VI

     1.
     Na putu od Šoping centra do kuće Džo-Bet, Hauiju je postalo sasvim jasno zašto je ona digla toliku frku oko svega što se izdogađalo među njima... naročito oko užasa koji su zajedno doživeli u motelu... tvrdeći da je to delo đavola. Nikakvo čudo kada je radila sa krajnje pobožnom ženom u radnji koja je od poda do tavanice bila ispunjena mormonskom literaturom. I pored svih teškoća koje je imao u razgovoru sa Lois Knap, sada je bolje shvatao kakav izazov leži pred njim. Morao je nekako da ubedi Džo-Bet da njihova međusobna naklonost ne predstavlja zločin ni prema Bogu ni prema ljudima; i da u njemu ne čuči nikakav demon. Što je više asfalta ostavljao za sobom, to je stvari jasnije sagledavao.
     Izgleda da je imao male šanse da je u to ubedi. U prvi mah čak nije htela ni da mu otvori vrata. Kucao je i zvonio čitavih pet minuta, instinktivno znajući da u kući ima nekoga. Tek kada je izišao na ulicu i stao da urla na zamračene prozore čuo je kako neko skida sigurnosne lance sa vrata, pa se vratio do praga da zamoli ženu koja je provirila kroz rascep, verovatno je to bila Džojs MekGir, da porazgovara sa njenom kćeri. Obično je imao uspeha kod majki. Njegovo mucanje i naočari stvarali su utisak da se radi o marljivom i pomalo zatvorenom studentu; sasvim bezbednom društvu. Ali gospođa MekGir je znala da izgled vara. Njen savet sveo se na ponavljanje reči Lois Knap.
     "Ne želimo te ovde", rekla mu je. "Vrati se kući. Ostavi nas na miru."
     "Želim samo na čas da porazgovaram sa Džo-Bet", reče on. "Ona je kod kuće, je li tako?"
     "Da, kod kuće je. Ali ne želi da te vidi."
     "Voleo bih da mi ona to kaže, ako nemate ništa protiv."
     "Oh, zaista?" izusti gospođa MekGir, i na njegovo iznenađenje, otvori vrata.
     U kući je bilo mračno, a na pragu svetlo, ali ipak je uspeo da nazre Džo-Bet u tami, na suprotnom kraju predvorja. Bila je odevena u tamnu odeću, kao da se spremila za pogreb. Izgledala je još bleđa nego što je u stvari bila. Samo joj se u očima hvatalo malo svetlosti koja je dopirala sa praga.
     "Reci mu", naredi njena majka.
     "Džo-Bet?" oslovi je Haui. "Možemo li da porazgovaramo?"
     "Ne smeš da dolaziš ovamo", reče mu nežno Džo-Bet. Glas joj je bio jedva čujan. Vazduh između njih bio je mrtav. "To je za sve nas opasno. Nikada više ne smeš doći ovamo."
     "Ali moram razgovarati sa tobom."
     "Nema svrhe, Haui. Dogodiće nam se užasne stvari ako ne odeš."
     "Kakve stvari?" zanimalo ga je.
     Nije mu, međutim, odgovorila ona, već njena majka.
     "Nisi ti za to kriv", reče žena, bez imalo žestine u glasu kojom ga je u prvi mah dočekala. "Niko tebe ne krivi. Ali moraš shvatiti, Hauarde, ono što se dogodilo tvojoj majci, i meni, još nije završeno."
     "Ne, bojim se da ja to ne razumem", odvrati on. "Ja to uopšte ne razumem."
     "Možda je i bolje što ne razumeš", glasio je odgovor. "Možda je najbolje da jednostavno odeš. Smesta." Počela je da zatvara vrata.
     "Č.... č... č...", poče Haui. Ali pre nego što je uspeo da izgovori čekajte već je gledao u drvenu ploču vrata na dva inča od svog nosa.
     "Sranje", uspeo je da izgovori, bez greške.
     Stajao je poput budale, zureći u zatvorena vrata nekoliko sekundi, dok su sa unutrašnje strane reze i lanci vraćani na mesto. Veći poraz teško da se mogao zamisliti. Ne samo da ga je gospođa MekGir poslala da se pakuje, već se horu pridružila i Džo-Bet. Rešio je da za izvesno vreme problem ostavi po strani, jer nije želeo da ponovo bude odbijen.
     Još pre nego što se okrenuo da pođe i uputio niz ulicu, već je znao kuda treba da pođe.
     Negde u šumi, na suprotnom kraju Gaja, nalazilo se mesto gde su gospođu MekGir i njegovu majku, kao i onog komedijaša, snašle njihove različite nevolje. To mesto su obeležili: silovanje, smrt i nesreća. Možda su se negde nalazila vrata koja mu neće tako spremno zatvoriti pred nosem.

     "Tako je najbolje", izjavila je mama, kada je konačno utihnuo bat koraka Hauija Kaca.
     "Znam", odvrati Džo-Bet i dalje zureći u zabravljena vrata.
     Mama je bila u pravu. Ako su događaji od prošle noći... pojava Džafa u kući i njegov dolazak po Tomi-Reja... išta dokazali, onda je to bila činjenica da se nikome nije moglo verovati. Brat, koga je mislila da ga poznaje, i znala da ga je volela, otrgnut je od nje i dušom i telom, a otela ga je sila koja se pojavila iz prošlosti. I Haui je došao iz prošlosti; iz mamine prošlosti. Šta god da se trenutno događalo u Gaju, on je bio deo toga. Možda žrtva, možda izazivač. Ali bez obzira na to da li je nevin ili kriv, ako bi ga pozvala da prekorači prag njihove kuće, ugrozila bi i ono malo nade u spas koju su izborile tokom sinoćnjeg napada.
     Ali ništa od toga nije joj donelo nikakvo olakšanje kada je videla kako se vrata za njim zatvaraju. Još i sada su je svrbeli prsti da odmandali i otvori vrata: da ga pozove da se vrati i privuče k sebi; da mu kaže da se stvari među njima mogu popraviti. Šta bi sada bilo dobro? Da budu zajedno, da zajedno prožive pustolovinu za kakvom je celog života njeno srce žudelo, da potraži i izljubi telo ovog momka koji joj je možda brat? Ili da se pridržava ustanovljenih vrlina u ovoj poplavi, mada je svaki novi talas po jednu odnosio sa sobom.
     Mama je imala odgovor; isti onaj koji je uvek nudila kada bi ih natkrilila neka nesreća.
     "Moramo se moliti, Džo-Bet. Moliti se za spas od naših tlačitelja. Hoće li onda to zlo biti razotkriveno, koga će Gospod progutati duhom Svojih usta, i uništiti bleštavošću Svoga dolaska..."
     "Ne vidim nikakvu bleštavost, mama. Mislim da je nikada nisam ni videla."
     "Doći će", ostala je uporna mama. "Sve će se razjasniti."
     "Mislim da neće", odvrati Džo-Bet. Pred očima joj se ukazala slika Tomi-Reja koji se sinoć kasno vratio kući i samo se nevino osmehno onako kako to on ume kada ga je upitala za Džafa, kao da se ništa nije dogodilo. Da li je on bio jedan od rđavih za čije se uništenje mama tako gorljivo upravo molila? Hoće li i njega Gospod progutati duhom Svojih usta? Nadala se da neće. I zaista, molila se da se to ne dogodi, kada su ona i mama kleknule da popričaju s Bogom; molila se da Gospod ne osudi prestrogo Tomi-Reja. Niti nju što je želela da pođe za onim licem na pragu napolje na sunce, i dalje kuda god ono krenulo.

     2.
     Iako je u šumi uveliko bio dan, atmosfera ispod njenog svoda bila je kao na nekom mestu zahvaćenom čarolijom noći. Kojegod životinje i ptice da su u njoj boravile, držale su se svojih gnezda i jazbina. Ućutkala ih je svetlost, ili nešto što je živelo na svetlosti. Međutim, Haui je osetio na sebi njihov pogled. Pratile su svaki njegov korak, kao da je lovac koji je došao među njih po suviše sjajnoj mesečini. Ovde nije bio dobrodošao. Pa ipak, njegova potreba da ide napred pojačavala se sa svakim pređenim jardom. Prethodnog dana ga je ovamo dole doveo neki šapat; šapat koji je kasnije odbacio kao neki varljivi trik svog pometenog uma. Ali sada nijedna ćelija njegovog sistema nije sumnjala da je taj poziv bio istinit. Ovde je postojao neko ko je želeo da ga vidi; da ga sretne; da ga upozna. Juče je odbio da pođe za pozivom. Danas to neće učiniti.
     Dok je koračao, neki impuls, koji nije u potpunosti poticao samo od njega, naterao ga je da zabaci glavu, tako da je sunce koje se probijalo kroz krošnje, zapahnjivalo njegovo naviše okrenuto lice poput naleta dana. Nije se trgnuo usled njegovog sjaja, već je još jače otvorio oči. Blistavost i ritmičnost kojom je ono pogađalo njegovu dužicu, izgleda da su ga hipnotisali. Uglavnom je mrzeo trenutke kada bi se odricao kontrole nad svojim mentalnim procesima. Pio je samo kada bi ga drugari naterali, zaustavljajući se u trenutku kada bi osetio da gubi kontrolu nad mašinom; nikada nije ni pomišljao da se maši kakve droge. Ali sada je sa radošću dočekao ovo trovanje; pozivao je sunce da spali stvarnost.
     Upalilo je. Kada je vratio pogled na predeo oko sebe, bio je napola zaslepljen bojama za koje nijedna vlat trave nije mogla da kaže da njoj pripadaju. Njegovo unutrašnje oko odmah se dočepalo prostora koji je ispraznilo osetno. Odjednom je taj prizor počeo da se ispunjava, prepunjava i presipa slikama koje mora da je izvukao iz nekog neobeleženog mesta u svom korteksu, jer se nije sećao da ih je proživeo.
     Ispred sebe je ugledao prozor, čvrst... ne, čvršći... od drveća između koga je lutao. Bio je otvoren, taj prozor, i kroz njega se videlo more i nebo.
     Ovu viziju smenila je druga, uznemirujuća. Oko njega su iskakale vatre u kojima su, kako se činilo, nestajale stranice knjiga. On je bez imalo straha prolazio kroz vatre, svestan da mu te vizije ne mogu nauditi; priželjkujući ih sve više i više.
     Nagrađen je i trećom koja je bila daleko čudnija od prethodne dve. Još dok su vatre bledele počele su da se iz boja u njegovim očima pojavljuju ribe, jureći pred njim u duginim jatima.
     Glasno se nasmejao zbog puke neskladnosti tog prizora, i svojim smehom inspirisao novo čudo; tri halucinacije su se sjedinile, uvukavši u svoje ustrojstvo i samu šumu kojom je hodio, tako da su vatre, ribe, nebo, more i drveće prerasli u jedan predivan mozaik.
     Ribe su plivale sa vatrom umesto peraja. Nebo je postalo zeleno i bacalo ka tlu zvezdane cvetove. Trava se mreškala pod njegovim nogama poput bujice; ili pre bi se moglo reći pod umom koji je video stopala, jer mu iznenada stopala ništa nisu značila; kao ni noge, kao ni bilo koji drugi deo mašine. U mozaiku je on bio um: kamičak koji tumara, ispao sa svog mesta.
     U svoj toj radosti počelo je da ga muči jedno pitanje. Ako je on samo um, šta predstavlja mašina? Ama baš ništa? Nešto što treba odbaciti? Što treba utopiti sa ribama, spaliti sa rečima?
     Negde u njemu poče da se rađa panika.
     Izgubio sam kontrolu. Blagi Bože. Blagi Bože. Blagi Bože!
     Ćut', promrmlja mu neko u glavi. Sve je u redu.
     Zastao je; bar se nadao da jeste.
     "Ko je to?" upita on; ili se bar nadao da je upitao.
     Mozaik je i dalje bio tu, svuda oko njega, izmišljajući svakog časa nove paradokse. Pokušao je da ga otrese jednim povikom; da iziđe iz ovog mesta, da se nađe na nekom jednostavnijem.
     "Hoću da vidim!" povika on.
     "Ovde sam!" dopre odgovor. "Hauarde. Ovde sam."
     "Neka prestanu", stade on da preklinje.
     "Šta da prestane?"
     "Slike. Neka slike prestanu!"
     "Ne plaši se. To je stvarni svet."
     "Ne!" odvrati on povikom. "Nije! Nije!"
     Prineo je šake licu u nadi da će tako odagnati zbrku, ali one... njegove vlastite šake... bile su u dosluhu sa neprijateljem.
     Vlastite oči su ga gledale sa sredine njegovih dlanova. To je bilo suviše. Užasnuto je zaurlao, i počeo da pada unapred. Riba je postala svetlija; vatre su se rasplamsale; osetio je da su spremne da ga prožderu.
     Kada je udario o tle, nestale su kao da je neko okrenuo prekidač.
     Ostao je trenutak nepokretno da leži kako bi se uverio da nije posredi novi trik, zatim je pogledao dlanove i utvrdio da su slepi i na kraju ustao. Ipak se uhvatio za jednu nisku granu kako bi ostao u vezi sa svetom.
     "Razočarao si me, Hauarde", oglasi se pozivač.
     Prvi put od kada je začuo glas, on je dopirao sa jednog određenog mesta, udaljenog nekih deset jardi od njega, gde je drveće stvaralo proplanak unutar proplanka, sa središtem od bazena svetlosti. U njemu se kupao čovek sa konjskim repom i jednim mrtvim okom. Njegov živi blizanac pomno je odmeravao Hauija.
     "Da li me dovodljno jasno vidiš?" upita čovek.
     "Da", odvrati Haui. "Dobro te vidim. Ko si ti?"
     "Zovem se Flečer", glasio je odgovor. "A ti si moj sin."
     Haui se još čvršće uhvati za granu.
     "Šta sam ti ja?"
     Na Flečerovom propalom licu nije se pojavio osmeh. Očigledno ono što je kazao, koliko god bilo besmisleno, nije bilo smišljeno kao šala. On iskorači iz prstena drveća.
     "Mrzim da se krijem", reče on. "Naročito od tebe. Ali toliko se ljudi muvalo ovuda..." On pokaza unaokolo raširenim rukama. "Dolazili su i odlazili! Samo da bi prisustvovali vađenju leša. Možeš li to zamisliti? Kakvo traćenje dana!"
     "Reče li sin?" upita Haui.
     "Da", odvrati Flečer. "To je moja omiljena reč! Kako gore, tako dole, je li tako? Jedno jaje na nebu. Dva između nogu."
     "To je ipak neka šala", reče Haui.
     "Dobro znaš da nije", odvrati Flečer smrtno ozbiljan. "Već te dugo zovem; otac sina."
     "Kako si dospeo u moju glavu?" zanimalo je Hauija.
     Flečer se nije potrudio da odgovori na to pitanje.
     "Potreban si mi ovde dole, da mi pomogneš", reče on. "Ali ti si mi se opirao. Pretpostavljam da bih i ja učinio isto da sam na tvom mestu. Okrenuo bih leđa zapaljenom grmu. Isti smo u tome. Porodična sličnost."
     "Ne verujem ti."
     "Trebalo je da dopustiš vizijama da se izvesno vreme smenjuju. Putovali smo tamo, nismo li? Dugo to nisam radio. Oduvek sam najviše voleo meskalin, mada pretpostavljam da on više nije u modi."
     "Ne bih znao", odvrati Haui.
     "Ne odobravaš to."
     "Ne."
     "E pa, loše smo krenuli, ali pretpostavljam da od sada stvari među nama mogu krenuti samo nabolje. Vidiš, tvoj otac je bio zavisnik od meskalina. Strašno sam žudeo za vizijama. I ti ih voliš. Ili si ih bar na trenutak voleo."
     "Pripala mi je muka od njih."
     "Suviše toga, za suviše kratko vreme. Navići ćeš se."
     "Nikada."
     "Ali moraš naučiti, Hauarde. To nije bilo prepuštanje užicima; već lekcija."
     "Iz čega?"
     "Iz nauke o postojanju i postajanju. Alhemija, biologija i metafizika u jednoj disciplini. Dugo mi je trebalo da dođem do nje, ali napravila je od mene čoveka kakav sam sada"...Flečer lupnu nekoliko puta kažiprstom po usnama... "znam, da predstavljam pomalo patetičan prizor. Postoje i bolji načini da se upozna svoj stvoritelj, ali dao sam sve od sebe da okusiš čudo pre nego što ugledaš njegovog tvorca lično."
     "Ovo je samo san", izgovori Haui. "Suviše dugo sam gledao u sunce i ono mi je prokuvalo mozak."
     "I ja volim da gledam u sunce", primeti Flečer. "Ali ne... ovo nije san. Obojica se nalazimo ovde u ovom trenutku i razmenjujemo misli poput civilizovanih bića. Nema ničeg stvarnijeg od ovoga u životu." Raširio je ruke. "Priđi bliže, Hauarde. Zagrli me."
     "Nipošto."
     "Čega se plašiš?"
     "Ti nisi moj otac."
     "U redu", reče Flečer. "Ja sam samo jedan od njih. Postojao je još jedan. Ali veruj mi, Hauarde, ja sam onaj koji je važan."
     "Samo sereš, znaš?"
     "Zašto se toliko žestiš?" zanimalo je Flečera. "Da nije možda zbog te tvoje očajničke veze sa Džafovim detetom? Zaboravi je, Hauarde."
     Haui skinu naočari i suzivši oči zagleda se u Flečera. "Kako znaš za Džo-Bet?" upita on.
     "Sve što je u tvom umu, sine, nalazi se i u mome. Bar od trenutka kada si se zaljubio. Dozvoli da ti kažem. Ni meni se to nimalo ne dopada kao ni tebi."
     "Ko kaže da mi se ne dopada?"
     "Nikada se u životu nisam zaljubio, ali zahvaljujući tebi saznajem polako kako je to, i ne čini mi se baš prijatnim."
     "Ako si samo na bilo koji način ovladao Džo-Bet..."
     "Ona nije moja kćer, već Džafova. On je u njenoj glavi isto onako kao što sam ja u tvojoj."
     "Ovo jeste san", ponovi Haui. "Mora da je san. Sve je ovo samo jedan jebeni san."
     "Pokušaj onda da se probudiš", reče Flečer.
     "A?"
     "Ako je to san, dečače, pokušaj da se probudiš. Da završimo s tim skepticizmom i prihvatimo se posla."
     Haui ponovo stavi naočari, i Flečerovo lice mu se vrati u žižu. Na njemu nije bilo osmeha.
     "Nastavi", reče Flečer. "Razvrstaj svoje sumnje, jer nemamo mnogo vremena. Ovo nije igra. Ovo nije san. Ovo je svet. A ako mi ne pomogneš, u opasnosti će se naći mnogo više od tvoje petparačke romanse."
     "Jebi se!" odvrati Haui, stisnuvši šaku u pesnicu. "Mogu ja da se probudim. Gledaj!"
     Unevši u udarac svu svoju snagu, opalio je pesnicom po drvetu pored sebe tako da mu se krošnja zatresla.
     Nekoliko listova palo je pored njega. Ponovo je udario po gruboj kori. Drugi udarac ga je zaboleo, isto koliko i prvi. Isto se ponovilo i sa trećim i sa četvrtim. Međutim, Flečerov lik nije se ni zatalasao: ostao je postojan na suncu. Haui ponovo udari po drvetu, i oseti kako mu koža na zglavcima šake puca i počinje da krvari. Iako je bol svakim udarcem bivao sve jači, prizor oko njega nije pokazivao nameru da se preda. Rešen da ga ipak slomi, nastavio je da udara po drvetu kao da je u pitanju neka nova vežba, smišljena ne da ojača mašinu, već da je povredi. Bez bola se ništa ne postiže.
     "Samo san", ponovi on za sebe.
     "Nećeš se probuditi", upozori ga Flečer. "Prestani pre nego što nešto slomiš. Prsti se ne dobijaju tek tako. Trebalo je nekoliko eona da se dođe do prstiju..."
     "To je samo san", reče Haui. "Samo san."
     "Prestani već jednom!"
     Međutim, Hauija je pored hitnje da razbije san gonilo još nešto. Pola tuceta drugih besova udružilo se u tim udarcima. Bio je besan na Džo-Bet, i na njenu majku, i na svoju majku, kad smo već kod toga; bio je besan na sebe zbog svog neznanja, zbog toga što je bio prava budala, dok su svi ostali na svetu bili tako prokleto pametni, stežući obruče oko njega. Kada bi samo mogao da uzdrma tu iluziju koja ga je obuzela, nikada više ne bi ispao budala.
     "Slomićeš šaku, Hauarde..."
     "Probudiću se ja već."
     "I šta ćeš onda?"
     "Probudiću se."
     "Ali kako ćeš je dodirnuti slomljenom šakom, kada to poželi?"
     Prestao je, i osvrnuo se na Flečera. Bol je odjednom postao nesnosan. Krajičkom oka primetio je da je kora drveta svetlo skerletna. Pripala mu je muka.
     "Ona ne... želi... da je dodirujem", promrmlja on. "Zatvorila mi... je vrata... pred nosom."
     Pustio je da mu šaka mlitavo klone niz telo. Iz nje je kapala krv, bio je svestan toga, ali nije imao snage da pogleda. Znoj na licu odjednom se pretvorio u ledene graške koje su ga peckale. I zglobovi su mu popustili. Osećajući vrtoglavicu, sklonio je šaku u kojoj mu je bubnjalo od Flečerovih očiju (tamnih, sličnih njegovima; čak i ono mrtvo) i podigao je ka suncu.
     Pronašao ga je jedan zrak, koji se kroz lišće probio do njegovog lica.
     "Ovo... nije... san", promrmlja on.
     "Postoji i lakši dokazi", začuo je Flečerovu primedbu kroz zavijanje koje mu je ispunjavalo glavu.
     "Povra... povratiću..." reče on. "Mrzim prizor..."
     "Ne mogu da te čujem, sine."
     "Mrzim prizor... vlastite... vlastite..."
     "Krvi?" dovrši Flečer.
     Haui klimnu. Bila je to greška. Mozak mu se zavrteo u lobanji, veze se pomešale. Jezik mu je stekao moć viđenja, uši su ostale zapečaćene voskom, oči su mu osetile vlažni dodir kapaka kada su se ovi zatvorili.
     "Odoh ja odavde", pomisli on i sruši se.
     Tako sam dugo, sine, čekao u steni da samo na trenutak ugledam svetlost. A sada kada sam se našao ovde, neću imati prilike da uživam u njoj. Kao ni u tebi. Nemam vremena da se zabavljam s tobom, onako kako očevi treba da se zabavljaju u društvu svojih sinova.
     Haui zastenja. Svet je jednostavno nestao s vidika. Da je želeo da otvori oči, on bi opet bio tu, čekao bi ga. Međutim, Flečer mu je kazao da se mnogo ne napreže.
     "Uhvatio sam te", rekao je.
     To je bilo tačno. Haui je osećao kako ga očeve ruke okružuju u tami, obmotavaju. Imao je utisak da su ogromne. Ili se možda on smanjio; ponovo postao beba.
     Nikada nisam planirao da postanem otac, govorio je Flečer. Okolnosti su me naterale na to. Taj Džaf je odlučio da napravi decu, znaš, kako bi imao svoje agente od krvi i mesa. Morao sam da učinim isto.
     "Džo-Bet?" promrmlja Haui.
     "Da?
     "Je li ona njegova ili tvoja?"
     Njegova, razume se.
     "Znači mi nismo... brat i sestra?"
     "Razume se da niste. Ona i njen brat su njegovo delo, ti si moje. Zato mi moraš pomoći, Haui. Slabiji sam od njega. Oduvek sam bio sanjalica. Drogirani sanjalica. On je već tamo napolju, prikuplja svoje proklete terate...
     "Svoje šta?"
     Svoja stvorenja. Svoju vojsku. To je ono što je izvukao iz komedijaša; nešto što ga je odnelo odavde. Ja? Ja nisam dobio ništa. Ljudi na umoru mnogo ne maštaju. Pretvore se u strah. On voli strah.
     "Ko je on?"
     Džaf? Moj neprijatelj.
     "A ko si ti?"
     Njegov neprijatelj.
     "To nije nikakav odgovor. Želim neki bolji."
     Oduzelo bi nam suviše vremena. A mi nemamo vremena, Haui.
     "Samo kosti."
     Haui oseti da se Flečer osmehnuo u njegovoj glavi.
     Oh... kosti ti mogu dati, odvrati njegov otac. Kosti ptica i riba. Stvari zakopane u zemlji. Nalik na sećanja. Nazad do prvog uzroka.
     "Jesam li ja glup, ili ti pričaš gluposti?"
     Imam toliko toga da ti kažem, a tako malo vremena. Možda će biti najbolje da ti pokažem.
     Glas mu je postao nekako napet; Haui oseti u njemu strah.
     "Šta ćeš učiniti?" upita on.
     Otvoriću svoj um, sine.
     "Ti se plašiš..."
     Biće to vožnja i po. Ali ne znam ni za jedan drugi način.
     "Mislim da to ne želim."
     Prekasno, odvrati Flečer.
     Haui oseti da su ruke koje su ga obuhvatale popustile svoj stisak; osetio je kako pada iz roditeljevog zagrljaja. Ovo je svakako bio prvi od svih košmara; biti ispušten. Međutim, gravitacija je delovala ukoso u ovom svetu misli. Umesto da lice njegovog oca počne da se udaljuje od njega kada ga je pustio, ono je počelo da postaje... sve ogromnije... dok se on strmoglavljivao u njega.
     Više nije bilo reči koje bi oslabile misli: samo same misli i to ih je u izobilju. Suviše da bi ih se moglo razumeti. Bilo je to sve što je Haui mogao da učini kako se ne bi udavio.
     Ne opiri se, čuo je očevo uputstvo. Nemoj čak ni pokušati da plivaš. Prepusti se. Uroni u mene. Budi u meni.
     Više neću biti ono što sam, odvratio je. Ako se utopim, neću više biti ja. Biću ti. Ne želim da budem ti.
     Rizikuj. Nema drugog načina.
     Neću! Ne mogu! Moram zadržati... kontrolu.
     Počeo je da se bori protiv elementa koji ga je okružavao. Međutim, ideje i slike nastavili su da se probijaju kroz njegov um. Misli koje je u njegov um uneo um koji je bio van njegove sadašnje moći razumevanja.
     ...Između ovog sveta, koji se zove Kozm... a takođe i Glina, kao i Helter Incendo... između ovog sveta i Metakozma, koga takođe zovu Alibi, pa Exordium i Usamljeno Mesto, nalazi se more po imenu Suština...
     Slika tog mora pojavila se u Hauijevoj glavi, a među tom zbrkom nalazio se poznati prizor. Plutao je u njemu, za vreme kratkog sna koji je delio sa Džo-Bet. Nosila ih je nežna plima, njihove kose su se mrsile, tela su im se dodirivala. Prepoznavanje je smirilo njegove strahove. Sada je pomnije slušao Flečerova uputstva.
     ...a na tom moru, postoji ostrvo...
     Ugledao ga je, mada u daljini.
     Zove se Efemeris...
     Predivna reč, i predivno mesto. Glava mu je počivala u oblaku, ali njegove niže padine bile su osvetljene. Ne sunčevom svetlošću; već svetlošću duha.
     Želim da se nađem tamo, pomisli Haui, želim da se nađem tamo sa Džo-Bet.
     Zaboravi je.
     Reci mi čega ima tamo. Čega ima na Efemerisu?
     Velika i tajna predstava, odvratiše misli njegova oca, koju gledamo tri puta. Kada se rađamo, kada umiremo, i one noći kada spavamo pored ljubavi svoga života.
     Džo-Bet.
     Rekoh ti da je zaboraviš.
     Bio sam tamo sa Džo-Bet! Plutali smo tamo zajedno.
     Ne.
     Da. To znači da je ona ljubav moga života. Upravo si to kazao.
     Rekao sam ti da je zaboraviš.
     Jeste! Blagi Bože! Jeste!
     Nešto što je poteklo od Džafa suviše je prljavo da bi se moglo voleti. Suviše pokvareno.
     Ona je nešto najlepše što sam ikada video.
     Odbacila te je, podseti ga Flečer.
     Onda ću je ponovo pridobiti za sebe.
     Jasno je video njen lik u glavi; sada je on bio jasniji i od ostrva, ili san-mora u kome je ono plutalo. Posegnuo je za sećanjem na nju i pomoću njega se iščupao iz stiska očevog uma. Vratila mu se mučnina, a za njom i svetlost, koja se razlivala kroz krošnje iznad njegove glave.
     Otvorio je oči. Flečer ga nije držao, ako ga je u bilo kom trenutku uopšte držao. Haui je ležao na leđima u travi. Ruku od lakta do zglavka nije osećao, i imao je utisak da mu je šaka koja se na njega nastavljala dvostruko veća. Bol u njoj bio je prvi znak da ne sanja. Drugi, to što se tek probudio iz sna. Čovek sa konjskim repom bio je stvaran; u to nije bilo sumnje. Što znači da su vesti koje mu je doneo mogle biti istinite. Ovo jeste bio njegov otac, kakav je da je. Kada se Flečer oglasio, podigao je glavu iz trave.
     "Ti ne razumeš u kako se očajničkoj situaciji nalazimo", reče Flečer. "Ako ga ne zaustavim, Džaf će osvojiti Suštinu."
     "Ne zanima me", odvrati Haui.
     "Dužan si", izjavi Flečer. "Ne bih te stvorio da nisam mislio da mi možeš pomoći."
     "Oh, kako je to dirljivo", primeti Haui. "Zaista se osećam željenim."
     Počeo je da ustaje, izbegavajući da pogleda u povređenu šaku. "Nije trebalo da mi pokažeš to ostrvo, Flečeru..." reče on. "Sada znam da je ono što postoji između Džo-Bet i mene pravo. Ona nije uprljana. I nije mi sestra. To znači da je mogu povratiti."
     "Poslušaj me!" reče Flečer. "Ti si moje dete. Trebalo bi da me slušaš!"
     "Ako ti treba rob, idi i nađi ga", reče Haui. "Imam ja preča posla."
     Okrenuo je Flečeru leđa, ili je bar verovao da je to učinio, jer se čovek pojavio ispred njega.
     "Kako si, do đavola, to izveo?"
     "Što šta ja mogu. Sitnice. Naućiću te. Samo me ne ostavljaj, Hauarde."
     "Niko me ne zove Hauard", primeti Haui, podigavši šaku da odgurne Flečera. Na trenutak je zaboravio na povredu: sada ju je ugledao. Zglavci su mu bili naduveni, nadlanica i prsti lepljivi od krvi. Vlati trave su se zalepile za nju, svetlo zeleno na svetlo crvenom. Flečer s odvratnošću ustuknu.
     "Ni ti ne voliš krv, a?" primeti Haui.
     Dok se povlačio, nešto se izmenilo u Flečerovoj pojavi, ali bilo je suviše tanano da bi Haui shvatio šta je posredi. Da se nije možda u svom povlačenju našao obasjan suncem i ono ga na neki način probolo? Ili se delić neba zatvoren u njegovom stomaku raščinio i isplivao mu u oči? Šta god bilo, pojavilo se i nestalo.
     "Da se nagodimo", predloži Haui.
     "Kako?"
     "Ti mene ostavi na miru; ja ću..."
     "Sami smo, sine. Protiv celog sveta."
     "Ti si potpuno lud, znaš li to?" reče Haui. Skrenuo je pogled sa Flečera i uperio ga u put kojim je došao. "Eto od koga sam to nasledio. Sve to sranje! E pa, ja to neću! Dosta je. Imam one koji me vole!"
     "Ja te volim!" reče Flečer.
     "Lažljivče."
     "U redu, onda ću naučiti."
     Haui poče da se udaljava od njega sa ispruženom krvavom šakom.
     "Mogu naučiti!" čuo je oca kako dovikuje za njim. "Hauarde, čuj me! Mogu naučiti!"

     Nije potrčao. Nije imao snage za to. Ipak je uspeo da stigne do puta a da ne padne, što je predstavljalo pobedu uma nad materijom, kada se uzme u obzir koliko je bio slab na nogama. Tamo se kraće vreme odmorio, zadovoljan što Flečer nije mogao da ga sledi na otvoreno. Taj je čovek imao tajne koje nije želeo da vide ljudske oči. Dok se odmarao, kovao je planove. Prvo će se vratiti u motel, i pobrinuti za šaku. A onda? Ponovo će otići do kuće Džo-Bet. Imao je dobre vesti i već će naći načina da ih saopšti, makar cele noći morao da čeka da mu se za to ukaže prilika.
     Sunce je bilo toplo i sjajno. Bacalo je senku pred njim dok je koračao. Usredsredio je pogled na pločnik i sledio njegovo ustrojstvo, korak po korak, nazad ka zdravom razumu.

     U šumi koja je ostala za njim, Flečer je proklinjao svoju nesposobnost da iziđe na kraj sa malopređašnjom situacijom. Nikada nije bio naročito dobar u ubeđivanju, skakao je sa banalnosti na vizije, ne uspevajući da na odgovarajući način ščepa središnjicu koja se nalazila između; bile su to jednostavne društvene veštine koje većina ljudi savlada već do desete godine. Nije uspeo da pridobije sina pomoću otvorenog ubeđivanja, a Hauard se, pak, odupreo otkrićima koja su mogla da ga nateraju da shvati opasnost u kojoj se nalazio njegov otac. I ne samo on; već i svet. Nijednog trenutka nije Flečer posumnjao da je Džaf isto onoliko opasan sada koliko je bio još dok su se nalazili u Misiji svete Katarine, kada ga je Nuncio tek razredio. Sada je bio još više. Imao je svoje agente u Kozmu; decu koja će ga slušati jer je umeo da barata rečima. Hauard je trenutno hitao nazad u zagrljaj jednog od tih agenata. Moglo se reći da je za njega bio izgubljen. I tako mu nije preostalo ništa drugo do da krene sam u Gaj, i potraži ljude od kojih bi mogao da izvuče halucigenije.
     Nije imalo svrhe odlagati taj trenutak. Do sumraka je imao još nekoliko časova, do trenutka u kome se dan pretvara u noć, kada će Džaf steći još veću prednost od one koju već poseduje. Iako mu se nije dopadalo što će morati da se pojavi na ulicama Gaja gde će svi moći da ga vide i zagledaju, drugog izbora nije imao. Možda nabaše na nekolicinu koji i po danu snevaju.
     Podigao je pogled put neba, i setio se svoje sobe u Misiji, u kojoj je tolike blagoslovene časove prosedeo sa Raulom, slušajući Mocarta i posmatrajući oblake kako se menjaju dok su dolazili sa okeana. Promena, uvek promena. Strujanje oblika u kojima će pronaći odjeke zemaljskih stvari: drveta, psa, ljudskog lica. Jednog dana će se pridružiti tim oblacima, kada se njegov rat protiv Džafa okonča. Tada će ugasnuti tuga zbog rastanka koju je sada osećao... Raul je otišao, Hauard je otišao, sve ga je napuštalo.
     Samo čvrsti osećaju bol. Promenljivost živi u svemu, uvek. Jedna zemlja, živi jedan besmrtni dan.
     Oh, kada bi mogao tamo da se nađe!