2. NEŠTO UNIŠTENO

     Trenutak kasnije drhtanje joj je zahvatilo i udove. Koža joj je gorela, kao da su se sunčevi zraci usmerili pravo na nju. Trbušni mišići su joj se vezali u čvor.
     Starac je nestao. Obgrlio ju je kao da ima pravo na to, a onda je nestao.
     Bojala se da će joj creva otkazati poslušnost.
     A onda joj je pogled pao na mesto gde je starac ležao u prašini. Tu je ugledala upotrebljenu iglu, celofan od šprica, praznu ampulu. U prašini je ostao ovlašan otisak tela.
     Još jednom je uzdrhtala i počela da se opušta.
     Znači, bilo je istina. Samo je izgledalo da je nestao. Oči su je prevarile.
     Počela je da se osvrće za njim. Ne bi smeo da šećka okolo; treba mu nega, posmatranje, dok mu se stanje ne stabilizuje. Ali nije mu bilo ni traga. Boreći se sa čudnom plašljivošću, pošla je kroz mlečiku za njim. Ali kada je stigla do mesta gde ga je izgubila, nije našla ništa.
     Vratila se na put, zbunjena. Nije želela da odustane, ali izgleda da nije imala izbora. Gunđajući, pošla je da pokupi torbu.
     Potrpala je ostatke intervencije u plastičnu kesicu za uzorke i vratila se do auta. Sručila se na sedište i stegla volan obema rukama kako bi se umirila i navikla na grubu stvarnost.
     Nije se setila zašto je pošla na farmu "Utočište" sve dok nije primetila knjigu na susednom sedištu.
     Oh, prokletstvo!
     Bila je potpuno nespremna za susret sa Tomasom Kovenantom.
     Za trenutak je pomislila da jednostavno zaboravi uslugu koju je obećala doktoru Berenfordu. Upalila je motor i počela da okreće volan. Ali zadržalo ju je sećanje na starčev pogled. Tim plavim očima ne bi se dopalo kršenje obećanja. A ona ga je spasla. Odavno je postavila svoja načela koja su joj bila važnija od svih teškoća i straha. Kada je pokrenula auto, upravila ga je pravo niz prašnjavi put ka beloj kući, ostavljajući za leđima prašinu i zalazak sunca.
     Kuća je imala crveni odsjaj, kao da se upravo pretvara u nešto novo. Pošto je parkirala auto, obuzeo ju je novi napad neodlučnosti. Nije želela da ima nikakva posla sa Tomasom Kovenantom - ne zato što je imao lepru, nego zato što je predstavljao nešto nepoznato i grubo, nešto toliko drugačije da ga se čak i doktor Berenford plašio.
     Ali već je preuzela obavezu. Uzela je knjigu, izišla iz auta i pošla do glavnog ulaza, nadajući se da će obaviti posao pre mraka.
     Nekoliko trenutaka je popravljala kosu. Onda je pokucala na vrata.
     U kući je vladala tišina.
     Ramena su joj podrhtavala od posledica napetosti. Ruke su joj od mučnine i stida bile preteške. Morala je da stegne zube pre nego što je ponovo pokucala.
     Iznenada je začula korake. Žurili su kroz kuću ka njoj. Mogla je da u njima oseti bes.
     Vrata su se naglo otvorila i pred njom je stajao vitak muškarac u izlizanim farmerkama i majici, nekoliko inča viši od nje. Bilo mu je oko četrdeset. Lice mu je bilo napeto; usne ravne kao kamena ploča, obrazi izbrazdani nevoljama, oči nalik na ugljevlje, spremne da zaplamte. Kosa mu je bila prošarana sedinom, kao da je mnogo više ostario u mislima nego u godinama.
     Bio je iscrpljen. Gotovo nagonski je primetila crvenilo očiju i kapaka, bledilo kože, grozničavu naglost pokreta. Bio je ili bolestan ili pod nekim ogromnim pritiskom.
     Zaustila je da progovori, ali nije uspela. On ju je za trenutak gledao, a onda se obrecnuo. "Prokletstvo, da mi trebaju gosti okačio bih oglas!" - i zalupio joj vrata pred nosom.
     Nekoliko trenutaka je žmirkala dok joj se tama sakupljala iza leđa, a nesigurnost se pretvarala u bes. Onda je tresnula po vratima tolikom snagom da su se zatresla u šarkama.
     Čovek se skoro smesta ponovo pojavio. Glas mu je bio leden. "Možda ne razumete engleski. Ja..."
     Dočekala je njegov pogled zajedljivim osmehom. "Zar ne bi trebalo da nosite nekakvo zvonce oko vrata?"
     To ga je zaustavilo. Začkiljio je dok ju je odmeravao. Kada je ponovo progovorio, reči su dolazile sporije, kao da pokušava da odmeri opasnost koju ona predstavlja.
     "Ako to znate, onda vam ne treba nikakvo upozorenje."
     Klimnula je glavom. "Zovem se Linden Averi i lekar sam."
     "I ne bojite se gubavaca."
     Bio je to težak sarkazam, ali uspela je da uzvrati. "Da se bojim bolesnika, ne bih postala lekar."
     U pogledu mu se videla neverica. Ukočeno je odgovorio "Ne treba mi lekar" - i ponovo počeo da zatvara vrata.
     "Tako, znači", brzo je rekla, "vi ste taj koji se boji."
     Lice mu se smračilo. Upitao je, upravljajući svaku reč kao da je bodež: "Šta hoćete, doktore?"
     Na svoje razočarenje, od ovog kontrolisanog besa izgubila je sigurnost. Drugi put tog predvečerja gledala je u oči mnogo moćnije od sebe. Od njegovog pogleda osetila je stid. Imala je u ruci knjigu - izgovor što dolazi; ali ruku je držala iza leđa. Nije mogla da izgovori laž koju joj je predložio doktor Berenford. A nije imala ni neki drugi odgovor. Ipak je jasno videla koliko je Kovenantu potrebna pomoć. Ali ako je ne bude zatražio, koja mogućnost joj ostaje?
     Tog časa je osetila nadahnuće. Progovorila je pre nego što bi imala vremena da se predomisli. "Onaj starac mi je rekao da budem što jesam."
     Njegova reakcija ju je prepala. U očima su mu planuli iznenađenje i strah. Ramena su mu se pogrbila, a vilica opustila. Onda je naglo zatvorio vrata za sobom. Stajao je pred njom, uzbuđeno je gledajući. "Koji starac?"
     Mirno je dočekala njegovu vatru. "Bio je na kraju vašeg puta - starac u žućkastom ogrtaču. Istog trenutka kada sam ga ugledala, dobio je srčani napad." Za trenutak je osetila ledeni dodir sumnje. Starac se prebrzo oporavio. Zar je sve to odglumio? Nemoguće! Srce mu je stalo. "Morala sam đavolski da se potrudim da ga spasem, a on je jednostavno otišao."
     Kovenantova ratobornost je splasnula. Zagledao se u nju kao da se davi. Šake su mu se grčile. Linden je tek tada prvi put primetila da mu nedostaju dva prsta na desnici. Nosio je burmu od belog zlata na onom što je nekada bilo srednji prst te ruke. Glas mu se pretvorio u bolno šištanje. "Nestao je?"
     "Da."
     "Starac u žućkastom ogrtaču?"
     "Da."
     "Spasli ste ga?" Lice mu je nestajalo u tami, jer je sunce zalazilo za obzorje.
     "Da."
     "Šta je rekao?"
     "Već sam vam kazala." Zbog nesigurnosti je postala nestrpljiva. "Rekao je 'Budi što jesi'."
     "To je rekao vama?"
     "Da!"
     Kovenant je prestao da je gleda. "Vatru mu paklenu." Skljokao se kao da je na leđima nosio okrutni teret. "Imajte milosti. Ne mogu to da podnesem." Okrenuo se, oteturao do vrata i otvorio ih. Onda se zaustavio.
     "Zašto ti?"
     Vratio se u kuću, zatvorio vrata, a Linden je ostala sama u noći kao da joj je nešto oteto.
     Nije se pokrenula sve dok je potreba da nešto učini, da preduzme nešto što bi je vratilo u poznati svet, nije naterala da ode do auta. Smušeno sedeći za volanom, pokušala je da razmišlja.
     Zašto ti?
     Kakvo je to pitanje? Ona je lekar, a starcu je bila potrebna pomoć. Vrlo jednostavno. O čemu je Kovenant govorio?
     No, starac nije rekao samo budi što jesi. Rekao je i nećeš pogrešiti, ma kako te on napao.
     On? Da li se to odnosilo na Kovenanta? Je li starac pokušavao da je upozori na nešto? Ili je to podrazumevalo nekakvu drugačiju vezu između njega i pisca? U kakvoj su vezi njih dvojica? Možda sa njom?
     Niko ne može da odglumi srčani napad!
     Trudila se da pribere raštrkane misli. Čitava situacija bila je besmislena. Jedino što je zasigurno znala bilo je da je Kovenant po njenom opisu prepoznao starca. A Kovenantovo mentalno zdravlje bilo je pod velikim znakom pitanja.
     Grčevito stežući volan, pokrenula je auto i pošla unazad da bi ga okrenula. Sada je bila ubeđena da Kovenant ima ozbiljnih problema; ali to ubeđenje samo je povećalo njen bes prema doktoru Berenfordu koji je odbio da joj kaže u čemu je stvar. Prašnjavi put se jedva nazirao u sumraku; upalila je farove pre nego što je ubacila u prvu brzinu da dovrši okretanje.
     Vrisak nalik na lomljenje stakla zaustavio ju je u mestu. Prodro je kroz brujanje motora. Opiljci zvuka urezali su joj se u sluh. Neka žena je vrištala u agoniji ludila.
     Zvuk je dopirao iz Kovenantove kuće.
     Sledećeg trenutka Linden je stajala kraj auta, čekajući da se krik ponovi.
     Nije ništa čula. U nekim prozorima sijalo je svetlo, ali nisu se videle senke ni pokreti. Kroz noć nije dopirao nikakv zvuk nasilja. Stajala je spremna da potrči ka kući. Napeto je osluškivala, ali tama je zadržavala dah. Krik se nije ponovio.
     Za trenutak je bila neodlučna. Da se suoči sa Kovenantom, da zahteva objašnjenje? Da ode? Već je upoznala njegovo neprijateljstvo. Odakle joj pravo...? Još kako ga ima ako on muči neku ženu. Ali kako da bude sigurna? Doktor Berenford je rekao da je ovo medicinski problem.
     Doktor Berenford...
     Poluglasno mrmljajući psovke, uskočila je u auto, nagazila na gas i odjurila u oblaku prašine i šljunka.
     Dva minuta kasnije ponovo je bila u gradu. Ali sada je morala da uspori kako bi pratila saobraćajne znake.
     Kada je stigla pred kuću upravnika bolnice, mogla je da razabere samo njene obrise na noćnom nebu. Pročelje se mrštilo kao da i ono čuva neke tajne, ali sada više nije oklevala. Popela se uz stepenice i počela da lupa na vrata.
     Ulaz je vodio na ograđenu verandu koja je predstavljala neutralnu zonu između prebivališta i spoljašnjeg sveta. Dok je lupala, upalila su se svetla. Berenford je otvorio unutrašnja vrata, zatvorio ih za sobom i prešao preko verande da joj otvori.
     Nasmešio se u znak dobrodošlice, ali izbegavao je njen pogled kao da ima razloga za strah; videla je otkucaje srca kako mu pulsiraju u podočnjacima.
     "Doktore Berenforde", suvo je rekla.
     "Molim te." Načinio je molbeni pokret. "Džulijus."
     "Doktore Berenforde." Nije bila sigurna da želi njegovo prijateljstvo. "Ko je ona?"
     Trgao se. "Ona?"
     "Žena koja je vrištala."
     Izgledalo je da nije u stanju da podigne pogled ka njoj. Promrmljao je umornim glasom. "Nije ti ništa rekao."
     "Nije."
     Berenford se za trenutak zamislio, a onda joj pokazao dve stolice za ljuljanje na kraju verande. "Izvoli, sedi. Ovde je svežije." Kao da nije mogao da se usredsredi. "Ova vrućina ne može trajati večito."
     "Doktore!" prasnula je. "On muči tu ženu."
     "Ne, ne muči je." Berenford se odjednom razgnevio. "To smesta zaboravi. On čini za nju sve što može. Šta god da je muči, on sigurno to nije."
     Linden mu je uzvratila pogled, odmeravajući njegovo poštenje sve dok nije bila sigurna da je Berenford Kovenantov prijatelj, bez obzira na nju. Onda je rekla mirnim glasom. "Da čujem."
     Doktorovo lice postepeno je povratilo naviknut ironični izraz. "Zašto ne sedneš?"
     Brzo je prešla preko verande i smestila se na jednu stolicu. On je odmah ugasio svetlo i kroz ogradu je prodrla tama. "Bolje razmišljam u mraku." Pre nego što su joj se oči privikle, čula je škriputanje susedne stolice kada je seo.
     Neko vreme su se čuli samo zvuci njegove stolice i zrikavaca. Onda je iznenada progovorio. "Neke stvari ti neću reći. Neke ne mogu - neke ne znam. Ali uplela si se u ovo. Dugujem ti neka objašnjenja."
     Onda je progovorio kao glas noći; slušala ga je u napetom stanju - napola usredsređena, kao na pacijenta koji opisuje simptome, napola se prisećajući mršavog, nervoznog muškarca koji ju je upitao glasom punim čuđenja i bola: "Zašto ti?"
     "Pre jedanaest godina Tomas Kovenant je bio pisac sa jednim bestselerom, divnom ženom po imenu Džoana i novorođenim sinom Rodžerom. On mrzi taj roman - kaže da je šupalj - ali ženu i sina voli i dalje. Ili misli da ih voli. Ja lično sumnjam u to. On je izuzetno odan čovek. Ono što naziva ljubavlju ja bih nazvao odanošću sopstvenom bolu.
     Pre jedanaest godina se ispostavilo da je infekcija na desnoj ruci posledica lepre i ta dva prsta smo mu amputirali. Bio je poslat u leprozarijum u Luizijani, a Džoana se razvela od njega. Da bi sprečila da Rodžer raste u neposrednom kontaktu sa gubavcem. Kada Kovenant govori o tome, izgleda kao da je njena odluka bila savršeno razumna. Prirodno je da majka brine za dete. Ja mislim da je to njegova konstrukcija. Džoana se uplašila. Mislim da ju je prepala pomisao na to u šta će ga Hansenova bolest pretvoriti - a da ne govorim o njoj i Rodžeru. Pobegla je."
     Po glasu se osetilo da je slegnuo ramenima. "Ali to je samo pretpostavka. Činjenica je da se ona razvela i on to ne poriče. Nekoliko meseci kasnije napredovanje bolesti je zaustavljeno i on se vratio na 'Utočište', sam. Počela su teška vremena za njega. Svi susedi su se odselili. Bilo je ljudi u gradu koji su pokušali da ga primoraju da ode. Bio je nekoliko puta u našoj bolnici, drugi put napola mrtav..." Berenford kao da se trgao od tog sećanja. "Bolest je opet bila aktivna. Poslali smo ga nazad u leprozarijum.
     Kada se ponovo vratio kući, sve je bilo drugačije. Kao da je povratio razum. Stanje mu je stabilno već deset godina. Možda je malo ogorčen - ne baš da bi se reklo nesiguran - ali pristupačan, razuman, spreman na saradnju. Svake godine podmiri račun za nekoliko naših siromašnih pacijenata."
     Berenford je uzdahnuo. "Čudno je to, znaš. Isti ljudi koji pokušavaju da me preobrate, izgleda misle da i njemu treba spasenje. On je gubavac koji ne ide u crkvu i ima novaca. Neki naši evanđelisti smatraju to za uvredu Svemogućeg."
     Profesionalni deo Lindeninog uma upijao je činjenice koje joj je pružao stariji lekar i procenjivao njegove subjektivne reakcije. Ali u mašti je pred sobom videla Kovenantove obrise u tami. Njegovo lice željno nečega postepeno je postajalo sve stvarnije. Videla je bore usamljenosti i čemer u držanju. Reagovala je na ukočenost njegovog ponašanja kao da je prepoznala druga. Na kraju krajeva, znala je kako izgledaju gorčina, gubitak i izolovanost.
     Ali doktorov govor probudio je u njoj i mnoga pitanja. Želela je da zna gde je Kovenant stekao tu postojanost. Šta ga je izmenilo? Gde je našao razlog dovoljno snažan da ga očuva uprkos praznini života? I šta mu se to nedavno desilo, zbog čega ga je izgubio?
     "Od tada", nastavio je upravnik bolnice, "objavio je sedam romana i tu se stvarno oseća razlika. Oh, pominjao je nešto o još tri ili četiri rukopisa, ali o njima ne znam ništa drugo. Činjenica je da, ako ne bi znala, nikada ne bi ni pomislila da je onaj bestseler i ostale romane napisao isti čovek. U pravu je što se tiče onog prvog. Prizeman je - obična maštarija, melodrama. Ali ostali...
     Da si imala priliku da pročitaš Ili ću prodati dušu radi krivice, videla bi da govori o tome kako je nedužnost divna stvar osim činjenice da je nemoćna. Krivica je moć. Svi delotvorni ljudi su krivi, jer je korišćenje moći krivica i samo krivi ljudi mogu da budu delotvorni. Pazite, delotvorni radi dobra. Samo prokletnici će biti spaseni."
     Linden se mrštila. Razumela je bar jedan odnos između krivice i delotvornosti. Izvršila je ubistvo i postala je lekar zato što je izvršila ubistvo. Znala je da ljude kao što je ona upravo želja da izglade krivicu vodi do moći. Ali nije našla ništa - nikakvo sredstvo za umirenje ni nadoknadu - koji bi potkrepili tvrdnju da će prokletnici biti spaseni. Možda je Kovenant prevario doktora Berenforda: možda je bio lud, ludak pod veštom maskom postojanosti. Ili je možda znao nešto što ona nije.
     Nešto što joj je trebalo.
     Od te pomisli ju je uhvatio strah. Iznenada je postala svesna noći, prečaga stolice kako joj se urezuju u leđa, zrikavaca. Poželela je da se spase od potrebe da se ponovo suoči sa Kovenantom. Tama je bila ispunjena mogućnostima ozlede. Ali morala je da razume ovaj izazov. Kada je Berenford zastao, podnosila je tišinu koliko je mogla, a onda tiho ponovila početno pitanje.
     "Ko je ona?"
     Doktor je uzdahnuo. Sa njegove stolice začulo se tiho pucketanje od uznemirenosti. Ali potpuno se umirio pre odgovora. "Njegova bivša žena. Džoana."
     Linden se trgla. Ta informacija nudila je more objašnjenja Kovenantovog unezverenog, grozničavog ponašanja. Ali to nije bilo dovoljno. "Zašto se vratila? Šta joj je?"
     Stariji čovek je ponovo počeo da se ljulja. "Sada smo se vratili na mesto gde smo bili danas po podne. Ne mogu da ti kažem. Ne mogu da ti kažem zašto se vratila jer mi je on to rekao u poverenju. Ako je u pravu..." Glas mu je utihnuo za trenutak pre nego što je nastavio. "Ne mogu da ti kažem šta joj je, jer ni ja ne znam."
     Piljila je u lice koje nije videla. "Zato si me upleo u ovo."
     "Da." Odgovor je zvučao kao priznavanje smrtnosti.
     "Ima i drugih lekara u blizini. Mogao si pozvati i specijalistu." Grlo joj se odjednom steglo; morala je s mukom da proguta pljuvačku pre nego što je nastavila. "Zašto ja?"
     "Pa, pretpostavljam..." U glasu mu se osećao gorak osmeh. "Mogao bih reći zato što si dobro obučena. Ali činjenica je da sam pomislio na tebe jer si izgledala prikladno. Ti i Kovenant biste mogli da razgovarate - ako biste pružili sebi priliku."
     "Razumem." U tišini koja je nastupila, Linden je ječala u sebi. Zar je toliko očito? Posle svega što sam učinila da se sakrijem, da maskiram, zar se još vidi? Da bi se odbranila, podigla se na noge. Od stare gorčine glas joj je zvučao žalostivo. "Nadam se da uživate u izigravanju Boga."
     Dugo je ćutao pre nego što je tiho odgovorio. "Ako je to ono što radim - ne, ne uživam. Ali ja ne mislim tako. Jednostavno imam posla preko glave. Zato sam te zamolio za pomoć."
     Pomoć, frknula je Linden u sebi. Isuse Hriste! Ali nije glasno izrazila svoje negodovanje. Doktor Berenford ju je ponovo dodirnuo, položio je prst na nerve koji su vladali njome. Pošto nije želela da prizna svoju slabost, svoj bes, svoju nemogućnost izbora, prošla je kraj njega ka spoljnim vratima verande. "Laku noć", rekla je ravnim glasom.
     "Laku noć, Linden." Nije je upitao šta će učiniti. Možda ju je razumeo. Možda samo nije imao hrabrosti.
     Ušla je u auto i pošla nazad ka "Utočištu".
     Vozila je polako, pokušavajući da povrati osećanje perspektive. Tačno, sada više nema izbora; ali ne zato što je bespomoćna. Pre zato što je već načinila izbor - načinila ga odavno, kada je odučila da bude lekar. Namerno je odabrala da bude ovo što je sada. Ako joj neke posledice te odluke zadaju bol - pa, svuda ima bola. Zaslužila je svaki bol koji treba da podnese.
     Tek kada je stigla do prašnjavog puta, setila se da nije pitala Berenforda za onog starca.
     Mogla je da vidi svetlo u Kovenantovoj kući. Zgrada je ležala svetlucajući na pozadini tamnog drveća, nalik na svica kojeg će progutati šuma i noć. Mesečina je samo pojačavala taj utisak; gotovo pun Mesec pretvorio je livadu u srebrno jezero, začarano i bezdano, ali nije dotakao crno drveće ni kuću koja je ležala u njihovoj senci. Linden je drhtala na vlažnom vazduhu i vozila čvrsto stežući volan, napetih čula, kao da se približava krizi.
     Zaustavila se dvadeset jardi od kuće i parkirala auto tako da je ostao izložen mesečini.
     Budi što jesi.
     Nije znala kako.
     Mora da ga je približavanje njenih farova upozorilo. Kada je prišla vratima, upalila se sijalica iznad njih. Izišao je da je dočeka. Držanje mu je bilo uspravno i odbojno, onako ocrtanom žutim svetlom iza leđa. Nije mogla da mu razazna lice.
     "Doktore Averi." Glas mu je bio grub i hrapav. "Odlazite."
     "Ne." Zbog neujednačenog disanja govorila je isprekidano, reč po reč. "Ne dok je ne vidim."
     "Nju?"
     "Vašu bivšu ženu."
     Za trenutak je ćutao, a onda je zarežao. "Šta vam je još to kopile reklo?"
     Zanemarila je njegov bes. "Treba vam pomoć."
     Ramena su mu se pogrbila kao da prigušuje odgovor. "Pogrešio je. Ne treba mi pomoć. Ni vi mi ne trebate. Odlazite."
     "Ne." Nije se predavala. "U pravu je. Iscrpljeni ste. Izmučilo vas je to što se sami starate o njoj. Mogu vam pomoći."
     "Ne možete", šapnuo je, grozničavo se opirući. "Njoj ne treba lekar. Samo je treba ostaviti na miru."
     "Poverovaću kada je vidim."
     Ukočio se kao da se ona pokrenula, pokušala da prođe kraj njega. "Ovde ste uljez. Ako ne odete, pozvaću šerifa."
     Razbesnela ju je lažnost položaja u kome se našla. "Prokletstvo!" obrecnula se. "Čega se to bojite?"
     "Vas." Glas mu je bio ozbiljan i leden.
     "Mene? Pa uopšte me ne poznajete."
     "Ni vi ne poznajete mene. Ne znate šta se ovde dešava. Nema načina da razumete. I niste odabrali to." Bacao je reči na nju kao noževe. "Berenford vas je uvukao u ovo. Onaj starac..." Progutao je knedlu pre nego što je nastavio, "spasli ste ga i on vas je odabrao, a vi nemate pojma šta to znači. Nemate predstavu za šta vas je odabrao. Pakla mu, ne mogu to da podnesem! Odlazite."
     "Kakve to veze ima sa vama?" Trudila se da ga razume. "Zašto mislite da to ima neke veze sa vama?"
     "Zato što znam."
     "Šta znate?" Nije mogla da trpi njegovo nadmeno odbijanje. "Zašto ste vi toliko naročiti? Zbog lepre? Zar mislite da vam to što ste gubavac daje isključivo lično pravo na usamljenost ili bol? Ne budite uobraženi. Ima i drugih ljudi na svetu koji pate i ne mora se biti gubavac da biste ih razumeli. Šta je to toliko naročito na vama?"
     Njen bes ga je zaustavio. Nije mogla da mu vidi lice; ali držanje kao da mu se povilo dok je razmišljao. Trenutak kasnije oprezno je odgovorio. "Ništa na meni. Ali ja sam upleten u tu stvar, a vi niste. Ja znam, a vi ne. Ne mogu da vam objasnim. Ne razumete to što činite."
     "Onda mi recite. Pomozite mi da razumem. Tako ću načiniti pravilan izbor."
     "Doktore Averi." Glas mu je odjednom opet bio grub. "Možda patnja nije lična stvar. Možda bolest i bol spadaju u javne poslove. Ali ovo jeste privatno."
     Njegova žestina ju je ućutkala. Borila se sa njim u mislima, ali nije našla načina da ga savlada. Znao je više od nje - istrpeo je više, stekao više, naučio više. Ali ipak nije mogla da popusti. Trebalo joj je nekakvo objašnjenje. Noćni vazduh bio je gust i vlažan i zamagljivao je značenje zvezda. Pošto nije imala nikakv drugi argument, suprotstavila mu se sopstvenim nerazumevanjem. "Nije mi rekao samo 'Budi što jesi'", izgovorila je.
     Kovenant se zgrčio. Nepomično je stajala, sve dok ga podozrenje nije naterlao da upita prigušenim glasom. "Šta još?"
     "Rekao je: 'Ne plaši se. Nećeš pogrešiti, ma kako te napao.'" Zastala je, ne želeći da kaže i ostatak. Kovenantu su ramena počela da podrhtavaju. Odlučno je nastavila napad. "Na koga je to mislio? Na vas?"
     Nije joj odgovorio. Rukama je pritiskao lice, prigušujući osećanja.
     "Ili na nekoga drugog? Je li neko naudio Džoani?"
     Zvuk bola mu je skliznuo kroz zube pre nego što je stigao da ih stegne.
     "Ili će se nešto meni desiti? Kakve veze ima taj starac sa mnom? Zašto kažete da me je odabrao?"
     "Koristi te." Kovenantove šake su prigušivale glas. Ali uspeo je da se savlada. Kada je spustio ruke, glas mu je bio tup i slab, kao padanje pepela. "On je kao Berenford. Misli da mi treba pomoć. Misli da ovog puta ne mogu sam." Trebalo je da zvuči gorko; ali izgubio je čak i tu sposobnost. "Jedina razlika je to što on zna - ono što ja znam."
     "Pa, recite mi", ponovo je zatražila Linden. "Dajte da pokušam."
     Kovenant se snagom volje ispravio, tako da je stajao pravo pod svetlom. "Ne. Možda ne mogu da vas zaustavim, ali, do đavola, sigurno ne moram da vam dopustim. Neću da učestvujem u tome. Ako ste se namerili da se umešate, moraćete naći načina da to uradite iza mojih leđa." Zastao je kao da je završio, ali onda je još jednom planuo. "I recite tom propalici Berenfordu da za promenu pokuša malo da mi veruje!"
     U grlu su joj podrhtavali odgovori. Želela je da uzvrati vikom: Zašto bi? Ni vi ne verujete nikome! Ali dok je uzimala vazduh, prolomio se krik.
     Ženski krik, bolan i grozan. Nemoguće je da neko oseća toliki užas i ostane razuman. Zvučao je kao krik srca noći.
     Pre nego što je zamro, Linden je već prolazila pored Kovenanta ka ulazu.
     Uhvatio ju je za ruku; otrgla se od stiska osakaćene šake i stresla ga. "Ja sam lekar." Ne dajući mu vremena za dozvolu ili zabranu, naglim pokretom otvorila je vrata i ušla u kuću.
     Našla se u dnevnoj sobi. Izgledala je ogoljeno, uprkos tepisima i policama za knjige; nije bilo slika ni ukrasa; jedini nameštaj bila je dugačka, tvrda sofa sa stočićem. Nalazili su se nasred poda, kao da prostor oko njih mora biti prohodan.
     Bacila je pogled na sobu i pošla niz kratak hodnik ka kuhinji. I ovde su sto i dve visoke stolice sa naslonom zauzimali središnji prostor. Prošla je kraj njih i skrenula u sledeći hodnik. Kovenant je žurio za njom dok je prolazila kraj dvoja otvorenih vrata - kupatilo, njegova spavaća soba - da bi stigla do onih na kraju hodnika.
     Bila su zatvorena.
     Smesta je posegnula ka kvaki.
     Zgrabio ju je za zglavak. "Slušajte." Glas mora da mu je bio pun osećanja - hitnje, strepnje, nečega - ali ona to nije čula. "Ovo morate razumeti. Postoji samo jedan način da se povredi čovek koji je sve izgubio. Vratite mu nešto uništeno."
     Ščepala je kvaku slobodnom rukom. Pustio ju je.
     Otvorila je vrata i ušla u sobu.
     Sva svetla su bila upaljena.
     Džoana je sedela na gvozdenom krevetu nasred sobe. Članci na rukama i nogama bili su joj vezani komadima platna koji su joj dopuštali da sedne ili legne, ali su je sprečavali da spoji šake. Dugačka pamučna spavaćica koja joj je pokrivala mršave udove bila je obmotana oko nje od naglih pokreta.
     Burma od belog zlata visila joj je na srebrnom lancu oko vrata.
     Nije pogledala Kovenanta. Pogled joj je skočio na Linden, a divlji bes joj je izobličio lice. Imala je oči pune besnila, oči pomamne lavice. U grlu su joj podrhtavali jecaji. Bleda koža kao da joj je bila razapeta preko kostiju.
     Linden je osetila da je zahvata nagonska odbojnost. Nije mogla da razmišlja. Nije bila navikla na ovoliko divljaštvo. Narušavalo je sva njena shvatanja o bolesti i bolu, blokiralo joj je reakcije. Ovo nije bila obična ljudska nesposobnost ili bol koji narastu do nivoa očaja; ovo je bila čista svirepost, usredsređena i smrtonosna. Morala je da natera sebe na korak napred. Ali kada je prišla ženi i sa oklevanjem pružila ruku, Džoana je krenula da je ugrize kao podivljala mačka. Linden se nesvesno povukla.
     "Blagi Bože!" jeknula je. "Šta joj je?"
     Džoana je podigla glavu i ispustila krik nalik na agoniju prokletnika.
     Kovenant nije mogao da govori. Lice mu se izobličilo od patnje. Prišao je Džoani. Nespretno je razvezao čvor oko leve ruke i oslobodio je. Istog časa je zamahnula da ga ogrebe, izvijajući čitavo telo da ga dosegne. Izbegao ju je i uhvatio za podlakticu.
     Linden ga je sa nemim cviljenjem gledala kako pušta da mu Džoanini nokti razderu levu nadlanicu. Iz rana je navrla krv.
     Džoana je zaronila prste u njegovu krv. Brzo je prinela šaku ustima i željno, pohlepno počela da je sisa.
     Ukus krvi kao da joj je povratio svest o sebi. Skoro istog časa sa lica joj je iščilelo ludilo. Oči su joj smekšale, usne zadrhtale. "Oh, Tome", zacvilela je, "tako mi je žao. Ne mogu... on mi je u umu i ne mogu da ga istisnem. On te mrzi. On me... tera me..." počela je slomljeno da jeca. Ova prisebnost je okrutno delovala na nju.
     Kovenant je seo na krevet kraj nje i zagrlio je. "Znam." Glas mu je ispunjavao sobu bolom. "Razumem."
     "Tome", plakala je, "pomozi mi, Tome."
     "Hoću." Njegov glas obećavao je da će se suočiti sa svakim zadatkom, učiniti svaku žrtvu, počiniti svaki zločin. "Čim on bude spreman. Oslobodiću te."
     Njeni krhki udovi postepeno su se opustili. Jecaji su se utišali. Bila je iscrpljena. Kada ju je položio na krevet, zatvorila je oči i zaspala sa prstima u ustima kao dete.
     Kovenant je izvukao papirnu maramicu iz kutije na stolu kraj kreveta i pritisnuo je na nadlanicu. Onda je nežno izvukao Džoani prste iz usta i ponovo joj vezao ruku. Tek tada je pogledao Linden.
     "Ne boli", rekao je. "Nadlanice su mi već godinama neosetljive." Sa lica mu je nestao izraz mučenja; sada je bilo prazno, osim što je pokazivalo dugi premor od bola koji nije mogao da zaleči.
     Dok je gledala kako mu krv natapa maramicu, znala je da treba da učini nešto oko te ozlede. Ali srž njenog bića je posrnula, pokazala se nedoraslom Džoani; nije mogla podneti da ga dodirne. Nije imala odgovor na ono što je videla. Za trenutak su joj se oči ispunile suzama bespomoćnosti. Samo stara navika strogosti ju je zadržala da se ne rasplače. Samo ju je njena potreba zadržala da ne pobegne u noć. Naterala ju je da gorko progovori. "Sada ćete mi reći šta joj je."
     "Da", promrmljao je, "izgleda da hoću."