11. IZOPAČENJE LEPOTE

     Nije bilo potere. Kovenantova moć ošamutila je narod Kamendola Kristal; Jahač je izgubio i skiptar i honja; a reka je bila brza. Uskoro je Linden prestala da se osvrće i osluškuje zvuke potrere. Posvetila se Kovenantu.
     Nije mu ostalo snage, nije se trudio da se drži za splav, nije čak ni pokušavao da drži glavu iznad površine. Kroz pljuskanje vode nije mogla da mu čuje disanje, a puls kao da mu se povukao na neko mesto do kojeg nije mogla da dosegne. Lice mu je delovalo avetinjski na bledoj mesečini. Sva čula su joj govorila da ga je zahvatio otrov duše.
     Njegovo stanje ju je ogorčilo. Ostala je kraj njega, tražeći kroz svoje neznanje i nesposobnost neki način da mu pomogne. Glas duboko u njoj tvrdio je da, ako može tolikom silinom osetiti njegovu nevolju, sigurno može nekako i uticati na nju, da tok percepcije koji ih vezuje sigurno teče na obe strane. Ali plašile su je posledice. Nije imala moć, nije imala ništa čime bi se suprotstavila njegovoj bolesti - ništa osim krvi sopstvenog života. Strah od tolike nesposobnosti ju je ukočio, ostavio ju je da proklinje što nema čak ni ograničene zalihe svoje lekarske torbe - što nema ništa što bi je poštedelo ove duboke odgovornosti za njegovo preživljavanje.
     Saputnici su neko vreme ćutke plovili rekom. Konačno je Holian progovorila. Linden je bila neodređeno svesna devojčinog položaja. Eh-zublju je sopstveno selo prepustilo smrti, a onda je neobjašnjivo stigao spas. Konačno su sve stvari koje nije razumela nadvladale njeno oklevanje. Šaputala je u tamu, glasom punim prigušenog iščekivanja. "Govorite mi. Ne poznajem vas."
     "Izvinjavam se." Sunderov glas je izražavao umor i beskorisno žaljenje. "Zaboravili smo na učtivost. Ja sam Sunder sin Nazikov, u svoje vreme" - za trenutak je zazvučao gorko - "oblar Kamendola Mithil, osamdeset milja južno. Sa mnom su Linden Averi, Odabrana, i Prapoglavar Tomas Kovenant, Nevernik i nosilac belog zlata. Oni su stranci u Domaji."
     Stranci, promrmljala je u sebi Linden. Odjednom je samoj sebi izgledala kao neprirodni posetilac. Misao ju je bolela ma s koje strane je posmatrala.
     Eh-zublja je odgovorila kao devojka koja se s mukom priseća lepog vaspitanja. "Ja sam Holian, kćer Amitina, eh-zublja Kamendola Kristal. Ja sam..." zastala je, a onda nastavila bolnim glasom. "Ne znam da li da vam zahvalim što ste mi spasli život - ili da vas proklinjem što ste mi uništili dom. Na-Mhoramov grim zauvek će zaviti u crno Kamendol Kristal."
     Sunder se grubo oglasio. "Možda i neće."
     "Kako neće?" uzviknula je obuzeta bolom. "Sivit na-Mhoram-vint sigurno neće odustati. Odjahaće pravo u Veselkamen i biće izgovoren grim. Ništa ga neće sprečiti."
     "Neće jahati u Veselkamen. Ubio sam mu honja." Sunder je promrmljao više za sebe. "U Redama ne stoji da Sunčev Kamen može imati toliku moć."
     Holian je tiho uzviknula od olakšanja. "A rukh kojim usmerava Kob Sunca sada je uništen. Tako ne može prizvati zlo na moj narod." Povratak nade ju je ućutkao. Opustila se u vodi kao da je to melem za sve strahove.
     Kovenantova nevolja odzvanjala je u Lindeninim ušima. Pokušala je da ne obraća pažnju. "Jahačev skiptar - kažeš rukh? Odakle mu krv da ga upotrebi? Nisam videla da se posekao."
     "Jahači Klave", tmurno je govorio Sunder, "ne moraju da prolivaju sebe. Osigurani su preko mladih muškaraca i žena Domaje. Svaki rukh je šupalj i sadrži krv preko koje deluje na Kob Sunca."
     U Linden su se probudili odjeci gneva koji ju je naveo da spase Holian. Obredi Kobi Sunca bili su dovoljno varvarski i onako kako ih je izvodio Sunder. Izgledalo joj je gnusno što se može postići tolika moć bez ikakve lične cene. Nije znala kako da priguši bes nad onim što je saznala o ciljevima Klave, o njenom ugledu zbog opiranja Kobi Sunca. Ali duboko je sumnjala u taj ugled. Počela je da deli Kovenantovu želju da stigne do Veselkamena.
     Ali Kovenant je umirao.
     Sve se vraćalo do Kovenanta i smrti.
     Posle nekog vremena Holian se ponovo oglasila. Drugačiji strah ju je naveo da pita. "Je li to divlja magija? Divlja magija iz proročanstva?"
     "Da", odgovorio je oblar.
     "Kako onda...?" Linden je mogla da oseti Holianinu zbunjenost. "Kako se onda desilo da ga Kamendol Mithil ne ubije, kako zapoveda Reda?"
     "Ja nisam dopustio", mirno je odgovorio Sunder. "U njegovo ime okrenuo sam se protiv mog naroda, kako njega ne bi prolili."
     "Ti si oblar", iznenađeno je šapnula Holian. "Kamendolac kao i ja. Takva odluka - sigurno ti je bila teška. Kako si došao do takvog preokreta?"
     "Kćeri Amitina", odgovorio je Sunder kao da daje zvanično priznanje, "došao sam dotle po istini Rede. Reči Prapoglavara su reči lepote, a ne zla. Govorio je kao neko ko poseduje i volju i moć da ostvari svoje reči. A u mom srcu reči Rede bile su nepodnošljive.
     Osim toga", mračno je nastavio, "došao sam zo zaključka da i sama Reda sadrži neistine."
     "Neistine?" pobunila se Holian. "Ne. Reda je život Domaje. Da je lažna, pomrli bi svi koji zavise od nje."
     Sunder se zamislio za trenutak. "Eh-zubljo, da li znaš za alianthu?"
     Klimnula je glavom. "To je smrtonosni otrov."
     "Nije." Linden je bila dirnuta njegovom uverenošću. Uprkos svemu što se desilo, zadržao je unutrašnju sigurnost koju ona nije mogla da postigne. "Bolja je od svakog drugog voća. Govorim iz iskustva. Već tri sunca jedemo alianthu kad god je nađemo."
     Holian je pokušavala da dođe do nekog objašnjenje. "To je sigurno razlog Prapoglavarove bolesti?"
     "Ne. Bolest ga je obuzela ranije, a aliantha mu je pružila isceljenje." Holian je ćutala, pokušavajući da prihati to što je upravo čula. Nesvesno se osvrtala, kao da traži odgovor u noći. Kada je ponovo progovorila, glas joj je jedva nadjačavao vlažne zvuke reke. "Spasli ste mi život. Neću vam se protiviti. Nemam doma ni svrhe, jer ne mogu da se vratim u Kamendol Kristal, a svet je opasan i ne razumem svoj usud. Ne smem da sumnjam u vas.
     Ipak ću pitati šta vam je cilj. Sve mi je tamno. Izložili ste se gnevu Klave mene radi. Putujete daleko pod Kobi Sunca. Hoćete li mi reći razlog?"
     "Linden Averi", rekao je Sunder, prepuštajući odgovor njoj. Razumela ga je; odgovor je i njega zbunjivao, a Holian ga sigurno neće mirno primiti. Linden je želela da odbaci teškoće i navede i Sundera i Holian da se osamostale. Ali pošto joj je i sopstvena slabost bila nepodnošljiva, odgovorila je direktno. "Idemo u Veselkamen."
     Holian je bila užasnuta. "Veselkamen! Izdaćete me!" Smesta se odgurnula od splava, spremna za bekstvo.
     Sunder se bacio za njom. Pokušao je da vikne nešto, ali povređena pluća su to pretvorila u krik bola.
     Linden nije obraćala pažnju na njega. Nagli pokret prevrnuo je splav i Kovenant je pao u vodu.
     Posegnula je za njim i izvukla ga na površinu. Disao je toliko plitko da čak nije ni iskašljao vodu koja mu je tekla iz usta. Uprkos težini, delovao je krajnje krhko.
     Sunder se trudio da spreči Holianin beg; ali smetala su mu povređena rebra. "Jesi li poludela?" dahtao je. "Da želimo tvoju smrt, bili bismo zadovoljni Sivitovim namerama!"
     Zauzeta Kovenantom, Linden se obrecnula. "Pusti je nek ide!"
     "Da je pustim?" pobunio se oblar.
     "Da!" U njoj se uskovitlao bes. "Treba mi pomoć. Tako mi svega, ako hoće da ide, to je njeno pravo!"
     "Neba mi i Zemlje!" odvratio je Sunder. "Zašto smo onda rizikovali živote za nju?"
     "Zato što su nameravali da je ubiju! Briga me da li nam je potrebna. Nemamo prava da je zadržavao protiv njene volje. Treba mi pomoć." Sunder je opsovao. Naglo je pustio Holian i nesigurno prišao kroz vodu da preuzme deo Kovenantove težine. Ali bio je modar od bola i uvređenosti. Preko ramena je doviknuo Holiani. "Tvoja sumnja je nepravedna!"
     "Možda." Eh-zublja je plivala dvadesetak stopa dalje; glava joj je bila kao delić tame u senkama nad rekom. "Sigurno sam nepravedna prema Linden Averi." Trenutak kasnije je uzviknula. "Šta vas vodi u Veselkamen?"
     "Tamo su svi odgovori." Lindenin bes nestao je isto onako brzo kao što je i došao, a umesto njega osetila je kako joj kosti prožima strah. Previše toga je prošla. Bez Sunderove pomoći neće moći da vrati Kovenanta na splav. "Kovenant misli da se može boriti protiv Kobi Sunca. Ali prvo mora da je razume. Zato hoće da govori sa Klavom."
     "Da se bori?" upitala je Holian u neverici. "Govoriš li o menjanju Kobi Sunca?"
     "Zašto da ne?" Linden se držala za splav. Udovi su joj omlitavili od straha. "Pa i ti to radiš."
     "Ja?"
     "Zar nisi ti Sunozbor?"
     "Ne!" oštro je odbila Holian. "To je laž koju je smislio Sivit na-Mhoram-vint da bi ojačao zahtev za moj život. Ja sam eh-zublja. Vidim sunce. Ne uobličavam ga."
     Sunder se bratio Linden. "Onda nam nije potrebna", zarežao je."
     Linden se mračno pitala zašto on misli da mu Holian predstavjla pretnju. Ali nije imala hrabrosti da ga upita. "Treba nam sva pomoć koju možemo da dobijemo", promrmljala je. "Hoću da bude sa nama. Ako želi."
     "Zašto?"
     Skoro istog časa oglasila se i Holian. "Od kakve bih vam ja bila koristi?"
     Bez ikakvog prelaza, Linden je počela da jeca. Osećala se kao napušteno dete, suočeno sa suprotnostima koje ne može da pomiri. Morala je da prikupi svu svoju strogost da bi izgovorila. "On umire. Osećam to." Uzdrhtala je od sećanja na Maridove zmijske zube. "Gore je nego prošli put. Treba mi pomoć." Pomoć koja joj je trebala bila joj je jasna i užasna; ali nije mogla da se zaustavi. "Jedno od vas nije dovoljno. Samo bi iskrvarili do smrti. Ili ja." Podstaknuta strahom da će izgubiti Kovenanta, zavitlala je glas ka Holian. "Treba mi moć. Da ga iscelim."
     Nije videla da se eh-zublja približila; ali Holian je sad plivala kraj nje. Devojka je progovorila tihim glasom. "Možda nije potrebno prolivanje. Možda ja mogu da mu pomognem. Eh-zublje imaju znanja o isceljivanju. Ali ne želim da drugi put padnem u ruke Klavi."
     Da bi suzbila očajanje, Linden je toliko stegla zube da su je vilice zabolele. "Videla si šta on može. Zar misliš da će otići u Veselkamen i pustiti da ga žrtvuju?"
     Holin se zamislila za trenutak, nežno dodirujući Kovenantov otok. "Pokušaću", rekla je. "Ali moramo dočekati izlazak sunca. I moram znati kako je zapao u bolest."
     Lindenina samokontrola nije dosezala dotle. Svitanje će biti prekasno. Kovenant neće dočekati zoru. Odabrana! - jeknula je u sebi. Blagi Bože! Prepustila je Sunderu da odgovori na eh-zubljina pitanja. Kada je počeo ukratko da priča šta se desilo Kovenantu, Linden je ponovo posvetila pažnju Nevernikovom izmučenom i nemoćnom telu.
     Mogla je da oseti kako otrov kaplje kroz beskorisni podvez rukava majice. Smrt mu je kao lepra glodala tetive života. Uopšte neće moći da dočeka zoru.
     Njena majka preklinjala je za smrt; ali on je želeo da živi. Trampio je sebe za Džoanu, smešeći se kao da je to blagodet; ali sve što je učinio pokazivalo je da želi da živi. Možda i jeste lud; možda njegove priče o Opakom i jesu paranoja a ne istina. Ali zaključke koje je izvlačio iz toga nije mogla da odbaci. U Kamendolu Kristal shvatila je da se slaže sa njim.
     A sada je umirao.
     Morala je da mu pomogne. Ona je lekar. Sigurno može bar nešto da učini za njega. Nemoguće da njena čudna osetljivost nije u stabju da prodre u oba pravca. Prigušila je jecaj, odbacila otpor i otvorila srce.
     Polako je posegnula umom u njega, ispunila njegovo telo svojom ličnošću. Osećala je njegovo isprekidano disanje kao svoje sopstveno, patila je od njegove groznice, držala se uz njega prisnije nego ikada ranije uz ma kog muškarca.
     A onda se našla potopljena u otrov. Nije imala snage da ga odgurne. Ispunila ju je mučnina kao od zadaha starca koji joj je rekao Budi što jesi. Ništa u njoj nije znalo kako da tim putem pruži život. Ali učinila je sve što je mogla. Borila se za njega istom gorčinom i duboko beznadežnom odlučnošću koje su je navele da studira medicinu kao da je to čin pobune protiv nedelotvornosti njenih roditelja - muškarca i žene koji nisu shvatili ništa o životu osim neumitnosti smrti i koji su prihvatili ono što su razumeli sa ljubavničkom požudom. Naučili su je koliko je delotvornost važna. Petnaest godina se neumorno trudila da je postigne.
     Ta potera ju je dovela na farmu "Utočište". A tu joj je bespomoćnost pred Džoaninom bolešću dovela ceo život u sumnju. Sada je ta sumnja imala ukus i izopačenje Kovenantovog otrova. Nije mogla da priguši njegovo delovanje. Ali snagom volje pokušala je da osigura poslednje zaostale prepreke njegovog života. Bolest je bila moralno zlo; pogađala ju je kao Marid, kao ubistvo Nazika i vreli nož u njegovim leđima; suprotstavljala joj se svakim otkucajem srca. Grčevito je udisala vazduh u njegova pluća, primoravala mu srce da kuca dalje, suprotstavjala se glodanju i širenju zla.
     Sama ga.je održavala u životu tokom ostatka noći.
     Kosti na čelu bolele su je od zajedničke groznice kada ju je Sunder prizvao svesti. Praskozorje je bilo u vazduhu. On i Holian privukli su spav do obale. Linden se izmoždeno osvrnula. Duša joj je bila puna pepela. Nešto u njoj je dahtalo. Ne, nikada više. Reka je tekla kroz niziju koja je mogla biti pokrivena prostranim zasadima; ali umesto toga sve je bilo siva pustinja sa brdima neprirodne trave polegle od tri dana uraganske kiše i istrulele pod suncem boleština. Kako se vazduh mreškao od približavanja svitanja, struje truleži kotrljale su se nad Mithilom.
     Ali videla je zašto su Sunder i Holian odabrali to mesto. Blizu obale peščani nanos se pružao delom i preko vodenog toka, dajući kosinu pod kojom je Kovenant mogao da leži zaklonjen od smrdljive trave.
     Kamendolci su privezali splav, preneli Kovenanta na pesak i podigli ga u Lindenino naručje. Držeći ga uspravno, mada se i sama klatila od iscrpljenosti, gledala je kako se Sunder i Holian žurno penju na obalu i traže kamen. Uskoro su joj nestali sa vidika.
     Poslednjim ostacima snage Linden se suočila sa suncem.
     Nadnelo se nad obzorje optočeno oreolom nalik na jedra broda zaraženog kugom. Jedva je dočekala njegovu toplotu - želela je da se ugreje, žudela da se osuši - ali zbog korone je zaječala od praznog gađenja. Spustila je Kovenanta na pesak i sela kraj njega, gledajući ga kao da se boji da sklopi oči. Nije znala koliko brzo će početi da se roje insekti.
     Ali kada su se Sunder i Holian vratili, bili su uzbuđeni. Njihova napetost nije popuštala; ali našli su nešto što im je oboma bilo važno. Zajedno su, kao najveće blago, nosili veliki grm iščupan iz korena.
     "Vour!" uzviknula je Holian kada su ona i Sunder doneli grm do nanosa. Bleda koža svetlela joj je pod suncem. "To je dobar znak. Vour je veoma redak." Spustili su žbun malo dalje i odmah počeli da mu kidaju lišće.
     "Zbilja redak", promrmljao je Sunder. "Njegovo ime pominje se u Redama, ali nikada nisam svojim očima video vour."
     "Da li je lekovit?" upitala je Linden slabim glasom.
     Umesto odgovora, eh-zublja joj je pružila šaku lišća. Bilo je sunđerasto, šupljikavo; iz otkinutih peteljki kapao je bistri sok. Trgla se od oštrog mirisa.
     "Istrljaj sokom lice i ruke", rekla je Holian. "Vour je moćna zaštita od insekata."
     Linden je piljila u lišće sve dok i njena čula nisu razabrala istinu u eh-zubljinim rečima. Onda ju je poslušala. Pošto je razmazala sok po sebi, učinila je isto i sa Kovenantom.
     I Sunder i Holian su učinili isto. Pošto su završili, on je sklonio ostatak lišća u ranac.
     "A sada", odmah je rekla eh-zublja, "moram učiniti sve što je u mojoj moći da zalečim Troprsta."
     "Zove se Kovenant", tupo se pobunila Linden. Za nju je Troprst bila reč Klave; nije joj se sviđala.
     Holian je zatreptala kao da je to nevažno i nije odgovorila.
     "Da li ti treba moja pomoć?" upitao je Sunder. Vratila mu se ukočenost. Zbog nečega što Linden nije mogla da uhvati, Holian je za njega predstavljala uvredu ili pretnju.
     Odgovor eh-zublje bio je jednako krut. "Mislim da ne."
     "Onda ću isprobati ovaj vour." Ustao je. "Idem u potragu za alianthom." Oštrim pokretima vratio se na obalu i udaljio se kroz natrulu travu.
     Holian nije gubila vreme. Odnekud ispod odeće izvukla je mali gvozdeni bodež i svoju lianar palicu. Klekla je kraj Kovenantovog desnog ramena, položila mu lianar na grudi i uzela bodež levom rukom.
     Sunce je sad bilo iznad obzorja, zračeći svojim izopačenjem. Ali oštrina voura kao da je stvorila štit pred njegovom truleži. Iako su ogromni insekti počeli da zuje i lete na sve strane, nisu se približavali preščanom nanosu. Linden je želela da se usmeri na takve stvari. Nije želela da gleda eh-zubljine krvave obrede. Nije želela da vidi kako ne uspevaju. Ipak je prikovala pogled za nož, primoravajući sebe da ga prati.
     Kao Sunderova leva podlaktica, Holianin desni dlan je bio prekriven mrežom starih ožiljaka. Prevukla je oštricom preko kože. Mlaz tamne, guste krvi potekao joj je niz zapešće.
     Spustila je bodež i uzela lianar u okrvavljenu šaku. Usne su joj se micale, ali nije odavala nikakav zvuk.
     Atmosfera se zgusnula oko njene palice. Odjednom je uz drvo liznuo plamen. Vatra boje sunčevog oreola joj je palacala između prstiju. Glas joj se pretvorio u čujnu melodiju, ali Linden nije razumela reči. Vatra je jačala; pokrila je Holianinu šaku i počela da joj liže krv sa zglavka.
     Dok je pevala, vatra je plamsala dugačkim, tankim plamenovima nalik na izdanke puzavice. Spuštali su se na pesak, protezali se duž reke kao krvni sudovi i penjali se uz obalu kao da traže mesto gde će se zakoreniti.
     Podržana svetlucavom mrežom moćnih izdanaka, ubrzala je pesmu i spustila lianar do Kovenantove otrovane ruke. Linden se nagonski trgla. Mogla je da oseti zlo u vatri, neprirodnu silu Kobi Sunca. Holian je koristila iste izvore moći koje i Sunder svojim Sunčevim Kamenom. Ali trenutak kasnije Linden je ustanovila da delovanje vatre nije loše. Holian se protiv otrova borila otrovom. Kada je podigla palicu sa Kovenantove ruke, napetost u otoku već je počela da se povlači.
     Pažljivo je pomerila moć ka njegovom čelu i i poslala plamen pravo u groznicu pod lobanjom.
     Istog časa Kovenant je ukočio telo i zabacio glavu; iz grla mu se oteo vrisak. Iz prstena je u trenutku planula bela eksplozija i raznela pesak preko dve žene i reke.
     Pre nego što je Linden stigla da se pomeri, potpuno je omlitaveo.
     Eh-zublja se skljokala kraj njega. Iz lianara je nestao plamen i ostavio drvo bledo, čisto i čitavo. U trenutku između dva otkucaja srca izdanci vatre su zgasnuli; ali nastavili su da preleću ispred Lindeninih očiju.
     Požurila je da pregleda Kovenanta. Gušila se od iščekivanja. Ali kada ga je dotakla, on je duboko udahnuo i počeo da diše kao da samo spava. Potražila mu je puls; bio je čvrst i siguran.
     Zapljusnulo ju je olakšanje. Mithil i sunce su postali čudno mutni. Našla se pružena na pesku, bez sećanja kako se tu obrela. Leva ruka ležala joj je u vodi. Njen sveži dodir kao da je bio jedino što ju je zadržavalo da ne zaplače.
     "Je li dobro?" upitala je Holian slabim glasom.
     Linden nije odogovorila jer nije mogla da nađe reči.
     Uskoro se vratio i Sunder, ruku punih blagovnjača. Izgleda da je razumeo iscrpljenost svojih saputnika. Bez reči se nagnuo nad Linden i ubacio joj bobicu među usne.
     Njen ukus pomogao joj je da se pribere. Sela je, procenila količinu alianthe u Sunderovim rukama i uzela svoj deo. Bobice su nahranile onaj deo nje koji je otišao preko svih granica da bi održala Kovenanta u životu.
     Holian je zabrinuto i uplašeno gledala kako Sunder jede svoj deo alianthe. Ali nije uspela da nagna sebe da dotakne bobice koje joj je ponudio.
     Kada joj se snaga vratila, Linden je podigla Kovenanta u polusedeći položaj i počela da čisti bobice od semenki i da ga hrani. Delovale su skoro istog časa; ujednačile su mu disanje, pojačale napetost mišića, dale boju koži.
     Pažljivo je pogledala Holian. Napor pomaganja Kovenantu iscrpeo je eh-zublju i trebala joj je hrana. A ispitivački pogled nije joj pružio nikakvo drugo rešenje. Uzdrhtala je, ali je odlučno prihvatila bobicu i stavila je u usta. Trenutak kasnije ju je i zagrizla.
     Prepala se od sopstvenog zadovoljstva. U očima joj je blistalo otkrovenje, a strah je spao sa nje kao stara koža.
     Linden je tiho uzdahnula, spustila Kovenantovu glavu na pesak i dopustila sebi da se odmori.

     Saputnici su proveli dobar deo jutra oporavljajući se pod peščanim nanosom. Kada je Kovenantov otok promenio boju od crne u žučkasno-crvenu i kada se povukao sa ramena, Linden je prosudila da je sposoban za putovanje. Još jednom su se otisnuli niz Mithil.
     Vour je nastavio da ih štiti od insekata. Holian je rekla da sok deluje nekoliko dana; a Linden joj je poverovala kada je otkrila da je miris ostao na njoj i posle više od pola dana u vodi.
     Pod avetinjskim crvenilom sumraka zaustavili su se na širokoj, zakošenoj steni koje se širila od reke ka severu. Posle toliko napornih dana Linden je jedva primetila neudobnost spavanja na kamenu. Ipak, deo nje ostao je u dodiru sa Kovenantom, kao struna podešena da vibrira u skladu sa određenim akordom. Usred noći zatekla je sebe kako zuri u mesečev srp. Kovenant je sedeo kraj nje. Kao da nije bio svestan njenog prisustva. Tiho je prišao vodi i počeo da pije.
     Pošla je za njim, bojeći se da ga je uhvatio novi napad delirijuma. Ali kada ju je ugledao, pozdravio ju je klimanjem glave i povukao je malo dalje, do mesta gde su mogli da šapuću, a da ne uznemire ostale saputnike. Način na koji je držao ruku pokazivao je da je osetljiva, ali upotrebljiva. Izraz lica na nejasnom svetlu bio mu je čudan; ali glas je zvučao prisebno.
     "Ko je ta žena?"
     Stajala je tik kraj njega, zavirujući mu u osenčeno lice. "Ne sećaš se?"
     "Sećam se pčela." Kratko se stresao. "Onog Besomuka. I ničeg više."
     Od napora da mu spase život postala je osetljiva na njega. Delila je njegove nevolje; a sada kao da je imao pravo na nju, pravo koje ona nikada neće moći da porekne. Pripadali su mu čak i njeni otkucaji srca. "Imao si povratnu groznicu."
     "Povratnu...?" Pokušao je da savije bolnu ruku.
     "Izbole su te pčele pa si zapao u šok. Kao novi zmijski ujed na isto mesto, samo još gori. Mislila sam..." Nehotice mu je dotakla rame. "Mislila sam da nećeš preživeti."
     "Kad se to desilo?"
     "Pre dva dana."
     "Kako..." Na pola rečenice se predomislio. "A onda?"
     "Sunder i ja nismo mogli da ti pomognemo. Samo smo nastavili put." Počela je da govori sve brže. "Te noći smo stigli do drugog Kamendola." Ispričala mu je priču kao da žuri da stigne do kraja. Ali kada je pokušala da mu opiše moć prstena, prekinuo ju je. "To je nemoguće", šapnuo je.
     "Uopšte se ne sećaš?"
     "Ne. Ali kažem ti da je to nemoguće. Uvek sam... uvek sam morao da koristim nekakav pokretač. Prisustvo neke druge sile. Kao orkrest. To se nikada ne dešava samo od sebe. Nikada."
     "Možda je to zbog Jahača."
     "Da." Zahvalno je prihvatio predlog. "Sigurno zato. Taj skiptar - njegov rukh." Ponovio je reč koju mu je rekla kao da mu treba oslonac.
     Klimnula je glavom i nastavila priču.
     Kada je završila, on je progovorio sa oklevanjem. "Kažeš da sam bio u delirijumu. Sigurno jesam - jer ničega se ne sećam. Onda je taj Jahač pokušao da napadne i ja sam odjednom imao moć." Po glasu mu se osećalo koliko je pitanje važno. "Šta me je pokrenulo? Ako sam stvarno bio toliko bolestan, nisam bio u stanju da se branim. Jesi li ti bila povređena? Ili Sunder?"
     "Ne." Iznenada je tama između njih postala ispunjena značenjima. Bez razmišljanja je rizikovala sebe da ga održi u životu - a zašto? Obuzet delirijumom i silom, jedino što je verovao bilo je da ga je ona napustila. A ni sada nije znao koliko ju je koštao. Ne. Jedva je uspela da sakrije gorčinu. "Svi smo dobro. Nije to u pitanju."
     "Pa šta je onda bilo?" tiho je pitao.
     "Navela sam te da pomisliš kako je Džoana u opasnosti." Trgao se, ali ona je nastavila, udarajući ga rečima. "To je bilo jedino čega sam mogla da se setim. Nisi hteo da spaseš sebe - ni mene. Stalno si me optuživao da sam te napustila. Pobogu", zarežala je, "bila sam uz tebe od prvog puta kada sam videla Džoanu. Ma koliko lud bio, bila sam uz tebe. Da mene nije bilo, već bi odavno bio mrtav. Ali nastavio si da me optužuješ i nisam mogla da doprem do tebe. Jedino ime koje ti je išta značilo bilo je Džoanino."
     Povredila ga je. Desnom rukom posegnuo je ka njoj i istog časa se povukao. U tami se činilo da nema oči; zurio je u nju kao slepim očnim dupljama. Očekivala je da će se pobuniti kako je često pokušavao da joj pomogne, kako se često trudio da joj pruži koliko god može podrške. Ali stajao je pred njom isto kao onda kada ga je prvi put videla na farmi "Utočište", uspravljen pod težinom neverovatnog tereta. Kada je progovorio, glas mu je bio pun besa i žestokog bola.
     "Bila mi je žena. Razvela se od mene jer sam dobio lepru. Od svega što mi se ikada desilo, to je bilo najgore. Znam da sam činio zločine. Silovao sam - ubijao - izneveravao - ali to su stvari koje sam činio, a potom sam učinio sve što sam znao i umeo da to iskupim. Ponašala se prema meni kao da sam ja zločin. Onakav kakav sam bio, pogođen fizičkom bolešću koju nisam mogao da sprečim ni izlečim - kao što se ni smrtnost ne može sprečiti ni izlečiti - užasavao sam je. To je bilo najgore. Zato što sam verovao u to. I sam sam to mislio o lepri.
     To joj je dalo pravo na mene. Proveo sam deset godina sa tim osećanjem - nisam mogao da podnesem da budem razlog. Prodao sam dušu da isplatim taj dug, a to ništa nije značilo." Lice mu se zgrčilo od sećanja. "Ja sam gubavac. Nikada neću prestati da budem gubavac. Nikada neću moći da poreknem njeno pravo na mene. To je dublje od svake mogućnosti izbora." Reči su mu imale boju krvi.
     "Ali, Linden", nastavio je; od tolike molbe zabolelo ju je srce. "Ona mi je bivša ženaa." uprkos naporu da se kontroliše, glas mu je bio pun neumitnosti, kao naricanje. "Ako prošlost išta znači, nikada je više neću videti."
     Upila se pogledom u njega. Sva je pulsirala od nesigurnosti. Zašto više nikada neće videti Džoanu? Kako je to prodao dušu? Koliko toga je zadržao za sebe? Ali, onako ranjivoj, jedno pitanje bilo joj je važnije od svih ostalih. Postavila ga je što je mirnije i ravnodušnije mogla. "Da li želiš da je ponovo vidiš?"
     Njen napeti sluh je u jednostavnosti odgovora koji je usledio otkrio težinu izjave. "Ne. Nisam naročito oduševljen svojom leprom."
     Okrenula je glavu da joj ne bi video suze u očima. Nije želela da bude toliko izložena. Bila je u opasnosti da se izgubi. A ipak, njeno olakšanje imalo je težinu ljubavi. Dobacila mu je preko ramena. "Odmori se malo. Potrebno ti je." Onda se vratila do Sundera i Holian, pružila se na kamen i dugo, dugo drhtala kao da ju je zahvatila zima neodbranjive usamljenosti.

     Kada se probudila, sunce je već izišlo, crveno i blistavo. Hrpa alianthe kraj Sunderovog ranca pokazivala je da su Kamendolci uspešno tragali za hranom. Kovenant i eh-zublja stajali su jedno kraj drugog, upoznajući se. Sunder je sedeo kraj njih i kao da je škripao zubima.
     Linden se podigla na noge. Telo joj je bilo izmoždeno od tvrde postelje, ali zanemarila je to. Odvrativši pogled od Kovenanta kao da se stidi, pošla je do reke da se umije.
     Kada se vratila, Sunder je delio blagovnjače. Putnici su jeli ćutke; aliantha je hrana koja nameće mir. Kovenant je bio ukočen kao ranije na farmi "Utočište". Holianine krhke crte lica bile su pune zbunjenosti nalik na strah. A oblarevo mračno rasoloženje nije se promenilo - i dalje je bio ozlojeđen na eh-zublju, ili možda na sebe.
     Zbog njih se Linden osećala izgubljeno. Bila je odgovorna za njihove različite nevolje - i nesposobna da išta učini za njih. Dok je održavala Kovenanta, otvorila je vrata koja sada nije mogla da zatvori, iako se zarekla da hoće. Gorko mumlajući za sebe, pojela je alianthu, rasula semenje oko stene, a onda se ozbiljno upustila u pripreme za ulazak u reku.
     Ali Holian nije mogla da ćutke podnosi svoju nevolju. Trenutak kasnije, obratila se Neverniku. "Kažeš da treba da ti se obraćam kao Kovenantu - iako je to ime zlokobnog znaka i neprijatno mi leži u ustima. Vrlo dobro. Kovenante, jesi li razmislio kuda ideš? Oblar i Linden Averi kažu da ste se uputili u Veselkamen. Srce mi se grči od te pomisli - ali ako ti je to cilj, neću ti se protiviti. Ipak, Veselkamen leži tamo." Pokazala je ka severozapadu. "Dvesta dvadeset milja od nas. Mithil više ne teče u vašem pravcu."
     "Znamo to, eh-zubljo", promrmljao je Sunder.
     Nije ga ni pogledala. "Možda bismo mogli da putujemo pešice, uz pomoć voura." Zastala je za trenutak, znajući koliko tešku stvar predlaže. "I mnogo dobre sreće." Nije spuštala oči sa Kovenantovog lica.
     "Možda." Po njegovom glasu osećalo se da je već doneo odluku. "Ali ne želim da rizikujem da me ponovo izbodu pčele. Ostaćemo na reci još dan ili dva, u svakom slučaju."
     "Kovenante." Holianin pogled bio je ljutit. "Da li znaš šta leži u tom pravcu?"
     "Da." Otvoreno ju je gledao u oči. "Andelejn."
     Andelejn? Prikrivena žestina sa kojom je to rekao navela je Linden da pažljivo sluša.
     "Da li..." Holian se borila sa sopstvenim shvatanjima. "Da li si odabrao da ideš na Andelejn?"
     "Da." Kovenantova odlučnost bila je potpuna. Ali pažljvo je posmatrao eh-zublju, kao da ga uznemirava njena zabrinutost. "Hoću da ga vidim. Pre nego što stignem u Veselkamen."
     Zgrozila se od te izjave. Povukla se. Dahćući, trudila se da uzvikne, ali nije mogla da udahne dovojno bistrog jutarnjeg vazduha. "Ti si lud. Ili si sluga Jerothov, kao što tvrdi Reda." Okrenula se ka Linden, pa ka Sunderu, preklinjući ih da je saslušaju. "Ne smete mu dozvoliti." Uhvatila je drhtav dah i povikala. "Ne smete!"
     Kovenant je skočio ka njoj, zabio joj prste u ramena, protresao je. "Šta ne valja sa Andelejnom?"
     Holian je nemo pokretala usne, ali nije nalazila reči.
     "Sundere!" kriknuo je Kovenant.
     Oblar je kruto odvratio. "Nalazim se na osamdeset milja od svog doma. Ne znam ništa o tom Andelejnu."
     Holian se trudila da se pribere. "Kovenante", rekla je ledenim glasom, "možeš da jedeš alianthu. Možeš da se protiviš Klavi. Možeš da se poigravaš Redama i da izazivaš samu Kob Sunca. Ali ne smeš da uđeš u Andelejn."
     Kovenant je spustio glas. "A zašto?"
     "Zato što je to zamka i varka!" zaječala je. "Najveći užas u Domaji. Leži ti pred očima, divan i okrutan, i zavodi svakoga ko ga pogleda, sve do uništenja. Neosetljiv je na Kob Sunca!"
     "Nemoguće!" prasnuo je Sunder.
     "Ne!" dahtala je Holian. "Govorim istinu. Sunca se smenjuju, a on ostaje neizmenjen, izigravajući raj." Usmerila je sav strah ka Kovenantu. "Mnogi ljudi su poklekli - priče o njima često se pričaju u ovoj oblasti. Ali ja ne govorim samo o bajkama. Poznavala sam četvoro - četvoro odvažnih Kamendolaca koji su podlegli tom mamcu. Pometeni svojim životima, rešili su da provere priču o Andelejnu. Dvoje ih je otišlo i nikada se nije vratilo. Dvoje su se vratili u Kamendol Kristal - a ludilo je besnelo u njima kao na-Mhoramov grim. Nije bilo načina da se njihovo nasilje obuzda. Kroft je bio primoran da ih žrtvuje.
     Kovenante", preklinjala je, "ne putuj tamo. Srešćeš usud mnogo strašniji čak i od nezaklonjene Kobi Sunca." Svaka reč odzvanjala joj je ubeđenjem, iskrenim strahom. "Andelejn je obesvećenje duše."
     Kovenant je grubo odgurnuo eh-zublju. Okrenuo se, otišao do padine i stao kraj same obale. Pesnice su mu se drhtavo grčile i opuštale.
     Linden mu je smesta prišla, tražeći načina da ga umiri. Verovala je Holianinim rečima. Ali kada mu je dotakla mišicu, ostala je bez glasa od njegovog gneva. "Andelejn." Glas mu je bio napet od neumitnosti i gneva. Bez upozorenja se okrenuo ka njoj. Prostrelio ju je pogledom. "Kažeš da si bila na mojoj strani." U njegovom šapatu bilo je više krvoločnosti no ma u kakvom kriku. "Učini to sada. Ništa drugo nije važno. Budi uz mene."
     Pre nego što bi i stigla da odgovori, okrenuo se ka Sunderu i Holian. Piljili su u njega, zanemeli od tolikog besa. Sunce mu je osvetljavalo profil kao da je zvezda severnjača. "Andelejn je bio srce Domaje". Zvučao je kao da se davi. "Moram da saznam šta mu se desilo." Sledećeg trenutka bio je u vodi, plivajući svom snagom nizvodno.
     Linden se obuzdala i nije pošla za njim. Neće moći da održi takav tempo; moći će da ga sustignu. Budi uz mene. Čula su joj govorila da Holian govori istinu. U Andelejnu je bilo skriveno nešto užasno. Ali Kovenantova molba nadvladala je sva ubeđenja o opasnosti. Borila se da mu spase život kao da su ljubavnici. Cenu te bliskosti nije mogla da podnese; ali moći će da učini štošta drugo za njega. Pogledala je Kamendolce. "Sundere?"
     Oblar je pogledao niz reku, pa Holian pre nego što je odgovorio na Lindenino pitanje. "Eh-zublja je Kamendolka", rekao je, "kao i ja. Verujem njenom strahu. Ali moja sudbina je sada uz Prapoglavara. Pratiću ga."
     Linden je klimnula glavom. "Holian?"
     Eh-zublja kao da nije bila u stanju da se suoči sa odlukom. Oči su joj lutale po steni, tražeći na njoj odgovore koji nisu postojali. "Zar je dotle došlo?" gorko je promrmljala. "Zar sam iz jedne opasnosti izbavljena da bih u drugu upala?" Ali postepeno je prizvala istu onu snagu koja joj je pomogla da dostojanstveno gleda u lice Krofta i Sivita. "U Redi se nedvosmisleno kaže da je Troprst sluga Jerothov."
     "Reda nije u pravu", mirno je odgovorila Linden.
     "Nemoguće!" Hoilanin strah bio je gotovo opipljiv. "Ako je Reda lažna, kako može održavati živote?"
     Nečekivano se upleo Sunder. "Eh-zubljo." Glas mu je bio prigušen kao da nije imao vremena da se pripremi za krizu. "Linden Averi govori o potpuno drugoj vrsti greške. Za nju, loše su one stvari koje potiču od Kobi Sunca."
     Holian je zurila u njega. I Linden se pažljivo zagledala. Bila je spremna da pođe, ali zadržali su je oblarovi napori da raščisti sa sopstvenim osećanjima.
     "Eh-zubljo" nastavio je kroz stegnute zube, "nisi mi se dopadala. Tvoje prisustvo mi predstavlja prekor. Ti si Kamendolka. Ti znaš šta se dešava kada oblar izda svoj dom. Namerno ili ne, ti me optužuješ. A zavidim ti na tvojoj nevolji. Ti si nedužna, tu gde stojiš. Kuda god odavde pošla, niko te ne može okriviti. A sve moje staze su staze krivice.
     Mogu se pravdati samo time što sam bio neophodan Prapoglavaru i Linden Averi u izvršavanju njihovog cilja. Njegova vizija dotakla mi je dušu, a opstanak te vizije bio mi je u rukama. Bez moje pomoći odavno bi bili mrtvi, a sa njima i jedina čista reč lepote koju sam ikada mogao da čujem.
     Želela ti to ili ne, ti mi oduzimaš osećanje neophodnosti. Tvoje poznavanje Kobi Sunca i njenih opasnosti prevazilazi moje. Pružaš isceljenje tamo gde sam ja nemoćan. Nisi prolivala živote. U tvom prisustvu ja nemam opravdanja za svoju krivicu."
     "Sundere", šapnula je Holian. "Oblaru. Ovi samoprekori ništa ne znače. Prošlost se ne može izmeniti. Niko ti ne može oduzeti tvoje opravdanje."
     "Sve se menja", kruto je odgovorio. "Prapoglavar Kovenant na svakom koraku menja prošlost. Stoga" - presekao je njen protest - "stoga nemam izbora. Ne mogu podneti da se ta izmena opozove. Ali ti imaš izbor. I zbog tvog izbora te preklinjem, eh-zubljo. Pomozi Prapoglavaru svojim znanjem. On nudi mnogo - i mnogo mu je potrebno. Tvoja pomoć veća je od moje."
     Holian ga je ispitivački gledala dok je govorio. Ali nije našla razrešenje svojih strahova. "Ah", gorko je uzdahnula, "ne vidim u čemu je taj izbor. Smrt leži iza mene, a užas preda mnom. To nije izbor. To je mučenje."
     "To jeste izbor!" povikao je Sunder, nesposoban da suzbije gnev. "Ni smrt ni užas te ne prisiljavaju. Možeš otići od nas. Naći ćeš novi narod da ti pruži dom. Neko vreme ti neće verovati - ali to će proći. Nijedan Kamendol neće dobrovoljno žrtvovati eh-zublju."
     I Holian i Linden bile su iznenađene njegovim rečima. Holian očito nije ni pomislila na mogućnost koju joj je pomenuo. A Linden nije imala pojma zašto je iskoristio takav razlog. "Sundere", oprezno je rekla, "šta misliš da ćeš postići?"
     "Hoću da je ubedim." Nije skidao pogled sa Holian. "Slobodno načinjen izbor čvršći je nego izmamljen. Moramo joj dati snagu - inače, bojim se, nećemo stići do Veselkamena."
     Linden se trudila da ga razume. "Hoćeš da kažeš da sad želiš u Veselkamen?"
     "Moram", odgovorio je; ali reči su bile upućene eh-zublji. "Ne ostaje mi nijedan drugi cilj. Moram naći odgovor na sve laži Rede. Tokom svih pokolenja Kobi Sunca Jahači su uzimali krv u ime Reda. Sada moraju biti primorani da kažu istinu."
     Linden je klimnula glavom i zagledala se u Holian koja je mozgala o predlogu i tražila odgovor. Malo kasnije, polako je odgovorila gledajući ga u oči. "Već aliantha - ako ništa drugo - daje mi razlog da sumnjam u Rede. A Sivit na-Mhoram-vint je tražio moju smrt, iako je svima bilo jasno koliko sam korisna Kamendolu Kristal. Ako ti slediš Prapoglavara Kovenanta u ime istine, onda ću te pratiti." Smesta se okrenula ka Linden. "Ali neću da uđem u Andelejn. To neću učiniti."
     Linden je prihvatila uslov. "U redu. Idemo." Predugo je bila odvojena od Kovenanta; svi mišići su joj se ukočili od strepnje za njega. Ali zadržavala ju je još jedna potreba. "Sundere", polako je rekla. "Hvala."
     Kao da se prepao od njene zahvalnosti. Ali odgovorio joj je nemim naklonom. Tim gestom su se razmeli.
     Prepustivši splav i ranac Kamendolcima, Linden je skočila u vodu i pošla za Kovenantom.
     Našla ga je kako se odmara na nanosu peska iza okuke reke. Izgledao je umorno i napušteno, kao da nije očekivao njen dolazak. Ali kada je izišla iz vode kraj njega i obrisala oči, naslutila je poluskriveno olakšanje iza napora oporavka i neuredne brade.
     "Jesi li sama?"
     "Ne. I oni stižu. Sunder ju je nagovorio."
     Ništa nije uzvratio. Spustio je glavu na kolena i sakrio lice kao da ne želi da prizna koliko olakšanje oseća.
     Uskoro su im u vidokrug doplivali Sunder i Holian; i ubrzo su svi zajedno nastavili put niz reku. Kovenant je ćutke plivao, pogleda upravljenog napred. I Linden je ćutala, pokušavajući da prikupi rasute ostatke svoje privatnosti. Osećala se izuzetno ranjivo, kao da svaka slučajna reč ili dodir mogu da je dovedu do ivice skrivenih tajni. Nije znala kako da povrati nekadašnju samostalnost. Tokom dana osećala je kako se sunce boleština nadvija nad nju dok je plivala; život kao da joj je bio sačinjen od pretnji od kojih nije imala zaštitu.
     Kasno po podne reka je počela da teče pravo na istok, a okolno zemljište se izrazito promenilo. Sa obe strane korita ležali su strmi bregovi kao suprotstavljena gledišta. Oni desno bili su goli i kameniti - pustoš potpuno drugačija od one pod pustinjskim suncem. Linden je smesta videla da su oduvek bili mrtvi, da sunce plodnosti nikada nije izazvalo njihovo trošenje. Neko drevno i moćno uništenje raznelo im je svaku sposobnost za život davno pre nego što se Kob Sunca mogla nadneti nad svet.
     Ali bregovi sleva predstavljali su potpunu suprotnost. Moć kojom su joj dosezali do čula nanela je šok svim njenim nervima.
     Severno od Mithila ležalo je područje bujnosti, nedirnuto napadima zla. Zasadi brestova i zlatana koji su ukrašavali granice bili su prirodno visoki i životno zdravi; nikakvo sunce plodnosti nije im opteretilo rast, nikakvo sunce boleština im nije nagrizlo snažna stabla i bistre sokove. Trava se njihala u dugim potezima duž obale, prožeta alianthom, amarilisima i ljutićima. Sa tih bregova duvao je zdrav vetar, večito mirisan i devičanski.
     Granica dva područja i okolnog zemljišta bila je jasna kao da je povučena na karti; duž te linije završavala se Kob Sunca, a počinjala lepota. Na obali, kao oznaka i čuvar bregova, stajao je stari hrast, čvornovat i neveseo, prekriven dugačkim resama mahovine kao ogrtačem moći - drevno veličanstvo nedirnuto pustinjom i truljenjem. Zabranjivao je i pozivao, zavisno od osobina onih koji su mu prilazili.
     "Andelejn", promuklo je šapnuo Kovenant, kao da je želeo da zapeva, a nije mogao da otvori grlo. "Oh, Andelejn."
     Ali Holian je zurila u Bregove sa nesmanjenom stravom. Sunder ih je preteći gledao kao da predstavljaju neobjašnjivu opasnost.
     Ni Linden nije mogla da podeli Kovenantovo zadovoljstvo. Andelejn ju je dirnuo kao ukus alianthe ovaploćen u Domaji. Pokazivao joj se pred naročitim čulima kao vizionarsko otkrovenje. Bio je opasan, kao lek koji će ubiti ili izlečiti, zavisno od veštine lekara koji ga koristi.
     Rastrzali su je strah i želja. Suviše lično je osećala Kob Sunca, suviše mnogo se otvorila pred Kovenantom. Želela je lepotu kao da joj duša gladuje za njom. Ali Holianin strah bio je potpuno ubedljiv. Zračenje Andelejna stajalo joj je pred očima, neumitno kao proročanstvo. Nagonski je videla da joj Bregovi mogu oteti ličnost jednako uspešno kao i neko zlo. Nije imala sposobnosti da odmeri ili kontroliše moć ovog leka. Nemoguće da obično drveće i trava mogu da stvore toliku silu! Već je bila zahvaćena bitkom protiv ludila. Holian je rekla da ljudi u Andelejnu polude.
     Ne, ponavljala je u sebi. Ne opet. Ne opet.
     Po prećutnom sporazumu, saputnici su se zaustavili da prenoće među ruševimana preko puta hrasta. Bili su obuzeti nekom čarolijom koja ih je odvojila svakog za sebe. Kovenant je zurio, kao u transu, u svetlucanje zdravlja. Ali Holianino gađenje nije se pokolebalo. Sunder je i samim položajem ramena pokazivao nepoverenje. A Linden nije mogla da oslobodi čula od mrtvila južnih bregova. Ova obala bila je pusta kao da Andelejn baca senku, posledicu moći. Pogađalo ju je, kao da pokazuje opravdanost straha.
     U sam sumrak, Holian se ubola u dlan vrhom bodeža i pomoću krvi prizvala laki zeleni plamen iz lianara. Kada je završila, objavila je da će svitanje doneti sunce plodnosti. Ali Linden je bila obuzeta sopstvenim iščekivanjima i jedva je čula eh-zublju.
     Kada je ustala zajedno sa saputnicima u prvom sivilu zore, obratila se Kovenantu. "Neću ići sa tobom."
     Polumrak nije prikrio njegovo iznenađenje. "Nećeš? Zašto?" Pošto mu nije odmah odgovorila, počeo je da je nagovara. "Linden, pruža ti se prilika da osetiš još nešto osim bolesti. Kob Sunca ti je strašno smetala. Andelejn će te isceliti."
     "Ne." Pokušala je da zvuči uvereno, ali sećanja na majku i na starčev dah okrnjila su joj samokontrolu. "Samo izgleda zdravo. Čuo si Holian. Negde iznutra je kancerozan." Već sam toliko toga izgubila.
     "Kancerozan?" pobunio se. "Zar si izgubila vid? To je Andelejn." Nije mogla da ga gleda u oči. "Ne znam ništa o Andelejnu. Ne mogu da kažem. Toliko je moćan. Ne mogu više da podnesem. Sišla bih s uma tamo u njemu."
     "Mogla bi da ga stekneš u njemu", besno je odvratio. "Stalno pričam o borbi protiv Kobi Sunca, a ne znaš da li da mi veruješ. Odgovor je tamo unutra. Andelejn poriče Kob Sunca. Čak i ja to vidim. Kob Sunca nije svemoćna.
     Naravno da je Andelejn moćan", nastavio je, gušeći se od žurbe i ubeđivanja. "Mora biti. Ali nama je potrebna moć. Moramo saznati kako Andelejn ostaje nedirnut.
     Razumem Holian. Čak i Sundera. Kob Sunca ih je načinila takvim kakvi su. To je okrutno i užasno, ali je razumljivo. Svet pun gubavaca ne može smesta da poveruje nekome sa zdravim nervima. Ali ti. Ti si lekar. Posao ti je da se boriš protiv bolesti.
     Linden." Uhvatio ju je za ramena, primorao je da ga pogleda. Oči su mu bile namrštene i mračne, pune zahteva kao da veruje kako svako može da čini što i on. Kao da ne zna da joj duguje život, da svo ovo paradiranje odlučnošću i hrabrošću ne bi ništa vredelo bez nje. "Hodi sa mnom."
     Uprkos njegovoj uobraženosti, želela je da mu bude jednaka. Ali sećanje na zmijski otrov bilo je suviše sveže da bi ga trpela. Morala je da se pribere. "Ne mogu. Bojim se."
     Bes u njegovom pogledu izgledao je kao tuga. Oborila je oči. Trenutak kasnije, odsutno je rekao. "Vratiću se za dva ili tri dana. Verovatno je i bolje ovako. Neosetljivost ima i svojih prednosti. Verovatno neću biti toliko osetljiv na ono što se tamo nalazi. Kada se vratim, odlučićemo šta da radimo."
     Tupo je klimnula glavom. Tek tada ju je pustio.
     Sunce je izlazilo, ogrnuto zelenim velom. Kada je ponovo podigla glavu, bio je u reci, plivajući ka Andelejnu kao da je sposoban za sve. Zelenkasto svetlo poigravalo je na talasima koje je podizao. Otrov je još bio u njemu.