuo glavu u znak prećutnog razumevanja. Onda je pažljivo stvorio u sebi jasan prostor, odlažući u stranu pitanja i strahove. Dobro, promrmljao je. Gubavac. To mora biti učinjeno.
     Duboko je udahnuo, podigao se na noge i pogledao Kamendolca u oči.
     "Sundere", tiho je rekao, "imaš li nož?"
     Oblar je klimnuo glavom kao da pitanje nema nikakvog značaja.
     "Izvadi ga."
     Sunder ga je polako poslušao. Posegnuo je za leđa i izvukao iza pojasa dugački, gvozdeni bodež. Držao ga je kao da nema pojma o tome kako se koristi.
     "Hoću da shvatiš da si bezbedan", rekao je Kovenant. "Imaš nož. Meni su ruke vezane. Ne mogu ti nauditi."
     Sunder je zurio u Kovenanta, hipnotisan nerazumevanjem.
     Dobro, šapnuo je Kovenant. Gubavac. Učini to. Udari srca kao da su mu ispunili čitave grudi, ne ostavljajući mesta za vazduh. Ali nije se pokolebao.
     "Izvadi onaj komad orkresta. Sunčev Kamen."
     Sunder ga je ponovo poslušao. Kovenant ga je držao svojom voljom.
     Kovenant nije dopustio sebi da spusti pogled na kamen. Bio je nejasno svestan da ga Linden gleda kao da je poludeo. Drhtaj iščekivanja gotovo mu je poremetio jasnoću. Morao je da stegne zube kako bi mu glas ostao miran. "Dodirni me njime."
     "Da dorirnem..." tupo je promrmljao Sunder.
     "Dodirni mi čelo."
     U uglovima Sunderovih očiju pojavila se sumnja. Pogrbio je ramena kada je čvršće stegao nož i Sunčev Kamen.
     Učini to.
     Oblareva ruka kao da se kretala bez uticaja volje. Orkrest je prošao Kovenantu kraj lica i spustio se, svež i pun mogućnosti, na napeto čelo.
     Spustio je pažnju do prstena, tražeći vezu između orkresta i belog zlata. Setio se kako je stajao na sunčevoj svetlosti i u očajanju na padinama Planine Groma; video je kako ga Banor uzima za ruku i polaže mu prsten na Žezlo Zakona. Okidač. Osetio je eksploziju moći.
     Ti jesi belo zlato.
     Tišina u sobi je vibrirala. Usne su mu se povile, otkrivajući zube. Čvrsto je zažmurio od napora.
     Okidač.
     Nije želeo da umre, nije želeo da Linden umre. Poglavar Kletnik mrzi sve živo.
     Divljim zamahom spojio je orkrest i belo zlato u svom umu, odabirajući moć.
     Sa čela mu je odkočio srebrni blesak.
     Linden je prigušeno dahnula. Sunder je brzo povukao orkrest. Udar sile ugasio je svetiljku.
     Kovenantu su ruke bile slobodne. Ne obraćajući pažnju na iznenadnu vrelinu obnovljene cirkulacije, podigao je ruke pred sebe i otvorio oči.
     Šake su mu blistela bojom punog meseca. Mogao je da oseti besnu vatru, ali nije mu nanosila bol.
     Plamen na levici brzo je jenjao i zgasnuo. Ali desna ruka postajala je sve svetlija jer se plamen zaustavio na prstenu, bukteći bez zvuka.
     Liden ga je izbezumljeno gledala. Sunderov pogled odražavao je srebrnu vatru kao otkrovenje preveliko da bi ga podneo.
     Još si tvrdoglav. Da! - dahtao je Kovenant. Tek ćeš saznati koliko sam tvrdoglav.
     Pažljivo je raskinuo Lindenine konopce. Onda je posegnuo za Sunčevim Kamenom.
     Kada ga je uzeo iz Sunderovih ošamućenih prstiju, iz kamena je eksplodiralo blistavo belo svetlo. Sijalo je u sobici kao sunce. Linden je pognula glavu. Sunder je slobodnom rukom pokrio lice, nesigurno mašući bodežom.
     "Divlja magija", rekao je Kovenant. Glas mu je plamteo u ustima. Povratak krvi u šake grebao mu je po nervima kao kandže. "Tvoj nož ne znači ništa. Ja imam divlju magiju. Ne pretim ti. Ne želim nikome da naudim." Noć je postala hladna, ali niz lice mu je lio znoj. "Nisam zato došao. Ali neću dozvoliti da nas ubiješ."
     "Oče!" preplašeno je uzviknuo Sunder. "Je li to istina? Je li svaka reč koju si izgovorio bila reč istine?"
     Kovenant se zateturao. Osećao je da je postigao ono što je hteo; smesta ga je zapljusnuo talas zamora. "Evo." Glas mu je bio promukao od napora. "Uzmi ga."
     "Da uzmem...?"
     "Sunčev Kamen. Tvoj je."
     Rastrzan prizorom moći, kao da se svet kakav je oduvek znao pretvorio u haos, Sunder je pružio ruku i dotakao blistavi orkrest. Kada ga svetlost nije opekla, sklopio je prste oko njega kao oko sidra.
     Kovenant je jeknuo i oslobodio divlju magiju. Vatra je istog časa zgasnula kao da ju je otresao sa ruku. Sunčev Kamen se ugasio; soba je utonula u ponoćni mrak.
     Naslonio se na zid i obgrlio grudi rukama koje su pulsirale. Pred očima su mu poigravale iskre, polako se pretapajući iz bele boje u narandžastu i crvenu. Bio je iscrpljen; ali nije mogao da se odmori. Ućutkao je svoju moć kako bi dao oblaru priliku da odbije. Sada je morao da se izloži ceni tog rizika. Jedva se primorao da progovori. "Želim da odem odavde. Pre nego što se desi nešto drugo. Pre nego što onaj Besomuk pokuša nešto još gore. Ali treba nam pomoć. Vodič. Neko ko poznaje Kob Sunca. Sami ne bismo preživeli. Želim tebe."
     Odnekud iz tame, Sunder je odgovorio kao da se čudi. "Ja sam oblar Kamendola Mithil. Moj narod se drži mene u svojoj veri. Kako da izdam svoj dom da bih tebi pomogao?"
     "Sundere", uzvratio je Kovenant, boreći se da mu prenese svoje ubeđenje, "ja želim da pomognem Domaji. Želim da je spasem celu. Uključujući i Kamendol Mithil."
     Oblar je za trenutak ćutao. Kovenant je stezao grudi, ne sprečavajući sebe da preklinje Sundera za pomoć; ali srce mu je ponavljalo sa svakim otkucajem: Molim te; potreban si mi.
     Iznenada se oglasila Linden, glasnom punim iznenadnih osećanja. "Nećeš morati da ubiješ sopstvenu majku."
     Sunder je duboko, drhtavo udahnuo. "Ne želim da prolijem njenu krv. Ni vašu. Neka mi moj narod oprosti."
     Kovenantu se zavrtelo u glavi od olakšanja. Jedva je čuo sebe kako govori. "Onda hajde da krenemo."