II

     Džaf je živeo životom malog običnog čoveka. Rođen na oko pedeset milja od Omahe, u tom gradu se i školovao, sahranio roditelje, i izlazio sa dve žene koje nije uspeo da odvede pred oltar. Nekoliko puta je napuštao državu, pa je čak razmišljao i o tome (posle druge neuspele veze) da se povuče u Orlando, gde mu je živela sestra, ali ga je ona odgovorila od toga, rekavši mu da ne bi mogao da se složi sa tamošnjim ljudima niti da podnese neprekidno sunce. I tako je ostao u Omahi, gubeći poslove jedan za drugim i pronalazeći nove, nikada se ne posvećujući nečemu ili nekome duže vremena, a za uzvrat se niko njemu nije posvećivao.
     Međutim, u usamljeničkoj izolaciji Prostorije za zagubljena pisma nazreo je obzorja za koja uopšte nije znao da postoje, i ona su mu otvorili apetit prema putovanjima. Da su se tamo napolju nalazili samo sunce, predgrađa i Miki Maus ne bi on dao ni prebijene pare za tako nešto. Zašto bi se mučio da traži takve banalne stvari? Ali sada je znao mnogo više. Postojale su tajne koje je trebalo otkriti, moći koje je trebalo steći, a kada bude Kralj Sveta uništiće predgrađa (i sunce ako bude mogao) kako bi svet završio u vreloj tami u kojoj bi čovek konačno mogao da upozna tajne vlastite duše.
     U pismima su se mnogo pominjala raskršća, i on je dugo vremena tu sliku bukvalno shvatao, misleći da se on u Omahi najverovatnije nalazi na raskršću, i da će znanje o Umetnosti stići do njega. Ali kada je napustio grad, i otišao dalje, shvatio je grešku tog bukvalnog gledanja na stvar. Kada su pisci pisama pominjali raskršća oni nisu mislili na presecanje jednog autoputa drugim. Mislili su na mesta na kojima su se ukrštala stanja postojanja, na kojima je ljudski sistem sretao tuđinski, posle čega su oba nastavljala dalje, promenjena. Tok i uzburkanost takvih mesta nudili su nadu za pronalaženje otkrovenja.
     Imao je, razume se, sasvim malo novca, ali to izgleda nije bilo važno. Tokom nedelja koje su usledile posle njegovog bekstva sa mesta zločina, sve što bi poželeo jednostavno je i dobijao. Trebalo je samo da podigne palac i kola bi se uz škripu zaustavila. Kada bi ga vozač zapitao kuda se uputio, a on mu odgovorio, vozač bi kazao da ide upravo dokle je i on, Džaf, želeo da ide, i upravo dotle bi ga i odvezao. Kao da je bio blagosloven. Kada bi se sapleo, uvek bi se našao neko ko bi ga podigao. Kada bi ogladneo, našao bi se neko da ga nahrani.
     Jedna žena u Ilinoisu, koja ga je povezla, a zatim zapitala želi li da provede noć sa njom, potvrdila mu je da je blagosloven.
     "Ti si video nešto neobično, je li tako?" prošaputala je usred noći. "Vidi ti se po očima. Zbog tih tvojih očiju sam ti i ponudila da te povezem."
     "A zatim mi ponudila i ovo?" upita on, zavlačeći joj prste između nogu.
     "Da. I to", odvrati ona. "Šta si to video?"
     "Još nisam video dovoljno", odvrati on.
     "Hoćeš li ponovo da vodiš ljubav sa mnom?"
     "Neću."

     S vremena na vreme, seleći se iz jedne države u drugu, ugledao bi ponešto od onoga u šta su ga pisma uputila. Video je tajne kako proviruju, usuđujući se da se pokažu samo zato što je on prolazio, prepoznajući u njemu budućeg moćnog čoveka. U Kentakiju mu se ukazala prilika da prisustvuje izvlačenju leša maloletnika iz reke, čije je telo ostavljeno raskrečeno na travi, ruke raširene sa raširenim prstima, dok je neka žena zavijala i jecala pored njega. Dečakove oči bile su otvorene; kao i dugmad na pantalonama. Posmatrajući prizor sa male udaljenosti, bio je jedini svedok kome policija nije naredila da se udalji (ponovo te oči), i iskoristio je taj trenutak da prouči položaj dečaka; bio je isti kao i položaj prilike na medaljonu, i napola je poželeo da se baci u reku samo da bi iskusio radost davljenja. U Ajdahu je sreo čoveka koji je izgubio ruku u automobilskoj nesreći i dok su zajedno sedeli i pili, objasnio mu je da i dalje oseća izgubljenu ruku; lekari su mu objasnili da je u pitanju fantom u njegovom nervnom sistemu, ali on je znao da se radi o astralnom telu, koje je i dalje bilo celovito u jednoj drugoj ravni postojanja. Rekao je da redovno drka izgubljenom šakom, i ponudio se da mu pokaže. Govorio je istinu. Kasnije ga je čovek upitao:
     "U stanju si da vidiš u mraku, je li tako?"
     Džaf o tome nije razmišljao, ali pošto mu je pažnja bila skrenuta na to, shvatio je da možda i može.
     "Kako si uspeo to da naučiš?"
     "Nisam."
     "Možda, astralne oči."
     "Možda."
     "Želiš li da ti ga ponovo popušim?"
     "Ne."

     Skupljao je iskustva, po jedno od svakog, prolazeći kroz živote ljudi i izlazeći na drugoj strani ostavljajući ih opsednute, mrtve ili uplakane. Ispunjavao je sebi svaku želju, idući kuda god bi ga instinkt usmerio, a tajni život bi ga potražio istog trenutka kada bi stigao u grad.
     Nije bilo nikakvog znaka da su mu za petama sile zakona. Možda Homerovo telo nikad nije ni bilo pronađeno u razorenoj zgradi, a ako i jeste, policija je verovatno pretpostavila da je bio žrtva vatre. Bez obzira na razloge, niko nije njuškajući krenuo za njim. Išao je kuda god je hteo i radio šta god je želeo, dok nije zadovoljio sve svoje mnogobrojne želje, i dok nije došao trenutak da zakorači preko ivice.
     Zastao je da se odmori u jednom motelu punom bubašvaba u Los Alamosu, u Novom Meksiku, zaključao se sa dve boce votke, skinuo, navukao zavese kako unutra ne bi prodirao dan i pustio umu na volju. Nije ništa jeo četrdeset osam sati, ne zato što nije imao novaca, imao ga je, već zato što je uživao u ošamućenosti. Pošto je bio izgladneo, votka mu je brzo udarila u glavu, a misli mu se razularile, proždirući jedna drugu i iseravajući jedna drugu, bivajući naizmenično varvarske i barokne. Bubašvabe su izmilele u mrak, i stale da trče preko njegovog tela dok je ležao na podu. Pustio ih je da dolaze i odlaze, sipajući votku po preponama kada bi se suviše zadržale na njima izazivajući kod njega ukrućenost, jer ga je to ometalo. Želeo je jedino da razmišlja. Da lebdi i razmišlja.
     Iskusio je sve što je mogao boraveći u svom fizičkom telu; bilo mu je i vrućina i hladno, bio je i polno uzbuđen i ostajao hladan; jebali su ga i jebao je. Ništa od toga nije želeo ponovo da iskusi: bar ne kao Randolf Džaf. Znao je za još jedan način postojanja, još jedno mesto iz koga se moglo poticati, na kome su seks, ubistvo, tuga, glad i sve to zajedno ponovo mogli biti zanimljivi, ali to nije mogao da ostvari dok ne prevaziđe svoje sadašnje stanje; dok ne postane Umetnik; dok ne preuredi svet.
     Neposredno pred zoru, kada su već i bubašvabe posustale, osetio je poziv.
     Obuzeo ga je neopisivi mir. Srce mu je kucalo usporeno i postojano. Bešika mu se ispraznila po sopstvenoj volji, kao u bebe. Nije bio ni suviše vruć ni suviše hladan. Niti suviše pospan niti suviše budan. I na toj raskrsnici... koja nije bila prva, niti će biti poslednja... nešto mu je kljucnulo utrobu i pozvalo ga.
     Istog je časa ustao, obukao se, dohvatio punu preostalu bocu votke i izišao da prošeta. Poziv nije napuštao njegovu unutrašnjost. I dalje je kljucao dok se hladna noć povlačila pred izlazećim suncem. Izišao je bos. Stopala su mu krvarila, ali vlastito telo ga nije naročito zanimalo, pa je potisnuo neugodnost nastavivši da se naliva votkom. Do podneva je već ispraznio celu bocu i našao se usred pustinje, nastavljajući u pravcu u kome je bio pozvan, jedva svestan činjenice da hoda. U njegovoj glavi više nije bilo nikakvih misli, osim onih o Umetnosti i o tome kako da je stekne, ali čak i ta ambicija se pojavljivala i nestajala.
     To je na kraju počelo da se događa i sa samom pustinjom. Negde pred veče, stigao je do mesta na kome su čak i najjednostavnije činjenice... tlo pod njegovim nogama, nebo koje se smrkavalo iznad njegove glave... bile dovedene u sumnju. Nije čak više bio siguran ni da li hoda. Sveopšta odsutnost bila je prijatna, ali nije potrajala. Pozivi mora da su ga povukli dalje, mada on uopšte nije bio svestan njihovog zova, jer se noć koju je ostavio pretvorila iznenada u dan, i on se našao... ponovo, živ; ponovo kao Ernest Džaf... u pustinji još ispraznijoj od one koju je napustio. Ovde je bilo rano jutro. Sunce još nije bilo visoko, ali već je počelo da zagreva vazduh, dok je nebo bilo savršeno vedro.
     Sada je osećao bol i mučninu, međutim, potezanje u utrobi bilo je neizdrživo. Morao je da nastavi da se tetura, iako mu je celo telo bilo u krajnje jadnom stanju. Kasnije se sećao da je prošao kroz neki grad, i video čeličnu kulu usred divljine. Ali to tek kada se putovanje završilo, u jednoj jednostavnoj kamenoj kolibi, čija su se vrata otvorila pred njim kada ga je napustila i poslednja snaga, i on pao preko njenog praga.