9. REČNI PUT

     Sunder se ubrzo vratio. Ako je i primetio Lindeninu napetost dok je stajala bleda i uspravna, leđima okrenuta Kovenantu, nije tražio objašnjenje. Tiho je objavio da je našao mesto gde će moći bezbedno da se odmore do narednog jutra. Onda je ponudio ruku Kovenantu.
     Kovenant je prihvatio pomoć i pustio da ga povuče na noge. Mišići su mu bili kao pepeo u udovima; ali naslonjen na Sunderovo rame mogao je da pređe pola milje do stenovitog tla. Bilo je prikriveno visokim grmljem koje je davalo bar nekakvu zaštitu od otkrivanja. Pružen na grubom kamenu, Kovenant se prepustio snu tokom ostatka popodneva. Posle večere od ususimiela, iznenadio je sebe jer je prespavao čitavu noć.
     Uprkos tvrdom krevetu, nije se budio sve do tik posle svitanja. Dotad je Sunder već raščistio nov komadić tla i posadio novu turu dinja.
     Kada je Kovenant ustao, Linden mu se pridružila. Izbegavajući njegov pogled, kao da ne može da podnese prizor njegovih misli, njegovu brigu za nju, njegova suprotna verovanja, nemo ga je pregledala, a onda objavila da nema groznicu i da je spreman za putovanje. Videla je nešto što ju je uznemirilo, ali nije rekla šta je posredi, a on nije pitao.
     Čim je Sunderov novi usev sazreo, on je dopunio zalihu semenja i dinja. Onda je poveo Kovenanta i Linden dalje kroz grmlje.
     Reka Mithil skretala je ka severozapadu i oni su nastavili da je slede onoliko blizu koliko je teren dozvoljavao. U početku su sporo napredovali; put im je preprečavao splet bršljana koji je pretio da nadvlada čak i oblareve snage. Ali posle bršljana naišli su na duboku šumu banjana i hod im je postao lakši.
     Drugi dan plodnog sunca podigao je banjane do visina daleko većih nego što je Kovenant verovao da je moguće. Između stabala su se prostirali široki prolazi i trgovi; gorostasne prepletene grane izvijale su se i pružale kao visoke tavanice i ogromni stubovi svečane dvorane u Veselkamenu - ili džinovske pećine Korena Zemlje pod Melenkurion Nebozorom. Ali dejstvo je pre bilo zlokobno nego veličanstveno. Svaka grana i stablo kao da su se patili pod sopstvenom težinom.
     Kovenant je nekoliko puta začuo tutnjavu kopita u daljini, ali nije video ništa.
     Sledećeg dana naišli su na posledice sunčeve nekrotične plodnosti. Sredinom prepodneva obreli su se u području koje je, samo dan ranije, bilo šumarak kedrova visokih više stotina stopa. Ali sada je izgledalo kao prizor uništenja.
     Negde tokom noći drveće je počelo da pada; a svaki div je u padu lomio druge. Sada je čitav kraj bio pretvoren u haos slomljenog drveta - stabla i grane iščupani, slomljeni, zdrobljeni. Troje saputnika provelo je čitav dan probijajući se kroz ruševine.
     Pred zalazak sunca provlačili su se kroz padinu obraslu vresom koji se njihao na vetru dvostruko viši od njih. Sunder je bodežom napao stabljike deblje od čoveka i konačno uspeo da raščisti dovoljno prostora da svi legnu. Ali ni tada nije mogao da počine; bio je prenapet od strepnje. Dok su jeli, Kovenant je ćutao; Linden, povučena u sebe, kao da nije bila svesna oblarevog prisustva. Ali kasnije ga je Kovenant upitao šta ga muči.
     Sunder je mračno odgovorio. "Nisam našao kamen. Mesec kopni i neće se dovoljno probiti kroz ovaj vres da bi mi pomogao u traganju. Ne znam kako da izbegnem Maridovu sudbinu."
     Kovenant se za trenutak zamislio. "Ja ću te nositi", rekao je. "Ako sam ja zaštićen, i ti bi trebalo da budeš bezbedan."
     Oblar se složio ukočenim sleganjem ramena, ali nije se opustio. Kovenantova ponuda narušila je opreznost usađivanu u njega čitavog života. "Mislim da će sve biti u redu", tiho je rekao Kovenant. "Bio sam u pravu za alianthu, zar ne?"
     Umesto odgovora, Sunder se spremio za spavanje. Ali kada se Kovenant nakratko probudio tokom noći i osvrnuo se, video je oblara kako zuri u tamu vresišta kao čovek koji se oprašta od sopstvenog vida.
     Svi su ustali u samo praskozorje. Zajedno su išli kroz vres sve dok nisu našli proređeno mesto sa kojeg se videlo istočno obzorje. Od prethodne večeri vetar je postao jači i hladniji. Kovenanta je obuzela tiha jeza iščekivanja. Možda obuća ne štiti njega i Linden; možda su samo prirodno imuni na Kob Sunca. U tom slučaju...
     Nisu imali vremena da traže drugo rešenje. Sunce samo što nije izišlo. Linden je preuzela vreću sa dinjama. Kovenant se pognuo da bi mu se Sunder popeo na leđa. Svi su se okrenuli ka istoku. Kovenant je jedva primorao sebe da ne zadržava dah.
     Sunce se podiglo u plamenom plavetnilu, optočeno safirnim oreolom. Sijalo je samo za trenutak. Onda su crni oblaci počeli da se valjaju ka zapadu kao prethodnica napada.
     "Sunce kiše." Sunder je s naporom otrgao prste sa Kovenantovih ramena i spustio se na zemlju. "Sada", zastenjao je još stegnutih grudi, "sada ćemo konačno početi brže da napredujemo. Ako i ne izigramo poteru potpuno, bar ćemo živeti nešto duže."
     Smesta je krenuo ka reci i počeo žurno da se probija kroz vres kao da juri za oblacima.
     Kovenant se okrenuo ka Linden na sve jačem vetru. "Je li on dobro?"
     "Da", nestrpljivo je odgovorila. "Naša obuća zaustavlja Kob Sunca." Kada je klimnuo glavom u znak olakšanja, požurila je za Sunderom.
     Vres se još neko vreme prostirao ka zapadu, a onda se naglo pretvorio u gustiš kvrgavog grmlja visokog koliko i drveće duž obale. Oblaci su im stigli nad glave i počeli da ispuštaju prve kapi kiše, a Sunder je krenuo pravo u visoko grmlje. Uz put je sekao i lomio čvrste grane u dužini od gotovo osam stopa i sekao dugačke komade puzavica, koje je vukao dalje za sobom. Kada je prikupio pune ruke, predao je naramak saputnicima i nastavio da prikuplja drvo iste dužine.
     Kada su stigli nadomak rečnog korita, samo komadić zapadnog neba ostao je vedar.
     Sunder je požurio do ivice obale. Tu je pripremio prostor za rad. Sledeći njegova škrta uputstva, mada nisu znali šta smera, Kovenant i Linden su mu pomogli da očisti granje i lijane od grančica i lišća. Onda su drvo složili po dužini, a Sunder ga je povezao lijanama. Kada je završio, dobio je čvrstu kamaru, deblju nego što je mogao da obuhvati rukama.
     Vrhovi žbunja počeli su da se povijaju pod vetrom. Teške kapi kiše udarale su o lišće i stvarale stalan šum u rastinju. Ali Sunder kao da je zaboravio na žurbu. Seo je i smestio se što je udobnije mogao.
     "Šta sad?" upitao je Kovenant nešto kasnije.
     Sunder je pogledao njega, pa Linden. "Znate li da plivate?"
     Oboje su klimnuli glavom.
     "Onda ćemo čekati da reka naraste."
     Kovenant je zatreptao da razbistri pogled. Prokletstvo, promrmljao je. Splav.
     Dobra zamisao. Tok Mithila daće im veću brzinu nego što bi mogli da postignu potujući kopnom. A Sunderov splav pružiće im oslonac da se ne bi premorili. Oblar je onoliko žurio jer bi pod punom težinom kiše bilo daleko teže uravnotežiti mali splav. Kovenant je klimnuo glavom. Sunder je bio daleko sposobniji vodič nego što su zasluživali.
     Linden je sela pored splava i obavila kolena rukama. "Biće hladno", rekla je ravnim glasom.
     Bila je u pravu; kiša je već bila ledena. Ali Kovenant je to zanemario i pošao da pogleda rečno dno.
     Od tog prizora postao je sumnjičav. Korito je bilo zagušeno rastinjem gotovo do ivice. Nije znao koliko će vremena trebati vodi da naraste; ali kada stigne, drveće i grmlje će je učiniti veoma opasnom.
     Dok im je Sunder delio sledovanje ususimiela, Kovenant je nastavio da proučava reku. Kiša je sada bila mirna i jaka; udarala je po rastinju sa zvukom vodopada, a vazduh je postepeno tamneo; ali dovoljno je video da razabere prvi blatnjav curak Mithila. Prvo se pobojao da će voda presporo rasti. Ali guštara ga je navela da pogrešno proceni snagu oluje. Pljusak je jačao - iz časa u čas. Kiša je zvučala kao ogromna zver koja ce bacaka po guštari.
     Voda je počela brže da teče. Izvijajući se kao zmijsko gnezdo, tok je klizio kroz drveće, jurio grgoljeći i pljuskajući kroz gustiš. Ceo ovaj kraj Južnih Zaravni slivao se u vodeni tok. Kovenant je jedva završio jelo kada se sa vodotokom desila nagla promena. Struja je bez upozorenja gotovo skočila naviše, napred, kao grabljivac u napadu; deo grmlja se pomerio.
     Imalo je plitak koren. Struja ga je otrzala. Brzo se hvatalo između drveća i očajnički visilo tamo usred vodene struje. I samo drveće počelo je da se pretura.
     Uskoro je iščupano drveće i granje ispunilo reku koja je nezadrživo napredovala. Voda je jurila snagom lavine. Kiša se survavala u Mithil koji je vidljivo rastao i brzao. Korak po korak, čistio je svoje korito.
     Kada je voda doprla do polovine obala, Sunder je ustao. Nekoliko trenutaka se pozabavio pričvršćivanjem oskudnog poseda, a onda se popeo na splav i čvrsto privezao vreću sa dinjama.
     Kovenantu su se grudi stegle od straha. "Suviše je opasno!" povikao je kroz kišu. "Razneće nas na komade!" Ja sam gubavac!
     "Ne!" uzvrato je Sunder. "Plovićemo sa strujom - zajedno sa drvećem! Ako te rizik plaši, moraćemo da čekamo! Reka se neće očistiti do jutra!"
     Kovenant je pomislio na Jahača, na bića za koja je znao da mogu osetiti prisustvo belog zlata. Pre nego što je stigao da odgovori, oglasila se Linden. "Poludeću ako budem morala da sedim ovde!"
     Sunder je uhvatio jedan kraj splava. "Držite se za drvo, inače ste izgubljeni!"
     Ona se smesta sagla do drugog kraja kamare, zgrabila grane i podigla ih.
     Nemo kunući, Kovenant se postavio kraj nje i pokušao da uhvati mokro granje. Neosetljivi prsti pretili su da ga izdaju; nije bio siguran u stisak.
     "Moramo biti potpuno usklađeni!" upozorio je Sunder. "Pravo u središte!"
     Kovenant je zastenjao u znak razumevanja. Želeo je da zastane i izvrši VPE. Vodeni tok izgledao je kao bezdan pred njegovom spremnom vrtoglavicom.
     Sledećeg trenutka Sunder se proderao: "Sada!" - i bacio se ka ivici.
     Vatru mu paklenu! Splav se trgao od Kovenanta kad su ga Sunder i Linden gurnuli napred. Morao je da krene.
     Sunder je skočio u vodu. Splav je skliznuo preko ivice. Kovenanta je stisak povukao sa obale. Uz strašan trzaj sručio se u vodu.
     Udar mu je otrgao nesposobne prste od splava. Mithil ga je poneo i potopio. Tumbao se u vodotoku, izgubio se u prevrtanju i gušenju. Trenutak panike mu je zamračio mozak. Mlatarao je rukama ne znajući kako da dospe na površinu.
     Neki još ukorenjeni grm zakačio ga je po nozi bolnim udarcem. To ga je ispravilo. Zabatrgao se naviše.
     Probio se kroz površinu uz bezglasni krik.
     U metežu pljuska bio je gluv za sve osim za vazduha, strah, struju koja mu je udarala u lice i ledeni plamen vode. Hladnoća mu je ukočila mozak.
     Ali čuo je panični krik. "Kovenante!"
     Hitnja Lindeninog glasa doprla je do njega. Boreći se sa težinom obuće, izvio je glavu i ramena nad divlje ključanje vode i počeo da pretražuje tamu.
     Pre nego što je ponovo potonuo pod vodu, krajičkom oka primetio je splav.
     Bio je blizu, desetak stopa nizvodno. Kada se ponovo vratio na površinu, zaplivao je niz reku.
     Nečija ruka ga je tražila. Bacio se napred i troprstom šakom zgrabio Linden za doručje. Neosetljivim prstima nije mogao da se drži. Voda mu se sklopila nad glavom.
     Osetio je njenu šaku na podlaktici kako ga vuče ka splavu. Napipao je jednu granu i uspeo da se privuče do grubog plovila.
     Njegova težina poremetila je Sunderu kontrolu nad splavom. Svežanj je počeo da se okreće. Kovenant je imao utisak stravične brzine. Obale su se samo nazirale; jurile su kraj njega dok se vitlao sa bujicom.
     "Jesi li dobro?" povikala je Linden.
     "Da!"
     Zajedno su se borili sa hladnom vodom, pomažući Sunderu da ispravi splav.
     Kiša ih je potapala, čineći ih slepim i nemim. Bujica je neprestano pokušavala da im otme spav. Stalno su morali da se ponovo i ponovo iskobeljavaju iz pretećih brzaka i izbegavaju drveće koje se survavalo niz reku kao galije. Samo je širina Mithila sprečavala stvaranje brana na svakoj krivini.
     A voda je bila hladna. Kao da im je isisavala mišiće, izvlačeći im snagu i toplotu. Kovenant je osećao da mu se kosti pune ledom. Uskoro je jedva držao glavu nad vodom, jedva se držao za drvo.
     Ali kako je reka rasla, površina se sve manje kovitlala. Tok se nije usporio; ali porast nivoa umanjio je uticaj neravnog dna i obala. Postalo je lakše upravljati splavom. Sledeći Sunderova uputstva, počeli su da na smenu leže na splavu, dok je ostalo dvoje upravljalo, čime su odlagali nastupanje krize iscrpljenosti.
     Kasnije je voda postala pitka. Kovenantu je još ostajao sloj peska na zubima; ali kiša i slivanje vode polako su razbili blato i očistili Mithil.
     Povremeno se čulo prigušeno tutnjanje nalik na odjek bitke. Nije ličilo na grmljavinu; nisu ga pratile munje. Ipak se probijalo kroz bučno klokotanje kiše.
     Bez upozorenja, oštro krckanje ispunilo je vazduh. Džinovska senka nadvila se nad njima. Struja je u poslednjem času skrenula splav ispod ogromnog drveta koje se rušilo. Previsoko za svoj koren, preopterećeno težinom oluje, drvo se istrglo iz vresišta i palo u reku.
     Sada se isti zvuk čuo sa svih strana, blizu i daleko. Mithil je presecao područje džinovskog drveća; buka njihovog uništenja neprekidno se prolamala.
     Bojao se da će neko od njih pogoditi splav ili zapreprečiti reku, ali to se nije desilo. Stabla koja su padala preko Mithila samo su preprečavala tok, ne zaustavljajući ga. A onda je buka njihovog rušenja stala da slabi, kako je reka ostavila to područje za sobom.
     Kiša je nastavljala da pada kao da se nebesa ruše. Kovenant se smestio na jednom kraju splava i koristio težinu čizama da određuje pravac. Napola ukočeni od studeni, sve troje su plovili kroz dan koji kao da nije imao meru ni kraj. Kada je kiša počela da jenjava, ta činjenica nije prodrla kroz njegovu zatupljenost. Pošto su oblaci počeli da se vraćaju sa istoka, otkrivajući čisto večernje nebo, zijao je u otvoreni prostor kao da mu je taj jezik postao stran.
     Saputnici su zajedno otplutali do obale kao umiruća riba i ispuzali iz vode. Sunder je nekako smogao snage da osigura splav kako ga rast reke ne bi odneo. Onda se pridružio Kovenantu i Linden u zaklonu džinovskog gustiša štira i skljokao se na zemlju. Isceđeni crni oblaci otklizili su ka zapadu; sunce je zalazilo, veličanstveno u narandžastim i crvenim prelivima. Suton se zgušnjavao u veče.
     "Vatra." Lindenin glas je drhtao; tresla se od glave do pete. "Moramo zapaliti vatru."
     Kovenant je otrgao um iz blata u kome je ležao i podigao glavu. Potresale su ga duge vibracije jeze; mišići su mu se ukočili od drhtanja. Sunce čitavog dana nije obasjavalo Zaravni i noć je bila jasna kao savršeni led.
     "Da", odgovorio je Sunder kroz stegnute zube. "Moramo zapaliti vatru."
     Vatru. Kovenant se zgrčio u sebi. Bio je suviše smrznut da bi osećao išta drugo sem užasa. Ali potreba je bila jasna, a on nije mogao da podnese pomisao na krv. Da bi preduhitrio oblara, podigao se na sve četiri, iako je imao utisak da mu smrznute kosti klepeću. "Ja ću."
     Zagledali su se. Ćutanje je bilo prekinuto samo ledenim vetrom koji se provlačio kroz gustiš i prigušenim drhtavim disanjem. Sunderov izraz lica pokazivao je da ne veruje u Kovenantovu snagu, da ne želi da se odrekne odgovornosti za svoje saputnike. Ali Kovenant je ponavljao u sebi - Nećeš se otrgnuti od mene - i nije popuštao. Trenutak kasnije Sunder mu je pružio orkrest.
     Kovenant ga je prihvatio drhtavom troprstom šakom, spustio ga na prsten i zagledao se u njega. Ali nije uspeo. Čak ni za deset godina nije uspeo da se oduči od instinktivnog straha od moći.
     "Požuri", šapnula je Linden.
     Da požurim? Pokrio je lice levicom u naporu da sakrije groznicu. Pakla mu krvavog. Nije imao snage. Orkrest mu je nepomično ležao u pesnici; nije mogao ni da se usredsredi na njega. Ne znaš koliko mnogo tražiš.
     Ali nužda je bila neporeciva. Bes mu se postepeno zgušnjavao. Postao je krut i sudario se sa jezom. Gnev nerazlučiv od bola i iscrpljenosti postepeno se uobličio u krug prstena. Sunčev Kamen nije imao života u sebi; baš kao ni belo zlato. Dao im je svoj život. Nije bilo drugog rešenja.
     Nemo kunući, lupao je pesnicom po blatu.
     Beli plamen je blesnuo u orkrestu: oganj je suknuo iz prstena kao da se metal pretvorio u pojas srebrne magme. U trenutku mu je čitava ruka zaplamtela.
     Podigao je pesnicu i mahnuo vatrom kao obećanjem osvete protiv Kobi Sunca. Onda je ispustio Sunčev Kamen. Zgasnuo je; ali prsten je nastavio da plamti. Prigušenim glasom je pozvao: "Sundere!"
     Oblar mu je istog časa dodao mrtvu granu štira. Zgrabio je troprstom šakom mokro drvo; ruka mu se tresla dok je utiskivao beli plamen u drvo. Kada ga je spustio, gorelo je.
     Sunder je dodao još drva, a onda kleknuo da neguje slabačku vatru. Kovenant je zapalio novu granu, pa treću i četvrtu. Sunder je hranio vatru lišćem i grančicama i pažljivo duvao u plamen. Malo kasnije je objavio: "Dovoljno je."
     Kovenant je jeknuo i u trenutku ispraznio um, a oganj iz prstena povukao se u tamu. Nad gustišom se sklopila noć i obgrlila slabo žuto svetlo i dim iz vatre.
     Uskoro je počeo da oseća toplotu na licu.
     Sav skljokan iznutra, pokušao je da proceni posledice onoga što je učinio, da izmeri emocionalne tragove moći.
     Ubrzo je oblar doneo vreću sa dinjama sa splava i podelio sledovanje ususimiela. Kovenant je bio preslab da bi jeo; ali telo mu je reagovalo i bez njegove volje. Sedeo je kao kip, sa vlagom koja se izvijala sa odeće, i tupo posmatrao prazninu svoje duše.
     Kada je završila sa jelom, Linden je odbacila ljuske. Odsutno je progovorila, zagledana u plamen. "Mislim da neću izdržati još jedan ovakav dan."
     "Imamo li izbora?" Sunderov pogled bio je tup od slabosti. Sedeo je blizu toplote, kao da su mu kosti žedne vreline. "Prapoglavar želi u Veselkamen. Vrlo dobro. Ali udaljenost je ogromna. Ako odbijemo pomoć reke, morali bismo da putujemo pešice. Do na-Mhoramovog Konaka trebalo bi nam mnogo mesečevih mena. Ali bojim se da ne bismo ni stigli. Kob Sunca je suviše opasna. A tu je i potera."
     Položaj Lindeninih ramena pokazivao je njeno mišljenje. Trenutak kasnije, napeto je upitala. "Koliko još?"
     Oblar je uzdahnuo. "Niko ne može predvideti Kob Sunca", rekao je prigušenim glasom. "Kažu da je pre dva pokolenja svako novo sunce sijalo pet, šest, pa čak i sedam dana. Ali sunce od četiri dana je danas već neuobičajeno. A sopstvenim očima sam video samo jedno sunce koje je trajalo manje od tri."
     "Još dva dana", promrmljala je Linden. "Blagi Bože."
     Neko vreme su ćutke sedeli. Onda su se, po prećutnom sporazumu, oboje podigli da prikupe drvo za vatru. Pretražujući gustiš, prikupili su dovoljnu količinu grmlja i granja. Potom se Sunder opružio na zemlju. Ali Linden je ostala da sedi pored vatre. Kovenant je postepeno kroz otupljenost postao svestan da ga ona proučava.
     Upitala je glasom gotovo namerno neosećajnim. "Zašto ti smeta kad koristiš prsten?"
     Groznica mu se povukla, ostvaljući samo tragove jeze duž kostiju. Ali misli su mu još bile ispunjene odjecima besa. "Teško je."
     "Na koji način?" Uprkos strogosti, njen izraz lica govorio je koliko želi da razume. Možda joj je bilo neophodno da razume. Osećao je u njoj dugu priču o samokažnjavanju. Bila je lekar koji muči sebe da bi izlečio druge, kao da je spoj tog dvoga nužna srž svega.
     Na njeno složeno pitanje dao je najjednostavniji mogući odgovor. "Moralni."
     Za trenutak su se gledali, pokušavajući da razumeju jedno drugo. Onda se, neočekivano, oglasio oblar. "Sada si konačno, Prapoglavaru", promrmljao je, "izgovorio reč koju mogu da razumem." Glas kao da mu se dizao iz mokrog drveta i vatre. "Bojiš se i snage i slabosti, i moći i nedostatka moći. Bojiš se da ćeš biti u nuždi - i da će ti neko u nuždi pomoći. Kao i ja.
     Ja sam oblar - dobro poznajem takav strah. Kamendol poverava svoje živote oblaru. Ali u ime tih života, tog poverenja, on mora da proliva krv svog naroda. Oni koji veruju, moraju biti žrtvovani da bi se poverenje ostvarilo. Zato poverenje postaje pitanje krvi i smrti. Zato sam pobegao iz svog doma" - lak drhtaj žaljenja u njegovom glasu oslobodio je od svake optužbe ono što je upravo izgovorio - "da služim čoveka i ženu kojima ne mogu da verujem. Sada znam kako da vam verujem i zato sam oslobođen tereta poverenja. Između nas postoji ponor koji zahteva od mene da prolijem vaše živote. Ili da žrtvujem svoj."
     Dok je slušao Sunderov glas i vatru, Kovenant je izgubio deo straha. Obuzelo ga je osećanje srodstva. Ovaj ogorčeni Kamendolac, ispunjen sumnjom u sebe, toliko je propatio, a ipak je očuvao tako mnogo od svoje ličnosti. Posle duge pauze, Kovenant je odlučio da prihvati ono što je Sunder rekao. Nije mogao da sam snosi svaku cenu. "U redu", šapnuo je ne glasnije od noćnog vetra u gustišu. "Sutra uveče ćeš ti zapaliti vatru."
     "To je dobro", tiho je odvratio Sunder.
     Kovenant je klimnuo glavom. Ubrzo je zatvorio oči. Umor ga je oborio na zemlju pored vatre. Želeo je da spava.
     Ali Linden mu je privukla pažnju. "To nije dovoljno", kruto je rekla. "Stalno govoriš kako želiš da se boriš protiv Kobi Sunca, a jedva uspevaš da zapališ vatru. To je isto kao da se bojiš da protrljaš dva štapića. Treba mi bolji odgovor od toga."
     Razumeo ju je. Kob Sunca - sposobna da muči i samu prirodu po svojoj ćudi - sigurno ne može biti pobeđena nečim tako tričavim kao što je prsten od belog zlata. Nije verovao moći zato što nikakva moć nije dovoljno velika da ispuni njegovu želju. Da isceli svet. Izleči lepru. Premosti usamljenost koja mu je ugrožavala sposobnost za ljubav. Trudio se da ne zvuči grubo. "Onda ga nađi. Niko to ne može učiniti umesto tebe."
     Nije odgovorila. Kao da su je njegove reči gurnule nazad u izdvojenost. Ali bio je suviše umoran da se nadmudruje sa njom. Već je počeo da se gubi. Kada se smestila za spavanje, prepustio se žuboru reke i utonuo u san.

     Probudio se ukočen i smrznut kraj gomile mrtvog ugljevlja. Zvezde su izbledele; u svetlu praskozorja brzi Mithil izgledao je mračan i hladan, neumitan kao susnežica. Nije verovao da će preživeti još jedan dan u reci.
     Ali, kao što je Sunder rekao, nisu imali izbora. Drhteći od jezivog iščekivanja, probudio je saputnike. Linden je bila bleda i unezverena i izbegavala je da pogleda reku kao da ne može podneti pomisao na nju. Zajedno su pojeli oskudan doručak i stali na stenu da sačekaju svitanje. Kao što su i očekivali, sunce je izišlo u plavom sjaju, a zlokobni oblaci počeli su da se valjaju sa istoka. Sunder je rezignirano slegnuo ramenima i pošao da ponovo veže za splav sve manju vreću dinja.
     Zajedno su porinuli svežanj drveta. Ledena voda pržila je Kovenantu dah u plućima; ali borio se sa hladnoćom i težinom čizama svojom starom, gubavačkom nepomirljivošću i preživeo je prvi šok.
     Počela je kiša. Tokom noći reka se malo smirila; očistila se od plivajućeg grmlja i drveća i narasla je preko nivoa najgorih virova. Ali kiša je bila jača, sa više vetra za sobom. Kapi su padale u naletima sve dok nisu počele da udaraju kao gradonosni vihori. Talasi kiše su se utapali u vodu uz vreo, cvrčeći zvuk.
     Pljusak je uskoro počeo da muči saputnike. Nisu mogli da izbegnu vlažnu, sveprisutnu hladnoću. Kovenant bi povemeno ugledao kako blesak munje u daljini raskida tamu; ali neprekidno udaranje kiše po površini reke prigušivalo je svaku grmljavinu. Uskoro su mu mišići postali toliko olovni, a nervi toliko utrnuli da nije više mogao da se drži za splav. Zavukao je ruku duboko među granje, savio lakat preko jedne od veza i uspeo da preživi.
     Dan je nekako prošao. Konačno se duž istoka otvorila pruga vedrog neba. Kiša i vetar su postepeno oslabili. Više slučajno nego namerno, saputnici su stigli do malog zatona šljunka i peska na zapadnoj obali. Kada su izvukli splav iz vode, Kovenanta su noge izdale i srušio se ničice na šljunak kao da nikada više neće moći da se pokrene.
     Linden je dahtala. "Drvo za vatru." Čuo je zvuk spoticanja njenih cipela. Kao da se i Sunder kretao.
     Njeno stenjanje nateralo ga je da trgne glavu i podigne se na ruke i kolena. Sledio je njen bolni pogled i video šta ju je obeshrabrilo.
     Nije bilo drveta za vatru. Kiša je sprala sve sa šljunka. Komadić obale bio je okružen neprohodnim trnjakom sa dugačkim, bodljikavim izdancima. Glas joj je bio promukao od iscrpljenosti i suza. "Šta ćemo sada?"
     Kovenant je pokušao da progovori, ali bio je preslab da bi ispustio ikakav zvuk.
     Oblar je ispravio umorna kolena i uspeo da se bledo nasmeši. "Prapoglavar mi je dao dozvolu. Budi spokojna. Malo toplote će nam veoma prijati."
     Kovenant se podigao na noge i tupo gledao kako Sunder prilazi najgušćem delu trnjaka.
     Mišići na vilicama stezali su mu se i opuštali nepravilnim ritmom, kao srce koje staje. Ali nije oklevao. Pružio je levu ruku ka trnju, pritisnuo podlakticu o jednu bodlju i napravio zasek na koži.
     Kovenant je bio suviše ošamućen umorom, hladnoćom i odgovornošću da bi reagovao. Linden se trgla, ali nije se pokrenula.
     Drhteći, Sunder je razmazao naviruću krv po šakama i licu, a onda izvadio orkrest. Držeći Sučev Kamen tako da je krv kapala na njega, počeo je da peva.
     Tokom jednog dugog trenutka ništa se nije dešavalo. Kovenant je drhtao unutar kostiju, verujući da bez sunčevog svetla Sunder neće uspeti. Ali iznenada se u prozirnom kamenu probudio crveni sjaj. Moć boje Sunderove krvi briznula je u pravcu sunca.
     Sunce je već zašlo iza linije planina, ali prepreke zemljišta nisu delovale na Sunčev Kamen; Sunderov skerletni mlaz tekao je ka sada skrivenom suncu. Na izvesnoj udaljenosti od zatona mlaz je nestajao u tamnom podnožju bregova; ali njegova prava, blistava moć nije bila umanjena.
     I dalje pevajući, Sunder je premestio šake tako da upravi mlaz prema debeloj trnovitoj stabljici. Skoro istog časa drvo je zahvatio plamen.
     Kada se stablo razgorelo, premestio je moć ka najbližim granama.
     Trnje je bilo mokro i živo; ali mlaz je sa lakoćom palio nova stabla i grane, a rastinje je bilo toliko gusto da je plamen sam prelazio na sledeće. Uskoro se stvorila vatra koja je mogla sama da traje.
     Sunder je zaćutao; krvavi mlaz je iščezao. Nesigurno se teturajući, otišao je do reke da opere i sebe i Sunčev Kamen.
     Kovenant i Linden su prišli bliže ognju. Sumrak se produbljivao. Iza njih, Mithil je zvučao kao disanje mora. Pod svetlošću vatre Kovenant je video da su Lindenine usne modre od zime, a lice bez kapi krvi. Plamen joj se odražavao u očima kao da u njima nema drugog prizora. Mračno se ponadao da će negde smoći želju ili odlučnost da istraje.
     Sunder se ubrzo vratio, noseći vreću sa ususimielom. Linden je požurila da mu pregleda ruku, ali on ju je tiho odbio. "Ja sam oblar", promrmljao je. "Ovaj posao mi ne bi pao u deo da sam spor u isceljivanju." Podigao je ruku i pokazao da je krvarenje već prestalo. Onda je seo pored vatre i počeo da priprema sledovanje dinja za večeru.
     Sve troje su ćutke jeli i ćutke se spremili za spavanje. Kovenant je tražio u sebi snagu da se suoči sa novim danom pod suncem kiše. Pretpostavljao je da i ostali čine isto. Nosili su svoje lične potrebe kao mrtvački pokrov i zaspali odvojeni jedni od drugih.

     Sledeći dan prevazišao je Kovenantova najgora očekivanja. Kada su oblaci zapečatili Zaravni, vetar je dostigao besne razmere, goneći vodu po reci i bacajući kišu kao bodljikavi bič. Munje i gromovi sustizali su se preko čitavog neba. Nebo je u bleskovima postajalo avetinjsko kao drobljenje nebeskog svoda, glasno kao lavina. Splav je plovio po reci kao mrtvo drvo, potpuno prepušten milosti i nemilosti Mithila.
     Kovenant se tumbao i držao, u stalnom strahu od munja, očekujući da neka pogodi splav, da sprži i njega i njegove saputnike. Ali ubistveni udarac nije pao. Kasnije tokom dana same munje su im pružile neočekivano spasenje. Nizvodno od njih, plavobeli blesak zario se u podnožje jednog od sveprisutnih eukaliptusa. Drvo je planulo kao baklja.
     Sunder se proderao ka ostalima. Zajedno su upravili splav ka obali, napustili reku i požurili ka drveću. Nisu mogli da priđu buktećem eukaliptusu; ali kada je jedna zapaljena grana pala blizu njih, upotrebili su drugo suvo drvo da je izvuku iz opasne zone pod stablom. Onda su dodavali grmlje, odlomljene grane drveća, lišće eukaliptusa veličine čoveka, sve dok plamen nije postao dovoljno veliki da se odupre kiši.
     Zapaljeno drvo i logorska vatra zračili su toplotu kao blagoslov. Tle je bilo debelo pokriveno lišćem koje je davalo ležaj mekši od svega što su Kovenant i njegovi saputnici imali poslednjih dana. Nešto posle zalaska sunca drvo se srušilo, ali palo je daleko od njih; potom su mogli da se odmaraju bez brige.
     Rano pred zoru, Sunder je probudio Kovenanta i Linden kako bi imali vremena za doručak pre izlaska sunca. Oblar je bio napet i rasejan, jer je iščekivao promenu u Kobi Sunca. Pošto su jeli, otišli su do rečne obale i našli komad ravne stene gde su mogli da stanu i dočekaju jutro. Kroz usukano i pocrnelo drveće videli su kako sunce baca prve zrake iznad obzorja.
     Izišlo je nezdravo, plameno i crveno; imalo je krestu nalik na trnovu krunu i zračilo je vlažnu vrelinu potpuno različitu od divlje usmerenosti pustinjskog sunca. Korona je izgledala zlokobno i škodljivo. Linden se trgla od tog prizora. Sunderovo lice neobično je pobledelo. Obema rukama načinio je nagonski gest upozorenja. "Sunce boleština", dahnuo je; glas mu je drhtao. "Ah, imali smo sreće. Da je ovo sunce naišlo posle pustinjskog, ili plodnog..." Misao mu je zamrla u grlu. "Ali sada, posle sunca kiše..." Uzdahnuo je. "Zbilja imamo sreće."
     "Po čemu?" upitao je Kovenant. Nije razumeo držanje svojih sadruga. Kosti su mu vapile za olakšanjem jednog vedrog, čistog dana. "Šta ovo sunce čini?"
     "Čini?" zarežao je Sunder. "A kakvu štetu ne čini? Ono je užas i muka Domaje. Stajaće vode se pretvaraju u baruštine. Rastuće stvari trunu i mrve se. Svi koji jedu i piju ono što nije bilo sklonjeno u senku dobijaju bolest koju poneko preživi, a niko ne može da izleči. A insekti...!
     "U pravu je", šapnula je Linden ustima punim užasa. "Oh, Bože!"
     "Imamo sreće zbog Mithila, jer on se neće usmrdeti. Sve do sledećeg sunca pustinje nastaviće da teče od izvorišta i od kiše. A čuvaće nas i na druge načine." Sunderove oči odbijale su crvenu svetlost, pa je izgledao kao životinja saterana u ugao. "Ipak, ne mogu da pogledam ovo sunce bez malodušnosti. Moj narod se krije u kućama u ovakvo vreme i moli se za sunce od dva dana. I ja bih najviše voleo da se sakrijem. Beskućan sam i mali pred širokim svetom, a bojim se sunca boleština više od svega drugog u Domaji."
     Sunderovo otvoreno priznanje pogodilo je Kovenanta kao krivica. "Osim toga, ti si jedini razlog što smo mi još živi", rekao je u odgovor.
     "Da", uzvratio je oblar kao da osluškuje sopstvene misli, a ne Kovenanta.
     "Da!" obrecnuo se Kovenant. "A jednog dana će svi Kamendolci znati da ova Kob Sunca nije jedini način života. Kada dođe taj dan, ti ćeš biti jedini u Domaji koji će moći nečemu da ih nauči."
     Sunder je neko vreme ćutao. Onda je oprezno upitao. "Čemu ću ih učiti?"
     "Kako da iznova stvore Domaju." Kovenant je počeo da se obraća i Linden. "Ovo je nekada bilo mesto tolikog zdravlja i lepote - da ste ga mogli videti, srce bi vam se slomilo." Glas mu je iskrio od gneva i ljubavi. "To se može ponovo ostvariti." Piljio je u saputnike, izazivajući ih da mu se suprotstave.
     Linden je oborila pogled; ali Sunder se okrenuo i suočio sa Kovenantom. "Tvoje reči nemaju smisla. Nijedan muškarac ni žena ne mogu da iznova stvore Domaju. Ona je u rukama Kobi Sunca, bilo to dobro ili zlo. Reći ću ti još nešto", dodao je kad je Kovenant zaustio da se pobuni. "Pokušaj." Iznenada je oborio pogled. "Ne mogu više da podnesem verovanje da je Nazik, moj otac, bio obična bezumna budala." Zgrabio je vreću sa dinjama i brzo se udaljio da je veže za središte splava.
     "Čujem te", promrmljao je Kovenant. Osetio je neočekivanu želju za grubošću. "Čujem te."
     Linden mu je dotakla mišicu. "Hodi." Nije ga gledala u oči. "Ovde će postati opasno."
     Nemo je pošao za njima kada su porinuli splav.
     Uskoro su se našli nasred Mithila, na struji pod crveno opletenim suncem i azurnim nebom. Topliji vazduh učinio je vodu gotovo prijatnom; tokom noći reka je usporila tok i olakšala upravljanje splavom. Ipak, sunčev oreol smetao je Kovenantu. Čak i njegovom površnom vidu delovao je kao tajna pretnja, zlokobna i krvoločna. Zbog nje su toplo sunčevo svetlo i vedro nebo izgledali kao zaklon zasede.
     I njegovi saputnici osećali su istu uzrujanost. Sunder je plivao sa istrajnom opreznošću, kao da svakog časa očekuje napad. A Lindenino ponašanje odavalo je ogromnu strepnju, mnogo jaču od svega što je iskusila još od prvog dana plodnog sunca.
     Ali ništa se nije desilo što bi opravdalo njihov strah. Jutro je glatko prošlo, jer je voda prestala da bude ledena. Vazduh se ispunio muvama, komarcima i mušicama kao trunjem jarosti u crvenkastoj svetlosti; ali to nije sprečavalo saputnike da zastanu kad god bi ugledali alianthu. Kovenant je postepeno počeo da se opušta. Već je prevalilo podne kada je primetio da se Mithil menja.
     Tokom kišnih dana reka je glatko tekla na sever; sada je neočekivano postajala šira i uzburkanija. Uskoro je otkrio šta se dešava. Splav se brzo kretao ka ušću druge reke u Mithil.
     Kretali su se tolikom brzinom da nisu imali vremena za izbor. Suder je povikao "Drž' se!" Linden je sklonila kosu sa lica i čvršće se uhvatila. Kovenant je zabio utrnule prste među granje splava. Istog časa Mithil ih je bacio, uz okretanje i tumbanje, u uskovitlanu maticu pritoke.
     Splav je počeo da se prevrće. Kovenant je osetio da se trza kroz kovitlac i pokušao je da zadrži dah. Ali gotovo istog časa struja je bacila splav na drugu stranu. Boreći se za vazduh, otresao je vodu sa lica i video da sada putuju na severoistok.
     Tokom više od milje splav se valjao niz rečni tok. Ali nova struja konačno se donekle smirila između obala. Kovenant je počeo da dolazi do daha.
     "Šta je to bilo?" prodahtala je Linden.
     Kovenant je tragao po sećanju. "Sigurno Crna reka." Iz Garotinog Čestara. I iz Melenkurion Nebozora, gde je Elena prekršila Zakon Smrti, da bi iz groba prizvala Kevina Zemljoguba, i zbog toga izgubila život. Kovenant se zgrčio od sećanja i od pomisli da možda nijedna od drevnih šuma Domaje nije preživela Kob Sunca. Uspeo je da se savlada i doda: "Ona odvaja Južne od Središnjih Zaravni."
     "Da", rekao je oblar. "A sada moramo da biramo. Veselkamen je severno ili severozapadno od nas. Mithil nam više ne skraćuje put."
     Kovenant je klimnuo glavom. Ali matica sećanja iznela je i druge stvari. "Biće u redu. Neće povećati razdaljinu." Živo se sećao kuda će ga reka Mithil odvesti. "U svakom slučaju, nisam željan hodanja pod ovim suncem."
     Andelejn.
     Uzdrhtao je od navale nade i strepnje. Ako je aliantha mogla da opstane pod Kobi Sunca, zar nije mogao i da se očuva i Andelejn? Ili je najveći dragulj i divota Domaje već postao ruševina?
     Ta pomisao nadvladala je njegovu žurbu da stigne do Veselkamena. Procenio je da se nalaze na oko osamdeset milja od Kamendola Mithil. Sigurno su daleko odmakli od svake potere. Mogu da dozvole sebi ovo skretanje.
     Primetio je da ga Sunder čudno gleda. Ali ni obalrevo lice nije pokazivalo ni najmanje želje da se pešice izloži suncu boleštine. A Linden je, izgleda, izgubila volju da brine kuda ih reka nosi.
     Počeli su da se naizmence odmaraju posle napora na ušću.
     Kovenant je neko verme izgubio svest o okolini, obuzet sećanjima na Andelejn. Ali tada ga je titranje boje gotovo udarilo po licu, privukavši mu pažnju na vazduh nad glavom. Bio je ispunjen insektima svih vrsta. Leptiri veličine raširene šake, sa krilima nalik na komadiće akvarela, haotično su lepršali i krivudali nad vodom; oko njih su zujali ogromni vilini konjici; oblaci mušica kovitlali su se kao fatamorgana. Ispunili su vazduh zujanjem i brujanjem nalik na odjeke udaljenog gneva. Od zvuka je osetio nelagodnost. Niz kičmu mu je skliznula strepnja.
     Sunder nije pokazivao naročitu zabrinutost. Ali Lindenina uznemirenost je rasla. Izgledalo je da se neobjašnjivo smrzava; zubi su joj cvokotali sve dok nije stegla vilice da ih zaustavi. Pretraživala je nebo i obale sa iščekivanjem, kao da traži...
     Vazduh je postao teži za udisanje, vlažan i opasan.
     Kovenant je za trenutak ostao gluv za sve glasnije brujanje. Ali onda ga je čuo - jezivo, promuklo režanje nalik na pobesneli roj pčela.
     Pčele!
     Zvuk ga je prostrelio. Zinuo je u tupom užasu kada se iz žbunja duž reke podigao roj, dovoljno gust da pomrači sunce, i zujeći pošao ka splavu.
     "Neba mi i Zemlje!" jeknuo je Sunder.
     Linden je počela da udara po vodi,ščepavši Kovenanta. "Besomuk!" Glas joj se pretvorio u vrisak. "Oh, Bože!"