IX

     Posle ljubavi, san. Nisu to planirali, ali ni Džo-Bet ni Haui nisu odspavali više od nekoliko neprekidnih časova od kada su se sreli, a tle na kome su vodili ljubav bilo je dovoljno meko da ih dovede u iskušenje. Nisu se probudili ni kada je sunce skliznulo za drveće. Kada je Džo-Bet konačno otvorila oči, to nije bilo zbog hladnoće: noć je bila blaga. Cvrčci su cvrčali u travi oko njih. Lišće je nežno šumorilo. Ali ispod tih ohrabrujućih prizora i zvukova, između drveća se probijao neki čudan, neuhvatljiv sjaj.
     Probudila je Hauija što je nežnije mogla. Nerado je otvorio oči i ostao da zuri u prazno dok nije uspeo da ih usredsredi.
     "Zdravo", reče on. A onda: "Uspavali smo se, a? Koliko je sati..."
     "Nekog ima ovde, Haui", prošaputa ona.
     "Gde?"
     "Vidim samo svetlost. Svuda su oko nas. Pogledaj!"
     "Moje naočari", prošaputa on. "U džepu od košulje."
     "Doneću ti ih."
     Krenula je u potragu za odećom koju je ispustio. On je za to vreme žmirkajući osmatrao prizor oko sebe. Policijske barikade i, iza njih, pećina: ambis u kome je još ležao Badi Vens. Izgledalo im je sasvim prirodno da usred bela dana upravo na ovom mestu vode ljubav. Sada mu se to učinilo perverznim. Tamo negde dole ležao je mrtav čovek, u istoj onoj tami u kojoj su njihovi očevi čekali sve te godine.
     "Evo", reče ona.
     Njen glas ga je prepao. "Sve je u redu", promrmlja ona. Izvukao je naočari iz džepa košulje i stavio ih. Između drveća su se zaista nazirala neka svetla neodređenog porekla.
     Džo-Bet ne samo da je uspela da pronađe njegovu košulju, već i ostatak njihove odeće. Počela je da navlači donji veš. Čak i sada, kada mu je srce ludački lupalo iz sasvim drugog razloga, uzbudio se pogledavši je. Uhvatila je njegov pogled i poljubila ga.
     "Ne vidim nikoga", reče on, i dalje šapatom.
     "Možda sam pogrešila", reče ona, "učinilo mi se da sam nekoga čula."
     "Duhovi", zausti on i istog časa se pokaja zbog toga. Zatim je i on počeo da navlači donji veš. Dok je to radio, primetio je neko kretanje između drveća. "Oh, sranje", promrmlja on.
     "Vidim", reče ona. Pogledao je prema njoj. Gledala je u suprotnom pravcu. Sledeći njen pogled primetio je i tamo neko kretanje, u senkama lisnate nadstrešnice. Za njim još jedno. Pa još jedno.
     "Nalaze se svuda unaokolo", reče on, navlačeći košulju i uzimajući farmerke. "Šta god da je posredi, opkolilo nas je."
     Ustao je, noge su mu bile utrnule, a misli očajnički tragale za nečim čime bi mogao da se naoruža. Da možda razvali jednu od barikada i među otpacima pronađe neko oružje? Pogledao je u Džo-Bet, koja samo što nije završila sa oblačenjem, a onda je ponovo usmerio pogled prema drveću.
     Ispod krošnji se pojavi jedna sićušna prilika, vukući za sobom fantomsku svetlost. Odjednom se sve razjasnilo. To je bila prilika Benija Petersona, koga je Haui poslednji put video na ulici ispred kuće Lois Knap kako ga doziva. Sada na njegovom licu nije bilo ozarenog osmeha. Zaista, lice mu je bilo nekako zamagljeno, crte poput slike koju je snimio kakav nesposobni fotograf. Svetlost koju je poneo sa sobom iz svojih pojavljivanja na TV-u, došla je, međutim, s njim. To je bilo ono zračenje koje je promicalo kroz krošnje.
     "Haui", obrati mu se on.
     I njegov glas, isto kao i njegovo lice, izgubili su svoju individualnost. On se i dalje trudio da bude Beni, ali samo se trudio.
     "Šta želiš?" upita ga Haui.
     "Tražili smo te."
     "Ne prilazi mu", reče Džo-Bet. "On je jedan od snova."
     "Znam", odvrati Haui. "Ne žele nam nikakvo zlo. Je li tako, Beni?"
     "Svakako da ne."
     "Pokažite se", obrati se Haui celom prstenu drveća. "Želim da vas vidim."
     Poslušali su ga i iskoračili iz zaklona drveća svuda unaokolo. Svi su, kao i Beni, pretrpeli izvesnu promenu od kada ih je video u kući Lois Knap, njihove izbrušene i uglačane ličnosti sada su bile razmazane, njihovi bleštavi osmesi prigušeni. Više su ličili jedni na druge nego što nisu, predstavljali su zamrljana obličja svetlosti koja su samo ovlaš zadržala nekadašnji identitet. Mašta stanovnika Gaja ih je začela i oblikovala, ali kada su se odvojili od svojih tvoraca, skliznuli su ka jednostavnijem stanju: stanju svetlosti koja je izbila iz Flečerovog tela u trenutku njegove smrti u Šoping centru. Ovo je bila njegova vojska, njegove halucigenije, i Haui nije uopšte morao da ih pita šta ovde traže. Tražile su njega. On je bio zec iz Flečerovog šešira; opsenareva najčistija kreacija. Utekao je pred njihovim zahtevima prethodne noći, ali oni su svejedno krenuli u potragu za njim, odlučni da ga postave za svoga vođu.
     "Znam šta tražite od mene", reče on. "Ali ja to ne mogu. Ovo nije moj rat."
     Dok je govorio, prešao je pogledom preko okupljenih, razabirući pojedina lica koja je video u kući Lois Knap, uprkos njihovom razlaganju u svetlost. Kauboji, hirurzi, kraljice sapunskih opera i domaćini kvizova. Pored njih, bilo je tu i mnogo drugih koje nije video kod Lois. Jedan oblik svetlosti koji je mogao predstavljati vukodlaka; nekolicinu koji su mogli biti junaci stripova; još nekolicinu, u stvari, četvoricu, koji su predstavljali inkarnacije Isusa, dvojica su malo krvarila iz čela, bokova, šaka i stopala; bilo je tu i njih desetak koji su izgledali kao da su upravo izišli iz nekog porno filma, tela vlažnih od sperme i znoja. Našao se tu i čovek balon, obojen u skarletno; i Tarzan; i Krejzi Ket. A pomešani sa tim božanstvima koja je bio u stanju da identifikuje, nalazili su se i drugi koji su predstavljali privatne maštarije, prizvane, nagađao je, sa liste želja onih koje je Flečerova svetlost dodirnula. Izgubljene supružnike, koje posle smrti niko nije mogao da zameni; lice viđeno na ulici kome onaj koji ga je isanjao nikada nije imao petlju da priđe. Svi oni, stvarni ili nestvarni, crno-beli ili u tehnikoloru, osnovice. Prava stvar za obožavanje. Bilo je nečeg neosporno dirljivog u njihovom postojanju. Ali on i Džo-Bet su strašno želeli da ostanu izvan ovog rata; da sačuvaju ono što se rodilo među njima od svega lošeg i od svakog zla. To se nije izmenilo.
     Pre nego što je uspeo da im to ponovi, jedna od njih koju nije mogao da imenuje, žena u ranim srednjim godinama, istupi da nešto kaže.
     "Duh tvoga oca je u svima nama", reče ona. "Ako nam okreneš leđa, to je isto kao da okrećeš leđa njemu."
     "Nije to tako jednostavno", odvrati joj on. "Moram misliti i na druge." On pruži šaku prema Džo- Bet, koja ustade i stade pored njega. "Vi znate ko je ona. Džo-Bet MekGir. Džafova kčerka. Flečerov neprijatelj, te stoga, ako vas dobro razumem, vaš neprijatelj. Ali dozvolite da vam kažem ovo... ona je prva osoba u mom životu... za koju zaista mogu reći da je volim. Ona je za mene na prvom mestu. Važnija mi je od vas. Flečera. Ovog prokletog rata."
     Sada se začu i treći glas.
     "Moja je greška..."
     Haui se okrenu i ugleda plavookog kauboja, kreaciju Mela Knapa, kako kreće napred. "Pogrešio sam jer sam pomislio da želiš da bude ubijena. Žao mi je. Ako ne želiš da joj se dogodi bilo šta loše..."
     "Ako ne želim da joj se dogodi išta loše? Blagi bože, ona vredi desetostruko više od Flečera! Cenite je onako kako je ja cenim ili svi možete slobodno da se nosite do đavola."
     Zavladala je glasna tišina.
     "Niko to ne osporava", reče Beni.
     "Čujem."
     "Znači povešćeš nas?"
     "Oh, Isuse."
     "Džaf je na Brdu", reče žena. "Sprema se da upotrebi Umetnost."
     "Otkud znaš?"
     "Mi smo Flečerov duh", reče kauboj. "Znamo Džafov cilj."
     "A znate li kako da ga zaustavite?"
     "Ne", odvrati žena. "Ali moramo pokušati. Suština mora biti sačuvana."
     "I vi mislite da vam ja u tome mogu pomoći? Nisam nikakav taktičar."
     "Raspadamo se", reče Beni. Čak i za ovo kratko vreme od kada se pojavio, crte njegovog lica postale su još nejasnije. "Postajemo... sneni. Potreban nam je neko ko će nas usmeravati ka našem cilju."
     "U pravu je", reče žena. "Nećemo ovde ostati još dugo. Mnogi od nas neće izdržati do jutra. Moramo učiniti šta možemo. Brzo."
     Haui uzdahnu. Pustio je da Džo-Betina šaka sklizne iz njegove kada je ustala. Sada ju je ponovo dohvatio.
     "Šta da radim?" upita je on. "Pomozi mi."
     "Učini ono što je pravo."
     "Šta je pravo..."
     "Jednom si mi kazao da ti je žao što nisi bolje upoznao Flečera. Možda..."
     "Šta? Reci."
     "Ne dopada mi se ideja da se suprotstavimo Džafu sa ovom... ovom vojskom od snova... a i možda treba da postupimo onako kako bi tvoj otac postupio, jer je to za njega jedini ispravan način. I... možda ćeš ga se tako osloboditi."
     Zagledao se u nju sa novim razumevanjem. Uspela je da uhvati ono što ga je najviše zbunjivalo i nazrela je put kroz lavirint do čistine, gde ni Flečer ni Džaf neće imati uticaja ni na jedno od njih. Ali prvo je morala uslediti isplata. Ona je platila: izgubila je porodicu zbog njega. Sada je bio na njega red.
     "U redu", obrati se on okupljenima. "Idemo na Brdo."
     Džo-Bet mu stisnu šaku.
     "Dobro", reče ona.
     "I ti želiš da pođeš?"
     "Moram."
     "Toliko sam želeo da ostanemo izvan svega ovoga."
     "I bićemo", odvrati ona. "A ako ne umaknemo... ako se bilo šta dogodi jednom od nas ili oboma... imali smo svoj trenutak."
     "Ne govori tako."
     "To je više nego što su imale tvoja ili moja mama", podseti ga ona. "Više nego što je imala većina ljudi ovde. Haui, volim te."
     On ju je zagrlio i privukao k sebi, srećan što Flečerov duh, iako rasut u stotinjak različitih oblika, može da ih vidi.
     Pretpostavljam da sam spreman da umrem, pomisli on. To jest nikada spremniji neću ni biti.