14. POTERA

     Brzo je prošao između ošamućenih Drvograđana. Bebin plač kao da je ustalasao vazduh; muškarci i žene počeli su da se meškolje, trepću, osvrću se. Uskoro će se dovoljno pribrati da nešto preduzmu. Kada je stigao do Vaina, promrmljao je: "Hajde. Idemo odavde", i žurno pošao dalje ka severnom kraju kanjona.
     Vain ga je pratio.
     Izlazak sunca osvetljavao je Kovenantu put. Kanjon se izuvijano pružao pred njim i ivice su počele da mu se približavaju, sužavajući se sve dok se nije pretvorio u nešto jedva šire od dubokog, strmog procepa. Upao je unutra bez osvrtanja, pritešnjen starim, neprolaznim pritiskom bolesti. Prijatelji su mu isprednjačili dva dana i brzo su putovali.
     Duž zidova počeli su da odjekujku uzvici; bes, strah, gubitak. Ali nije se pokolebao. Nošeni na leđima honja, Linden i dvoje Kamendolaca mogu lako stići u Veselkamen deset dana pre njega. Nije mogao da smisli način kako da ih sustigne na vreme da bi im nekako pomogao. Ali i lepra je predstavljala oblik očajanja za koje nema ovozemaljskog leka; naučio je da ga podnosi, da stvara sebi život uprkos njoj - postavljajući se u središte paradoksa, potvrđujući prihvatljivu ljudskost svih suprotnosti - i stežući sopstvenu dušu najkrućom mogućom disciplinom. Te osobine omogućile su mu da se suoči sa uzaludnom poterom za prijateljima.
     A imao je i jednu oskudnu nadu. Klava je zahtevala njegovu smrt, a ne Lindeninu, Sunderovu ili Holianinu. Možda će njegove saputnike poštedeti, držati kao taoce, kako bi ih upotrebili protiv njega. Kao Džoanu. Uhvatio se za tu pomisao i nastavio da korača niz sve uži kanjon čvrstim ritmom volje.
     Uzvici su dostigli vrhunac, a onda se naglo prekinuli. Pobesneli zbog gubitka, neki Drvograđani dali su se u poteru za njim. Ali nije se osvrtao, nije menjao tempo. Kanjon je bio dovoljno tesan da progonitelji ne mogu stići do njega bez susreta sa Vainom. Verovao je da će demonokot biti vrlo neugodan po Drvograđane.
     Nešto kasnije začuo je odjek šljapkanja bosih stopala po kamenu. Ramena su mu se ukočila od iščekivanja. Da bi olakšao sebi, pokušao je da blefira. "Vaine!" povikao je, ne okrećući glavu. "Ubij prvog ko pokuša da prođe pored tebe!" Reči su mu poigravale između zidova kao pretnja ubistvom.
     Ali trkači nisu oklevli. Bili su kao i njihova oblarka, zavisni od Kamena Zlozemlja; jedino su nasiljem mogli da reaguju na gubitak. Njihovi divlji krici jasno su govorili Kovenantu koliko su opsednuti.
     Sledećeg trenutka jedan od njih jezivo je vrisnuo. Ostali su se naglo zaustavili.
     Kovenant se okrenuo.
     Vain je stajao gledajući Drvograđane - njih petoricu, od kojih je najbliži bio udaljen desetak koraka. Taj čovek je klečao, izvijenih leđa i lica obuzetog užasnom, crnom agonijom. Vain je pružao ka njemu stegnutu pesnicu. Jednim trzajem mu je zdrobio srce.
     "Vaine!" proderao se Kovenant. "Nemoj...! Nisam ozbiljno mislio!"
     Sledeći Drvograđanin bio je udaljen petnaestak koraka. Vain je napravio pokret kao da ga hvata kandžama. Čovekovo lice, čitav prednji deo lobanje, odjednom se rascepilo, prosipajući krv i mozak po kamenu.
     "Vaine!"
     Ali Vain još nije izvršio Kovenantovo naređenje. Lako povijenih kolena, suočio se sa preostalom trojicom. Kovenant je urliknuo na njih da beže; ali bili su opsednuti i nisu mogli to da učine. Zajedno su se bacili na Vaina.
     Sve ih je obuhvatio rukama i počeo da ih lomi u zagrljaju.
     Kovenant mu je skočio na leđa. "Stani!" Borio se da mu povuče glavu unazad, da ga natera da popusti stisak. "Ne moraš to da radiš!" Ali Vain je bio granitan i nedostižan. Stezao je sve dok ljudi nisu izgubili snagu da vrište, da dišu. Rebra su im se lomila kao vlažne grančice. Kovenant je besno udarao po demonokotu; ali Vain ih je pustio tek kad su bili mrtvi.
     A onda je, obuzet panikom, Kovenant ugledao rulju Drvograđana kako kulja ka njemu. "Ne!" kriknuo je, "vratite se!" a odjeci su se proneli niz kanjon kao užas. Ali ljudi nisu stali.
     Nije mogao da smisli ništa drugo. Ostavio je Vaina i potrčao. Jedini način da spreči Vaina da dalje ubija bio je da spase sebe i time ubrza izvršenje naredbe. Očajnički je jurnuo, hitajući uz bujicu psovki.
     Uskoro su se ivice kanjona sklopile nad njim, stvarajući tunel. Ali svetlo iza njega i svetlucanje na daljem kraju prolaza omogućili su mu da zadrži isti tempo. Bučni bat cipela sprečavao ga je da čuje zvuke potere.
     Kada je bacio pogled preko ramena, ugledao je Vaina kako ga bez napora prati.
     Posle nekog vremena stigao je do sunčeve svetlosti u suvom koritu Mithila. Isprekidano dahćući, zaustavio se i naslonio na obalu. Čim je uspeo da priguši disanje, oslušnuo je tunel; ali nije ništa čuo. Možda je pet leševa bilo dovoljno da obuzda divljačnost Drvograđana. Srca proključalog od gneva, okrenuo se ka Vainu.
     "Slušaj me", zarežao je. "Nije me briga koliko će gadno biti. Ako ikada ponoviš tako nešto, kunem se Bogom da ću te vratiti tamo gde sam te našao, pa i ti i tvoja prokleta svrha možete lepo da istrulite!"
     Ali Demonokot je bio miran kao stena. Stajao je lako povijenih laktova, praznih očiju i nije ničim pokazivao da je svestan Kovenantovog prisustva.
     "Kurvin sine", promrmljao je Kovenant. S naporom se okrenuo od Vaina. Ogromnim naporom volje usmerio je bes drugim putem, pretvorio ga u snagu za ono što će morati da uradi. Onda je pošao da se popne uz severnu obalu Mithila.
     Vreća hleba i mešina meteglina su mu smetale, otežavajući mu uspon; ali kada je stigao do ivice i stao, nije to učinio zbog umora. Zaustavilo ga je dejstvo sunca pustinje na čudovišno rastinje.
     Reka je bila suva. Primetio je tu činjenicu, ne obrativši mnogo pažnje. Ali sada je razmislio. Koliko god je pogled dopirao, trava visine kuće, žbunje veličine brda, šume mahovine, drveće koje je paralo nebo - sve se već pretvorilo u sivu sluzavu masu koje je preko kolena prekrivala svaku neravninu tla.
     Smeđe optočeno sunce istopilo je svaki oblik biljnih vlakana, isušilo svaku kap vlage i soka, ispilo sve što raste. Sve drveće, zelenilo i rastinje prosto se raspalo i urušilo, stvarajući ogromnu ljigavu baruštinu koju je Kob Sunca isušivala kao da sunce udiše mulj. Kada je zakoračio u blato da bi ustanovio može li da putuje pod takvim uslovima, mogao je da vidi kako nivo žitke mase opada. Ostavljala mu je na pantalonama mrtvo-sive mrlje.
     Smučilo mu se od mulja. Nehotice je oklevao. Da bi pročistio grlo, otpio je malo meteglina, a onda polako pojeo pola vekne hleba dok je gledao kako sluz isparava. Ali unutrašnji pritisak nije mu dozvolio da dugo čeka. Kada je nivo mulja opao do ispod kolena, uzeo je još jedan gutljaj meteglina, zatvorio mešinu i počeo da gaca ka severoistoku, ka Veselkamenu, udaljenom dvesta dvadeset milja.
     Vrućina je bila strašna. Do sredine prepodneva tle je bilo suvo i pretvorilo se u pustinju; obzorja su počeli da svetlucaju, urušavajući se ka njemu kao da sunce pustinje smanjuje svet. Sada mu ništa nije usporavalo napredovanje preko pustoši Središnjih Zaravni - ništa osim svetlosti bleštave kao vatra, i vazduha koji kao da mu je isisavao vlagu iz tela, i mučnih naleta vrućinei Kobi Sunca. Usmerio je lice ka Veselkamenu, marširajući kao da ni sunce ni pustinja nemaju moći da ga ometu. Ali prašina i suvi vazduh otežavali su mu disanje. Do podneva je dopola ispraznio mešinu. Majica mu je potamnela od znoja. Osećao je da mu je čelo prekriveno plikovima. Izmaglica mu je remetila ravnotežu, tako da se spoticao, iako su mu noge još bile dovoljno jake da ga čvrsto drže. A snaga ga je izdavala; sunce ju je isisavalo, uprkos pažljivoj potrošnji hleba i meteglina.
     Neko vreme um mu je bio zamračen neodlučnošću. Jedini način da stigne Linden bio je da putuje danju i noću bez odmora. Ako se bude ponašao razumno, ako bi putovao samo noću dok god traje sunce pustinje, Jahačev honj će svakog dana sve više povećavati prednost. Ali neće moći da održi ovakav tempo. Ogromni čekić Kobi Sunca sve više mu je istanjivao izdržljivost; u trenucima slabosti već se osećao providno.
     Kada se već toliko izgubio da je počeo da se pita može li zamoliti Vaina da ga nosi, morao je da prizna da je na ivici snage. U trenutku lucidnosti zamislio je sebe kako se drži za Vainova ramena dok demonokot nepomično stoji pod suncem zato što se Kovenant ne kreće. Mračno je skrenuo na severozaspad, ka Andelejnu.
     Znao je da se ivica Andelejna pruža uglavnom uporedno sa njegovim osnovnim pravcem ka Veselkamenu; tako bi u Bregovima mogao da ostane blizu putanje kojom se kretao Jahač. Ipak, Andelejn mu je bio dovoljno van puta da ga još uspori. Iz Bregova neće moći da vidi Linden i njene saputnike, čak i ako bi nekom srećom Jahač bio zadržan u putu; usporiće ga i talasasto tle Andelejna. Ali nije reč bila o izboru brzine; ne pod ovim suncem.
     A možda, pomislio je, pokušavajući da se osokoli, možda čak ni Jahač Klave ne može brzo da putuje pod različitim ispoljavanjima Kobi Sunca. Držeći tu pomisao pod bolnim grlom, skrenuo je prema Bregovima.
     Sa Vainom koji je mirno klancao za njim, nešto pre sumraka stigao je u područje bujnosti. Onako ogorčen, nije se radovao što se vratio u poslednje uporište zdravlja i Zakona u Domaji; ali izvori zelenila i životnost alianthe delovali su na njega kao radost. Snaga mu se ponovo ulivala u vene; vid mu se izbistrio; otekla usta i grlo počeli su da se zaceljuju. Kroz zlatno-narandžaste prelive večeri učvrstio je korak i mračno se uputio duž ivice Bregova.
     Čitave noći nije se zaustavljao sem na trenutak-dva. Podržano Andelejnom, njegovo telo izvršavalo je nemilosrdne zahteve koje mu je postavljao snagom volje. Mesec je bio suviše mlad da bi mu pomogao; ali nešto drveća duž ivice Bregova i svetlucanje zvezda pod otvorenim nebom dovoljno su mu osvetljavali put. Pijući meteglin i žvaćući hleb, imao je dovoljno energije da korača po padinama i udolinama. Kada mu se mešina ispraznila, bacio ju je. Do zore je odmakao dvadeset milja od Kamenmoći Drvograda, a išao je i dalje, kao da se iz čiste tvrdoglavosti suprotstavlja smrtnosti.
     Ali nije mogao da predupredi iscrpljenost. Uprkos alianthi i bistroj izvorskoj vodi, bujnoj travi i vazduhu živorodnom kao eliksir, napor ga je glodao kao lepra. Prešao je preko svih granica i sada je putovao pozajmljenom izdržljivošću - snagom iščupanom čistim transom od rušilačkog protoka vremena. Na kraju je poverovao da je kraj blizu, da ga čeka u zasedi na vrhu svakog uspona, na dnu svake padine. A onda mu se srce probudilo u grudima i, samo zato što je Tomas Kovenant, Nevernik, odgovoran preko svakog opravdanja za ishod sopstvenog života, počeo je da trči.
     Teturajući se, spotičući se na svakom trećem koraku, vukao se na severozapad, uvek na severozapad, ivicom Andelejna, ne pitajući za cenu. Učinio je samo jedan ustupak isprekidanom disanju i penapregnutim mišićima; jeo je blagovnjače sa svake alianthe na koju bi našao i bacao seme što dalje u pustaru. Trčao je čitavog dana, iako mu je sredinom popodneva korak bio jedva brži od hoda; a čitavog dana Vain ga je pratio, korak u korak, nepodložan umoru toliko da je opterećivao Kovenanta.
     Ubrzo posle zalaska sunca Kovenant se slomio. Nezgodno je stao, pao jei nije mogao da ustane. Pluća su mu drhtala od potrebe za vazduhom, ali nije ih bio svestan. Kao da su mu čitave grudi utrnule, kao da im se ne može pomoći. Ošamućeno je ležao sve dok mu se puls nije usporio do hramanja a pluća prestala da drhte. Onda je zaspao.
     Probudio se oko ponoći, jer mu je neka hladna ruka dotakla dušu. Prožela ga je jeza više nalik na kajanje nego na strah. Podigao je glavu.
     Pred njim su stajale tri srebrnaste prilike, nalik na očvrslu mesečinu. Kada je uspeo da prilagodi pogled vodoravnom položaju, prepoznao je ko su.
     Lena, žena koju je silovao.
     Atiaran i Trel, njeni roditelji.
     Trel - visoki, krupni, moćni Trel - bio je duboko povređen zlom koje je Kovenant naneo Leni i onim što je Atiaran pretrpela u naporu da služi Domaji, spasavajući onog ko joj je silovao kćer. Ali vrhunac patnji njegovog života, bol koji mu je konačno poremetio um, doživeo je zbog ljubavi koju je Elena, kćer Lenina, osećala prema Kovenantu.
     Atiaran je žrtvovala sve svoje nagone, svo svoje teško stečeno osećanje ispravnosti, Kovenanta radi; verovala je da je on neophodan za opstanak Domaje. Ali posledice tog čina na kraju su je koštale života.
     A Lena - ah, Lena! Živela je još skoro pedeset godina, smirena u ludačkom uverenju da će se Kovenant vratiti i oženiti se njome. A kada se vratio - kada je shvatila da je on kriv za Eleninu smrt, da je on uzrok neizmerne muke Ranihina koje je obožavala - ipak je rešila da žrtvuje sebe u pokušaju da mu spase život.
     Nije se pojavila pred njim u lepoti mladosti, nego u trošnoj krhkosti starosti; izmučeno srce zabolelo ga je zbog nje. Platio je sve što je mogao u ogromnom naporu da popravi svoja zla; ali nikada nije naučio da podnese teret žaljenja.
     Trel, Atiaran, Lena. Na svakom licu video je prebacivanje, duboko koliko god može biti od ljudskog bola. Ali kada je Lena progovorila, nije ga optužila. "Tomase Kovenante, napregao si se preko granica telesne sposobnosti. Ako budeš dalje spavao, možda će te Andelejn spasti smrti, ali nećeš se probuditi sve dok dan ne bude izgubljen. Možda tvoj duh nema granica. Ipak, nije mudro što tako kažnjavaš sebe. Ustaj! Moraš jesti i nastaviti, da te telo ne bi izdalo."
     "To je istina", ozbiljno je dodala Atiaran. "Kažnjavaš sebe zbog nevolje u koju su ti upali saputnici. Ali takvo ponašanje je usud koji sam sebe izvršava. Mučeći sebe na taj način, postaješ siguran da nećeš uspeti da ih izbaviš. A neuspeh će pokazati da si nedostojan. Kažnjavajući sebe, dolaziš dotle da zaslužuješ kaznu. To je Opačija, Neverniče. Ustaj i jedi."
     Trel nije govorio, ali njegov nemi pogled bio je neporeciv. Kovenant se pokorio, ponizno jer je znao ko su oni i jer je znao da su u pravu. Telo mu je ječalo u svakom zglobu i tetivi; ali nije mogao da odbije Mrtve. Suze su mu lile niz lice jer je znao da je ovo troje - ljudi koji su tokom života imali razloga da ga mrze više no ikoga drugog - došlo ovamo da bi mu pomoglo.
     Lenina srebrna ruka podigla se ka obližnjoj alianthi. "Pojedi sve bobice. Ako poklekneš, pomoći ćemo ti."
     Poslušao je i pojeo sve zrelo voće koje je u tami pronašao neosetljivim prstima. A onda, dok su mu se suze hladile na obrazima, ponovo se otisnuo u pravcu Veslkamena, sa Mrtvima koji su ga pratili kao svita.
     Isprva je svaki korak predstavljao mučenje. Ali postepeno je počeo da shvata mudrost onoga što su Mrtvi zahtevali od njega. Srce mu je postepeno sve sigurnije kucalo; bol u plućima jenjavao je kako su mu se mišići opuštali. Tri prikaze se više nisu oglašavale, a on nije imao ni smelosti ni snage da im se obrati. Oskudna pratnja ćutke je prepletala svoje srebro duž granice Andelejna. Dugo pošto je prestao da plače Kovenant je nastavio da žali u sebi, jer nije mogao da opozove zla koja je počinio i jer nikada neće moći da iskupi bedu u koju je gurnuo Trela, Atiaran i Lenu. Nikad.
     Napustili su ga pre zore - naglo su skrenuli ka središtu Andelejna, ne dajući mu priliku da se zahvali. To je razumeo; možda im ništa ne bi bilo gorče od Nevernikove zahvalnosti. Zato nije rekao ništa. Stajao je gledajući za njima u nemom pozdravu, mrmljajući u sebi obećanja. Kada su izbledeli i nestali, nastavio je putem kojim ga je vodila svrha.
     Zora i sveži, veseli potok koji mu se pružao preko staze kao muzika dali su mu novu snagu; mogao je da ubrza tempo sve dok nije gotovo postigao raniju brzinu. Sa Vainom uvek iza sebe kao da je odsečena senka, proveo je treći dan sunca pustinje putujući kroz Andelejn koliko god je brzo mogao, a da ne rizikuje još jedan kolaps.
     Te večeri se zaustavio brzo posle smrkavanja, u zaklonu pod prastarom vrbom. Pojeo je nekoliko blagovnjača, dovršio ostatke hleba, a onda neko vreme proveo sedeći naslonjen na stablo. Drvo je stajalo visoko iznad Zaravni, a on je sedeo okrenut ka zapadu, zagledan u otvorena prostranstva noći bez nade, gotovo bez volje, jer patnja saputnika nije mu dozvoljavala da se opusti.
     Prvi treptaj vatre smesta ga je podigao na noge.
     Plamen je nestao naglo kao što se i pojavio. Ali trenutak kasnije se vratio. Ovog puta se održao. Posle nekoliko kolebljivih plamsaja postao je miran.
     Nalazio se zapadno od njega.
     U tami nije mogao da proceni razdaljinu. A po logici je znao da to ne može biti znak Linden i Kamendolaca; Jahač sigurno može da stigne dalje od toga za pet dana na honju. Ali nije oklevao. Mahnuo je Vainu i pošao niz brdo.
     Osećao je kako pritisak u njemu raste sa svakim korakom. Pri izlasku iz Andelejna, kretao se u petlji. Vatra je zakratko nestala iza uzvišenja na tlu, ali sada je već imao pravac duboko urezan u umu. Preko zemlje koju je uništila Kob Sunca kretao se oprezno i prigušenog daha, kao čovek spreman da se suoči sa svojim usudom.
     Prešao je pola milje pre nego što je ponovo ugledao vatru. Ležala je iza još jedne uzvišice. Ali sada je bio dovoljno blizu da vidi koliko je velika. Dok se penjao uz drugo uzvišenje, setio se opreznosti i usporio korak. Prešao je poslednji deo puta oprezno i pognuto i pažljivo provirio preko ivice.
     Eno: vatra.
     Zadržavajući dah, razgledao je predeo oko plamena.
     Od grebena se tle oštro spuštalo, a onda se pružalo dugačkom, plitkom udubinom nekoliko stotina stopa pre naglog uzdizanja kojim je stvaralo nov širok nagib. Na mestu otprilike preko puta njega obrisi tla i nadnesenih padina stvarali su udubljenje nalik na činiju napola ukopanu uz ivicu granice višeg terena.
     Vatra je gorela u tom okomitom udubljenju. Ivice činije su odbijale dosta svetlosti, ali razdaljina je još prikrivala pojedinosti. Jedva je razabrao da vatra plamti na dugačkoj, uskoj hrpi drveta. Hrpa je ležala okrenuta ka središtu činije; vatra je očito bila zapaljena na kraju daljem od udoline, tako da će se, kako novo drvo bude zahvatao plamen, svetlost kretati u činiju. Već je izgorela polovina hrpe.
     Okolina je delovala pusto. Kovenant nije video ni traga od onog ko je zapalio toliku vatru. Ipak, sve je očito bilo namerno načinjeno. Osim gladnog pucketanja ognja, nad Zaravnima je ležala jeziva tišina.
     Krajičkom oka primetio je pokret. Okrenuo se u ugledao Vaina kako stoji kraj njega. Demonokot nije ni pokušao da se sakrije iza grebena.
     "Idiote!" besno je šapnuo Kovenant. "Sagni se!"
     Vain nije obratio pažnju na njega. Gledao je u vatru sa istim slepim, ravnodušnim osmehom koji je nosio i tokom putovanja kroz Andelejn. Ili dok je ubijao ljude iz Kamenmoći Drvograda. Kovenant ga je zgrabio za ruku; ali Vain je ostao nepokretan.
     "Svejedno, proklet bio", prosiktao je Kovenant. "Jednog dana ćeš mi doneti smrt."
     Kada je ponovo pogledao vatru, ona se primetno prenela dublje ka udolini, a udubljenje je bilo svetlije. U iznenadnom naletu očajanja, utvrdio je da se gomila drveta završava hrpom oko uspravnog koca visine i širine čoveka.
     Za kolac je bilo zavezano nešto ili neko. Nešto živo. Nejasna prilika koja se otimala.
     Pakla mu i krvi! Kovenant je nagonski prepoznao klopku. Za trenutak je ostao ukočen. Nije mogao da ode i ostavi tog nekog da izgori. A nije mogao ni da priđe bliže. Ovde je bila u pitanju gnusna rabota, zloba usmerena da ga uhvati u zamku - ili nekoga jednako ranjivog kao on. Ali dok se savladavao, pokušavajući da, onako ukočen, donese odluku, setio se Mhoramovih reči: Ne vredi izbegavati njegove smicalice...
     Naglo se podigao na noge. "Ostani tu", šapnuo je Vainu. "Nema smisla da obojica uletimo u nevolju." Onda je pošao niz padinu i mračno se uputio ka vatri.
     Vain ga je pratio kao i obično. Kovenant se jedva uzdržavao da ne pobesni na demonokota, ali nije se zaustavio.
     Kada se približio udolini, vatra je počela da liže hrpu oko koca. Prešao je u trk. Začas se našao na ivici činije i zagledao se u mamac.
     Biće vezano za kolac bilo je Putnim.
     Kao i pragrdani, Putnimi su bili iz Demonije. Osim sive kože i sitnijeg rasta, veoma su ličili na pragrdane: glatko telo, dugački trup i kratki udovi, ruke i noge usklađene po dužini, tako da mogu da trče na sve četiri i hodaju uspravno. Šiljate uši bile su im usađene visoko na ćelavim lobanjama; usta su im bila kao prorezi. I nisu imali oči; koristili su njuh umesto vida. Široke nozdrve zauzimale su im sredinu lica.
     Kao proizvod Demonije, Putnimi su bili vični znanstvu i lukavstvu. Ali, za razliku od crnih rođaka, raskinuli su sa poglavarom Kletnikom posle Obreda Obesvećenja. Kovenant je čuo da su Putnimi kao rasa služili Domaji u skladu sa svojim ličnim merilima; ali nije ih video od svog poslednjeg boravka u Veselkamenu, kada je jedan Putnim pobegao iz Kletnikovog Tabora i doneo Veću poruku o moći poglavara Kletnika.
     Biće pred Kovenantom bilo je u užasnim bolovima. Koža mu je bila izranjavljena. Tamna krv curila mu je iz pukotina nalik na tragove biča. Jedna ruka bila mu je savijena pod bolnim uglom, a jedno uvo otkinuto. Ali bilo je pri svesti. Bezokim licem, drhtavih nozdrva, pratilo je Kovenantovo približavanje. Kada se on zaustavio da razmotri situaciju, izvilo se ka njemu, preklinjući za spas.
     "Drži se", šapnuo je, iako nije znao hoće li ga stvorenje razumeti. "Izbaviću te." Pušeći se od besa, počeo je da razbacuje drvo, šutirajući mrtve grane i grmlje sa puta dok se približavao kocu.
     Ali onda kao da je stvorenje postalo svesno novog mirisa. Možda je nanjušilo njegovu burmu. Znao je da demonijski nakot ima takve sposobnosti. Odjednom je počelo da se trza i krešti svojim oštrim, grlenim jezikom. Glas mu je bio pun hitnje. Kovenant ga nije razumeo; ali čuo je jednu reč od koje su mu se leđa naježila. Putnim je ponavljao, ponovo i ponovo: "Nekhrimah!"
     Pakla mu krvavog! Stvorenje je pokušavalo da izda Vainu nekakvo naređenje.
     Kovenant se nije zaustavio. Zahvatilo ga je očajanje kao i stvorenje pred njim. Bacajući drvo u stranu, raščistio je put do koca. Brzo je istrgao oblarkin nož iza pojasa i počeo da seče lijane kojima je Putnim bio vezan.
     Stvorenje je začas bilo slobodno. Kovenant mu je pomogao da se izvuče iz gomile drveta. Čim su izišli, Putnim je izlio na Vaina bujicu reči nalik na psovke. Onda je zgrabio Kovenanta za ruku i povukao ga dalje od vatre.
     Na jug.
     "Ne." Jedva je oslobodio ruku. Iako ga Putnim verovatno nije razumeo, pokušao je da mu objasni. "Ja idem na sever. Moram da stignem u Veselkamen."
     Biće je ispustilo prigušeni krik kao da poznaje značenje reči Veselkamen. Brzinom koja je izgledala nemoguća sa tolikim povredama, uzveralo se iz udubljenja duž ivice padina. Trenutak kasnije, nestalo je u tami.
     U Kovenantu je rastao strah. Šta je Putnim pokušavao da mu kaže? Zarazio ga je jasnim osećanjem opasnosti. Ali nije nameravao da načini i jedan korak u pravcu koji će ga udaljiti od Linden. Jedina mogućnost koju je imao bila je da beži što brže može. Ponovo se okrenuo ka Vainu.
     I ukočio se od zaprepašćenja.
     Sa druge strane vatre stajao je čovek.
     Imao je neurednu bradu i divljačke oči, ali na usnama je nosio izopačen osmeh. "Neka ga", rekao je pokazujući glavom za Putnimom. "Više nam nije potreban." Polako je pošao oko vatre, prilazeći sve bliže Kovenantu i Vainu. Uprkos površinskoj bezbrižnosti, glas mu je podrhtavao na ivici histerije.
     Došao je na Kovenantovu stranu ognja. Kovenant je začuo glasno siktanje vazduha kroz sopstvene zube.
     Čovek je bio nag do pojasa, a trup mu je bio obrastao daždevnjacima. Rasli su iz njega kao bradavice. Tela su im se uvijala dok je on koračao. Oči su im crvenkasto sijale u svetlosti vatre i škljovali su vilicama.
     Žrtva Kobi Sunca!
     Prisetivši se Marida, Kovenant je spremio nož. "To je dovoljno blizu", upozorio ga je; ali glas mu je drhtao, otkrivajući koliko se boji. "Ne želim da te povredim."
     "Ne", odgovorio je čovek, "ne želiš da me povrediš." Iscerio se kao kakav ljubazan gnom. "A ni ja ne želim da povredim tebe." Držao je šake stegnute pred sobom kao da u njima čuva nešto dragoceno. "Želim da ti dam poklon."
     Kovenant je tragao za besom da bi nadvladao strah. "Povredio si onog Putnima. Hteo si da ga ubiješ. Zar nema dovoljno ubistava na svetu - zar moraš da počiniš nova?"
     Čovek ga nije slušao. Zurio je u šake sa izrazom ludačkog oduševljenja. "To je čudesan poklon." Kretao se napred kao da nije svestan toga. "Ti si jedini od svih ljudi koji može saznati koliko je čudesan."
     Kovenant je želeo da se povuče, ali stopala kao da su mu prirasla za tle. Čovek je bio obuzet užasnim oduševljenjem. Kovenant je uhvatio sebe kako mu nehotice pilji u šake, kao da se u njima stvarno krije nešto divno.
     "Gledaj", šapnuo je čovek u tihoj histeriji. Polako, pažljivo, kao da otkriva blago, rastvorio je šake.
     Na dlanu mu je čučao mali, dlakavi pauk.
     Pre nego što je Kovenant stigao da se izmakne, povuče, učini išta čime bi se spasao, pauk je skočio.
     Pravo na vrat.
     Istog časa dok ga je sklanjao sa sebe osetio je ubod žaoke.
     U trenutku ga je zahvatila neverovatna smirenost. Staloženo je gledao kako čovek ide ka njemu kao da pliva kroz iznenada zgusnutu svetlost vatre. Zvuk ognja postao je vunast. Kovenant je jedva primetio kako mu čovek oduzima nož. Vain je zurio u njega bez ikakvog razloga. Tlo pod nogama počelo je da mu se naginje.
     A onda mu je srce zakucalo kao udar malja i sve se zatreslo. Misli su mu rascepili leteći opiljci bola. Mozak mu je imao vremena samo da uobliči dve reči: povratak otrova. Potom mu je srce ponovo udarilo; i nije bio svestan ničega više osim dugog, promuklog urlika.
     U isto vreme je lutao, izgubljen, u lavirintu patnje, preklinjući za olakšanje. Svuda oko njega bio je bol. Nije imao um, samo bol - disanje samo od bola - puls koji je samo pojačavao bol. Agonija mu je izvirala iz leve podlaktice. Bolela ga je kao da mu se ceo ud pretvorio u krvavi patrljak; ali ta rana pokrivala ga je celog, grudi i utrobu u glavu i sve ostalo u nepodnošljivoj litaniji bola. Ako je i vrisnuo, nije to čuo; nije mogao da čuje ništa osim bola i smrti.
     Smrt je bila fakir, vrtoglavica, lavina, gurala ga je preko ivice ponora uzaludnosti. Bila je sve ono što se ikada trudio da spase, svaka besmislena patnja za koju se ikada trudio da nađe značenje. Bila je neutešni bol i neizbrisiva krivica i divlja jarost; i stvorila mu je u glavi mali, čisti prostor lucidnosti.
     Nasukan tamo, otvorio je oči.
     Delirijum mu je zamaglio vid; sivi oblici su mu nerazumljivo preletali kroz groznicu, preteći tom poslednjem lucidnom ostatku u njemu. Ali odgurnuo je pretnju. Trepćući kao da su i pokreti kapaka čin nasilja, uspeo je da izbistri vid.
     Bio je u udubuni, vezan za kolac. Unaokolo su ležale hrpe drveta. Na ivicama hrpe poigravao je plamen.
     Udubina je bila puna stvorenja koja su igrala kao plamen. Lebdela su kroz prostor kao aveti. Krvožedni krici odbijali su se od ivica udoline; glasovi promukli od ljudožderstva parali su mu uši. Nadnosili su mu se ljudi sa svetlucavim očima i izduženim nosevima. Žene zmijskih grudi, prstiju optočenih zubima, proletale su kraj njega kao krhotine ludila, cerekajući se njegovom životu. Deca užasno izobličenih lica i sa tigrovskim čeljustima bljuvala su žabe i prostote.
     Počeo je da se trese od užasa i da gubi prisebnost. Desna ruka mu je eksplodirala od bola. Svaki njen nerv se uvijao u agoniji. Za trenutak se gotovo izgubio.
     Ali onda je ugledao Vaina.
     Demonokot je stajao leđima okrenut Zaravnima, gledajući divlje plesače kao da su stvoreni samo da njega zabavljaju. Polako je proneo pogled kroz haos sve dok nije stigao do Kovenanta.
     "Vaine!" prodahtao je Kovenant kao da se guši u krvi. "Pomozi mi!"
     Umesto odgovora, Vain je iskezio crne zube.
     Taj prizor je dokrajčio Kovenanta. Beli krik gneva eksplodirao mu je iz grudi. A sa krikom je došao i plamen koji je uništio noć.