VII
Teški putevi

Saznanje da je Bun otišao od nje, bilo je dovoljno teško, ali je ono što je usledilo bilo mnogo gore. Pre svega, naravno, onaj telefonski poziv. Samo je jednom srela Filipa Dekera, i nije mu prepoznala glas dok se nije predstavio.

"Bojim se da imam neke loše vesti."

"Pronašli ste Buna."

"Da."

"Povređen je?"

Sa druge strane tišina. Znala je šta sledi pre nego što je tišina prekinuta.

"Na žalost, mrtav je, Lori."

I konačno su bile tu, vesti za koje je napola znala da će doći, zato što je bila tako srećna, a to nije moglo da potraje. Bun joj je promenio život do neprepoznavanja. Njegova smrt će imati iste posledice.

Zahvalila je doktoru za to što joj je lično saopštio, umesto da dužnost prepusti policiji. Zatim je spustila slušalicu, i čekala da poveruje.

Mnogi iz njene okoline govorili su da joj se čovek kao Bun nikada ne bi udvarao da je bio zdrav; time nisu hteli da kažu da je u svojoj bolesti slepo birao, već da njegovo lice, koje je izazivalo toliko uznemirenje kod onih osetljivih na tuđa lica, nikada ne bi bilo u društvu takve lepote da um iza njega nije neuravnotežen. Ove primedbe bi je duboko ujele, jer je u svom zlatnom srcu poverovala da su istinite. Bun je imao malo od imovine, ali njegovo lice bilo je njegovo blago, i privlačilo je ljude da ga zaneseno proučavaju, što bi ga uvek uznemirilo i posramilo. Nije mu se ni malo dopadalo što zure u njega. Lori se više nego jednom pobojala da će se unakaziti u nadi da će tako pokvariti ono čime je privlačio pažnju, i taj njegov poriv se ispoljavao u potpunom zanemarivanju spoljnog izgleda. Znao je danima da ide neopran, nedeljama bez brijanja, po pola godine neošišan. Ali to nije mnogo obeshrabrilo njegove obožavaoce. Opsedao ih je jer je i sam bio opsednut; ništa drugo.

Što se tiče nje, nije gubila vreme da razuverava prijatelje. Umesto toga svodila je razgovore o njemu na najmanju meru, posebno kada bi se povela reč o seksu. Spavala je sa Bunom ukupno tri puta, svaki pokušaj je bio katastrofa. Znala je šta bi govorkanja učinila od toga. Ali njegov nežan, željan postupak govorio joj je da su njegove predigre bile više od pukog otaljavanja dužnosti. On jednostavno nije mogao da ih dovrši, što ga je dovodilo do bezumnog besa, a posle svega do takve depresije da je morala da se drži dalje od njega, umirujući njihove razmene emocija da ne bi izazvala dalje neuspehe.

Ali često je sanjala o njemu, i postavke su bile nesumnjivo seksualne. Samo ona i Bun u golim sobama, u jebačini. Ponekad bi ljudi lupali na vrata da ih puste da uđu i gledaju, ali nikada nisu ulazili. Pripadao joj je potpuno, u svoj svojoj lepoti i jadu.

Ali samo u snovima. Sada više nego ikad, samo u snovima.

Njihova priča bila je završena. Više neće biti onih crnih dana, kada su njegovi razgovori bili krug poraza, niti trenutaka iznenadnog razvedravanja kada bi slučajno pronašla reči koje bi mu dale nadu. Ne da je bila nepripremljena za nagli kraj. Ali na ovakav, jeste. Jeste na Buna demaskiranog kao ubicu i ustreljenog u nekom mestu za koje nikad nije čula. Ovo je bio pogrešan kraj priče.

Ali koliko god bio loš, sledilo je nešto gore.

Posle telefonskog poziva došlo je neizbežno unakrsno ispitivanje u policiji: da li je ikad posumnjala da se on bavi nezakonitim radnjama? Da li je bio nekad nasilan prema njoj? Rekla im je nekoliko puta da je nikada nije dotakao osim u ljubavi, a i tad uz mnogo ohrabrivanja sa njene strane. Izgledalo je da u njenoj priči nalaze prećutno priznanje njegove nenormalnosti, i razmenjivali su značajne poglede dok im je crveneći pričala o njihovom vođenju ljubavi. Kada su završili saslušanje, predložili su joj da identifikuje telo. Pristala je. Iako je bila upozorena da to neće biti prijatna dužnost, htela je da se oprosti od njega.

Tada su okolnosti, koje su u poslednje vreme bile čudne, postale još čudnije.

Bunovo telo je nestalo.

Isprva niko nije hteo da joj kaže zašto je identifikacija odložena; bila je odbijena sa izgovorima koji su nekako šuplje zvučali Konačno su, ipak, morali da joj kažu istinu. Leš, ostavljen preko noći u policijskoj mrtvačnici, jednostavno je nestao. Niko nije imao pojma kako je ukraden - mrtvačnica je bila zaključana, i nije bilo tragova provale - niti zašto. Istraga je bila u toku ali je, sudeći po zbunjenim licima prenosilaca novosti, bilo malo nade da će pronaći kradljivce tela. Pretres slučaja Arona Buna moraće da bude nastavljen bez njegovog leša.

Mučilo je to što on možda nikada neće počinuti u miru. Pomisao na njegovo telo kao igračku nekog perverta, ili još gore, kao neku strašnu relikviju, opsedala ju je dan i noć. Užasnula ju je sopstvena moć da zamisli sve zloupotrebe njegovih jadnih ostataka, mašta joj je pošla silaznom spiralom morbidnosti koja ju je - po prvi put u životu - učinila zabrinutom za mentalne procese svoga uma.

Bun je za života bio misterija, njegova naklonost čudo koje joj je pružalo osećanje o sebi kakvo nikad nije imala. Sada se, u i smrti, ta misterija produbila. Izgledalo joj je da ga uopšte nije poznavala, čak i u onim trenucima potresne lucidnosti između njih, kada je bio spreman da bukvalno otvori lobanju sve dok ona ne izgna sav nemir iz njega; čak i tada krio je onaj tajni život ubice od nje.

Izgledalo joj je nemoguće. Kada bi ga sada zamislila, kako pravi idiotske grimase pred njom, ili jeca u njenom krilu, pomisao da ga nikada nije poznavala je bolela kao fizička povreda. Mora nekako da zaleči tu ranu, ili da se spremi da nosi žig njegovog izdajstva doveka. Mora da sazna zašto ga je njegov drugi život povukao u ponor. Možda je najbolje rešenje da pođe u potragu od mesta gde su ga našli. Da pođe u Midijan. Možda će tamo otkriti odgovor.

U policiji su joj naložili da ne napušta Kalgari, ali ona je bila stvorenje impulsa kao njena majka. Probudila se u tri ujutru sa idejom da ide u Midijan. U pet se već pakovala, i sat posle svitanja bila je na Autoputu br.2, prema severu.

U početku je išlo dobro. Prijalo joj je da se malo odvoji od posla - gde će nedostajati, ali koga briga? - i od stana, sa svim onim podsetnicima na njen život sa Bunom. Nije putovala na slepo, ali prokleto blizu toga; nije našla nijednu mapu na kojoj bi bilo obeleženo mesto po imenu Midijan. Čula je, ipak, kako se pominju druga mesta, kada je bila u policiji. Jedno je bilo Goli Vrat, sećala se - a njega je bilo na kartama. To će joj biti cilj.

Znala je malo ili ništa o predelu kojim je putovala. Njena porodica došla je iz Toronta - sa civilizovanog Istoka, kako ga je zvala njena majka do poslednjeg dana života, prebacujući mužu zbog selidbe koja ih je bacila u provinciju. Njene predrasude vremenom su ipak izbledele. Prizor žitnih polja koja se prostiru dokle dopire pogled nikada nije bio previše inspirativan za Lorinu maštu, i za sve vreme vožnje nije videla ništa što bi joj promenilo mišljenje. Žitarice su bile ostavljene da rastu, njihovi sejači i žeteoci otišli su nekim drugim poslom. Monotonija pustih polja umarala ju je više nego što je očekivala. Prekinula je putovanje u Mek Lenanu, na sat vožnje od Reke Pomirenja, i prespavala noć na miru u motelu, da bi se probudila rano, čila, i nastavila put. Očekivala je da do podneva stigne do Golog Vrata.

Ali stvari se nisu odvijale tako dobro. Negde istočno od Reke Mira se izgubila, i morala je da vozi šezdeset kilometara u pravcu za koji je pretpostavljala da je pogrešan dok nije naišla na benzinsku pumpu i nekoga da joj pokaže put.

Na pumpi su se dva dečaka igrala plastičnim armijama u prašini kraj stepenica ureda. Njihov otac, čiju su plavu kosu nasledili, zgnječio je cigaretu između bataljona i došetao preko do kola.

"Čime mogu da vas uslužim?"

"Nalijte benzin, molim. I jedna informacija, ako može?"

"To košta", rekao je, bez osmeha.

"Tražim mesto koje se zove Goli Vrat. Poznajete li ga?"

Ratne igre iza njega se zaoštriše. On se okrenu prema deci.

"Hoćete da umuknete?" reče.

Dečaci se pogledaše ispod oka, i umiriše se, sve dok se nije okrenuo ka Lori. Duge godine na suncu učinile su ga prerano starim.

"Šta ćete u Golom Vratu?" reče.

"Pokušavam... da nađem nekog."

"Jel'te?" odgovori on, neskriveno zainteresovan. Uputi joj osmejak, predviđen za bolje zube od njegovih. "Neko koga znam? Ovuda ne prolazi mnogo stranaca?"

Pomislila je da neće škoditi ako pita. Posegnula je nazad u kola i izvadila fotografiju iz torbe.

"Ovog čoveka sigurno niste videli?"

Na stepenicama je besneo Armagedon. Okrenuo se prema dečacima pre nego što je pogledao fotografiju.

"Rek'o sam da začepite jebene gubice!" reče, zatim se ponovo okrenu da prouči sliku. Istog trenutka je reagovao: "Vi poznajete ovog ovde?"

Lori je oklevala. Sirovo lice pred njom je piljilo. Bilo je kasno da glumi neznanje.

"Da", rekla je, trudeći se da zvuči ravnodušno. "Znam ga."

I znate šta je uradio?" Usna mu se izvi dok je govorio. "Bile su slike o njemu. Video sam." Ponovo se okrenu dečacima. "Ma 'oćete da kušujete, bre?"

"Nisam ja", pobuni se jedan.

"Jebe mi se koji je!" stiže odgovor.

Pošao je prema njima, podignute ruke. Za sekund su mu nestali iz domašaja, napustivši svoje armije u strahu od njega. Njegov bes na decu i gađenje na sliku stopiše se u jednu sveobuhvatnu ogorčenost.

'Jebena životinja", reče on, okrećući se Lori. "Eto šta je bio. Jebena životinja."

Besno joj je vratio izgužvanu fotografiju. "Vraški je dobro što su ga smakli. Šta ćete vi, da idete da blagoslovite mesto?"

Bez reči je uzela fotografiju iz njegovih uljanih prstiju, ali dobro shvati njen izraz lica. To ga ne pokoleba da nastavi tiradu.

"Takvog čoveka treba umlatiti k’o psa. K’o jebenu džukelu."

Ona ustuknu pred njegovom žestinom, ruke su joj tako drhtale da je jedva otvorila vrata automobila.

"Zar vam ne treba benzin?" reče on iznenada.

"Idi do đavola", odvrati ona.

Izgledao je zapanjen.

"Ma koji vam je?" izdra se.

Ona okrenu starter, moleći se poluglasno da je kola ne zafrknu baš sad. Imala je sreće. Žurno vozeći dalje, pogledala je u ogledalo i videla kako čovek viče za njom kroz prašinu koju je podigla.

Nije joj bilo jasno otkud njegov bes, ali znala je na koga će se obrušiti: na decu. Beskorisno je nervirati se zbog toga. Svet je pun nasilnih očeva i tiranskih majki; a ako ćemo pravo, i okrutne i bezobzirne dece. To je jednostavno tako. Nije na njoj da menja celu vrstu.

Olakšanje zbog srećnog uzmaka odložilo je za nekih deset minuta svaku drugu reakciju, ali tada i ono prođe, i obuze je drhtavica, tako silovita da je morala da stane na prvi znak civilizacije i nađe neko mesto da se smiri. Uskoro je naišla na mali restoran usred šačice prodavnica, gde je naručila kafu i parče slatke pite, zatim je otišla u toalet da ispljuska zajapurene obraze hladnom vodom. Samoća, makar i ugrabljena, bila je pravi poticaj za suze. Zureći u svoje podnadulo, zgrčeno lice u ogledalu, počela je da jeca tako žestoko da je ništa - čak ni ulazak nove gošće - nije moglo zaustaviti.

Pridošlica nije učinila ono što bi Lori učinila u sličnoj situaciji, i povukla se. Umesto toga ona reče, hvatajući Lorin pogled u ogledalu:

"Šta je? Muškarci ili novac?"

Lori izbrisa prstima suze.

"Molim?" reče.

"Kada ja plačem..." reče devojka, provlačeći četku kroz kosu obojenu kanom, "...to je uvek zbog muškaraca ili zbog novca."

"A tako." Devojčina otvorena radoznalost pomogla joj je da zadrži nove suze. "Muškarac", reče Lori.

"Ostavio te, a?"

"Ne baš."

"Isuse", reče devojka. "Da se nije vratio? To je možda još gore."

Primedba izmami od Lori slabašan osmejak.

"Obično se vraćaju ono pogrešni, jel’ da?" nastavi devojka. "Lepo im kažeš da odjebu, a oni se samo vraćaju, kao kučići..."

Ove poslednje reči podsetiše Lori na scenu u garaži, i suze počeše ponovo da naviru.

"Ma ućuti već jednom, Šeril", izgrdi se pridošlica, "samo ćeš da uprskaš još više."

"Ne", reče Lori. "Zaista ne. Potreban mi je razgovor."

Šeril se nasmeši.

"Tako gadno kao meni kafa?"

Zvala se Šeril Margaret Klark, i umela je da navede anđela na ogovaranje. Na kraju drugog sata razgovora i posle pete kafe, Lori joj je ispričala celu tužnu priču, od prvog susreta sa Bunom do trenutka kada su ona i Šeril izmenjale poglede u ogledalu. Šeril je i sama imala svoju priču - više komičnu nego tragičnu - O strasti njenog ljubavnika prema automobolima, o njenoj strasti prema njegovom bratu, što se završilo teškim rečima i razlazom. Otputovala je da malo pročisti glavu.

"Nisam to radila još od detinjstva", pričala je, "da tek tako pođem kud mi se ćefne. Zaboravila sam kako to prija. Možda bismo mogle da nastavimo put zajedno. Do Golog Vrata. Uvek sam htela da vidim to mesto."

"Stvarno?"

Šeril se nasmeja.

"Ma ne. Ali taj pravac je dobar k’o i svaki drugi. Skitarama je svejedno kuda idu."