X

     1.
     Gledajući sa ugla ulice, dok je sumrak prerastao u noć, Haui ugleda čoveka, za koga će kasnije saznati da je pastor, kako prilazi kući MekGirovih, najavljuje se kroz zatvorena vrata i... posle izvesne pauze koja je bila neophodna da se otključaju i odmandale vrata... biva propušten u svetilište. Druga slična diverzija neće se noćas ukazati, podozrevao je on. Ovo je bila izuzetna prilika da promakne pored majke čuvara i stigne do Džo-Bet. Prešao je preko ulice, prethodno proverivši da niko ne dolazi ni iz jednog pravca. Nije trebalo da se plaši. Ulica je bila neuobičajeno tiha. Buka je dopirala iz kuća: zvuk televizora bio je u toj meri pojačan da je mogao da razabere devet kanala dok je čekao; pevušio je teme, smejao se na štoseve. I tako je neprimećen skliznuo do kuće, preskočio ogradu i krenuo prolazom do stražnjeg dvorišta. U tom trenutku upalilo se svetlo u kuhinji. Povukao se od prozora. Međutim, nije ušla gospođa MekGir, već Džo-Bet. Počela je poslušno da priprema večeru za majčinog gosta. Posmatrao ju je opčinjen. Obavljajući taj svakodnevni posao u jednostavnoj, tamnoj haljini, osvetljena neonskom svetlošću, ipak je predstavljala nešto najneobičnije što je ikada video. Kada je prišla prozoru, da opere paradajz ispod česme, on je izišao iz zaklona. Primetila je neko kretanje i podigla pogled. Prst mu je već bio na usnama, dajući joj znak da ćuti. Mahnula mu je da ode... lice joj je izražavalo paniku. U poslednjem trenutku ju je poslušao, jer se njena majka već u narednom pojavila na kuhinjskim vratima. Izmenjale su nekoliko reči, koje Haui nije razumeo, a onda se gospođa MekGir vratila u salon. Džo-Bet pogleda preko ramena da se uveri da je majka otišla, zatim priđe stražnjim vratima i oprezno ih odmandali. Međutim, odbila je da ih dovoljno otvori kako bi ga propustila. Umesto toga, prislonila je lice uz pukotinu i prošaputala:
     "Ne bi trebalo da budeš ovde."
     "Ali sam tu", odvrati on. "I tebi je drago zbog toga."
     "Ne, nije."
     "Trebalo bi da jeste. Imam vesti. Divne vesti. Iziđi."
     "Ne mogu", prošaputa ona. "Govori tiše."
     "Moramo porazgovarati. Radi se o životu ili smrti. Ne... radi se o nečem važnijem od života i smrti."
     "Šta ti se to dogodilo?" upita ona. "Pogledaj šaku."
     Samo je površno uspeo da očisti šaku, jer je bio gadljiv i nije mogao sebe da natera da izvadi parčiće kore iz mesa.
     "I to je deo toga", odvrati on. "Ako nećeš da iziđeš, pusti mene da uđem."
     "Ne mogu."
     "Molim te. Pusti me unutra."
     Da li je smekšala videvši ranu ili zbog njegovih reči? Bilo kako bilo, otvorila je vrata. Krenuo je da je zagrli, ali ona odmahnu glavom s takvim užasom na licu da se on povuče.
     "Idi gore", reče ona, čak ni šapatom, već ustima oblikujući reči.
     "Kuda?" odvrati on pitanjem.
     "Druga vrata levo", izgovori ona, morajući malo da povisi glas. "Moja soba. Ružičasta vrata. Sačekaj da im odnesem hranu."
     Toliko je želeo da je poljubi. Ali ipak ju je pustio da nastavi s poslom. Letimice ga pogledavši, uputila se u salon. Haui začu izraze dobrodošlice koje je uputila posetiocu, i on ih shvati kao znak da šmugne iz kuhinje. Na trenutak se našao u opasnosti... jer su ga mogli videti kroz vrata salona... kada je zastao pre nego što je pronašao stepenište. A onda je krenuo gore, nadajući se da će razgovor prikriti zvuk njegovih koraka. Izgleda je jeste. Nije bilo promene u ritmu razgovora. Stigao je do ružičastih vrata i sklonio se iza njih bez ikakvih neprilika.
     Spavaća soba Džo-Bet! Nije se usuđivao ni da se nada da će stajati ovde, među ovim slezovim bojama, gledajući mesto na kome je spavala, peškir koji je koristila za tuširanje, njen donji veš. Kada se konačno popela i ušla iza njegovih leđa, osećao se poput lopova uhvaćenog u krađi. Shvatila je da se stidi i oboje su pocrveneli, izbegavajući da se pogledaju.
     "Nered je", reče ona nežno.
     "U redu je", odvrati on. "Nisi me očekivala."
     "Ne." Nije pošla da ga zagrli. Nije se čak ni osmehnula. "Mama bi pobesnela da zna da si ovde. Sve vreme... dok je govorila da se u Gaju događaju užasne stvari... bila je u pravu. Jedna od njih je sinoć došla ovamo, Haui. Došla je po mene i Tomi-Reja."
     "Džaf."
     "Znaš za njega?"
     "Nešto je došlo i po mene. Ne baš došlo, pre bi se moglo reći da me je pozvalo. Ime mu je Flečer. Kaže da mi je otac."
     "Veruješ li mu?"
     "Da", odvrati Haui. "Verujem mu."
     Oči Džo-Bet počeše da se pune suzama. "Ne plači", reče on. "Zar ne shvataš šta to sve znači? Nismo brat i sestra. Ono što nam se događa je u redu."
     "Zbog toga što smo bili zajedno došlo je do svega ovoga", odvrati ona. "Zar ti to nije jasno? Da se nismo sreli..."
     "Ali jesmo."
     "Da se nismo sreli nikada ne bi izišli odakle su već izišli."
     "Zar nije bolje što sad znamo istinu o njima... o nama? Ne dajem ni prebijene pare za taj njihov prokleti rat. I neću dozvoliti da nas rastavi."
     Ispružio je ruku ka njoj i uhvatio je za desnu šaku svojom zdravom levom. Nije se opirala, već mu je dopustila da je nežno privuče. "Moramo otići iz Palomo Gaja", reče on. "I to zajedno. Moramo otići negde gde nas ne mogu pronaći."
     "A šta će biti sa mamom? Tomi-Rej je izgubljen, Haui. Sama je to kazala. Tako ostajem samo ja da se brinem o njoj."
     "Od kakve ćeš joj biti koristi ako te se Džaf dokopa?" stade da se raspravlja Haui. "Ako sada odemo, naši očevi neće imati oko čega da se bore."
     "Ne bore se oni samo oko nas", podseti ga Džo-Bet.
     "Ne, u pravu si", složi se on, prisetivši se onoga što je saznao od Flečera. "Radi se o mestu zvanom Suština." Stegnuo ju je jače. "Ti i ja smo bili tamo. To jest, gotovo smo stigli do tamo. Želim da završim to putovanje..."
     "Ne razumem."
     "Razumećeš. Kada pođemo tačno ćemo znati na kakav put smo se uputili. Biće to kao san buđenja." Pade mu na pamet da nijednom nije zastao niti zamucao dok je o tome govorio. "Trebalo bi da se mrzimo, znaš? To je bio njihov plan... Flečerov i Džafov... kako bismo nastavili rat. Samo mi to nećemo učiniti."
     Osmehnula se po prvi put:
     "Ne, nećemo", reče ona.
     "Obećavaš?"
     "Obećavam."
     "Volim te, Džo-Bet."
     "Haui..."
     "Nisi me zaustavila na vreme. Rekao sam."
     Iznenada ga je poljubila, slatko i kratko je prislonila svoje usne na njegove, ali on joj više nije dozvolio da ih odvoji, razdvojio joj je usne jezikom, koji bi u tom trenutku otvorio i sef da je u njemu bio zatvoren ukus njenih usta. Privila se uz njega žestinom koja je bila ravna njegovoj, zubi su im se dodirnuli, jezici isprepleli.
     Levom šakom, kojom ga je zagrlila, pronašla je njegovu povređenu desnu i privukla je k sebi. Osećao je mekoću njenih grudi kroz čednu haljinu i pored ukočenih prstiju. Počeo je da petlja oko dugmadi na njenom okovratniku, uspevši da otkopča dovoljan broj kako bi uvukao šaku i njegovo meso srelo njeno. Osmehnula se nadohvat njegovih usana, i njena šaka, koja ga je dovela do mesta gde će mu biti najbolje, skliznu ka prednjem delu njegovih farmerki. Počeo je da mu se diže čim je ugledao njen krevet, ali je splasnuo, pod kontrolom nerava. Ali njen dodir, i njeni poljupci, koji su se sada pretvorili u nerazdvojivo jedinstvo usana, ponovo ga uzbudiše.
     "Želim da budem go", reče on.
     Odvojila je svoje usne od njegovih.
     "A oni su dole?" primeti ona.
     "Zabavljeni su sobom, nije li tako?"
     "Znaju da pričaju satima."
     "Biće nam potrebni sati", prošaputa on.
     "Imaš li kakvu... zaštitu?"
     "Ne moramo ići do kraja. Želim samo da se dodirujemo kako treba. Kožom o kožu."
     Nije izgledala baš ubeđena dok se odvajala od njega, međutim, njeni postupci su opovrgli izraz lica, jer je nastavila da otkopčava haljinu. On je počeo da skida sako i majicu; a zatim je došao na red gotovo nemoguć zadatak da otkopča kaiš samo jednom rukom. Pomogla mu je i otkopčala ga umesto njega.
     "Zagušljivo je ovde", primeti on. "Mogu li da otvorim prozor?"
     "Mama je sve zatvorila. Da ne uđe đavo."
     "Već je ušao", našali se on.
     Ona podiže pogled, haljina joj je bila otkopčana, grudi razotkrivene.
     "Ne govori tako", opomenu ga ona. Instinktivno je podigla ruke da pokrije svoju nagost.
     "Ne misliš valjda da sam ja đavo", reče on. A zatim: "... ne misliš, valjda?"
     "Ne znam da li bilo šta što je u toj meri... meri..."
     "Kaži do kraja."
     "...u toj meri zabranjeno... može biti dobro za moju dušu", odvrati ona krajnje ozbiljno.
     "Videćeš", reče on, krenuvši ka njoj. "Obećavam ti. Videćeš."

     "Mislim da bi trebalo da porazgovaram sa Džo-Bet", reče pastor Džon. Nije mu padalo na pamet da ismeje MekGirovu pošto mu je ispričala o tome kako ju je pre toliko godina silovala neka zver i kako je sada došla po svog sina. Jedno je bilo vladati apstrakcijama (time je privlačio žene vernike u gomilama) ali kada bi razgovor skrenuo u ludilo, on bi se diplomatski povlačio. Gospođa MekGir je očigledno bila na samoj ivici nervnog sloma. Bila mu je potrebna pratilja, ili će ona početi da izmišlja svu silu vrućih gluposti. To se i ranije događalo. Ne bi on bio prvi Božji čovek koji bi pao kao žrtva žene u određenim godinama.
     "Ne želim da Džo-Bet razmišlja o ovome više nego do sada", glasio je odgovor. "To stvorenje koje ju je napravilo u meni..."
     "Njen je otac bio čovek, gospođo MekGir."
     "Znam ja to", reče ona, sasvim svesna snishodljivosti u njegovom glasu. "Ali ljudi su sazdani od mesa i duha."
     "Svakako."
     "Čovek je stvorio njeno telo. Ali ko je oblikovao njen duh?"
     "Bog na nebesima", odvrati on, zahvalan za ovaj povratak na bezbednije tlo. "On je stvorio i njeno telo, pomoću čoveka koga ste izabrali. Budi stoga savršen, onako kao tvoj Otac koji je na nebu."
     "Nije to bio Bog", odvrati Džojs. "Znam da nije. Džaf je daleko od Boga. Trebalo bi da ga vidite. Onda bi vam sve bilo jasno."
     "Ako postoji, znači da je ljudsko biće, gospođo MekGir. I mislim da bi trebalo da razgovaram sa Džo-Bet o njegovoj poseti. Ako je zaista bio ovde."
     "Bio je ovde!" reče ona, sve nervoznija.
     On ustade ne bi li svoj rukav oslobodio ludarine šake.
     "Siguran sam da će Džo-Bet imati šta da mi kaže..." reče on, povukavši se jedan korak. "Zašto je ne bih pozvao?"
     "Ne verujete mi", reče Džojs. Samo što nije počela da viče; i plače.
     "Verujem! Ali zaista... dopustite mi da na trenutak porazgovaram sa Džo-Bet. Je li ona gore? Mislim da jeste. Džo-Bet! Jesi li gore? Džo-Bet?"

     "Šta li on hoće?" upita ona, prekinuvši njihove poljupce.
     "Ne obraćaj pažnju", reče Haui.
     "A šta ako dođe da me traži?"
     Ona sede i prebaci noge preko ivice kreveta, osluškujući da li se čuju pastorovi koraci na stepeništu. Haui osloni lice o njena leđa i gurnu šaku pod njenu ruku... naišavši na kap znoja... i nežno joj doirnu grudi. Uzdahnula je tiho, gotovo u agoniji.
     "Ne smemo..." promrmlja ona.
     "Neće on ući."
     "Čujem ga."
     "Ne."
     "Čujem", prosikta ona.
     Ponovo se začuo poziv odozdo:
     "Džo-Bet! Želeo bih da popričam s tobom. I majka bi volela."
     "Moram da se obučem", reče ona. Sagnula se da dohvati odeću. Hauievim umom prođe jedna prijatna perverzna misao dok ju je posmatrao: baš bi mu se dopalo da u žurbi navuče njegov donji veš umesto svoga, i vice versa. Da gurne svoj kurac u prostor posvećen njenoj pički, koji bi na tom mestu ostavio trag svog mirisa i vlage, i da bi ga to održalo ovakvim... suviše tvrdim za zadovoljstvo... do sudnjeg dana.
     Zar ne bi izgledala seksi u njegovim gaćama iza čijeg šlica bi se krio njen prorez? Naredni put, obeća on sam sebi. Od sada pa nadalje nema oklevanja. Pustila je desperadosa u svoj krevet. Iako su samo ležali jedno pored drugog, taj je poziv promenio sve među njima. Iako je bio razočaran što je vidi kako se ponovo oblači ubrzo pošto su se skinuli, biće mu dovoljan suvenir i to što su zajedno bili nagi.
     Dohvatio je farmerke i majicu i počeo da ih navlači, posmatrajući nju kako posmatra njega dok je oblačio mašinu.
     Zaustavio se kod te misli i preoblikovao je. Kost i koža koje je naseljavao nisu bili nikakva mašina. Bilo je to telo, i bilo je krhko. Bolela ga je šaka; bolela ga je ona stvar koliko je bila tvrda; bolelo ga je srce, ili je bar usled neke težine u grudima imao utisak da ga boli srce. Bio je suviše nežan da bi bio mašina; i suviše voljen.
     Prestala je na trenutak da radi ono što je radila i zagledala se prema prozoru.
     "Jesi li čuo?" upita ona.
     "Ne. Šta?"
     "Neko dozivanje."
     "Pastor?"
     Ona odmahnu glavom, shvativši da glas koji je čula (koji je i dalje čula) ne dopire spolja, ili iz sobe, već iz njene glave.
     "Džaf", izgovori ona.

     Pastor Džon ode do sudopere, usta su mu se osušila od uveravanja, dohvati čašu za vodu, pusti vodu da teče dok se nije propisno rashladila, napuni čašu i ispi. Bilo je gotovo deset sati. Vreme da okonča ovu posetu, video kćerku ili ne. Dosta mu je bilo priča o tamnoj strani ljudske duše za nedelju dana. Prosuvši ostatak vode, on podiže pogled i ugleda svoj odraz u staklu. Dok se divio sam sebi, napolju se nešto pomerilo u mraku. Spustio je čašu u sudoperu. Ona stade da se kotrlja napred-nazad po svom obodu.
     "Pastore?"
     Džojs MekGir se pojavila iza njega.
     "Sve je u redu", izgovori on, ne znajući koga je od njih dvoje želeo da uteši. Žena mu se obratila sa svojim poluuvrnutim fantazijama. On vrati pogled na prozor.
     "Učinilo mi se da sam video nekoga u dvorištu", reče on. "Ali nema ničeg..."
     Tamo! Tamo! Neka bleda, nejasna gromada, kreće se prema kući.
     "Ne, nije", reče on.
     "Nije šta?"
     "Nije u redu", odvrati on, povukavši se za korak od sudopere. "Uopšte nije u redu."
     "Vratio se", reče Džojs.
     Poslednja stvar na celom svetu koju je želeo da kaže bilo je da, i zato je pokušao da očuva svoj mir, odmakavši se samo još jedan korak od prozora, a zatim još dva koraka, odmahujući glavom u znak neodobravanja. Ono je videlo njegov prkos. On je video da je videlo. Sa željom da što pre ubije njegovu nadu iznenada je izišlo iz senki, i obelodanilo svoje prisustvo.
     "Svemogući Bože", izusti on. "Šta je to?"
     Iza sebe je čuo MekGirovu kako počinje da se moli. Nije to bila nijedna poznata molitva (ko je mogao da napiše molitvu koja bi ovo predvidela?) već bujica usrdnih molbi.
     "Isuse pomozi nam! Gospode, pomozi nam! Spasi nas Satane! Spasi nas nečastivog!"
     "Slušaj!" reče Džo-Bet. "To je mama."
     "Čujem."
     "Nešto nije u redu!"
     Kada je krenula preko sobe Haui ju je pretekao i oslonio se leđima o vrata.
     "Samo se moli."
     "Nikada tako."
     "Poljubi me."
     "Haui?"
     "Ako se moli, znači da je zauzeta. Ako je zauzeta, može da sačeka. Ja ne mogu. Ja nemam molitve, Džo-Bet. Ja imam samo tebe." Ova bujica reči ga je zapanjila još dok su mu nadolazile. "Poljubi me, Džo-Bet."
     Dok se naginjala da ga poljubi, dole se zatresao jedan od prozora i mamin gost je tako kriknuo da je Džo-Bet odgurnula Hauija u stranu i otvorila vrata.
     "Mama!" povika ona. "Mama!"

     Ponekad čovek nije u pravu. Pošto se rađa u neznanju, to je neizbežno. Ali da nestane zbog tog neznanja, i to na brutalan način, činilo se nepravednim. Pipajući krvavo lice i pola tuceta sličnih povreda, pastor Džon je puzao preko kuhinje ne bi li što je moguće dalje utekao od razbijenog prozora... i onoga što ga je razbilo... što dalje, dokle god drhtavi udovi budu u stanju da ga odnesu. Kako je moguće da je dospeo u tako beznadežan škripac kao što je bio ovaj? Život mu nije bio potpuno bezgrešan, ali daleko od toga da su mu gresi bili veliki, i on je platio Gospodu ono što mu pripada. Posećivao je siročiće i udovice i tešio ih u njihovom bolu onako kako su to jevanđelja nalagala, davao je sve od sebe da ga svet ne primeti. A demoni su ipak došli. Čuo ih je iako su mu oči bile sklopljene. Mnoštvo njihovih nogu pravilo je buku dok su se peli preko sudopere i sudova nagomilanih pored nje. Čuo je njihova mokra tela kako pljuskaju po pločicama kada se plima koju su stvarala prelila na pod i kako prelaze preko kuhinje, dok ih požuruje prilika koju je na trenutak video napolju (Džaf! Džaf!) koji je njima bio prekriven od glave do pete, poput kakvog pčelara koji je isuviše zaljubljen u svoj roj. MekGirova je prestala da se moli. Možda je bila mrtva; njihova prva žrtva. Možda će se time zadovoljiti i njega preskočiti. Za tu je molitvu vredelo pronaći reči. Molim te Gospode, stade on da mrmlja, trudeći se da bude što manji. Molim te Gospode, neka me ne vide, neka me ne čuju, i samo ti da čuješ moje molbe i zadržiš na meni svoje oko koje oprašta. Svet bez kraja...
     Njegovu molbu prekinulo je divlje udaranje po stražnjim vratima koje je nadjačao glas Tomija-Reja, izgubljenog sina.
     "Mama? Čuješ li me? Mama? Pusti me unutra, hoćeš li? Pusti me unutra i kunem se da ću ih zaustaviti. Kunem se da hoću. Samo me pusti unutra."
     Pastor Džon je u znak odgovora čuo jecaj MekGirove koji se zatim pretvorio, bez upozorenja, u zavijanje. Bila je živa; i besna.
     "Kako se usuđuješ!" zavrišta ona. "Kako se usuđuješ!"
     Toliko je bila glasna da je otvorio oči. Najezda demona kroz prozor je prestala. To jest, prestali su da napreduju, mada se ta bleda struja i dalje komešala. Antene su se lelujale, udovi se spremali za nova uputstva, oči iskakale na stabljikama. Među njima nije bilo ničega što je podsećalo na bilo šta njemu poznato; pa ipak ih je znao. Nije se usuđivao da se zapita kako, ili odakle.
     "Otvori vrata, mama", ponovi Tomi-Rej. "Moram da vidim Džo-Bet."
     "Ostavi nas na miru."
     "Moram je videti i ti me nećeš sprečiti", besneo je Tomi-Rej. Zahtev je propratio šutiranjem vrata od koga je drvo počelo da se cepa. I reze i brava pomaknuti su sa svog mesta. Nastala je trenutna pauza. A onda je nežno otvorio vrata. Oči su mu divlje sijale; takav sjaj je pastor Džon viđao kod umirućih. Neka unutrašnja svetlost ih je obasjavala. Do sada je to smatrao svetačkim. Nije mogao ponovo da pogreši. Tomi-Rej prvo upravi pogled ka majci, koja je stajala na vratima kuhinje, preprečivši se na njima, a onda u njenog gosta.
     "Imaš društvo, mama?" upita on.
     Pastor Džon odmahnu glavom.
     "Vi imate vlast nad njom", reče mu Tomi-Rej. "Vas sluša. Recite joj da mi da Džo-Bet, hoćete li? Olakšajte nam svima."
     Pastor se okrenu prema Džojs MekGir:
     "Poslušajte ga", reče on jednostavno. "Poslušajte ga ili smo svi mrtvi."
     "Vidiš, mama?" začu se glas Tomi-Reja. "To ti savetuje sveti čovek. On zna kada je pobeđen. Pozovi je da siđe, mama, ili ću se strašno razbesneti, a kada se razbesnim, onda se razbesne i tatini prijatelji. Pozovi je!"
     "Nema potrebe."
     Tomi-Rej se isceri kada začu sestrin glas; bila je to kombinacija sjajnih očiju i oduševljenog osmeha dovoljno ledena da i sam led od nje nauči trik ili dva.
     "Tu li si", primeti on.
     Stajala je na vratima, iza majke.
     "Jesi li spremna da pođeš?" upitao ju je učtivo, i da ga je neko čuo, pomislio bi da poziva devojku na prvi sastanak.
     "Moraš obećati da ćeš ostaviti mamu na miru", reče Džo- Bet.
     "Hoću", odvrati Tomi-Rej, kao da ga je ta optužba uvredila. "Ne želim da povredim mamu. Ti to znaš."
     "Ako je ostaviš na miru... poći ću s tobom."
     Stigavši na pola stepeništa, Haui je čuo Džo-Bet kako se pogađa, i u sebi izgovorio jedno bezglasno ne. Nije mogao da vidi kakve je užase Tomi-Rej doveo sa sobom, ali ih je zato čuo, stvarali su zvuke koji su se javljali u njegovoj glavi kada je imao košmare: tupe, dahćuće zvuke. Nije pustio mašti da se dovoljno razmaše i izgovorenom tekstu pridoda slike; ionako će uskoro i sam videti istinu. Napravio je još jedan korak niz stepenice, usredsredivši misli na to kako da spreči Tomi-Reja da ukrade sestru. Toliko se usredsredio na to da se nije potrudio da protumači zvuke koji su dopirali iz kuhinje. Međutim, kada se našao u podnožju stepeništa, imao je gotov plan. Bio je krajnje jednostavan. Prouzrokovaće što više haosa u nadi da će pod njegovim okriljem Džo-Bet i njena majka uspeti da uteknu na sigurno. Ako bude u prilici da u divljem trku zada Tomi-Reju udarac, to će predstavljati šlag na torti; šlag koji će mu doneti veliko zadovoljstvo.
     S tom misli i sa takvom namerom na umu duboko je uvukao vazduh i zavio za ugao.
     Džo-Bet nije bila tamo. Kao ni Tomi-Rej; a ni užasi sa kojima je došao ovamo. Vrata su bila otvorena u noć, a sa licem na pragu ležala je mama, ispruženih ruku kao da je njena poslednja svesna misao bila da posegne za svojom decom. Haui joj priđe, preko pločica koje su mu se lepile za bosa stopala.
     "Je li mrtva?" zapita neki hrapavi glas. Haui se okrenu. Pastor Džon se ugurao između zida i frižidera, sklonivši što je mogao dalje od pogleda svoju debelu guzicu.
     "Ne, nije", odvrati Haui, nežno okrenuvši gospođu MekGir. "Na čemu ima vama dosta da zahvali."
     "Šta sam drugo mogao?"
     "To vi meni recite. Mislio sam da umete da se pogađate." Uputio se ka vratima.
     "Nemoj poći za njima, momče", reče pastor, "ostani ovde sa mnom."
     "Odveli su Džo-Bet."
     "Koliko sam shvatio, i inače je već bila napola njihova. Đavolova deca, ona i Tomi-Rej."
     Zar misliš da sam ja đavo? upitao ju je Haui pre pola sata. A sada je ona bila prokleta na pakao; i to ni manje ni više nego iz usta vlastitog sveštenika. Da li je to značilo da su oboje uprljani? Ili se tu možda nije radilo o grehu i nevinosti; tami i svetlosti? Nisu li se oni možda nekako nalazili između krajnosti, na mestu rezervisanom za one koji se vole?
     Te su ga misli pohodile i nestale u trenu, ali bile su dovoljne da ga pokrenu i nateraju da iziđe kroz vrata kako bi se suočio sa bilo čim što se nalazilo napolju u tami.
     "Sve ih pobij!" čuo je kako urla onaj koji se plaši Boga. "Među njima nema nijedne čiste duše! Sve ih pobij!"
     To je razbesnelo Hauija, ali nije mogao da smisli nikakav odgovarajući odgovor. U nedostatku razumnog odgovora on dreknu:
     "Jebi se", okrenuvši se prema vratima i krenu u potragu za Džo-Bet.

     2.
     Iz kuhinje je dopiralo dovoljno svetlosti da je mogao u glavnim crtama da razabere geografiju dvorišta. Nazirao je zid od drveća koji je opasivao njegov perimetar, i zapušteni travnjak između tog drveća i mesta na kome je on stajao. Kao ni unutra, ni ovde nije bilo ni traga ni od brata, ni od sestre, kao ni od sile koja je bacila pogled na oboje. Znajući da nema smisla gajiti nadu da će moći da iznenadi neprijatelja, pošto je izišao iz dobro osvetljene unutrašnjosti sa vrištećom kletvom na usnama, nastavio je izvikujući ime Džo- Bet što ga je grlo nosilo u nadi da će ona smoći glasa da mu odgovori. Međutim, odgovora nije bilo. Osim hora lajavih pasa, uznemirenih njegovim povicima. Samo lajte, pomisli on. Naterajte svoje gospodare da se pokrenu. Nije bio trenutak za gledanje kvizova. Ovde napolju u noći odvijala se drugačija predstava. Misterije su hodale; zemlja se otvarala bljujući čuda. Noćas se na ulicama Palomo Gaja odvijala Velika i tajna predstava.
     Isti onaj vetar koji je prenosio lajanje pasa pokretao je i krošnje. Njihovo piskutanje omelo je Hauija da razabere zvuke koje je stvarala vojska, sve dok se nije malo udaljio od kuće. A onda je iza sebe začuo hor koji je mrmljao i klepetao. Okrenuo se na peti. Zid oko vrata kroz koja je upravo izišao bio je prekriven debelim slojem živih stvorenja. Krov koji se spuštao sa drugog sprata do prvog iznad kuhinje, takođe je bio njima prekriven. Po njemu su lutali veći oblici, koji su se gegali preko ploča od škriljca, ispuštajući grlene zvuke. Bili su suviše visoko, tako da svetlost nije dopirala do njih; predstavljali su samo siluete naspram neba na kome nije bilo nijedne zvezde. Među njima nije bilo ni Džo-Bet ni Tomi-Reja. U celom tom klanu nije bilo ni jednog jedinog obrisa koji bi makar izdaleka podsećao na ljudsko biće.
     Haui je upravo hteo da odvrati pogled od tog prizora, kada je začuo glas Tomi-Reja iza sebe.
     "Kladim se da nikada nisi video ništa slično, Kac", reče on.
     "Znaš da nisam", odvrati Haui učtivo, jer je osećao vrh noža prislonjen uz krsta.
     "Hajde, okreni se, samo polako", reče Tomi-Rej. "Džaf želi da popriča s tobom."
     "I to malo poduže", začu se drugi glas.
     Bio je tih... jedva nešto glasniji od vetra u drveću... međutim, svaki slog bio je jasan i muzički oblikovan.
     "Moj sin smatra da bi trebalo da te ubijemo, Kac. Kaže da oseća miris svoje sestre na tebi. Bog mi je svedok da nisam siguran treba li braća uopšte da znaju kako mirišu njihove sestre, ali pretpostavljam da sam ja staromodan. Ovaj milenijum je već suviše odmakao da bismo pravili neku frku oko incesta. Ti, van svake sumnje, imaš neko mišljenje o tome."
     Haui se okrenuo i ugledao Džafa gde stoji na nekoliko jardi iza Tomi-Reja. Posle svega onoga što mu je Flečer ispričao o tom čoveku, očekivao je kakvog vojnog zapovednika. Ali otac njegovog neprijatelja nije delovao nimalo upečatljivo. Ličio je na nekog napola propalog plemića. Neuredna brada prekrivala mu je snažne, upečatljive crte lica; njegovo držanje odražavalo je veliki umor koji je jedva prikrivao. Za grudi mu se držala jedna od terata; čekinjava stvarčica koja je delovala daleko groznije od samog Džafa.
     "Šta reče, Kac?"
     "Ništa nisam rekao."
     "O tome kako je strast Tomi-Reja prema rođenoj sestri vredna sažaljenja i neprirodna. Ili ti možda smatraš da smo svi mi neprirodni? Ti. Ja. Oni. Pretpostavljam da bi nas sve spalili u Salemu. Bilo kako bilo... on jedva čeka da ti učini nešto nažao. Mnogo priča o kastraciji."
     Čim je čuo te reči, Tomi-Rej spusti oštricu noža nekoliko inča, od Hauijevog stomaka do njegovih prepona.
     "Reci mu", kaza Džaf. "Kako bi voleo da ga isečeš."
     Tomi-Rej se isceri. "Dopusti mi da to i učinim", primeti on.
     "Vidiš?" reče Džaf. "Moram da upotrebim sav svoj roditeljski autoritet da ga držim na uzdi. Evo šta ću učiniti, Kac. Daću ti malu prednost. Oslobodiću te da vidim da li je Flečerov izdanak dorastao mome. Nisi poznavao svog oca pre no što je uzeo Nuncio. Preostaje ti da se nadaš da je bio dobar trkač, a?" Cerenje Tomi-Reja pretvorilo se u smeh; oštricu noža prislonio je uz Hauijeve farmerke. "A kako bi imao čime da se zabavljaš..."
     Na te reči, Tomi-Rej dohvati Hauija i okrenu ga, izvuče majicu svog zatvorenika iz farmerki i raspara je celom dužinom, ogolivši mu leđa. Prsti Tomi-Reja, hitri i vlažni, krenuše i levo i desno od Hauijeve kičme, sledeći liniju njegovih rebara. Haui se strese, i izvi leđa ne bi li izbegao dodir. Čim je to učinio, dodiri su stali da se umnožavaju dok ih nije bilo suviše da bi poticali od prstiju; s obe strane kao da ih je bilo desetak i više, i tako su ga čvrsto stezali da mu je koža pucala.
     Haui baci pogled preko ramena, taman na vreme da vidi kako nešto belo, sastavljeno od mnogo zglobova, tanko poput olovke i bodljikavo, zariva svoj vrh u njegovo meso. On viknu i okrenu se, jer je odvratnost nadjačala strah od noža koji je držao Tomi-Rej. Džaf ga je posmatrao. Ruke su mu bile prazne. Ona stvar koju je do malopre držao sada je bila na Hauijevim leđima. Osećao je njen hladni abdomen na svojoj kičmi; delovi njenih usta sisali su mu potiljak.
     "Skidaj to sa mene!" reče on Džafu. "Skidaj to sranje sa mene!"
     Tomi-Rej stade da tapše Hauiju koji se vrteo poput psa koji ima buvu u repu.
     "Briši, čoveče, briši!" vikao je on.
     "Ne bih to pokušao da sam na tvom mestu", primeti Džaf.
     Pre nego što je Haui stigao da se zapita zašto, dobio je odgovor. Stvorenje ga je snažno ugrizlo za vrat. Vrisnuo je i pao na kolena. Njegov bolni uzvik izazvao je škljocanje i mrmljanje kod onih na krovu i kuhinjskom zidu. U agoniji bola, Haui se ponovo okrenu prema Džafu. Plemić je dopustio da mu se crte lica razvodne; ta stvar sa glavom fetusa koja se krila iza lica bila je ogromna i sijala je. Imao je na raspolaganju samo trenutak da je osmotri pre nego što su do njega doprli jecaji Džo-Bet i pogled mu odlutao prema drveću, gde ju je Tomi-Rej čvrsto držao. I nju je video tek na tren (njene vlažne oči, otvorena usta). A onda je usled bola u vratu sklopio oči, i kada ih je ponovo otvorio, ona, Tomi-Rej i njihov nerođeni otac su nestali.
     On ustade. Džafova vojska se ustalasala. Oni koji su se nalazili najniže na zidu padali su na tle, za njima su krenuli oni koji su bili više, to se sve odvijalo takvom brzinom da su bataljoni uskoro obrazovali tri-četiri reda na travnjaku. Neki su se iskobeljali iz gužve i krenuli prema Hauiju, služeći se onim pogonskim sredstvom koje su posedovali. Veća stvorenja su skakala sa krova da se pridruže poteri. I ona mala prednost koju mu je Džaf ponudio osipala se iz sekunde u sekundu dok je odugovlačio da krene, tako da je Haui na kraju teturavo potrčao prema ulici.

     Flečer je osetio dečakov užas i gnušanje sasvim jasno, ali se potrudio da to smetne s uma. Haui je odbacio oca kako bi mogao da pođe u potragu za Džafovim kukavnim potomkom, van svake sumnje zaslepljen pukim izgledom. Ako je sada trpeo posledice tog svog kaprica, onda je to bila njegova stvar, i neka sam s njom iziđe na kraj. Ako preživi, možda će postati mudriji. Ako ne, onda će se njegov život, čiju svrhu je odbacio onog trenutka kada je okrenuo leđa svom tvorcu, bedno skončati isto kao i Flečerov i u tome će biti izvesne pravde.
     Teške misli, ali Flečer se trudio koliko je mogao da ostane usredsređen na njih, prizivajući sliku sinovljevog odraza svaki put kada bi osetio dečakov bol. Međutim, to nije bilo dovoljno. Koliko god da se trudio da izbriše Hauijeve užase, oni su zahtevali da ih sasluša, i on na kraju nije imao izbora, morao je da ih pusti unutra. U izvesnom smislu oni su upotpunili ovu noć očaja i trebalo ih je prigrliti. On i njegovo dete su preplitali deliće stvarajući ustrojstvo poraza i neuspeha.
     Pozvao je dečaka:
     Hauardehauardehauardehau... uputio mu je isti poziv kao i prvi put dok se dizao iz stene.
     Hauardehauardehauardehau...
     Ritmički je slao poruku, poput svetionika. U nadi da njegov sin nije suviše slab da bi ga čuo, on je pažnju ponovo usmerio na završnicu. Pošto se Džafova pobeda već nazirala, njemu je preostao još jedan poslednji gambit, delenje za koje je znao da predstavlja za njega suviše veliko iskušenje, jer je bio svestan jačine svoje želje da se preobrazi. Svih ovih godina to je za njega bilo pravo mučenje, jer je moralno bio primoran da ostane na ovom nivou bivstvovanja u nadi da će uništiti zlo kome je pomogao da nastane, a nijedan sat nije prošao da nije mislio na beg. Toliko je želeo da se oslobodi ovog sveta i njegovih besmislica; da se oslobodi ove anatomije i posegne, kao što Šiler reče za sve umetnosti, u stanje muzike. Zar je moguće da je sazrelo vreme da se prepusti tom instinktu; Flečer se takođe nadao da će u poslednjim trenucima života zgrabiti delić pobede iz gotovo neizbežnog poraza? Ako to želi, moraće dobro sve da isplanira, kako metod svog otpremanja tako i arenu gde će se to dogoditi. Za pleme koje je naseljavalo Palomo Gaj neće biti reprize. Ako on, njihov odbačeni šaman, umre neprimećeno, onda će više od nekoliko stotina duša biti izgubljeno.
     Pokušavao je da ne razmišlja suviše o posledicama Džafovog trijumfa, znajući da bi osećanje odgovornosti moglo da ga ophrva. Ali sada, što se konačni sukob više približavao, ipak natera sebe da se s tim suoči. Šta bi značilo da Džaf obezbedi Umetnost za sebe, i zahvaljujući njoj stekne slobodan pristup do Suštine?
     Kao prvo, biće koje nije pročišćeno strogim merama samo- discipline vladaće mestom čuvanim od svega osim od onog što je pročišćeno i savršeno. Flečer nije baš najbolje razumeo šta je to Suština (možda to nijedno ljudsko biće nije moglo da shvati), ali bio je ubeđen da će Džaf, koji je upotrebio Nuncio kako bi se na prevaru probio izvan svojih ograničenja, tamo stvoriti pustoš. San-more i njegovo ostrvo (možda ostrva; čuo je Džafa kako je jednom kazao da postoje arhipelazi) ljudi su posećivali u tri odsudna trenutka, dok su još nevini, na kraju života, i u ljubavi. Na obalama Efemerisa na kratko su se mešali sa apsolutima; viđali prizore i čuli priče koje će ih sačuvati od ludila zbog suočenja sa životom. Tamo su na čas spoznavali ustrojstvo i cilj; na tren su viđali kontinuitet; tamo se odvijala Predstava, Velika i tajna predstava, čiji su stihovi i obred stvarani za uspomenu. Ako to ostrvo treba da postane Džafovo igralište, šteta će biti neprocenjiva. Ono što je predstavljalo tajnu, postaće svima znano; ono što je bilo sveto, biće obesčašćeno; a ljudski, rod kome su putovanja u snove pomagala da ne zapadne u ludilo, ostaće neizlečen.
     Flečera je mučio još jedan strah, o kome je teže razmišljao jer je bio manje koherentan. On se odnosio na priču koju mu je Džaf prvi put ispričao kada se pojavio u Vašingtonu i ponudio mu sredstva da reši zagonetku Nuncia. Rekao mu je da postoji neki čovek po imenu Kisun: šaman koji je znao za Umetnost i njene moći, koga je Džaf konačno pronašao na mestu za koje je on tvrdio da predstavlja petlju u vremenu. Flečer ga je saslušao ne verujući baš mnogo u tu priču, ali događaji koji su potom usledili uzneli su se do takvih neslućenih visina da je ideja o postojanju Kisunove petlje sada predstavljala pravu tričariju. Flečer nije mogao znati kakvu ulogu je imao taj šaman, koji je pokušao da izazove Džafa da ga ubije, u velikoj shemi, ali instinkt mu je govorio da je sa tim nema sumnje gotovo. Kisun je bio poslednji preživeli član Šoala; reda uzvišenih ljudskih bića koja su štitila Umetnost od onih kao što je bio Džaf od vremena kada je homo sapiens počeo da sanja. Zašto je onda dozvolio čoveku poput Džafa, koji je od početka vonjao na ambiciju, da dospe u Petlju? Zašto se on uopšte tamo krio? I šta se dogodilo sa ostalim članovima Šoala?
     Sada je bilo prekasno tragati za odgovorima na ta pitanja; ali želeo je da ih usadi još u nečiju glavu pored svoje. Još će jednom, po poslednji put, pokušati da premosti provaliju između sebe i svog potomka. Ako Hauard ne primi ova zapažanja, onda će se ona naprosto pretvoriti u ništavilo kada on, Flečer, iziđe.
     To ga je vratilo na razmišljanja o mračnom poslu koji ga je čekao; metod i postavku. To mora biti prava pozorišna predstava; spektakularni poslednji čin koji će odvući ljude iz Palomo Gaja od njihovih televizora, naterati ih da iziđu na ulice širom otvorenih očiju. Pošto je odmerio nekoliko alternativa, izabrao je jednu i, nastavivši da priziva sina k sebi, krenuo ka mestu svog konačnog oslobađanja.

     Haui je čuo Flečerove pozive dok je bežao pred Džafovom vojskom, međutim, talasi panike koji su ga zapljuskivali sprečavali su ga da tačno odredi mesto sa koga dolaze. Trčao je naslepo, sa teratama za petama. Tek kada je osetio da je stekao dovoljnu prednost da malo predahne, njegova pometena čula primila su dovoljno jasno poziv, posle čega je mogao da promeni smer kretanja i krene za pozivima. Ni sam nije mogao da poveruje da je u stanju tako brzo da trči; iako su ga pluća bolela, istisnuo je iz njih dovoljno daha da sa nekoliko reči odgovori Flečeru.
     "Čujem te", izgovorio je u trku, "Čujem te. Oče... čujem te."