XXV
Budi uz mene
Petin je bio taj koji je pronašao Ešberija, ali je Ajgerman prepoznao ostatke. Sveštenik je još imao života u sebi, činjenica - s obzirom na težinu povreda - koja se graničila sa čudom. U narednim danima amputirane su mu obe noge, i jedna ruka iznad lakta. Posle operacija nije se budio iz kome, niti je umro, iako su svi hirurzi bili mišljenja da su mu izgledi praktično ravni nuli. Ali ista sila koja ga je osakatila obdarila ga je natprirodnom snagom. Izdržao je, protiv svih prognoza.
U danima i noćima svoje besvesti nije bio sam. Ajgerman je bio kraj njega, dvadeset od dvadeset četiri časa, motreći kao pas ispod stola na neki otpadak odozgo, ubeđen da sveštenik može da ga odvede do zla koje je obojici uništilo živote.
Dobio je više nego što je tražio. Kada je Ešberi konačno izronio iz ambisa, posle dva meseca na rubu smrti, izronio je uslužan. Lud, ali uslužan. Imenovao je Bafometa. Imenovao je Buna. Ispričao je, u hijeroglifima beznadežno ludih, kako je Soj uzeo delove tela svog božanstva i sakrio ih. I više od toga. Rekao je da može da ih nađe ponovo. Dodirnut Krstiteljevom vatrom, dodirnut od preživelih, želeo je još jednom taj dodir.
"Osećam miris Boga", stalno je ponavljao.
"Možeš li da nas povedeš do njega?" pitao je Ajgerman.
Odgovor je uvek bio potvrdan.
"Ja ću biti tvoje oči", predložio je Ajgerman. "Poći ćemo zajedno."
Niko drugi nije želeo dokaze koje je nudio Ešberi, bilo je suviše besmislica da bi ga prihvatili zdravo za gotovo, a da ne dođu u sukob sa realnošću. Zasluživali su jedan drugoga, bilo je opšte mišljenje. Ni traga razuma kod obojice.
Ešberi je potpuno zavisio od Ajgermana: nesposoban, bar u početku, da se hrani, sere, ili da se opere bez pomoći sa strane. lako mu je bilo mučno da vodi brigu o imbecilu, Ajgerman je znao da je Ešberi božji dar. Kroz njega je još mogao da se osveti za poniženja u Midijanovim poslednjim časovima. U Ešberijevom buncanju bili su kodirani ključevi o neprijateljskim položajima. Vremenom će ih dešifrovati.
A kada to učini - o, kada to učini - biće to dan pred kojim će pobledeti trube Strašnog Suda.
•
Stranci su došli preko noći, kradom, i sklonili se gde god su mogli.
Neki su se vratili mestima koja su bila draga njihovim precima, mestima pod beskrajnim nebom, gde su vernici još pojali nedeljom, i svakog se proleća krečile tarabe. Drugi su otišli u gradove: Toronto, Vašington, Čikago, nadajući se da će tamo gde su ulice najživlje ostati neotkriveni, tamo gde je jučerašnji greh bio današnji posao. Na takvim mestima će biti neprimećeni godinu dana, ili dve ili tri. Ali ne zauvek. Bilo da su se sakrili u gradovima, kanjonima, rukavcima ili pustarama niko se nije zavaravao da će tu i ostati. Kad-tad će ih otkriti, i poterati. Vladala je neka nova pomama, naročito medu njihovim starim neprijateljima hrišćanima, koji su bili svakodnevni spektakl, govoreći o svojim mučenicima i zazivajući očišćenje u Ime Njegovo. Progoni će početi onog trenutka kada otkriju Soj u susedstvu.
Lozinka je bila diskrecija. Uzimaće meso tek kada glad postane ubica, a žrtve će biti samo oni koje ne budu mogli da izbegnu. Čuvaće se da ne zaraze druge, da ne bi upozorili na svoje prisustvo. Ako jedan bude otkriven, drugi neće rizikovati da se to njemu dogodi, i neće mu priteći u pomoć. Teška pravila za život, ali ne tako teška kao što bi bile posledice njihovog nepoštovanja.
Ostatak je bio u strpljenju, a na to su već bili naviknuti. Njihov oslobodilac će jednom doći, samo ako prežive čekanje. Malo ih je znalo u kom će se obliku pojaviti. Ali svi su znali njegovo ime.
Kabal, zvali su ga. Koji Je Srušio Midijan.
Bio je u svim njihovim molitvama. Neka samo dođe. Ako ne sada, onda sutra.
Možda se ne bi tako usrdno molili da su znali kakve će promene doneti njegov dolazak. Možda se uopšte ne bi molili da su znali da se mole sebi. Ali ta otkrića su ih tek očekivala. Za sada su brinuli banalnije brige. Da noću drže decu dalje od krovova; da uguše krike ojađenih; da leti spreče mlade da se zaljube u ljudska bića.
Bio je to život.