III

     "Znači, počinje", reče Džaf.
     Stajao je ispred najvišeg prozora Kunićevog Oka i posmatrao prilaz. Bilo je nešto pre podneva i limuzine koje su klizile uz prilaz najavile su prve goste. Bilo bi mu drago da je Tomi-Rej pored njega u ovom odlučnom času, međutim, dečak se još nije vratio sa puta u Misiju. Nije važno. Lamar se pokazao kao više nego dobra zamena. Nastupio je neprijatan trenutak kada je Džaf konačno skinuo masku, prestao da izigrava Badija Vensa i pokazao komedijašu svoje pravo lice, ali nije mu mnogo trebalo da ga pridobije. U neku ruku on je bio mnogo pogodnije društvo od Tomi-Reja; bio je senzualniji, ciničniji. Što je bilo još važnije, dobro je poznavao goste koji će se uskoro okupiti u znak sećanja na Badija Vensa; poznavao ih je mnogo bolje i od same udovice, Ročel. Od prethodne večeri ona je sve dublje tonula u otupelost izazvanu drogom; Lamar je to njeno stanje seksualno iskoristio, na Džafovu radost. Nekada davno (tako davno) i on bi možda to isto učinio, razume se. Ne, nikakvo možda, učinio bi to. Ročel Vens je, bez svake sumnje, bila lepa, a njena zavisnost, koja je bila još i pod uticajem nekog unutrašnjeg stalno prisutnog besa, činila ju je još privlačnijom. Ali to su bile telesne stvari, koje su pripadale jednom drugom životu. Sada je bilo mnogo prečih stvari: recimo, trebalo je prikupiti moć od gostiju koji su se već dole okupljali. Lamar je zajedno s njim sastavio listu imena upotpunivši je grubim primedbama koje nisu gotovo nikoga zaobišle. Podmitljivi advokati, glumci narkomani, preobražene kurve, svodnici, prijapisti, plaćene ubice, beli ljudi sa crnim dušama, uspaljeni sa hladnim, dupelisci, šmrkači kokaina, uvrnuti aristokrati i još uvrnutiji plebejci, egoisti, onanisti i hedonisti, svi do jednoga. Gde bi mogao da nađe bolje snage te vrste koje su mu bile potrebne da ga čuvaju kada se Umetnost otvori? Pronaći će strahove u tim zavisnim, pometenim, naduvenim dušama kakve nikada nije pronašao kod obične buržoazije. Iz njih će izvući terate kakve svet nikada nije video. Tada će biti spreman. Flečer je bio mrtav, a njegova vojska, ako se uopšte pojavila, za sada je držala pognutu glavu.
     Između Džafa i Suštine više nije bilo ničega.
     Dok je stajao kod prozora i posmatrao žrtve kako izlaze iz kola, međusobno se pozdravljajući osmesima kao gorski kristal i ovlašnim poljupcima, njegove misli odlutaše... od svih mesta... do prostorije u koju su se slivala zagubljena pisma u Omahi, Nebraska, gde je, pre toliko života, naišao na prvi nagoveštaj o tajnom životu Amerike. Setio se Homera, koji mu je otvorio vrata te riznice i kasnije zbog toga umro; život mu je izbio Džaf svojim tupim nožem koji je i dalje nosio u džepu sakoa. Tada je smrt nešto značila. Predstavljala je iskustvo koje je teralo strah u kosti. Tek kročivši u Petlju shvatio je koliko su takvi strahovi nevažni, kada je protok vremena mogao da odloži čak i jedan manji šarlatan poput Kisuna. Šaman je verovatno još bio bezbedan u svom utočištu, daleko od svojih duhovnih verovnika, ili gomile koja bi ga linčovala, najdalje što je mogao da utekne. Boravio je u Petlji, planirao sticanje moći. Ili se trudio da je zadrži na odstojanju.
     Ova poslednja misao sada mu je prvi put pala na pamet, nalik na dugo odlagano rešenje zagonetke koju čak nije ni znao da rešava. Kisun je zadržavao trenutak jer ako ga pusti da izmakne oslobodiće vlastitu smrt...
     "Vidi..." promrmlja on.
     Lamar je bio iza njega. "Vidi, šta?"
     "Samo razmišljam", odvrati Džaf. Okrenuo se od prozora. "Je li udovica već sišla?"
     "Pokušavam da je podignem."
     "Ko pozdravlja goste?"
     "Niko."
     "Pobrini se za to."
     "Mislio sam da sam ti potreban ovde."
     "Kasnije. Kada svi stignu možeš početi da ih dovodiš ovamo gore jedno po jedno."
     "Kako želiš."
     "Jedno pitanje."
     "Samo jedno?"
     "Zašto me se ne bojiš?"
     Lamar stisnu svoje ionako sitne oči. Zatim reče:
     "Još nisam izgubio smisao za smešno."
     Ne čekajući odgovor od Džafa, on otvori vrata i ode da obavi svoje domaćinske dužnosti. Džaf se vrati udovici. Još jedna limuzina se obrela ispred kapije, ova je bila bela, vozač je pokazivao pozivnicu svog putnika stražarima.
     "Jedan po jedan", promrmlja Džaf sam sebi. "Jedan jadnik za drugim."

     Grilou je pozivnica za prijem u Kunićevom Oku bila lično uručena sredinom jutra, kurir je bila Elen Ngijen. Ponašala se prijateljski, ali oštro; nije bilo ni traga intimnosti koja se rascvetala među njima prethodnog popodneva. Pozvao ju je u svoju hotelsku sobu, ali je uporno tvrdila da nema vremena:
     "Potrebna sam im u kući", reče ona. "Ročel je izgleda potpuno izgubljena. Mislim da uopšte ne moraš da brineš da će te prepoznati. Ali biće ti potrebna pozivnica. Upiši koje god ime želiš. Biće puno stražara, nemoj je izgubiti. Ovo je jedan od prijema na koji nećeš moći da se uvučeš na šarm."
     "Gde ćeš ti biti?"
     "Mislim da uopšte neću biti tamo."
     "Učinilo mi se da si kazala da sada ideš tamo."
     "Samo radi priprema. Čim proslava počne, ja odlazim. Ne želim da se mešam sa tim ljudima. Sve sami paraziti. Niko od njih nije zaista voleo Badija. To je samo predstava."
     "Opisaću je onako kako ću je ja videti."
     "U redu", reče ona okrenuvši se da krene.
     "Možemo li samo načas da popričamo?" upita Grilo.
     "O čemu? Nemam mnogo vremena."
     "O tebi i meni", reče Grilo. "O onome što se juče dogodilo."
     Pogledala ga je ne usredsredivši pogled. "Ono što se dogodilo, dogodilo se", reče ona. "Oboje smo bili tamo. Šta ima da se kaže?"
     "Kao prvo: kako bi bilo da pokušamo ponovo?"
     Ponovo taj neusredsređen pogled.
     "Mislim da nećemo", odvrati ona.
     "Nisi mi pružila priliku..." poče on.
     "Oh, ne", odvrati ona, želeći da ga spreči da izvede pogrešan zaključak. "Bio si dobar... ali stvari su se izmenile."
     "Od juče?"
     "Da", reče ona. "Ne mogu da ti kažem tačno kako..." Nije završila rečenicu, već je prešla na drugu misao. "Oboje smo odrasli. Znamo kako to ide."
     Spremao se da kaže kako on više ne zna kako bilo šta ide, međutim, njegovo samopoštovanje je posle ovog razgovora bilo u toj meri oslabljeno da nije morao da ga baca na kolena daljnjim priznanjima.
     "Čuvaj se na proslavi", reče ona kada se ponovo okrenula da pođe.
     Nije uspeo da se suzdrži, a da ne kaže: "Hvala ti bar na tome."
     Uzvratila mu je kratkim, zagonetnim osmehom i otišla.