VI
Glinene noge

Grad je zaista bio prazan, kao što je mislio da će biti. Iako su zgrade sa razdaljine od pola milje bile naizgled u dobrom stanju. Bliže ispitivanje pokaza da im je duga nenastanjenost ipak nanela dosta štete. Mada ga je još držalo ono osećanje snage i poleta, bojao se da će ga vremenom gubitak krvi ipak oboriti. Trebalo mu je nešto da poveže ranu, ma koliko bilo primitivno. U potrazi za nekakvom zavesom ili komadom čaršava, otvorio je vrata jedne od kuća i utonuo u tamu unutrašnjosti.

Nije bio svestan, dok se nije našao unutra, da su mu čula postala neobično izoštrena. Oči su mu bez teškoća prozirale pomrčinu, razaznajući jadni krš ostavljen od nekadašnjih stanara, prekriven prašinom koju su godine u suvoj preriji nanele kroz polomljene prozore i izglavljena vrata. Pronašao je platno, komad tkanine sa mrljama od vlage, koji je pokidao zubima i iscepao u trake desnom rukom, dok je levom pritiskao ranu.

Još je bio u tom poslu kada je čuo kako škripe daske na tremu. Zavoj mu ispade iz zuba. Vrata su bila otvorena. A na pragu silueta čoveka koga je Bun znao, iako mu je lice bilo sama tama. Namirisao je Dekerovu kolonjsku vodu; čuo je Dekerov puls; okusio Dekerov znoj uvazduhu.

"Pa", reče lekar. "Tu si."

Na ulici obasjanoj zvezdama upravo se odvijalo razmeštanje snaga.

Bun je slušao, svojim natprirodno oštrim sluhom, zvuke: nervozni šapat, krčanje gasova u crevima, repetiranje oružja u pripremi da obore ludaka ako pokuša da se izmigolji.

"Kako si me našao?" reče on.

"Narcis, ako se ne varam?" reče Deker. "Tvoj drugar u bolnici?"

"Je li mrtav?"

"Bojim se da jeste. Umro je opirući se."

Deker zakorači u kuću.

"Povređen si", reče. "Šta si to uradio sebi?"

Nešto je sprečilo Buna da odgovori. Da li su tajne Midijana bile tako bizarne da se bojao da mu neće verovati? Ili je osećao da su takve prirode da se to Dekera ne tiče? Ovo poslednje sigurno ne. Dekerov entuzijazam da shvati monstruozno uopšte nije dolazio u sumnju. Ko bolji od njega, dakle, da sa njim podeli svoje otkriće? Pa ipak je oklevao.

"Reci mi", reče Deker ponovo. "Kako si se ranio?"

"Kasnije", reče Bun.

"Neće biti kasnije. Mislim da to znaš."

"Preživeću", reče Bun. "Nije tako loše k’o što izgleda. Bar ja tako osećam."

"Nisam mislio na ranu. Mislim na policiju. Čekaju te."

"Znam."

"A ti nećeš da pođeš mirno, zar ne?"

Bun više nije bio siguran. Dekerov glas ga je tako snažno podsećao na vreme kada je bio bezbedan, da je gotovo poverovao da to može ponovo da se ostvari, ako tako doktor samo poželi.

Ali Deker više nije govorio o bezbednosti. Samo o smrti.

"Ti si višestruki ubica, Bune. Očajan. Opasan. Bilo je čupavo dok ih nisam ubedio da me puste do tebe."

"Drago mi je što si uspeo."

"I meni", odvrati Deker. "Hteo sam da se oprostim sa tobom."

"Zašto mora da bude ovako?"

"Ti znaš zašto."

Nije znao; ne sve. Ono što je znao, i bio sve uvereniji u to, bilo je da je Pelokvinu rekao istinu.

Nisi ti Noćni soj, rekao je.

I nije - nedužan je.

"Nisam nikog ubio", promrmlja.

"Znam", odgovori Deker.

"Zbog toga nisam mogao da se setim onih soba. Nikada nisam ni bio u njima."

"Ali sada se sećaš."

"Samo zato..." Bun zastade i zagleda se u čoveka u odelu boje uglja. "...zato što si mi ti pokazao."

"Naučio te", ispravi ga Deker.

Bun nastavi da zuri, čekajući objašnjenje koje neće biti kao ono u njegovoj glavi. To nije mogao biti Deker. Deker je bio razum, Deker je bio Spokoj.

"Večeras je dvoje dece umrlo u Vestloku", nastavio je lekar. "Tebe optužuju za to."

"Nisam nikad bio u Vestloku", pobuni se Bun.

"Ali ja jesam", odvrati Deker. "Postarao sam se da vide slike; tamošnji ljudi. Ubice dece su najgori. Bolje da umreš nego da te predaju njima."

"Ti?" reče Bun. "To si bio ti?"

"Da."

"Sve njih?"

"I još neke."

"Zašto?"

Deker se začas zamisli.

"Zato što volim to", reče jednostavno.

I dalje je izgledao tako normalno, u svom dobro skrojenom odelu. Čak mu ni lice, koje je Bun sada mogao jasno da vidi, nije odavalo tračak ludila pritajenog ispod površine. Ko bi se dvoumio videvši krvavog čoveka i drugog, čistog, ko je bezumnik a ko njegov vidar? Ali pojave su privid. Samo su čudovišta, Midijanova deca, preobražavala svoje meso da se pokažu onakva kakva jesu. Drugi su se krili iza svog spokoja, i planirali smrt dece.

Deker izvuče pištolj iz unutrašnjosti sakoa.

"Naoružali su me", reče. "U slučaju da izgubiš kontrolu."

Ruka mu je podrhtavala, ali sa te razdaljine bilo je teško promašiti. Uskoro će sve biti gotovo. Zrno će poleteti i on će umreti, sa svim ovim nerazjašnjenim misterijama. Njegova rana; Midijan; Deker. Tako mnogo pitanja na koja neće nikad odgovoriti.

Neće biti drugog trenutka posle ovog. Zavitlavši tkaninu, koju je još imao u ruci, na Dekera, istovremeno se baci u stranu, iza nje. Deker opali, i hitac ispuni prostoriju zvukom i svetlošću. U trenutku kada je platno dodirnulo pod, Bun je već bio kod vrata. Možda je bio na metar od njih kada bijesnu novi pucanj. Časak kasnije dođe i zvuk. A sa zvukom i udarac u leđa koji ga odbaci napred, kroz vrata i na trem.

Pratio ga je Dekerov uzvik.

"Ima oružje!"

Bun začu kako se senke pripremaju da ga obore. On podiže ruke u znak predaje; zausti da poviče da nije kriv.

Ljudi, sakriveni iza automobila, videli su samo njegove krvave ruke; dovoljna krivica. Otvoriše vatru.

Bun je čuo kako dolaze meci - dva sa leva, tri sa desna, a jedan pravo napred, usmeren u njegovo srce. Imao je vremena da se čudi kako su spori, i muzikalni. Zatim ga pogodiše: u gornji deo bedra, trbuh, slezinu, rame, obraz i srce. Stajao je uspravno nekoliko sekundi; tada neko ponovo opali, i nervozni prsti poslaše drugi pljusak olova. Dva zrna široko promašiše. Ostala pronađoše metu: krilo, koleno, dva u grudi, jedan u slepoočnicu. Ovaj put ga oboriše.

Kada je udario o zemlju, osetio je kako se rana koju mu je zadao Pelokvin grči kao drugo srce; njeno prisustvo bilo je za čudo utešno u trenucima dok mu se gasila svest.

Negde u blizini čuo je Dekerov glas, i njegove korake kako mu se približavaju, kada je izašao iz kuće da pregleda telo.

"Sjebasmo kopile", reče neko.

"Mrtav je", reče Deker.

"A ne, nisam", pomisli Bun.

Zatim više nije mislio.