II

     1.
     Mladić je bio praktično jednobojan, crna kosa, dugačka do ramena, kovrdžala mu se na vratu, iza okruglih naočara isto tako tamne oči, koža suviše bela da bi bio stanovnik Kalifornije. Zubi su mu bili još belji, mada se retko osmehivao. Nije ni mnogo govorio, kada smo već kod toga. U društvu je mucao.
     Čak je i pontijak konvertibl koji je parkirao u Šoping centru bio beo, mada mu je karoseriju već uveliko nagrizla rđa za koju su bili zaslužni snegovi i so desetak čikaških zima. Prevezao se njime preko zemlje, ali nekoliko puta jedva je izbegao sudar. Bližilo se vreme kada će morati da ga izvede u polje i upuca. U međuvremenu, ako je ikome bio potreban dokaz da se u Palomo Gaju nalazi stranac, trebalo je samo da pređe pogledom duž parkiranih automobila.
     Ili da odmeri njega. Prožimalo ga je veoma jako osećanje da štrči u somotskim pantalonama i otrcanom sakou... (rukavi su mu bili predugački, suviše mu je bio uzak u grudima, kao i svi ostali sakoi koje je ikada kupio). Ovo je bio grad u kome su odmeravali koliko si bogat po marki patika. On nije nosio patike; nosio je crne kožne cipele na šniranje, od jutra do povečerja dok se ne bi raspale, a onda bi kupio isti takav par novih. Bez obzira da li je štrčao ili ne, imao je jak razlog što je ovamo došao, i što pre počne da radi na tome pre će se bolje osećati.
     Prvo, morao je da se snađe. Odabrao je Smrznuti jogurt jer je bio najprazniji u nizu prodavnica i nonšalantno ušao unutra. S druge strane tezge dočekala ga je takva dobrodošlica da je gotovo pomislio kako su ga prepoznali.
     "Zdravo! Mogu li da vam pomognem?"
     "Ja sam... nov", reče on. Glupa opaska, pomisli on. "Hoću da kažem, gde mogu... gde mogu da kupim mapu?"
     "Mapu Kalifornije?"
     "Ne. Palomo Gaja", odgovori on, trudeći se da upotrebljava kratke rečenice. Tada je manje mucao.
     Osmeh s druge strane tezge se još više proširi.
     "Ne treba vam mapa", reče. "Gradić nije toliko velik."
     "Dobro. A hotel?"
     "Svakako. Lako. Postoji jedan u blizini. A ima i jedan nov, gore u selu Mirnopotok."
     "Koji je najjeftiniji?"
     "Terasa. Nalazi se na dva minuta vožnje odavde, sa stražnje strane Šoping centra."
     "Odlično."
     Osmeh koji mu je bio upućen zbog tih reči, govorio je: sve je ovde odlično. Gotovo da je i sam u to poverovao. Na parkingu su se presijavala uglancana kola; znaci koji su ga upućivali okolo ka stražnjoj strani trgovačkog centra su sijali; pročelje motela... sa još jednim znakom... Dobrodošli u Palomo Gaj, Napredni raj... bili su sveže obojeni kao subotnji jutarnji crtać. Bilo mu je drago, kada je uzeo sobu, što je mogao da navuče zastore, i malo se pritaji.
     Poslednji komad puta ga je pošteno izmorio, pa je odlučio da osveži svoj sistem vežbanjem i tuširanjem. Mašina je, kako je nazivao svoje telo, suviše dugo bila za volanom; bilo joj je potrebno razgibavanje. Zagrejao se desetominutnim sparingovanjem sa senkom, kombinacijom udaraca i odbrana, praćenih omiljenim koktelom specijalizovanih udaraca: odsečnih udaraca bridom šake, skokova sa izbacivanjem noge, okretima u vazduhu i udarcima unazad koji se izvode u skoku. Kao i obično, ono što mu je zagrejalo mišiće, zagrejalo mu je i um. Kada je stigao do sklekova i trbušnjaka bio je spreman da se potuče sa pola Palomo Gaja da bi dobio odgovor po koji je ovamo došao.
     A pitanje je glasilo: ko je Hauard Kac? Odgovor Ja više nije bio dovoljan. Ja sam samo mašina. Bilo mu je potrebno više obaveštenja.
     Vendi je bila prva koja je postavila to pitanje, one duge noći tokom koje su se raspravljali i koja se završila tako što ga je napustila.
     "Dopadaš mi se, Haui", rekla je. "Ali ne mogu da te volim. A znaš li zašto? Zato što te ne poznajem."
     "Znaš li šta sam ja?" odvratio je Haui pitanjem. "Čovek sa rupom u središtu."
     "Iščašeno ti je to objašnjenje."
     "Iščašeno je tako se osećati."
     Iščašeno, ali istinito. Tamo gde se kod drugih nalazilo osećanje da su ljudi... ambicija, mišljenje, religija... on je imao samo tu žaljenja vrednu kolebljivost. Oni koji su ga voleli... Vendi, Riči, Lem... bili su strpljivi s njim. Strpljivo su čekali da mucajući kaže šta ima, jer ih je zanimalo njegovo mišljenje, i izgleda da su nalazili neku vrednost u njegovim komentarima. (Ti si moja sveta luda, jednom je Lem rekao Hauiju; bila je to primedba o kojoj je Haui još razmišljao.) Ali za ostali svet je on bio Kac glup k'o kurac. Nisu ga otvoreno ujedali... bio je suviše jak da bi ga bilo ko gurkao tamo amo, pa čak i teškaši... ali je znao šta mu govore iza leđa, a sve se svodilo na jedno te isto: Kacu fali neka daska u glavi.
     To što je Vendi konačno odustala od njega, bilo je preteško breme. Suviše povređen da bi izišao među svet, razmišljao je o njihovom razgovoru veći deo nedelje. Odjednom mu je sinulo rešenje. Ako je na zemlji postojalo mesto na kome će shvatiti kako i zašto je takav kakav je onda je to sigurno gradić u kome je rođen.
     Podigao je zastor i pogledao napolje u svetlost. Bila je biserna; vazduh je tako lepo mirisao. Nije mogao da zamisli zašto je njegova majka uopšte zamenila ovo slatko mesto ljutim čikaškim zimama i zagušljivim letima. Pošto je umrla (iznenada, u snu) moraće sam da razreši tu tajnu; i možda će, rešavajući je, popuniti rupu koja proganja mašinu.

     Upravo kada je stigla do ulaznih vrata, mama ju je pozvala iz svoje sobe, odlično je umela da proceni trenutak.
     "Džo-Bet? Jesi li tu? Džo-Bet?"
     U glasu joj se uvek osećao taj silazni ton, koji kao da je upozoravo: budi dobra prema meni sada jer me sutra više možda neće biti. Možda već ni narednog sata.
     "Dušo, jesi li još tu?"
     "Znaš da jesam, mama."
     "Možemo li da porazgovaramo?"
     "Kasnim na posao."
     "Samo minut. Molim te. Šta je to minut?"
     "Dolazim. Ne uzbuđuj se. Dolazim."
     Džo-Bet je krenula uz stepenice. Koliko je puta dnevno to radila? Merila je život pređenim brojem stepenika, gore dole, gore dole.
     "Šta je bilo, mama?"
     Džojs MekGir je ležala u svom uobičajenom položaju: na sofi pored otvorenog prozora, sa glavom na jastuku. Nije izgledala bolesna; ali uglavnom je sve vreme bila. Specijalisti su dolazili, pregledali je, naplaćivali dolazak i odlazili sležući ramenima. U fizičkom pogledu je s njom sve u redu, govorili su. Pregledali su joj srce, pluća, kičmu. Nešto nije bilo u redu između njenih ušiju. Ali to su bile vesti koje mama nije htela da čuje. Mama je nekada davno poznavala devojku koja je poludela i bila smeštena u bolnicu iz koje nikada više nije izišla. Zbog toga se više plašila ludila od bilo čega drugog. Nije dozvoljavala da se ta reč izgovori u kući.
     "Hoćeš li zamoliti pastora da me nazove?" upitala je Džojs. "Možda će svratiti večeras."
     "On je veoma zaposlen, mama."
     "Za mene uvek ima vremena", reče Džojs. Imala je trideset devet godina, ali se ponašala kao da joj je dvostruko više. Tako je sporo podizala glavu sa jastuka kao da je svaki prevaljeni inč pobeda nad gravitacijom; šake i kapci koji podrhtavaju; stalni uzdisaji u glasu. Dodelila je sebi ulogu filmske junakinje koja boluje od tuberkuloze i nije htela da je se odrekne iako su joj lekari tvrdili da ne boluje od te bolesti. Oblačila se u skladu sa tom ulogom, u pastelne tonove kakvi se sreću po bolesničkim sobama; pustila je da joj gusta smeđa kosa poraste, ne vodeći računa o trenutnoj modi, i ne trudeći se da je pokupi. Uopšte se nije šminkala, što je samo još više pojačavalo utisak da se ljulja na samoj ivici provalije. Sve u svemu, Džo-Bet je bilo drago što mama više nije izlazila među ljude. Počele bi da kruže razne priče. Ali pošto je sve vreme provodila unutra, u kući, stalno je zivkala kćerku koja je morala da ide gore dole po stepenicama. Gore dole, gore dole.
     Kada bi, kao u ovom trenutku, Džo-Bet osetila potrebu da zavrišti, setila bi se da se njena majka nije povukla bez razloga. Nije imala lak život; podizala je decu bez muža u Gaju, gradiću koji je bio veliki kritičar. Razbolela se zbog osuđivanja i ponižavanja.
     "Zamoliću pastora Džona da te pozove", reče Džo-Bet. "Ali sada moram da idem, mama."
     "Znam, dušo, znam."
     Džo-Bet se uputila ka vratima, ali ju je Džojs ponovo pozvala.
     "Neću dobiti poljubac?" upita ona.
     "Mama..."
     "Nikada ne propuštaš da me poljubiš."
     Džo-Bet se poslušno vratila do prozora i poljubila majku u obraz.
     "Čuvaj se", upozori je Džojs.
     "Dobro sam."
     "Ne volim kad radiš do kasno."
     "Ovo nije Njujork, mama."
     "Nema veze", reče ona, mnogo ozbiljnijim glasom. "Bezbedno mesto ne postoji."
     Džo-Bet je već napamet znala taj govor. Slušala ga je u ovoj ili onoj verziji, još od detinjstva. Priče o svetu kao Dolini Smrti, koju opsedaju lica sposobna za neopisivo zlo. To je bila glavna uteha koju je pastor Džon pružao mami. Složili su se da postoji Đavo na svetu; i to u Palomo Gaju.
     "Vidimo se ujutro", reče Džo-Bet.
     "Volim te, dušo."
     "I ja tebe volim, mama."
     Džo-Bet je zatvorila vrata i krenula niz stepenice.
     "Spava li?"
     Tomi-Rej je stajao u podnožju stepeništa.
     "Ne. Ne spava."
     "Prokletstvo."
     "Trebalo bi da je obiđeš."
     "Znam. Ali gnjaviće me zbog srede."
     "Bio si pijan", reče ona. "Žestoko piće, stalno to ponavlja. Istina?"
     "A šta ti misliš? Da smo odrasli kao druga deca, u čijim kućama se drži piće, ne bi mi udarilo u glavu."
     "Znači ona je kriva što si se napio?"
     "I ti si se okomila na mene, je li tako? Sranje. Svi su se okomili na mene."
     Džo-Bet se osmehnu i zagrli brata. "Ne, Tomi, nisu. Svi misle da si divan i ti to znaš."
     "I ti?"
     "I ja."
     Poljubila ga je, ovlaš, a zatim otišla do ogledala da proveri kako izgleda.
     "Lepa k'o slika", reče on, prišavši joj. "Oboje smo."
     "Tvoj ego", pecnu ga ona. "Postaješ sve gori."
     "Zato me voliš", primeti on, zagledan u njihove blizanačke odraze. "Da li ja počinjem sve više da ličim na tebe, ili ti na mene?"
     "Nijedno."
     "Jesi li ikada videla dva sličnija lica?"
     Osmehnula se. Neobično su ličili. Tananost kostiju kod Tomija-Reja odgovarala je jasnoći njenih koje su oboje idolizovali. Najviše je volela da šeta držeći brata za ruku, znajući da pored sebe ima tako lepog pratioca kakvog bi svaka devojka poželela, i znala je da i on oseća isto. Za njima su okretali glavu i kada su šetali među veštačkim lepoticama na šetalištu pored mora zvanom Venecija.
     Međutim, poslednjih nekoliko meseci nisu zajedno izlazili. Ona je do kasna radila u restoranu, a on je odlazio sa drugarima u gužvu na plaži: Šin, Endi i ostali. Nedostajao joj je kontakt.
     "Da li se osećaš nekako čudno poslednjih dana?" upita je on iznenada.
     "Kako to misliš?"
     "Ne znam. Verovatno se to događa samo meni. Samo mene prožima osećanje da će se sve okončati."
     "Još malo pa će leto. Sve tek počinje."
     "Aha, znam... ali Endi je otišao u koledž, nek' se nosi. Šin ima tu devojku u L.A.-u, s kojom je vrlo prisan. Ne znam. Ostao sam ovde da čekam, a ne znam šta."
     "Onda nemoj."
     "Šta nemoj?"
     "Čekati. Idi negde."
     "Želim da odem. Ali..." Proučavao je njeno lice u ogledalu. "Je li to istina? Ti se ne osećaš... čudno?"
     Uzvratila mu je pogled. Nije bila sigurna da li želi da mu ispriča o snovima koje je u poslednje vreme sanjala, u kojima ju je odnosila plima, a ceo njen život joj je mahao sa obale. Ali ako ne kaže Tomiju, koga je volela i kome je najviše na svetu verovala, kome će?
     "Pa dobro. Priznajem", reče ona. "Osećam nešto."
     "Šta?"
     Ona slegnu ramenima. "Ne znam. Možda i ja čekam."
     "Znaš li šta?"
     "Ne."
     "Ne znam ni ja."
     "Pa nek' neko kaže da mi nismo par!"

     Ponovo je prošla kroz ceo razgovor sa Tomijem dok se vozila prema Šoping centru. On je, kao i obično, glasno izrazio osećanja koja su oboje delili. Poslednjih nekoliko nedelja bile su prosto nabijene očekivanjima. Nešto će se uskoro dogoditi. To su znali njeni snovi. Znale su i njene kosti. Samo se nadala da to neće zakasniti, jer je bila gotovo na ivici, zbog mame, Gaja, i posla u restoranu, da potpuno izgubi strpljenje. Sada je to već bila trka, između njenog strpljenja i nečega na obzorju. Ako se to nešto ne dogodi do leta, pomisli ona (šta god to bilo, i koliko god bilo neobično), dići će se i poći da ga traži.

     2.
     U ovom gradu izgleda malo ko hoda, primetio je Haui. U šetnji uz Brdo i niz njega, u kojoj je proveo tri četvrt časa, sreo je svega petoro pešaka, a i oni su svi vodili decu ili pse na uzici kako bi opravdali svoju nastranost. Iako je ovo prvo putovanje bilo kratko, odvelo ga je do vidikovca sa koga je uspeo donekle da se razabere u rasporedu grada. Šetnja mu je takođe otvorila apetit.
     Govedina za desperadosa, pomisli on, i odabra Batrikov restoran od svih mesta na kojima se u Šoping centru moglo jesti. Nije bilo veliko, i bilo je tek napola puno. Odabrao je sto kod prozora, otvorio iskrzan primerak Heseovog Sidarte, i nastavio da se rve sa tekstom, na originalnom nemačkom. Knjiga je pripadala njegovoj majci, koja ju je pročitala mnogo puta... mada se on nije sećao da je ikada izgovorila makar jednu jedinu reč na jeziku koji je očigledno tečno govorila. On nije. Za njega je čitanje ove knjige predstavljalo unutrašnje zamuckivanje; borio se da shvati smisao, hvatao ga i ponovo gubio.
     "Nešto za piće?" upitala ga je kelnerica.
     Upravo se spremao da kaže 'Koka Kolu' kada mu se život izmenio.
     Džo-Bet je prekoračila preko praga Batrikovog restorana onako kako je to činila tri puta nedeljno u poslednjih sedam meseci, ali večeras je izgledalo kao da je svaki raniji put predstavljao probu za ovo večeras; za ovaj preokret; ovaj izmenjeni pogled sa mladićem koji je sedeo za stolom broj pet. Upila ga je pogledom. Usta su mu bila napola otvorena. Nosio je naočari sa zlatnim okvirom. U ruci je držao knjigu. Ime vlasnika knjige nije znala, nije mogla znati. Nikada ga ranije nije videla. Pa ipak, i on je nju posmatrao sa istim izrazom prepoznavanja na licu, za koji je znala da se ogleda i sa njenoga.
     Pomislio je da se ponovo rodio kada je ugledao to lice. Kao da je sa nekog bezbednog mesta stupio u pustolovinu od koje će mu zastati dah. Nije postojalo ništa lepše na svetu od zakrivljenosti njenih usana kada mu se osmehnula.
     Osmehivala se i dalje, bio je to savršeni flert. Prestani, opomenu ona sebe, skreni pogled! Pomisliće da si poludela kada toliko buljiš. Ali i on zuri, nije li tako?
     Nastaviću da je gledam... sve dok ona bude mene gledala...
     ...sve dok bude gledao...
     "Džo-Bet!"
     Poziv je došao iz kuhinje. Ona trepnu.
     "Jeste li rekli Koka Kolu?" upitala ga je kelnerica.
     Džo-Bet je pogledala u pravcu kuhinje... Marej ju je zvao, morala je da pođe... a onda će se vratiti mladiću sa knjigom. On ju je i dalje netremice posmatrao.
     "Da", videla je kako izgovara.
     Ta reč je bila namenjena njoj, znala je to. Da, idi, rekao je, sačekaću te.
     Klimnula je i otišla.

     Ceo susret potrajao je možda pet sekundi, ali oboje su posle njega drhtali.
     Marej je u kuhinji kao i uvek izigravao mučenika.
     "Gde si dosad?"
     "Kasnim dva minuta, Marej."
     "Zapisaću deset. U uglu je tročlano društvo. To je tvoj sto."
     "Već stavljam kecelju."
     "Požuri."
     Haui je posmatrao kuhinjska vrata čekajući da se ona ponovo pojavi, zaboravivši na Sidartu. Kada je izišla nije pogledala u njegovom pravcu već je otišla da posluži one za stolom na suprotnom kraju restorana. Nije se uznemirio što ga nije potražila pogledom. Postigli su sporazum u onoj prvoj razmeni pogleda. Čekaće cele noći ako treba, i ceo sutrašnji dan ako bude morao, dok ona ne završi posao i ponovo ga ne pogleda.

     U tami ispod Palomo Gaja začetnici ove dece još su čvrsto držali jedan drugoga isto onako kao kada su tek pali na zemlju, jer nijedan nije želeo da rizikuje da se onaj drugi oslobodi. Čak i kada su se podigli da dotaknu kupačice, pošli su zajedno, poput blizanaca spojenih kukovima. Flečer toga dana nije odmah shvatio Džafove namere. Pomislio je da namerava da izvuče svoje kukavne terate iz devojaka. Međutim, on je spremao mnogo veće nedelo. Naumio je da stvori decu, i koliko god to bilo prljavo, Flečer je bio primoran da učini isto. Nije se ponosio svojim napadom. Kada su vesti o posledicama stigle do njih, njegov sram se samo još više povećao. Nekada je, sedeći pored prozora sa Raulom, sanjao da postane nebo. Umesto toga njegov rat sa Džafov sveo ga je na kvaritelja nevinih, čije su budućnosti uništili jednim dodirom. Džaf je uživao u Flečerovoj patnji. Mnogo puta, tokom godina provedenih u tami, Flečer je osetio da su misli njegovog neprijatelja usmerene prema deci koju su napravili, i da se pita koje će od njih prvo doći da izbavi svog pravog oca.
     Vreme za njih nije značilo isto što i pre uzimanja Nuncia. Nisu osećali glad, niti su spavali. Pokopani poput ljubavnika, čekali su u steni. Ponekad bi začuli glasove odozgo, koji su odzvanjali niz prolaze nastale laganim ali upornim kretanjem tla. Ali ti odlomci razgovora nisu govorili ništa o napredovanju njihove dece, sa kojom su održavali u najboljem slučaju oskudne mentalne veze. Bar do večeras.
     Večeras su se njihovi potomci sreli, i kontakt je odjednom postao sasvim jasan, kao da su njihova deca shvatila deo vlastite prave prirode, ugledavši svoje savršene suprotnosti, tako da su, i ne znajući, otvorila umove svojim tvorcima. Flečer se našao u glavi mladića po imenu Hauard, sina Trudi Kac. Kroz dečakove oči ugledao je dete svog neprijatelja isto onako kao što je Džaf video Hauija iz glave svoje kćeri.
     To je bio trenutak na koji su čekali. Rat koji su vodili preko pola Amerike obojicu je iscrpeo. Ali sada su se u tom svetu nalazila njihova deca koja će se boriti umesto njih; završiće bitku koja je čekala na razrešenje dve decenije. Ovoga puta biće to bitka do istrebljenja.
     Bar su oni to očekivali. Sada, po prvi put u njihovim životima, Flečer i Džaf iskusili su isti bol... kao da je jedno koplje probolo obe njihove duše.
     Do đavola, ovo nije bio rat. Ovo nimalo nije ličilo na rat.
     "Izgubio si apetit?" zanimalo je konobaricu.
     "Izgleda", odvrati Haui.
     "Da odnesem?"
     "Aha."
     "Želiš li kafu? Desert?"
     "Još jednu Koka Kolu."
     Džo-Bet je bila u kuhinji kada je Beverli ušla sa poslužavnikom.
     "Šteta dobre šnicle", primeti Beverli.
     "Kako se zove?" zanimalo je Džo-Bet.
     "Šta sam ja, služba za zakazivanje sudara? Nisam ga pitala."
     "Idi i pitaj ga."
     "Pitaj ga sama. Želi još jednu Koka Kolu."
     "Hvala. Hoćeš li da pripaziš na moj sto?"
     "Od sada me zovi Kupidon."
     Džo-Bet je uspela da misli samo na posao i da ne gleda u momka čitavih pola sata: što je dosta dosta je. Sipala je Koka Kolu, i iznela je. Užasnula se kada je videla da je sto prazan. Umalo nije ispustila čašu; ugledavši prazan sto osetila je fizičku bol. A onda ga je, krajičkom oka, ugledala kako izlazi iz toaleta i vraća se za sto. Video ju je, i osmehnuo se. Prišla je stolu, ne obazrevši se na dva usputna poziva mušterija. Već je znala koje će mu pitanje prvo postaviti: od početka joj se vrzmalo po umu. Ali on ju je preduhitrio.
     "Poznajemo li se?"
     Razume se, znala je i odgovor.
     "Ne", reče ona.
     "Kada si ti... ti... ti..." Nikako nije mogao da izgovori narednu reč, dok su mu se mišići vilice pomerali kao da žvaće žvaku. "... Ti..." nastavio je da ponavlja, "... ti..."
     "I ja sam to pomislila", reče ona, nadajući se da ga neće uvrediti što je umesto njega završila misao. Izgleda da se nije uvredio. Uputio joj je osmeh, a lice mu se opustilo.
     "Čudno je to", reče ona. "Nisi iz Gaja, je li tako?"
     "Ne. Čikago."
     "To je daleko."
     "Ali sam ovde rođen."
     "Stvarno?"
     "Zovem se Hauard Kac. Haui."
     "Ja sam Džo-Bet..."
     "U koliko sati završavaš smenu?"
     "Oko jedanaest. Dobro je što si naišao večeras. Ovde radim samo ponedeljkom, sredom i petkom. Da si došao sutra promašio bi me."
     "Pronašli bismo mi jedno drugo", reče on, a sigurnost te izjave umalo joj ne natera suze na oči.
     "Moram da se vratim na posao", reče mu ona.
     "Čekaću te", odvrati on.

     U jedanaest i deset zajedno su izišli iz Batrikovog restorana. Noć je bila topla. Ne i prijatna, već bez lahora, vlažna.
     "Zašto si došao u Gaj?" upitala ga je dok su išli prema njenim kolima.
     "Da bih sreo tebe."
     Nasmejala se.
     "Zašto da ne?" upita on.
     "U redu. Zašto si uopšte otišao odavde?"
     "Moja majka se preselila u Čikago kada mi je bilo svega nekoliko nedelja. Nikada nije mnogo pominjala stari rodni grad. A kada je to činila, imao sam utisak da govori o paklu. Pretpostavljam da sam želeo sam da se uverim. Možda da bih malo bolje shvatio i nju i sebe."
     "Je li ona još u Čikagu?"
     "Umrla je. Pre dve godine."
     "To je tužno. Šta je s tvojim ocem?"
     "Nemam ga. Ovaj... hoću da kažem... ja... ja..." Ponovo je počeo da muca, napregao se i pobedio. "Nikada ga nisam upoznao", reče on.
     "Ovo postaje sve čudnije."
     "Zašto?"
     "I sa mnom je isto. Ni ja ne znam ko mi je otac."
     "To i nije važno, je li tako?"
     "Nekada je bilo. Sada već manje. Imam brata blizanca, znaš? Tomi-Reja. Uvek je bio tu kada bi mi zatrebao. Moraš upoznati Tomija. Zavolećeš ga. Svi ga vole."
     "A šta je s tobom? Kladim se da i te... te... tebe svi vole."
     "Kako to misliš?"
     "Prelepa si. Moraću da se nadmećem sa pola momaka iz okruga Ventura, je li tako?"
     "Ne."
     "Ne verujem ti."
     "Oh, tačno je da gledaju. Ali ne diraju."
     "Da li to i za mene važi?"
     Zastala je. "Ne poznajem te, Haui. To jest, i poznajem te i ne poznajem. Kao kad sam te ugledala u restoranu, odnekud si mi bio poznat. Ali ja nikada nisam bila u Čikagu, a ti nisi bio u Gaju od..." Iznenada se namrštila. "Koliko ti je godina?" upita ona.
     "Napunio sam osamnaest u aprilu."
     Namrštila se još jače.
     "Šta je bilo?" upita on.
     "I ja."
     "A?"
     "Napunila sam osamnaest u aprilu. Četrnaestog."
     "Ja drugoga."
     "Ovo postaje sve čudnije, slažeš se? Mislila sam da te znam. Ti si mislio isto."
     "Neprijatno ti je zbog toga?"
     "Zar je to toliko očigledno?"
     "Da. Nikada nisam video... video... nikada nisam video lice tako... providno. Stvara u meni želju da ga poljubim."
     U steni, duhovi se trgnuše. Svaka reč zavođenja koju su čuli ličila je na okretanje oštrice noža. Ali nikako nisu mogli to da spreče. Preostalo im je samo da i dalje sede u glavama svoje dece i slušaju.
     "Poljubi me", reče ona.
     Zadrhtali su.
     Haui položi šaku na njeno lice.
     ...Tako su jako zadrhtali da se zatreslo tlo oko njih...
     Napravila je pola koraka prema njemu i položila svoje nasmešene usne na njegove.
     ...Dok se pukotine nisu otvorile u betonu koji ih je pre osamnaest godina zarobio. Dosta! Zavrištali su u ušima svoje dece, dosta! Dosta!
     "Jesi li nešto osetila?" upita on.
     Nasmejala se. "Da", odgovorila je. "Mislim da se tlo pomerilo."