V

     Griloa je probudio telefon; žestoko se ritnuo, prevrnuo napola punu čašu šampanjca... poslednju zdravicu od prethodne noći: Za Badija, koga više nema, ali koga nismo zaboravili... opsovao, dohvatio slušalicu i prineo je uvetu.
     "Da?" zareža on.
     "Da te nisam probudila?"
     "Tesla?"
     "Volim ljude koji se sećaju mog imena", reče ona.
     "Koliko je sati?"
     "Kasno je. Trebalo bi da si već uveliko ustao i da radiš. Želim da otaljaš sav posao za Abernatija pre nego što dođem."
     "O čemu to govoriš? Dolaziš ovamo?"
     "Duguješ mi večeru za sve one traćeve o Vensu", reče ona. "Pronađi neko skupo mesto."
     "U koliko sati planiraš da ćeš biti ovde?" upita je on.
     "Oh, ne znam. Oko..." Spustio joj je slušalicu dok je bila još u pola rečenice, i iscerio se na telefon, zamišljajući je kako psuje samu sebe na drugom kraju. Međutim, osmeh mu je izbledeo sa lica čim je ustao. U glavi mu je tutnjalo: da je iskapio poslednjih polovinu čaše sumnjao je da bi uopšte bio u stanju da ustane. Pritisnuo je dugme za poslugu i naručio kafu.
     "Želite li sok sa kafom, gospodine?" začu se glas iz kuhinje.
     "Ne. Samo kafu."
     "Jaja, kroasone..."
     "Oh Bože, ne. Neću jaja. Neću ništa. Samo kafu."
     Ideja da sedne da piše bila je gotovo isto toliko odbojna kao i doručak. Umesto toga, odlučio je da stupi u vezu sa ženom iz Vensove kuće, Elen Ngijen, čija se adresa, bez telefonskog broja, još nalazila u njegovom džepu.
     Malo je živnuo pošto je u svoj sistem uneo poveću količinu kofeina, ušao u kola i odveo se do Srnoudoline. Kuća koju je tražio veoma se razlikovala od one u kojoj je ta žena radila na Brdu. Bila je mala, nimalo veličanstvena i strašno joj je bila potrebna popravka. Grilo je bio prilično sumnjičav u pogledu predstojećeg razgovora: nezadovoljna službenica koja pljuje po svom poslodavcu. U prošlosti su se povremeno takva obaveštenja isplaćivala, mada su isto tako često predstavljala samo zlobne izmišljotine. Ovog puta je podozrevao da će biti ovo prvo. Da li zbog toga što ga je Elen tako ranjivo pogledala poželevši mu dobrodošlicu i skuvala mu još kafe; ili možda zato što je svaki put kada bi se vratila od deteta koje se nalazilo u drugoj sobi... imalo je grip, objasnila je... nastavljala priču ne menjajući činjenice; ili možda zbog toga što priča koju je ispričala ne samo da je srozavala ugled Badija Vensa, već i njen sopstveni? Ovo poslednje, možda, mnogo više od bilo čega drugog, ubedilo ga je da je ona pouzdan izvor obaveštenja. Ispričana priča demokratski je širila ljagu.
     "Bila sam njegova ljubavnica", objasni ona. "Gotovo pet godina. Čak i dok je Ročel bila u kući... mada ona tamo nije dugo boravila... pronalazili smo načina da budemo zajedno. Često. Mislim da je ona to sve vreme znala. Zato me se otarasila čim joj se za to ukazala prilika."
     "Znači više ne radite u Kuniću?"
     "Ne. Samo je čekala neki izgovor da me otpusti, a vi ste joj ga obezbedili."
     "Ja?" upita Grilo. "Kako?"
     "Rekla je da sam flertovala sa vama. Tipično za nju da se tako nečim posluži." To nije bilo prvi put u njihovom razgovoru da je Grilo osetio dubinu njenih osećanja... u ovom slučaju, prezir... koja je retko kad odavalo ženino pasivno držanje. "Ona o svima sudi prema vlastitim standardima", nastavi ona. "A vi znate o kakvim je standardima reč."
     "Ne", iskreno odgovori Grilo. "Ne znam."
     Elen je bila zapanjena. "Sačekajte", reče mu ona. "Ne želim da Filip čuje ovo."
     Ustala je i otišla u sobu svoga sina, rekla mu nekoliko reči koje Grilo nije čuo, a zatim zatvorila vrata pre nego što se vratila da nastavi priču.
     "Već je naučio previše reči koje ne bih volela da zna, tokom samo jedne školske godine. Želim da dobije priliku da bude... ne znam, nevin? Da, nevin, makar samo još kratko. Ružne stvari dovoljno brzo uslede, je li tako?"
     "Ružne stvari?"
     "Znate već: ljudi koji vas prevare i izdaju. Seks. Moć."
     "Od, da", odvrati Grilo. "I te kako uslede."
     "Pričala sam vam o Ročel, je li tako?"
     "Da, jeste."
     "Nema šta puno da se kaže. Pre nego što se udala za Badija bila je faćkalica."
     "Šta je bila?"
     "Dobro ste čuli. Zašto vas je to toliko iznenadilo?"
     "Ne znam. Tako je lepa. Mora da je i na neki drugi način mogla da zarađuje."
     "Ima skupu naviku", odvrati Elen. Ponovo prezir pomešan sa gađenjem.
     "Da li je to Badi znao pre nego što se oženio njome?"
     "Da li je znao šta? Za naviku ili za faćkanje?"
     "Oboje."
     "Sigurna sam da jeste. Delimično ju je zbog toga i oženio, pretpostavljam. Vidite, Badi poseduje tu jaku žicu perverznosti. Izvinite, htela sam da kažem, posedovao je. Još ne mogu da se pomirim sa činjenicom da je mrtav."
     "Mora da je strašno teško govoriti o ovome pošto ste ga tek izgubili. Žao mi je što vas mučim."
     "Sama sam se javila, zar ne?" odvrati ona. "Želim da neko sve to sazna. U stvari, želim da svi saznaju. Mene je voleo, gospodine Grilo. Mene je zaista voleo, svih ovih godina."
     "Pretpostavljam da ste i vi njega voleli?"
     "Oh da", reče ona nežno. "Mnogo. Bio je samoživ, razume se, ali svi muškarci su samoživi, nisu li?" Nije dala Grilou vremena da sebe izuzme pre nego što je nastavila. "Svi ste vi odgojeni da mislite da se ceo svet oko vas okreće. Istu grešku pravim sa Filipom. Svesna sam toga. Razlika sa Badijem bila je u tome što se bar izvesno vreme svet doista okretao oko njega. Bio je jedan od najvoljenijih ljudi u Americi. Nekoliko godina. Svi su znali njegovo lice, svi su napamet znali njegove skečeve. I razume se želeli su i da saznaju sve o njegovom privatnom životu."
     "Znači da je dosta rizikovao kada se oženio ženom poput Ročel?"
     "Rekla bih da jeste, a vi? Naročito u vreme kada je pokušavao da pročisti svoj život, i iskamči novi šou od jedne televizijske mreže. Ali posedovao je tu perverznu crtu, kao što rekoh. Mnogo puta to se graničilo sa samouništenjem."
     "Mogao se oženiti vama", reče Grilo.
     "Mogao je učiniti još nešto gore", primeti ona. "Mogao je učiniti nešto mnogo gore." Ta pomisao je sada izvukla na svetlost dana osećanja koja je očigledno skrivala podnoseći izveštaj o svojoj ulozi u svemu ovome. Oči joj se napuniše suzama. U tom trenutku dečak je pozva iz svoje sobe. Prinela je šaku ustima kako bi prigušila jecaje.
     "Idem ja do njega", reče Grilo, ustavši. "Zove se Filip?"
     "Da", jedva ju je razumeo šta je rekla.
     "Ja ću se pobrinuti za njega, ne brinite."
     Ostavio ju je da obriše suze ispod očiju krajem šake. Kada je otvorio vrata dečakove sobe, reče:
     "Zdravo, ja sam Grilo."
     Dečak, na čijem licu se jasno očitavala svečana simetrija majčinog lica, sedeo je u krevetu, u haosu od igračaka, bojica i ižvrljanih listova hartije. U uglu sobe radio je televizor, na programu je bio crtani, ali je zvuk bio isključen.
     "Ti si Filip, je li tako?"
     "Gde je mama?" hteo je da zna dečak. Nije uopšte krio da je sumnjičav prema Grilou, i zurio je pored njega ne bi li ugledao majku.
     "Odmah će doći", stade da ga uverava Grilo, prilazeći krevetu. Svi crteži, od kojih su mnogi skliznuli sa perine i ležali razbacani na podu, izgleda da su prikazivali isti naduveni lik. Grilo kleknu i podiže jedan. "Ko je ovo?" upita on.
     "Balon-čovek", odgovori Filip, ozbiljno.
     "Ima li on ime?"
     "Balon-čovek", glasio je odgovor na ivici nestrpljenja.
     "Je li on sa TV-a?" upita Grilo, zagledajući besmisleno stvorenje iscrtano raznim bojicama na listu hartije.
     "Nije."
     "Odakle je on onda?"
     "Iz moje glave", odvrati Filip.
     "Je li on prijatelj?"
     Dečak odmahnu glavom.
     "Grize li?"
     "Samo tebe", glasio je odgovor.
     "To baš nije učtivo", začu Grilo Elenin glas. Pogledao je preko ramena. Pokušala je da sakrije suze, ali očigledno nije ubedila svoga sina, koji optužujući pogleda Griloa.
     "Ne biste smeli da budete blizu njega", obrati se Elen Grilou. "Baš je bio bolestan, je li tako, Filipe,"
     "Sada mi je dobro."
     "Ne, još nije. Ostaćeš u krevetu dok ja ispratim gospodina Griloa."
     Grilo ustade, spustivši crtež na krevet među ostale portrete.
     "Hvala ti što si mi pokazao Balon-čoveka", reče on.
     Filip ništa nije odgovorio, već se vratio svom radu, bojenju novog crteža u skarletno.
     "Ono što sam vam ispričala..." reče Elen kada ih mali više nije mogao čuti, "... to nije cela priča. Verujte mi, ima toga još puno. Ali još nisam spremna da sve ispričam."
     "Kada budete, ja ću biti spreman da vas saslušam", reče Grilo. "Možete me naći u hotelu."
     "Možda ću vas nazvati. Možda neću. Šta god da vam kažem, to je samo deo istine, je li tako? Najvažniji deo je Badi, a njega nikada nećete moći da zapišete. Nikada."

     Ova misao izrečena na rastanku pratila je Griloa dok se vozio nazad do hotela u Gaju. Bilo je to krajnje jednostavno zapažanje, ali značajno. Badi Vens je očigledno predstavljao središnji deo priče. Njegova smrt bila je istovremeno i zagonetna i tragična; ali još je, nema sumnje, zagonetniji bio život koji joj je prethodio. Imao je dovoljno putokaza koji su ga krajnje zainteresovali. Vašarska kolekcija koja je ispunjavala zidove Kunićevog Oka (istinska umetnost Amerike); moralna ljubavnica koja ga je i dalje volela, žena faćkalica koja ga najverovatnije nikada nije volela. Čak i bez te jedinstveno apsurdne smrti kao okosnice, bila je to vraška priča. Pitanje nije bilo da li da je ispriča, već kako.
     Dobro je znao kakav bi stav zauzeo Abernati. Za njega su bile važnije pretpostavke od činjenica, i prljav veš od dostojanstva. Međutim, ovde u Gaju bilo je nečeg tajanstvenog. Grilo je, ni manje ni više, nego prisustvovao izlaženju toga iz groba Badija Vensa; i odlaženju put neba. Bilo je važno da se ova priča ispriča pošteno i dobro, ili će, u suprotnom, i on sam doprineti ovdašnjoj zbrci, koja nikome neće doneti ništa dobra.
     Ali sve po redu; morao je da sredi činjenice onim redom kojim ih je saznavao u poslednja dvadeset četiri sata: prve je dobio od Tesle, zatim od Hočkisa, Ročel i sada od Elen. Počeo je da radi na tome čim se vratio u hotel, praveći prvu verziju priče o Badiju Vensu, nagnut nad minijaturnim stolom u svojoj sobi. Dok je radio, počela su da ga bole leđa, a znoj koji mu je izbio po čelu predstavljao je prvi znak groznice. Međutim, on to nije primetio... bar dok nije imao već dvadeset punih stranica povezanih beležaka. Tek kada se protegao i ustao od stola, shvatio je da nije izbegao gripu tvorca Balon-čoveka, ako je već izbegao da ga ujede sam lik.