X
Na suncu i u senci

Nebo je bilo vedro nad Midijanom, vazduh bistar. Nestalo je nemira koji je osećala kada je prvi put bila ovde.

Iako je to i dalje bilo mesto gde je Bun umro, nije mogla da ga mrzi zbog toga. Možda pre suprotno: bili su saveznici, oboje obeleženi smrću jednog čoveka.

Ipak, nije bila ovde zbog samog mesta, već zbog groblja, i nije bila razočarana izborom. Sunce je blistalo na mauzolejima, oštre senke isticale njihovu kompleksnost. Čak je i trava, iznikla između grobova, danas bila zelenija. Nije bilo vetra, ni sa jedne strane sveta, ni daška od oluje iz sna, koja je donela mrtve. Između visokih zidova vladala je neobična tišina, kao da spoljašnji svet više ne postoji. Ovo je bilo mesto posvećeno mrtvima, koji nisu bili upokojeni živi, već jedna gotovo nova vrsta, sa ritualima i običajima svojstvenim samo njima. Sa svih strana bila je okružena tim znacima: epitafima na engleskom, francuskom, poljskom i ruskom; likovima žena pod velom i razbijenim urnama, svecima čija je iskušenja bilo teško i zamisliti, kamenim psima usnulim na grobovima gospodara - celokupnom simbolikom vezanom za taj soj. I što je više istraživala, više se pitala isto što i dan ranije: zašto je groblje tako ogromno? I zašto, a to je bilo sve vidljivije što je više ploča proučila, tu leži toliko mnogo nacija? Pomislila je na svoj san, na vetar koji je došao sa sve četiri strane sveta. Kao da je bilo nečeg proročanskog u tome. Ta pomisao je nije zabrinjavala. Лко svet tako funkcioniše - posredstvom predznaka i proročanstava - onda je to bar neki sistem, a ona je predugo živela bez sistema. Ljubav ju je izneverila: možda ovo neće.

Trebalo joj je sat vremena da dođe do zadnjeg zida groblja, gde je naišla na red grobova životinja - mačke pokopane pored ptica, psi pored mačaka; u miru jedno kraj drugog kao da su ista vrsta. Bio je to čudan prizor. Iako je znala i za druga groblja kućnih ljubimaca, nikad nije čula da ih polažu u isto posvećeno zemljište kao njihove vlasnike. Ali zar ovde nešto treba da je čudi? Mesto je imalo svoje zakone, izgrađeno daleko od onih koji bi brinuli ili osuđivali.

Okrenuvši se od zida, nije videla ni traga od glavne kapije, niti je mogla da se seti koja od avenija vodi do nje. Nije ni bilo važno. Osećala se sigurna u samotnosti mesta, a bilo je još dosta togа što je htela da vidi: grobnice čija je arhitektura, nadnevši ih nad ostale, pozivala na divljenje. Izabrala je put koji će obuhvatiti nekoliko najzanimljivijih, i pošla na dokono putovanje nazad. Na suncu je sada bilo sve toplije, približavalo se podne. Iako je išla polako, oznojila se, i grlo joj se polako sušilo. Biće duga vožnja do prvog mesta gde može da se ugasi žeđ. Ali, suvog grla ili ne, nije se žurila. Znala je da neće ponovo dolaziti ovamo. Htela je da ode dobro opremljena uspomenama.

Usput je naišla na nekoliko ploča koje su bukvalno izvrnule biljke izrasle ispred njih. Bili su to uglavnom četinari, podsetnici na večni život, drveće zaštićeno zidovima, dobro hranjeno u bogatoj zemlji. U nekim slučajevima njihovo korenje, šireći se, načelo je same mauzoleje kraj kojih je posađeno da pruži hlad i zaštitu. Ove prizore zelenila i ruševnosti smatrala je naročito sugestivnim. Upravo je zastala kod jednog takvog kada je nešto narušilo dotad savršenu tišinu. Skriven u lišću, neko je dahtao. Ili nešto. Ona automatski koraknu nazad, iz senke drveta na vrelo sunce. Iznenađenje joj natera srce da divlje bije, i njegov zvuk u ušima zagluši šum koji je uznemirio. Morala je da sačeka nekoliko trenutaka, i pomno da sluša, da bi se uverila da joj se nije pričinilo. Nije bilo greške. Nešto se krilo iza grana drveta, toliko opterećenih bremenom lišća da su gotovo doticale zemlju. Taj zvuk, sad kad je bolje oslušnula, nije bio ljudski; niti je bio zdrav. Njegova promuklost i isprekidanost ukazivala je na umiruću životinju.

Stajala je na suncu, minut ili više, zureći u masu lišća i senki, pokušavajući da nazre životinju. Povremeno bi se nagovestio nekakav pokret: telo koje uzaludno pokušava da se uspravi, očajnički grebući zemlju. Dirnu je bespomoćnost stvorenja. Akо ne pokuša bar nešto, životinja će sigurno uginuti, znajući - ova pomisao je i pokrenula - da je neko čuo njenu agoniju i ignorisao je.

Vratila se u senku. Dahtanje na trenutak potpuno prestade. Možda se stvorenje plašilo i - protumačivši njeno približavanje kao agresiju - spremalo se za poslednji čin odbrane. Spremna da uzmakne od kandži i zuba, razmakla je spoljne grane i provirila kroz šiblje. Prvi utisak nije bio zvuk već miris: gorko-slatki zadah, ne tako neprijatan, a njegov izvor životinja bledih bokova, sada vidljiva u senci, koja ju je posmatrala raširenih očiju. Mlada životinja, nagađala je, ali nije mogla da odredi vrstu. Neka vrsta divlje mačke, valjda, ali koža joj je bila više nalik jelenskoj nego mačjem krznu. Životinja je uznemireno posmatrala, vrat joj je jedva izdržavao težinu delikatno izvajane glave. Baš kada joj je uzvratila pogled, ona kao da je odustala od života. Oči joj se sklopiše i glava joj klonu na zemlju.

Njeno utočište od grana sprečavalo je dalje približavanje. Umesto da pokuša da ih raskrili, Lori poče da ih lomi ne bi li dospela do stvorenja na samrti. Bilje je bilo kao živo, i opiralo se. Na pola puta joj se jedna posebno debela grana vrati u lice takvom žestinom da joj izmami uzvik bola. Položi dlan uz obraz. Popucala joj je koža sa desne strane usana. Obrisavši krv, napala je granu obnovljenom žestinom, i konačno se probila do životinje. Ova jedva da je reagovala na njen dodir, kapci joj trenutno zatreptaše kada joj je pomilovala bok, i ponovo se sklopiše. Nije mogla da pronađe nikakvu ranu, ali je telo ispod njene ruke bilo u groznici, drhtalo je.

Kada se pomučila da je podigne, životinja poče da urinira, kvaseći joj ruke i bluzu, ali ona nije ispuštala mrtvi teret u rukama. Pored grčeva koji su joj potresali nervni sistem, u mišićima životinje. Udovi su joj mlitavo visili, glava takođe. Samo je miris koji je isprva osetila imao neku snagu, i pojačavao se sa približavanjem poslednjih trenutaka stvorenja.

Do nje dopre nešto kao jecaj. Ona se sledi.

Ponovo taj zvuk. Sa leva, malo dalje, i pomalo prigušen. Ona uzmaknu iz senke četinara, noseći umiruću životinju sa sobom. Kada je sunce obasjalo stvorenje, ono odgovori žestinom koja je bila potpuno neočekivana posle prividne slabosti, divlje tresući udovima. Lori se ponovo vrati u senku, instinkt joj je govorio da je svetlost kriva za to. Tek tada je pogledala u pravcu iz koga je došao jecaj.

Vrata jednog od mauzoleja, niže u aleji - masivne građevine od napuklog mermera - bila su odškrinuta, i u bloku tame iza mogla se nazreti ljudska figura. Nejasna, jer je bila odevena u crno, i naizgled pod velom.

Nije mogla da shvati prizor. Životinja na samrti, užasnuta svetlošću, žena u suzama - bez sumnje žena - u dovratku, u crnini. Šta ih povezuje? "Ko je to?" pozvala je.

Žena u crnom kao da se povuče dublje u senke na njen poziv, zatim se pokaja i ponovo približi vratima, ali sa toliko bojazni da je veza između nje i životinje postala očigledna.

I ona se boji sunca, pomisli Lori. Zajedno su, životinja i ožalošćena. Žena je plakala za stvorenjem u Lorinim rukama.

Lori pogleda u stazu koja ju je delila od mauzoleja. Možda bi mogla da stigne do vrata grobnice a da ne izađe na sunce, i tako ubrza agoniju stvorenja. Planirajući pravac, pošla je preko do mauzoleja, koristeći senke kao kad bi prelazila reku preko kamenja. Nije gledala u vrata - pažnja joj je bila usmerena na to da sačuva životinju od svetlosti - ali mogla je da oseti prisustvo one žene, i njeno podsticanje da nastavi. Žena se jednom i oglasila, ali ne rečima već blagim zvukom, umirujućim zvukom, upućenim umirućoj životinji a ne Lori.

Kada su vrata grobnice bila tri ili četiri metra daleko, Lori se usudi da podigne pogled. Žena na vratima više nije mogla da se strpi. Pružila je ruke iz svog utočišta, gole jer je crnina skliznula sa njih, izloživši ih suncu. Koža joj je bila bela - kao led, kao hartija - ali samo na trenutak. Kada su se prsti ispružili da oslobode Lori tereta, pocrneše i naduše se kao da su iznenada povređeni. Ožalošćena uzviknu od bola, i gotovo se sruši nazad u grob, trgnuvši ruke, ali ne pre no što joj je koža popucala i potočići prašine - žućkaste kao polen - potekli sa prstiju i pali kroz sunčevu svetlost na prag.

Sekund kasnije Lori je bila na vratima; zatim kroz njih u sigurnost tame iza. Prostorija je bila tek predvorje. Odatle su vodila dvoja vrata: jedna u neku vrstu kapele, druga pod zemlju. Žena u crnom stajala je u ovim drugim, što je dalje mogla od ozleđujuće svetlosti. U žurbi joj je pao veo. Otkrio je lice finih kostiju, usko gotovo do izgladnelosti, što je samo pojačavalo snagu njenih očiju u kojima se odražavala, čak i u ovom najmračnijem uglu, svetlost sa otvorenih vrata, tako da su izgledale kao da gore.

Lori se nije uplašila. Ova žena je bila ta koja je drhtala privijajući uz sebe ozleđene ruke, prelećući pogledom sa Lorinog uzbuđenog lica na životinju.

"Bojim se da je mrtva", reče Lori, pitajući se kakva to bolest muči ženu, ali prepoznajući njenu žalost iz svojih tako svežih uspomena.

"Nije", reče žena, sa spokojnim ubeđenjem. "Ona ne može da umre."

Njene reči su bile tvrdnja, ne molba, ali se odsustvo pokreta u Lorinim rukama suprotstavljalo toj sigurnosti. Ako stvorenje i nije bilo mrtvo, nije mu bilo povratka.

"Hoćeš li mi je dati?" zamoli žena.

Lori je oklevala. Iako su je već bolele ruke od težine tela, i želela je da se oslobodi odgovornosti, nije se usuđivala da pođe dublje u prostoriju.

"Molim vas", reče žena, pružajući ozleđene ruke.

Lori popusti, i ostavi sigurnost vrata i sunčanog predvorja. Napravila je dva ili tri koraka, kada začu zvuk šaputanja. Izvor je mogao da bude samo jedan: stepenice. U kripti je bilo ljudi. Stala je, dok su se u njoj budili strahovi iz detinjstva. Strah od groblja; strah od silazećih stepenica; strah od Podsveta.

"Nema nikoga", reče žena, sa bolom na licu. "Molim te, daj mi Babet."

Kao da želi da umiri Lori, zakoračila je dalje od stepenica, mrmljajući životinji koju je nazvala Babet. Te reči, ili njena blizina, ili možda hladovita tama prostorije, izazvaše odgovor kod stvorenja: drhtaj koji mu prostruja niz kičmu kao električni udar, tako jak da Lori zamalo da izgubi svoj teret. Ženino mrmljanje postade glasnije, kao da opominje umiruće biće, njeno nestrpljenje da ga preuzme postade hitnja. Ali to je bilo neostvarivo. Lori nije bila voljna da priđe ulazu u kriptu, kao i žena da zakorači prema njoj, i u toj ukočenosti životinja pronađe novi život. Jedna šapa joj se spusti na Lorinu dojku kada je biće stalo da se uvija u njenom naručju.

Opomena postade krik...

"Babet!"

...ali ako je stvorenje i čulo, nije htelo da posluša. Pokreti mu se pojačaše: uvijanje u transu i senzualnosti. Jednog trenutka se treslo kao u mukama, sledećeg se kretalo kao zmija koja se oslobađa kože.

"Ne gledaj, ne gledaj!" čula je ženu, ali nije mogla da odvoji pogled od ove zastrašujuće igre. Niti je mogla da preda životinju ženinoj brizi, jer je šapa tako pritiskala da bi svaki pokušaj da se razdvoje pustio krv.

Ali to "Ne gledaj!" imalo je razlog. Sada je bio red na Lori dapodigne glas u panici, kada je shvatila da se dešava nešto protivno razumu.

"Isuse Bože!"

Životinja se preobražavala pred njenim očima. U raskoši uvijanja i grčenja, gubila je svoju bestijalnost; nije preuređivala svoju anatomiju već je omekšavala celom površinom - sve do kostiju - dok ono što je bilo čvrsto nije postalo bezoblična materija. Ovo je bio izvor gorko-slatkog mirisa koji je osetila lspod drveta: materijal u koji se životinja pretapala. U trenutku kada je izgubila čvrstinu, tvar zamalo da joj izmakne iz ruku, ali nju je suština tog bića - volja, možda, možda duša - okupljala u procesu ponovnog oblikovanja. Poslednje što se istopilo bile su kandže, i njihovo rastapanje izazva drhtaj uživanja u Lorinom telu. Ali zbog toga nije zaboravila da je sada slobodna. Užasnuta, požuri da se oslobodi onoga što je imala u rukama, gurajući ga u ženine ispružene ruke kao nečist.

"Isuse", reče, uzmičući. "Isuse. Isuse."

Ali na ženinom licu nije bilo užasa, samo radosti. Niz njene blede obraze tekle su suze dobrodošlice i kapale u topionik na njenim rukama. Lori odvrati pogled prema suncu. Bilo je zaslepljujuće posle tmine unutra. Na trenutak je bila dezorijentisana, i zažmurila je da se oporavi i od grobnice i od svetlosti.

Jecanje je natera da otvori oči. Ovaj put to nije bila žena, već dete, devojčica od četiri ili pet godina, koja je ležala na mestu gde se nalazilo blato promene.

"Babet", reče žena.

Nemoguće, odgovorio je razum. Ovo tanušno bledo dete nije moglo biti ona životinja koju je prenela sa mesta pod drvetom. Bio je to neki mađioničarski trik, ili neka idiotska zabuna u koju je upala. Nemoguće; sve je nemoguće.

"Voli da se igra napolju", pričala je žena, podigavši oči sa deteta prema Lori. "I ja joj govorim: nikad, nikad na sunce. Nikad se ne igraj na suncu. Ali to je dete. Ne razume."

Nemoguće, ponovi razum. Ali negde u dubini bića Lori je već prestala da poriče. Životinja postoji. Transformacija se odigrala. Sada je tu živo dete, plače u majčinim rukama. I ono je stvarno. Svaki trenutak koji je protraćila govoreći NE onom što je bilo tako jasno, bio je izgubljen za shvatanje. To što njeno poimanje sveta ne može da podnese ovakvu misteriju a da ne razori samo sebe, njen je lični problem, i moraće da ga ostavi za neki drugi dan. Sada joj je na pameti bilo da se nađe što dalje od tog mesta, na suncu, gde su se ovi menjači oblika bojali da je slede. Ne usuđujući se da odvoji pogled od njih dok ne bude na svetlosti, posegnula je prema zidu da nađe oslonac za svoje nesigurne korake unazad. Ali Babetina majka je htela da je zadrži još malo.

"Dugujem ti nešto..." poče.

"Ne", odgovori Lori. "Ne želim... ništa... od vas."

Osećala je potrebu da iskaže svoju odvratnost, ali prizor ponovnog sastanka pred njom - dete je pružalo ruku da dotakne majčin obraz, jecaji su se smirivali - bio je tako nežan. Gnušanje se pretvori u začuđenost, strah u zbunjenost.

"Hoću da ti pomognem", reče žena. "Znam zašto si došla."

"Sumnjam", reče Lori.

"Ne gubi vreme ovde", odgovori žena. "Ovde ništa nećeš naći. Midijan je dom za Noćni soj. Samo za Noćni soj."

Glas joj se spustio; bio je jedva čujan šapat.

"Noćni soj?" reče Lori, malo glasnije.

Žena je izgledala kao da je nešto muči.

"Ššš..." reče. "Ovo ne bi trebalo da ti govorim. Ali dugujem ti, bar ovoliko."

Lori se više nije povlačila prema vratima. Instinkt joj je govorio da sačeka.

"Znate li čoveka koji se zove Bun?" reče.

Žena zausti da odgovori, lice joj je odavalo sukobljena osećanja. Htela je da odgovori, videlo se, ali strah ju je sprečavao da progovori. Nije ni bilo važno. Njeno oklevanje bilo je dovoljno rečito. Znala je Buna, ili ga je bila znala.

"Rejčel."

Glas je došao sa vrata koja su vodila pod zemlju. Muški glas.

"Odlazi", naredio je. "Nemaš šta da kažeš."

Žena pogleda prema stepenicama.

"Gospodine Lajlsberg", reče, s poštovanjem. "Spasila je Babet."

"Znamo", dođe glas iz tame. "Videli smo. Ipak, moraš da podeš."

Mi, pomisli Lori. Koliko ih još ima pod zemljom, koliko još od Noćnog soja?

Osećajući se sigurno zbog blizine vrata, ona se suprotstavi glasu koji je hteo da ućutka njenog informatora.

"Spasila sam dete", reče. "Mislim da zaslužujem nešto za uzvrat."

U tami zavlada tišina; zatim se u njenom srcu zacrvene tačka užarenog pepela i Lori shvati da gospodin Lajlsberg stoji gotovo na vrhu stepeništa, gde bi ga svetlost spolja morala osvetliti, ma koliko slabo, ali senke oko njega bile su nekako zgusnute, i činile ga nevidljivim, osim žara njegove cigarete.

"Dete nema život koji bi se mogao spasiti", obrati se on Lori, ili ono što ima je vaše. Akо želite." Zastade. "Želite li to? Ako želite, uzmite je. Ona sad pripada vama."

Užasnu je misao iza ovih reči.

"Šta mislite da sam ja?" reče.

"Ne znam", odgovori Lajlsberg. "Vi ste zahtevali nagradu."

"Ja samo tražim odgovor na neka pitanja", pobuni se Lori. "Neću to dete. Nisam divljak."

"Ne", reče glas blago. "Niste. Zato idite. Ovde nemate šta da tražite."

Povukao je dim iz cigarete i u njenoj slaboj svetlosti Lori opazi govornikovo lice. Osećala je da se namerno pokazao baš sada, napuštajući zastor senki da bi se pogledali u oči. I on je, kao Rejčel, bio izmršaveo, njegova mršavost još naglašenija zbog Krupnih kostiju koje su tražile solidniju popunjenost. Sada, sa očima utonulim u duplje, i mišićima lica suviše pljosnatim ispod papirnate kože, dominirao je luk obrva, nakostrešen i nezdravog izgleda.

"Ono nije bilo planirano", reče on. "Nije trebalo da vidite."

"Znam", reče Lori.

"Onda sigurno znate da bi pominjanje ovoga imalo neželjene posledice."

"Ne pretite mi."

"Ne za vas", reče Lajlsberg. "Za nas."

Ona oseti ujed stida zbog svog nerazumevanja. Nije bila od onih ranjivih, ona je mogla da ide po suncu.

"Ništa neću reći", reče mu.

"Zahvaljujem vam", reče on.

Ponovo je povukao, i tamni dim mu izbrisa lice.

"Ono što je dole..." reče iza zastora, "... ostaje dole."

Rejčel na ovo tiho uzdahnu, gledajući dete i blago ga ljuljajući.

"Odlazi", reče joj Lajlsberg, i senke koje su ga skrivale pomeriše se niz stepenice.

"Moram da idem", reče Rejčel, i okrenu se da pođe za njim. "Zaboravi da si bila ovde. Ne možeš ništa da učiniš. Čula si Gospodina Lajlsberga. Ono što je dole..."

"...ostaje dole. Da, čula sam."

"Midijan je za Soj. Ovde nikom nisi potrebna..."

"Samo mi reci", zatraži Lori. "Je li Bun ovde?"

Rejčel je već bila na vrhu stepenica, i sada pođe dole.

"Jeste, zar ne?" reče Lori, napuštajući bezbednost otvorenih vrata, polazeći kroz prostoriju prema Rejčel. "Znači da ste vi ukrali telo."

U tome je bilo nekog užasnog, morbidnog smisla. Ovi obitavaoci grobova, ovaj Noćni soj, onemogućio je Bunov konačni počinak.

"Jeste! Vi ste ga ukrali!"

Rejčel zastade i pogleda unazad ka Lori, lice joj je bilo jedva vidljivo u tami stepeništa.

"Ništa mi nismo ukrali", reče. U odgovoru nije bilo gorčine.

"Gde je onda?' zahtevala je Lori.

Rejčel joj okrenu leđa i senke je potpuno zakloniše.

"Reci mi! Molim te Bože!" Lori zavapi za njom. Iznenada zaplaka, u kovitlacu gneva i straha i frustracije. "Reci mi, molim te!"

Očajanje je ponese niz stepenice za Rejčel. Njeni zahtevi postadoše molbe.

"Čekaj... pričaj sa mnom."

Napravila je tri koraka, zatim još jedan. Na petom koraku se zaustavi, tačnije njeno telo stade, mišići nogu joj se protiv volje ukočiše, odbijajući da je ponesu i korak dalje u tamu kripte. Koža joj se iznenada naježi; puls joj je grmeo u ušima. Nikakva snaga volje nije mogla da savlada taj animalni poriv, koji joj je zabranjivao da silazi dalje; mogla je samo da stoji, prirasla za mesto, i da zuri u dubine. Čak su joj se i suze naglo osušile, i usta su joj bila suva, tako da nije mogla ni da govori. To ne znači da je još želela da zove kroz tamu; bojala se da će sile odozdo odgovoriti na njeno dozivanje. lako ih nije videla, osećaj joj je govorio da su mnogo strašnije od Rejčel i njenog deteta-zveri. Menjanje oblika je bilo gotovo normalna stvar u odnosu na veštine koje su znali oni drugi. Osećala je njihovu izopačenost kao sastojak vazduha. Udisala je i izdisala. Pekla joj je pluća i požurivala srce.

Ako su uzeli Bunovo telo kao igračku sada više ne može do njega. Moraće da se teši nadom da mu je duša na nekom svetlijem mestu.

Poražena, zakorači nazad. Senke kao da nisu htele da je puste. Osećala je kako joj se upliću u bluzu i kače joj se o trepavice, u hiljadu sićušnih niti koje su joj usporavale povlačenje.

"Neću nikome reći", promrmljala je. "Molim vas, pustite me da idem."

Ali senke su i dalje držale, njihova snaga bila je obećanje odmazde ako im bude prkosila.

"Obećavam", reče ona. "Šta još mogu?"

I one iznenada popustiše. Nije shvatala koliko je snažan njihov zahvat dok ga nije nestalo. Ona se zatetura unazad uz stepenice prema svetlosti predvorja. Okrenu leđa kripti i pojuri prema vratima i suncu, napolje.

Bilo je suviše svetlosti. Pokrila je oči i pridržala se rukama za kameni dovratak da bi se održala na nogama, dok se ne navikne na silinu sunca. Ostala je tako nekoliko minuta, oslonjena na zid mauzoleja, naizmenično se tresla i bila ukočena. Pokušala je da hoda tek kada je bila u stanju da pogleda kroz polusklopljene trepavice, i njen put do glavne kapije bio je haos ćorsokaka i pogrešnih skretanja.

Ali kada je konačno stigla do kapije, već se donekle navikla na brutalnost svetlosti i neba. Njeno telo još nije potpuno odgovaralo na komande razuma. Noge odbiše da je ponesu više od nekoliko koraka uz brdo prema Midijanu, preteći da će je potpuno izdati. Njen sistem, preplavljen adrenalinom, rušio se. Ali bar je bila živa. U jednom trenutku, na stepenicama, bila je na samoj Ivici. Senke koje su je držale mogle su da je uzmu, nije sumnjala u to. Da je uzmu u ime Podsveta, i ugas je kao sveću. Zašto su je pustile? Možda zato što je spasila dete, možda su poverovale njenoj zakletvi da će ćutati. Ništa od toga nije nalikovalo na motive monstruma, a ona je morala da veruje da ono što živi ispod Midijanovog groblja zaslužuje to ime. Ko bi drugi, ako ne monstrum, savio gnezdo među mrtvima? Nazvali su se Noćni soj, ali ni reči, ni postupci, ni dobra volja nisu mogli da sakriju njihovu istinsku prirodu.

Pobegla je demonima - stvorenjima truleži i opačine - i možda bi čak izmolila zahvalnicu za svoje oslobođenje da nebo nije bilo tako široko i blistavo, i očigledno lišeno božanstva koje bi je čulo.