III

     Nije Haui pritekao u pomoć Džo-Bet u njenom usamljeničkom užasu već plima, koja ju je dohvatila i ponela... dok je ona svaki čas sklapala oči (a i kada ih je držala otvorene, bile su zamagljene od suza)... prema mestu koje je videla, mada samo na trenutak, kada su ona i Haui zajedno plivali u Suštini: Efemeris. U elementu koji ju je izdigao začinjao se metež, ali ona toga nije bila svesna isto kao što nije bila svesna ni blizine ostrva. To nije bio slučaj i sa ostalima. Da je bila svesnija svoje okoline, primetila bi tanani, ali neporeciv nespokoj koji je strujao među dušama što su plivale u eteru Suštine. Njihovo kretanje nije više bilo tako postojano. Poneki... možda oni koji su bili prijemčiviji za glasine koje su strujale eterom... prestali su da napreduju i ostali da vise u tami poput utopljenih zvezda. Drugi su se spustili dublje, u nadi da će izbeći kataklizmu o kojoj se šaputalo. Preostali, njih veoma mali broj za sada, potpuno su zgasli, probudivši se u svojim krevetima u Kozmu zahvalni što su izbergli opasnost. Međutim, za većinu je ta poruka bila suviše prigušena da bi je mogli čuti; ili ako su je čuli, njihov nespokoj je nadjačalo zadovoljstvo što se nalaze u Suštini. Oni su se uzdizali i padali, uzdizali i padali, a put ih je više nego često nosio tamo gde se i Džo-Bet uputila: ka ostrvu u san-moru.

     Efemeris.
     To ime je odzvanjalo u Hauijevoj glavi još od trenutak kada je čuo Flečera kako ga prvi put izgovara.
     Šta ima na Efemerisu? upitao je, zamišljajući nekakvo rajsko ostrvo. Odgovor njegovog oca nije ga baš naročito prosvetlio. Velika i tajna predstava, rekao je, a taj odgovor je nametao desetinu novih pitanja. Sada, kada se ostrvo pomaljalo pred njim, zažalio je što nije bio uporniji u traženju odgovora na ta pitanja. Čak i iz daljine bilo je sasvim jasno da je njegova predstava o tom mestu bila krajnje nepotpuna. Isto kao što Suština nije bila ni u kakvom konvencionalnom smislu more, tako je i Efemeris zahtevao ponovno definisanje reči ostrvo. Kao prvo, on nije predstavljao jedinstveno tlo već se sastojao od mnoštva komada tla, možda njih na stotine, spojenih stenovitim lukovima, tako da je ceo arhipelag podsećao na ogromnu, plutajuću katedralu, sa mostovima poput potpornih stubova, ostrvskim kulama koje su bile sve više što ste bili bliže središnjem ostrvu sa koga su se uzdizali čvrsti stubovi dima u susret nebu. Ta sličnost je bila suviše snažna da bi bila slučajna. Ova slika predstavljala je, izvan svake sumnje, podsvesno nadahnuće arhitekata širom sveta. Graditelji katedrala, kula, pa čak... ko zna?... možda i deca koja se igraju kockama, čuvali su ovo mesto iz sna negde u pozadini svojih umova i izražavali su mu poštovanje kako su najbolje umeli i znali. Pa ipak, njihova remek dela mogla su biti samo približnosti, kompromisi sa gravitacijom i ograničenjima njihovog medijuma. Niti su mogli ikada da čeznu za nečim tako masivnim. Efemeris je bio širok mnogo milja, nagađao je Haui, i nije bilo dela koji nije dotakao genije. Ako je predstavljao prirodni fenomen (a ko je mogao znati šta je to prirodno, na jednom takvom mestu kao što je um?), onda se priroda ovde pokazala mahnito domišljatom. Naterala je čvrstu materiju da igra igre koje bi u svetu koji je ostavio za sobom bili u stanju da igraju samo oblak ili svetlost. Napravila je kule tanane poput trske na čijim vrhovima su balansirale kugle veličine kuća; lica stena izdubila je poput školjki i zidova kanjona koji su izgledali kao da se nadimaju poput zavesa na prozorima; napravila je spiralna brda; oblikovala gromade da liče na grudi, i pse, i otpatke sa nekog ogromnog stola. Toliko sličnosti, ali ni za jednu nije mogao biti siguran da je namerna. Delić u kome je nazro lice predstavljao je deo jedne druge sličnosti viđene u narednom trenutku, svaka interpretacija predmeta u trenu je bila u stanju da se izmeni. Možda su sve one bile istinite, sve namerne. Možda nijedna to nije bila, a ova igra sličnosti predstavljala je, poput stvaranja onog doka kada se tek približio Suštini, način njegovog uma da ukroti ogromnost. Ako je to bilo u pitanju, postojao je jedan prizor kojim on nije uspeo da ovlada: ostrvo u središtu arhipelaga, koje se izdizalo pravo iz Suštine, pravo uvis, dim koji je prodirao iz bezbrojnih pukotina u zidovima uzdižući se isto tako uspravno. Njegovu kupolu potpuno je skrivao dim, ali kakva god tajna da je ležala iza njega, predstavljala je nektar za duhove-svetla, koji su se uzdizali do nje rasterećeni, bez tela i krvi, ne ulazeći u dim već lagano u prolazu dodirujući njegov cvet. Pitao se da li ih strah sprečava da zađu u dim, ili je on predstavljao čvršću prepreku nego što se to činilo. Možda će otkriti odgovor kada priđe bliže. Žudeći da što pre tamo stigne, pomogao je plimi i sam zamahujući rukama, tako da se već posle deset ili petnaest minuta pošto je prvi put ugledao Efemeris, nasukao na njegovu plažu. Bila je mračna, mada ne onako mračna kao Suština, i gruba pod njegovim dlanovima; nije bila prekrivena peskom već korom, nalik na koral. Da li je moguće, iznenada se upitao, da je arhipelag bio stvoren na isti način kao i ostrvo koje je video da pluta među otpacima iz Vensove kuće, da je bio stvoren oko prisutnih ljudskih bića u Suštini? Ako je to bio slučaj, pre koliko vremena mora da su oni stigli u san-more, da bi postali u toj meri masivni?
     Krenuo je duž plaže, izabravši levu stranu umesto desne, jer je uvek kada bi se našao na raskršću dva puta o kojima je znao podjednako malo, birao onaj levi. Držao se ivice mora, u nadi da će na plaži pronaći Džo-Bet, zahvaljujući istoj onoj struji koja je njega zahvatila. Pošto je izišao iz umirujućih voda, njegovo telo više nije bilo pridržavano i milovano, i spopale su ga strepnje kojih ga je more oslobodilo. Prva, da bi danima mogao da pretražuje arhipelag, čak i nedeljama, a da uopšte ne nađe Džo-Bet. Druga, da mu čak i da je pronađe, predstoji mu borba sa Tomi-Rejom. A Tomi-Rej nije bio sam; on je u Vensovu kuću stigao sa fantomima. Treća: i to je bila, na neki način, poslednja od njegovih strepnji, međutim, postajala je sve važnija... da se nešto u Suštini menjalo. Više nije vodio računa o tome koje su reči najviše odgovarale ovoj stvarnosti: da li je u pitanju neka druga dimenzija ili stanje uma bilo je svejedno. To je, verovatno, ionako bilo jedno i jedinstveno. Međutim, važna je bila svetost ovog mesta. Ni za trenutak nije posumnjao da je sve ono što je napabirčio o Suštini i Efemerisu tačno. Ovo je bilo mesto na kome sve vrste koje znaju za slavu mogu videti ponešto. Nepromenjivo mesto; udobno mesto, na kome se zaboravljalo na telo (osim u slučaju prolaznika kakav je bio i on) i na kome je duša koja sneva upoznavala let i tajnu. Ali postojali su tanani znaci... pojedini su bili tako tanani da nije bio u stanju da upre prst u njih... da san mesto nije bilo bezbedno. Talasići koji su zapljuskivali plažu, sa plavkastim krestama, nisu bili onako ritmički kao kada je izišao iz mora. Kako se činilo, na sličan način se izmenilo i kretanje svetala u Suštini, kao da se nešto događalo u sistemu što ga je uznemiravalo. Sumnjao je da je za to odgovorno nasilno upadanje tela i krvi iz Kozma. Suština je bila ogromna i umela je da iziđe na kraj sa onima koji su se opirali mirnoći njenih voda: video je taj proces na delu. Ne, šta god da je narušavalo taj mir moralo je biti mnogo značajnije od njegovog prisustva, ili od prisustva bilo kog uljeza sa druge strane.
     Počeo je da nailazi na dokaze tih upada, izbačene na obalu. Okvir vrata, komade razmrskanog nameštaja, jastuke i, neizbežno, delove Vensove zbirke. Nedaleko od ovog bednog đubreta, iza okuke plaže, našao je nadu da je plima mogla i Džo-Bet doneti ovamo: još jednog preživelog. Stajala je na samoj ivici Suštine, zureći preko mora u daljinu. Ako ga je i čula kako dolazi, nije pogledala u njegovom pravcu. Njeno držanje (ruke koje mlitavo vise pored tela, opuštena ramena) i upornost njenog pogleda nagoveštavali su da se radi o opčinjenoj osobi. Iako mu je bilo mrsko da prekine njen trans, ako je to bio njen način da se nosi sa šokom usled prinudne promene mesta, nije imao izbora:
     "Izvinite", oslovi je on, svestan da je njegova učtivost patetična u ovakvim okolnostima, "jeste li sami ovde?"
     Okrenula je glavu ka njemu i on se po drugi put iznenadio. Video je ovo lice desetinu puta, osmehivalo mu se sa TV ekrana, hvaleći vrline šampona. Nije joj znao ime. Ona je jednostavno bila Svilenosjajna Žena. Namrštila se na njega, kao da s mukom usredsređuje pogled na njegovo lice. Pokušao je ponovo da joj postavi pitanje na drugačiji način.
     "Ima li još preživelih?" upita on. "Iz kuće?"
     "Da", odvrati ona.
     "Gde su oni?"
     "Samo nastavi dalje."
     "Hvala."
     "Ovo se ne događa, je li tako?" upita ona.
     "Bojim se da se ipak događa", odvrati on.
     "Šta se dogodilo sa svetom? Jesu li bacili bombu?"
     "Ne."
     "Šta je onda bilo?"
     "On je još tamo negde", reče on. "S druge strane Suštine. Preko mora."
     "Oh", izusti ona, mada je bilo jasno da nije potpuno svarila ovo obaveštenje. "Imaš li malo kokaina?" upitala je. "Ili pilule? Bilo šta?"
     "Žao mi je."
     Ponovo se zagledala u Suštinu, ostavivši ga da sledi njena uputstva i nastavi duž plaže. Uzburkanost talasa povećavala se sa svakim njegovim pređenim korakom. Ili je to bilo u pitanju, ili je on jednostavno postajao sve prijemčiviji. Možda je u pitanju bilo ovo drugo, jer je počeo da primećuje i druge znake pored ritma talasa. U vazduhu oko njegove glave nemir, kao da se izvan dometa čujnosti vodio razgovor nevidljivih. Na nebu, talasi boje su se kidali u mrlje, nalik na oblake u obliku riblje kosti, a njihovo mirno napredovanje zamenio je isti onaj nemir koji je obojio Suštinu. Svetla su i dalje promicala iznad njegove glave, u pravcu tornja od dima, ali bilo ih je sve manje i manje. Snevači su se sasvim sigurno budili.
     Ispred njega, plaža je delimično bila pregrađena gromadama stena povezanim u obliku lanca, tako da je morao da se popne između njih pre nego što je nastavio potragu. Međutim, Svilenosjajna Žena ga je uputila u dobrom pravcu. Nedaleko iza gromada, iza naredne okuke plaže, pronašao je još nekolicinu preživelih, i muškaraca i žena. Nijedno od njih kao da nije bilo u stanju da prevali više od nekoliko jardi kada su izišli iz mora. Jedan je i dalje ležao sa stopalima u talasima, tela prućenog kao da je mrtav. Niko mu nije pritekao u pomoć. Ista klonulost koja je terala Svilenosjajnu Ženu da zuri preko Suštine uticala je i na mnoge od njih, ali nekolicina je bila nepokretna zbog nečeg drugog. Izvukli su se iz Suštine izmenjeni plutanjem u njenim vodama. Njihova tela bila su skorela i iskrivljena, kao da je isti proces koji je goste koji su se borili pretvorio u ostrvo, zahvatio i njih. Mogao je samo da nagađa kakav je kvalitet, ili odsustvo kvaliteta, izdvojio ove ljude od ostalih. Zašto je on, i možda njih pet šest ovde prisutnih, prešao istu razdaljinu kroz isti element kao i ovi paćenici i izišao iz Suštine neizmenjen? Da li su žrtve ušle u more preplavljene osećanjima, i Suština se njima hranila, dok je on naprotiv bio nošen slično snevačima, ostavivši svoj život za sobom na nekom drugom mestu, a sa njim i svu ambiciju, opsesiju; to jest sva osećanja, osim mirovanja koje je Suština podsticala? Uspela je čak da mu izbije iz glave želju da pronađe Džo-Bet, ali ne za dugo. To je sada bila jedina stvar na koju je mislio. Zašao je među preživele, tražeći je, ali se razočarao. Nije bila među njima, isto kao ni Tomi-Rej.
     "Ima li nas još?" upitao je krupnog muškarca prućenog po plaži.
     "Još?"
     "Znate... poput nas."
     I ovaj čovek ga je gledao isto onako zbunjeno i površno kao i Svilenosjajna Žena. Kao da se mučio da dovede u vezu reči koje je čuo.
     "Nas", ponovi Haui. "Iz kuće."
     Nije dobio odgovor. Čovek je samo nastavio da zuri, staklastim pogledom. Haui je digao od njega ruke i dao se u potragu za kakvim korisnijim izvorom obaveštenja; izabrao je jedinog muškarca među preživelima koji nije zurio preko Suštine. Stajao je visoko na plaži zagledan u toranj od dima u središtu arhipelaga. Putovanje koje je prevalio dovde nije ni njega ostavila neobeleženog. Suština je ostavila traga na njegovom vratu i licu i duž cele kičme. Skinuo je košulju i obmotao je oko leve šake. Haui mu priđe.
     Ovog puta se nije izvinjavao, samo je kratko i jasno izjavio:
     "Tražim jednu devojku. Plavušu. Oko osamnaest godina. Jeste li je videli?"
     "Šta se nalazi tamo gore?" upita čovek umesto odgovora. "Želim tamo da pođem. Želim da vidim."
     Haui pokuša ponovo. "Tražim..."
     "Čuo sam te."
     "Jesi li je video?"
     "Nisam."
     "Znaš li ima li još preživelih?"
     Odgovorio mu je istim bezizražajnim slogom. Haui se razbesneo.
     "Šta se to, do đavola, dešava sa svima?" upita on.
     Čovek se zagleda u njega. Lice mu je bilo rošavo i daleko od lepog, međutim, usta je razvlačio samo na jednu stranu kada se osmehivao i ručni rad Suštine nije uspeo to da pokvari.
     "Ne žesti se", reče on. "Nije vredno."
     "Ona je vredna toga."
     "Zašto? Ionako smo svi mrtvi."
     "Ne nužno. Kako smo ušli tako možemo i da iziđemo."
     "Šta, misliš plivajući? Zajebi to, čoveče. Ne vraćam se ja više u tu jebenu supu. Više volim da umrem. Negde tamo gore."
     Ponovo se zagledao put planine. "Tamo gore ima nešto. Nešto divno. Znam to."
     "Možda."
     "Hoćeš da pođeš sa mnom?"
     "Misliš da se penješ? Nikada nećeš uspeti."
     "Neću do kraja, možda, ali mogu prići bliže. Da omirišem."
     Njegova žeđ da otkrije tajnu tornja bila je dobrodošla kada su svi ostali bili tako letargični i Hauiju se nije odvajalo od njega. Međutim, gde god da se Džo-Bet nalazila, na planini sigurno nije bila.
     "Pođi bar deo puta sa mnom", reče momak. "Odozgo ćeš imati bolji pregled. Možda primetiš svoju devojku."
     To nije bila loša ideja, naročito stoga što su imali tako malo vremena. Nemir u vazduhu postajao je sve opipljiviji sa svakim minutom koji bi prošao.
     "Zašto da ne?" reče Haui.
     "Tražio sam najlakši put. Čini mi se da će biti najbolje da pođemo nazad preko plaže. Uzgred budi rečeno, ko si ti: Ja sam Garet Birn. Sa dva r. Bez u. Tek da znaš ako budeš pisao nekrolog. A ti si?"
     "Haui Kac."
     "Rukovao bih se s tobom samo što moja šaka nije više za rukovanje." On podiže ud obmotan košuljom. "Ne znam šta se dogodilo tamo napolju, ali ja neću više izraditi nijedan ugovor. Možda mi je i drago zbog toga, znaš? To je ionako bio jebeno glup posao."
     "Koji?"
     "Advokat za industriju zabave. Znaš li vic? Šta dobiješ ako imaš tri advokata za zabavu u govnima do guše?"
     "Šta?"
     "Nedovoljno govana."
     Birn se glasno nasmejao na ovo.
     "Hoćeš da vidiš?" upita on, odmotavši šaku. Teško je u onome što je ugledao mogao nazreti nečiju šaku. Prsti i palac su se sjedinili i naduli.
     "Znaš šta?" reče on. "Mislim da pokušava da se pretvori u penis. Sve ove godine jebao sam ljude ovim, pravio budale od njih, i konačno je shvatila poruku. To je kurac, slažeš se? Ne, nemoj mi odgovoriti. Hajde da se penjemo."

     Tomi-Rej je pustio da san-more deluje na njega dok je plutao, ali nije traćio snagu na to da vidi kakve je promene vršilo. Jednostavno je dozvolio da bes koji je napajao te promene dođe.
     Možda su... bes i ljutnja... bili ti koji su ponovo doveli fantome. Prvo ih je postao svestan kao kakvog sećanja, njegov um je počeo da stvara prizore u kojima su ga jurili niz prazne autoputeve Baje, u obliku oblaka nalik na konzerve privezane za pseći rep. U istom trenu kada mu je došla ta misao on ju je i osetio. Hladan vetar mu je zapahnuo lice, njegov jedini deo koji je virio iz mora. Znao je šta se sprema. Osetio je miris grobnica i prašinu u grobnicama. Međutim, tek kada je more oko njega počelo da se peni, otvorio je oči i ugledao oblak koji je kružio iznad njega. Nije to bila ona velika oluja iz Gaja; uništitelj crkava i mama. Bila je to pobesnela kržljava spirala prašine. Ali more je znalo da pripada njemu i otpočelo je novi posao na njegovom telu. Osetio je da mu udovi postaju sve teži. Lice ga je strašno svrbelo. Želeo je da kaže: ovo nije moja legija. Ne krivite mene zbog onoga što oni osećaju. Ali kakva korist od poricanja? On je bio Dečak-Smrt, sada i zauvek. Suština je to znala i shodno tome je obavljala svoj posao. Ovde nije bilo laži. Niti pretvaranja. Posmatrao je duhove kako se spuštaju prema površini mora, usmerivši svoj krug prema njemu. Bes u eteru Suštine se pojačao. Zavrteo se poput čigre pri čemu je krenuo naniže. Pokušao je da zabaci ruke iznad glave, ali bile su teške kao da su od olova i more se jednostavno sklopilo iznad njegove glave. Usta su mu bila otvorena. Suština mu je preplavila grlo; ceo sistem. U toj zbrci mu je do svesti doprla samo jedna misao, nošena Suštinom, a sada progutana u svoj svojoj gorkoj celokupnosti. Da nadolazi zlo za kakvo nikada do tada nije ni čuo. Prvo ga je osetio u grudima, zatim u stomaku i utrobi. Konačno u glavi, poput rascvetavajuće noći. Zvala se Iad, ova noć, a hladnoći koju je donosila nije bilo ravne ni na jednoj planeti u sistemu; čak ni na onima koje su bile toliko udaljene od sunca da na njima nije bilo života. Niko nije posedovao tako duboku i tako pogubnu tamu.
     Ponovo je izbio na površinu. Fantomi su nestali, nisu otišli, već su se uselili u njega, uključili su se u njegovu anatomiju koja se upravo preobražavala zahvaljujući radu Suštine. Odjednom mu je, perverzno, bilo milo zbog toga. U noći koja će uslediti, spasće se samo njeni saveznici. Bolje da bude smrt među mnogim smrtima, jer će mu tako bar ostati nada da može biti preskočen u holokaustu.
     Udahnuo je vazduh, a zatim ga kroz smeh izdahnuo, prinevši svoje preoblikovane šake, onako teške, do lica. Konačno je poprimilo oblik njegove duše.

     Haui i Birn su se peli nekoliko minuta, ali koliko god visoko da se uspeli, najbolji pogled je uvek bio iznad njih: prizor dimne kule. Što su bivali bliže, to je Birnova opsesija više dirala Hauija. Počeo je da se pita, kao i kada ga je plima po prvi put donela u blizinu Efemirisa odakle je mogao da ga vidi, šta se to veliko i nepoznato krije tamo gore, šta je to tako moćno da može privući spavače sveta do svog praga. Birn uopšte nije bio okretan, s obzirom da je imao na raspolaganju samo jednu šaku. Svaki čas bi se okliznuo. Ali nije mrmljao niti se žalio, mada se broj posekotina i ogrebortina na njegovom nagom telu svakim padom povećavao. Očiju uprtih u najviše domete planine gurao je dalje, naizgled uopšte ne hajući za povrede koje je sam sebi nanosio sve dok se razdaljina između njega i tajne smanjivala. Hauiju je bilo lako da drži korak s njim, ali morao je da zastane svakih nekoliko minuta kako bi osmotrio prizor pod sobom sa novog vidikovca. Nigde duž vidljivog poteza plaže nije bilo ni traga od Džo-Bet i on je sada počeo da se pita da li je mudro postupio kada je pošao sa Birnom. Putovanje je postajalo sve opasnije što su formacije uz koje su se verali bivale strmije, a mostovi koje su prelazili uži. Ispod mostova nije bilo ničeg sve do stenja u dubini. Ponekad, međutim, na trenutak bi zasvetlucala Suština na dnu ovih bezdana, čije vode su bile isto onako pomahnitale kao i na pučini.
     U vazduhu je bilo sve manje i manje duhova, ali dok su prelazili luk koji nije bio širi od kakve daske, jedno jato prošlo je tačno iznad njihovih glava i Haui je video da se unutar svake svetlosti nalazi jedna jedina sinusna linija, nalik na sjajnu zmiju. Geneza nije mogla da bude više zavedena, ili zavodljiva, pomisli on, kada je predstavila zmiju smoždenu ljudskom petom. Duša je bila ta zmija i mogla je da leti.
     Taj prizor ga je naterao da zastane i donese odluku.
     "Ne idem dalje", izgovori on.
     Birn mu uzvrati pogled. "Zašto nećeš?"
     "Gore me ne čeka ništa bolji pogled na obalu nego odavde."
     Pogled nipošto nije bio sveobuhvatan, ali ako bi nastavio da se penje on se ne bi značajnije poboljšao. Pored toga, prilike na plaži ispod njega bile su već toliko sitne da su bile jedva prepoznatljive. Ako nastavi da se penje još nekoliko minuta, neće biti u stanju da prepozna Džo-Bet među ostalim preživelima.
     "Zar ne želiš da vidiš šta se nalazi tamo gore?" upita Birn.
     "Da, svakako da želim", odvrati Haui. "Ali drugi put." Znao je da je odgovor smešan. Neće biti drugog puta s ove strane njegove samrtničke postelje.
     "Onda te ostavljam", reče Birn. Nije traćio dah na pozdravljanje, izlive naklonosti, niti na bilo šta drugo. Umesto toga, nastavio je da se penje. Telo mu je krvarilo i znojilo se, i sada se već pri svakom drugom koraku spoticao, međutim, Haui je znao da bi propao svaki pokušaj da ga pozove da se vrati. Bio bi uzaludan i drzak. Kakvim god životom da je živeo... a prema onome što je kazao moglo se zaključiti da mu je u tom životu nedostajalo samilosti... Birn se trudio da iskoristi poslednju priliku da ga dodirne svetost. Možda je smrt bila neizbežna posledica te potrage.
     Haui vrati pogled na prizor ispod sebe. Sledio je liniju plaže, tragajući za i najmanjim znakom kretanja. S njegove leve strane prostirao se potez obale sa koga su počeli da se penju. Još je mogao da vidi skupinu preživelih, na ivici mora, koji su i dalje bili kao hipnotisani. S njegove desne strane, usamljena prilika Svilenosjajne Žene, talasi koji su se razbijali o obalu... njihova tutnjava stizala je i do njegovih ušiju... dovoljno veliki da zaprete da će je pokupiti. A dalje od nje, deo obale na kome se on obreo kada je stigao na ostrvo.
     Nije bio prazan. Srce mu je dvostruko brže zakucalo. Neko je posrtao plažom, držeći se što dalje od mora koje je sve prisvajalo. Kosa joj je sijala, čak i na ovoj udaljenosti. To je mogla biti samo Džo-Bet. Kada ju je prepoznao, osetio je i strah za nju. Učinilo mu se da je svaki korak za nju predstavljao pravu agoniju.
     Istog časa je krenuo putem koji su došli ovamo, kamenje je na nekoliko mesta ostalo obeleženo Birnovom krvlju. Na jednom takvom mestu, posle deset minuta silaženja, osvrnuo se ne bi li ga ugledao, međutim, vrhovi su bili mračni i, koliko je on mogao da razabere, prazni. I poslednje preostale duše napustile su dimnu kulu; a sa njima je nestao i veći deo svetlosti. Nigde ni traga od Birna.
     Kada se okrenuo da nastavi silaženje, on se stvorio pred njim. Čovek je stajao dva do tri jarda niz brežuljak. Mnogobrojne rane koje je sakupio za vreme penjanja bile su beznačajne pored najnovije. Protezala se od bočne strane glave do kuka i kroz nju mu se nazirala utroba.
     "Pao sam", reče on jednostavno.
     "Sve dovde?" upita Haui, diveći se činjenici da je čovek uopšte bio u stanju da stoji.
     "Ne. Sišao sam po vlastitioj volji."
     "Kako?"
     "Bilo je lako", odvrati Birn. "Sada sam larva."
     "Molim?"
     "Utvara. Duh. Mislio sam da si me možda video kako padam."
     "Nisam."
     "Bio je to dugačak pad, ali se dobro završio. Mislim da niko do sada nije umro na Efemerisu. To me čini izuzetnim. U stanju sam da stvaram vlastita pravila. Mogu da se ponašam u skladu sa njima kada god zaželim. Pa mi je palo na pamet da bih mogao priteći u pomoć Hauiju..." Njegov opsesivni žar zamenio je smireni autoritet. "Moraš biti brz", primeti on. "Odjednom su mi mnoge stvari postale jasne, a vesti nisu baš dobre."
     "Nešto se događa, je li tako?"
     "Iadi", odvrati Birn. "Krenuli su preko Suštine." Izrazi koje nije znao još pre samo nekoliko minuta sada su s lakoćom silazili sa njegovih usana.
     "Šta su to Iadi?" upita Haui.
     "Neopisivo zlo", odvrati Birn, "pa neću ni pokušati da ga opišem."
     "Uputili se u Kozm?"
     "Da. Možda bi mogao tamo da stigneš pre njih."
     "Kako?"
     "Poveri se moru. Ono želi isto što i ti."
     "A to je?"
     "Da iziđeš odavde", odvrati Birn. "Zato pođi. I to brzo."
     "Razumem."
     Birn napravi korak u stranu kako bi propustio Hauija. Dok je to činio, uhvatio je Hauija za ruku zdravom šakom.
     "Trebalo bi da znaš..." poče on.
     "Šta?"
     "Šta se nalazi na planini. Predivno je."
     "Vredno da se za to umre?"
     "Stotinu puta."
     Zatim je pustio Hauija.
     "Drago mi je."
     "Ako Suština preživi", reče Birn. "Ako ti preživiš ovo, potraži me. Nedostajaće mi razgovor s tobom."
     "Hoću", odvrati Haui i krenu niz padinu što je brže mogao, krivudajući čas nespretno čas samoubilački. Počeo je da izvikuje Džo-Betino ime čim se našao, bar je pretpostavljao da se našao, dovoljno blizu, ali odgovora nije bilo. Plava glava nije podigla pogled sa onog što je proučavala. Možda je njegov glas zaglušivao huk talasa. Stigao je do plaže kao u transu, sav znojav, i pojurio prema njoj.
     "Džo-Bet! To sam ja! Džo-Bet!"
     Ovog puta ga je čula i podigla pogled. Iako ih je delilo još nekoliko jardi, jasno je video šta je bio razlog njenog posrtanja. Užasnut, usporio je, jedva svestan onoga što čini. Suština se pozabavila njome. Lice u koje se zaljubio u Batrikovom restoranu, lice koje je obeležilo početak njegovog života, predstavljalo je masu šiljatih izraslina koje su joj se širile niz vrat i izobličavale ruke. U jednom trenutku, koji sebi nikada neće potpuno oprostiti, poželeo je da ga ne prepozna i da može da prođe pored nje. Ali prepoznala ga je; glas koji je dopro iza te maske bio je isti onaj koji mu je kazao da ga voli.
     Sada je govorio: "Haui... pomozi mi..."
     Raširio je ruke i pustio je u zagrljaj. Telo joj se treslo u groznici.
     "Mislila sam da te nikada više neću videti", izgovorila je ona, šakama prekrivajući lice.
     "Ne bih te napustio."
     "Sada bar možemo umreti zajedno."
     "Gde je Tomi-Rej?"
     "Otišao je", odvrati ona.
     "I mi to moramo da uradimo", reče Haui. "Moramo što brže sa ostrva. Dolazi nešto užasno."
     Usudila se da podigne pogled prema njemu, oči su joj bile jasne i plave kao i pre, i gledale su ga poput kakve dragocenosti iz đubrišta. Taj ga je prizor naterao da je stegne još više, kao da je želeo da joj dokaže (a i sebi) da je ovladao užasom. A nije. Prvi put ga je njena lepota ostavila bez daha. Nje više nije bilo. Morao je da pogleda s druge strane njenog nepostojanja u Džo-Bet koju će kasnije zavoleti. To će biti teško.
     Skrenuo je pogled sa nje, prema moru. Talasi su bili zaglušujući.
     "Moramo se vratiti u Suštinu", reče on.
     "Ne možemo!" odvrati ona. "Ja ne mogu!"
     "Nemamo izbora. To je jedini način da se vratimo."
     "Ona mi je ovo učinila", reče ona. "Promenila me je!"
     "Ako sada ne pođemo", reče Haui, "nikada nećemo poći. To je bar prosto. Ako ostanemo ovde, ovde ćemo i umreti."
     "Možda je tako i najbolje", reče ona.
     "Kako to?" upita Haui. "Kako smrt može predstavljati najbolji izbor?"
     "More će nas ionako ubiti. Uvrnuće nas."
     "Neće ako mu budemo verovali. Ako mu se predamo."
     Nakratko se prisetio svog putovanja ovamo, dok je plutao na leđima, posmatrajući svetla. Ako je mislio da će povratno putovanje biti isto tako prijatno, zavaravao se. Suština nije više bila mirno more duša. Ali šta su drugo mogli?
     "Možemo ostati", ponovi Džo-Bet. "Možemo ovde zajedno umreti. Čak i ako se vratimo..." ponovo je počela da jeca, "...čak i ako se vratimo, ne mogu nastaviti ovakva da živim."
     "Prestani da plačeš", reče joj on. "I prestani da govoriš o umiranju. Vratićemo se u Gaj. Oboje. Ako ne zbog nas, a ono bar da upozorimo ljude."
     "Na šta?"
     "Nešto nadire preko Suštine. Neka invazija. Uputila se ka domu. Zbog toga je more podivljalo."
     Kovitlanje neba iznad njega nije bilo ništa manje žestoko. Ni na moru ni na nebu nije bilo ni traga duhovima-svetlostima. Koliko god da su bili dragoceni ovi trenuci koje su provodili na Efemerisu, svi spavači do jednog su zaboravili na putovanje, i probudili se. Zavideo im je na lakoći tog prelaska. Kada bi mogao da pukne prstima i oslobodi se ovog užasa, da se ponovo nađe u vlastitom krevetu. Možda sav u znoju; zaplašen, sigurno. Ali kod kuće. Lako i glatko. Ali to nije važilo za uljeze kakvi su bili oni, za meso i krv koji su se nalazili na mestu rezervisanom za duh. Niti za, sada mu je to palo na pamet, za ostale koji su bili ovde. Dugovao im je upozorenje, mada je podozrevao da se niko neće obazreti na njegove reći.
     "Pođi sa mnom", reče on.
     Uhvatio je Džo-Bet za ruku i oni krenuše nazad duž plaže do mesta na kome su se okupili ostali preživeli. Malo šta se tamo izmenilo, mada više nije bilo čoveka koji je ležao u talasima, bio je odvučen, pretpostavio je Haui, odvuklo ga je more koje je nailazilo u divljim naletima. Očigledno mu niko nije priskočio u pomoć. Stajali su ili sedeli isto kao i ranije, lenjih pogleda i dalje uprtih u Suštinu. Haui je prišao najbližem od njih, muškarcu ne mnogo starijem od sebe, sa licem rođenim za sadašnju ispraznost.
     "Morate otići odavde", reče on. "Svi moramo."
     Hitnja u njegovom glasu uspela je donekle da ga izvuče iz otupelosti, ali ne mnogo. Uspeo je umorno da izusti "Je l'?" ali ništa nije preduzeo.
     "Umrećete ako ostanete", reče mu Haui, a zatim povisi glas kako bi nadjačao talase i obrati se svima. "Umrećete!" reče on. "Morate poći u Suštinu i dozvoliti joj da vas vrati."
     "Kuda?" upita mladić.
     "Kako to misliš, kuda?"
     "Lepo, kuda?"
     "U Gaj. Mesto iz koga ste došli. Zar se ne sećaš?"
     Niko od njih mu nije odgovorio. Možda će jedino uspeti da ih pokrene ako krene prvi, razmišljao je Haui.
     "Sada ili nikada", reče on Džo-Bet.
     I dalje se opirala, kako izrazom lica tako i telom. Morao je čvrsto da je uhvati za šaku i povede ka talasima.
     "Imaj poverenja u mene", reče on.
     Nije mu odgovorila, ali se nije više ni opirala da ostane na obali. Preplavila ju je neka vrsta uznemirujuće pokornosti, čija je jedina vrlina bila u tome, pomisli on, što će je ovog puta Suština možda ostaviti na miru. Nije bio siguran da će i prema njemu biti isto tako nezainteresovana. Ovog puta ni izdaleka nije bio oslobođen osećanja kao na putu ovamo. U njemu su previrala mnogobrojna osećanja i Suština je mogla poželeti da se poigra s bilo kojim ili sa svima. Najsnažniji je, razume se, bio strah za njihove živote. Odmah za njim, sledila je zbunjenost usled gnušanja zbog stanja u kome je bila Džo-Bet i krivica koju je osećao zbog tog gnušanja. Međutim, poruka u vazduhu nagonila je na žurbu, što je bilo dovoljno da on nastavi niz plažu uprkos takvim strahovima. Sada je to bilo gotovo fizičko osećanje, koje ga je podsetilo na jedan drugi trenutak u njegovom životu, i razume se na jedno drugo mesto; radilo se o sećanju koje nije mogao sasvim da razabere. Nije bilo važno. Poruka je bila nedvosmislena. Šta god da su Iadi predstavljali, donosili su bol: nemilosrdan, neizdrživ. Holokaust u kome će biti ispitano svako vlasništvo smrti, ispitano i proslavljeno osim vrline prestanka, koja će biti odložena dok se Kozm ne pretvori u jedinstveni jecaj ljudi za oslobođenjem. Jednom je već doživeo nagoveštaj ovoga, u nekom malom uglu Čikaga. Možda mu je um činio uslugu, odbijajući da se seti gde.
     Talasi su bili na jard od njih, uzdizali su se u laganim lukovima i tutnjali dok su se razbijali.
     "To je to", reče on Džo-Bet.
     Njen jedini odgovor... na kome joj je bio strašno zahvalan... sastojao se u tome što mu je samo još jače stisnula šaku, i zajedno su ponovo zakoračili u more koje je preobražavalo.