IV

     Nije mu bilo lako da se drži obećanja koja je dao sam sebi. Bilo je toliko jednostavnih zadovoljstava u kojima je mogao uživati zahvaljujući moći koju je stekao; zadovoljstava kojih se odricao iz straha da ne iscrpi ono malo snage pre nego što prokrčqyi put do veće.
     Sada je bilo najvažnije da pronađe nekog sadruga tragača; nekoga ko bi mu mogao pomoći u njegovoj potrazi. Dva meseca je proveo u raspitivanju pre nego što su na površinu isplivali ime i reputacija čoveka kome je ova uloga savršeno odgovarala. Taj čovek je bio Ričard Vesli Flečer, koji je... dok nedavno nije pao u nemilost... bio jedan od najhvaljenijih i najrevolucionarnijih umova na polju evolucionih proučavanja; šef nekoliko istraživačkih programa u Bostonu i Vašingtonu; teoretičar po čijoj su svakoj primedbi kopale njegove kolege u potrazi za putokazima do njegovog narednog proboja. Međutim, njegovu genijalnost poremetila je adikcija. Meskalin i njegovi derivati doveli su ga na niske grane, na prilično zadovoljstvo mnogih njegovih kolega, koji nisu krili svoj prezir prema tom čoveku, kada je njegova tajna bila obelodanjena. U mnogobrojnim člancima, Džaf je naišao na isti filistarski uskogrudan ton, kojim se akadamska zajednica ograđivala od svrgnutog vunderkinda, optužujući njegove teorije da su apsurdne, a njegov moral smatrajući vrednim osude. Džaf nije davao pet para na priče o Flečerovom moralu. Njega su zainteresovale čovekove teorije, jer su se odlično uklapale u njegovu ambiciju. Flečerova istraživnja bila su usmerena na izolovanje i laboratorijsko sintetisanje sile u živim organizmima koja ih nagoni da se razvijaju. Kao i Džaf, i on je verovao da se nebo može ukrasti.
     Bila je potrebna velika upornost da se taj čovek pronađe, međutim, Džaf ju je posedovao u izobilju, i pronašao ga je u Mejnu. Genije je bio u krajnje očajnom stanju, balansirao je na ivici potpunog nervnog sloma. Džaf je bio oprezan. Nije odmah na početku izneo svoju molbu, već se dodvoravao Flečeru, snabdevajući ga kvalitetnim drogama koje on već odavno nije mogao sebi da priušti. Tek kada je stekao poverenje narkomana, počeo je da pravi posredne opaske o Flečerovim izučavanjima. U početku Flečer uopšte nije bio u stanju lucidno da razgovara o tome, ali Džaf je pažljivo raspirio žeravicu njegove opsesije, i posle izvesnog vremena vatra se rasplamsala. Kada se već zapalila, Flečer je imao što šta da ispriča. Bio je ubeđen da je dva puta bio sasvim blizu da izoluje ono što je zvao Nuncio, glasnik. Ali završni procesi bi mu uvek izmakli. Džaf mu je izložio nekoliko vlastitih zapažanja na tu temu, do kojih je došao čitajući o okultnom. Na kraju je pažljivo predložio da se njih dvojica udruže u potrazi. Iako je on, Džaf, govorio rečnikom drevnih vremena... alhemičara i čarobnjaka... a Flečer jezikom nauke, cilj im je bio isti, da poguraju evoluciju; da dalje razviju telo, a možda i duh, veštačkim sredstvima. U početku se Flečer potcenjivački odnosio prema ovim primedbama, ali polako je počeo da ih ceni, da bi na kraju prihvatio Džafovu ponudu koja mu je omogućavala da ponovo počne da se bavi svojim istraživanjima. Džaf je obećao Flečeru da ovog puta neće morati da radi u akademskoj ludnici, gde su sve vreme od njega tražili da opravdava svoj rad kako mu ne bi ukinuli fondove. Obećao je svom genijalnom prijatelju-narkomanu dobro skriveno mesto za rad. Kada Nuncio bude izolovan, i njegovo čudo stvoreno, Flečer će se ponovo pojaviti iz divljine i sravniće sa zemljom svoje klevetnike. Bila je to ponuda kojoj nije mogao da odoli niko sa fiksnom idejom.

     Jedanaest meseci kasnije, Ričard Vesli Flečer stajao je na granitnom rtu pacifičke obale Baje i proklinjao sebe što je podlegao Džafovim iskušenjima. Iza njega, u Misiji svete Katarine u kojoj je radio veći deo protekle godine, Veliko Delo (kako je Džaf voleo da ga naziva) bilo je okončano. Nuncio je postao stvarnost. Sasvim sigurno nije bilo još mnogo sličnih mesta za rad koju bi većina smatrala manje svetim od napuštene jezuitske misije, ali ovo preduzetništvo je od samog početka bilo puno paradoksa.
     Jedan od njih, bila je i veza između Džafa i njega. A drugi, mešanje disciplina koje su omogućile uspešno okončanje Velikog Dela. I treći, činjenica da je sada, u trenutku trijumfa, bio na ivici da uništi Nuncio, pre no što padne u ruke istom onom čoveku koji je omogućio njegovo stvaranje.
     Kako u njegovom stvaranju, tako i u njegovom raščinjenju: sistem, opsesija i bol. Flečer je suviše dobro poznavao dvoznačnosti materije i da bi verovao da se nešto može potpuno uništiti. Stvari ne mogu biti otpronađene. Ali verovao je da niko neće lako uspeti da rekonstruiše eksperiment koji je on izveo ovde u divljini Kalifornijskog zaliva, ako je promena koju su on i Raul uneli u dokaz bila dovoljna. On i dečak (još mu je bilo teško da o Raulu razmišlja kao o dečaku) moraće da se ponašaju kao najbolji lopovi, da pretresu vlastitu kuću kako bi uklonili i poslednji trag svog boravka. Kada spale sve beleške vođene tokom istraživanja i bace u đubre svu opremu, sve mora izgledati kao da Nuncio nikada i nije bio napravljen. Tek tada će moći da povede dečaka, koji je još potpirivao vatru ispred Misije, do ove litice, kako bi se, držeći za ruke, mogli da bace s nje. Bila je vrlo strma, a u podnožju se nalazilo dosta šiljatih stena na koje se mogu nabosti i umreti. Plima će moći da spere njihovu krv i odnese tela u Pacifik. Posao će biti obavljen, tu između vatre i vode.
     Ništa od toga neće sprečiti nekog budućeg istraživača da ponovo pronađe Nuncio; pa ipak, veza disciplina i okolnosti koje su to ovde omogućile, bila je veoma osobita. Zarad dobrobiti čovečanstva, Flečer se nadao da do toga neće doći još dosta dugo. Imao je dobar razlog da se tome nada. Bez Džafovog čudnog, napola intuitivnog razumevanja okultnih principa koje se ujedinilo s njegovom vlastitom naučnom metodologijom, čudo ne bi bilo postignuto, a koliko često su ljudi od nauke sarađivali sa ljudima od magije (spiritističkim huškačima, kako ih je Džaf nazivao) u pokušaju mešanja tih veština? Bilo je dobro što nisu. Bilo je toliko opasnih stvari koje su mogle biti otkrivene. Okultisti čije je šifre Džaf odgonetnuo znali su više o prirodi stvari nego što je Flečer mogao i pretpostaviti. Ispod njihovih metafora, njihovih priča o Kupanju pri Ponovnom rađanju, i o zlatnom Potomstvu koje su začeli očevi od olova, oni su težili da stignu do istih rešenja na kojima je on radio celog života. Veštačkog načina da se podstakne evolucioni poriv: da ljudsko biće prevaziđe samo sebe. Obscurum per obscurius, ignotum per ignotius, savetovali su oni. Neka ono što je mračno i nejasno bude objašnjeno još mračnijim i nejasnijim, nepoznato još nepoznatijim. Znali su o čemu pišu. Koristeći se svojom i njihovom naukom Flečer je rešio problem. Sintetisao je tečnost koja će poneti veselu plimu evolucije kroz svaki živi sistem, poteravši (bar je on u to verovao) i najponizniju ćeliju ka jednom višem stanju. Nazvao ju je Nuncio: Glasnik. Sada mu je bilo jasno da joj je dao pogrešno ime. Nije ona bila nikakav glasnik bogova, već sam bog. Posedovala je vlastiti život. Imala je energiju i ambiciju. Morao ju je uništiti, pre nego što počne ponovo da ispisuje Genezu, počevši od Randolfa Džafa kao Adama.
     "Oče?"
     Raul se pojavio iza njega. Dečak je ponovo skinuo svu odeću. Posle mnogo godina koje je proveo nag, još nije bio u stanju da se navikne na odeću koja ga je sapinjala. I ponovo je upotrebio tu prokletu reč.
     "Nisam ti ja otac", podsetio ga je Flečer. "Nikada nisam bio, niti ću to ikada biti. Zar ne možeš to da utuviš u glavu?"
     Raul ga je kao i uvek slušao. Nije imao beonjače i iz njegovih očiju bilo je teško bilo šta pročitati, ali njegov postojani pogled uvek je uspevao da smekša Flečera.
     "Šta želiš?" upita ga on mnogo blaže.
     "Vatra", odvrati dečak.
     "Šta vatra?"
     "Vetar, oče..." poče on.
     Podigao se u poslednjih nekoliko minuta, dolazio je pravo sa okeana. Kada je Flečer krenuo za Raulom do prednjeg dela Misije u čijem zaklonu su podigli lomače za Nuncio, utvrdio je da su se zabeleške razletele, i da mnoge od njih nisu uopšte izgorele.
     "Proklet da si", reče Flečer, istovremeno besan i zbog svoje i zbog dečakove nepažnje. "Rekao sam ti: nemoj stavljati odjednom previše hartije."
     Uhvatio je Raula za ruku, pokrivenu svilenkastom dlakom, kao i celo njegovo telo. U nozdrve mu je prodro jak miris oprljene dlake; iznenadno poskakivanje plamenova nekoliko puta je uspelo da iznenadi dečaka. Znao je, da je Raul morao da prikupi i te kakvu hrabrost kako bi savladao svoj urođeni strah od vatre. Uradio je to radi svog oca. Ni za koga drugog on to ne bi učinio. Flečer pokajnički zagrli Raula. Dečak se priljubi uz njega, isto onako kako je to činio i u svojoj prethodnoj inkarnaciji, zaronivši lice u miris ljudskog bića.
     "Biće najbolje da ih jednostavno pustimo", reče Flečer, posmatrajući kako novi nalet vetra podiže listove iz vatre i rasipa ih poput stranica kalendra, mnoge dane bola i inspiracije. Ako jedan ili dva i budu pronađeni, što je bilo malo verovatno duž ovako puste obale, niko neće biti u stanju da iz njih izvuče bilo kakav smisao. Želeo je da potpuno očisti dušu samo zbog svoje opsednutosti, ali zar nije trebalo da zna, da je upravo ta ista opsednutost predstavljala jedan od kvaliteta koji su doveli do ovog traćenja i tragedije?
     Dečak se odvojio od Flečera i vratio do vatre.
     "Ne Raule..." reče on, "... zaboravi na to... neka lete..."
     Dečak je odlučio da se ogluši; tim se trikom oduvek služio, čak i pre nego što je Nuncio izvršio promene u njemu. Koliko je samo puta Flečer pozvao majmuna Raula, a kukavna životinja se namerno oglušila? Ta perverznost je u velikoj meri ohrabrila Flečera da upravo na njemu isproba Veliko Delo: šapat ljudskosti u majmunu Nuncio je pretvorio u vrisak.
     Međutim, Raul nije pokušao da ponovo sakupi razbacane listove hartije. Njegovo malo, zdepasto telo bilo je napeto, glava podignuta uvis. Njušio je vazduh.
     "Šta je bilo?" upita Flečer. "Namirisao si nekoga?"
     "Da."
     "Gde?"
     "Dolazi uz brdo."
     Flečer je dobro znao da može verovati Raulovim zapažanjima. Činjenica što on, Flečer, nije ništa niti čuo niti namirisao, jednostavno je svedočila o slabljenju njegovih čula. Nije morao ni da pita iz kog pravca je dolazio njihov posetilac. Do Misije je vodio samo jedan put. Krčenje i tog jednog puta kroz tako negostoljubiv teren, a zatim uz strmo brdo, mora da je i te kako stavilo na probu čak i mazohizam Jezuita. Sagradili su jedan put, i Misiju, a zatim su, verovatno ne našavši ovde gore Boga, ispraznili ovo mesto. Ako su njihovi duhovi ikada lepršali ovuda, sada će pronaći božanstvo, pomisli Flečer, u tri epruvete plave tečnosti. Pronaći će ga i čovek koji je stizao uzbrdo. To je mogao biti samo Džaf. Niko drugi nije znao da su ovde.
     "Nek' je proklet", izgovori Flečer. "Zašto sada? Zašto baš sada?"
     Bilo je to glupo pitanje. Džaf je rešio da upravo sada dođe, jer je znao da se protiv njegovog Velikog Dela kuje zavera. Umeo je da boravi i na mestu na kome se nije nalazio; da za sobom ostavi odjek koji je za njega špijunirao. Flečer nije znao kako je to postizao. Nema sumnje da se radilo o jednom od Džafovih obraćanja. Nekoj vrsti manjih umnih-trikova koje bi Flečer nekada odbacio kao prevaru, kao i mnoge druge stvari. Džafu će biti potrebno još nekoliko minuta da se popne do vrha, ali to je u svakom slučaju bilo suviše malo da Flečer i dečak završe ono što su započeli.
     Ako bude efikasan, Flečer je mogao da obavi samo još dve stvari. Obe su bile od životne važnosti. Prva, da ubije Raula i otarasi se njegovog tela, iz čijeg transformisanog sistema bi neki obrazovani ispitivač mogao da dokona prirodu Nuncia. Druga, da uništi tri fiole koje su se nalazile u Misiji.
     Zato se sada tamo vratio, kroz haos koji je sa zadovoljstvom stvorio. Raul ga je sledio, gazeći bos po razbijenim instrumentima i polomljenom nameštaju, do unutrašnjeg svetilišta. Ovo je bila jedina prostoriju koja nije bila zaposednuta tokom rada na Velikom Delu. Bila je to jednostavna ćelija u kojoj su se nalazili samo sto, stolica i jedan pretpotopni stereo. Stolica je bila postavljena ispred prozora koji je gledao na okean. Ovde su, prvih dana po Raulovoj uspešnoj transmutaciji, pre nego što je Flečer shvatio pravu svrhu i posledice Nuncija što je kasnije nadvilo senku nad njegov trijumf, čovek i dečak sedeli i posmatrali nebo, i zajedno slušali Mocarta. U jednoj od prvih lekcija, Flečer mu je kazao da sve tajne jesu fusnote za muziku. Pre svega, muzika.
     Sada više nije bilo uzvišenog Mocarta; niti posmatranja neba; gotovo je sa časovima punim ljubavi. Bilo je vremena samo za jedan pucanj. Flečer izvadi pištolj koji se nalazio pored njegovog meskalina u ladici stola.
     "Vreme je da umremo?" upita Raul.
     Znao je da će do ovoga doći. Ali ne tako brzo.
     "Da."
     "Trebalo bi da iziđemo napolje", primeti dečak. "Odemo do ivice."
     "Ne. Nemamo više vremena. Ja... moram nešto obaviti pre nego što ti se pridružim."
     "Ali rekao si zajedno."
     "Znam."
     "Obećao si zajedno."
     "Pobogu, Raule! Rekoh: Znam! Ali tu se ništa ne može. On dolazi. Ako te otrgne od mene, živog ili mrtvog, iskoristiće te. Iskasapiće te. I otkriće kako Nuncio deluje u tebi!"
     Nameravao je da ga zaplaši ovim rečima, i uspeo je. Raul je zajecao, sav užasnut. Zakoračio je unazad kada je Flečer podigao pištolj.
     "Uskoro ću biti s tobom", reče Flečer. "Kunem se. Čim budem mogao."
     "Molim te, oče..."
     "Nisam ti ja otac! Jednom za svagda, nisam ja ničiji otac!"
     Ovim ispadom uspeo je da potre svu vlast koju je imao nad Raulom. Pre no što je Flečer uspeo da nanišani, dečak je zbrisao kroz vrata. Ipak je divlje opalio, metak je pogodio zid, a on se dao u poteru, opalivši i po drugi put. Međutim, dečak je posedovao majmunsku okretnost. Protrčao je kroz laboratoriju i izleteo na sunce pre no što je Flečer uspeo da ispali treći metak. Istrčao je i nestao.
     Flečer je odbacio pištolj. Samo bi traćio dragoceno preostalo vreme ako bi krenuo u poteru za Raulom. Biće bolje da te minute iskoristi da se otarasi Nuncia. Imao je sasvim malo te dragocene tečnosti, ali dovoljno da napravi pravu evolucionu pustoš u svakom sistemu koji njome uprlja. Kovao je zaveru protiv nje već nekoliko dana i noći, smišljajući najbezbedniji način da je se otarasi. Znao je da je ne može jednostavno prosuti. Šta bi mogla učiniti ako dospe u zemlju? Njegova najveća nada, zaključio je... to jest njegova jedina nada... bila je da je baci u Pacifik. To mu se činilo nekako najpogodnije. Svoj dugački uspon do sadašnjeg stepena razvoja njegova vrsta otpočela je u okeanu i tamo je... u bezbrojnim oblicima određenih morskih životinja... prvi put primetio potrebu stvari da postanu nešto što nisu. Tragove ka rešenju koje su predstavljale tri epruvete Nuncia. Sada će taj odgovor vratiti elementu koji ga je inspirisao. Nuncio će bukvalno postati kap u okeanu, njegove će moći biti u toj meri razblažene da će biti zanemarljive.
     Prišao je radnom stolu na kome su epruvete još stajale u stalku. Bog u tri bočice, mlečno plav, poput neba De La Frančeska. Destilat se uzburkao, kao da je pokrenuo vlastite unutrašnje plime. A ako je slutio da mu se približava, da li su mu takođe bile poznate njegove namere? Tako je malo znao o onome što je stvorio. Možda je mogao da mu čita misli.
     Iznenada se zaustavio, ipak je on bio naučnik koji nije mogao da ostane ravnodušan prema ovom fenomenu. Znao je da je ova tečnost moćna, ali da poseduje moć da vrši samofermentaciju koju je sada ispoljavala... da je čak sposobna za primitivno kretanje, kako se činilo; pela se uz zidove epruvete... to ga je zapanjilo. Pokolebao se. Otkud mu pravo da svetu uskrati jedno ovakvo čudo? Da li je apetit te tečnosti zaista u toj meri nezdrav? Samo je želela da ubrza uspon stvari. Da napravi krzno od krljušti. Meso od krzna. Možda, duh od mesa. Kakva prijatna pomisao.
     A onda se setio Randolfa Džafa, iz Omahe u Nebraski, koji je nekada bio kasapin i otvarač Zagubljenih pisama; sakupljač tuđih tajni. Hoće li jedan takav čovek pravilno upotrebiti Nuncio? Ako bi se našao u rukama nekoga ko je blage naravi i pun ljubavi, Veliko Delo mogao bi da uspostavi sveopšte papinstvo, da svako ljudsko biće dođe u dodir sa značenjem svog Stvaranja. Međutim, u Džafu nije bilo ljubavi, i on nije bio blage naravi. On je bio kradljivac otkrovenja, čarobnjak koji se nije trudio da shvati principe svoje veštine, cilj mu je bio samo da se pomoću nje uzdigne.
     Imajući u vidu tu činjenicu, nije se postavljalo pitanje, da li je imao pravo da uništi čudo, već je ono pre trebalo da glasi, kako se uopšte usuđivao da okleva?
     Zakoračio je prema epruvetama, sa novom rešenošću. Nuncio je znao da mu želi zlo. Odgovorio je pomahnitalom aktivnošću, penjući se uz staklene zidove kako je najbolje umeo, mućkanjem se suprotstavljajući zatvoru.
     Kada je Flečer posegao da iščupa stalak, postala mu je jasna njegova prava namera. Nuncio nije jednostavno želeo da pobegne. Želeo je da svoja čuda isproba upravo na onom telu koje mu je želelo zlo.
     Želeo je da ponovo stvori svog Tvorca.
     Suviše je kasno to shvatio da bi nešto preduzeo. Pre no što je uspeo da povuče ispruženu šaku, ili da se zakloni, jedna od epruveta se rasprsla. Flečer je osetio da mu je staklo poseklo dlan, i da ga je Nuncio poprskao. Zateturao se što dalje od njega, podigavši šaku ispred lica. Imao je nekoliko posekotina, od kojih je jedna bila naročito velika i presecala mu dlan, kao da ga je neko zaparao ekserom. Od bola mu se zavrtelo u glavi, ali to je potrajalo samo trenutak, vrtoglavica i bol. Ono što je potom usledilo predstavljalo je sasvim drugačije osećanje. Nije to čak bilo ni osećanje. To bi bio previše trivijalan opis. Bilo je to kao direktno uključivanje u Mocarta; muzika koja je mimoilazila uši i prodirala pravo u dušu. Pošto ju je čuo, nikada više neće biti isti.