I
Istina

Od svih naglih i kasnih noćnih obećanja datih u ime ljubavi, Bun je sada znao, ni za jedno nije tako sigurno da će biti pogaženo kao za ono: "Nikad te neću ostaviti".

Što ti vreme ne ukrade ispred nosa, hoće okolnosti. Uzaludno je bilo nadati se da neće biti tako, beskorisno sanjati da ti svet ipak misli dobro. Sve što nešto vredi, sve čega se držiš da bi sačuvao razum, istruliće ili biti oteto tokom vremena, i ispod tebe će se otvoriti ambis kao što se sad otvorio pod Bunom, i iznenada, bez traga nekom objašnjenju, tebe više nema. Sve je progutao pakao ili nešto gore, ljubavna priznanja i sve.

Njegovi pogledi nisu uvek bili tako pesimistički. Bilo je vreme - ne tako davno - kada je osećao da se sa njega uzdiže teret duševne patnje. Bilo je manje psihotičnih epizoda, ređi su bili dani kada je osećao da bi radije presekao vene nego da čeka duge sate do sledeće doze lekova. Tada je izgledalo da bi možda mogao da bude srećan.

Upravo je to izvuklo iz njega izjavu ljubavi, one reči: "Neću te nikada ostaviti", prošaptane u Lorino uvo dok su ležali u uskom krevetu za koji se nikad nije usuđivao da se nada da će jednog dana morati da bude dovoljno prostran za dvoje. Reči mu nisu došle na vrhuncima strasti. Njihov ljubavni život, kao i mnoge druge stvari među njima, bio je protkan problemima. Ali gde su druge žene odustajale od njega, ne opraštajući mu neuspeh, ona je ustrajala: govorila je da ima vremena da sve dođe na mesto, da imaju sve vreme na svetu. Uz tebe sam dokle god to budeš želeo, izgledalo je da mu poručuje njeno strpljenje.

Nikad mu niko nije ponudio takvu posvećenost, i on je hteo da ponudi svoju za uzvrat. Te reči: "Nikad te neću ostaviti". Bile su to.

Sećanje na njih, i na njenu kožu, gotovo luminoznu u tmini njegove sobe, na zvuk njenog disanja kada je konačno zaspala kraj njega - sve je to još imalo moć da stegne srce, i da steže dalje dok ne zaboli.

Čeznuo je da se oslobodi kako od sećanja tako i od reči, sada kad su mu okolnosti oduzele svaku nadu u njihovo ispunjenje. Ali nisu dale da ih zaboravi. Ostajale su da ga muče, u njegovoj slabosti. Neka mršava uteha bila je pomisao da ona verovatno u isto vreme pokušava da izbriše svoja sećanja, i da će joj to s vremenom možda poći za rukom. Nadao se samo da će ona shvatiti njegovo negiranje sebe kada je izgovorio ono obećanje. Nikada ne bi rizikovao ovaj bol da je samo posumnjao da mu je ozdravljenje konačno moguće i blisko.

Samo sanjaj!

Deker je naglo okončao njegove iluzije, onog dana kada je zaključao vrata kabineta, navukao roletne preko sunčanog, prolećnog dana u Alberti, i rekao, glasom jedva jačim od šapata:

"Bune, mislim da smo u velikoj nevolji, ti i ja."

Drhtao je, Bun je to video, tu činjenicu nije bilo lako sakriti na tako velikom telu. Deker je imao fizikus čoveka koji je svakodnevni angst izbacivao sa znojem u teretani. Čak i njegova odela, sašivena po meri, uvek crna kao ugalj, nisu mogla da ukrote tu masu. Bun je u početku njihove saradnje bio pomalo nervozan zbog toga, osećao se ugrožen lekarevim fizičkim i mentalnim autoritetom. Sada se bojao nestabilnosti te snage. Deker je bio Stena, bio je Razum, bio Spokoj. Ovaj nemir bio je suprotan svemu što je znao o tom čoveku.

"Nešto nije u redu?" upita Bun.

"Sedi, hoćeš li? Sedi i reći ću ti."

Bun posluša. U ovoj sobi Deker je bio gospod Bog. Doktor se zavali u kožnu fotelju i udahnu kroz nos, usta zaključanih u nadole povijen luk.

"Reci mi..." reče Bun.

"Odakle početi."

"Svejedno."

"Mislio sam da ti je bolje", reče Deker. "Zaista sam mislio. Obojica smo mislili."

"Ja i dalje tako mislim."

Deker kratko odmahnu glavom. Bio je čovek sa intelektom dostojnim poštovanja, ali njegove rigidne crte lica malo su toga odavale. Osim možda očiju, koje tog trenutka nisu posmatrale pacijenta, već sto između njih.

"Počeo si da govoriš za vreme seansi", reče Deker, "o zločinima koje misliš da si počinio. Sećaš li se bilo čega u vezi s tim?"

"Znaš da se ne sećam." Transevi u koje ga je Deker dovodio bili su preduboki: "Sećam se tek kada pustiš traku."

"Ove ti neću puštati", reče Deker. "Izbrisao sam ih."

"Zašto?"

"Zato... što se plašim, Bune. Za tebe." Zastađe. "Možda za obojicu."

U Steni se otvarala pukotina i Deker nije mogao ništa da učini da je sakrije.

"Kakvi su to zločini?" upita Bun, s oklevanjem u glasu.

"Ubistva. Opsednut si njima. U prvom trenutku verovao sam da se radi o snovima o zločinu. Uvek si imao agresivnu crtu u sebi."

"A sada?"

"Sada se bojim da si ih zaista počinio."

Nastalo je dugo ćutanje, dok je Bun proučavao Dekera, više radoznalo nego ljutito. Roletne nisu bile potpuno spuštene. Odsečak sunčeve svetlosti padao je preko Dekera, i dalje preko stola između nijh. Na staklenoj ploči nalazila se boca obične vode, dve šolje i velika koverta. Deker se nagnu i dohvati je.

"Ovo što radim verovatno je samo po sebi zločin", reče Bunu. "Privatnost pacijenta je jedna stvar, skrivanje ubice sasvim druga. Ali jedan deo mene još se moli Bogu da se pokaže da sve to nije istina. Hteo bih da poverujem da sam uspeo. Da smo uspeli. Zajedno. Voleo bih da verujem da ti je dobro."

"I jeste mi dobro."

Umesto odgovora Deker razreza kovertu.

"Hteo bih da pogledaš ovo", reče, zavlačeći ruku u kovertu i vadeći na svetlost sunca svežanj fotografija.

"Upozoravam te, nisu prijatne."

Položio ih je na svoj odraz, okrenuvši ih Bunu na uvid.

Upozorenje je bilo na mestu. Gornja fotografija bila je kao fizički udarac. Suočen s tim, oseti kako u njemu raste strah kakav nije osetio otkako je pod Dekerovim staranjem, da bi slika mogla da ga posedne. Gradio je zidove oko tog sujeverja, ciglu po ciglu, ali oni su se sada tresli, i pretili da padnu.

"To je samo slika."

"Tačno", odvrati Deker. "Samo slika. Šta vidiš?"

"Mrtvog čoveka."

"Ubijenog čoveka."

"Da. Ubijenog čoveka."

Ne tek samo ubijenog: iskasapljenog. Život je bio isečen iz njega u pomami rezova i uboda, krv je isprskala sečivo koje mu je odnelo vrat, odnelo mu lice, na zid iza njega. Bio je samo u šorcu, tako da je bilo lako izbrojati rane na njegovom telu, i pored krvi. Bun to i učini, da bi sprečio da ga užas potpuno obuzme. Čak i ovde, u ovoj prostoriji gde je lekar klesao svoje drugo ja u bloku stanja u kome se nalazio njegov pacijent, Bun se nikad nije gušio od užasa, kao sada. Osećao je u dnu usta ukus doručka, ili obroka od prošle večeri, koji mu se podizao iz utrobe, protiv prirode. Izmet u ustima, kao prljavština dela.

Izbroj rane, govorio je sebi, kao da su perle u brojanicama. Tri, četiri, pet na trbuhu i grudima: jedna posebno iskidana, više čerečenje nego rana, toliko razjapljena da se videla čovekova iznutrica. Još dve, na ramenu. A zatim lice, raščinjeno posekotinama. Bilo ih je tako mnogo da se nisu mogle izbrojati, čak i od najposvećenijeg posmatrača. Ostavile su žrtvu van svake mogućnosti prepoznavanja: oči iskopane, odsečene usne, nos u dronjcima.

"Dosta?" reče Deker, kao da je pitanje potrebno.

"Da."

"Ima još dosta da se pregleda."

Otkrio je sledeću, ostavljajući prvu pored svežnja. Na ovoj je bila žena, ispružena na sofi, iskrivljenog gornjeg dela tela u odnosu na donji na način koji život ne bi dopustio. Iako najverovatnije nije bila u srodstvu sa prvom žrtvom, kasapin je stvorio jezivu sličnost. I ovde je postojalo isto odsustvo usana, isti nedostatak očiju. Rođeni od različitih roditelja, postali su blizanci u smrti, uništeni istom rukom.

A ja sam njihov otac? Bun se zateče u pomisli.

"Ne", odgovarao je svaki njegov instinkt, "ja to nisam učinio."

Ali dve stvari ga sprečiše da to iskaže glasno. Prvo, znao je da Deker ne bi ugrožavao pacijentovu ravnotežu na taj način da nije imao dobar razlog. Drugo, odbijanje krivice bilo je bezvredno kada su obojica znali kako je lako Bunov um obmanjivao sebe u prošlosti. Ako je i bio odgovoran za to bezumlje, nije mogao da bude siguran da bi znao za to.

Zato je ostao nem, ne usuđujući se da pogleda prema Dekeru iz straha da će otkriti da je Stena smrvljena.

"Sledeću?" reče Deker.

"Ako moramo."

"Moramo."

Otkrio je treći fotografiju, i četvrtu, polažući ih na sto kao da čita Tarot karte, samo što su ovde sve bile sa likom Smrti. U kuhinji, ležeći u otvorenim vratima frižidera. U spavaćoj sobi, pored lampe i budilnika. Na vrhu stepeništa, na prozoru. Žrtve su bile svih uzrasta i rasa; ljudi, žene i deca. Koji god vampir da je bio počinitelj, nije pravio razlike. Jednostavno je zatirao život gde god bi ga pronašao. Ne brzo, i nikako efikasno. Sobe u kojima su umrli ti ljudi nosile su jasan pečat o tome kako se ubica, zabavljajući se, igrao sa njima. Nameštaj je bio isprevrtan kada su žrtve teturale pokušavajući da izbegnu coup de grace, ostavljajući krvave otiske na zidovima i slikama. Jedna je izgubila prste na oštrici, možda kada je uhvatila, u očajanju; većina je ostala bez očiju. Ali niko nije preživeo, koliko god da se hrabro branio. Svi su na kraju pali, zaplevši se u sopstveni veš, ili tražeći zaklon iza zavese. Pali jecajući; pali povraćajući.

Bilo je ukupno jedanaest fotografija. Svaka je bila različita - prostorije velike ili male, žrtve nage ili u odeći. Ali su sve takođe bile iste: sve o ludilu na delu, snimljene kada je glumac već napustio scenu.

Svemogući Bože, zar je on taj čovek?

Ne nalazeći odgovor, obrati se Steni, i progovori ne dižući pogled sa sjajnih karata.

"Jesam li ja to učinio?" reče.

Čuo je kako Deker uzdiše, ali odgovor nije dolazio, zato se usudi da pogleda svog tužitelja. Kada su sve fotografije bile položene pred njega, osećao je lekarev ispitivački pogled kao bol u koren u kose.

Ali sada još jednom naiđe na te oči skrenute u stranu.

"Molim te, reci mi", reče. "Jesam li to bio ja?"

Deker obrisa vlažne vrećice kože ispod sivih očiju. Više nije drhtao.

"Nadam se da nisi", reče.

Odgovor je bio smešno blag. Ovde se nije radilo o nekom beznačajnom prekršaju. Ovde je to bila smrt puta jedanaest, i koliko bi još moglo da ih bude; daleko od pogleda, daleko od srca?

"Reci mi o čemu sam govorio", reče Bun. "Koje su bile reči..."

"Uglavnom buncanje."

"Pa šta te onda navodi da pomisliš da sam to ja uradio! Morao si imati neki razlog."

"Potrajalo je", reče Deker, "dok nisam povezao celu stvar." Pogledao je dole na mrtvačnicu na stolu, ispravljajući srednjim prstom fotografiju koja je ležala malo ukrivo.

"Dužan sam da pravim tromesečne izveštaje o našem napredovanju. To znaš. Zato puštam jednu po jednu traku sa naših prethodnih seansi da bih dobio uvid kako napredujemo..." Govorio je sporo, umorno. "... i primetio sam da se u tvojim odgovorima ponavljaju iste fraze. Uglavnom skrivene u drugom materijalu, ali prisutne. Izgledalo je kao da nešto ispovedaš, ali nešto tako nezamislivo grozno da ni u transu nisi mogao da navedeš sebe da to izgovoriš. Umesto toga je bio ovaj... kod."

Bun je znao za kodove. Čuo ih je svuda, kada mu je bilo loše. Poruke od zamišljenog neprijatelja u šuštanju između stanica na radiju, ili u brujanju saobraćaja u zoru. Iznenadilo ga je što je i sam savladao veštinu.

"Raspitivao sam se malo, kao uzgred", nastavi Deker, "kod policajaca koje sam lečio. Nisam pitao ništa određeno. Rekli su mi za ubistva. Neke detalje sam, naravno, pronašao u štampi. Izgleda da to traje već dve i po godine. Nekoliko ubistava ovde u Kalgariju; ostala najdalje sat vožnje odavde. Sva delo istog čoveka.

"A to sam ja."

"Ne znam", reče Deker, konačno pogledavši u Buna. "Da sam bio siguran, sve bih prijavio."

"Ali nisi.”

"Sigurno je da ne želim da verujem u to, baš kao i ti. Neću biti ovenčan slavom ako se pokaže da je istina." Bilo je besa u njemu, loše skrivenog. "Zato sam i čekao. I nadao se da ćeš biti ovde kod mene kada se dogodi sledeće ubistvo."

"Hoćeš da kažeš da je neko od onih ljudi umro kada si već znao?"

"Dа", reče Deker suvo.

"ISUSE!"

Pomisao podiže Buna iz stolice; nogom zakači sto. Prizori ubtatuva poleteše.

"Ne podiži glas", zatraži Deker.

"Ljudi su umirali, a ti si čekao?''

"Rizikovao sam zbog tebe, Bune. Moraš to da poštuješ."

Bun se okrenu od njega. Osećao je hladan znoj po leđima.

"Sedi", reče Deker. "Molim te sedi i reci mi šta ove fotografije znače za tebe."

Bun nesvesno pokri rukom donju polovinu lica. Znao je iz Dekerovih objašnjenja šta u jeziku tela znači taj gest. Njegov um je koristio telo da spreči neko nevoljno otkriće; ili da ga potpuno ućutka.

"Bune. Trebaju mi odgovori."

"Ništa; ne znače mi ništa", reče Bun, ne okrećući se.

"Baš ništa?"

"Baš ništa."

"Pogledaj ih ponovo."

"Ne." Bun je bio uporan. "Ne mogu."

Čuo je kako lekar uzdiše, i očekivao novi zahtev da se suoči sa užasima. Ali, baš naprotiv, Dekerov ton bio je umirujući.

"U redu je, Arone", reče on. "Sve je u redu. Skloniću ih."

Bun pritisnu dlanove na zatvorene oči. Duplje su mu bile vrele i mokre.

"Nema ih više, Arone", reče Deker.

"O da, ima."

Još su bile s njim, savršeno upamćene. Jedanaest soba i jedanaest tela, zamrznuta slika u njegovoj glavi, bez mogućnosti za egzorcizam. Zid za koji je Dekeru bilo potrebno pet godina da ga izgradi, srušen je za isto toliko minuta, i to rukom arhitekte. Bun je ponovo bio nasamo, sa svojim ludilom. Čuo ga je kako mu zavija u glavi; iz jedanaest presečenih grkljana, jedanaest otvorenih trbuha. Dah i gas iz creva; pevajući lude stare melodije.

Zašto mu je odbrana tako lako popustila, posle toliko truda? Njegove oči su znale odgovor, suze su tekle iz njih priznajući ono što jezik nije mogao. Kriv je. Šta drugo? Ruke koje je upravo trljao o pantalone, sušeći ih, mučile su i ubijale. Ako bi se i dalje pretvarao samo bi ih naveo na novi zločin. Bolje da prizna, iako ništa ne pamti, nego da im dozvoli samo trenutak bez nadzora.

Okrenuo se i suočio sa Dekerom. Fotografije su bile sakupljene i položene licem nadole na sto.

"Setio si se nečeg?" reče lekar, čitajući promenu na Bunovom licu.

"Da", odgovori on.

"Čega?"

"Ja sam to učinio", reče Bun jednostavno. "Ja sam ih sve ubio."