VII

     1.
     Metak je pogodio Teslu u slabinu, poput udarca kakvog teškaša. Odbacio ju je unazad, i iscereno lice Tomi-Reja zamenile su zvezde koje su se videle kroz otvoren krov. Iz časa u čas postajale su sve veće, bubrile su poput sjajnih rana, oivičene jasnom tamom.
     Ono što se dogodilo u narednom trenutku bilo je izvan njene moći razumevanja. Čula je neko komešanje, i pucanj, propraćen vriskom žena za koje joj je Raul kazao da će se negde u ovo vreme okupiti. Ali ona nije mogla da smogne snagu da se zainteresuje za ono što se dešavalo na zemlji. Ružan prizor nad njom zaokupio je svu njenu pažnju: bolesno i do ruba napunjeno nebo spremalo se da je utopi u obojenoj svetlosti.
     Je li ovo smrt? pitala se. Ako jeste, onda je precenjena. Počela je da razmišlja o tome kako bi tamo morala postojati neka priča. O ženi koja...
     Sa tom misli se zatim dogodilo isto što i sa njenom svešću: izgubila se.

     Drugi pucanj bio je ispaljen na Raula koji je velikom brzinom poleteo na Teslinog ubicu, preskočivši preko vatre. Metak ga je promašio, ali on se bacio u stranu kako bi izbegao naredni i tako pružio Tomi-Reju priliku da izleti kroz vrata kroz koja je ušao i uleti među žene koje je naterao da mu naprave prolaz trećim metkom što ga je ispalio iznad njihovih velovima pokrivenih glava. Digle su graju i razbežale se, vukući za sobom decu. S Nunciom u šaci uputio se niz brdo ka mestu gde je ostavio kola. Osvrnuvši se u trku, uverio se da je ženin sadrug... čije su ga apsurdne crte lica i nadnaravna brzina zatekli nespremnog... odustao od potere.

     Raul je položio šaku na Teslin obraz. Imala je groznicu, ali je bila živa. Skinuo je košulju i, smotavši je, pritisnuo je na ranu, položivši Teslinu mlitavu šaku preko nje kako se ne bi pomerila. Zatim je izišao u tamu i pozvao žene da iziđu iz skrovišta. Sve ih je poznavao po imenu. One su, pak, znale njega i verovale su mu. Došle su na poziv.
     "Pobrinite se za Teslu", reče im on. A zatim krenu za Dečakom-Smrti i njegovom nagradom.

     Tomi-Rej je već mogao da vidi kola, to jest, njihov sablasni obris na mesečini, kada se okliznuo. Iako se trudio da zadrži pištolj i epruvetu, oboje su mu skliznuli iz šaka. Lupio je svom snagom licem o šljunak. Kamenčići su mu se zabili u obraze, bradu, ruke i šake. Kada se podigao, počela je da curi krv.
     "Moje lice!" izgovori on, moleći Boga da mu nije narušen dobar izgled.
     Sledile su i druge loše vesti. Čuo je korake Ružnog Kopileta koje ga je sledilo niz brdo.
     "Želiš da umreš, a?" zareža on na svog progonioca. "Nema problema. Možemo ti izići u susret. Nema problema."
     Stao je da pipa unaokolo tražeći pištolj, ali on se otkotrljao podalje od njega. Međutim, epruveta mu je bila pod šakom. Podigao ju je. Još dok je to činio, shvatio je da više nije pasivna. Osetio je njenu toplotu na svom okrvavljenom dlanu. Iza stakla se videlo kretanje. Još ju je čvršće stegao kako bi se obezbedio da mu ponovo ne isklizne. Istog časa je reagovala, tečnost je zasijala među njegovim prstima.
     Mnogo godina je prošlo od kada je ostatak Nuncia ostavio traga na Flečeru i Džafu. Ovaj preostali deo bio je zakopan i sklonjen od pogleda, među kamenjem koje je bilo suviše sveto da bi bilo prekopavano. Ohladio se; zaboravio svoju poruku. Ali sada je se setio. Entuzijazam Tomi-Reja probudio je staru ambiciju.
     Video je kako nasrće na zidove epruvete, oštar poput noža, poput pucnja iz pištolja. Zatim je razbio svoj kavez i nasrnuo na njega, na prostor između njegovih prstiju... koji su se raširili braneći se od napada... a zatim krenuo naviše prema njegovom već izranavljenom licu.
     Dodir mu je bio prilično blag... kao da je bio poprskan toplotom, poput dodira sperme kada je drkao, koja ga je pogodila u oko i ugao usta. Ali ga je ipak oborio na leđa... kamenje mu je raskrvavilo laktove, zadnjicu i kičmu. Pokušao je da vikne, ali nikakav zvuk nije izišao. Pokušao je da otvori oči, kako bi video gde to leži, ali ni to nije mogao da uradi. Isuse! Nije čak mogao ni da diše. Njegove šake, koje je dodirnuo Nuncio kada je skočio, bile su zakačene za lice, prekrivala su mu oči, nos i usta. Kao da se našao sklupčan u kovčegu koji je bio napravljen za nekoga ko je bio za dva broja manji. Ponovo je dreknuo, buneći se protiv zapreke na svom dlanu, ali to je bila unapred izgubljena stvar. Negde u stražnjem delu glave začuo je neki glas koji mu reče:
     "Pusti to. To je ono što si želeo. Da bi bio Dečko-Smrt, moraš prvo Smrt upoznati. Osetiti je. Shvatiti je. Propatiti je."
     Ovu je lekciju, možda kao nijednu drugu u svom kratkom životu, brzo naučio. Prestao je da se opire panici i prepustio joj se, zajahavši je poput talasa u Zumi, krećući se ka tami neke obale koja nije bila uneta ni u jednu kartu. Nuncio je otišao s njim. Osetio je kako od njega, iz sekunde u sekundu, stvara nešto novo, dok se znojio, kako se propinje na krajevima njegove nakostrešene kose, kako udara ritam, mrtvački ritam, između otkucaja njegova srca.
     Iznenada ga je celog ispunio; ili on njega; ili oboje. Šake su mu spale sa lica poput pijavica, i on ponovo poče da diše.
     Pošto je jedno pet šest puta udahnuo vazduh, seo je i spustio pogled na dlanove. Bili su krvavi, kako od krvi sa isečenog lica, tako i od vlastitih povreda, ali mrlje su bledele pred mnogo postojanijom stvarnošću. Omogućeno mu je da gleda očima stanovnika groba, video je kako mu se vlastito meso raspada pred očima. Koža je potamnela i nadula se od gasova, zatim se raspukla, iz ozleda su pokuljali gnoj i voda. Kada je to video, iscerio se i osetio kako mu se osmeh širi od uglova usta ka ušima dok mu se lice raspolućivalo. Nije samo izlagao na videlo kost svoga osmeha; šipke svojih ruku, sada su počeli da se pojavljuju i zglavci i prsti, trulenje ih je otkrivalo. Ispod košulje, srce i pluća su mu skliznuli u kanalizaciju i bili odneti; zajedno s njima sprana su mu i muda; isto kao i usahnuli đoka.
     Ali zato je osmeh i dalje bivao sve širi, sve dok svi mišići nisu nestali sa lica i on se osmehivao osmehom Dečaka-Smrti, koji je bio širok da širi ne može biti.
     Ta se vizija nije dugo održala. Kada se završila, nestala je, i on je ostavljen da kleči na oštrom kamenju zagledan u krvave dlanove.
     "Ja sam Dečak-Smrt", izgovori on, ustade i okrenu se da se suoči sa onim srećnikom koji će ga prvi ugledati transformisanog.
     Na nekoliko jardi odatle, taj se čovek ukopao u mestu.
     "Pogledaj me", reče Tomi-Rej. "Ja sam Dečak- Smrt."
     Jadni usranko je samo zurio u njega, ne shvatajući. Tomi-Rej se nasmejao. Više nije osećao nikakvu želju da ga ubije. Želeo je da ovaj svedok živi, da mu bude svedok u danima koji slede. Da kaže: bio sam tamo i bilo je strašno, video sam Tomi-Reja kako umire i ponovo uskrsava.
     Na trenutak se zagledao u ostatke epruvete u kojoj je bio Nuncio i nekoliko mrlja prosute tečnosti po kamenju. Nije je bilo dovoljno da bi je mogao sakupiti i odneti Džafu. Ali sada mu je nosio nešto bolje. Izmenjenog sebe; pročišćenog od straha, očišćenog od mesa. Ne osvrnuvši se više nijednom na svedoka, okrenuo se i prepustio ga njegovoj zbunjenosti.
     Iako ga je sada napustila slava trulenja, ipak je ostala jedna tanana vrsta posle-gledanja... koju nije shvatao dok mu pogled nije privukao kamenčić pod nogama. Sagnuo se da ga dohvati; lepa stvarčica, možda za Džo-Bet. Kada mu se našao u šaci, shvatio je da to uopšte nije bio kamen, već lobanja ptice, popucala i prljava. Njemu se učinilo da sija.
     Smrt sija, pomisli on. Kada je ja gledam, ona sija.
     Strpavši lobanjicu u džep, vratio se krivudajući do kola i krenuo unazad niz brdo dok put nije postao dovoljno širok da je mogao da okrene kola. A onda je krenuo takvom brzinom da bi ona bila samoubistvena pri ovim krivinama i po takvom mraku da samoubistvo sada nije bilo samo jedna od njegovih mnogih igračaka.

     Raul gurnu prst u jednu baricu Nuncia. Ovaj se podigao u kapljicama u susret njegovoj šaci, zavijajući po spiralama njegovih otisaka prstiju, penjući se potom kroz srž šake, zgloba, podlaktice, pre nego što je presahnuo u laktu. Osetio je, ili je zamišljao da je osetio, neku tananu preraspodelu u svojim mišićima, kao da mu je šaka, koja nikada zapravo nije izgubila majmunske proporcije, postala malo bliža ljudskoj. Dopustio je da ga to osećanje zaustavi samo na trenutak; Teslino stanje ga je brinulo mnogo više nego sopstveno.
     Dok se vraćao nazad uz brdo, palo mu je na pamet da bi kapi Nuncia ostavljene na tlu mogle na neki način da pomognu ženi. Ako joj nekako uskoro ne pomogne sigurno će umreti. Nije imalo šta da se izgubi ako pusti Veliko Delo da učini šta je u njegovoj moći?
     S tom mišlju u umu krenuo je nazad prema Misiji, znajući da će, ako pokuša da dodirne slomljenu epruvetu, samo on imati od toga koristi. Moraće da donese Teslu do mesta na putu gde su dragocene kapi bile razasute.
     Žene su svuda oko Tesle zapalile sveće. Već je ličila na leš. Brzo je izdao uputstva. Umotali su je i pomogli mu da je odnese malo niz put. Nije bila teška. Uhvatio ju je za ramena pridržavajući joj glavu, a dve žene su joj pridržavale donji deo, dok je treća držala smotanu košulju, koja je već bila potpuno natopljena, na rani od metka.
     Sporo su napredovali, spotičući se u mraku, ali pošto ga je Nuncio dvaput dodirnuo, Raul je odmah pronašao dotično mesto. Slični se dozivaju. Upozorivši žene da stopalima i prstima ne dodiruju prolivenu tečnost, prihvatio je sam Teslu i spustio je na tle, tako da joj se glava našla u oreolu barica Nuncia. U ostacima epruvete još se nalazilo nešto tečnosti; najviše jedna kafena kašičica. Krajnje pažljivo, okrenuo joj je glavu prema epruveti. Reagujući na njenu blizinu, tečnost je unutra otpočela vatreni ples...

     ...otrovna bistrina koja se sručila na Teslu poput pljuska kada je pala pogođena metkom Tomi-Reja očvrsnula je u nekoliko sekundi: postala je sivo, bezoblično mesto na kome je sada ležala bez ikakvog osećanja o tome kako je tu dospela. Nije mogla da se seti Misije, Raula, ili Tomi-Reja. Čak ni vlastitog imena. Sve se to nalazilo sa druge strane zida kroz koji nije mogla da prođe. Kroz koji možda nikada više neće proći. To u njoj nije izazivalo nikakva osećanja. Pošto je ostala bez sećanja, nije imala za čim da žali.
     Ali nešto je upravo počelo da grebe po zidu sa druge strane. Čula ga je kako pevuši onako za sebe dok je to radilo, poput ljubavnika koji kopa kroz kamen njene ćelije kako bi dospeo do nje. Osluškivala je i čekala, više čak nije bila ni tako spremna da zaboravi, niti ravnodušna prema begu. Prvo joj se vratilo njeno ime, donelo ga je pevušenje spolja. Onda sećanje na bol koji joj je doneo metak i iscereno lice Tomi-Reja, i Raul, Misija, i...
     Nuncio.
     To je bila moć koju je došla da potraži, a sada je ona, pak, tražila nju, potkopavajući zidine limba. Ono što joj je Flečer ispričao o njenim sposobnostima preobražaja bilo je šturo, ali je ipak uspela da shvati njenu osnovnu funkciju dosta dobro. Trčala je sa bilo kojom štafetom koju bi dobila; bila je to trka protiv entropije prema nekakvom cilju o kome ništa nije znao čak ni klijent/žrtva, a čiji povod je bio još manje jasan. Da li je bila spremna za jedan takav dodir koji iskušava? Od Džafa je on stvorio naduveno zlo, a od Flečera zbunjenog sveca.
     Šta bi mogao stvoriti od nje?

     U poslednjem trenutku Raul je posumnjao u mudrost ovog leka i posegnuo da skloni Teslu od dodira Nuncia, ali on je već skočio iz razbijene epruvete prema njenom licu. Udahnula ga je poput tečnog daha. Ostale kapi koje su joj okruživale glavu poleteše ka njenoj lobanji i vratu.
     Ona zadahta i celo njeno telo stade drhtanjem da odgovara na ulazak glasnika. A onda, isto tako naglo, iz njenih zglobova i nerava nestadoše svi žmarci.
     Raul promrmlja:
     "Nemoj umreti. Nemoj umreti."
     Upravo se spremao da prisloni svoja usta uz njena, kako bi i na taj način pokušao da je spasi, kada je primetio neku kretnju iza njenih sklopljenih kapaka. Oči su joj divlje kolutale, osmatrajući neki prizor koji je samo ona bila u stanju da vidi.
     "Živa je..." promrmlja on.
     Žene koje su stajale iza njega... koje su prisustvovale ovom prizoru koji uopšte nisu shvatale... počeše da se mole i leleču, ili iz zahvalnosti, ili iz straha od onoga što su videle. Nije znao zbog čega. Ali i on im se pridružio u mrmljanju molitvi, nimalo sigurniji u svoje razloge nego što je bio u njihove.

     2.
     Zidovi se iznenada razmaknuše. Poput brane na kojoj se prvo pojavila sasvim mala pukotina, a koju je zatim skroz naskroz razvalila bujica sa druge strane.
     Očekivala je da će je dočekati svet koji je ostavila kada se zidovi pretvore u šut. Pogrešila je. Nigde nije bilo ni traga Misiji, niti Raulu. Umesto njih, pred njom se pružala pustinja osvetljena suncem koje još nije dostiglo svoju punu pomamu; njome je prelazio žestoki vetar, koji ju je pokupio onog trenutka kada su zidovi pali, i poneo je preko tla. Brzina kojom se kretala bila je zastrašujuća, ali nije bilo načina da uspori, ili promeni pravac, jer niti je imala udove, niti telo. Ona je ovde bila zamišljena; čistota, na čistom mestu.
     A onda je pred sobom ugledala prizor koji je to porekao. Na obzorju je primetila znak ljudskog prisustva; grad podignut u središtu ove nedođije. Brzina joj se nije smanjivala dok mu se približavala. To očigledno nije bilo njeno odredište, ako ga je uopšte imala. Palo joj je na pamet da bi jednostavno mogla samo da putuje i putuje. Da je ovo stanje postojanja bilo samo stanje kretanja; putovanje bez cilja ili kraja. Imala je vremena da primeti, dok je prolazila glavnom ulicom, da je grad, iako je bio solidno građen i sastojao se od radnji i kuća sa obe strane... takođe bio potpuno bezkarakteran. To jest, nenaseljen i bez ikakvih osobenosti. Na radnjama nije bilo tabli, kao ni saobraćajnih znakova na raskrsnicama; nigde ni traga ljudskom prisustvu. Još dok je uočavala bizarnost svega toga, već se našla na drugom kraju grada i ponovo stala da ubrzava preko suncem opaljenog tla. Pogled koji je bacila na ovaj grad, koliko god bio kratak, samo je produbio njenu sumnju da je ovde potpuno sama. Ne samo da će njeno putovanje biti beskrajno, već i bez saputnika. Ovo je Pakao, pomisli ona; ili bar njegova dobra radna definicija.
     Počela je da se pita koliko će vremena biti potrebno pre nego njen um potraži pribežište iz ovog užasa u ludilu. Dan? Nedelju dana? Da li su ovde uopšte postojale te razlike? Da li je sunce zalazilo i ponovo se rađalo? Napinjala se da skrene pogled prema nebu, međutim, sunce se nalazilo iza nje, a kako nije imala tela, nije bacala ni senku na osnovu koje bi mogla da odredi njegov položaj niti je posedovala sposobnost da se okrene i sama se uveri.
     Međutim, postojalo je ovde još nešto što je trebalo videti, a što je bilo još čudnije od grada: jedna jedina kula ili stub, sagrađena od čelika, stajala je nasred pustinje, sa žicama koje su je pridržavale kao da je svakog trenutka mogla da odlebdi. I ponovo je stigla do nje i prošla pored nje za tili čas. Ni ona joj nije pružila nikakvu utehu. Ali pošto ju je ostavila za sobom, preplavilo ju je jedno novo osećanje: da ona, oblaci, pesak pod njom, da svi oni beže pred nečim. Da li se neki entitet skrivao u tom bezbojnom gradu, skriven od pogleda, nije li sada, pošto ga je probudilo ljudsko prisustvo, krenuo za njom? Nije mogla da se okrene, nije mogla da čuje, nije čak mogla ni da oseti njegove korake po tlu dok se približavao. Ali on će doći. Ako ne sada, a ono uskoro. Bio je nemilosrdan, neizbežan. Trenutak u kome će ga prvi put ugledati, biće ujedno i njen poslednji.
     Onda, utočište! Još u daljini, ali iz trenutka postajući sve veća i veća dok je hitala prema njoj, nazirala se mala kamena koliba sa belo okrečenim zidovima. Njeno kretanje, od koga joj je pripadala muka, usporilo se. Vožnja je očigledno, ipak, imala svoj cilj: ovu kolibu.
     Pogled joj je bio usmeren na to mesto, tražila je bilo kakve znake da tu neko živi, ali je njen periferni vid ipak uspeo da uhvati neko kretanje podalje od kolibe sa desne strane. Iako je usporavala, njena brzina je i dalje bila dosta velika, tako da nije bila u mogućnosti bolje da osmotri priliku. Ali radilo se o nekom ljudskom biću; ženi, odevenoj u dronjke: toliko jeste uspela da vidi u trenu. Čak iako se pokaže da je koliba prazna, isto onako kao što je bio prazan grad, tešilo ju je to... mada je to bila slaba uteha... da još neka duša luta ovom pustoši. Napinjala se da ponovo ugleda tu ženu, ali ona se samo pojavila i nestala. A i čekao ju je hitniji posao: činjenica da samo što se nije našla pred kolibom, ili koliba pred njom, a brzina joj je još bila dovoljna da smrska i kolibu i posetioca pri sudaru. Stala je da se priprema, razmišljajući o tome kako bi i smrt pri udaru bila bolja od zastrašujućeg beskrajnog putovanja.
     A onda, zaustavila se; i to na vratima. Zaustavila se pri brzini od dve stotine milja na sat u pola otkucaja srca.
     Vrata su bila zatvorena, ali je osetila nešto preko ramena (iako nije imala telo, nije mogla da ne razmišlja u terminima preko i iza) što je dospelo u njeno polje vida. Bilo je zmijoliko, debelo kao njen struk i tako tamno da čak i na jarkom suncu nije mogla da nazre nijednu pojedinost njegove anatomije. Nije imalo nikakvu šaru, ni glavu, ni oči, ni usta, ni prste. Međutim, posedovalo je snagu. Dovoljnu da otvori vrata. Zatim se povuklo, ostavivši je u nedoumici da li je videla celu zverku, ili samo jedan od njenih udova.
     Koliba nije bila velika; obuhvatila ju je celu jednim pogledom. Zidovi su bili od neukrašenog kamena, pod od gole zemlje. Nije bilo kreveta, niti bilo kakvog drugog nameštaja. Samo je na sredini poda gorela mala vatra, čijem dimu je pružena prilika da pobegne kroz rupu na sredini krova, ali koji je umesto toga više voleo da ostane i zagađuje vazduh između nje i jedinog prebivaoca u kolibi.
     Izgledao je star poput kamenih zidova ove kolibe, bio je nag i prljav, njegova koža, tanka poput hartije, bila je rastegnuta do tačke pucanja preko ptičjih kostiju. Mestimično je osmudio bradu, ostavivši tu i tamo gomilice sedih dlaka. Čudila se odakle mu petlje da to izvede. Izraz njegovog lica nagoveštavao je um u poodmaklom stadijumu katatonije.
     Ali čim je ušla, podigao je pogled prema njoj, videći je uprkos činjenice da nije bila materijalizovana. Pročistio je grlo i pljunuo u vatru.
     "Zatvori vrata", izusti on.
     "Vi me vidite?" upita ona. "I čujete me?"
     "Razume se", odvrati on. "A sada zatvori vrata."
     "Kako to da uradim?" zanimalo ju je. "Nemam... šake. Nemam ništa."
     "Možeš ti to", odgovori on. "Samo zamisli sebe."
     "A?"
     "Oh, jebem li ga, kako to može biti teško? Dosta si se često gledala. Predstavi sebi kako izgledaš. Učini samu sebe stvarnom. Hajde. Uradi to mene radi." Glas mu se kolebao između pretnji i ulagivanja. "Moraš zatvoriti ta vrata..."
     "Pokušavam."
     "Ne trudiš se dovoljno", začuo se odgovor.
     Zastala je na trenutak pre nego što se usudila da postavi naredno pitanje.
     "Mrtva sam, je li tako?" upita ona.
     "Mrtva? Ne."
     "Nisam?"
     "Nuncio te je spasao. Živa si i koprcaš se, ali telo ti je i dalje u Misiji. Želim ga ovde. Čeka nas posao."
     Ta dobra vest da je još živa, iako joj je telo odvojeno od duha, podstakla ju je. Potrudila se da zamisli telo koje umalo nije izgubila, telo u koje je urastala tokom trideset dve godine. Ono nipošto nije bilo savršeno, ali bar je bilo njeno. Bez silikona; bez isecanja i zatezanja. Dopadale su joj se njene šake i lepo oblikovani zglobovi, razroke grudi jer joj je leva bradavica bila dvostruko veća od desne, pička, dupe. Najviše od svega joj se dopadalo njeno lice, sa borama koje je na njemu usekao smeh.
     Zamisliti ga predstavljalo je trik. Trebalo je sebi predstaviti osnovne delove i tako ih preneti na ovo drugo mesto na koje je stigao njen duh. Nagađala je da joj je starac pomagao u tome. Njegov pogled, iako još uperen u vrata, bio je usmeren prema unutra. Žile na vratu su mu se napele kao strune na harfi; njegova bezusna usta su se izobličila.
     Njegove energije su pomogle. Osetila je kako gubi lakoću, materijalizuje se ovde, poput supe koja postaje gušća na vrelini njenog zamišljanja. Na trenutak se pokolebala, gotovo zažalivši što gubi lakoću kojom je zamišljana, ali onda se setila svoga lica kako joj se osmehuje kada ujutro iziđe ispod tuša. Bilo je to prijatno osećanje, koje je sazrevalo u tom telu, uživajući da uživa u njemu sebe radi. Jednostavno zadovoljstvo kao posle uspešnog podrigivanja, ili još bolje posle zvučnog prdeža: kakvo je osećao Bač kada je krivio sebe. Kada je učila svoj jezik da razlikuje vrste votke; kada je učila oči da cene Matisa. Više je dobijala nego što je gubila vrativši telo svome umu.
     "Umalo", čula ga je kako kaže.
     "Osećam."
     "Još malo. Čaraj."
     Spustila je pogled prema tlu, osetivši da je u stanju da to učini. Tu su joj bila stopala, stajala su na pragu, bosa. I tako se pred njenim očima otelotvorio i ostatak njenog tela. Bila je potpuno naga.
     "A sada..." reče čovek pored vatre. "Zatvori vrata."
     Ona se okrenula i to učinila, uopšte se ne stideći svoje nagosti, naročito posle napora koji je uložila da svoje telo dovede ovamo. Tri puta nedeljno je vežbala. Znala je da joj je stomak ravan, a zadnjica čvrsta. Pored toga, njen domaćin nije mario, niti mu je smetala vlastita nagost, a činilo se da ga nije zanimala ni njena, jer ju je tek letimično pogledao. Ako je u tim očima ikada bilo pohote, ona je odavno presušila.
     "Pa", zausti on. "Ja sam Kisun. Ti si Tesla. Sedi. Razgovaraj sa mnom."
     "Imam mnogo pitanja", reče mu ona.
     "Bio bih iznenađen da nemaš."
     "Mogu da pitam?"
     "Pitaj. Ali prvo, sedi."
     Čučnula je sa suprotne strane vatre u odnosu na njega. Pod je bio topao; isto kao i vazduh. Već posle trideset sekundi znoj je počeo da izbija kroz njene pore. Bilo je prijatno.
     "Prvo..." reče ona "... kako sam stigla ovamo? I gde sam to ja?"
     "Nalaziš se u Novom Meksiku", odvrati Kisun. "A kako si stigla? E pa, na to pitanje je malo teže odgovoriti, ali može se svesti na ovo: posmatrao sam te... tebe i nekolicinu drugih... i čekao na priliku da nekoga dovedem ovamo. To što umalo nisi umrla, i Nuncio, pomogli su u slamanju tvog otpora da kreneš na ovaj put. Zaista nisi imala druge šanse."
     "Koliko znaš o onome što se događa u Gaju?" upita ga ona.
     On napravi nekoliko suvih zvukova ustima, kao da pokušava da prikupi pljuvačku. Kada je konačno odgovorio, učinio je to veoma umornim glasom.
     "O, Bože na nebesima, suviše", odvrati on, "znam suviše."
     "Umetnost, Suština... sve to?"
     "Da", reče on, sa istom potištenošću. "Sve to. Ja sam to otpočeo; kakva budala. Stvorenje koje znaš kao Džafa, jednom je sedelo na istom mestu na kome ti sada sediš. Tada je još bio samo čovek. Randolf Džaf, upečatljiv na svoj način... morao je to biti čim je stigao ovamo... ali ipak je bio samo čovek."
     "Da li je došao na isti način kao i ja?" upita ona. "Hoću da kažem, je li bio na samrti?"
     "Ne. On je samo više žudeo za Umetnošću od većine koji krenu u potragu za njom. Nisu ga mogle odvratiti ni dimne zavese, ni prevare, kao ni svi trikovi koji većinu ljudi skrenu sa traga. Nastavio je da traži, dok me nije našao."
     Kisun osmotri Teslu začkiljivši, kao da je time bio u stanju da izoštri vid, i uđe u njenu lobanju.
     "Šta reći", izusti on. "Uvek se javlja isti problem: šta reći."
     "Zvučiš kao Grilo", primeti ona. "Jesi li i njega uhodio?"
     "Jednom ili dvaput, kada je prešao stazu", reče Kisun. "Ali on nije važan. Ti jesi. Ti si veoma važna."
     "Kako si to dokonao?"
     "Kao prvo, ovde si. Niko nije bio ovde od Randolfa, a vidi do kakvih je to posledica dovelo. Ovo nije normalno mesto, Tesla. Ubeđen sam da si to već pogodila. Ovo je Petlja... vreme van vremena... koju sam stvorio za sebe."
     "Van vremena?" upita ona. "Ne razumem."
     "Odakle da počnem", primeti on. "To je drugo pitanje, je li tako? Prvo, šta reći. Zatim, odakle početi... Pa. Znaš za Umetnost. Za Suštinu. Znaš li i za Šoal?"
     Ona odmahnu glavom.
     "To je, ili je bio, jedan od najstarijih redova u svetskoj religiji. Majušna sekta... uvek nas je bilo sedamnaest... imali smo jednu dogmu, Umetnost, jedna nebesa, Suštinu, i jednu svrhu, da oboje sačuvamo čiste. Ovo je njen znak", reče on, podigavši neki mali predmet sa tla ispred sebe i bacivši ga prema njoj. U prvi mah je pomislila da se radi o raspeću. To i jeste bio krst, u njegovom središtu se nalazio čovek, raširenih udova. Ali pomnijim zagledanjem utvrdila je da to nije tačno. Na sva četiri kraka simbola bili su ucrtani i drugi znaci, koji su bili ili otpaci ili su se razvili iz središnje figure.
     "Veruješ li mi?" upita on.
     "Verujem."
     Ona baci simbol nazad na njegovu stranu vatre.
     "Suština mora biti sačuvana, po svaku cenu. Nema sumnje da si to shvatila posle razgovora sa Flečerom?"
     "Da, to mi je kazao. Je li on bio jedan od Šoala?"
     Kisun je prezrivo pogleda. "Ne, nikada nije stigao do tog stepena. Bio je samo službenik. Džaf ga je unajmio da stvori hemikaliju koja će ga povesti na vožnju: prečicu do Umetnosti, i Suštine."
     "To je bio Nuncio?"
     "Tako je."
     "Je li obavio posao?"
     "Mogao je, da i Flečer nije bio dodirnut."
     "Zbog toga su se borili", primeti ona.
     "Da", odvrati Kisun. "Svakako. Ali ti to znaš. Mora da ti je Flečer kazao."
     "Nismo imali mnogo vremena. Nešto malo mi je objasnio. Dosta toga je ostalo nejasno."
     "Nije bio nikakav genije. Imao je više sreće nego talenta kada je nabasao na Nuncio."
     "Sreli ste ga?"
     "Rekao sam ti, niko nije ovde bio od Džafa. Sam sam."
     "Ne, niste", reče Tesla. "Bio je neko napolju..."
     "Misliš na Liksa? Zmiju koja je otvorila vrata? To je samo jedna moja mala kreacija. Črčkarija. Mada sam uživao gajeći ih..."
     "Ne. Ne to", reče ona. "U pustinji je bila neka žena. Videla sam je."
     "Oh zaista?" izusti Kisun, a preko lica kao da mu pređe jedva primetna senka. "Žena?" Osmehnuo se. "Oprosti mi", reče on. "I dalje sanjam, ponekad. A nekada sam mogao sanjajući da stvorim šta god sam želeo. Bila je naga?"
     "Mislim da nije."
     "Lepa?"
     "Nisam bila tako blizu."
     "Oh. Šteta. Ali za tebe je to najbolje. Ovde si ranjiva i ne bih želeo da te povredi neka posesivna ljubavnica." Glas mu je postao bezbrižniji, gotovo izveštačeno uobičajen.
     "Ako je ponovo vidiš, drži se podalje", posavetova je on. "Nemoj se ni po koju cenu približiti."
     "Neću."
     "Nadam se da će naći put ovamo. Sada ne mogu puno da učinim. Truplo..." On spusti pogled na svoje sparušeno telo, "... je znalo i za bolje dane. Ali mogu da gledam. Volim da gledam. Čak i tebe, ako nemaš ništa protiv što to kažem."
     "Kako to mislite, čak?" upita Tesla.
     Kisun se nasmeja, duboko i suvo. "Da, izvini. Trebalo je to da bude kompliment. Tolike godine sam proveo sam. Zaboravio sam pristojno da se ponašam."
     "Svakako ste mogli da se vratite", primeti ona. "Mene ste doveli ovamo. Ne postoji li dvosmerni saobraćaj?"
     "I da i ne", odgovori on.
     "A to znači?"
     "To znači, da bih mogao, ali ne mogu."
     "Zašto?"
     "Ja sam poslednji Šoal", reče on. "Poslednji živi zaštitnik Suštine. Ostali su ubijeni, i svi pokušaji da se zamene ostali su bezuspešni. Da li me sada kriviš što se držim po strani? Što pazim sa sigurne udaljenosti? Ako umrem i ne uspem nekako da ponovo uspostavim tradiciju Šoala, Suština će ostati nezaštičena, a mislim da dovoljno razumeš da bi ti bilo jasno koliko bi to moglo biti pogubno. Jedino bih u drugom obliku mogao da iziđem u svet i započnem taj posao od vitalnog značaja. U drugom... telu."
     "Ko su ubice? Znate li?"
     Ponovo mu je preko lica prešla jedva primetna senka.
     "Pretpostavljam", odvrati on.
     "Ali ne govorite."
     "Istorija Šoala prepuna je pokušaja da se ugrozi njegov integritet. On ima neprijatelje ljude; pod; ne; od. Kada bih počeo da objašnjavam nikada ne bismo završili."
     "Postoji li bilo šta od toga napismeno?"
     "Zanima te da li bi mogla da istražuješ? Ne. Ali možeš čitati između redova ostalih istorija, i naći ćeš Šoal posvuda. To je tajna nad tajnama. Čitave religije su posejane i odgajene kako bi odvukle pažnju od njega, kako bi usmerile duhovne tragače od Šoala, Umetnosti i onoga što ona otkriva. Nije bilo teško. Ljude je sasvim lako skrenuti sa traga ako se upotrebi odgovarajući miris. Obećanja otkrovenja, uskrsnuća tela, takve stvari..."
     "Da li vi to hoćete da kažete..."
     "Ne prekidaj", reče Kisun. "Molim te. Polako ulazim u ritam."
     "Izvini", reče Tesla.
     Kao na rasprodaji, pomisli ona. Kao da pokušava da mi proda celu ovu neobičnu priču.
     "I tako. Kao što rekoh... Šoal možeš naći posvuda, ako znaš šta da tražiš. A neki ljudi su znali. Tokom godina je bilo nekoliko muškaraca i žena, kao što je Džaf, koji su uspeli da razobliče varke i dimne zavese, i da nastave da iskopavaju tragove, razotkrivajući kodove, i kodove unutar kodova, dok se ne bi sasvim približili Umetnosti. Tada bi, razume se, Šoal bio primoran da stupi na scenu i postupi onako kako bi smatrao za shodno u zavisnosti od pojedinačnih slučajeva. Neke od tih tragača: Gardiefa, Melvila, Emili Dikinson, zanimljiv presek, jednostavno smo uputili u najsvetije i najtajnije veštine, kako bismo ih obučili da preuzmu naša mesta kada smrt proredi naše redove. Ostale smo ocenili kao nepodobne."
     "Šta ste učinili sa njima?"
     "Upotrebili smo svoje moći da im izbrišemo svako sećanje na otkriće do koga su došli. Što se, razume se, često pokazivalo fatalnim. Ne možeš jednog dana jednostavno oduzeti čoveku njegovu potrebu da traga za značenjem i očekivati da on to preživi, naročito ako je bio blizu odgovora. Podozrevam da se jedan ili jedna od onih koje smo odbacili prisetio ko je..."
     "I pobio Šoal."
     "Ta teorija mi izgleda najverovatnija. To mora biti neko ko zna za Šoal i kako on deluje. Što me dovodi do Randolfa Džafa."
     "Teško mi je da mislim o njemu kao o Randolfu", primeti Tesla. "Čak i kao o ljudskom biću."
     "Veruj mi, on to jeste. On je takođe najveća greška koju sam napravio u prosuđivanju. Rekao sam mu suviše."
     "Više nego što govorite meni?"
     "Situacija je sada očajna", reče Kisun. "Ako ti ne kažem, i ne dobijem od tebe pomoć, svi smo izgubljeni. Ali sa Džafom... posredi je bila moja glupost. Poželeo sam nekog ko će deliti sa mnom moju usamljenost, i napravio sam loš izbor. Da su ostali živi, umešali bi se, sprečili bi me da donesem jednu takvu primitivnu odluku. Oni bi videli da je pokvaren. Ja nisam. Bio sam zadovoljan što me je pronašao. Želeo sam društvo. Poželeo sam nekoga ko će mi pomoći da nosim teret Umetnosti. Ono što sam stvorio predstavljalo je još gori teret. Nekoga ko je u stanju da uđe u Suštinu, ali bez ikakve duhovne uglađenosti."
     "A on ima i vojsku."
     "Znam."
     "Odakle ona potiče?"
     "Sa istog mesta gde sve nastaje. Iz uma."
     "Sve?"
     "Ponovo postavljaš pitanja."
     "Šta mogu."
     "Da, sve. Svet i sva njegova dela; njegovo stvaranje i njegovo razgrađivanje; bogovi, vaši i sipa. Sve to potiče iz uma."
     "Ne verujem vam."
     "Zašto misliš da me je briga?"
     "Um nije u stanju sve da stvori."
     "Nisam kazao ljudski um."
     "Ah."
     "Da si pažljivije slušala ne bi postavljala tolika pitanja."
     "Ali vi želite da ja shvatim, jer inače ne biste na mene trošili toliko vremena."
     "Vremena van vremena. Ali da... da, želim da shvatiš. Kada se ima u vidu žrtva koju ćeš morati da podneseš važno je da znaš zašto."
     "Kakva žrtva?"
     "Rekao sam ti: ne mogu da napustim ovo mesto u svom telu. Pronaći će me i ubiti, kao i ostale..."
     Ona se strese, uprkos tome što je bilo toplo.
     "Mislim da vas ne pratim", reče ona.
     "Pratiš ti mene, i te kako."
     "Hoćete da vas nekako izvadim odavde? Ponesem vaše misli."
     "Dosta si blizu."
     "Zar ne bih jednostavno mogla da delam umesto vas?" upita ona. "Da budem vaš agent? Dobra sam tamo napolju."
     "Ubeđen sam da jesi."
     "Uputite me u stvari, i ja ću učiniti šta treba."
     Kisun odmahnu glavom. "Toliko toga ne znaš", reče on. "Slika je neizmerna, nisam čak ni pokušao da je otkrijem. Sumnjam da je tvoja mašta u stanju da se nosi s njom."
     "Iskušajte me", reče ona.
     "Jesi li sigurna?"
     "Sigurna sam."
     "E pa, ne radi se ovde samo o Džafu. On bi mogao da uprlja Suštinu, ali ona bi preživela."
     "U čemu je onda problem?" upita Tesla. "Prvo mi ispričate svo to sranje o tome kako treba da se žrtvujem. Čemu? Ako Suština može sama da se brine o sebi, čemu?"
     "Zar ne možeš jednostavno da mi veruješ?"
     Ona se prodorno zagleda u njega. Plamenovi su sada već bili niski, ali oči su joj se dobro prilagodile na ćilibarni polumrak. Jedan njen deo želeo je veoma mnogo da nekome veruje. Ali veći deo svog života od kada je odrasla provela je učeći koliko je to opasno. Muškarci, agenti, direktori studija, toliko njih je u prošlosti od nje tražilo da im veruje i ona im je verovala i na kraju bila zajebana. Sada je bilo kasno da se menja. Bila je cinik do srži. Ako ikada prestane to da bude, prestaće da bude Tesla, a njoj se dopadalo da bude Tesla. Iz toga je sledilo... kao što je posle noći dolazio dan... da joj je i cinizam pristajao.
     Stoga je kazala:
     "Ne. Žao mi je. Ne mogu vam verovati. Nije to ništa lično. Ponašala bih se isto bez obzira ko vi bili. Zanima me šta stoji iza toga."
     "Šta to znači?"
     "Želim istinu. Ili vam neću dati ništa."
     "Jesi li sigurna da možeš da odbiješ?" upita Kisun.
     Napola je okrenula lice od njega, bacivši pogled unazad, čvrsto stegnutih usana, onako kako su to činile njene najomiljenije junakinje, sa optuživačkim pogledom.
     "To je bila pretnja", primeti ona.
     "Možeš i tako da to protumačiš", primeti on.
     "E pa, jebi se..."
     On slegnu ramenima. Njegova pasivnost... gotovo lenj način na koji ju je posmatrao... još su je više razjarili.
     "Ne moram ja ovde da sedim i slušam vas, da znate!"
     "Ne?"
     "Ne! Nešto krijete od mene."
     "Sada se ponašaš smešno."
     "Mislim da niste u pravu."
     Ona ustade. Nije pogledom ispratio njeno lice, već ga je zadržao u visini prepona. Odjednom joj je postalo neugodno što je naga u njegovom prisustvu. Poželela je odeću koja se verovatno još nalazila u Misiji, onako prljava i krvava. Ako je trebalo tamo da se vrati, biće bolje da krene. Okrenula se ka vratima.
     Kisun reče iza nje:
     "Čekaj, Tesla. Molim te sačekaj. Pogrešio sam. Priznajem; pogrešio sam. Vrati se, molim te?"
     Glas mu je bio molećiv, ali je u njemu osetila i jedno mnogo manje dobronamerno značenje. Verovatno je razdražen, pomisli ona; i pored svog njegovog duhovnog držanja, on je ogorčen. Lekcija iz umešnosti vođenja razgovora sastojala se u tome da se iza predenja čuje grebanje. Okrenula se da čuje još nešto, više nije bila sigurna da može izvući istinu iz ovog čoveka. Dovoljno je bilo da joj jednom zaprete, pa da postane sumnjičava.
     "Nastavite", reče ona.
     "Nećeš da sedneš?"
     "Tako je", odvrati ona. Morala je da se pretvara da se ne plaši, mada je iznenada osetila strah; morala je da misli o svojoj koži kao poslednjem modnom hitu. Stoj, i budi prkosno naga. "Neću da sednem."
     "Onda ću pokušati da ti objasnim što brže budem mogao", odvrati on. Uspešno je izgladio sve dvosmislenosti u svom ponašanju. Bio je pažljiv; čak ponizan.
     "Čak i ja, moraš to shvatiti, nemam na raspolaganju sve činjenice", reče on. "Ali imam ih dovoljno, nadam se, da te ubedim da smo u opasnosti."
     "Ko smo to mi?"
     "Stanovnici Kozma."
     "Opet?"
     "Flečer ti to nije objasnio?"
     "Nije."
     On uzdahnu.
     "Zamišljaj Suštinu kao more", reče on.
     "Zamišljam je..."
     "Na jednoj strani tog mora nalazi se stvarnost koju mi naseljavamo. Kontinent postojanja, ako ti se dopada, čiji su perimetri san i smrt."
     "Za sada je sve u redu."
     "Dalje... pretpostavi da postoji još jedan kontinent, s druge strane mora."
     "Nova stvarnost."
     "Da. Isto tako neizmerna i složena kao i naša. Isto tako puna energija, vrsta i apetita. Ali njome dominira, kao i u Kozmu, samo jedna određena vrsta sa čudnim apetitima."
     "Ne sviđa mi se kako ovo zvuči."
     "Htela si istinu."
     "Ne kažem da vam verujem."
     "To drugo mesto je Metakozm. Ta vrsta su Iad Urobori. Oni postoje."
     "A šta apetiti?" upita ona, iako nije bila baš sigurna da želi to da sazna.
     "Za čistotom. Za singularnošću. Za ludilom."
     "Kakva glad."
     "Bila si u pravu kada si me optužila da ne govorim istinu. Rekao sam ti samo jedan njen deo. Šoal zaista stražari na obalama Suštine kako bi sprečio da ljudska ambicija iskoristi Umetnost u pogrešne svrhe; ali on takođe osmatra more..."
     "Zbog invazije?"
     "Toga se bojimo. Možda je čak očekujemo. Ne radi se samo o našoj paranoji. Najdublji snovi zla su oni u kojima uspemo da namirišemo Iade preko Suštine. Najdublji užasi, najprljavije zamišljene stvari koje pohode ljudske glave predstavljaju odjeke njihovih odjeka. Dajem ti više razloga za strah, Tesla, nego što možeš čuti sa bilo kojih drugih usana. Govorim ti ono što su samo najsnažnije psihe u stanju da podnesu."
     "Imali kakvih dobrih vesti?" upita Tesla.
     "Ko je ikada nešto slično obećao? Ko je ikada kazao da će biti dobrih vesti?"
     "Isus", odvrati ona. "I Buda. Muhamed."
     "To su samo delići priča, koje je Šoal ubacio u kultove. Smetnje."
     "Ne mogu u to da poverujem."
     "Zašto da ne? Jesi li hrišćanka?"
     "Ne."
     "Budista? Muslimanka? Hindu?"
     "Ne. Ne. Ne."
     "Ali ipak insistiraš na verovanju u dobre stvari", primeti Kisun. "Zgodno."
     Imala je osećaj kao da ju je, veoma snažno, ošamario učitelj koji je bio tri do četiri koraka ispred nje u toku cele rasprave, vodeći je postojano i neopaženo ka trenutku u kome će neizbežno početi da govori gluposti. Jer bilo je apsurdno nadati se odlasku na nebesa pošto je prethodno izručila nokšir na svaku religiju koja joj je prošla ispod prozora. Ali nije posrnula zato što je Kisun osvojio čvrst poen u diskusiji. U bezbrojnim raspravama dobijala je čvoruge, ali nije odustajala zadajući još teže udarce. Smučilo joj se, međutim, to što je njena odbrana od toliko toga drugog što je kazao propala u tom istom trenutku. Ako je samo delić onoga što joj je kazao bila istina, i svet u kome je živela... Kozmo... bio u opasnosti, kakvo je onda pravo imala da više ceni svoj nevažni život od njegove očajničke potrebe za pomoći? Čak i pod pretpostavkom da može naći put da iziđe iz ovog vremena van vremena, nije mogla da se vrati u svet ne pitajući se sve vreme nije li ostavivši ga oduzela Kozmu jedinu šansu da preživi. Morala je ostati; morala mu se predati, ne zato što mu je beskrajno verovala, već zato što nije smela da rizikuje da pogreši.
     "Ne plaši se", čula ga je da kaže. "Situacija nije ništa gora nego što je bila pre pet minuta, kada si bila i te kakav sagovornik. Sada jednostavno znaš istinu."
     "Nije mi neka uteha", odvrati ona.
     "Nije", reče on nežno. "To mi je jasno. A ti moraš shvatiti da mi je bilo teško da nosim ovaj teret sam, i da će moja leđa prepući ako ne dobijem pomoć."
     "Shvatam", odgovori ona.
     Odvojila se od vatre i sada je stajala oslonjena o zid kolibe, tražeći u njemu podršku i hladeći kičmu. Oslonjena tako, zurila je u tle, svesna da je Kisun počeo da ustaje. Nije podigla pogled prema njemu, ali je čula njegovo stenjanje. A zatim njegov zahtev.
     "Potrebno mi je da naselim tvoje telo", reče on. "Što, bojim se, znači da ga ti moraš isprazniti."
     Vatra samo što se nije ugasila, ali je zato dim postajao sve gušći. Pritiskao joj je odozgo lobanju, onemogućavajući joj da podigne glavu i pogleda ga čak i da je to htela. Počela je da drhti. Prvo su počela da joj podrhtavaju kolena, zatim prsti. Kisun je nastavio da govori dok se približavao. Čula ga je kako tiho vuče noge.
     "To te neće boleti", reče on. "Samo ostani da mirno stojiš i ne diži pogled sa tla..."
     Nadošla joj je jedna spora misao: da li on to zgušnjava dim, na neki način, kako bi je sprečio da ga pogleda?
     "Biće brzo gotovo..."
     Govori kao kakav anestetičar, pomisli ona. Drhtanje se pojačalo. Što se on više približavao, to ju je dim jače pritiskao. Sada je bila ubeđena da je to njegovo delo. Nije želeo da podigne pogled prema njemu. Zašto? Da li joj je prilazio, držeći noževe, da joj njima izvadi mozak kako bi potom mogao da se uvuče unutra iza njenih očiju?
     Nikada nije umela da odoli znatiželji, to joj nije bila jedna od jačih strana. Što je bliže prilazio, to je ona više želela da odgurne teški dim i pogleda pravo u njega. Ali bilo je teško. Telo joj je bilo slabo, kao da joj se krv pretvorila u splačine. Dim ju je pritiskao poput olovnog šešira; njegov obod joj je suviše čvrsto stezao čelo. Što ga je jače gurala, to je postajao teži.
     On stvarno ne želi da podignem pogled, pomisli ona, napajajući svoju strast tom mišlju. Oduprla se o zid. Nalazio se na dve jarde od nje. Mogla je da ga namiriše; znoj mu je bio gorak i ustajao. Guraj, naredi ona sebi, guraj! To je samo dim. Tera te da pomisliš da te nešto teško pritiska, ali to je samo dim.
     "Opusti se", promrmlja on; opet taj anestetičar.
     Umesto toga, uložila je i poslednju snagu u podizanje glave. Olovni šešir joj se zario u slepoočnice; lobanja je stala da joj puca pod težinom krune. Ali glava joj se ipak pomerila, drhtala je pokušavajući da pobedi njenu težinu. Kada je jednom počela, kretanje je bilo lakše. Podigla je bradu za jedan inč, zatim za još dva, istovremeno podižući pogled, dok na kraju nije gledala pravo u njega.
     Ovako stojeći, celo telo mu je bilo iskrivljeno, osim jednog njegovog dela, svi zglobovi i spojevi bili su pomalo nakrivo nasađeni, rame na vratu, šaka na ruci; bedro na boku, bio je sav u cik-cak, samo mu je iz prepona štrčala jedna prava. Bila je zapanjena.
     "Čemu sad pa to?" upita ona.
     "Nisam mogao da se suzdržim", reče on. "Izvini."
     "Oh, zaista?"
     "Kada sam kazao da želim tvoje telo, nisam mislio na taj način."
     "Gde li sam to već čula?"
     "Veruj mi", reče on. "To samo moje telo odgovara na tvoje. Automatski. Budi polaskana."
     Da su okolnosti bile drugačije, nasmejala bi se. Da je mogla da otvori ta vrata i ode, na primer, umesto što je bila izgubljena van vremena, sa zveri na pragu i pustinjom iza nje. Svaki put kada bi pomislila da shvata šta se to ovde događa, izgubila bi rešenje. Taj čovek joj je priređivao jedno iznenađenje za drugim, i nijedno od njih nije bilo ugodno.
     Ispružio je ruku prema njoj, zenice su mu bile nepregledne, istiskivale su beonjače. Pomislila je na Raula; o tome kako je u njegovom pogledu bilo lepote, uprkos hibridnom licu. Ovde nije bilo lepote; nije bilo čak ni nečeg neodređeno prepoznatljivog. Nikakvog apetita; besa. Ako je postojalo makar kakvo osećanje, bilo je zaklonjeno.
     "Ne mogu to da učinim", reče ona.
     "Moraš. Odreci se tela. Moram dobiti telo ili će Iadi pobediti. Da li to želiš?"
     "Ne!"
     "Onda prestani da se opireš. Tvoj će duh biti bezbedan u Trojstvu."
     "Gde?"
     Na trenutak je dopustio da mu se u očima nazre iskra besa... besa na samog sebe, pomisli ona.
     "Trojstvo?" ponovi ona kako bi odložila trenutak kada će je dodirnuti i zatražiti njeno telo. "Šta je Trojstvo?"
     Dok je postavljala pitanje, nekoliko stvari se dogodilo u isto vreme, takvom brzinom da nije bila u stanju da odeli jednu od druge, ali glavno je bilo to da je popustila njegova vlast nad ovom situacijom kada ga je upitala za Trojstvo. Prvo je osetila kako se dim iznad nje razređuje, tako da je njegova težina više nije pritiskala. Koristeći šansu dok ju je još imala, ona posegnu za kvakom. Međutim, pogled i dalje nije skidala sa njega i u istom trenutku kada je usledilo njeno oslobađanje, videla ga je preobraženog. Videla ga je tek na tren, ali je na nju ostavio snažan i nezaboravan utisak. Pojavio se pred njom krvav, od pasa naviše, mrlje krvi su mu dopirala čak do lica. Bio je svestan toga da je videla, jer su mu šake krenule da prekriju mrlje, ali i sa šaka i sa ruku mu se cedila krv. Je li bila njegova? Pre nego što je uspela da potraži ranu, on je ponovo uspostavio kontrolu nad vizijom, ali poput žonglera koji pokušava da zadrži suviše lopti u vazduhu, uhvatiti jednu značilo je ispustiti drugu. Krv je nestala i on se ponovo pojavio pred njom nepovređen, samo da bi pustio sa uzice neke druge tajne koje je čuvao.
     Bile su mnogo pogubnije od krvavih mrlja: njihov udarni talas pogodio je vrata iza nje. Bio je suviše snažan za Liksa, čak iako ih je bilo mnoštvo, to je očigledno bila sila koje se Kisun užasavao. Skrenuo je pogled sa nje na vrata, šake su mu se mlitavo opustile i sa lica mu je nestao svaki izraz. Osetila je da je svu energiju usmerio samo na postizanje jednog cilja: da umiri ono, šta god to bilo, što je besnelo na pragu. I to je imalo svoje posledice, jer je snaga kojom je nju držao... kojom ju je doveo ovamo i sprečavao da ode... konačno i znatno popustila. Osetila je kako je stvarnost koju je napustila hvata za kičmu i vuče. Nije čak ni pokušala da se odupre. Bila je neumitna poput sile teže.
     Kada je poslednji put bacila pogled na Kisuna on je ponovo bio krvav i stajao je, bezizražajnog lica, ispred vrata. A onda su se ona otvorila.
     U jednom trenutku bila je ubeđena da će ono, šta god to bilo, što je zalupalo na vrata, čekati na pragu da proguta i nju i Kisuna. Učinilo joj se čak da je ugledala njegov sjaj... bilo je tako sjajno, tako zaslepljujuće sjajno... preplavilo je crte Kisunovog lica. Ali njegova volja je uspela u poslednjem trenutku da iz toga izvuče za sebe ono što mu je trebalo, i njegov sjaj je splasunuo upravo u onom času kada ju je svet koji je napustila dohvatio i zavitlao kroz vrata.
     Vraćena je istim putem kojim je i došla, desetostruko većom brzinom nego pri dolasku; kretala se tako brzo da čak nije bila u stanju ni da razabere prizore pored kojih je prolazila... čeličnu kulu, grad... dok već miljama nisu ostali za njom.
     Ali ovog puta nije bila sama. Blizu nje se nalazio neko ko ju je dozivao.
     "Tesla? Tesla! Tesla!"
     Prepoznala je taj glas. Bio je to Raul.
     "Čujem te", promrmlja ona, svesna da se kroz nejasnoću brzine neodređeno nazire jedna druga, tamnija stvarnost. U njoj su postojale tačke svetlosti... možda plamenovi sveća... i lica.
     "Tesla!"
     "Skoro sam tu", zadahta ona. "Skoro tu. Skoro tu."
     Sada je pustinja bila obuhvaćena; prevladala je tama. Širom je otvorila oči i ugledala Raula još jasnije. Na licu mu je lebdeo širok osmeh dok se spuštao u čučanj da je pozdravi.
     "Vratila si se", reče on.
     Pustinja je nestala. Sada je oko nje bila samo noć. Kamen ispod, zvezde iznad; i kako joj se učinilo, sveće u rukama zapanjenih žena koje su oko njih obrazovale krug.
     Ispod nje, između tela i tla, nalazila se odeća iz koje je iskliznula kada je pozvala svoje telo da dođe, ponovo ga stvorivši u Kisunovoj Petlji. Podigla je šaku da dodirne Raulovo lice, u želji da se uveri da se zaista vratila u postojani svet i da uspostavi s nekim kontakt. Obrazi su mu bili vlažni.
     "Mnogo si se namučio", reče ona, misleći da su vlažni od znoja. A onda je shvatila da je pogrešila. To uopšte nije bio znoj; suze.
     "Oh, jadni Raule", izusti ona i sede da ga zagrli. "Da li sam potpuno nestala?"
     Stisnuo se uz nju. "Prvo si postala magla", reče on. "A onda... prosto si nestala."
     "Zašto smo ovde?" upita ona. "Bila sam u Misiji kada me je pogodio."
     Setivši se pucnja, pogledala je ka mestu gde ju je metak pogodio. Nije bilo rane; čak ni krvi.
     "Nuncio", reče ona. "Izlečio me je."
     Ta činjenica nije prošla nezapaženo kod žena. Ugledavši neobeležnu kožu počele su da mrmljaju molitve i povukle se unazad.
     "Ne..." promrmlja ona, i dalje gledajući u svoje telo. "Nije to od Nuncia. Ovo je telo koje sam zamislila."
     "Zamislila?" ponovi Raul.
     "Zazvala sam ga", odvrati ona, jedva uopšte svesna Raulove zbunjenosti jer je i nju mučila jedna zagonetka. Njena leva bradavica, koja je bila dvostruko veća od druge, nalazila se sada na desnoj strani. Nije skidala pogled sa njih, vrteći glavom. To nije bilo nešto u čemu je mogla da pogreši. Na neki način, na putu do Petlje, ili u povratku, bila je preokrenuta. Podigla je noge da ih prouči. Nekoliko ogrebotina... Bačovo delo... koji su joj krasili jednu golenicu sada su bili na drugoj.
     "Ne razumem", obrati se ona Raulu.
     Pošto nije shvatao ni pitanje na koje se od njega tražio odgovor, on jednostavno slegnu ramenima.
     "Nema veze", reče ona i poče da se oblači.
     Tek je tada pitala šta se dogodilo sa Nunciom.
     "Jesam li sve dobila?" upita ona.
     "Ne. Dečak-Smrt ga je dobio."
     "Tomi-Rej? Oh Isuse. I tako sada Džaf ima sina i po."
     "Ali i tebe je dodirnuo", reče Raul. "Isto kao i mene. Uvukao mi se u šaku. Popeo do lakta."
     "Znači, sada smo mi protiv njih."
     Raul odmahnu glavom. "Ne mogu ti biti ni od kakve koristi", reče on.
     "Možeš i moraš", reče ona. "Ima toliko pitanja na koja moramo odgovoriti. Ne mogu to sama. Moraš poći sa mnom."
     Jasno je pokazivao da to ne želi, nije čak morao glasno ni da kaže.
     "Znam da se plašiš. Ali, molim te, Raule. Vratio si me iz mrtvih..."
     "Nisam ja."
     "Pomogao si. Ne bi želeo da to propadne, je li tako?"
     Nazrela je nešto od Kisunovog ubeđivanja u svom, i to joj se nije mnogo dopalo. Ali, konačno, nikada u životu nije učila takvom brzinom, kao tokom vremena koje je provela sa Kisunom. Nije je ni prstom dodirnuo, a obeležio ju je. Ali da ju je neko pitao da li je on lažov ili prorok, spasilac ili ludak, ne bi umela da kaže. Možda je ta dvoličnost predstavljala najstrmiju deo krive, mada nije znala šta je iz toga naučila.
     Misli joj se vratiše Raulu, i njegovom opiranju. Nije bilo vremena za prepirke. "Jednostavno moraš poći", reče mu ona. "Nema uzmaka."
     "Ali Misija..."
     "...prazna je, Raule. Njeno jedino blago bio je Nuncio, a njega više nema."
     "Ima sećanja", reče on nežno, mada se u napetosti odgovora naziralo prihvatanje.
     "Biće drugih sećanja. Lepših vremena kojih ćeš moći da se sećaš", reče mu ona. "A sada... ako želiš da se pozdraviš, pozdravi se, jer idemo..."
     On klimnu i poče da se obraća ženama na španskom. Tesla je znala nešto malo taj jezik; dovoljno da shvati da se on zaista oprašta. Ostavivši ga da to obavi, krenula je uzbrdo prema kolima.
     Dok je koračala, uspela je da reši problem izmenjenog tela, uopšte ne misleći svesno o njemu. U Kisunovoj kolibi je zamislila sebe onako kako se najčešće videla: u ogledalu. Koliko li je puta za svojih trideset godina pogledala u svoj odraz, gradeći portret na kome je desno bilo levo, i vice versa?
     Iz Petlje se bukvalno vratila kao druga žena; žena koja je ranije samo postojala kao odraz u ogledalu. Sada je taj odraz bio od krvi i mesa, i hodio je svetom. Um iza lica je ostao isti, bar se nadala da jeste, iako ga je dodirnuo Nuncio, iako je upoznala Kisuna. Što sve u svemu nije predstavljalo zanemarljive uticaje.
     Uzevši sve u obzir, ona je bila jedna sasvim nova priča. A kada bi bilo bolje da se ispriča svetu nego sada.
     Sutra možda nikada neće doći.