XI

     1.
     Tesla nije lagala. Nije bila nikakva bolničarka, ali je zato bila strašan tiranin. Onog trenutka kada se Grilo probudio i video da se vratila jasno i glasno mu je rekla da mu savršeno pristaje da izigrava mučenika u tuđem krevetu. Ako želi da izbegne kliše, trebalo bi da joj dozvoli da ga vrati u L. A. i odloži njegovo bolesno telo tamo gde će mu miris vlastitog neopranog rublja doneti olakšanje.
     "Neću da idem", pobuni se on.
     "Kakva korist od toga što si ovde, osim što praviš Abernatiju velike troškove?"
     "I to je nešto za početak."
     "Ne budi čangrizav, Grilo."
     "Bolestan sam. Dozvoljeno mi je da budem čangrizav. Konačno, čeka me priča."
     "Bolje ćeš je napisati kod kuće nego ovde ležeći u znoju i sažaljevajući samog sebe."
     "Možda si u pravu."
     "Oh... da li je veliki čovek spreman na ustupak?"
     "Vraćam se na dvadeset četiri časa. Da se malko priberem."
     "Znaš li da mi ličiš na nekog trinaestogodišnjaka", primeti Tesla mekšim glasom. "Nikada te nisam ovakvog videla. Baš si nekako seksi. Dopada mi se kada si ranjiv."
     "Sada mi to kažeš."
     "Stara priča, stara priča. Prošlo je vreme kada bih za tebe dala i desnu ruku..."
     "Sada?"
     "Najviše što ću da učinim biće da te odvedem kući."

     Gaj je mogao da predstavlja dekor za film o vremenu posle holokausta, razmišljala je Tesla dok je vozila Griloa prema autoputu: ulice su bile potpuno prazne. Uprkos svemu što joj je Grilo ispričao o onome što je video ili što je sumnjao da se ovde događa, ona je odlazila odavde bacivši tek letimičan pogled.
     Zadrži tu misao. Četrdesetek jardi ispred kola neki mladić se posrćući pojavio iza ćoška i potrčao preko puta. Na suprotnom trotoaru noge su ga izdale. Pao je, i izgleda da nije mogao da ustane. Razdaljina je bila suviše velika, a svetlost slaba tako da nije mogla da razabere u kakvom je stanju, ali očigledno je bio povređen. Telo mu je bilo nekako čudnog oblika; imao je grbu ili je bilo naduveno. Nastavila je da vozi prema njemu. Grilo, kome je naredila da drema dok ne stignu u L.A., otvori oči.
     "Zar smo već stigli?"
     "Onaj momak...", prozbori ona, klimnuvši u pravcu grbavca. "Pogledaj ga. Izgleda čak bolesniji i od tebe."
     Krajičkom oka primetila je da se Grilo uspravio na sedištu i zagledao kroz vetrobran.
     "Ima nešto na leđima", promrmlja on.
     "Ne vidim dobro."
     Zaustavila je kola malo dalje od mesta na kome se mladić i dalje upirao da ustane; nije uspevao. Grilo je bio u pravu, sada je i ona videla. Zaista je nešto nosio na leđima. "To je ranac", primeti ona.
     "Nipošto, Tesla", reče Grilo. Posegnuo je za kvakom. "Živo je. Šta god da je, živo je."
     "Ostani ovde", reče mu ona.
     "Šališ se?"
     Kada je gurnuo vrata... već je i taj napor bio dovoljan da mu se zavrti u glavi... primetio je da Tesla pretura po odeljku za rukavice.
     "Šta si izgubila?"
     "Kada je Ivona ubijena..." odvrati ona, gunđajući dok je kopala po kršu "... zaklela sam se da nikada neću više izići iz kuće nenaoružana."
     "Šta kažeš?"
     Izvukla je pištolj. "I nikada nisam."
     "Znaš li kako se time rukuje?"
     "Volela bih da ne znam", odvrati ona i iziđe iz kola. Grilo krenu za njom. Međutim, kola krenuše unazad niz blagu nizbrdicu. On se bacio preko sedišta prema ručnoj kočnici, što je bilo više nego dovoljno da mu se u glavi strašno zavrti. Kada je pokušao da se podigne to ga je u mnogome podsetilo na putovanje na krilima droge: bio je potpuno dezorijentisan.
     Na nekoliko jardi od mesta na kome se Grilo držao za vrata kola, čekajući da mu prođe vrtoglavica, Tesla je već gotovo stigla do dečaka. I dalje je pokušavao da ustane. Rekla mu je da ustraje još malo, da pomoć stiže, međutim, on je u znak odgovora u nju uperio samo svoj uspaničeni pogled. Imao je razloga za to. Grilo je bio u pravu. Ono što je ona smatrala za ranac zaista je bilo živo. Bila je to neka vrsta životinje (ili mnogovrsna životinja). Bleskala je dok je udarala po njemu.
     "Šta je ovo, do đavola?" upita ona.
     Ovog puta je odgovorio; ječeći je pokušao da je upozori.
     "Beži..." čula ga je kako kaže, "... oni... jure me..."
     Bacila je pogled na Griloa koji se i dalje držao za vrata kola, dok su mu zubi cvokotali. Od njega nije mogla da očekuje pomoć, a dečakovo stanje se izgleda sve više pogoršavalo. Svakim trzajem nogu parazita... a imao je toliko udova, i zglobova, i očiju... lice mu se grčilo.
     "...Beži..." zareža on na nju, "...molim te... u Božje ime... dolaze."
     Okrenuo se teturavo i žmirkajući pogledao iza sebe. Pratila je njegov pogled pun bola, niz ulicu iz koje je dohitao. I ugledala njegove progonioce. Čim ih je videla, zažalila je što nije poslušala njegov savet pre nego što je ukrstila s njim pogled, pre nego što joj je oduzeta sva nada da postupi kao farizej. Njegov problem sada je bio i njen. Nije mogla da mu okrene leđa. Njene oči... koje su se učile na stvarnosti... pokušale su da odbace lekciju koju su videle kako pristiže niz ulicu, ali nisu mogle. Nije imalo svrhe poricati užas. On je bio tu u svoj svojoj apsurdnosti: bleda, mrmljava plima koja je puzala prema njima.
     "Grilo!" povika ona. "Ulazi u kola!"
     Bleda vojska ju je čula i ubrzala.
     "Kola, Grilo, ulazi u ta jebena kola!"
     Videla je kako petlja oko vrata, jedva kontrolišući svoje pokrete. Pojedine manje zveri koje su prethodile plimi već su hitale prema kolima, ostavljajući svojoj većoj braći da krenu za dečakom. Bilo ih je dovoljno, i više nego dovoljno, da ih svo troje rastave na sitne deliće, zajedno sa kolima. Uprkos njihovom broju (izgleda da se nisu mogla naći ni dva ista), svi su oni imali samo jednu slepu, nepokolebljivu nameru. Bili su uništivači.
     Sagnula se i uhvatila dečaka za ruku, izbegavajući što je bolje mogla zaporaste udove parazita. Videla je da ga suviše čvrsto drži da bi se mogao odvojiti. Svaki pokušaj da ih razdvoji samo bi izazvao protivmere.
     "Ustani", naloži mu ona. "Možemo uspeti."
     "Ti idi", promrmlja on. Bio je potpuno smožden.
     "Ne", odvrati ona. "Oboje idemo. Bez junačenja. Oboje idemo."
     Osvrnula se na kola. Grilo se upravo spremao da zalupi vrata kada je pešadija počela da pristiže do kola i da skače po krovu i školjci. Jedan, veličine kakvog babuna, stao je da nasrće na vetrobran. Drugi su povlačili ručku na vratima i počeli da uvlače čekinje kroz proreze između prozora i njihovih okvira.
     "Mene žele", reče dečak.
     "Ako krenemo, slediće nas?" upita Tesla.
     On klimnu. Podigavši ga na noge i prebacivši mu desnu ruku preko ramena (šaka mu je bila gadno povređena, primetila je), opalila je jedan hitac u masu koja se približavala... pogodivši jednu od većih zveri, što je to nimalo nije usporilo... a zatim joj je okrenula leđa i krenula, vukući dečaka odatle.
     On poče da joj izdaje uputstva.
     "Niz Brdo", izusti on.
     "Zašto?"
     "Šoping centar..."
     Ponovo: "Zašto?"
     "Moj otac... je tamo."
     Nije se raspravljala. Samo se nadala da će otac, ko god bio, moći da im pruži bilo kakvu pomoć, jer ako i uspeju da pobegnu ovoj vojsci, neće biti u stanju da se na kraju trke bore.
     Kada je zavila za naredni ugao, i dečak ponovo počeo da mrmlja uputstva, začula je kako se vetrobran rasprskava.

     Nedaleko od drame koja se upravo odigravala, Džaf i Tomi-Rej, sa Džo-Bet koja se vukla za njima, posmatrali su Griloa kako pokušava da upali kola, uspeva ... posle izvesne muke... da ih pokrene i, krenuvši, zbacuje sa haube teratu koja je razbila vetrobran.
     "Kopile", izgovori Tomi-Rej.
     "Nije važno", odvrati Džaf. "Ima ih još mnogo tamo odakle on dolazi. Sačekaj do sutrašnje proslave. Kakvi uzorci."
     Stvorenje nije bilo sasvim mrtvo; jedva čujno je zaskvičalo.
     "Šta ćemo s njim?" pitao se Tomi-Rej.
     "Ostaviti ga gde jeste."
     "Kao da ga je nešto pregazilo", glasio je dečakov odgovor. "Ljudi će ga primetiti."
     "Neće preživeti noć", odvrati Džaf. "Pošto se lešinari pozabave njime, niko neće moći da kaže šta je predstavljalo."
     "Šta bi, kog kurca, moglo to da jede?" upita Tomi-Rej.
     "Sve što je dovoljno gladno", glasio je Džafov odgovor. "A uvek postoji nešto dovoljno gladno. Je li tako, Džo-Bet?" Devojka ništa nije odgovorila. Odustala je od plakanja i priče. Samo je posmatrala brata sa sažaljivom zbunjenošću na licu.
     "Kuda se Kac uputio?" pitao se Džaf glasno.
     "U Šoping centar", obavesti ga Tomi-Rej.
     "Flečer ga doziva."
     "Stvarno?"
     "Tome sam se i nadao. Gde god da sin završio, tamo ćemo pronaći oca."
     "Osim ako ga terate ne stignu prve."
     "Neće. Dobile su uputstva."
     "Šta je sa ženom koja je s njim?"
     "Zar to nije savršeno? Kakva Samarićanka. Umreće, razume se, ali na kakav veličanstven način, puna sopstvene jebene velikodušnosti."
     Ova primedba naterala je devojku da kaže:
     "Zar te ništa ne može dirnuti?"
     Džaf se zagleda u nju. "Previše toga", reče on. "Previše toga me dira. Izraz na tvom licu. Izraz na njegovom." On pogleda Tomi-Reja, koji se cerio, a zatim ponovo Džo-Bet. "Jedino želim da jasno sagledam stvari. Da se oslobodim osećanja, i oslonim na razum."
     "A kako ćeš to postići? Ubivši Hauija? Uništivši Gaj?"
     "Tomi-Rej je naučio da shvata, na svoj način. I ti to možeš ako mi pružiš priliku da ti objasnim. Duga je to priča. Ali veruj mi kada ti kažem da je Flečer naš neprijatelj i da je njegov sin naš neprijatelj. Ubili bi me da mogu..."
     "Ne Haui."
     "Oh, da. On je sin svoga oca, iako to ne zna. Uskoro treba osvojiti nagradu, Džo-Bet. Zove se Umetnost. A kada je budem imao, podeliću je..."
     "Ne želim ništa od tebe."
     "Pokazaću ti ostrvo..."
     "Ne."
     "...i obalu..."
     Ispružio je ruku prema njoj i pomilovao je po obrazu. I protiv njene volje, njegove reči su na nju delovale umirujuće. Pred sobom nije videla glavu fetusa, već lice koje je doživelo mnoge nedaće; nedaće koje su ostavile na njemu traga i možda usadile mudrost.
     "Kasnije", reče on. "Imaćemo puno vremena za priču. Na tom ostrvu, dan se nikada ne završava."

     2.
     "Zašto nas ne sustignu?" upita Tesla Hauija.
     Dvaput su snage koje su ih sledile bile u stanju da ih stignu i nadjačaju, i dvaput su njihovi redovi usporili u trenutku kada su shvatili njihovu nameru. Podozrevala je da je ovaj lov izrežiran. Ako jeste, ko li se krio iza toga? I kakve su im bile namere?
     Dečak je... pre nekoliko ulica promrmljao je da se zove Haui... postajao svakim korakom sve teži. Poslednjih četvrt milje do Šoping centra odužili su se pred njom poput vežbališta marinaca. Gde li je Grilo kada joj je potreban? Izgubio se negde u lavirintu polumeseca i ćorsokaka koji su zagorčavali život onima koji su bili samo u prolazu, ili je pao kao žrtva stvorenja koja su napala kola?

     Odgovor je glasio: ni jedno, ni drugo. Verujući da će Tesla uspeti dovoljno dugo da izmiče hordi dok on ne ode po pomoć, vozio je poput kakvog ludaka, prvo do javnog telefona, a zatim do adrese koju je pronašao u imeniku. Iako su mu udovi bili teški poput olova, a zubi mu i dalje cvokotali, mozak mu je, bar mu se tako činilo, radio sasvim dobro, mada je znao... još od onih meseci posle debakla, koje je proveo manje više u stalnoj pijanoj otupelosti... da ta jasnoća misli može biti prevarna. Koliko li je dugačkih članaka napisao pod uticajem te jasnoće misli, koji su mu ličili na puku lucidnost izraženu u mastilu, a kada ih je trezan pročitao podsetili ga na Fineganovo bdenje? Možda je to i sada bio slučaj, i on je traćio dragoceno vreme umesto da pokuca na prva vrata i zatraži pomoć. Instinkt mu je govorio da je ne bi dobio. Pojava neobrijane spodobe koja truća o nekakvim čudovištima naterala bi sve osim Hočkisa da ga se brzo reše.
     Čovek je bio kod kuće i bio je budan.
     "Grilo? Pobogu, čoveče, šta je to, do đavola, s tobom?"
     Hočkis nije imao prava to da ga pita; ni sam nije izgledao ništa bolje od Griloa. Držao je pivo u šaci, a po očima mu se videlo da mu nije prvo.
     "Samo pođi sa mnom", reče Grilo. "Objasniću uzput."
     "Kuda?"
     "Imaš li pušku?"
     "Imam pištolj."
     "Ponesi ga."
     "Čekaj, treba da..."
     "Bez priče", reče Grilo. "Ne znam kojim su putem otišli, i mi..."
     "Slušaj", primeti Hočkis.
     "Šta?"
     "Alarmi. Čujem alarme."

     Počeli su da zvone u samoposluzi istog trenutka kada je Flečer počeo da razbija prozore. Isto tako glasno zvonili su i u Marvinovoj prodavnici hrane i lekova, i u radnji sa kućnim ljubimcima... buku su ovde samo još pojačale probuđene životinje. Podstrekao ih je da se što više deru. Što pre Gaj strese sa sebe svoju letargiju to bolje, i on nije mogao da smisli bolji način da ga prodrma nego da napadne njegov trgovački centar. Pozivi su počeli, provalio je u dve od šest radnji sa pozorišnim rekvizitima. Drama koju je planirao da izvede moraće da bude dobro isplanirana ako želi da dodirne umove onih koji dođu da gledaju. Ako ne uspe, bar neće videti posledice tog neuspeha. Suviše bola je iskusio u životu i imao premalo prijatelja koji su mu pomogli da ga prebrodi. Od svih njih možda je nabliži bio sa Raulom. Gde li je on sada? Najverovatnije je mrtav, a njegov duh pohodi ruševine Misije svete Katarine.
     Dok je razgledao oko sebe, Flečer se iznenada ukopa u mestu. Šta je sa Nunciom? Da li je moguće da se ostaci Velikog Dela, kao što je Džaf voleo da ga zove, i dalje nalaze na vrhu te stene? Ako je to tačno, i neko nevino čeljade nekada nabasa na njega, cela priča bi mogla da se ponovi. Samozvano mučeništvo koje je upravo pripremao tada će biti beskorisno. To je bio još jedan zadatak koji je morao ostaviti u amanet Hauardu, pre nego što se zauvek rastanu.

     Alarmi retko dugo zvone u Gaju; i nikada se nije desilo da ih se toliko oglasi u isto vreme. Njihova kakofonija lebdela je kroz grad od pošumljenog perimetra Srnoudoline do kuće Vensove udovice, na vrhu Brda. Iako je bilo suviše rano da odrasli u Gaju budu već u krevetima, većina njih... bilo da ih je Džaf dodirnuo ili ne... osećala se čudno poremećena. Šapatom su razgovarali sa svojim partnerima, kada su uopšte govorili; zastajali su na vratima ili nasred dnevnih soba zaboravivši zašto su uopšte ustajali iz svojih udobnih naslonjača. Da ih je neko zapitao kako se zovu, mnogi bi stali da zamuckuju.
     Alarmi su, međutim, uspeli da privuku njihovu pažnju, potvrdivši im ono što su instinktivno osećali još od svitanja: da noćas stvari nisu dobro stajale; da nisu bile normalne, razumne. Jedinu sigurnost mogli su naći iza dvostruko zaključanih vrata.
     Međutim, nisu svi bili u toj meri pasivni. Neki su povukli u stranu zastore da provere ima li koga iz susedstva na ulici; drugi su čak stigli do ulaznih vrata (muževi ili žene su ih vraćali, govoreći im da nema potrebe da izlaze; da nemaju šta da vide što ne bi mogli da vide na televiziji). Ipak, bilo je dovoljno da samo jedna prilika iziđe, pa da ostali krenu za njom.

     "Pametno", reče Džaf.
     "Šta li je to naumio?" zanimalo je Tomi-Reja. "Čemu buka?"
     "Želi da ljudi vide terate", odvrati Džaf. "Možda se nada da će dići revoluciju protiv nas. Već je i ranije to pokušavao."
     "Kada?"
     "Na našim putovanjima preko Amerike. Niti je tada došlo do bilo kakve revolucije, niti će doći sada. Ljudi ne poseduju veru; nemaju snove. A njemu je potrebno oboje. Ovo je izraz pravog očajanja. Poražen je i zna to." Okrenuo se ka Džo-Bet. "Biće ti milo da čuješ da upravo opozivam Kacove progonitelje. Sada znamo gde se Flečer nalazi. I gde će biti njegov sin."

     "Ne slede nas više", primeti Tesla.
     Horda se zaista zaustavila.
     "Šta to, do đavola, znači?"
     Vreća koju je teglila nije odgovorila. Jedva da je mogao da podigne glavu. Ali kada je to učinio, okrenuo ju je u pravcu samoposluge, na kojoj su prozori bili polupani isto kao i na nekoliko drugih radnji u Šoping centru.
     "Idemo u samoposlugu?" upita ona.
     On zagunđa.
     "Kako god ti kažeš."
     A u radnji, Flečer je podigao pogled sa onoga što je radio. Mogao je da vidi dečaka. Nije bio sam. Pridržavala ga je neka žena koja ga je napola vukla preko prostora ispred radnji prema razbijenom staklu. Flečer prekinu rad na pripremama i ode do prozora.
     "Hauarde?" pozva ga on.
     Tesla je bila ta koja je podigla pogled; Haui nije traćio dragocenu energiju na jedan takav pokušaj. Čovek koga je ugledala da se pojavljuje iz radnje nije ličio na vandala. Niti je uopšte ličio na dečakovog oca; ali ona ionako nikada nije umela da odredi ko na koga liči u porodici. Bio je visok, bezbojan i bio je, ako je suditi po njegovoj odrpanoj odeći, u isto onako lošem stanju kao i njegov potomak. Primetila je da mu je odeća mokra. Sinusi su je obavestili da se radi o benzinu. Za sobom je ostavljao trag dok je koračao. Odjednom se uplašila da su posle cele ove trke uleteli u kandže nekog ludaka.
     "Dalje od mene", reče ona.
     "Moram razgovarati sa Hauardom, pre nego što Džaf stigne."
     "Ko?"
     "Doveli ste ga ovamo. Njega i njegovu vojsku."
     "Šta se tu moglo. Haui je zaista bolestan. Ova stvar na njegovim leđima..."
     "Dajte da vidim..."
     "Neću nikakav plamen", upozori ga Tesla, "ili odoh odavde."
     "Razumem", odvrati čovek, podigavši dlanove poput mađioničara kako bi dokazao da nije posredi nikakav trik. Tesla klimnu, i pusti ga da im priđe.
     "Položite ga na tle", naloži joj čovek.
     Ona ga posluša, dok su joj mišići trepereli od zahvalnosti. Čim se Haui našao na tlu, njegov otac je sa obe šake ščepao parazita. On je istog časa počeo divlje da se uvija, udovima sve jače stežući žrtvu. Haui jedva da je bio pri svesti i počeo je da se bori za vazduh.
     "Ubiće ga!" povika Tesla.
     "Uhvatite za glavu!"
     "Šta?"
     "Čuli ste me! Za glavu. Samo uhvatite!"
     Pogledala je u čoveka, pa u zver, i na kraju u Hauija. Tri otkucaja. Na četvrti je ščepala zver. Delovi njenih usta bili su pričvršćeni za Hauijev vrat, ali ih je odvojila kako bi je ujela za šaku. U tom trenutku čovek natopljen benzinom povuče. Telo i zver se razdvojiše.
     "Pustite!" povika čovek.
     Nije morao dugo da je ubeđuje, odmah je povukla šake ne želeći da nešto njenog mesa dospe u želudac tog stvorenja. Hauijev otac ga je hitnuo unazad, u radnju, gde je pogodio piramidu konzervi, koje su ga zatrpale.
     Tesla se zagledala u šaku. Zaradila je ubod po sredini dlana. Nije samo nju zanimala rana.
     "Moraćete poći na jedan put", reče čovek.
     "Šta je ovo, vi čitate sudbinu iz dlana?"
     "Želeo sam da dečak tamo pođe umesto mene, ali sada vidim... umesto njega došli ste vi."
     "Hej, momak, učinila sam sve što je bilo u mojoj moći", primeti Tesla.
     "Zovem se Flečer, i preklinjem vas, nemojte me sada napustiti. Ta rana me podseća na prvu posekotinu koju mi je zadao Nuncio..." Pokazao joj je svoj dlan, na kome se zaista primećivao ožiljak, kao da ga je neko proburazio ekserom. "Moram toliko toga da vam ispričam. Haui nije želeo da me sasluša. Ali vi hoćete. Znam da hoćete. Vi ste deo priče. Rođeni ste da biste se našli ovde, sada, sa mnom."
     "Ne razumem ništa od ovoga."
     "Sutra analizirajte. Sada, delajte. Pomozite mi. Imamo sasvim malo vremena."

     "Želim da vas upozorim", poče Grilo dok je vozio Hočkisa prema Šoping centru, "da je ono što smo videli kako izlazi iz tla bio samo početak. Noćas se u Gaju nalaze neka stvorenja kakva nikada ranije nisam video."
     Usporio je da propusti dva građanina koji su pešice išli prema izvoru poziva. Nisu bili sami. Bilo je i drugih, sticali su se ka Šoping centru kao da idu na kakav karneval.
     "Reci im da se vrate", reče Grilo, isturivši glavu kroz svoj prozor i počevši da izvikuje upozorenja. Niko se nije osvrtao ni na njegova ni na Hočkisova upozorenja. "Ako budu videli ono što sam ja video", primeti Grilo, "nastaće neviđena panika."
     "Moglo bi im koristiti", s gorčinom u glasu primeti Hočkis. "Sve ove godine su mislili da sam lud jer sam zatvorio pećine. Jer sam govorio da je Karolinina smrt u stvari ubistvo..."
     "Ne pratim vas."
     "Moja kćerka, Karolina..."
     "Šta je bilo s njom?"
     "Drugi put, Grilo. Kada budeš imao vremena za plakanje."
     Stigli su do parkinga u Šoping centru. Tamo se okupilo već možda trideset do četrdeset stanovnika Gaja, neki su tumarali unaokolo istražujući razmere štete pričinjene u nekoliko radnji, a ostali su jednostavno samo stajali i slušali zavijanje alarma kao da se radi o nebeskoj muzici. Grilo i Hočkis iziđoše iz kola i krenuše preko parkinga prema samoposluzi.
     "Osećam benzin", primeti Grilo.
     Hočkis se složio s njim. "Trebalo bi da sklonimo ove ljude odavde", primeti on. Podigavši glas i pištolj uspeo je da uspostavi neku primitivnu kontrolu nad gomilom. Njegovi pokušaji privukli su pažnju jednog ćelavog čovečuljka.
     "Hočkis, jesi li ti dežuran?"
     "Ne ako ti želiš da preuzmeš Marvine."
     "Gde je Spilmont? Trebalo bi da dođe neko ovlašćeno lice. Svi prozori su mi polupani."
     "Siguran sam da je policija na putu", odvrati Hočkis.
     "Čist vandalizam", nastavi Marvin. "Sigurno klinci iz L.A., malo su se zabavljali."
     "Ne bih rekao", primeti Grilo. Od mirisa benzina ponovo je počelo da mu se vrti u glavi.
     "A ko si sad pa ti, do đavola?" upita Marvin, krešteći.
     Pre nego što je Grilo uspeo da mu odgovori, još se neko pridružio dreci.
     "Tamo ima nekoga!"
     Grilo pogleda prema samoposluzi. Oči koje su ga pekle uveriše ga da je ta tvrdnja tačna. U tami radnje su se zaista kretale neke prilike. Krenuo je preko srče prema prozoru, kada jasno ugleda jednu od prilika.
     "Tesla?"
     Čula ga je; podigla pogled; povikala.
     "Sklanjaj se, Grilo!"
     "Šta se to dešava?"
     "Samo se skloni."
     Nije obraćao pažnju na njene savete, već se uzverao kroz rupu u razbijenom prozorskom oknu. Dečak koga je otišla da spase ležao je licem okrenut pločicama, nag do pasa. Iza njega nalazio se čovek koga je Grilo i znao i nije znao. To jest, bilo je to lice kome nije mogao da se seti imena, ali prisutnost koju je instinktivno prepoznao. Bilo mu je dovoljno nekoliko trenutaka da se seti odakle. Bio je to jedan od begunaca iz procepa.
     "Hočkise", povika on. "Dolazi ovamo!"
     "Što je dosta, dosta je", reče Tesla. "Ne dovodi nikoga blizu nas."
     "Nas?" ponovi Grilo. "Otkud sad pa to mi?"
     "Ime mu je Flečer", reče Tesla, kao da odgovara na prvo pitanje koje se motalo Grilou po glavi. "Dečak se zove Hauard Kac." Odgovor na treće pitanje glasio je: "Oni su otac i sin." A na četvrto? "Eksplodiraće, Grilo. I ja ostajem dok ne eksplodira."
     Hočkis se našao pored Griloa. "Svetog mu sranja", zadahta on.
     "Pećine, je li tako?"
     "Tako je."
     "Možemo li povesti dečaka?" upita Grilo.
     Tesla klimnu. "Ali požurite", reče ona. "Ili će biti prekasno za sve nas." Skrenula je pogled sa Griloovog lica i upravila ga napolje u gomilu, ili možda u noć iza nje. Nekog su očekivali da stigne na zabavu. Još neku utvaru, van svake sumnje.
     Grilo i Hočkis dohvatiše dečaka, i podigoše ga na noge.
     "Stanite." Flečer priđe triju, a miris benzina se još više pojača s njegovom blizinom. Međutim, nisu u pitanju bila samo isparenja. Kroz Griloa prođe nešto slično blagom električnom šoku kada čovek ispruži ruku prema svom sinu, i uspostavi kontakt kroz sva tri sistema. Um mu se istog časa vinu, i on zaboravi na svu krhkost tela, u prostor u kome su snovi lebdeli poput zvezda na ponoćnom nebu. Sve je to suviše iznenada nestalo, gotovo grubo, kada je Flečer sklonio šaku sa sinovljevog lica. Grilo pogleda u Hočkisa. Prema izrazu na njegovom licu shvatio je da je i on s njim delio taj kratki trenutak divote. Oči su mu se ispunile suzama.
     "Šta će se dogoditi?" upita Grilo, ponovo pogledavši u Teslu.
     "Flečer odlazi."
     "Zašto? Kuda?"
     "Nigde i svuda", odvrati Tesla.
     "Otkud znaš?"
     "Jer sam joj ja to kazao", dopre do njih Flečerov odgovor. "Suština mora biti sačuvana."
     On pogleda u Griloa i na licu mu se pojavi jedva vidljivi osmeh.
     "Povedite mog sina, gospodo", reče on. "Držite ga podalje od vatrene linije."
     "Šta?"
     "Samo idi, Grilo", reče Tesla. "Šta god da se od sada pa nadalje dogodi, dogodiće se zato što on tako želi."
     Izneli su Hauija kroz prozor kako im je bilo naloženo. Hočkis je izišao prvi da prihvati dečakovo telo, koje je bilo mlitavo poput svežeg leša. Kada je Grilo pustio dečaka, začuo je iza sebe Teslin glas.
     Ona jednostavno reče:
     "Džaf!"
     Drugi begunac, Flečerov neprijatelj, stajao je na kraju parkinga. Gomila, koja je do tada pet ili šest puta narasla, razdvojila se, mada to niko do nje nije zatražio, ostavivši prolaz od jedne do druge sukobljene strane. Džaf nije došao sam. Iza njega su stajala dva savršena Kalifornijca kojima Grilo nije znao imena. Ali Hočkis jeste.
     "Džo-Bet i Tomi-Rej", izusti on.
     Na pomen jednog od imena, ili na pomen oba, Haui podiže glavu.
     "Gde?" prormlja on, ali njegove oči ih pronađoše pre nego što je bilo ko stigao da mu odgovori. "Pustite me", reče on, pokušavši da odgurne Hočkisa. "Ubiće je ako ih ne sprečimo. Zar ne vidite, ubiće je."
     "Ovde se radi o nečem mnogo važnijem nego što je tvoja devojka", primeti Tesla ostavivši Griloa ponovo da se pita kako je uspela toliko toga da sazna za tako kratko vreme. Njen izvor obaveštenja, Flečer, sada iziđe iz samoposluge i prođe pored svih njih... Tesle, Griloa, Hauija i Hočkisa... kako bi stao na kraj prolaza koji su napravili ljudi, a koji je vodio prema Džafu.
     Prvi je progovorio Džaf:
     "U čemu je stvar?" upita on. "Tvoji lakrdijaši su probudili pola grada."
     "Onu polovinu koju ti nisi zatrovao", odvrati Flečer.
     " Nemoj da zbog jezika završiš u grobu. Moli malo. Reci da ćeš dati muda ako te ostavim u životu."
     "To mi nikada nije mnogo značilo."
     "Muda?"
     "Život."
     "Bio si ambiciozan", reče Džaf, krenuvši veoma polako ka Flečeru. "Ne poriči."
     "Ni nalik tebi."
     "Tačno. Ja sam imao cilj."
     "Ne smeš se dočepati Umetnosti."
     Džaf podiže šaku i stade da trlja palac i kažiprst jedan o drugi, kao da se priprema da broji novac.
     "Prekasno. Već je osećam u prstima", reče on.
     "U redu", odvrati Flečer. "Ako želiš da molim, moliću. Suština mora biti sačuvana. Preklinjem te da je ne diraš."
     "I dalje ne shvataš, je li tako?" reče Džaf. Zastao je na izvesnoj udaljenosti od Flečera. Prišao je i mladić i sa sobom doveo sestru.
     " Moja krv", reče Džaf, pokazavši na decu, "učiniće sve za mene. Je li tako, Tomi-Rej?"
     Dečak se isceri.
     "Bilo šta."
     Usredsređena na izmenu reči između njih dvojice, Tesla nije primetila da se Haui oslobodio Hočkisa sve dok se nije okrenuo ka njoj i prošaputao:
     "Pištolj."
     Ponela je oružje sa sobom kada je krenula iz samoposluge. Nerado ga je spustila u Hauijevu ranjenu šaku.
     "Ubiće je", promrmlja Haui.
     "To mu je kćer", prošaputa Tesla.
     "Misliš da mu je stalo?"
     Pogledavši unazad, shvatila je da je dečak bio u pravu. Kakve god da je promene Flečerovo Veliko Delo (Nuncio, tako ga je nazvao) izvršilo u Džafu, one su gurnule čoveka preko ivice zdravog razuma. Iako je imala na raspolaganju suviše malo vremena da se napaja vizijama koje je Flečer podelio s njom, i samo se ovlaš razabirala u složenostima Umetnosti, Suštine, Kozma i Metakozma, saznala je ipak dovoljno da se uvera kako bi jedna takva moć u rukama ovog entiteta predstavljala silu nemerljivog zla.
     "Izgubio si, Flečeru", reče Džaf. "Ti i tvoje dete ne posedujete ono što je potrebno da se bude... moderan." Osmehnuo se. "S druge, pak, strane, ovo dvoje, se nalaze na samoj oštrici. Sve je eksperiment. Je li tako?"
     Tomi-Rej je držao šaku položenu na rame Džo-Bet; sada je počeo da je spušta ka njenim grudima. Neko iz gomile počeo je to da komentariše, ali je ućutao kada je Džaf pogledao u njihovom pravcu. Džo-Bet se udaljila od brata, međutim, Tomi-Rej nije nameravao da je pusti. Ponovo ju je privukao k sebi, nagnuvši glavu ka njoj.
     Poljubac je sprečio pucanj, metak je zarovao asfalt ispred nogu Tomi-Reja.
     "Pusti je", reče Haui. Glas mu nije bio jak, ali je bio prodoran.
     Tomi-Rej učini kako mu je rečeno, gledaući Hauija sa blagom zbunjenošću na licu. Izvukao je nož iz stražnjeg džepa. Nagoveštaj krvoprolića nije promakao gomili. Neki su se povukli, naročito oni sa decom. Većina je ostala.
     Stojeći iza Flečera, Grilo se nagnu napred i prošaputa Hočkisu.
     "Da li bi mogao da ga odvedeš odavde?"
     "Dečaka?"
     "Ne. Džafa."
     "Ne trudi se", promrmlja Tesla. "To ga neće zaustaviti.
     "A šta hoće?"
     "Sam Bog zna."
     "Zar ćeš me hlandokrvno upucati pred svim ovim finim ljudima?" upita Tomi-Rej Hauija. "Hajde, ako smeš. Raznesi me. Ne plašim se. Volim smrt i smrt voli mene. Povuci obarač, Kac. Ako imaš muda."
     Dok je govorio polako se približavao Hauiju, koji je jedva uspevao da se drži na nogama. Svejedno je i dalje držao pištolj uperen u Tomi-Reja.
     Džaf je bio taj koji je ponudio izlaz iz ovog ćorsokaka, ščepavši Džo-Bet. Vrisnula je. Haui je pogledao u njenom pravcu, a Tomi-Rej je jurnuo na njega sa podignutim nožem. Bilo je dovoljno da ga Tomi-Rej samo gurne pa da Haui padne. Pištolj mu je izleteo iz šake. Tomi-Rej je snažno šutnuo Hauija među noge, a onda se bacio na svoju žrtvu.
     "Nemoj ga ubiti!" naredi Džaf.
     Pustio je Džo-Bet, i krenuo prema Flečeru. Iz prstiju za koje je kazao da već osećaju Umetnost rojile su sve brže i brže perle moći nalik na ektoplazmu, štrcajući u vazduh. Stigao je do boraca i činilo se da će da se umeša, ali umesto da to učini samo je bacio pogled na njih, kao na dva zavađena psa, i nastavio dalje prema Flečeru.
     "Biće bolje da se povućemo" promrmlja Tesla Grilou i Hočkisu. "Ovo je izmaklo našoj kontroli."
     Dokaz za to usledio je već posle nekoliko sekundi, kada je Flečer posegao u džep i izvadio kutiju šibica, sa oznakom Marvinova prodavnica hrane i lekova. Ono što se spremalo nije moglo da promakne nijednom posmatraču. Osetili su miris benzina. Znali su odakle potiče. A sada su tu bile i šibice. Predstojalo je žrtvovanje. Ali uzmaka više nije bilo. Mada je malo ko bilo šta shvatao, ako je uopšte iko od njih išta shvatao od onoga o čemu su protagonisti razgovarali, među prisutnima je bilo malo onih koji nisu osećali u utrobi da prisustvuju događajima koji će imati velike posledice. Kako su mogli da odvrate pogled, kada su po prvi put došli u priliku da iz prikrajka posmatraju bogove?
     Flečer otvori kutiju; izvuče iz nje šibicu. Upravo se spremao da je zapali kada iz Džafove šake sevnuše sveže strelice moći i zaleteše se u Flečera. Pogodile su mu prste poput metaka, svojom snagom izbivši i šibicu i kutiju iz njih.
     "Ne gubi vreme na trikove", reče Džaf. "Dobro znaš da mi vatra ne može ništa. Kao ni tebi, osim ako to ne želiš. A ako želiš da budeš uništen treba samo da to zatražiš."
     Ovog puta je svoj otrov uneo direktno u Flečera umesto da ga pusti da izleće iz njegove šake. Prišao je svom neprijatelju i dodirnuo ga. Drhtaj prođe Flečerom. Sporo kao da je u agoniji, on okrenu glavu taman toliko da vidi Teslu. U njegovim je očima nazrela strašnu ranjivost; otvorio se kako bi do kraja odigrao igru koju je smislio, tako da je Džafovo zlo imalo direktan pristup do njegove suštine. Molba koja se ogledala u izrazu njegovog lica bila je dovoljno rečita. Poruka haosa počela je da se širi kroz njegov sistem posle Džafovog dodira. Jedini način na koji je tražio da bude spasen od nje bila je smrt.
     Nije imala šibice, ali je zato imala Hočkisov revolver. Bez ijedne reči istrgla mu ga je iz ruke. Njena kretnja je privukla Džafovu pažnju, i u jednom trenutku od koga joj se krv u žilama sledila srela je njegove lude oči... ugledala je fantomsku glavu kako raste oko njih; iza prvog krio se jedan drugi Džaf.
     A onda je uperila pištolj u tle iza Flečera, i opalila. Nije izazvala varnicu, kao što se nadala. Ponovo je naciljala, ispraznivši svoj um od svih misli osim želje da zapali benzin. Izazivala je požare i ranije. Na listu hartije, kako bi zahvatili um. Sada je trebalo da izazove jedan za meso.
     Polako je ispustila vazduh kroz usta, isto onako kao i kada bi ujutro prvi put sela za pisaću mašinu, i povukla obarač.
     Učinilo joj se da je videla vatru pre nego što se, u stvari, zapalila. Nalik na sjajnu oluju; iskru zaostalu posle munje. Vazduh oko Flečera je požuteo. A onda se zapalio.
     Toplota je izbila iznenada i bila je veoma jaka. Ispustila je pištolj i otrčala do mesta sa koga je mogla bolje da vidi ono što je usledilo. Kroz plikove požara Flečer je uhvatio njen pogled i ona u njegovom izrazu razabra blagost koja će je pratiti kroz pustolovine koje joj je budućnost isplanirala kao podsetnik na to koliko je malo shvatala ustrojstvo sveta. Da čovek može uživati u tome da gori; da može iz toga izvući korist, da može sazreti u plamenu, bila je to lekcija koja nije padala na pamet nijednoj učiteljici. Ali evo činjenice, koju je lično njena ruka obistinila.
     Iza vatre je ugledala Džafa kako se povlači podrugljivo sležući ramenima. Vatra mu je zahvatila prste kojima je dotakao Flečera. Raznela ih je, poput pet sveća. Iza njega, Haui i Tomi-Rej su se povlačili pred toplotom, odloživši za sada svoju mržnju. Međutim, ovi prizori su joj samo na trenutak zadržali pažnju, pre nego što se ponovo zagledala u Flečera koji je goreo. Čak i u tom kratkom trenutku, njegovo stanje se izmenilo. Vatra, koja je besnela oko njega nalik na stub, nije ga izjedala već preobražavala, i u tom procesu izbacivala plamsaje sjajne materije.
     Džafov odgovor na ta svetla... povlačio se pred njima poput besnog psa pred bačenom vodom... nagovestio joj je njihovu prirodu. Ta svetla su za Flečera bila isto što i perle koje su istrgle šibice za Džafa: neka vrsta oslobođene suštinske moći. Džaf ih je mrzeo. Njihov sjaj otkrio je lice iza lica; sada ga je jasno videla. Pogled na njega, i čudesnu promenu u Flečeru, privukli su je bliže vatri nego što je bilo bezbedno. Osećala je da joj je oprljila kosu. Ali sve ju je to suviše zanimalo da bi se povukla. Konačno, ovo je bilo njeno delo. Ona je bila tvorac. Poput prvog majmuna koji je zapalio vatru i na taj način preobrazio pleme.
     Sada je shvatila da je u tome ležala Flečerova nada: u preobražaju plemena. Ovo nije bila obična predstava. Plamteće leptirice koje su napuštale Flečerovo telo nosile su u sebi nameru svog pretka. Napuštali su stub poput sjajnog semenja, talasajući se kroz vazduh u potrazi za plodnim tlom. A to tlo bili su žitelji Gaja, i vatrene mušice su ih zatekle spremne. Zapanjilo ju je to da niko nije utekao. Možda je prethodno nasilje oteralo one manje srčane. Ostali su predstavljali lovinu za magiju, neki su čak istupali iz redova i kretali da pozdrave svetla, poput pričesnika koji prilaze ogradi oltara. Prva su krenula deca, hvatajući leptirice i dokazujući da su bezopasne. Svetlo se razbijalo o njihove otvorene šake, ili lica koja su ih dočekivala dobrodošlicom, i vatra bi istog časa odjeknula u njihovim očima. Potom je dodirnula roditelje ovih pustolova. Neki od njih, pošto su bili pogođeni, doviknuli bi svojim supružnicima: "Sve je u redu. Ne boli. To je samo... svetlost!"
     Tesla je znala da je to bilo nešto više od svetlosti. Bio je to Flečer. Darujući sebe na ovaj način, njegovo fizičko biće postepeno se osipalo. Već su mu nestale grudi, šake i prepone, a glava i vrat bili su pričvršćeni za ramena, a ramena povezana sa donjim delom torza nitima prašinaste materije koja je predstavljala plen za hiroviti plamen. Dok ih je posmatrala i oni su se raspali i postali svetlost. Gledajući, na pamet joj pade jedna dečja pesmica. Njen um je pevao Isus želi da budem sunčev zrak. Stara pesma za novo doba.
     Prvi čin toga doba već se bližio kraju. Flečer je već gotovo bio sav iskorišten, lice pojedeno i nestalo u očima i ustima, lobanja se raspala na deliće, mozak se istopio u sjaj i bio oduvan iz svoga udubljenja poput maslačka na avgustovskom vetru.
     Pošto je on otišao, preostali delići Flečera jednostavno su nestali u vatri. Ostavši bez goriva, plamen se ugasio. Nije iščezavao postepeno; nije bilo pepela; čak ni dima. U jednom trenutku sjaj, toplota i čuda. U narednom, ništa.
     Suviše je pomno posmatrala Flečera i nije brojala koliko je svedoka dodirnula svetlost. Svakako mnogo. Možda sve. Možda je njihov broj bio taj koji je sprečio Džafa da sprovede odmazdu. Konačno, imao je vojsku koja je čekala u noći. Ali odlučio je da je ne pozove. Umesto toga, udaljio se najneprimetnije što je mogao. Tomi-Rej je otišao s njim. Džo-Bet nije. Haui se postavio pored nje za vreme Flečerovog razlaganja, sa pištoljem u ruci. Tomi-Reju je preostalo da izrekne samo nekoliko jedva suvislih pretnji, a potom krene za svojim ocem.

     To je u suštini bila poslednja predstava šamana Flečera. Naravno, biće odjeka, ali ne pre nego što primaoci njegove svetlosti odspavaju nekoliko časova sa poklonom koji su primili. Međutim, sve je to izazvalo i nekoliko trenutnih posledica. Grilo i Hočkis su bili zadovoljni što su utvrdili da ih čula nisu prevarila tamo kod pećina; Džo-Bet i Haui su bili srećni što su se ponovo sreli posle događaja u kojima umalo nisu nastradali; a Tesli je postalo jasno da je veliki deo tereta odgovornosti prešao na nju po Flečerovom odlasku.
     Međutim, sam Gaj je bio taj koji je podneo glavni napad noćašnje magije. Njegove ulice videle su užase. Njegove građane dodirnuli su duhovi.
     Uskoro, rat.