11. IZOPAČENJE LEPOTE
Nije bilo potere. Kovenantova moć
ošamutila je narod Kamendola Kristal; Jahač je izgubio i skiptar i
honja; a reka je bila brza. Uskoro je Linden prestala da se osvrće
i osluškuje zvuke potrere. Posvetila se Kovenantu.
Nije mu ostalo snage, nije se trudio
da se drži za splav, nije čak ni pokušavao da drži glavu iznad
površine. Kroz pljuskanje vode nije mogla da mu čuje disanje, a
puls kao da mu se povukao na neko mesto do kojeg nije mogla da
dosegne. Lice mu je delovalo avetinjski na bledoj mesečini. Sva
čula su joj govorila da ga je zahvatio otrov duše.
Njegovo stanje ju je ogorčilo. Ostala
je kraj njega, tražeći kroz svoje neznanje i nesposobnost neki
način da mu pomogne. Glas duboko u njoj tvrdio je da, ako može
tolikom silinom osetiti njegovu nevolju, sigurno može nekako i
uticati na nju, da tok percepcije koji ih vezuje sigurno teče na
obe strane. Ali plašile su je posledice. Nije imala moć, nije imala
ništa čime bi se suprotstavila njegovoj bolesti - ništa osim krvi
sopstvenog života. Strah od tolike nesposobnosti ju je ukočio,
ostavio ju je da proklinje što nema čak ni ograničene zalihe svoje
lekarske torbe - što nema ništa što bi je poštedelo ove duboke
odgovornosti za njegovo preživljavanje.
Saputnici su neko vreme ćutke plovili
rekom. Konačno je Holian progovorila. Linden je bila neodređeno
svesna devojčinog položaja. Eh-zublju je sopstveno selo prepustilo
smrti, a onda je neobjašnjivo stigao spas. Konačno su sve stvari
koje nije razumela nadvladale njeno oklevanje. Šaputala je u tamu,
glasom punim prigušenog iščekivanja. "Govorite mi. Ne poznajem
vas."
"Izvinjavam se." Sunderov glas je
izražavao umor i beskorisno žaljenje. "Zaboravili smo na učtivost.
Ja sam Sunder sin Nazikov, u svoje vreme" - za trenutak je zazvučao
gorko - "oblar Kamendola Mithil, osamdeset milja južno. Sa mnom su
Linden Averi, Odabrana, i Prapoglavar Tomas Kovenant, Nevernik i
nosilac belog zlata. Oni su stranci u Domaji."
Stranci, promrmljala je u sebi
Linden. Odjednom je samoj sebi izgledala kao neprirodni posetilac.
Misao ju je bolela ma s koje strane je posmatrala.
Eh-zublja je odgovorila kao devojka
koja se s mukom priseća lepog vaspitanja. "Ja sam Holian, kćer
Amitina, eh-zublja Kamendola Kristal. Ja sam..." zastala je, a onda
nastavila bolnim glasom. "Ne znam da li da vam zahvalim što ste mi
spasli život - ili da vas proklinjem što ste mi uništili dom.
Na-Mhoramov grim zauvek će zaviti u crno Kamendol Kristal."
Sunder se grubo oglasio. "Možda i
neće."
"Kako neće?" uzviknula je obuzeta
bolom. "Sivit na-Mhoram-vint sigurno neće odustati. Odjahaće pravo
u Veselkamen i biće izgovoren grim. Ništa ga neće sprečiti."
"Neće jahati u Veselkamen. Ubio sam
mu honja." Sunder je promrmljao više za sebe. "U Redama ne stoji da
Sunčev Kamen može imati toliku moć."
Holian je tiho uzviknula od
olakšanja. "A rukh kojim usmerava Kob Sunca sada je uništen. Tako
ne može prizvati zlo na moj narod." Povratak nade ju je ućutkao.
Opustila se u vodi kao da je to melem za sve strahove.
Kovenantova nevolja odzvanjala je u
Lindeninim ušima. Pokušala je da ne obraća pažnju. "Jahačev skiptar
- kažeš rukh? Odakle mu krv da ga upotrebi? Nisam videla da se
posekao."
"Jahači Klave", tmurno je govorio
Sunder, "ne moraju da prolivaju sebe. Osigurani su preko mladih
muškaraca i žena Domaje. Svaki rukh je šupalj i sadrži krv preko
koje deluje na Kob Sunca."
U Linden su se probudili odjeci gneva
koji ju je naveo da spase Holian. Obredi Kobi Sunca bili su
dovoljno varvarski i onako kako ih je izvodio Sunder. Izgledalo joj
je gnusno što se može postići tolika moć bez ikakve lične cene.
Nije znala kako da priguši bes nad onim što je saznala o ciljevima
Klave, o njenom ugledu zbog opiranja Kobi Sunca. Ali duboko je
sumnjala u taj ugled. Počela je da deli Kovenantovu želju da stigne
do Veselkamena.
Ali Kovenant je umirao.
Sve se vraćalo do Kovenanta i
smrti.
Posle nekog vremena Holian se ponovo
oglasila. Drugačiji strah ju je naveo da pita. "Je li to divlja
magija? Divlja magija iz proročanstva?"
"Da", odgovorio je oblar.
"Kako onda...?" Linden je mogla da
oseti Holianinu zbunjenost. "Kako se onda desilo da ga Kamendol
Mithil ne ubije, kako zapoveda Reda?"
"Ja nisam dopustio", mirno je
odgovorio Sunder. "U njegovo ime okrenuo sam se protiv mog naroda,
kako njega ne bi prolili."
"Ti si oblar", iznenađeno je šapnula
Holian. "Kamendolac kao i ja. Takva odluka - sigurno ti je bila
teška. Kako si došao do takvog preokreta?"
"Kćeri Amitina", odgovorio je Sunder
kao da daje zvanično priznanje, "došao sam dotle po istini Rede.
Reči Prapoglavara su reči lepote, a ne zla. Govorio je kao neko ko
poseduje i volju i moć da ostvari svoje reči. A u mom srcu reči
Rede bile su nepodnošljive.
Osim toga", mračno je nastavio,
"došao sam zo zaključka da i sama Reda sadrži neistine."
"Neistine?" pobunila se Holian. "Ne.
Reda je život Domaje. Da je lažna, pomrli bi svi koji zavise od
nje."
Sunder se zamislio za trenutak.
"Eh-zubljo, da li znaš za alianthu?"
Klimnula je glavom. "To je smrtonosni
otrov."
"Nije." Linden je bila dirnuta
njegovom uverenošću. Uprkos svemu što se desilo, zadržao je
unutrašnju sigurnost koju ona nije mogla da postigne. "Bolja je od
svakog drugog voća. Govorim iz iskustva. Već tri sunca jedemo
alianthu kad god je nađemo."
Holian je pokušavala da dođe do nekog
objašnjenje. "To je sigurno razlog Prapoglavarove bolesti?"
"Ne. Bolest ga je obuzela ranije, a
aliantha mu je pružila isceljenje." Holian je ćutala, pokušavajući
da prihati to što je upravo čula. Nesvesno se osvrtala, kao da
traži odgovor u noći. Kada je ponovo progovorila, glas joj je jedva
nadjačavao vlažne zvuke reke. "Spasli ste mi život. Neću vam se
protiviti. Nemam doma ni svrhe, jer ne mogu da se vratim u Kamendol
Kristal, a svet je opasan i ne razumem svoj usud. Ne smem da
sumnjam u vas.
Ipak ću pitati šta vam je cilj. Sve
mi je tamno. Izložili ste se gnevu Klave mene radi. Putujete daleko
pod Kobi Sunca. Hoćete li mi reći razlog?"
"Linden Averi", rekao je Sunder,
prepuštajući odgovor njoj. Razumela ga je; odgovor je i njega
zbunjivao, a Holian ga sigurno neće mirno primiti. Linden je želela
da odbaci teškoće i navede i Sundera i Holian da se osamostale. Ali
pošto joj je i sopstvena slabost bila nepodnošljiva, odgovorila je
direktno. "Idemo u Veselkamen."
Holian je bila užasnuta. "Veselkamen!
Izdaćete me!" Smesta se odgurnula od splava, spremna za
bekstvo.
Sunder se bacio za njom. Pokušao je
da vikne nešto, ali povređena pluća su to pretvorila u krik
bola.
Linden nije obraćala pažnju na njega.
Nagli pokret prevrnuo je splav i Kovenant je pao u vodu.
Posegnula je za njim i izvukla ga na
površinu. Disao je toliko plitko da čak nije ni iskašljao vodu koja
mu je tekla iz usta. Uprkos težini, delovao je krajnje krhko.
Sunder se trudio da spreči Holianin
beg; ali smetala su mu povređena rebra. "Jesi li poludela?" dahtao
je. "Da želimo tvoju smrt, bili bismo zadovoljni Sivitovim
namerama!"
Zauzeta Kovenantom, Linden se
obrecnula. "Pusti je nek ide!"
"Da je pustim?" pobunio se oblar.
"Da!" U njoj se uskovitlao bes.
"Treba mi pomoć. Tako mi svega, ako hoće da ide, to je njeno
pravo!"
"Neba mi i Zemlje!" odvratio je
Sunder. "Zašto smo onda rizikovali živote za nju?"
"Zato što su nameravali da je ubiju!
Briga me da li nam je potrebna. Nemamo prava da je zadržavao protiv
njene volje. Treba mi pomoć." Sunder je opsovao. Naglo je pustio
Holian i nesigurno prišao kroz vodu da preuzme deo Kovenantove
težine. Ali bio je modar od bola i uvređenosti. Preko ramena je
doviknuo Holiani. "Tvoja sumnja je nepravedna!"
"Možda." Eh-zublja je plivala
dvadesetak stopa dalje; glava joj je bila kao delić tame u senkama
nad rekom. "Sigurno sam nepravedna prema Linden Averi." Trenutak
kasnije je uzviknula. "Šta vas vodi u Veselkamen?"
"Tamo su svi odgovori." Lindenin bes
nestao je isto onako brzo kao što je i došao, a umesto njega
osetila je kako joj kosti prožima strah. Previše toga je prošla.
Bez Sunderove pomoći neće moći da vrati Kovenanta na splav.
"Kovenant misli da se može boriti protiv Kobi Sunca. Ali prvo mora
da je razume. Zato hoće da govori sa Klavom."
"Da se bori?" upitala je Holian u
neverici. "Govoriš li o menjanju Kobi Sunca?"
"Zašto da ne?" Linden se držala za
splav. Udovi su joj omlitavili od straha. "Pa i ti to radiš."
"Ja?"
"Zar nisi ti Sunozbor?"
"Ne!" oštro je odbila Holian. "To je
laž koju je smislio Sivit na-Mhoram-vint da bi ojačao zahtev za moj
život. Ja sam eh-zublja. Vidim sunce. Ne uobličavam ga."
Sunder se bratio Linden. "Onda nam
nije potrebna", zarežao je."
Linden se mračno pitala zašto on
misli da mu Holian predstavjla pretnju. Ali nije imala hrabrosti da
ga upita. "Treba nam sva pomoć koju možemo da dobijemo",
promrmljala je. "Hoću da bude sa nama. Ako želi."
"Zašto?"
Skoro istog časa oglasila se i
Holian. "Od kakve bih vam ja bila koristi?"
Bez ikakvog prelaza, Linden je počela
da jeca. Osećala se kao napušteno dete, suočeno sa suprotnostima
koje ne može da pomiri. Morala je da prikupi svu svoju strogost da
bi izgovorila. "On umire. Osećam to." Uzdrhtala je od sećanja na
Maridove zmijske zube. "Gore je nego prošli put. Treba mi pomoć."
Pomoć koja joj je trebala bila joj je jasna i užasna; ali nije
mogla da se zaustavi. "Jedno od vas nije dovoljno. Samo bi
iskrvarili do smrti. Ili ja." Podstaknuta strahom da će izgubiti
Kovenanta, zavitlala je glas ka Holian. "Treba mi moć. Da ga
iscelim."
Nije videla da se eh-zublja
približila; ali Holian je sad plivala kraj nje. Devojka je
progovorila tihim glasom. "Možda nije potrebno prolivanje. Možda ja
mogu da mu pomognem. Eh-zublje imaju znanja o isceljivanju. Ali ne
želim da drugi put padnem u ruke Klavi."
Da bi suzbila očajanje, Linden je
toliko stegla zube da su je vilice zabolele. "Videla si šta on
može. Zar misliš da će otići u Veselkamen i pustiti da ga
žrtvuju?"
Holin se zamislila za trenutak, nežno
dodirujući Kovenantov otok. "Pokušaću", rekla je. "Ali moramo
dočekati izlazak sunca. I moram znati kako je zapao u bolest."
Lindenina samokontrola nije dosezala
dotle. Svitanje će biti prekasno. Kovenant neće dočekati zoru.
Odabrana! - jeknula je u sebi. Blagi Bože! Prepustila je Sunderu da
odgovori na eh-zubljina pitanja. Kada je počeo ukratko da priča šta
se desilo Kovenantu, Linden je ponovo posvetila pažnju Nevernikovom
izmučenom i nemoćnom telu.
Mogla je da oseti kako otrov kaplje
kroz beskorisni podvez rukava majice. Smrt mu je kao lepra glodala
tetive života. Uopšte neće moći da dočeka zoru.
Njena majka preklinjala je za smrt;
ali on je želeo da živi. Trampio je sebe za Džoanu, smešeći se kao
da je to blagodet; ali sve što je učinio pokazivalo je da želi da
živi. Možda i jeste lud; možda njegove priče o Opakom i jesu
paranoja a ne istina. Ali zaključke koje je izvlačio iz toga nije
mogla da odbaci. U Kamendolu Kristal shvatila je da se slaže sa
njim.
A sada je umirao.
Morala je da mu pomogne. Ona je
lekar. Sigurno može bar nešto da učini za njega. Nemoguće da njena
čudna osetljivost nije u stabju da prodre u oba pravca. Prigušila
je jecaj, odbacila otpor i otvorila srce.
Polako je posegnula umom u njega,
ispunila njegovo telo svojom ličnošću. Osećala je njegovo
isprekidano disanje kao svoje sopstveno, patila je od njegove
groznice, držala se uz njega prisnije nego ikada ranije uz ma kog
muškarca.
A onda se našla potopljena u otrov.
Nije imala snage da ga odgurne. Ispunila ju je mučnina kao od
zadaha starca koji joj je rekao Budi što jesi. Ništa u njoj nije
znalo kako da tim putem pruži život. Ali učinila je sve što je
mogla. Borila se za njega istom gorčinom i duboko beznadežnom
odlučnošću koje su je navele da studira medicinu kao da je to čin
pobune protiv nedelotvornosti njenih roditelja - muškarca i žene
koji nisu shvatili ništa o životu osim neumitnosti smrti i koji su
prihvatili ono što su razumeli sa ljubavničkom požudom. Naučili su
je koliko je delotvornost važna. Petnaest godina se neumorno
trudila da je postigne.
Ta potera ju je dovela na farmu
"Utočište". A tu joj je bespomoćnost pred Džoaninom bolešću dovela
ceo život u sumnju. Sada je ta sumnja imala ukus i izopačenje
Kovenantovog otrova. Nije mogla da priguši njegovo delovanje. Ali
snagom volje pokušala je da osigura poslednje zaostale prepreke
njegovog života. Bolest je bila moralno zlo; pogađala ju je kao
Marid, kao ubistvo Nazika i vreli nož u njegovim leđima;
suprotstavljala joj se svakim otkucajem srca. Grčevito je udisala
vazduh u njegova pluća, primoravala mu srce da kuca dalje,
suprotstavjala se glodanju i širenju zla.
Sama ga.je održavala u životu tokom
ostatka noći.
Kosti na čelu bolele su je od
zajedničke groznice kada ju je Sunder prizvao svesti. Praskozorje
je bilo u vazduhu. On i Holian privukli su spav do obale. Linden se
izmoždeno osvrnula. Duša joj je bila puna pepela. Nešto u njoj je
dahtalo. Ne, nikada više. Reka je tekla kroz niziju koja je mogla
biti pokrivena prostranim zasadima; ali umesto toga sve je bilo
siva pustinja sa brdima neprirodne trave polegle od tri dana
uraganske kiše i istrulele pod suncem boleština. Kako se vazduh
mreškao od približavanja svitanja, struje truleži kotrljale su se
nad Mithilom.
Ali videla je zašto su Sunder i
Holian odabrali to mesto. Blizu obale peščani nanos se pružao delom
i preko vodenog toka, dajući kosinu pod kojom je Kovenant mogao da
leži zaklonjen od smrdljive trave.
Kamendolci su privezali splav,
preneli Kovenanta na pesak i podigli ga u Lindenino naručje. Držeći
ga uspravno, mada se i sama klatila od iscrpljenosti, gledala je
kako se Sunder i Holian žurno penju na obalu i traže kamen. Uskoro
su joj nestali sa vidika.
Poslednjim ostacima snage Linden se
suočila sa suncem.
Nadnelo se nad obzorje optočeno
oreolom nalik na jedra broda zaraženog kugom. Jedva je dočekala
njegovu toplotu - želela je da se ugreje, žudela da se osuši - ali
zbog korone je zaječala od praznog gađenja. Spustila je Kovenanta
na pesak i sela kraj njega, gledajući ga kao da se boji da sklopi
oči. Nije znala koliko brzo će početi da se roje insekti.
Ali kada su se Sunder i Holian
vratili, bili su uzbuđeni. Njihova napetost nije popuštala; ali
našli su nešto što im je oboma bilo važno. Zajedno su, kao najveće
blago, nosili veliki grm iščupan iz korena.
"Vour!" uzviknula je Holian kada su
ona i Sunder doneli grm do nanosa. Bleda koža svetlela joj je pod
suncem. "To je dobar znak. Vour je veoma redak." Spustili su žbun
malo dalje i odmah počeli da mu kidaju lišće.
"Zbilja redak", promrmljao je Sunder.
"Njegovo ime pominje se u Redama, ali nikada nisam svojim očima
video vour."
"Da li je lekovit?" upitala je Linden
slabim glasom.
Umesto odgovora, eh-zublja joj je
pružila šaku lišća. Bilo je sunđerasto, šupljikavo; iz otkinutih
peteljki kapao je bistri sok. Trgla se od oštrog mirisa.
"Istrljaj sokom lice i ruke", rekla
je Holian. "Vour je moćna zaštita od insekata."
Linden je piljila u lišće sve dok i
njena čula nisu razabrala istinu u eh-zubljinim rečima. Onda ju je
poslušala. Pošto je razmazala sok po sebi, učinila je isto i sa
Kovenantom.
I Sunder i Holian su učinili isto.
Pošto su završili, on je sklonio ostatak lišća u ranac.
"A sada", odmah je rekla eh-zublja,
"moram učiniti sve što je u mojoj moći da zalečim Troprsta."
"Zove se Kovenant", tupo se pobunila
Linden. Za nju je Troprst bila reč Klave; nije joj se sviđala.
Holian je zatreptala kao da je to
nevažno i nije odgovorila.
"Da li ti treba moja pomoć?" upitao
je Sunder. Vratila mu se ukočenost. Zbog nečega što Linden nije
mogla da uhvati, Holian je za njega predstavljala uvredu ili
pretnju.
Odgovor eh-zublje bio je jednako
krut. "Mislim da ne."
"Onda ću isprobati ovaj vour." Ustao
je. "Idem u potragu za alianthom." Oštrim pokretima vratio se na
obalu i udaljio se kroz natrulu travu.
Holian nije gubila vreme. Odnekud
ispod odeće izvukla je mali gvozdeni bodež i svoju lianar palicu.
Klekla je kraj Kovenantovog desnog ramena, položila mu lianar na
grudi i uzela bodež levom rukom.
Sunce je sad bilo iznad obzorja,
zračeći svojim izopačenjem. Ali oštrina voura kao da je stvorila
štit pred njegovom truleži. Iako su ogromni insekti počeli da zuje
i lete na sve strane, nisu se približavali preščanom nanosu. Linden
je želela da se usmeri na takve stvari. Nije želela da gleda
eh-zubljine krvave obrede. Nije želela da vidi kako ne uspevaju.
Ipak je prikovala pogled za nož, primoravajući sebe da ga
prati.
Kao Sunderova leva podlaktica,
Holianin desni dlan je bio prekriven mrežom starih ožiljaka.
Prevukla je oštricom preko kože. Mlaz tamne, guste krvi potekao joj
je niz zapešće.
Spustila je bodež i uzela lianar u
okrvavljenu šaku. Usne su joj se micale, ali nije odavala nikakav
zvuk.
Atmosfera se zgusnula oko njene
palice. Odjednom je uz drvo liznuo plamen. Vatra boje sunčevog
oreola joj je palacala između prstiju. Glas joj se pretvorio u
čujnu melodiju, ali Linden nije razumela reči. Vatra je jačala;
pokrila je Holianinu šaku i počela da joj liže krv sa zglavka.
Dok je pevala, vatra je plamsala
dugačkim, tankim plamenovima nalik na izdanke puzavice. Spuštali su
se na pesak, protezali se duž reke kao krvni sudovi i penjali se uz
obalu kao da traže mesto gde će se zakoreniti.
Podržana svetlucavom mrežom moćnih
izdanaka, ubrzala je pesmu i spustila lianar do Kovenantove
otrovane ruke. Linden se nagonski trgla. Mogla je da oseti zlo u
vatri, neprirodnu silu Kobi Sunca. Holian je koristila iste izvore
moći koje i Sunder svojim Sunčevim Kamenom. Ali trenutak kasnije
Linden je ustanovila da delovanje vatre nije loše. Holian se protiv
otrova borila otrovom. Kada je podigla palicu sa Kovenantove ruke,
napetost u otoku već je počela da se povlači.
Pažljivo je pomerila moć ka njegovom
čelu i i poslala plamen pravo u groznicu pod lobanjom.
Istog časa Kovenant je ukočio telo i
zabacio glavu; iz grla mu se oteo vrisak. Iz prstena je u trenutku
planula bela eksplozija i raznela pesak preko dve žene i reke.
Pre nego što je Linden stigla da se
pomeri, potpuno je omlitaveo.
Eh-zublja se skljokala kraj njega. Iz
lianara je nestao plamen i ostavio drvo bledo, čisto i čitavo. U
trenutku između dva otkucaja srca izdanci vatre su zgasnuli; ali
nastavili su da preleću ispred Lindeninih očiju.
Požurila je da pregleda Kovenanta.
Gušila se od iščekivanja. Ali kada ga je dotakla, on je duboko
udahnuo i počeo da diše kao da samo spava. Potražila mu je puls;
bio je čvrst i siguran.
Zapljusnulo ju je olakšanje. Mithil i
sunce su postali čudno mutni. Našla se pružena na pesku, bez
sećanja kako se tu obrela. Leva ruka ležala joj je u vodi. Njen
sveži dodir kao da je bio jedino što ju je zadržavalo da ne
zaplače.
"Je li dobro?" upitala je Holian
slabim glasom.
Linden nije odogovorila jer nije
mogla da nađe reči.
Uskoro se vratio i Sunder, ruku punih
blagovnjača. Izgleda da je razumeo iscrpljenost svojih saputnika.
Bez reči se nagnuo nad Linden i ubacio joj bobicu među usne.
Njen ukus pomogao joj je da se
pribere. Sela je, procenila količinu alianthe u Sunderovim rukama i
uzela svoj deo. Bobice su nahranile onaj deo nje koji je otišao
preko svih granica da bi održala Kovenanta u životu.
Holian je zabrinuto i uplašeno
gledala kako Sunder jede svoj deo alianthe. Ali nije uspela da
nagna sebe da dotakne bobice koje joj je ponudio.
Kada joj se snaga vratila, Linden je
podigla Kovenanta u polusedeći položaj i počela da čisti bobice od
semenki i da ga hrani. Delovale su skoro istog časa; ujednačile su
mu disanje, pojačale napetost mišića, dale boju koži.
Pažljivo je pogledala Holian. Napor
pomaganja Kovenantu iscrpeo je eh-zublju i trebala joj je hrana. A
ispitivački pogled nije joj pružio nikakvo drugo rešenje. Uzdrhtala
je, ali je odlučno prihvatila bobicu i stavila je u usta. Trenutak
kasnije ju je i zagrizla.
Prepala se od sopstvenog
zadovoljstva. U očima joj je blistalo otkrovenje, a strah je spao
sa nje kao stara koža.
Linden je tiho uzdahnula, spustila
Kovenantovu glavu na pesak i dopustila sebi da se odmori.
Saputnici su proveli dobar deo jutra
oporavljajući se pod peščanim nanosom. Kada je Kovenantov otok
promenio boju od crne u žučkasno-crvenu i kada se povukao sa
ramena, Linden je prosudila da je sposoban za putovanje. Još jednom
su se otisnuli niz Mithil.
Vour je nastavio da ih štiti od
insekata. Holian je rekla da sok deluje nekoliko dana; a Linden joj
je poverovala kada je otkrila da je miris ostao na njoj i posle
više od pola dana u vodi.
Pod avetinjskim crvenilom sumraka
zaustavili su se na širokoj, zakošenoj steni koje se širila od reke
ka severu. Posle toliko napornih dana Linden je jedva primetila
neudobnost spavanja na kamenu. Ipak, deo nje ostao je u dodiru sa
Kovenantom, kao struna podešena da vibrira u skladu sa određenim
akordom. Usred noći zatekla je sebe kako zuri u mesečev srp.
Kovenant je sedeo kraj nje. Kao da nije bio svestan njenog
prisustva. Tiho je prišao vodi i počeo da pije.
Pošla je za njim, bojeći se da ga je
uhvatio novi napad delirijuma. Ali kada ju je ugledao, pozdravio ju
je klimanjem glave i povukao je malo dalje, do mesta gde su mogli
da šapuću, a da ne uznemire ostale saputnike. Način na koji je
držao ruku pokazivao je da je osetljiva, ali upotrebljiva. Izraz
lica na nejasnom svetlu bio mu je čudan; ali glas je zvučao
prisebno.
"Ko je ta žena?"
Stajala je tik kraj njega, zavirujući
mu u osenčeno lice. "Ne sećaš se?"
"Sećam se pčela." Kratko se stresao.
"Onog Besomuka. I ničeg više."
Od napora da mu spase život postala
je osetljiva na njega. Delila je njegove nevolje; a sada kao da je
imao pravo na nju, pravo koje ona nikada neće moći da porekne.
Pripadali su mu čak i njeni otkucaji srca. "Imao si povratnu
groznicu."
"Povratnu...?" Pokušao je da savije
bolnu ruku.
"Izbole su te pčele pa si zapao u
šok. Kao novi zmijski ujed na isto mesto, samo još gori. Mislila
sam..." Nehotice mu je dotakla rame. "Mislila sam da nećeš
preživeti."
"Kad se to desilo?"
"Pre dva dana."
"Kako..." Na pola rečenice se
predomislio. "A onda?"
"Sunder i ja nismo mogli da ti
pomognemo. Samo smo nastavili put." Počela je da govori sve brže.
"Te noći smo stigli do drugog Kamendola." Ispričala mu je priču kao
da žuri da stigne do kraja. Ali kada je pokušala da mu opiše moć
prstena, prekinuo ju je. "To je nemoguće", šapnuo je.
"Uopšte se ne sećaš?"
"Ne. Ali kažem ti da je to nemoguće.
Uvek sam... uvek sam morao da koristim nekakav pokretač. Prisustvo
neke druge sile. Kao orkrest. To se nikada ne dešava samo od sebe.
Nikada."
"Možda je to zbog Jahača."
"Da." Zahvalno je prihvatio predlog.
"Sigurno zato. Taj skiptar - njegov rukh." Ponovio je reč koju mu
je rekla kao da mu treba oslonac.
Klimnula je glavom i nastavila
priču.
Kada je završila, on je progovorio sa
oklevanjem. "Kažeš da sam bio u delirijumu. Sigurno jesam - jer
ničega se ne sećam. Onda je taj Jahač pokušao da napadne i ja sam
odjednom imao moć." Po glasu mu se osećalo koliko je pitanje važno.
"Šta me je pokrenulo? Ako sam stvarno bio toliko bolestan, nisam
bio u stanju da se branim. Jesi li ti bila povređena? Ili
Sunder?"
"Ne." Iznenada je tama između njih
postala ispunjena značenjima. Bez razmišljanja je rizikovala sebe
da ga održi u životu - a zašto? Obuzet delirijumom i silom, jedino
što je verovao bilo je da ga je ona napustila. A ni sada nije znao
koliko ju je koštao. Ne. Jedva je uspela da sakrije gorčinu. "Svi
smo dobro. Nije to u pitanju."
"Pa šta je onda bilo?" tiho je
pitao.
"Navela sam te da pomisliš kako je
Džoana u opasnosti." Trgao se, ali ona je nastavila, udarajući ga
rečima. "To je bilo jedino čega sam mogla da se setim. Nisi hteo da
spaseš sebe - ni mene. Stalno si me optuživao da sam te napustila.
Pobogu", zarežala je, "bila sam uz tebe od prvog puta kada sam
videla Džoanu. Ma koliko lud bio, bila sam uz tebe. Da mene nije
bilo, već bi odavno bio mrtav. Ali nastavio si da me optužuješ i
nisam mogla da doprem do tebe. Jedino ime koje ti je išta značilo
bilo je Džoanino."
Povredila ga je. Desnom rukom
posegnuo je ka njoj i istog časa se povukao. U tami se činilo da
nema oči; zurio je u nju kao slepim očnim dupljama. Očekivala je da
će se pobuniti kako je često pokušavao da joj pomogne, kako se
često trudio da joj pruži koliko god može podrške. Ali stajao je
pred njom isto kao onda kada ga je prvi put videla na farmi
"Utočište", uspravljen pod težinom neverovatnog tereta. Kada je
progovorio, glas mu je bio pun besa i žestokog bola.
"Bila mi je žena. Razvela se od mene
jer sam dobio lepru. Od svega što mi se ikada desilo, to je bilo
najgore. Znam da sam činio zločine. Silovao sam - ubijao -
izneveravao - ali to su stvari koje sam činio, a potom sam učinio
sve što sam znao i umeo da to iskupim. Ponašala se prema meni kao
da sam ja zločin. Onakav kakav sam bio, pogođen fizičkom bolešću
koju nisam mogao da sprečim ni izlečim - kao što se ni smrtnost ne
može sprečiti ni izlečiti - užasavao sam je. To je bilo najgore.
Zato što sam verovao u to. I sam sam to mislio o lepri.
To joj je dalo pravo na mene. Proveo
sam deset godina sa tim osećanjem - nisam mogao da podnesem da
budem razlog. Prodao sam dušu da isplatim taj dug, a to ništa nije
značilo." Lice mu se zgrčilo od sećanja. "Ja sam gubavac. Nikada
neću prestati da budem gubavac. Nikada neću moći da poreknem njeno
pravo na mene. To je dublje od svake mogućnosti izbora." Reči su mu
imale boju krvi.
"Ali, Linden", nastavio je; od tolike
molbe zabolelo ju je srce. "Ona mi je bivša ženaa." uprkos naporu
da se kontroliše, glas mu je bio pun neumitnosti, kao naricanje.
"Ako prošlost išta znači, nikada je više neću videti."
Upila se pogledom u njega. Sva je
pulsirala od nesigurnosti. Zašto više nikada neće videti Džoanu?
Kako je to prodao dušu? Koliko toga je zadržao za sebe? Ali, onako
ranjivoj, jedno pitanje bilo joj je važnije od svih ostalih.
Postavila ga je što je mirnije i ravnodušnije mogla. "Da li želiš
da je ponovo vidiš?"
Njen napeti sluh je u jednostavnosti
odgovora koji je usledio otkrio težinu izjave. "Ne. Nisam naročito
oduševljen svojom leprom."
Okrenula je glavu da joj ne bi video
suze u očima. Nije želela da bude toliko izložena. Bila je u
opasnosti da se izgubi. A ipak, njeno olakšanje imalo je težinu
ljubavi. Dobacila mu je preko ramena. "Odmori se malo. Potrebno ti
je." Onda se vratila do Sundera i Holian, pružila se na kamen i
dugo, dugo drhtala kao da ju je zahvatila zima neodbranjive
usamljenosti.
Kada se probudila, sunce je već
izišlo, crveno i blistavo. Hrpa alianthe kraj Sunderovog ranca
pokazivala je da su Kamendolci uspešno tragali za hranom. Kovenant
i eh-zublja stajali su jedno kraj drugog, upoznajući se. Sunder je
sedeo kraj njih i kao da je škripao zubima.
Linden se podigla na noge. Telo joj
je bilo izmoždeno od tvrde postelje, ali zanemarila je to.
Odvrativši pogled od Kovenanta kao da se stidi, pošla je do reke da
se umije.
Kada se vratila, Sunder je delio
blagovnjače. Putnici su jeli ćutke; aliantha je hrana koja nameće
mir. Kovenant je bio ukočen kao ranije na farmi "Utočište".
Holianine krhke crte lica bile su pune zbunjenosti nalik na strah.
A oblarevo mračno rasoloženje nije se promenilo - i dalje je bio
ozlojeđen na eh-zublju, ili možda na sebe.
Zbog njih se Linden osećala
izgubljeno. Bila je odgovorna za njihove različite nevolje - i
nesposobna da išta učini za njih. Dok je održavala Kovenanta,
otvorila je vrata koja sada nije mogla da zatvori, iako se zarekla
da hoće. Gorko mumlajući za sebe, pojela je alianthu, rasula
semenje oko stene, a onda se ozbiljno upustila u pripreme za ulazak
u reku.
Ali Holian nije mogla da ćutke
podnosi svoju nevolju. Trenutak kasnije, obratila se Neverniku.
"Kažeš da treba da ti se obraćam kao Kovenantu - iako je to ime
zlokobnog znaka i neprijatno mi leži u ustima. Vrlo dobro.
Kovenante, jesi li razmislio kuda ideš? Oblar i Linden Averi kažu
da ste se uputili u Veselkamen. Srce mi se grči od te pomisli - ali
ako ti je to cilj, neću ti se protiviti. Ipak, Veselkamen leži
tamo." Pokazala je ka severozapadu. "Dvesta dvadeset milja od nas.
Mithil više ne teče u vašem pravcu."
"Znamo to, eh-zubljo", promrmljao je
Sunder.
Nije ga ni pogledala. "Možda bismo
mogli da putujemo pešice, uz pomoć voura." Zastala je za trenutak,
znajući koliko tešku stvar predlaže. "I mnogo dobre sreće." Nije
spuštala oči sa Kovenantovog lica.
"Možda." Po njegovom glasu osećalo se
da je već doneo odluku. "Ali ne želim da rizikujem da me ponovo
izbodu pčele. Ostaćemo na reci još dan ili dva, u svakom
slučaju."
"Kovenante." Holianin pogled bio je
ljutit. "Da li znaš šta leži u tom pravcu?"
"Da." Otvoreno ju je gledao u oči.
"Andelejn."
Andelejn? Prikrivena žestina sa kojom
je to rekao navela je Linden da pažljivo sluša.
"Da li..." Holian se borila sa
sopstvenim shvatanjima. "Da li si odabrao da ideš na Andelejn?"
"Da." Kovenantova odlučnost bila je
potpuna. Ali pažljvo je posmatrao eh-zublju, kao da ga uznemirava
njena zabrinutost. "Hoću da ga vidim. Pre nego što stignem u
Veselkamen."
Zgrozila se od te izjave. Povukla se.
Dahćući, trudila se da uzvikne, ali nije mogla da udahne dovojno
bistrog jutarnjeg vazduha. "Ti si lud. Ili si sluga Jerothov, kao
što tvrdi Reda." Okrenula se ka Linden, pa ka Sunderu, preklinjući
ih da je saslušaju. "Ne smete mu dozvoliti." Uhvatila je drhtav dah
i povikala. "Ne smete!"
Kovenant je skočio ka njoj, zabio joj
prste u ramena, protresao je. "Šta ne valja sa Andelejnom?"
Holian je nemo pokretala usne, ali
nije nalazila reči.
"Sundere!" kriknuo je Kovenant.
Oblar je kruto odvratio. "Nalazim se
na osamdeset milja od svog doma. Ne znam ništa o tom
Andelejnu."
Holian se trudila da se pribere.
"Kovenante", rekla je ledenim glasom, "možeš da jedeš alianthu.
Možeš da se protiviš Klavi. Možeš da se poigravaš Redama i da
izazivaš samu Kob Sunca. Ali ne smeš da uđeš u Andelejn."
Kovenant je spustio glas. "A
zašto?"
"Zato što je to zamka i varka!"
zaječala je. "Najveći užas u Domaji. Leži ti pred očima, divan i
okrutan, i zavodi svakoga ko ga pogleda, sve do uništenja.
Neosetljiv je na Kob Sunca!"
"Nemoguće!" prasnuo je Sunder.
"Ne!" dahtala je Holian. "Govorim
istinu. Sunca se smenjuju, a on ostaje neizmenjen, izigravajući
raj." Usmerila je sav strah ka Kovenantu. "Mnogi ljudi su poklekli
- priče o njima često se pričaju u ovoj oblasti. Ali ja ne govorim
samo o bajkama. Poznavala sam četvoro - četvoro odvažnih
Kamendolaca koji su podlegli tom mamcu. Pometeni svojim životima,
rešili su da provere priču o Andelejnu. Dvoje ih je otišlo i nikada
se nije vratilo. Dvoje su se vratili u Kamendol Kristal - a ludilo
je besnelo u njima kao na-Mhoramov grim. Nije bilo načina da se
njihovo nasilje obuzda. Kroft je bio primoran da ih žrtvuje.
Kovenante", preklinjala je, "ne putuj
tamo. Srešćeš usud mnogo strašniji čak i od nezaklonjene Kobi
Sunca." Svaka reč odzvanjala joj je ubeđenjem, iskrenim strahom.
"Andelejn je obesvećenje duše."
Kovenant je grubo odgurnuo eh-zublju.
Okrenuo se, otišao do padine i stao kraj same obale. Pesnice su mu
se drhtavo grčile i opuštale.
Linden mu je smesta prišla, tražeći
načina da ga umiri. Verovala je Holianinim rečima. Ali kada mu je
dotakla mišicu, ostala je bez glasa od njegovog gneva. "Andelejn."
Glas mu je bio napet od neumitnosti i gneva. Bez upozorenja se
okrenuo ka njoj. Prostrelio ju je pogledom. "Kažeš da si bila na
mojoj strani." U njegovom šapatu bilo je više krvoločnosti no ma u
kakvom kriku. "Učini to sada. Ništa drugo nije važno. Budi uz
mene."
Pre nego što bi i stigla da odgovori,
okrenuo se ka Sunderu i Holian. Piljili su u njega, zanemeli od
tolikog besa. Sunce mu je osvetljavalo profil kao da je zvezda
severnjača. "Andelejn je bio srce Domaje". Zvučao je kao da se
davi. "Moram da saznam šta mu se desilo." Sledećeg trenutka bio je
u vodi, plivajući svom snagom nizvodno.
Linden se obuzdala i nije pošla za
njim. Neće moći da održi takav tempo; moći će da ga sustignu. Budi
uz mene. Čula su joj govorila da Holian govori istinu. U Andelejnu
je bilo skriveno nešto užasno. Ali Kovenantova molba nadvladala je
sva ubeđenja o opasnosti. Borila se da mu spase život kao da su
ljubavnici. Cenu te bliskosti nije mogla da podnese; ali moći će da
učini štošta drugo za njega. Pogledala je Kamendolce.
"Sundere?"
Oblar je pogledao niz reku, pa Holian
pre nego što je odgovorio na Lindenino pitanje. "Eh-zublja je
Kamendolka", rekao je, "kao i ja. Verujem njenom strahu. Ali moja
sudbina je sada uz Prapoglavara. Pratiću ga."
Linden je klimnula glavom.
"Holian?"
Eh-zublja kao da nije bila u stanju
da se suoči sa odlukom. Oči su joj lutale po steni, tražeći na njoj
odgovore koji nisu postojali. "Zar je dotle došlo?" gorko je
promrmljala. "Zar sam iz jedne opasnosti izbavljena da bih u drugu
upala?" Ali postepeno je prizvala istu onu snagu koja joj je
pomogla da dostojanstveno gleda u lice Krofta i Sivita. "U Redi se
nedvosmisleno kaže da je Troprst sluga Jerothov."
"Reda nije u pravu", mirno je
odgovorila Linden.
"Nemoguće!" Hoilanin strah bio je
gotovo opipljiv. "Ako je Reda lažna, kako može održavati
živote?"
Nečekivano se upleo Sunder.
"Eh-zubljo." Glas mu je bio prigušen kao da nije imao vremena da se
pripremi za krizu. "Linden Averi govori o potpuno drugoj vrsti
greške. Za nju, loše su one stvari koje potiču od Kobi Sunca."
Holian je zurila u njega. I Linden se
pažljivo zagledala. Bila je spremna da pođe, ali zadržali su je
oblarovi napori da raščisti sa sopstvenim osećanjima.
"Eh-zubljo" nastavio je kroz stegnute
zube, "nisi mi se dopadala. Tvoje prisustvo mi predstavlja prekor.
Ti si Kamendolka. Ti znaš šta se dešava kada oblar izda svoj dom.
Namerno ili ne, ti me optužuješ. A zavidim ti na tvojoj nevolji. Ti
si nedužna, tu gde stojiš. Kuda god odavde pošla, niko te ne može
okriviti. A sve moje staze su staze krivice.
Mogu se pravdati samo time što sam
bio neophodan Prapoglavaru i Linden Averi u izvršavanju njihovog
cilja. Njegova vizija dotakla mi je dušu, a opstanak te vizije bio
mi je u rukama. Bez moje pomoći odavno bi bili mrtvi, a sa njima i
jedina čista reč lepote koju sam ikada mogao da čujem.
Želela ti to ili ne, ti mi oduzimaš
osećanje neophodnosti. Tvoje poznavanje Kobi Sunca i njenih
opasnosti prevazilazi moje. Pružaš isceljenje tamo gde sam ja
nemoćan. Nisi prolivala živote. U tvom prisustvu ja nemam
opravdanja za svoju krivicu."
"Sundere", šapnula je Holian.
"Oblaru. Ovi samoprekori ništa ne znače. Prošlost se ne može
izmeniti. Niko ti ne može oduzeti tvoje opravdanje."
"Sve se menja", kruto je odgovorio.
"Prapoglavar Kovenant na svakom koraku menja prošlost. Stoga" -
presekao je njen protest - "stoga nemam izbora. Ne mogu podneti da
se ta izmena opozove. Ali ti imaš izbor. I zbog tvog izbora te
preklinjem, eh-zubljo. Pomozi Prapoglavaru svojim znanjem. On nudi
mnogo - i mnogo mu je potrebno. Tvoja pomoć veća je od moje."
Holian ga je ispitivački gledala dok
je govorio. Ali nije našla razrešenje svojih strahova. "Ah", gorko
je uzdahnula, "ne vidim u čemu je taj izbor. Smrt leži iza mene, a
užas preda mnom. To nije izbor. To je mučenje."
"To jeste izbor!" povikao je Sunder,
nesposoban da suzbije gnev. "Ni smrt ni užas te ne prisiljavaju.
Možeš otići od nas. Naći ćeš novi narod da ti pruži dom. Neko vreme
ti neće verovati - ali to će proći. Nijedan Kamendol neće
dobrovoljno žrtvovati eh-zublju."
I Holian i Linden bile su iznenađene
njegovim rečima. Holian očito nije ni pomislila na mogućnost koju
joj je pomenuo. A Linden nije imala pojma zašto je iskoristio takav
razlog. "Sundere", oprezno je rekla, "šta misliš da ćeš
postići?"
"Hoću da je ubedim." Nije skidao
pogled sa Holian. "Slobodno načinjen izbor čvršći je nego
izmamljen. Moramo joj dati snagu - inače, bojim se, nećemo stići do
Veselkamena."
Linden se trudila da ga razume.
"Hoćeš da kažeš da sad želiš u Veselkamen?"
"Moram", odgovorio je; ali reči su
bile upućene eh-zublji. "Ne ostaje mi nijedan drugi cilj. Moram
naći odgovor na sve laži Rede. Tokom svih pokolenja Kobi Sunca
Jahači su uzimali krv u ime Reda. Sada moraju biti primorani da
kažu istinu."
Linden je klimnula glavom i zagledala
se u Holian koja je mozgala o predlogu i tražila odgovor. Malo
kasnije, polako je odgovorila gledajući ga u oči. "Već aliantha -
ako ništa drugo - daje mi razlog da sumnjam u Rede. A Sivit
na-Mhoram-vint je tražio moju smrt, iako je svima bilo jasno koliko
sam korisna Kamendolu Kristal. Ako ti slediš Prapoglavara Kovenanta
u ime istine, onda ću te pratiti." Smesta se okrenula ka Linden.
"Ali neću da uđem u Andelejn. To neću učiniti."
Linden je prihvatila uslov. "U redu.
Idemo." Predugo je bila odvojena od Kovenanta; svi mišići su joj se
ukočili od strepnje za njega. Ali zadržavala ju je još jedna
potreba. "Sundere", polako je rekla. "Hvala."
Kao da se prepao od njene
zahvalnosti. Ali odgovorio joj je nemim naklonom. Tim gestom su se
razmeli.
Prepustivši splav i ranac
Kamendolcima, Linden je skočila u vodu i pošla za Kovenantom.
Našla ga je kako se odmara na nanosu
peska iza okuke reke. Izgledao je umorno i napušteno, kao da nije
očekivao njen dolazak. Ali kada je izišla iz vode kraj njega i
obrisala oči, naslutila je poluskriveno olakšanje iza napora
oporavka i neuredne brade.
"Jesi li sama?"
"Ne. I oni stižu. Sunder ju je
nagovorio."
Ništa nije uzvratio. Spustio je glavu
na kolena i sakrio lice kao da ne želi da prizna koliko olakšanje
oseća.
Uskoro su im u vidokrug doplivali
Sunder i Holian; i ubrzo su svi zajedno nastavili put niz reku.
Kovenant je ćutke plivao, pogleda upravljenog napred. I Linden je
ćutala, pokušavajući da prikupi rasute ostatke svoje privatnosti.
Osećala se izuzetno ranjivo, kao da svaka slučajna reč ili dodir
mogu da je dovedu do ivice skrivenih tajni. Nije znala kako da
povrati nekadašnju samostalnost. Tokom dana osećala je kako se
sunce boleština nadvija nad nju dok je plivala; život kao da joj je
bio sačinjen od pretnji od kojih nije imala zaštitu.
Kasno po podne reka je počela da teče
pravo na istok, a okolno zemljište se izrazito promenilo. Sa obe
strane korita ležali su strmi bregovi kao suprotstavljena gledišta.
Oni desno bili su goli i kameniti - pustoš potpuno drugačija od one
pod pustinjskim suncem. Linden je smesta videla da su oduvek bili
mrtvi, da sunce plodnosti nikada nije izazvalo njihovo trošenje.
Neko drevno i moćno uništenje raznelo im je svaku sposobnost za
život davno pre nego što se Kob Sunca mogla nadneti nad svet.
Ali bregovi sleva predstavljali su
potpunu suprotnost. Moć kojom su joj dosezali do čula nanela je šok
svim njenim nervima.
Severno od Mithila ležalo je područje
bujnosti, nedirnuto napadima zla. Zasadi brestova i zlatana koji su
ukrašavali granice bili su prirodno visoki i životno zdravi;
nikakvo sunce plodnosti nije im opteretilo rast, nikakvo sunce
boleština im nije nagrizlo snažna stabla i bistre sokove. Trava se
njihala u dugim potezima duž obale, prožeta alianthom, amarilisima
i ljutićima. Sa tih bregova duvao je zdrav vetar, večito mirisan i
devičanski.
Granica dva područja i okolnog
zemljišta bila je jasna kao da je povučena na karti; duž te linije
završavala se Kob Sunca, a počinjala lepota. Na obali, kao oznaka i
čuvar bregova, stajao je stari hrast, čvornovat i neveseo,
prekriven dugačkim resama mahovine kao ogrtačem moći - drevno
veličanstvo nedirnuto pustinjom i truljenjem. Zabranjivao je i
pozivao, zavisno od osobina onih koji su mu prilazili.
"Andelejn", promuklo je šapnuo
Kovenant, kao da je želeo da zapeva, a nije mogao da otvori grlo.
"Oh, Andelejn."
Ali Holian je zurila u Bregove sa
nesmanjenom stravom. Sunder ih je preteći gledao kao da
predstavljaju neobjašnjivu opasnost.
Ni Linden nije mogla da podeli
Kovenantovo zadovoljstvo. Andelejn ju je dirnuo kao ukus alianthe
ovaploćen u Domaji. Pokazivao joj se pred naročitim čulima kao
vizionarsko otkrovenje. Bio je opasan, kao lek koji će ubiti ili
izlečiti, zavisno od veštine lekara koji ga koristi.
Rastrzali su je strah i želja. Suviše
lično je osećala Kob Sunca, suviše mnogo se otvorila pred
Kovenantom. Želela je lepotu kao da joj duša gladuje za njom. Ali
Holianin strah bio je potpuno ubedljiv. Zračenje Andelejna stajalo
joj je pred očima, neumitno kao proročanstvo. Nagonski je videla da
joj Bregovi mogu oteti ličnost jednako uspešno kao i neko zlo. Nije
imala sposobnosti da odmeri ili kontroliše moć ovog leka. Nemoguće
da obično drveće i trava mogu da stvore toliku silu! Već je bila
zahvaćena bitkom protiv ludila. Holian je rekla da ljudi u
Andelejnu polude.
Ne, ponavljala je u sebi. Ne opet. Ne
opet.
Po prećutnom sporazumu, saputnici su
se zaustavili da prenoće među ruševimana preko puta hrasta. Bili su
obuzeti nekom čarolijom koja ih je odvojila svakog za sebe.
Kovenant je zurio, kao u transu, u svetlucanje zdravlja. Ali
Holianino gađenje nije se pokolebalo. Sunder je i samim položajem
ramena pokazivao nepoverenje. A Linden nije mogla da oslobodi čula
od mrtvila južnih bregova. Ova obala bila je pusta kao da Andelejn
baca senku, posledicu moći. Pogađalo ju je, kao da pokazuje
opravdanost straha.
U sam sumrak, Holian se ubola u dlan
vrhom bodeža i pomoću krvi prizvala laki zeleni plamen iz lianara.
Kada je završila, objavila je da će svitanje doneti sunce
plodnosti. Ali Linden je bila obuzeta sopstvenim iščekivanjima i
jedva je čula eh-zublju.
Kada je ustala zajedno sa saputnicima
u prvom sivilu zore, obratila se Kovenantu. "Neću ići sa
tobom."
Polumrak nije prikrio njegovo
iznenađenje. "Nećeš? Zašto?" Pošto mu nije odmah odgovorila, počeo
je da je nagovara. "Linden, pruža ti se prilika da osetiš još nešto
osim bolesti. Kob Sunca ti je strašno smetala. Andelejn će te
isceliti."
"Ne." Pokušala je da zvuči uvereno,
ali sećanja na majku i na starčev dah okrnjila su joj samokontrolu.
"Samo izgleda zdravo. Čuo si Holian. Negde iznutra je kancerozan."
Već sam toliko toga izgubila.
"Kancerozan?" pobunio se. "Zar si
izgubila vid? To je Andelejn." Nije mogla da ga gleda u oči. "Ne
znam ništa o Andelejnu. Ne mogu da kažem. Toliko je moćan. Ne mogu
više da podnesem. Sišla bih s uma tamo u njemu."
"Mogla bi da ga stekneš u njemu",
besno je odvratio. "Stalno pričam o borbi protiv Kobi Sunca, a ne
znaš da li da mi veruješ. Odgovor je tamo unutra. Andelejn poriče
Kob Sunca. Čak i ja to vidim. Kob Sunca nije svemoćna.
Naravno da je Andelejn moćan",
nastavio je, gušeći se od žurbe i ubeđivanja. "Mora biti. Ali nama
je potrebna moć. Moramo saznati kako Andelejn ostaje nedirnut.
Razumem Holian. Čak i Sundera. Kob
Sunca ih je načinila takvim kakvi su. To je okrutno i užasno, ali
je razumljivo. Svet pun gubavaca ne može smesta da poveruje nekome
sa zdravim nervima. Ali ti. Ti si lekar. Posao ti je da se boriš
protiv bolesti.
Linden." Uhvatio ju je za ramena,
primorao je da ga pogleda. Oči su mu bile namrštene i mračne, pune
zahteva kao da veruje kako svako može da čini što i on. Kao da ne
zna da joj duguje život, da svo ovo paradiranje odlučnošću i
hrabrošću ne bi ništa vredelo bez nje. "Hodi sa mnom."
Uprkos njegovoj uobraženosti, želela
je da mu bude jednaka. Ali sećanje na zmijski otrov bilo je suviše
sveže da bi ga trpela. Morala je da se pribere. "Ne mogu. Bojim
se."
Bes u njegovom pogledu izgledao je
kao tuga. Oborila je oči. Trenutak kasnije, odsutno je rekao.
"Vratiću se za dva ili tri dana. Verovatno je i bolje ovako.
Neosetljivost ima i svojih prednosti. Verovatno neću biti toliko
osetljiv na ono što se tamo nalazi. Kada se vratim, odlučićemo šta
da radimo."
Tupo je klimnula glavom. Tek tada ju
je pustio.
Sunce je izlazilo, ogrnuto zelenim
velom. Kada je ponovo podigla glavu, bio je u reci, plivajući ka
Andelejnu kao da je sposoban za sve. Zelenkasto svetlo poigravalo
je na talasima koje je podizao. Otrov je još bio u njemu.