XVII
Delirijum

Lori je stajala na drugoj strani ulice, preko puta izgorelog restorana, i posmatrala ga pet minuta, očekujući da uoči nekakvu aktivnost. Nije je bilo. Tek je sada, na svetlosti dana, primetila oronulost tog kraja. Deker je dobro izabrao. Šanse da ga neko primeti kako noću ulazi ili napušta zgradu bile su ravne nuli. Čak i sada, usred popodneva, nije se mogao videti prolaznik na ulici, u oba pravca, a onih nekoliko vozila koja su tuda prošla žurila su prema nekom mestu koje je više obećavalo.

Nešto u tom prizoru - možda vrelina sunca, u kontrastu sa Šerilinim neobeleženim grobom - podseti je na njenu samotnu avanturu u Midijanu; ili preciznije, na susret sa Babet. I nije samo njen um bio taj koji joj je oživeo sećanje na devojčicu. Činilo joj se da celim telom proživljava njihovo prvo viđenje. Osećala je na grudima težinu zveri koju je ponela sa mesta ispod drveta. U ušima joj je bilo njeno ubrzano disanje, njen gorko-slatki miris pekao joj je nozdrve.

Senzacije su došle tako snažno da su se gotovo pretvorile u prizivanje; preživljena opasnost upozoravala je na sadašnju. Pričinjavalo joj se da vidi dete kako je posmatra iz naručja, iako nikad nije nosila Babet u ljudskom obliku. Detinja usta su se otvarala i zatvarala, oblikujući molbu koju Lori nije mogla da pročita sa samih usana.

Tada se slike izgubiše, kao kad se filmsko platno zatamni usred projekcije, i ona ostade sa osetima koje je prethodno imala: tu su bili ulica, sunce, spaljena zgrada preko puta.

Više nije bilo smisla da odlaže ponovno suočenje sa zlom. Prešla je ulicu, stala na pločnik, i ne dozvolivši sebi da uspori korak zakoračila kroz ugljenisani dovratak u tamu. Tako se brzo smračilo! Tako brzo zahladnelo! Jedan korak sa sunca, i našla se u drugačijem svetu. Sada joj je korak bio sporiji, tražila je put kroz ruševine između ulaza i kuhinje. U svesti joj je gorela samo ona osnovna namera: da iskopa bar tračak dokaza protiv Dekera. Morala je da potiskuje sve druge misli: odvratnost, žalost, strah. Morala je da ostane hladna i mirna. Da igra Dekerovu igru.

Prikupivši hrabrost, prošla je ispod luka.

Ali ne u kuhinju: u Midijan.

Znala je gde se nalazi, istog trenutka - studen i mrak grobnica nisu se mogli zameniti ni sa čim drugim. Kuhinja je prosto nestala: svaka pločica.

Na drugom kraju prostorije stajala je Rejčel, pogleda podignutog prema tavanici, uznemirenog lica. Na trenutak je pogledala prema Lori, ne pokazujući iznenađenje zbog njenog prisustva. Zatim se ponovo posveti posmatranju i osluškivanju.

"Šta se događa?" reče Lori.

"Tiho", oštro prošapta Rejčel, a tada kao da požali zbog svoje grubosti i pruži ruke. "Dođi meni, dete", reče.

Dete. Znači to je. Ne nalazi se u Midijanu, već u Babet, posmatrajući kroz oči deteta. Ona sećanja koja su joj tako snažno došla na ulici bila su preludijum za sjedinjenje umova.

"Je li ovo stvarno?" reče ona.

"Stvarno?" šapnu Rejčel. "Naravno da je stvarno..."

Reči joj se presekoše, i ona pogleda kćer, ispitivački.

"Babet?" reče.

"Nije..." odgovori Lori.

"Babet. Šta si to učinila?"

Ona pođe prema detetu, koje se povuče pred njom. Pogled kroz ukradene oči vrati joj ukus prošlosti. Rejčel je izgledala nemoguće visoka, njeno približavanje nezgrapno.

"Šta si uradila?" upita ponovo.

"Dovela sam je", reče devojčica. "Da vidi."

Rejčelino lice postade izbezumljeno. Posegnu za kćerkinom rukom. Ali dete je bilo prebrzo za nju. Odmaglila je pre nego što je mogla biti uhvaćena, van Rejčelinog domašaja. Lorin um pođe za njom, ošamućen od brzine vožnje.

"Vraćaj se ovamo", šaputala je Rejčel.

Babet je ignorisala naređenja, i uputila se prema tunelima, zamičući za uglove sa lakoćom nekoga ko poznaje svaki metar lavirinta. Put je odvodio trkača i njegovog putnika dalje od glavnih saobraćajnica u mračnije, uže prolaze, sve dok Babet nije bila sigurna da je ne prate. Naiđoše na otvor u zidu, suviše mali za odraslu osobu. Babet se provuče unutra, u prostor ne veći od unutrašnjosti frižidera, i podjednako hladan: detinje skrovište. Tu sede da povrati dah, prozirući neprobojnu tamu osetljivim očima. Oko nje je bilo okupljeno njeno neveliko blago. Lutka načinjena od trave, sa krunom od prolećnog cveća; dve ptičje lobanje, mala kolekcija oblutaka. I pored svoje različitosti, Babet je bila kao svako drugo dete: osetljiva, sklona ritualima. Ovo je bio njen svet. To što je dopustila Lori da ga vidi bilo je veliko priznanje.

Ali Lori nije bila tu samo da bi videla njenu riznicu. Odozgo su se čuli glasovi, dovoljno glasno da se sve razume.

"O-paaa!" Vide li ti ovo sranje? Tu možeš ’ladno da sakriješ celu jebenu armiju!"

"Ne reci dvaput, Kes."

"Šta je, usr’o si gaće, Tomi?"

"Jok ja."

"Ali tako bazdiš."

"Ma jebi se."

"Zavežite, obojica. Imamo druga posla."

"Odakle da počnemo?"

"Prvo da vidimo ima Ii tragova prčkanja."

"Ovde ima ljudi. Osećam. Deker je bio u pravu."

"’Ajde da isteramo govna da možemo da ih vidimo."

"Misliš... da idemo dole? Ja ne silazim tamo."

"Nema ni potrebe."

"Jebote, pa kako misliš da ih isteramo, dupe glupo?"

Odgovor nisu bile reči već pucanj, koji zazvoni o kamen.

"To ti je k’o da loviš ribu u buretu", reče neko. "Ako neće da izađu neka ostanu dole za stalno."

"A ne treba ni da ih sa’ranjuješ."

Ko su ti ljudi? pomisli Lori. I tek što se to zapitala, Babet se već uspinjala uskim kanalom koji je polazio iz njene sobe za igranje. Bio je jedva prostran za njeno maleno telo; Lori za trenutak oseti klaustrofobiju. Ali odmah zatim dođe nagrada. Gore ih je čekala svetlost dana, i svežina otvorenog prostora, koja, ugrejavši Babetinu kožu, ugreja i Lori.

Prolaz je bez sumnje bio neka vrsta sistema za odvod vode. Dete se provlačilo kroz naplavljeni materijal, zastavši samo da razgleda ostatke krtice, uginule u kanalu. Glasovi sa površine bili su uznemirujuće blizu.

"Ja sam za to da počnemo odavde i otvorimo svaku prokletu rupčagu dok ne nađemo nešto da ponesemo kući."

"Nema te stvari koju bi ja odavde pon’o kući."

"Ne seri, Petin, znaš da hoću zarobljenike! Onoliko zajebanata koliko možemo da povedemo."

"A da se prvo javimo?" upita četvrti glas. Ovaj glas opozicije sada se prvi put javio. "Možda šef ima nova uputstva za nas."

"Jebeš šefa", reče Petin.

"Samo ako me zamoli", odgovori Kes.

Uz opšti smeh koji je usledio razmenjeno je još nekoliko opaski, uglavnom prostakluka. Petin je bio taj koji je prekinuo veselje.

"OK. Navalimo sad na stvar."

"Što pre to bolje", reče Kes. "Može, Tomi?"

"Ja, uvek."

Sada se video i izvor svetlosti prema kome je puzala Babet: rešetkasti poklopac na zidu kanala.

"Čuvaj se sunca", uhvati se Lori u pomisli.

"U redu je", odgovori joj Babetina misao. Očigledno da nije prvi koristila ovu špijunku. Kao zatvorenik bez nade u oslobođenje, zabavljala se kako je znala da bi prekratila vreme. Jedna od tih zabava bilo je posmatranje sveta sa ovog mesta, i izabrala je dobar vidikovac. Rešetka je omogućavala pogled na staze groblja i bila je tako postavljena u zid mauzoleja da na nju nije padala direktna sunčeva svetlost. Babet priljubi lice uz rešetku, da bi jasnije videla šta se dešava napolju.

Lori je mogla da vidi trojicu od četiri govornika. Svi su bili u uniformama, svi su izgledali - i pored odvažnih reči - kao da bi mogli da smisle tuce pogodnijih mesta da se provede vreme od ovoga. Čak i u sred dana, naoružani do zuba i bezbedni na suncu, bili su nervozni. Da su došli da preuzmu najopasnije robijaše bilo bi manje osvrtanja i uznemirenih pokreta nego što ih je bilo sada. Ali ovo je bila teritorija koja je pripadala Smrti, i osećali su se kao uljezi.

U svakoj drugoj prilici uživala bi u njihovoj nelagodnosti. Ali ne ovde, ne sada. Znala je šta ljudi u strahu, i oni u strahu od njihovog straha, mogu da urade.

"Otkriće nas", čula je kako Babet misli.

"Nadajmo se da neće", odgovoriše njene misli.

"Ali hoće", reče dete. "Vidoviti tako kaže."

Ko?

Babetin odgovor bio je slika stvorenja koje je Lori videla dok je išla hodnicima tražeći Buna, stvorenja prekrivenog larvastim ranama koje je ležalo na prostirki u praznoj ćeliji. Sada ga je videla u drugim okolnostima, kako lebdi nad glavama skupa, nošeno od dva pripadnika Soja niz čije oznojene ruke teče njegova goruća krv. Govorilo je, iako mu nije čula reči. Proročanstva, pretpostavljala je; među njima, i ovaj događaj.

"Pronaći će nas, i pokušati da nas pobiju", pomisli dete.

"Pa, hoće li uspeti?"

Dete je bilo nemo.

"Hoće li, Babet?"

"Vidoviti ne zna, jer je među onima koji će umreti. Možda ću i ja."

Ova misao nije imala glasa, došla je kao čisto osećanje, talas tuge kojoj Lori nije mogla da se odupre niti da je izleči.

Jedan od policajaca, Lori primeti, približio se kolegi, i potajno je pokazivao prema grobnici desno od njih. Vrata grobnice bila su malo odškrinuta. Unutra se nešto kretalo. Lori je znala šta će se dogoditi; i dete sa njom. Osetila je kako Babetinim leđima prolazi drhtaj, kako joj prsti stežu rešetku u iščekivanju zla koje će doći. Obojica se odjednom nađoše kod vrata, naglo ih otvarajući. Iznutra se začu povik; neko pade. Prvi policajac se u sekundi obreo unutra, njegov partner odmah za njim, akcija iznenada povuče i drugu dvojicu.

"S puta!" naredi policajac iznutra. Njegov kolega se povuče, i provaljivač, trijumfalno se cereći, izvuče svog zarobljenika iz skrovišta, dok ga je drugi policajac terao otpozadi. Lori je uspela samo da nazre njihovu žrtvu, ali je oštrooka Babet odmah imenova mišlju.

Onaka.

"Na kolena, čmaru!" naredi policajac koji je išao za njim, i saplete ga udarcem po nogama. Čovek se sruši, savijajući vrat da ostane pod zaštitom šešira sa širokim obodom.

"Dobar pos’o, Gibse", iskezi se Petin.

"Ali gde su ostali?" upita najmlađi od četvorice, mršav momak nauljene kratke kose.

"Pod zemljom, Tomi", odvrati četvrti policajac. "Baš k’o što je Ajgerman rek’o."

Gibs se okomi na Onaku.

"Sad će ovaj pizdonja da nam pokaže", reče on. Pogleda Tomijevog kompanjona, oniskog, širokog čoveka. "Ti umeš da postavljaš pitanja, Kes."

"Nema tog koji mi je rek’o ne", odgovori ovaj. "Je l’ tako ili nije?"

"Tako je", reče Gibs.

"Je l' ’oćeš da te on malo preuzme?" Petin se obrati Onaki. Zarobljenik ne reče ništa.

"Mislim da te nije čuo", reče Gibs. "Pitaj ga ti, Kes." "Jakako."

"Pitaj ga jače."

Kes priče Onaki, poseže rukom i smaknu mu šešir sa glave. Onaka smesta poče da vrišti.

"Začepi jebenu gubicu!" zaurla Kes i ritnu ga u stomak. Onaka nastavi da vrišti, skrivajući rukama ćelavu glavu od sunca dok se uspravljao na noge. Očajnički tražeći utehu tame, pošao je prema vratima grobnice, ali je mladi Tomi već bio tamo, preprečivši mu put.

"Odlično, Tomi!" drao se Petin. "Drž’ ga, Kes!"

Oteran nazad na sunce, Onaka poče da se trese kao opsednut.

"Šta je sad, jebote?" reče Gibs.

Zarobljenikove ruke više nisu imale snage da zaštite glavu. Padoše niz bokove, dimeći se, ostavljajući Tomija licem u lice sa njim. Mlađani policajac ne reče ništa. Samo načini dva teturava koraka unazad, usput ispustivši pušku.

"Šta to radiš, kurče glupi?" razdra se Petin. Hitro dograbi Onaku za mišicu da bi ga sprečio da uzme odbačeno oružje. U toj pometnji Lori je bilo teško da vidi šta se zatim dogodilo, ali izgledalo je kao da se meso Onakine mišice rascepilo. Kes ispusti uzvik gađenja; Petinov krik bio je izbezumljen kada je povukao ruku, ispuštajući punu šaku tkanine i prašine.

"Šta to bi jebote?' viknu Tomi. "Šta to bi jebote? Šta to bi jebote?"

"Umukni!" naredi mu Gibs, ali mladić je potpuno izgubio kontrolu. Neprestano je ponavljao isto pitanje:

"Šta to bi jebote?"

Nepometen Tomijevom panikom, Kes pođe da obori Onaku nazad na kolena. Ali je udarac koji je uputio imao veći učinak nego što je nameravao. Onakina ruka se odlomi kod lakta, i pade na zemlju kod Tomijevih nogu. Njegovi povici pretvoriše se u povraćanje. Čak i Kes ustuknu, tresući glavom u neverici.

Onaki više nije bilo pomoći. Noge popustiše pod njim, telo mu je bilo sve lomnije pod udarima sunca. Ali njegovo lice - sada okrenuto Petinu - izazva najglasnije povike, jer sa njega je otpadalo meso i iz očnih duplji izlazio dim kao da mu je mozak u plamenu.

Više nije vrištao. U telu nije bilo snage za to. Samo se spustio na zemlju, zabačene glave kao da želi da požuri sunce, i okonča agoniju. Pre nego što je dodirnuo tlo, neka spona u njemu prekide se sa zvukom kao pucanj. Njegovi raspadajući ostaci razleteše se u oblaku krvave prašine i kostiju.

Lori pokuša da navede Babet da skrene pogled, koliko zbog sebe toliko i zbog deteta. Ali ona odbi da posluša. Čak i kada se stravični prizor završio - i Onaki no telo ležalo razbacano po stazi - ona je pritiskala lice uz rešetku, kao da želi da zapamti svaki detalj ove smrti na suncu. Ni Lori nije mogla da pogleda na drugu stranu, sve vreme dok je dete posmatralo. Delila je svaki drhtaj Babetinih udova; kušala suze koje je zadržavala, ne dopuštajući da joj zamagle pogled. Onaka je bio mrtav, ali njegovi dželati još nisu završili posao. Nameravala je da motri dok god bude imala šta da vidi.

Tomi je pokušavao da obriše sopstvene bljuvotine sa uniforme. Petin je prevrtao nogom deo Onakinih ostataka; Kes je uzeo cigaretu iz džepa na grudima Gibsove košulje.

"Daj da upalim, ’leba ti", reče Kes. Gibs zavuče ruku u džep pantalona tražeći šibice, ne odvajajući oči sa gomile koja se pušila.

"Nikad nisam video ovako nešto", reče Petin, gotovo nezainteresovano.

"Ovaj put si se usr’o, Tomi?" reče Gibs.

"Ma jebi se", dođe odgovor. Tomijevo bledo lice bilo je zajapureno crveno. "Kes je rekao da treba prvo da nazovemo šefa", reče. "Bio je u pravu."

"Koji kurac zna Ajgerman?" primeti Petin, i otpljunu u crvenu prašinu kraj nogu.

"Jesi vid’o lice onog skota?" reče Tomi. "Jesi vid’o kako me je gledao? Zamalo da umrem, kažem ti. Ubio bi me k’o ništa."

"Šta se to ovde dešava?" reče Kes.

Gibs zamalo da pogodi odgovor.

"Sunce", reče. "Čuo sam za takvu bolest. Sredilo ga sunce."

"Nema šeme, čoveče", reče Kes. "Tako nešto nikad nisam čuo ni video."

"E sad smo čuli i videli", reče Petin, ne bez zadovoljstva. "Ovo nije bila halucinacija."

"I šta ćemo sad?" interesovao se Gibs. Imao je poteškoća da drhtavim prstima prinese šibicu cigareti u ustima.

"Da nađemo ostale", reče Petin, "eto šta ćemo."

"Jok ja", reče Tomi. "Ja iz ovih stopa zovem jebenog šefa. Nemamo pojma koliko ima onih nakaza. Možda na stotine. Sam si reko. Možeš da sakriješ jebenu armiju, rek’o si."

"Čega se toliko plašiš?" odvrati Gibs. "Video si šta je bilo sa ovim na suncu."

"Dobro. A šta će da bude kad sunce zađe, krele?" bio je Tomijev odgovor.

Plamen šibice opeče Gibsu prste. On je ispusti, psujući.

"Gledao sam filmove", reče Tomi. "Stvari izlaze noću."

Sudeći po Gibsovom pogledu, i on je gledao iste filmove.

"Možda da ipak pozoveš pojačanje", reče on. "za svaki slučaj."

Lorine misli se žurno obratiše detetu.

Moraš da upozoriš Rejčel. Da joj kažeš šta smo videle.

Oni već znaju, bio je Babetin odgovor.

Ipak im reci. Zaboravi na mene! Reci im, Babet, pre nego što bude kasno.

Neću da te ostavljam.

Ne mogu da li pomognem, Babet. Ne pripadam vama. Ja sam...

Pokušala je da spreči ovu misao da se formira, ali bilo je prekasno.

Ja sam normalna. Sunce ne može da me ubije kao vas. Ja sam živa. Ljudsko biće. Ne pripadam vama.

Nije imala priliku da objasni ovaj ishitreni odgovor. Kontakt je istog trenutka bio prekinut - nestao je pogled iz Babetinih očiju - i Lori se ponovo nađe na pragu kuhinje.

Zujanje muva joj je bilo glasno u glavi. To nije bio odjek Midijana, već realna činjenica. Kružile su po prostoriji ispred nje. Vrlo dobro je znala kakav ih je miris privukao, pune jaja i gladne, i znala je, podjednako dobro, da posle svega što je videla u Midijanu neće podneti da priđe makar i korak lešu na podu. Suviše je smrti bilo u njenom svetu, u njenoj glavi i izvan nje. Akо joj se ne iščupa, poludeće. Osećala je da mora nazad, na svež vazduh, gde će slobodno disati. Možda da nađe neku prostodušnu prodavačicu sa kojom će razgovarati o vremenu, o cenama toaletnog papira; o svemu što je banalno, i predvidljivo.

Ali muve su joj zujale oko ušiju. Pokušala je da ih otera mahanjem. No one su naletale i naletale, iznova, krilima umašćenim smrću, nožicama crvenim od smrti.

"Ostavite me na miru", zajecala je. Ali njen nemir ih je privlačio, u sve većem i većem broju, podigao ih je sa njihove trpeze, skrivene od pogleda iza pećnica. Njen um se borio da prihvati realnost u koju je bila nasilno vraćena, telo da se okrene i napusti kuhinju.

Nije uspelo, ni telo ni um. Oblak muva išao je na nju, njihova brojnost bila je tolika da su postale tama za sebe. Maglovito je zaključila da je takvo mnoštvo nemoguće i da joj je pomućena svest dočarala ovu novu strahotu. Ali ta misao bila je predaleko od nje da bi je sačuvala od ludila; njen um je očajnički posezao za njom ali oblak je već bio tu. Oseti njihove nožice na rukama i licu, kako ostavljaju trag materije u kojoj su gacale: Šeriline krvi, Šeriline pljuvačke, znoja i suza. Bilo ih je toliko da nisu sve mogle da pronađu delić kože da ga zauzmu, pa su počele da joj se zavlače između usana i da joj mile u nozdrve i po očima.

Zar nisu jednom, u snu o Midijanu, mrtvi došli kao prašina, sa sve četiri strane sveta? A ona stajala u srcu oluje - milovana, raznošena - i bila srećna zbog saznanja da su mrtvi u vetru? Ovo je bio parnjak onom snu - užasan u odnosu na divotu prvog. Svet muva nasuprot svetu prašine; svet besvesnog i slepila, mrtvih bez pokopa, bez vetra da ih ponese. Samo muve, da se goste, da u njima ležu i izvedu još muva.

I znala je, poredeći prašinu i muve, šta bi pre odabrala; znala je, dok je napuštala svest, ako Midijan umre - a ona to dopusti - ako Petin, Gibs i prijatelji raskopaju utočište Noćnog soja, da će ona, jednog dana i sama prašina, dotaknuta Midijanovim stanjem - ostati bez mesta za počinak, i pripadati, telom i dušom, muvama.

Tada joj pod polete u susret.