3. ZAVET

     Ćutke ju je poveo natrag u dnevnu sobu. Držao ju je pod ruku nekako neodlučno, kao da se boji najobičnijeg ljudskog dodira. Kada je sela na kauč, pokazao joj je svoju povredu i ostavio je samu. Bilo joj je drago. Bila je ošamućena neuspehom; trebalo joj je vremena da povrati vlast nad sobom.
     Šta joj se desilo? Nije znala ništa o zlu, nije čak ni verovala u to; ali videla ga je u Džoaninoj divljoj gladi. Bila je uvežbana da posmatra svet kroz prizmu funkcije i bolesti, lečenja i lekova, uspeha i smrti. Reči kao dobro i zlo nisu joj ništa značile. Ali Džoana! Odakle potiče tolika zlokobna divljačnost? I kako...?
     Kada se Kovenant vratio, desnice obmotane belim zavojem, zagledala se u njega zahtevajući objašnjenje.
     Stao je pred nju, ne gledajući je u oči. Držao se nekako skljokano, ostavljajući utisak napuštenosti; koža u uglovima očiju mu se ljuštila kao da mu obeshrabrenost otkida tkivo. Ali izraz usta pokazivao je naučenu odlučnost; bila su iskrivljena od odbijanja. Trenutak kasnije, promrmljao je: "Sada vidite zašto nisam hteo da znate za nju". Ushodao se po sobi.
     "Niko ne zna", govorio je kao da čupa reči iz najličnije dubine srca, "osim Berenforda i Megan Roman. Zakon ne gleda blagonaklono na ljude koji drže druge ljude zatvorene - čak ni u stanju u kome je ona. Nemam nikakvih zakonskih prava nad njom. Trebalo bi da je predam vlastima. Ali toliko dugo sam živeo bez blagodeti zakona da me boli briga."
     "Ali šta joj je?" Linden nije uspela da ukloni drhtaj iz glasa; bila je suviše napeta da bi zvučala smireno.
     On je uzdahnuo. "Potrebno joj je da me povredi. Žedna je toga - zato je toliko nasilna. To je najbolji način koji je uspela da smisli kako bi kaznila sebe."
     Uz bolni trzaj, Lindenin analitički nagon ponovo je stupio u dejstvo. Paranoja, presudila je u sebi. Džoana je paranoik. Ali glasno je nastavila da pita. "Ali zašto? Šta joj se desilo?"
     Kovenant se zaustavio, pogledao je kao da joj odmerava kapacitet za istinu, a onda nastavio da hoda.
     "Naravno", promrmljao je, "Berenford misli drugačije. On smatra da je u pitanju psihijatrijski problem. Jedini razlog što nije poklušao da je odvoji od mene jeste taj što razume zašto želim da se staram o njoj. Bar delimično. Njegova žena je oduzeta i on nikada ne bi ni pomislio da prebaci problem na tuđa leđa. Nisam mu rekao koliko je žedna krvi."
     Izbegavao je odgovor. Linden je s mukom pribirala strpljenje. "Pa zar to nije psihijatrijski problem? Zar doktor Berenford nije mogao da odredi psihičke uzroke? Šta bi drugo moglo biti?"
     Kovenant je oklevao pre nego što je zamišljeno odgovorio. "On ne zna šta se dešava."
     "Stalno mi to ponavljate. Suviše je nalik na izgovor."
     "Ne", uzvratio je, "nije izgovor. To je istina. Nemate dovoljno znanja da razumete."
     "Kako možete biti toliko prokleto sigurni?" Glas joj je postao grub od napora samokontrole. "Pola života sam provela pomažući ljudima koji pate." Želela je da doda - shvatite već jednom da sam lekar - ali grlo joj se steglo od tih reči. Maločas nije uspela...
     Za trenutak mu se pogled trgao kao da je uzmeniren mogućnošću da ona ima dovoljno znanja, ali brzo je odmahnuo glavom. Kada je nastavio, nije uspevala da odredi kakav odgovor je rešio da joj pruži.
     "Ne bih ni znao", rekao je, "da mi nisu telefonirali njeni roditelji. Pre možda mesec dana. Nismo u nekoj velikoj ljubavi, ali bili su prepadnuti. Rekli su mu sve što znaju.
     Verovatno je to stara priča. Jedino što je čini novom jeste bol koji nanosi. Džoana se razvela od mene kada je otkriveno da imam lepru. Pre jedanaest godina. Uzela je Rodžera i vratila se svojima. Mislila je da je u pravu - ah, prokletstvo, godinama sam i ja mislio da je u pravu. Deca su mnogo podložnija lepri od odraslih. I tako se razvela od mene. Za Rodžerovo dobro.
     Ali nije uspelo. Duboko u sebi, verovala je da me je izdala. Teško je oprostiti sebi kada napustite nekoga koga volite - nekoga kome ste potrebni. To narušava vaše samopoštovanje. Kao i lepra. Glođe vas iznutra. Ubrzo postajete moralni bogalj. Neko vreme je izdržavala. Onda je počela da traži lek."
     Njegov glas i podaci koje joj je pružao umirili su Linden. Dok je koračao pred njom, postala je svesna njegovog držanja, posebnosti i pažnje svih njegovih pokreta. Kretao se oko stočića kao da predstavlja opasnost. Neprestano je ispitivao sebe pogledom, proveravajući naizmenično svaku šaku, ruku, noge, grudi, kao da očekuje da vidi kako se povredio, a da nije svestan toga.
     Čitala je o tome. Ovo samoispitivanje se zvalo VPE - vizuelni pregled ekstremiteta. Kao i pažnja sa kojom se kretao, spadalo je u disciplinu koja mu je bila neophodna da bi obuzdao svoju bolest. Zbog oštećenja koje je lepra nanela nervima, najveća pretnja po njegovo zdravlje bila je mogućnost da se udari, opeče, ogrebe ili poseče, a da to ne shvati. Tada bi se nezalečena povreda mogla inficirati. Zato se kretao što je pažljivije mogao. Čitava kuća bila je tako nameštena da svede na najmanju meru rizik od izbočenih uglova, prepreka, nesreća. I redovno je pregledao sebe, tražeći znake opasnosti.
     Ovo objektivno, stručno posmatranje pomoglo joj je da povrati svest o sebi. Postepeno je postala sposobnija da bez nestrpljenja sluša ovo okolišno objašnjenje.
     Nije pravio pauze. "Prvo je pokušala sa psihologijom. Želela je da veruje da je sve samo plod njenog uma - a um se može popraviti, kao slomljena ruka. Počela je da se bavi psihološkim zavrzlamama onako kako neki ljudi menjaju automobile - svake godine nešto novo. Kao da je njen problem mentalni, a ne duhovni.
     Za njene roditelje to je bilo besmisleno, ali pokušali su da budu popustljivi, čineći sve što mogu da Rodžer ima postojan dom.
     I taman su pomislili da će sve biti u redu, a ona je iznenada napustila to i postala religiozna. I oni su verovali da će joj vera pružiti rešenje. Pa, za većinu ljudi je to dovoljno dobro, ali ona nije dobila ono što je želela. Bilo je suviše lako. A čitavo vreme njena bolest je napredovala. Pre godinu dana postala je fanatik. Uzela je Rodžera i pridružila se komuni. To je jedno od onih mesta gde ljudi uče ekstazu poniženja, a vođa propoveda ljubav i masovno samoubistvo.
     Mora da je bila potpuno očajna - gotovo čitavog života jedino je želela da veruje da je savršeno ispravna. Ali posle tolikih godina promašaja, nije joj ostala nikakva odbrana. Šta je još mogla da izgubi?"
     Linden nije bila potpuno ubeđena. Nije verovala u Boga ništa više nego u pojmove dobra i zla. Ali Kovenantov bes ju je uhvatio. Oči su mu se ovlažile od gneva i bola; usne su mu bile tanke kao oštrica noža. Verovao je u ono što govori.
     Mora da joj se na licu ocrtavala sumnjičavost; u njegovom glasu osetio se odjek Džoanine divljine. "Ne morate verovati u Boga da biste shvatili kroz šta je prolazila. Patila je od nečega što smrtnici ne mogu izlečiti. Nije mogla čak ni da spreči ono što ju je nagrizalo. Možda nije znala šta je to što pokušava da izleči. Tražila je magiju, neku moć koja će moći da posegne u nju i isceli je - kada pokušate sve načine na svetu i ništa ne upali, počnete da razmišljate o vatri. Spaliti bol. Želela je da kazni sebe, da nađe nekakvo odricanje kojim će preseći unutrašnje truljenje."
     Glas mu se slomio; ali smesta je povratio kontrolu. "Znam sve o tome. Ali ona nije imala nikakvu odbranu. Otvorila mu je vrata i on je uvideo da ima pred sobom savršeno oruđe, pa ju je upotrebio - upotrebio je kada je postala suviše oštećena da makar razume za šta je to on upotrebljava."
     Upotrebljava? Linden nije razumela. Ko?
     Kovenant je postepeno suzbio bes. "Naravno, njeni roditelji nisu imali pojma o tome. Kako bi i mogli? Jedino su znali da ih je pre šest nedelja probudila usred noći i počela da blebeće. Ona je prorok, imala je viziju, Bog joj je namenio misiju. Kletve i odmazde grešnima, smrt bolesnima i nevernicima. Jedino što su uspeli da razaberu bilo je da želi da se oni staraju o Rodžeru. Onda je otišla i otada je više nisu videli.
     Posle par nedelja pozvali su mene. Nisam je video - tada sam prvi put čuo o tome. Ali pre oko dve nedelje pojavila se ovde. Ušunjala mi se u sobu tokom noći i pokušala da mi zdere lice. Da nije bila iscrpljena, uspela bi. Mora da je čitav put prešla pešice."
     I sam je izgledao suviše iscrpljen za toliko koračanja. Pocrvenele oči su mu davale bolestan izraz, a ruke su mu drhtale. Koliko dugo nije imao sna ni predaha? Dve nedelje? Kada je seo na drugi kraj kauča, Linden se okrenula tako da je mogla dalje da ga proučava. Duboko u sebi počela je da traga za načinom da mu da neki sedativ.
     "Od tada smo", uzdahnuo je, "Berenford i ja preuzeli brigu o njoj. Uključio sam ga u ovo jer je on jedini lekar koga poznajem. On misli da nisam u pravu, ali pomaže mi. Ili mi je bar pomagao. Dok nije uvukao i vas." Bio je suviše umoran da bi zvučao ogorčeno. "Pokušavam da je dosegnem kako god znam i umem, a on joj daje lekove koji bi trebali da joj razbistre um. Ili bar da je umire koliko da je nahranim. Ostavljam svetlo uvek upaljeno. Nešto joj se desi kad ostane sama u mraku. Postaje opsednuta - bojim se da bi slomila ruku ili nešto slično."
     Zaćutao je. Očito je stigao do kraja priče - ili do kraja snage. Linden je osećala da je objašnjenje nepotpuno, ali zasad je ostavila pitanja da čekaju. Trebala mu je pomoć, olakšanje napetosti. "Možda bi je stvarno trebalo smestiti u bolnicu", oprezno je rekla. "Sigurna sam da doktor Berenford čini sve što može, ali tamo imaju razne dijagnostičke postupke koje on ovde ne može da koristi. Kad bi bila u bolnici..."
     "Kad bi bila u bolnici" - okrenuo se ka njoj toliko grubo da se trgla - "stavili bi joj ludačku košulju i silom je hranili triput dnevno, elektrošokovima bi joj spržili mozak i toliko bi je nakljukali lekovima da ne bi znala kako se zove ni da je sam njen Bog pozove, a to ničemu ne bi služilo! Prokletstvo, ona mi je bila žena!" Mahnuo je desnom rukom. "Još nosim prokletu burmu!"
     "Zar mislite da doktori to rade?" Odjednom je živnula; zbog promašaja je imala potrebu da se brani. "Da muče bolesnike?"
     Borio se da savlada gnev. "Doktori pokušavaju da izleče problem, razumeli ga ili ne. To ne pali uvek. Ovo ne spada u stvari koje doktori umeju da izleče."
     "Je li to činjenica?" Nije želela da ga izaziva; ali ponela su je sopstvena osećanja. "Recite mi onda kakvo dobro joj vi činite."
     Trgao se. Bes i bol su se borili u njemu; ali savladao ih je. Onda je jednostavno odgovorio. "Došla je kod mene."
     "Nije bila svesna šta čini."
     "Ali ja jesam." Njegova gorčina bila je poražavajuća. "Ja je dovoljno razumem. Jedino ja joj mogu pomoći."
     U Linden se kuvao bes. "Šta to razumete?"
     Naglo se digao na noge. Bio je oličenje gneva, uspravan i moćan uprkos slabosti - zbog žestine u srcu. Oči su mu bile kao žeravice; kada je progovorio, svaka reč padala je čvrsto, kao komad granita.
     "Ona je opsednuta."
     Linden je zatreptala. "Opsednuta?" Dočekao ju je nespremnu. Kao da je govorio nerazumljivim jezikom. Ovo je dvadeseti vek; medicinska nauka nije ozbiljno shvatala opsednutost već više od sto godina. I sama je ustala. "Jeste li poludeli?"
     Očekivala je da će se povući, ali on je još imao oružja u rezervi. Izdržao je njen pogled, a njegovo lice - izmenjeno i prečišćeno nekim uzdržanim ubeđenjem - učinilo ju je svesnom sopstvenog moralnog siromaštva. Kada je odvratio pogled, nije to učinio zato što je postiđen ili poražen; odvratio je pogled da bi nju poštedeo posledica svog znanja.
     "Vidite?" promrmljao je. "To je problem iskustva. Naprosto, niste opremljeni da razumete."
     "Pobogu!" pobunila se. "To je nešto najuobraženije što sam ikada čula. Stojite tu i sipate najneverovatnije besmislice, a kada vam postavim pitanje, smesta pretpostavite da nešto sa mnom nije u redu. Odakle vam smelosti da..."
     "Doktore Averi." Glas mu je bio tih i preteći. "Nisam rekao da vama nešto fali."
     Nije ga slušala. "Patite od tipičnog slučaja paranoje, gospodine Kovenante." Odsecala je reč po reč. "Mislite da svako ko sumnja u vas nije čitav. Vi ste udžbenički primer."
     Pobesnela do nerazumnosti, okrenula se i pošla ka vratima - bežeći od njega i divlje se boreći da poveruje da ne beži. Ali on je pošao za njom i uhvatio je za ramena. Naglo se okrenula ka njemu kao da ju je napao.
     Nije je napao. Spustio je ruke i zgrčio ih kao da žudi da načini gest preklinjanja. Lice mu je bilo otvoreno i ranjivo; nagonski je osetila da bi ga u tom času mogla pitati bilo šta i da bi joj odgovorio što bolje ume. "Molim vas", šapnuo je. "Vi ste u nemogućoj situaciji, a ja vam nimalo nisam olakšao. Ali molim vas. Bar razmislite o mogućnosti da znam šta radim."
     Već je imala spreman odgovor, ali se predomislila i oćutala. Bila je besna, ne zato što je imala prava da to bude, nego zato što joj je njegovo držanje pokazalo koliko je duboko zapala u grešku. Progutala je knedlu da priguši ječanje i gotovo pružila ruku ka njemu da se izvini. Ali zasluživao je nešto više od izvinjenja. Oprezno je progovorila. "Razmisliću." Nije mogla da ga pogleda u oči. "Neću ništa preduzeti pre nego što ponovo razgovaram sa vama."
     Tek tada je izišla iz kuće, zapravo bežeći od zahteva njegovih nerazumljivih ubeđenja. Ruke su joj izdajnički podrhtavale dok je otvarala auto i sedala za volan.
     Vratila se u stan noseći u ustima ukus poraza nalik na bolest.
     Trebala joj je uteha; ali na musavim zidovima nje bilo utehe, ni u iskrzanim i odljuskanim podnim daskama koje su joj mučenički škripale pod nogama. Prihvatila je taj stan upravo zato što joj nije nudio nikakvu utehu, ali žena koja je donela tu odluku nikada se nije povila pod zahtevima svog posla. Sada, prvi put od trenutka ubistva pre petnaest godina, kada joj je na ramena pao teret krvi, žudela je za tešenjem. Živela je u svetu u kome tešenje nije postojalo.
     Pošto nije mogla da smisli ništa drugo, otišla je u postelju.
     Napetost i oznojeni čaršavi dugo su je držali budnu; kada je konačno zaspala, snovi su joj bili puni znoja i straha u vreloj noći. Starac, Kovenant, Džoana - svi su brbljali o Njemu, pokušavajući da je upozore. O Njemu, koji je opseo Džoanu iz razloga suviše okrutnih da bi bili objašnjeni. O Njemu, koji je nameravao da im svima naudi. Ali konačno je zapala u dublji san i zlo se povuklo u svoje skrovište.
     Probudilo ju je kucanje na vratima.
     Glava joj je bila otečena od košmara, a kucanje je zvučalo bojažljivo, kao da onaj pred vratima veruje da je stan opasan. Ali zahtevalo je odgovor. Ona je bila lekar.
     Kada je otvorila oči, mozak joj je prostrelilo svetlo kasnog jutra.
     Ječeći, izvukla se iz kreveta, ogrnula se i pošla da otvori.
     Na odmorištu je stajala sitna, plašljiva ženica sa sjajnim očima i drhtavim rukama. Bojažljivo je upitala. "Vi ste doktor Averi? Doktor Linden Averi?"
     Linden je sa naporom pročistila grlo. "Da."
     "Zvao je doktor Berenford." Žena kao da nije imala pojma šta govori. "Ja sam njegova sekretarica. Nemate telefon. Ja ne radim subotom, ali pozvao me je kući. Želi da vas vidi. Trebalo bi da obilazi pacijente."
     "Da me vidi?" Prožeo ju je udar slutnje. "Gde?"
     "Rekao je da ćete znati gde." Žena je uporno nastavila. "Ja sam njegova sekretarica. Ne radim subotom, ali uvek sam voljna da mu pomognem. On je dobar čovek - dobar lekar. Njegova žena je imala dečju paralizu. Trebalo bi da obilazi pacijente."
     Linden je zatvorila oči. Da je mogla da sakupi imalo snage, kriknula bi: Zašto mi to činite? Ali bila je iscrpljena snovima i sumnjama. Promrmljala je: "Hvala", i zatvorila vrata.
     Za trenutak je nepomično stajala; naslonila se na vrata kao da ih drži zatvorena, želeći da vrisne. Ali doktor Berenford se ne bi trudio da je zove da situacija nije hitna. Morala je da pođe.
     Dok je oblačila jučerašnju odeću i češljala se, shvatila je da je već donela odluku. Negde tokom noći odlučila se na privrženost Kovenantu. Nije razumela šta je to sa Džoanom, ni kako on misli da joj pomogne; ali privukao ju je. Ona ista nepomirljivost koja ju je toliko naljutila istovremeno ju je duboko dirnula; bila je podložna čudnoj privlačnosti njegovog besa, njegove nužde, njegove paradoksalno divlje i saosećajne odlučnosti da ostane odan bivšoj ženi.
     Na brzinu je popila čašu đusa da razbistri glavu i pošla do auta.
     Dan je već bio neprirodno vreo; sunce joj je vređalo oči. Osećala je čudnu vrtoglavicu i odvojenost, kao da ima halucinaciju, dok je skretala na prašnjavi put i približavala se Kovenantovoj kući. Isprva nije poverovala sopstvenim očima kada je ugledala tamne mrlje na zidovima.
     Parkirala je kraj Berenfordovog auta i žurno izišla da pogleda.
     Kraj samog ulaza, beli zid bio je naružen velikim grubim trouglom. Bio je tamnocrven, kao osušena krv. Žustrost poteza ju je uverila da je stvarno u pitanju krv.
     Počela je da trči.
     Uletela je u dnevnu sobu i utvrdila da je i ona oskrnavljena. Nameštaj je ostao nedirnut; ali sve je bilo zamrljano i natopljeno krvlju. Mora da su po sobi prosute čitave kofe krvi. U vazduhu je visio mučno slatkasti miris.
     Na podu kraj stočića ležala je puška.
     Želudac joj se zgrčio. Pritisla je dlanove na usta da ne bi kriknula. Sva ova krv nije mogla poticati iz ljudskog tela. Kakav užas...
     Onda je ugledala doktora Berenforda. Sedeo je za kuhinjsjkim stolom, sa šoljom u rukama. Gledao je u nju.
     Pošla je ka njemu i zaustila: "Šta se, pobogu...?"
     Zaustavio ju je pokretom upozorenja. "Tiho", rekao je. "On spava."
     Za trenutak je piljila u upravnika bolnice. Ali bila je naviknuta na hitne slučajeve; brzo je uspostavila samokontrolu. Krećući se kao da mu dokazuje svoju smirenost, našla je šolju, napunila je kafom i sela na drugu stolicu za starim emajliranim stolom. "Šta se desilo?" upitala je ravnim glasom.
     Berenford je otpio kafu. Sav humor je iščezao iz njega i ruke su mu drhtale. "Pretpostavljam da je sve vreme bio u pravu." Nije je gledao u oči. "Nema je."
     "Nema?" Za trenutak je izgubila kontrolu. Nema? Jedva je disala od udara srca. "Da li je neko traži?"
     "Policija", glasio je odgovor. "Megan Roman - jesam li ti pričao o njoj? Ona mu je advokat. Vratila se u grad kada sam ja stigao ovamo - pre dva sata. Da potpali vatru pod šerifom. U ovom času svi pokretni policajci u okrugu verovatno su u poteri. Jedini razlog što se ne vide automobili jeste taj što naš šerif - blagosloveno bilo njegovo toplo srce - ne dozvoljava da se njegovi ljudi parkiraju blizu gubavca."
     "Dobro." Linden se uhvatila svoje obuke, stežući je obema rukama. "Recite mi šta se desilo."
     Načinio je bespomoćan gest. "Zaista ne znam. Znam samo ono što je rekao gospođi Roman - ono što je rekao meni. To nema nikakvog smisla." Uzdahnuo je. "Pa, evo šta kaže. Nešto posle ponoći, čuo je ljude pred vratima. Proveo je veći deo večeri pokušavajući da je okupa, ali posle toga je zaspao. Nije se probudio sve dok ti ljudi nisu počeli da se ponašaju kao da će provaliti vrata.
     Nije morao da ih pita šta žele. Pretpostavljam da je očekivao nešto ovako još otkako se Džoana pojavila. Otišao je po pušku - jeste li znali da ima pušku? Tražio je od Megan Roman da mu je kupi prošle nedelje. Za samoodbranu - kao da lepra nije najbolja moguća odbrana." Primetio je njeno nestrpljenje i vratio se priči. "U svakom slučaju, uzeo je pušku i upalio sva svetla. Onda je otvorio vrata.
     Oni su upali - njih pet-šest. Kaže da su bili obučeni u vreće i pepeo." Berenford je iskrivio lice. "Ako je i prepoznao ikoga, neće da kaže. Uperio je pušku u njih i rekao im da ne da Džoanu.
     Ali oni su se ponašali kao da žele da budu upucani. A kada je stvarno trebalo opaliti, on nije mogao. Čak ni da bi spasao bivšu ženu." Odmahnuo je glavom. "Pokušao je da se bori golim rukama, ali sam protiv šestorice nije imao izgleda.
     Negde rano ujutro osvestio se dovoljno dugo da zove Megan Roman. Govorio je nepovezano - ponavljao je da počnu potragu, ali nije mogao da kaže zašto - ali bar je bio dovoljno priseban da shvati da mu treba pomoć. Onda se ponovo onesvestio. Kada je Megan stigla ovamo, našla ga je na podu. Sve je bilo puno krvi. Ko god da su, mora da su iscedili čitavu kravu." Progutao je kafu kao da je to protivotrov za zadah u vazduhu. "Pa, podigla ga je na noge i on ju je poveo da provere Džoanu. Nije je bilo. Veze su presečene."
     "Nisu je ubili?" prekinula ga je Linden.
     Pogledao ju je. "On kaže da nisu. Kako može da zna - nagađajte kao i ja." Trenutak kasnije je nastavio. "No, Megan je pozvala mene. Kada sam stigao, otišla je da vidi može li se pronaći Džoana. Ja sam ga pregledao; izgleda da je dobro. Pati od iscrpljenosti koliko i od svega ostalog."
     Linden je odbacila sumnje u Kovenantovo stanje. "Ja ću ga paziti."
     Klimnuo je glavom. "Zato sam te i pozvao."
     Ispila je još malo kafe da se smiri, a onda oprezno upitala. "Da li znate ko je to bio?"
     "Pitao sam ga", odgovorio je Berenford mršteći se. "Rekao je 'Kako, do đavola, ja to mogu znati?'"
     "Pa dobro, a šta će im ona?"
     Zamislio se za trenutak pre nego što je odgovorio. "Znaš, najgore u svemu jeste to što... mislim da on zna."
     Zbunjenost ju je učinila džangrizavom. "Pa zašto nam onda ne kaže?"
     "Teško je reći", polako je odvratio lekar. "Mislim da on smatra kako bismo ga zaustavili kad bismo znali šta se dešava."
     Linden nije odgovorila. Više nije bila spremna da pokušava da spreči Tomasa Kovenanta u bilo čemu. Ali bila je jednako odlučna da sazna istinu o Džoani, o njemu - i, da, o starcu u žutom ogrtaču. Sebe radi. I radi Kovenanta. Uprkos njegovoj žestokoj nezavisnosti, nije mogla da se oslobodi ubeđenja kako mu očajnički treba pomoć.
     "Što je samo još jedan razlog da ostaneš", dodao je Berenford, ustajući. "Moram da idem, a neko ga mora sprečiti da ne počini neku ludost. Ima dana..." Glas mu se utišao, a onda se vratio sa iznenadnom srdžbom. "Bože, ima dana kada mislim da je tom čoveku potreban čuvar, a ne lekar." Prvi put od kako je došla otvoreno ju je pogledao. "Hoćeš li da ga čuvaš?"
     Bilo joj je jasno da želi uveravanje da ona deli njegovo osećanje odgovornosti za Kovenanta i Džoanu. Nije mogla da izgovori takvo obećanje, ali mogla je da mu ponudi nešto slično. "Pa, u svakom slučaju", ozbiljno je rekla, "neću ga pustiti."
     Berenford je ovlaš klimnuo glavom. Više je nije gledao. Pošao je prema vratima mrmljajući. "Imaj strpljenja sa njim. Odavno nije sreo nekoga ko ga se ne plaši i sada ne zna kako da se ponaša. Kada se probudi, nateraj ga da pojede nešto." S tim rečima je napustio kuću i otišao do svog auta.
     Linden ga je gledala kako nestaje u oblaku prašine prema auto-putu. Onda se opet okrenula ka dnevnoj sobi.
     Šta sad da radi? Kao i Kovenant, nije znala. Ali nameravala je da otkrije. Od zadaha krvi osećala se nečisto; ali suzbila je to osećanje dovoljno dugo da pripremi sebi doručak. Onda se uhvatila u koštac sa dnevnom sobom.
     Naoružana ribaćom četkom i kofom vode sa deterdžentom, napala je mrlje kao da joj predstavljaju uvredu. Duboko u sebi, tamo gde su bili koreni krivice i prinude, osećala je da krv predstavlja život - vrednu stvar, suviše dragocenu da bi se traćila i poricala, kao što su je traćili i poricali njeni roditelji. Odlučno je ribala ludilo ili zlobu koji su unakazili sobu, pokušavajući da ih porekne.
     Kad god bi joj trebala pauza, tiho je odlazila da baci pogled na Kovenanta. Lice mu je bilo gotovo unakaženo od modrica. Nemirno je spavao, ali nije pokazivao znake padanja u komu. Povremeno su pokreti očiju odavali da sanja. Spavao je otvorenih usta kao u nemom kriku; jednom su mu obrazi bili mokri od suza. Raznežila se dok ga je posmatrala tako ispruženog, neutešnog i ranjivog. Toliko malo je poštovao sopstvenu smrtnost.
     Nešto iza podneva, dok je još bila u poslu, izišao je iz spavaće sobe. Nesigurno je hodao, koraka pomućenog snom. Pogledao ju je preko sobe kao da prikuplja bes; ali u glasu mu se nije osetilo nište osim rezignacije. "Sada joj ne možete pomoći. Možete poći kući."
     Ustala je da se suoči sa njim. "Želim da pomognem vama."
     "Mogu ja i sam."
     Linden je progutala žučan odgovor, pokušavajući da ne zvuči zlobno. "Nešto mi ne izgledate tako. Niste ih sprečili da je odvedu. Kako ćete ih naterati da je vrate?"
     Raširio je oči; pogodila ga je na pravo mesto. Ali nije se pokolebao. Izgledao je gotovo neljudski smireno - ili pomireno sa sudbinom. "Ne treba im ona. Ona im je samo način da se dokopaju mene."
     "Vas?" Znači li to da je ipak paranoik? "Hoćete da kažete da se sve ovo desilo zbog vas? Zašto?"
     "To još nisam otkrio."
     "Ne. Mislim, zašto smatrate da ovo ima ikakve veze sa vama? Da ste im vi trebali, zašto nisu poveli vas? Niste mogli da ih sprečite."
     "Zato što to mora biti dobrovoljno." Glas mu je imao ravan prizvuk prenapregnute žice na jakom vetru. Odavno je morao pući. Ali nije zvučao kao čovek koji bi pukao. "Ne može da me samo primora. Moram sam da odaberem. Džoana..." Oči su mu se ispunile tamom. "Ona mu je samo način primene pritiska. Mora rizikovati da ja ipak odbijem."
     On. Linden je počela teško da diše. "Stalno govorite on. Ko je on?"
     Od mrštenja lice mu je delovalo još više unakaženo. "Pustitie to." Pokušavao je da je upozori. "Vi ne verujete u opsednutost. Kako da vas nateram da verujete u opsedače?"
     Primila je upozorenje, ali ne onako kako je on želeo. Nagoveštaji cilja - napola slutnja, napola odlučnost - neočekivano su joj prosvetlili misli. Način da sazna istinu. Rekao je moraćete naći načina da to učinite meni iza leđa. Pa, bogami, ako moram to da učinim, učiniću.
     "Dobro", rekla je, ljutito ga gledajući kako bi prikrila svoje namere. "Ne mogu vas naterati da objasnite. Recite mi samo jednu stvar. Ko je bio onaj starac? Poznajete ga."
     Kovenant joj je uzvratio pogled kao da ne namerava da odgovori. Ali odvratio joj je krutim glasom. "Vesnik. Ili upozorenje. Kada se on pojavi, možete da birate između dve stvari. Zaboravite sve što ste ikada razumeli i prihvatite rizik. Ili bežite da spasete goli život. Problem je u tome" - u glasu mu se osetila čudna vibracija, kao da pokušava da kaže više nego što se rečima može - "što on obično ne traći vreme razgovarajući sa ljudima koji bi bežali. A vi ne možete nikako saznati u šta se upuštate."
     Trgla se u sebi, bojeći se da je prozreo njene namere. Ali čvrsto se držala. "Zašto mi ne kažete?"
     "Ne mogu." Njegova žestina je nestala i ponovo se pretvorila u rezignaciju. "To je kao kad potpišete blanko ček. Ta vrsta poverenja, nepromišljenosti, bogatstva, šta god da je, ne znači ništa ako znate na koliko će ček glasiti. Ili ga potpisujete ili ne. Koliko mislite da možete sebi priuštiti?"
     "Pa, u svakom slučaju", slegnula je ramenima, "ne nameravam da potpisujen nikakve blanko čekove. Učinila sam koliko mogu da operem ovo. Sada idem kući." Nije mogla da podnese njegov ispitivački pogled. "Doktor Berenford želi da pojedete nešto. Hoćete li učiniti to, ili treba da ga pošaljem ovamo?"
     Nije joj odgovorio. "Do viđenja, doktore Averi."
     "Oh, blagi Bože", pobunila se u naletu sažaljenja nad njegovom usamljenošću. "Verovatno ću provesti ostatak dana brinući zbog vas. Hajde bar da pređemo na ti."
     "Dobro, Linden." U glasu mu nije bilo ni trunke osećanja. "Mogu ja i sam."
     "Znam", promrmljala je, napola za sebe. Izišla je u vlažno po podne. Jedino meni treba pomoć.
     Na putu ka stanu, primetila je da nigde na vidiku nema žene koja je sa decom preporučivala pokajanje.

     Nekoliko sati kasnije, na prelasku predvečerja u sumrak koji je zauzimao ulice mutnim narandžastim i ružičastim bojama, ponovo je bila za volanom. Istuširala se i odmorila; obukla je kariranu flanelsku košulju, stare farmerke i čvrste planinarske cipele. Vozila je polako, čekajući da veče potamni. Isključila je svetla na pola milje pre farme "Utočište".
     Po silasku sa auto-puta odabrala je prvi bočni drum ka jednoj od napuštanih kuća kraj farme. Tu je parkirala auto i zaključala ga da zaštiti lekarsku torbu i svoju tašnu.
     Pešice se približila Kovenantovoj kući. Pazila je da se što više drži drveća duž ivice farme. Nadala se da ne stiže prekasno, da ljudi koji su odveli Džoanu nisu ništa preduzeli tokom popodneva. Žurno se prikrala od drveća do zida kuće. Tu je našla prozor koji joj je pružio pogled na dnevnu sobu bez pokazivanja na vratima.
     Svetla su bila upaljena. Vrlo oprezno je provirila da pogleda Tomasa Kovenanta.
     Sedeo je nasred kauča, sa rukama u džepovima i pognute glave, kao da nešto čeka. Modrice su mu potamnele, dajući mu izgled poraženog čoveka. Mišići duž vilice su mu se grčili, opuštali i opet grčili. Borio se da ostane strpljiv; ali trenutak kasnije napetost ga je naterala da ustane. Počeo je da kruži oko kauča i stočića. Pokreti su mu bili kruti, suprotstavljeni smrtnosti srca.
     Da ne bi morala da ga gleda, Linden se spustila na zemlju i sela naslonjena na zid. Skrivena u tami, čekala je zajedno sa njim.
     Nije joj se dopadalo što to radi. To je bilo narušavanje njegove privatnosti, potpuno neprofesionalno. Ali njeno neznanje i njegova tvrdoglavost bili su nepodnošljivi. Imala je užasnu potrebu da razume zašto se prepala pri pogledu na Džoanu.
     Nije morala dugo da čeka. Jedva nekoliko minuta pošto se smestila, kući su se približili brzi koraci.
     Gotovo se ugušila kada joj je srce poskočilo, ali uspela je da se savlada. Pažljivo je podigla glavu do ivice prozora baš kad je pesnica udarila na vrata.
     Kovenant se trgao od zvuka. Lice mu se zrčilo od užasa.
     Linden se zgrozila od njegove reakcije. Bio je toliko snažna ličnost, izgledalo je da ima sve one vrline koje njoj nedostaju. Kako je doveden do ovoga?
     Ali trenutak kasnije, prelomio je strah u sebi kao da staje zmiji za vrat. Prkoseći sopstvenoj slabosti, pošao je ka vratima.
     Otvorila su se pre nego što je stigao do njih. Iz tame je nepozvan ušao jedan čovek. Linden ga je jasno videla. Bio je ogrnut džakom kao mrtvačkim pokrovom. Kosa i lice su mu bili prekriveni pepelom. To je naglašavalo mrtvilo pogleda, tako da je izgledao kao prerušeni zloduh.
     "Kovenant?" Kao i lice, glas mu je bio pepeljast i mrtav.
     Kovenant se suočio sa njim. Odjednom je izgledao viši, kao da ga je uzvisilo sopstveno čvrsto držanje za život. "Da."
     "Tomas Kovenant?"
     Pisac je nestrpljivo klimnuo glavom. "Šta hoćete?"
     "Čas presude je kucnuo." Čovek je zurio u sobu kao da je slep. "Gospodar traži tvoju dušu. Hoćeš li doći?"
     Kovenant je iskrivio usta. "Tvoj gospodar zna šta mogu učiniti za njega."
     Čovek nije reagovao. Nastavio je kao da ima gotov posmrtni govor. "Žena će biti žrtvovana na izlasku punog meseca. Mora biti izvršeno okajanje grehova. Ona će platiti ako ti nećeš. To je naređenje Gospodara života i smrti. Hoćeš li doći?"
     Žrtvovana? Linden je zinula. Okajanje? Zapljusnuo ju je talas gađenja. Šta, pobogu...?
     Kovenantu su se ramena ukočila. Oči su mu plamtele strašnim obećanjima i pretnjama. "Doći ću."
     Čovekovo sivo lice nije pokazalo ni najmanji nagoveštaj svesti. Okrenuo se kalo lutka na koncu i vratio se u noć.
     Kovenant je za treutak nepomično stajao. Obgrlio je grudi kao da prigušuje krik; zabacio je glavu u bolu. Modrice su mu prekrivale lice kao ucveljenost.
     Ali onda se pokrenuo. Grubošću koja je zapanjila Linden, zgrozila je, udario je sebe po obrazu ostatkom desne ruke. Brzo se bacio u tamu za onim ko ga je pozvao.
     Linden je gotovo propustila priliku da ga prati. Bila je ošamućena od užasa. Gospodar...? Žrtvovanje? Strahovi i sumnje mileli su joj pod kožom kao insekti. Čovek u vreći izgledao je tako bezumno - kao da nema dušu, kao životinja. Droga? Ili...?
     Ma kako te napao...
     Je li Kovenant bio u pravu? O starcu, o opsednutosti? O cilju...? Ona je samo način da se dokopaju mene.
     Žrtvovana?
     Oh, blagi Bože! Čovek u vreći izgledao je dovoljno suludo, dovoljno izgubljeno da bi predstavljao opasnost. A Kovenant - ? Kovenant je bio spreman na sve.
     Stresla se od nagađanja šta će on učiniti. Strah za njega razbio je njene lične strepnje i naterao je da žurno obiđe kuću i uputi se u poteru.
     Glasnik ga je vodio dalje od auto-puta, dalje od kuće, u šumu. Linden ih je čula u grmlju; bez svetla nisu mogli da se tiho kreću. Kada su joj se oči privikle na tamu, ugledala ih je pred sobom kako se prodevaju kao senke kroz neravnomernu tamu. Pošla je za njima.
     Slepo su nepredovali kroz šumu, preko bregova i kroz doline. Nisu koristili staze; Linden je imala utisak da idu najkraćom prečicom ka odredištu. Dok su išli, noć se zgušnjavala oko nje, postajući sve neprijateljskija kako joj je strepnja rasla. Drveće i grmlje postali su zlokobni, kao da zalaze u potpuno drugu šumu, mesto opasnosti i surovih namera.
     A onda im se na putu isprečio breg. Kovenant i glasnik pošli su uz njega i nestali preko prevoja u neobičnom blesku žutog svetla. Izbacio ih je iz tame, a onda prikrio kao da ih je preveo nekuda. Upozorena kratkim bleskom, Linden se penjala polako. Činilo joj se da u tami čuje podrhtavanje sopstvenih nerava. Poslednjih nekoliko jardi prešla je četvoronoške, držeći se zaklona niskog rastinja.
     Kada je provirila preko brda, dočekao ju je udar svetla. Vatra nevidljiva samo stopu dalje planula joj je u lice kao da je upravo prodrla kroz granicu sna. Za trenutak je bila zaslepljena svetlom, paralisana tišinom. Noć je progutala sve zvuke, ostavljajući vazduh potpuno beživotan.
     Žustro trepćući, provirila je niz padinu.
     Pod njom je ležala duboka, gola dolina. Na padinama nije bilo trave, grmlja, drveća, kao da je tle spaljeno kiselinom.
     Na dnu udoline gorela je ogvromna vatra. Plamen je požudno skakao uvis, podrhtavajući kao u ludilu; ali nije odavao nikakav zvuk. Linden je pomislila da je iznenada ogluvela. Nemoguće da toliki oganj bukti u tišini.
     Kraj vatre se nalazila gruba kamena zaravan, dugačka možda deset stopa. Na njoj je bio iscrtan veliki trougao - crven kao sveža krv.
     U trouglu je poleđuške ležala Džoana. Nije se kretala, kao da je bila bez svesti; samo je lako podizanje grudi pod spavaćicom pokazivalo da je živa.
     Oko nje su se okupili ljudi, njih dvadeset ili trideset. Muškarci, žene, deca - svi obučeni u jutane vreće; svi zamazani sivim kao da su se valjali u pepelu. Bili su usukani kao prikaze gladi. Zurili su očima mrtvim kao da su im umovi iza zenice iščupani - očima ispražnjenim od svakog nagoveštaja volje ili duha. Čak su i deca stajala kao lutke, bez ikakvog zvuka.
     Lica su im bila okrenuta ka mestu levo od Linden.
     Ka Tomasu Kovenantu.
     Stajao je na pola brda, suočen sa vatrom preko ogoljene udoline. Ramena su mu bila zgrbljena; ruke stegnute u pesnice, glava ratoborno nagnuta napred. Teško je disao, kao da su mu grudi pune optužbi.
     Niko se nije pokrenuo, progovorio, trepnuo. Vazduh je bio pun tišine kao zgusnute prinude.
     Kovenant je naglo zarežao kroz zube. "Tu sam." Zbog stegnutog grla svaka reč je zvučala kao zapaljena rana. "Pustite je."
     Pokret na dnu udoline privukao je Lindeninu pažnju. Čovek krupniji od ostalih promenio je položaj, popeo se na kamen na uglu trougla, nad Džoaninom glavom. Podigao je ruke, otkrivajući dugački, zakrivljeni bodež u desnoj šaci. Povikao je drhtavim glasom osobe na ivici ekstaze. "Vreme je! Mi smo volja Gosodara života i smrti! Kucnuo je čas odmazde, pročišćenja i krvi! Otvorimo put prisustvu Gospodara!"
     Noć je usisala njegov glas, ostavljajući tišinu oštru kao nož. Za trenutak se ništa nije desilo.
     Kovenant je zakoračio naniže, a onda naglo stao.
     Žena blizu vatre isteturala se napred. Linden je gotovo glasno dahnula kada je prepoznala ženu koja je stajala na stepeništu pred sudnicom, upozoravajući ljude da se pokaju. Zajedno sa decom približila se plamenu.
     Naklonila mu se kao da je mrtva.
     Slepo je pružila desnu šaku pravo u plamen.
     Krik bola je raskinuo noć. Povukla se od vatre i pala u agoniji na golo tle.
     Kroz plamen je proleteo crveni drhtaj nalik na grč želje. Vatra kao da je rasla, kao da je nahranjena ženinim bolom.
     Linden je osetila da joj se mišići grče, bole od želje da ustane. Želela je da krikom izrazi svoj užas, da zaustavi ovu surovost. Ali udovi su joj bili blokirani. Prikaze očajanja i užasa prikovale su je u mestu. Svi ovi ljudi bili su kao Džoana.
     Onda se žena podigla na noge i nastavila da tupo stoji kao da su joj nervi u ispečenoj ruci neosetljivi. Pogledom je ponovo potražila Kovenanta kao pod prinudom, izražavajući zahtev.
     Najstarije od njene dece približilo se vatri.
     Ne! - nemo je kriknula Linden, nemoćno se trudeći da raskine tišinu.
     Dečak se naklonio i gurnuo mršavu ruku u plamen.
     Njegov krik slomio je Lindeninu volju, ostavio je zadihanu od bespomoćnog gnušanja. Nije mogla da se pokrene, nije mogla da odvrati pogled. Savladalo ju je gađenje koje nije mogla da imenuje.
     Dečakova mlađa sestra učinila je isto što i on, kao da joj njegova agonija ništa ne znači. Došlo je na red i treće dete, predajući svoje telo bolu kao beživotno tkivo pokrenuto jedino žrtvovanja radi.
     Tada bi se Luinden pokrenula. Ukočeno užasavanje u Kovenantovom držanju pokazivalo joj je da bi se i on pokrenuo. Ali vatra ih je zaustavila, zadržala ih. Kad god bi okusila krv, pohlepa bi zaplamtela kroz nju; oganj je postajao sve viši.
     U srcu plamena počela je da se uobličava prikaza.
     Sve više ljudi je prilazilo da žrtvuje ruku. Dok su to činili, prikaza je očvršćavala. Nije se izdvajala iz plamena; ali plamsavo crvenilo okruživalo je čoveka u uzvitlanom ogrtaču. Stajao je kao nacrtan krvlju, ruku prekrštenih preko moćnih grudi - stvoren bolom iz vatre i samozaborava.
     Vernik sa nožem pao je na kolena i ushićeno povikao: "Gospodaru!"
     Oči prikaze bile su nalik na zmijske zube, trule i žute; otrovno su besnele kroz plamen. Njihova zloba zaplašila je Linden kao da je to lični napad na njen razum, njeno shvatanje života. Bile su besne i odlučne, kao namerna bolest, svesno izopačenje. Ništa u životu nije je pripremilo da podnese toliko opipljivu mržnju.
     Kroz ukočenu tišinu čula je Kovenantovo besno dahtanje. "Kletniče! Zar i deca?" Ali njegova jarost nije prodrla kroz užas koji ju je paralisao. Za nju, divlja tišina bila je isprekidana vriskom ispečenih.
     Onda je pred njom počeo da se podiže mesec. Ivica bela kao kost nadnela se nad breg i zavirila u udolinu kao sa pakošću.
     Čovek sa nožem je ustao. Ponovo je podigao ruke, mašući bodežom. Njegova uloga je stizala do vrhunca. Oglasio se uzvikom nalik na ječanje. "Ovo je čas apokalipse! Gospodar je došao! Usud se približava onima koji žele da se suprotstave Njegovoj volji. Sada ćemo prisustvovati odmazdi nad grehom i životom, mi koji smo gledali, čekali i patili u Njegovo ime. Ovde ćemo ispuniti viziju koja nam je data. Dotakli smo vatru i sada smo iskupljeni!" Glas mu se podizao dok nije počeo da liči na krike opečenih. "Sada ćemo dovesti svu izopačenost do krvi i večnih muka!"
     Lud je. Linden se uhvatila za tu pomisao, trudeći se da misli o ovim ljudima kao o fanaticima, izluđenim odricanjem i strahom. Svi su oni ludi. Ovo je nemoguće. Ali ipak nije mogla da se pokrene.
     Ni Kovenant se nije micao. Želela je da on učini nešto, da nekako prekine trans, da izbavi Džoanu, da spase Linden od sopstvenih krajnosti. Ali on je ostao nepokretan, zagledan u vatru kao da je uhvaćen u klopku između divljaštva i bespomoćnosti.
     Prilika u plamenu se pomerila. Njene oči uhvatile su vatru kao dvostruki ožiljak zlobe, pržeći sve svojim prezirom. Desnom rukom načinio je gest konačan kao izricanje smrtne presude.
     Mišićavi čovek smesta je pao na kolena. Sagnuo se nad Džoanu i ogolio joj grlo. Mlitavo je ležala pod njim, krhka i izgubljena. Koža na vratu kao da joj je blistala na vatri, kao molba za pomoć.
     Drhteći kao da je zanesen ili preplašen, čovek je prislonio oštricu bodeža Džoani na grlo.
     Sada su ljudi u udolini prazno zurili u njegove ruke. Kao da su izgubili svako zanimanje za Kovenanta. Njihovo ćutanje bilo je užasno. Čovekove ruke su se tresle.
     "Stani!"
     Kovenantov uzvik se vinuo kroz vazduh.
     "Dosta si učinio! Pusti je!"
     Zlobne oči iz vatre prenele su pogled ka njemu, prikovale ga klevetom. Vernik kraj Džoaninog grla podigao je prazan pogled. "Da je pustim?" Zakrkljao je. "Zašto?"
     "Zato što ne moraš to da učiniš." Kovenantov glas bio je promukao od besa i preklinjanja. "Ne znam kako vas je naveo na ovo. Ne znam šta je u vašim životima pošlo naopako. Ali ovo ne morate da činite."
     Čovek nije ni trepnuo; oči iz vatre su ga držale. Namerno je slobodnom rukom uhvatio Džoanu za kosu.
     "U redu!" Smesta je povikao Kovenant. "U redu. Prihvatam. Da se trampimo. Ja umesto nje."
     "Ne." Linden se borila da glasno krikne, ali uzvik joj nije bio glasniji od šapata."Ne."
     Vernici su ćutali kao nadgrobno kamenje.
     Čovek sa nožem polako se podigao na noge. Izgledalo je da samo on ima sposobnost da oseti likovanje; divlje se kezio dok je govorio. "Baš kao što je Gospodar obećao."
     Zakoračio je unazad. Istog trenutka Džoanu je protresao drhtaj. Podigla je glavu i osvrnula se. Na licu više nije imala znakove opsednutosti. Nespretno je ustala. Izbezumljena i prepadnuta, tražila je izlaz, nešto što će moći da razume.
     Ugledala je Kovenanta.
     "Tome!" Skočila je sa stene, pojurila ka njemu i bacila mu se u naručje.
     Zagrlio ju je, obmotao je rukama kao da ne može da podnese da je izgubi. Ali onda ju je grubo odgurnuo. "Idi kući", naredio je. "Gotovo je. Sada ćeš biti bezbedna." Okrenuo ju je na pravu stranu i gurnuo je u pokret.
     Zastala je i pogledala ga, moleći da pođe sa njom.
     "Ne brini za mene." Glas mu je omekšao od mučne nežnosti. "Sada si bezbedna - to je najvažnije. Sa mnom će sve biti u redu." Nekako je uspeo da se nasmeši. Ali u očima mu se video bol. Svetlo vatre bacalo je senke samoodricanja preko njegovog lica prekrivenog modricama. Pa ipak, u osmehu je imao toliko smelosti i kajanja da se Lindenino srce cepalo.
     Klečeći, pognute glave sa vrelim suzama na obrazima, više je osetila nego videla da Džoana napušta udolinu. Nije mogla podneti da gleda kako Kovenant silazi niz padinu. Samo ja joj mogu pomoći. Upravo je vršio neku vrstu samoubistva.
     Samoubistvo. Lindenin otac se ubio. Njena majka je želela smrt. Njeno poricanje takvih stvari postalo je moćna opsesija.
     Ali Tomas Kovenant je odabrao da umre. I smešio se.
     Radi Džoane.
     Linden nikada nije videla da jedna osoba toliko čini za drugu.
     Nije mogla da podnese. Već je imala previše krvi na rukama. Obrisala je suze i podigla pogled.
     Kovenant se kretao između ljudi kao da je izgubio svaku nadu. Čovek sa nožem ga je poveo u trougao od krvi. Strašne oči iz vatre pohlepno su plamtele.
     To je bilo previše. Linden je divljim trzajem raskinula grč straha i skočila na noge.
     "Ovamo!" Proderala se. "Policija! Brzo! Evo ih ovde!" Mahala je rukama kao da daje znake ljudima iza sebe.
     Oči iz vatre su je ošinule, pogodile je rušilačkom snagom. Tog terenutka se osetila potpuno ranjivom, kao da su sve njene tajne otkrivene i progutane. Ali nije obratila pažnju na oči. Potrčala je nizbrdo, rizikujući da vernici shvate da je sama.
     Kovenant se naglo okrenuo u trouglu. Svaki delić njegovog tela uzvikivao je: Ne!
     Ljudi su se uskomešali. Njen juriš je, izgleda, uzdrmao trans plamena. Vernici su zapali u zbunjenost. Razbežali su se na sve strane, rasuli se kao da su oslobođeni ogromnog pritiska odvratnosti. Za trenutak ju je obuzela luda nada.
     Ali čovek sa nožem nije pobegao. Bes vatre ga je doveo u zanos. Obuhvatio je Kovenanta rukama, bacio ga na kamen, šutnuo ga da bi se pružio.
     Nož! Kovenant je bio suviše ošamućen da bu se pokrenuo.
     Linden se bacila na čoveka, hvatajući ga za ruke. Bio je klizav od pepela i snažan. Nije uspela.
     Kovenant se trudio da se prevrne. Čovek mu je brzo prišao, uhvatio ga jednom rukom, podigao nož u drugoj.
     Linden je ponovo napala, blokirala nož. Noktima je zaparala čovekovo lice.
     Vrisnuo je i tako je udario da se prostrla po steni.
     Sve se zanjihalo. Tama se vrtela ka njoj sa svih strana.
     Videla je blesak noža.
     Onda su oči iz vatre planule ka njoj i ona se izgubila u žutom likovanju koje je plamtelo kao oganj sunca.