24. POTRAGA

     Kovenant se obgrlio oko grudi u naporu da umiri uzdrhtalo srce. Žudno je udisao vazduh kao da je i kiša Sarangrava slatka.
     U potpunoj tišini čuo je kako Holian ječeći doziva Sundera po imenu. Kada je ovaj zastenjao, dahnula je. "Povređen si."
     Kovenant je istisnuo vodu iz očiju i pod svetlom baklji pogledao oblara.
     Sunderovo lice bilo je izobličeno od bola. Holian i Linden zajedno su mu skidale jaknu. Kada su mu otkrile rebra, ugledale su tamnu modricu na mestu gde ga je udario jedan od honja.
     "Budi miran", naredila je Linden. Glas joj je drhtao, kao da želi da vrisne. Ali ruke su joj bile pribrane. Sunder se nagonski trgao od njenog dodira, a onda se opustio kad ga taj dodir nije zaboleo. "Dva slomljena", šapnula je. "Tri napukla." Položila mu je desni dlan na grudni koš. "Udahni. Dok te ne zaboli."
     Poslušao je; lice mu se zgrčilo. Ali Linden je već klimala glavom. "Imaš sreće. Pluća nisu probijena." Zatražila je ćebe od haručaija, a onda se ponovo obratila Sunderu. "Obmotaću te oko grudi - da imobilišem ta rebra koliko god je moguće, Boleće, ali moći ćeš da se krećeš, a da se ne povrediš još više." Stel joj je dodao ćebe, a ona ga je brzo iscepala na široke stake. Izgleda da ju je staranje o Sunderu umirivalo. Iz glasa je nestalo histerije.
     Kovenant ju je pustio da radi i pošao ka vatri koju su zapalili Hergrom i Cer. Tog časa zapljusnuo ga je talas reakcije i morao je da čučne na mokru travu i zgrči se, ruku pritisnutih na želudac, kako ne bi zajecao. Čuo je Sundera kako prigušeno stenje dok mu je Linden obmotavala grudi; ali to je ličilo na zvuk kiše, a Kovenant je već bio natopljen. Zato se usmerio na zvuk sopstvenog srca, udar po udar, i borio se da uspostavi kontrolu. Kada je napad prošao, podigao se na noge i pošao u potragu za meteglinom.
     Brin i Cer uspeli su da spasu samo polovinu prtljaga; ali Kovenant je bez uzdržavanja pio preostalu tečnost. Nije ga bilo briga šta će biti posle. Balansirao je na ivici i nije želeo da padne.
     Bio je na korak od prizivanja divlje magije - od objave zlokotu da honji nusu jedini raspoloživi plen. Da ga Linden nije zaustavila... kiša mu je klizila po koži kao smrtni strah. Da ga nije zaustavila, verovatno bi celu družinu zadesio isti usud kao i poglavara Šetru. Prijatelji... predstavljao je zamku za njih, hodajući mrtvački kovčeg. Koliko će ih još poginuti pre nego što se ostvare planovi poglavara Kletnika?
     Pio je meteglin kao da pokušava da ugasi vatru, vatru koja mu je dosuđena da ga spali, sopstvenu vatru. Gubavac, nečist pogana. Moć i sumnja. Kao da je osećao otrov kako mu gladno glođe ivice uma.
     Odsutno je gledao kako haručai prave improvizovani zaklon od preostalih ćebadi, da ljudi o kojima se staraju ne bi ležali na kiši. Kada je Linden naredila Sunderu i Holian da se odmore, pridružio im se i on.

     Probudio se u zoru, otupljen. Žene su još spavale - Linden je ležala kao premorena supruga, vlažne kose zalepljene za lice - ali Sunder se probudio pre njega. Kiša je prestala. Sunder je polako koračao po travi, oprezno zbog povređenih rebara. Čelo mu se mrštilo od usredsređenosti ili bola.
     Kovenant se izvukao iz promočene postelje i odvukao se do prtljaga da pije vode. Pošto mu je trebalo društvo, pridružio se oblaru.
     Sunder ga je pozdravio klimanjem glave. Bore između obrva kao da su mu ometale vid. Kovenant je očekivao da će reći nešto o rukhu ili honjima; ali nije to učinio. Umesto toga, ukočeno je promrmljao. "Kovenante, ne sviđa mi se ovaj Sarangrav. Je li sav život takav u odsustvu Kobi Sunca?"
     Kovenant se zgrčio od te pomisli. Navela ga je da se seti Andelejna. Domaja je bila kao Mrtvi; živela je samo u Andelejnu, gde još neko vreme Kob Sunca neće moći da besni i uništava. Setio se Kaer-Kaveralove pesme:

     Ali dok mogu odazivaću se zovu
     zelenog i drveća; i njih radi
     čuvam vrednost Zakona nad Zemljom.

     Tuga u toj melodiji donela mu je staro žaljenje i stari gnev. Zar on nije Tomas Kovenant, koji je porazio Opakog i bacio Kletnikov Tabor u more? "Ako jeste", odgovorio je glasu tužbalice, otrova, "iščupaću srce onom đubretu."
     Oblar je nekako odsutno upitao. "Je li mržnja tako dobra stvar? Zar nije onda trebalo da ostanemo u Veselkamenu i upustimo se u bitku sa Klavom?"
     Kovenantov jezik trudio se da odgovori; ali bio je onemeo od sećanja. Iznenada je ugledao turiya Besomuka u telu Trioka, Kamendolca koji je voleo Lenu. Besomuk je govorio: Besmrtni su samo oni koji mrze. Bes u njemu je oklevao. Mržnja? S naporom se savladao. "Ne. Šta god da se desi, već imam na rukama previše krvi nedužnih."
     "Čujem te", šapnuo je Sunder. U očima je nosio ženu i sina; imao je razloga da razume Kovenantovo odbijanje.
     Sunce je počelo da dopire na čistinu, bacajući mlazeve svetla kroz drveće i vlažni vazduh. Svitanje bez Kobi Sunca. Kovenant je za trenutak zurio u njega, ali bilo mu je nerazgovetno.
     Sunce je probudilo Linden i Holian. Uskoro je družina počela da se sprema za put. Niko nije izgovorio Vainovo ime, ali njegov nestanak bacio je senku na sve. Kovenant je pokušavao da ne misli na to. Demonokot je bio bezobziran i smrtonosan. Smešio se i oslobađao moć. Ali bio je i dar od Srdosolje Penosleda. A Kovenant je bio nerazumno posramljen pri pomisli da je pustio saputnika, bilo kojeg saputnika, da potone u baruštinu, čak i ako je Linden rekla da on nije živ.
     Nešto kasnije haručai su se natovarili prtljagom i pohod je krenuo. Sada više niko nije progovarao. Išli su pešice kroz Sarangravsku ravnicu, okruženi opasnostima i ušima zlokota. Kao da ih je iza svakog drveta, iz svakog potoka, vrebala izdaja. Niko nije imao petlju da progovori.
     Brin i Kail išli su na čelu, a Linden između njih. Blago skrećući ka severoistoku, prešli su čistinu i vratili se u džunglu.
     Jutro je neko vreme bilo belo i osvetljeno izmaglicom. Obavijalo je drveće velovima. Družina kao da je bila sama u ravnici, kao da su svi ostali oblici života pobegli. Ali kako se izmaglica razbijala u pramenje vlage i nestajala, močvara je počela da se meškolji. Ptice su se dizale u smeđim jatima ili pojedinačnim bleskovima boja; tajanstvene životinje žurno su se sklanjale od putnika. Na jednom mestu susreli su grupu velikih, sivih majmuna kako beru i jedu bobice crvene kao otrov. Majmuni su imali pseća lica i preteći su frktali. Ali Brin je pošao pravo ka njima bez ikakvog izraza u nepomičnim očima. Majmuni su se razleteli po drveću, glasajući se kao hijene.
     Tokom većeg dela jutra družina se provlačila kroz džunglu na tvrdom tlu. Ali tokom popodneva morali su da pređu široku kaljugu, u kojoj su se uzvišice vlažne i klizave trave smenjivale sa mračnim jezercima i živim blatom. Neka jezerca su bila bistra, a neka smrdljiva i kužna. Povremeno bi se neko od njih ustalasalo, kao da mu na dnu leži nešto avetinjsko. Linden i haručai mučili su se da nađu bezbednu stazu.
     Daleko iza njih sunce je prešlo iznad Domajinog sunovrata i zadobilo plavi oreol kiše. Ali nebo nad Sarangravskom ravnicom ostalo je jasno plavo, neobojeno i nenaruženo.
     Do zalaska su prešli nešto više od pet milja.
     Bilo bi bolje, pomislio je Kovenant dok je žvakao bezukusnu večeru, da smo jahali okolo. Ali znao je da takvo žaljenje nema nikakvog smisla. Bolje bi bilo da nije naudio Leni i Eleni - da nije izgubio Džoanu - da nije dobio lepru. Prošlost je neizmenjiva kao amputacija. Ali lakše bi podnosio ovako sporo napredovanje da nije bilo u pitanju toliko života, toliko Domaje.
     Te noći počela je kiša. Ispunila je tamu, natopila zoru i nije stala sve dok družina nije već pola jutra provela gacajući kroz blato.
     Popodne su morali da se provlače kroz natopljenu travu i rogoz. Kovenantu su i butine bile natopljene; trska mu je dopirala preko glave. Raniji strah od skrivenih ponora i garbljivaca zatezao mu je nerve. Ali družina nije imala izbora; ova močvara blokirala je put dokle god je dopirao pogled haručaija.
     Gusto rastinje primoralo ih je da idu u koloni po jedan. Brin je vodio, a za njim su išli Linden i Kail; sledili su Harn, Holian, Stel, Sunder, Kovenant, Cer i Hergrom. Voda je bila tamna i masna; Kovenantu su noge iščezavale kao da ih voda odeseca. Vazduh je bio pun komaraca; a močvara je pomalo zaudarala, kao da joj je dno prekriveno leševima. Vreća koju je Stel nosio visoko na ramenima zaklanjala je Kovenantu pogled napred; nije znao koliko će ovo još trajati. Nagonski je pokušavao da požuri, ali noge nisu nalazile čvrsto uporište u blatu, a voda je bila teška kao krv.
     Tama mu se kačila za noge, bojila mu odeću. Nehotice je stezao stabljike trske, iako je znao da ga neće zadržati ako padne. Misli su mu se stalno vraćale na Vaina. Demonokot nije čak ni pogledao ljude koji su pokušavali da ga spasu. Kovenantu je puls odzvanjao u slepoočnicama.
     Bez ikakvog upozorenja trska iza njega se uznjihala. Voda se zatalasala. Kroz površinu se probio prsten debljine njegove butine.
     Sledećeg trenutka Sunder je nestao.
     Dvadeset stopa dalje ponovo se pojavio, sa ogromnim zmijskim telom obmotanim oko kukova i vrata. Blistave krljušti sadržavale su dovoljno snage da mu slome kičmu kao suvu grančicu.
     Sva brzina haručaija Kovenantu je izgledala nedovoljna. Video je kako Stel ispušta vreću, saginje se i skače napred - kao da je svaki delić pokreta odvojen, beskrajno dug. Cer nije nosio vreću; bio je na udar srca udaljen od Stela. Holian je izvila usne kao da će vrisnuti. Svaka stabljika trske bila je izdvojena i užasna. Voda je imala sastav prljave vune. Kovenant je sve to video; mokre krljušti; prstenje obmotano da ubije; Cera i Stela u prvom pokretu skoka; Holianine usne...
     Marid! Čovek bez usta, sa agonijom u očima, sa zmijama umesto ruku. Zmijski zubi usmereni ka Lindeninom licu. Sunder. Marid. Zubi zabijeni kao na raspeću u Kovenantovu desnu ruku. Otrov.
     Tog trenutka pretvorio se u kovitlac gneva.
     Pre nego što su Cer i Stel stigli da pređu pola rastojanja, Kovenant je spalio prstenove koji su stezali Sundera oko leđa. Divlja magija je spržila meso, učinila ga prozirnim, otkrila kičmu, rebra, utrobu, osvetlila ih i zapalila.
     Linden je ispustila krik straha.
     Samrtni trzaji zmije povukli su Sundera pod površinu.
     Cer i Stel su zaronili u uskovitlanu vodu. Nestali su, pa se ponovo pojavili, držeći zadihanog oblara između sebe. Iza njih su pulsirali mrtvi prstenovi dok su iznosili Sundera van opasnosti.
     Sva Kovenantova moć je nestala, ugašena Lindeninim uzvikom. Kosti su mu se do srži ispunile jezom. Priviđenja zelene dece i gušenja. Krvavog mu pakla.
     Saputnici su zurili u njega. Linden je dlanovima stezala glavu, boreći se da suzbije strah. Kovenant je očekivao da će početi da viče na njega, ali to se nije desilo. "Ja sam kriva." Glas joj se pretvorio u suvo struganje. "Trebalo je da vidim tu...stvar."
     "Ne." Stel je govorio kao da je imun na suprotnosti. "Došla je kada si ti već prošla. Krivica je moja. Oblar je meni poveren."
     Vatru mu paklenu, beskorisno je zastenjao Kovenant. Pakla mu i prokletstva.
     Linden je s naporom sklonila ruke i primorala sebe da priđe oblaru. Disao je u kratkim trzajima zbog bola u grudima. Brzo ga je pregledala, mršteći se zbog nečeg što je videla. "Preživećeš." Glas joj je bio pun žuči od besa i bespomoćnosti.
     Haručai su pošli dalje. Stel je ponovo podigao vreću. Brin je opet uspostavio redosled u koloni. Linden je zauzela svoje mesto, ukočeno se držeći. Pošli su dalje kroz močvaru.
     Pokušali su da žure. Ali voda je postala dublja, zadržavajući ih. Njen hladni, smrdljivi dodir vređao mu je kožu. Holian nije mogla da se održi na nogama; bila je primorana da se uhvati za Harnovu vreću i pusti ga da je vuče. Sunder je zbog povrede zviždao pri disanju.
     Konačno se trska razmakla i otvorila prolaz u široki kanal; a malo dalje ležala je kosa obala močvare. Dno se spuštalo. Morali su da zaplivaju.
     Kada su stigli do čvrstog tla, ustanovili su da su od glave do pete pokriveni klizavim smeđim muljem. Kovenantu su se nozdrve ispunile smradom. Linden nije mogla da sakrije izraz mučnine.
     Haručai su sa tipičnom neosetljivošću prenebregavali prljavštinu. Brin je stajao na obali, proučavajući zapad. Hergrom je pošao dalje, dok nije stigao do drveta na koje se moglo popeti. Kada se vratio, izvestio je ravnim glasom da na vidiku nema zelenih kiselinskih bića.
     Ali družina je ipak žurila. Iza strmine zapali su u haos kržljavog šiblja i malih otrovnih potoka koji kao da su nepokretno tekli na sve strane. Sumrak ih je zatekao dok su još lutali kroz to područje, pokoravajući se izričitom Lindeninom naređenju da ne dopuste dodir ni jedne jedine kapi vode.
     Predveče su ugledali prve znake potere. Daleko iza njih, u šibljaku se pojavio smaragdni blesak. Odmah je nestao. Ali niko nije posumnjao u njegovo značenje.
     "Isuse Bože", jeknula je Linden. "Ne mogu da podnesem."
     Kovenant ju je zabrinuto pogledao. Ali svetlucanje joj je zaklonilo lice. Tama kao da joj je glodala crte.
     Pohod je ćutke pojeo večeru i pokušao da se spremi za noćno bekstvo.
     Tama se zgušnjavala oko njih kada je zalazak sunca prekinut Domajinim Sunovratom. A onda su, začudo, potoci počeli da zrače svetlost. Sedefasti sjaj, avetinjski i grozničav, izbijao je iz vode kao bolesna fosforescencija. Izgledalo je da svetlost teče, obavijajući šiblje nitima bisernog filigrana, iako je sama voda izgledala nepomično. Svetlucanje se širilo čitavim područjem, spajajući se i razdvajajući kao mreža mesečine, ali uvek težeći ka severoistoku.
     Na toj strani, nešto dalje, Sarangravska ravnica blistavo je sijala. Avetinjsko svetlo označavalo je prisustvo obilnog zračenja.
     Kovenant je dodirnuo Brina po mišici i pokazao glavom u pravcu vatre. Brin je organizovao družinu i oprezno ih poveo napred.
     Tama je učinila udaljenost varljivom; svetlo je bilo dalje nego što im je delovalo. Pre nego što su prešli pola puta do njega, sićušne smaragdne vatre počele su da se okupljaju oko njih. Pojavljujući se i nestajući kao da se provlače kroz šibljak, kiselinska stvorenja prikradala su se za pohodom.
     Kovenant je zatvorio um pred poterom i uperio pogled u srebrno svetlo pred sobom. Nije mogao podneti razmišljanje o predstojećem napadu - napadu koji je on učinio neizbežnim.
     Prateći svetlucave linije potoka kao mapu, Brin ih je vodio napred najvećom brzinom koju je dozvoljavala opreznost.
     Naglo se zaustavio.
     Ocrtan bisernim svetlom, pokazao je napred. Kovenant u prvi mah nije razabrao ništa. Onda je stegao zube i zadržao dah da bi ostao miran.
     Između družine i svetla ocrtavale su se tamne, pognute prilike. Bilo ih je bar dve, ogromne kao mlado drveće.
     Hergrom je čvrsto pritisnuo Kovenanta i naterao ga da čučne. I ostali su potražili zaklon. Kovenant je video Brina kako se šunja, pretvoren u senku pod avetinjskim sjajem, a onda je haručai iščezao u šiblju i tami.
     Tamne prilike su nekuda nestale. Kovenant je zurio ka mestu gde ih je poslednji put video. Koliko će vremena trebati Brinu da izvidi i vrati se?
     Začuo je zvuk nalik na naglo ispuštanje vazduha.
     Nagonski je pokušao da skoči na noge. Hergrom ga je sprečio.
     Nešto teško palo je u grmlje. Čuli su se udarci. Udaljenost ih je prigušila; ali mogao je da razazna koliko su jaki.
     Borio se sa Hergromom. Trenutak kasnije haručai ga je pustio. Držina se podigla iz skloništa. Kail i Cer su pošli napred. Stel i Harn su išli za njima sa Kamendolcima.
     Kovenant je uhvatio Linden za ruku i povukao je za Sunderom.
     Prešli su dijagonalno preko dva potoka i svi svetlucavi tokovi našli su im se zdesna. Srebrne trake sakupljale su se u tri kanala, koji su krivudavo tekli ka glavnom svetlu. Ali pohod je izbio na čvrsto tle. Grmlje između drveća bilo je gusto. Samo su haručai mogli da se bešumno kreću.
     Našli su Brina kraj obale najbližeg potoka. Stajao je podbočivši kukove. Sedef mu se odražavao iz revnosnih očiju kao radost.
     Stajao je naspram prilike dvostruko više od njega. Prilike nalik na reinkarnaciju avetinjskog svetla. Oživljeni san. Ili neko od Mrtvih.
     Džin!
     "Drevni kazivači govorili su istinu", rekao je Brin. "Veoma sam zadovoljan."
     Džin je prekrstio ogromne ruke preko grudi, širokih i čvrstih kao hrastovo stablo. Nosio je pancirnu košulju, načinjenu od preklopljenih granitnih pločica, i teške kožne nogavice. Preko ramena je prebacio ogromnu kožnu vreću. Brada mu je bila nalik na pesnicu. Oči su oprezno sijale ispod gustih obrva. Otvoreno nepoverenje u držanju jasno je pokazivalo da je razmenjivao udarce sa Brinom - i da ne deli Brinovo zadovoljstvo.
     "Onda znaš nešto što ja ne znam." Glas mu je tutnjao kao kamenje u podzemnoj lavini. "Ti i tvoji saputnici." Bacio je pogled na družinu. "A tvoje zadovoljstvo" - dotakao je jednom rukom vilicu - "svakako je teška stvar."
     Kovenantu su se oči iznenada ispunile suzama. Zaslepile su ga; nije mogao da treptanjem otera lice Srdosolje Penosleda - Penosleda, čiji su smeh i čisto srce više od bilo koje sile doprineli porazu poglavara Kletnika i isceljenju Domaje, uprkos činjenici da je njegov narod sve do poslednjeg deteta pobio džin-Besomuk, koristeći komad Kamena Zlozemlja, čime je ispunio nesvesno proročanstvo njihovog doma u Primorju, koji su nazvali Koerkri, Lelej.
     Svi su pobijeni, svi Bezemljaši. Poticali su od rase morskih putnika, a u lutanju su izgubili put povratka svom narodu. Zato su stvorili sebi novo obitavalište u Primorju i živeli su u njemu stolećima, sve dok trojica njihovih ponosnih sinova nisu pretvoreni u džinove-Besomuke, sluge Opakog. Tada su pustili da ih pobiju, radije nego da opstanu kao narod pretvoren u ono čega su se gnušali.
     Kovenant je plakao za njima, zbog gubitka toliko ljubavi i odanosti. Plakao je za Penosledom, čija je smrt bila velikodušnija od svake nade u nadmetanje. Plakao je jer džin koji je stajao pred njim nije mogao pripadati Bezemljašima, narodu kojeg je naučio da ceni.
     I zato što je, uprkos svemu, na svetu još bilo džinova.
     Hije znao da plače sve dok ga Holian nije zabrinuto upitala. "Prapoglavaru, šta te boli?"
     "Džine!" uzviknuo je. "Zar me ne poznaješ?" Spotičući se, prošao je kraj Linden ka visokoj prilici. "Ja sam Tomas Kovenant."
     "Tomas Kovenant." Džin je govorio kao da planina mrmlja. Naklonio se pažljivo i učtivo, kao da je dirnut Kovenantovim suzama. "Počastvovan sam što mi pružaš svoje ime. Prihvatam te za prijatelja, iako je čudno sresti prijatelja na ovako strašnom mestu. Ja sam Mrkotrag Brusobol." Ispitivački je gledao Kovenanta. "Ali uznemiren sam tvojim znanjem. Izgleda da si poznavao džinove, džinove koji se nisu vratili da prenesu svoju priču svom narodu."
     "Ne", jeknuo je Kovenant, boreći se sa suzama. Nisu se vratili? Nisu mogli. Zalutali su i bili su pobijeni. "Imam tako mnogo da ti pričam."
     "U neko drugo vreme", zatutnjao je Brusobol, "uživao bih u dugoj priči, ma koliko tužna bila. Potraga je ostala lišena priče. Ali opasnosti se okupljaju oko nas. Sigurno si video skeste? Na nesreću, položili smo vratove u omču. Vreme je pre za boj nego za priče."
     "Skesti?" Sunder je upitao ukočeno zbog bolnih rebara. "Govoriš li o kiselinskim bićima, koja liče na decu od plamtećeg smaragda?"
     "Mrkotraže Brusobolu." Brin je govorio kao da Sunder nije prisutan. "Priča o kojoj govori Prapoglavar znana je i nama. Ja sam Brin od haručaija. Od mog naroda ovde su još Kail, Stel, Harn, Cer i Hergrom. Dajem ti naša imena u ime ponosnih sećanja." Gledao je Brusobola u oči. "Džine", tiho je zaključio, "ti nisi sam."
     Kovenant nije obraćao pažnju ni na Brina ni na Sundera. Nehotice, samo napola svestan šta čini, posegnuo je da dotakne džinovu ruku, da se uveri kako Brusobol nije samo prikaza srebrnog svetla i tuge. Ali prsti su mu bili neosetljivi, zauvek mrtvi. Morao je da uloži napor kako bi prigušio bol.
     Džin ga je saosećajno pogledao. "Priča koju imaš", šapnuo je, "svakako je puna velikog jada. Saslušaću je - kada vreme dozvoli." Naglo se okrenuo. "Brine od haručaija, tvoje ime i imena tvojih sunarodnika me počastvuju. Dostojna i zvanična razmena imena i priča uživanje je za koje takođe nemamo vremena. Istina je, nisam sam.
     Hodite!" doviknuo je preko ramena.
     Na to se iz tame ispod drveća izdvojilo i pošlo napred još troje džinova.
     Do Brusobola je prva stigla žena. Bila je zaslepljujuće lepa, kose nalik na filigranski iskovano gvožđe i sa ozbiljnom usmerenošću na licu. Iako je bila vitkija od njega i nešto niža, nosila je punu ratničku opremu. Imala je pancirnu bluzu i nogavice, sa steznicima na mišicama; o pojasu joj je visio šlem, a na ramenima okrugao gvozdeni štit. U kanijama o boku nosila je mač jedva malo manji od Kovenanta.
     Brusobol ju je pozdravio sa poštovanjem. Preneo joj je imena koja mu je družina dala, a onda se obratio njima. "Ovo je Prva od Potrage. Njoj služim."
     Sledeći džin nije imao bradu. Ispod oba oka, preko prevoja nosa, nosio je stari ožiljak nalik na zasek mača. Ali po licu i odeći veoma je ličio na Brusobola. Zvao se Palamar Sanomor. Kao i Brusobol, bio je nenaoružan i nosio je veliku vreću zaliha.
     Četvrti džin bio je jedva za dužinu ruke viši od Kovenanta. Izgledao je kao bogalj. Trup mu se nasred leđa savijao ka napred, kao da mu je kičma slomljena, ostavljajući ga nesposobnog da se uspravi. Udovi su mu bili nesrazmerno mišićavi, nalik na grane drveta gusto obavijene puzavicama. A i lice mu je bilo groteksno - izovličenih očiju i nosa, nakrivo nasađenih usta. Kratka kosa nad bezbradim licem stajala je nakostrešeno kao da je prepadnut. Ali smešio se, a pogled mu je delovao neobično vedro i prijatno; uprkos svoj ružnoći, lice mu je imalo izraz beskrajno dobrog raspoloženja.
     Brusobol je izgovorio ime izobličenog džina: "Lupižena."
     Lupižena? U Kovenantu se probudilo staro saosećanje sa bednicima i bogaljima. Zar nije zaslužio ni drugo ime?
     "Lupižena, zbilja", odgovorio je niski džin kao da je pročitao Kovenantove misli. Nasmejao se glasom nalik na žubor izvora. "Nudili su mi mnogo drugih imena, ali nijedno mi nije ni upola toliko prijalo." Oči su mu iskrile od prikrivenog uživanja. "Razmislite malo, pa ćete shvatiti."
     "Shvatamo." Prva od Potrage progovorila je glasom nalik na prekaljeno gvožđe. "Sada treba da bežimo ili da se branimo."
     U Kovenantu su ključala pitanja. Želeo je da sazna odakle su došli ovi džinovi, zašto su tu. Ali glas Prve podsetio ga je na opasnost. U daljini je primetio zelene bleskove, liniju koja se pretvarala u omču.
     "Beg je teško moguć", bezosećajno je rekao Brin. "Bića koja čine poteru veoma su brojna."
     "Skesti, da", zatutnjao je Brusobol. "Žele da nas sateraju kao stado."
     "Znači", rekla je Prva, "moramo se pripremiti za odbranu."
     "Čekajte malo." Kovenant se trudio da sredi uskovitlane misli. "Ti skesti. Znate ih. Šta znate o njima?"
     Brusobol je pogledao Prvu, a onda je slegnuo ramenima. "Znanje je beznačajna stvar. Ne znamo ništao ovom mestu ni o životu u njemu. Čuli smo priče o ovakvim stvorenjima. Naum im je da sakupe žrtve za drugo biće kojem se klanjaju. To biće ne nazivaju imenom."
     "Nama je znano" - Brinov glas odavao je odvratnost - "kao zlokot Sarangrava."
     "To je sam Sarangrav." Linden je zvučala bolno, prenapeto. Dani duboke ranjivosti učinili su je grozničavom i bespomoćnom. "Čitavo ovo mesto na neki način je živo."
     "Ali kako ste to saznali?" Kovenant je zahtevao odgovor od Brusobola. "Kako razumete njihov jezik?"
     "Ni to nije znanje", odgovorio je džin. "Imamo dar za jezike, za koji smo se dugo cenkali sa Elohimima. Ali ono što smo čuli ne nudi nam nikakvu pomoć."
     Elohimi. Kovenantu je i to ime bilo poznato. Prvi put ga je čuo od Penosleda. Ali takva sećanja samo su mu pojačavala osećanje opasnosti. Nadao se da će im Brusobolovo znanje pružiti mogućnost spasa; ali nada ga je izneverila. S naporom se usmerio na džina.
     "Ni odbrana vam neće mnogo koristiti." Pokušao je da unese snagu u pogled. "Morate da bežite." Penosled je umro zbog mene. "Ako se probijete kroz redove, neće vas ni pogledati. Hoće samo mene." Rukama je nehotice činio gestove kao da ih požuruje. "Povedite i moje prijatelje."
     "Kovenante!" pobunila se Linden, kao da je upravo objavio nameru da počini samoubistvo.
     Lupižena se nasmejao. "Izgleda mi da Tomas Kovenant ne zna tako mnogo o džinovima kao što veruje da zna."
     Brin se nije pokrenuo; glas mu je bio potpuno bezosećajan. "Prapoglavar zna da je njegov život pod brigom haručaija. Mi ga nećemo ostaviti. Džinovi iz starine takođe ne bi napustili sadruga u opasnosti. Ali vi niste ničim vezani. Bilo bi nam žao da vam neko naudi. Morate da bežite."
     "Da!" Kovenant je bio uporan.
     Brusobol se namrštio. "Zašto Prapoglavar veruje da se skesti okupljaju zbog njega?" upitao je Brina.
     Brin je ukratko objasnio ono što je družina znala o zlokotu Sarangrava.
     Prva je smesta odgovorila. "Rešeno je." Ćutke je odvezala šlem sa pojasa i stavila ga na glavu. "Potraga mora prisustvovati ovome. Naći ćemo mesto pogodno za odbranu."
     Brin je pokazao glavom ka svetlu na severoistoku. Prva je bacila pogled u tom pravcu. "Dobro je." Smesta se okrenula i pošla na tu stranu.
     Haručai su odmah povukli Kovenanta, Linden i Kamendolce za njom. Sa Brusobolom i Sanomorom na bokovima i Lupiženom u zaštitinici družina je pošla za Prvom.
     Kovenant nije mogao da se odupre. Bio je ukočen užasom. Zlokot je znao za njega, želeo ga je; bio je osuđen da se bori ili umre. Ali njegovi saputnici - i džinovi - Penosled je njega radi ušao u agoniju Uboj Plampepela. Ne smeju...!
     Ako naudi ijednom prijatelju, bio je siguran, smesta će poludeti.
     Skesti su nastavljali poteru. Pulsirali su u dubinama ravnice, stvarajući neprobojni zid koji je sprečavao beg. Linija se sa obe strane stezala. Brusobol ju je tačno opisao; pohod je potiskivan ka svetlima.
     Oh, pakla mu!
     Sada je plamtelo tačno pred njima, razgoneći tamu sedefom, bojom njegovog prstena. Pretpostavljao je da voda tako svetli upravo zbog prisustva njegovog prstena. Približavali su se slivu potoka. Džungla se na levoj strani povlačila uz dugačku padinu, ostavljajući strmo tle golo koliko god je pogled dosezao; ali hod je bio otežan isprepletanim prizemnim puzavicama i ispupčenim korenjem. Na desnoj strani su vode stvarale jezero čitavom dužinom padine. Nad površinom mu je lebdelo srebro kao natprirodno isparenje. Ovako usredsređena, svetlost je davala okolnoj tami avetinjski preliv, kao da sjaj predstavlja tužbalicu i naricanje ukletih. Bila je istovremeno divna i strašna.
     Malo dalje duž padine družinu je zaustavio zid skesta. Jasno zelena vatra tekla je kroz zbijene dečije prilike od obale pa uz padinu, praveći luk do iza pohoda.
     Prva se zaustavila i pregledala okolinu. "Moramo preko ove vode."
     "Ne!" smesta je kriknula Linden. "Izginućemo."
     Prva je zamišljeno podigla obrve. "U tom slučaju", rekla je posle trenutka razmišljanja, "izgleda da su nam drugi odredili gde ćemo se braniti."
     Odgovorila joj je izvitoperena tišina. Lupižena je disao tiho, zviždeći kroz izobličena pluća. Sunder je zagrlio Holian uprkos bolu u grudima. Lica haručaija izgledala su kao maske smrti. Linden je vidljivo zapadala u paniku.
     Tiho i neizbežno, vazduh je počeo da se znoji od urlika zlokota.
     Kovenantu se od njega grlo punilo vodom, jer polako je rastao po jačini i visini. Skesti su se nezaustavljivo slivali gustim mlazom. Znoj mu je milio niz kožu kao da se ježi. Otrov je pulsirao u njemu kao groznica.
     Palamar Sanomor položio je dlanove na uši i spustio ih čim je ustanovio da ne može prigušiti urlik. Nemo je iskezio zube.
     Potpuno mirno, kao da im se uopšte ne žuri, haručai su raspakovali nekoliko preostalih svežnjeva drveta. Raspodelili su među sobom po nekoliko grana, nudeći ostatak džinovima. Sanomor je zurio u drvo, ne razumevajući; ali Lupižena je uzeo nekoliko komada i dodao ostatak Brusobolu. U rukama džinova cepanice su izgledale kao obične grančice.
     Linden je micala usnama kao da jeca; ali zavijanje i urlikanje zlokota prigušivalo je svaki drugi zvuk.
     Skesti su napredovali, zeleni kao izopačenje.
     Boreći se sa izrazom gušenja na licu, Brin je progovorio. "Moramo li da ostanemo ovde? Hajde da iskušamo te skeste."
     Prva ga je pogledala, a onda se osvrnula. Bez ikakve najave, mač kao da joj je sam skočio u ruke, odzvanjajući urlikom dok ga je vitlala oko glave. "Kamena mi i mora!" zagrcnula se - prigušeni borbeni uzvik.
     A Kovenant, koji je poznavao džinove, odgovorio je pesmom.

     Kamen i more su duboko u životu,
     dva nepromenljiva simbola sveta.

     Protiskivao je reči uprkos nedostatku vazduha i vrtoglavici, onako kako ih je naučio od Penosleda.

     Trajnost u počinku i trajnost u pokretu;
     Učesnici sile što večno traje.

     Iako mu se činilo da će mu oči ispasti od napora, govorio je tako da ga Prva čuje i razume.
     Za trenutak ga je ispitivački pogledala. "Zaista si poznavao džinove", dahnula je. Zavijanje joj se skupljalo u grlu. "Dajem ti ime Džinoljub. Postajemo sadruzi, u dobru i zlu."
     Džinoljub. Kovenant se gotovo zagrcnuo kad je čuo to ime. Džinovi primorci dali su tu titulu Damelonu, ocu Lorikovom. Damelonu, koji je predskazao njihovo uništenje. Ali nije imao vremena da se pobuni. Skesti su se približavali. Zahvatio ga je napad kašlja. Od smaragda mu se vrtelo u glavi dok se borio za dah. Urlik mu je rastrzao srž kostiju. Um mu se kovitlao. Džinoljub, Damelon, Kevin; imena u vrtlogu. Linden Marid otrov.
     Otrovotrovotrov.
     Držeći spremne grane, Brin i Cer su pošli duž ivice jezera da presretnu skeste.
     Ostali haručai pokrenuli su družinu u tom pravcu. Lupižena je od znoja koji mu je tekao u oči treptao i žmirkao kao ludak. Prva je ščepala mač obema rukama.
     Rastrzan vrtoglavicom, Kovenant ih je pratio samo zato što ga je Hergrom gurao.
     Marid. Zmijski zubi.
     Gubavac, nečist pogana.
     Sada su bili blizu plamteće dece. Suviše blizu.
     Sanomor je iznenada skočio pored Brina kao da je opsednut. Jurnuo je na skeste.
     "Džine!" Brin je kriknuo i pošao za njim.
     Sanomor je ogromnim stopalom nagazio stvorenje. Ono se raspslo, šireći oko sebe kiselinu i plamen.
     Sanomor se zateturao od bola koji mu je zahvatio nogu. Vilice su mu se izvile, ali iz grla nije dopro nikakav zvuk. Kovenant je shvatio da je nem. Užasno sporo, Sanomor je pao na skeste.
     Zlokotov glas ključao je i penio se kao požudni živi pesak.
     Brin je bacio grane i uhvatio Sanomora za ručni zglob. Upirući se da savlada džinovu težinu, odvukao je Sanomora dalje od stvorenja.
     Sledećeg trenutka sustigao ga je Lupižena. Bogalj je neverovatnom lakoćom prebacio ranjenog sadruga preko ramena. Sanomorovo lice plamtelo je od bola; ali uhvatio se za Lupiženina ramena i pustio da ga ovaj odnese dalje od skesta.
     Istog časa Cer je počeo da udara. Razbio je jedno kiselinsko dete bekhend udarcem grane. Polovina drveta rasala se na iverje od dodira. Bacio je ostatak na sledeće biće. Kada se ovaj skest raspao, već je imao spremnu drugu granu i već je ponovo napadao.
     Stel i Brin su mu se pridružili. Brusobol je urliknuo i zario se u liniju, obeju ruku punih drveta i rasturio je pet skesta pre nego što su mu se grane u rukama pretvorile u vatru i pepeo.
     Zajedno su stvorili pukotinu u omči zlokota.
     Urlik je besno porastao, razdirući družini pluća kao kandžama.
     Hergrom je pokupio Kovenanta i jurnuo kroz prolaz. Za njim je pošao Kail, noseći Linden. Brin i Cer su držali prolaz otvoren poslednjim ostacima drveta dok su Brusobol i Prva prolazili pored plamena, koristeći neosetljivost prema vatri kojom se odlikuju svi džinovi. Za njima se teturao Lupižena, sa Sanomorom na leđima.
     A onda je haručaijima ponestalo drveta. Skesti su požurili da zatvore procep, vođeni zlokotovim nesmanjenim urlikom.
     Stel je skočio u pukotinu. Harn je bacio ka Stelu prvo Holian, pa Sundera.
     Brin, Cer i Harn su kao jedan skočili preko stvorenja.
     Skesti su se već okretali da nastave poteru. Zlokot se penio od besa.
     "Ovamo!" povikala je Prva, gotovo se gušeći od napora da dosegne glasom kroz urlik. Džinovi su potrčali duž obale jezera, pri čemu je Lupižena nosio Sanomora spretnošću haručaija.
     Družina se dala u beg. Sunder i Holian trčali su zajedno, dok su im Harn i Stel čuvali bokove. Kovenant se spoticao preko puzavica i korenja između Brina i Hergroma.
     Linden se nije pokrenula. Lice joj je bilo potpuno belo od gušenja i užasa. Kovenant je bacio pogled ka njoj i ugledao isti izraz lica koji je imala kada je prvi put videla Džoanu. Izraz ukočenosti.
     Kail i Cer uzeli su je za ruke i počeli da je vuku napred.
     Opirala se; otvorila je usta kao da će zavrištati.
     Prva je žurno dahnula. "Pazi!"
     Iz Holianinog grla izvilo se cviljenje.
     Brin i Hergrom su se smesta zaustavili i okrenuli ka jezeru.
     Kovenant se zateturao od tog prizora i pao bi da ga haručai nisu pridržali.
     Površina jezera se podizala. Voda se pretvorila u ruku ispunjenu avetinjskim sjajem - u pipak sa desetinama prstiju. Podizala se i rasla, posežući u vazduh kao otelovljenje urlika.
     Izvijajući se kao zmija, napala je družinu, one koji su joj bili najbliži.
     Linden.
     Usne su joj oblikovale beskorisne grimase cviljenja. Trudila se da pobegne. Kail i Cer su je vukli. Nesvesno im se opirala.
     Jasno kao u noćnoj mori, Kovenant ju je gledao kako levim stopalom zapinje za račvasti koren. Haručai su je povukli. U grču bola, članak je pukao. Zbog zlokotovog gneva izgledalo je da nije bilo nikakvog zvuka.
     Ruka je zamahnula fosforescentnim svetlom. Kail je dočekao udarac i pokušao da ge zaustavi. Ruka ga je odgurnula sa puta. Preturio se glavačke prema skestima koji su se približavali.
     Prilazili su polako, rastući kao plima.
     Linden se trudila da vrisne, ali nije uspevala.
     Ruka je ponovo zamahnula, ovaj put srušivši Cera.
     A onda je kraj Kovenanta prošao Brusobol, jureći ka Linden.
     Kovenant se upeo svim silama da pođe za džinom. Ali Brin i Hergrom ga nisu pustili.
     Istog časa obuzeo ga je bes. Plima otrova pulsirala je u njemu. Divlja magija je planula.
     Njegova moć je odgurnula haručaije u stranu kao da ih je oborila eksplozija.
     Ruka zlokota je udarila. Brusobol se bacio ka njoj i odbio je. Uspeo je da je težinom svog tela prikuje za tle u oblaku belih varnica. Ali nije mogao da je savlada. Uvijala se oko njega i podigla ga uvis. Bol stiska kao da mu je razbio lice. Ruka ga je stravično tresnula o tle. Zario se glavom u zemlju, odskočio i ostao nepomičan.
     Ruka je već posezala ka Linden.
     Plamteći kao baklja, Kovenant je stigao na pola puta do nje. Ali um mu je bio pretvoren u haos priviđenja i vrtoglavice. Video je Brina i Hergroma udarene, možda povređene, možda ubijene. Video je zmijske zube kako mu razdiru podlakticu, osetio je otrov kako vrši ubistva koja nije mogao da kontroliše.
     Blistava ruka raširila je prste nad Linden.
     U jednom grozničavom otkucaju srca obuzeo ga je užas. Svi njegovi strahovi pretvorili su se u strah od otrova, od divlje magije koju ne ume da kontroliše, od sebe samog. Ako sada udari na ruku, pogodiće i Linden. Moć je istekla iz njega kao ugašeni plamen.
     Zlokotovi prsti upleli su joj se u kosu. Povukli su je ka jezeru. Slomljeni članak ostao joj je uhvaćen u račvu korena. Ruka je cimnula, raspinjući joj kosti. Onda joj se stopalo otkačilo.
     Linden!
     Kovenant je ponovo jurnuo napred. Urlikanje mu je probijalo pluća. Nije mogao da diše.
     Dok je trčao, izvukao je Lorikov kril, odbacio tkaninu i čvrsto obmotao prste oko drške. Spreman za napad, zario je oštricu u ruku kao šiljak bele vatre.
     Vazduh se pretvorio u eksploziju bola. Ruka je pustila Linden, naglim trzajem se povukla, gotovo mu otrgla kril iz stiska. Srebro je poteklo iz rane kao mesečev plamen, podižući ka noćnom nebu lukove patnje.
     Ranjena i besna, ruka se povila ka njemu i pokupila ga sa zemlje. Za trenutak je visio u drobećem stisku; zlokot ga je divljački stezao i podizao ka nebu. A onda ga je povukao u vodu.
     Povukao ga je naniže kao da jezero nema dna ni kraja. Hladnoća mu je pržila kožu i stezala usta; pritisak mu je rastao u ušima kao da mu džinovski nokti iznutra grebu lobanju; um mu se utopio u tamu. Zlokot ga je rastrzao.
     Ali dragulj krila svetleo je pred njim, blistav i moćan. Lorikov kril, stvoren za oružje protiv zla. Oružje.
     Kovenant je obema rukama zario oštricu u prsten koji mu je stezao grudi.
     Stisak je popustio od grča. Zlokotova krv mu se razmazala po licu.
     Još ga je vukao naniže, sve dublje u bezdan zlokotovog obitavališta. Sav se tresao od potrebe za vazduhom. Voda i hladnoća pretili su da mu raznesu kosti. Pred očima su mu poigravale mrlje nalik na ožiljke smrtnosti i poraza. Poraz, Kob Sunca, poglavar Kletnik koji se smeje u potpunom likovanju.
     Ne!
     Linden u agoniji.
     Ne!
     Izvio se pre no što je zlokot stigao da ponovo pojača stisak i okrenuo se u pravcu ruke. Zauvek naniže. Kril mu je neukrotivo blistao pred očima.
     Svom snagom ranjenog srca - svime što je znao o krilu, divljoj magiji, besu, otrovu - udario je po zlokotovoj ruci.
     Vrela oštrica rasparala je meso i prošla kroz prste kao kroz vodu.
     Istog časa sva je dubina planula. Voda je blistala i kovitlala se; beli požar je plamteo kao vrisak kroz čitavo jezero. Zlokot se pretvorio u ugarak u plamenu. Odjednom mu je ruka nestala, njegovo prisustvo je nestalo.
     Iako je još držao kril, Kovenant ništa nije video. Zlokotov bol ga je oslepeo. Plutao je, usamljen, u dubinama tako mračnim kao da nikada nisu ni bile osvetljene.
     Umirao je za vazduhom.