30.

     Kad se Kaileja povratila, znala je da je dugo bila bez svesti, jer joj je haljina bila potpuno mokra. Probudio ju je zvuk seljačkih kola koja su se tumbala po izlokanom putu. U njima se vozilo nekoliko ljudi dobro naoružanih maljevima, a pred njima su sa bakljama išli mišićavi čuvari. Da li su oni uplašili njene napadače? Nešto ih je svakako uplašilo, jer nju niko nije dirao.
     Kaileja je nekako uspela da se uspravi, mada se osećala kao da će joj glava otpasti sa ramena. Svuda oko sebe ugledala je tela, a uprkos kiši osećao se jak zadah sprženog mesa.
     Jedan od ljudi sa bakljama ju je najzad ugledao i trgao se. "Jesi li duh, gospo? Nemoj nam nauditi..."
     "Dajem ti reč da nisam duh", rekla je Kaileja što je pribranije mogla, "nego sveštenica iz hrama u Letnjoj zemlji; napali su me razbojnici."
     Sada je ugledala i svoju nosiljku, prevrnutu na stranu; dvojica mladih sveštenika ležali su kraj nje, preklani, bez zlatnih ogrlica, i zurili su u nebo praznim očima. Kaileja ih je žalosno gledala.
     A onda je pogledala pocrnele leševe oko sebe i shvatila da su bogovi učinili ono što ona sama nije mogla. Više bi volela da je spasla mladiće, ali sada su barem osvećeni.
     "Kuda si se uputila, gospo?" upitao je farmer sa klupe kraj kočijaša.
     Pazila je da joj glas ostane miran. "U Šumsku kuću, blizu Deve."
     "A, onda je sve jasno; čuo sam da je jedna legija još ostala tamo, i da čuvaju svoje puteve. U ovo vreme niko ne pomalja nos kroz vrata bez dovoljno čuvara. Biće dobro kad dobijemo novog imperatora, jer on će svakako ponovo čuvati puteve."
     Kaileja je žmirnula, jer čovek je govorio britanski, kao da je domaći. Ovo je pokazivalo koliko su Britanci postali Rimljani - nedostaje im imperator.
     "Vidim da su ubili tvoje čuvare, gospo", rekao je kočijaš. "Jesi li imala robove da te nose? Pa, više ih nemaš - svakako su potprašili pete." Zaustavio je kola tik do nje, zagledan u tela Bakuda. Potom je pogledao u nju i načinio drevni znak poštovanja.
     "Gospo moja - vidim da te bogovi čuvaju. Mi smo pošli na drugu stranu, ali povešćemo te do prvog sela, i tamo ćeš moći da nađeš nosače i čuvare."
     Pomogao joj je da se popne u kola i dao joj suvo ćebe da se ogrne. Ostali su utovarili tela mladih sveštenika. Kaileja, sklupčana pod mokrom odećom i grubim seljačkim čebetom, znala je da će od sada dobiti sve najbolje što ovi ljudi imaju, ali da nema načina da do Samena stigne u Šumsku kuću.

     Gaj se iznenadio kad je video da je južni put iz Deve pun putnika. Potrajalo je malo dok se nije setio da sigurno i oni idu na svečanost. No, pogledi koje su mu dobacivali dok je projahivao nisu bili prijateljski, i posle nekog vremena pomislio je da bi bilo mudrije da siđe sa puta i pođe stazom između bregova, kako bi stigao u Šumsku kuću sa druge strane, iz pravca kolibe oca Petrosa.
     Ledeni vetar je tresao gole grane kao kosti, mada je za trenutak barem kiša stala. Samen je svečanost mrtvih; Rimljani ga smatraju danom lošeg znaka. Pa, za Gaja je izgleda stvarno bio takav. No, nije ni pomislio da se vrati. Zapao je u stanje pomirenosti sa sudbinom koga se sećao iz vremena kad je bio u legijama; marčna pomirenost koja ljude ponekad spopadne pred bitku, i kada im je opstanak manje važan od časti. Nije bio siguran ima li on još čast, posle ovih poslednjih dana, ali povratiće je koliko uzmogne, bez obzira na cenu.
     Lepota jesenjih šuma ga je dirnula, uprkos, ili možda baš upravo zbog mračnog raspoloženja. Gaj je shvatio da je tek u poslednjih godinu dana naučio da voli ovu zemlju. Ko god pobedio u ovim sukobima, on se neće vraćati u Rim. Ma koliko se trudio da ispuni Macelijeve ambicije, nikada nije sasvim pripadao očevom svetu, mada je sa druge strane bio suviše Rimljanin pa se među plemenima osećao kao uljez. No, ovo drveće ga ne prezire kao varvarina, niti ga kamenje mrzi kao osvajača. Gaj je u ovoj mirnoj šumi bio kod kuće.
     Ugledao je pramen dima iz kolibe oca Petrosa, i za trenutak pomislio da svrati. No, na tom mestu bi se sigurno sećao Senare. Činilo mu se da to ne bi mogao da podnese, a bio je siguran da neće moći da se savlada ako sveštenik počne da ga gnjavi propovedima.
     Pretpostavljao je da će se odbegli legionari negde kriti do sumraka. Sapeo je konja dovoljno labavo da bi mogao da se oslobodi ukoliko dugo ostane tu, a onda počeo polako da obilazi oko zgrade, držeći se ivice šume.
     Već se hvatao sumrak kada je ugledao pokret u grmlju pred sobom. Oprezan kao mačka, pošao je napred. Dvojica vojnika čučali su u senci leske. Kockali su se da skrate vreme, a sada su raspravljali da li da zapale vatru.
     "Flavije Makro!" obrecnuo se Gaj svojim najboljim zapovedničkim glasom. Ovaj je odmah po navici stao mirno, a onda je počeo da se divlje osvrće.
     "Ko je..." Drugi vojnik je položio šaku na mač. Gaj je namerno stao na suvu granu da ga upozori, a onda je izišao na poslednju dnevnu svetlost.
     "Oh, pa to je Gaj Macelije", rekao je Makro. "Šta radite ovde?"
     "Pre bih ja vas trebalo to da pitam", rekao je Gaj. "U Devi znaju da ste nestali. Šta mislite, šta će se desiti ako saznaju da ste došli ovamo?"
     Čovek je postao sivobeo. "Nećete im valjda reći?"
     Gaj se pretvarao da se premišlja, dovoljno dugo da ovaj zadrhti, a onda je slegnuo ramenima. "Pa, nisam ja vaš oficir. Ako se odmah vratite nazad nećete imati većih problema, s obzirom šta se sve dešava u gradu."
     "To ne možemo", rekao je drugi vojnik. "Longus je još unutra."
     Gaj je osetio da mu se srce steže. "Nećete mu pomoći sedeći ovde", mirno je rekao. "Videću šta mogu da uradim za njega."
     Osetio je da napetost malo popušta kad je čuo legionare kako se udaljavaju kroz šumu, ali čak i jedan vojnik je previše, ako ga nađu tamo gde mu nije mesto.
     Krećući se kao da vodi graničnu patrolu, Gaj je prešao preko otvorenog prostora i prišao zidu. Tu negde postoji kapija - zid je predstavljao više simbol odvojenosti nego stvarnu zaštitu. Napipao je rezu, i našao se na otvorenom prostoru gde je jednom video svog sina kako se lopta. Senara je mnogo pričala o životu u Šumskoj kući. Velika zgrada pred njim mora da je Kuća devojaka. Iza kuhinje je ugledao mračan prostor koji mu se činio kao dobro mesto za osmatranje. Pošao je tamo.
     Još neko je slično mislio. Kad je kleknuo, dotakao je golu kožu. Neko je jeknuo i usledila je kratka borba dok Gaj nije savladao čoveka, držeći mu ruku preko usta.
     "Longuse?" šapnuo je. Zarobljenik je grozničavo klimao. "Opklada je otkazana. Tvoji drugari su otišli kući, a ako znaš šta je dobro za tebe poći ćeš za njima." Longus je uzdahnuo, a onda je ponovo klimnuo, i Gaj ga je pustio. No, dok je vojnik prelazio preko dvorišta otvorila su se neka vrata i osvetlila čitav prostor. Longus se ukočio kao uhvaćeni zec. "Beži, budalo!" prosiktao je Gaj iz senke.
     Longus se uzverao preko kapije, ali čitav prostor je odjednom bio ispunjen ljudima u belim odeždama. Druidi! pomislio je Gaj. Šta će oni ovde? Njegovo skrovište će svakog časa biti otkriveno, jer nosili su baklje. Počeo je da se povlači oko zgrade. Neko je iza njega opsovao na britanskom i Gaj se okrenuo, nagonski izvukavši mač.
     Čovek je vrisnuo kad se oštrica zarila u njega i drugi su potrčali ka njima. Gaj se borio što je bolje mogao, i pretpostavljao je da je naneo i neku štetu, barem po grubosti sa kojom su ga mlatili pošto ih se skupilo dovoljno mnogo da ga savladaju.

     "Pa, kćeri, jesi li spremna za svečanost?" Bendeigid je u bivoljoj koži i sa zlatnim ukrasima Vrhovnog druida izgledao veličanstveno, ali Eilan je osetila da joj se srce steže dok mu je uzvraćala pozdrav.
     "Spremna sam", tiho je rekla. Device su došle kao i svaki put da je pripreme za svečanost. Poslednji put, jecalo je njeno srce dok su je kupale i postavljale joj na čelo sveti venac od žalfije. Barem će otići Boginji očišćena i posvećena.
     Bendeigid je stajao za trenutak oslonjen o žezlo, zagledan u nju. Potom je dao znak ostalima da ih ostave same.
     "Slušaj, dete, više nema potrebe za pretvaranjem. Rekli su mi šta ti je radio Ardanos, i kako se koristio prevarom da utiče na tebe. Žao mi je što sam te ranije optužio za izdaju."
     Eilan je držala oči oborene, bojeći se da bi on mogao da vidi gnev u njima. Ona je već trinaest godina Vrhovna sveštenica, gospodarica Šumske kuće, najpoštovanija žena u čitavoj zemlji. Zašto se on ponaša kao da je i dalje dete? No, ovo je onaj otac pun ljubavi koji je jednom rekao da bi je radije video mrtvu nego udatu za Rimljanina. Nije htela da se sukobljava sa njim; zbog opšte zbrke bilo je već popodne kada su Senara i Lia uspele da sa Gavenom odu iz Šumske kuće. Mora im pružiti dovoljno vremena da odmaknu.
     "Šta želiš od mene?" upitala je neutralnim glasom.
     "Rimljani se međusobno glože", krvoločno se nasmešio on. "Nikada nećemo imati bolju priliku za ustanak. Ovo je doba žrtvi, kada se otvaraju vrata između svetova. Hajde da prizovemo Katubodvu, hajde da podignemo protiv njih duhove naših mrtvih. Podigni plemena protiv Rima, kćeri, pozovi ih u rat!"
     Eilan je jedva savladala drhtaj. Ma koliko nije volela Ardnaosa, njen deda je bio prefinjen čovek, nikada toliko zaslepljen svojim snovima da ga ne bi mogli nagovoriti da služi nečem drugom. Njen otac je mnogo opasniji, jer je spreman da sve žrtvuje svojim nepromenljivim idealima. No, da bi ostala bezbedna morala je da pristane. Opet je osetila poznati bol u slepoočnici, i setila se da pogodba, ma kakva bila, neće dugo trajati.
     "Oče", počela je, "Ardanos je tumačio moje odgovore onako kako je njemu odgovaralo, i pretpostavljam da ćeš i ti tako činiti, ali ti ne razumeš sveti trans i pojavu Boginje."
     Začula je gužvu napolju i shvatila da je on više ne sluša. Vrata su se naglo otvorila, i sveštenici raščupane kose i okrvavljene odeće progurali su se kroz gomilu sveta, vukući za sobom nešto što je nekada bilo čovek.
     "Šta je ovo?" Eilan je unela u glas sve što je naučila proteklih godina i gužva se smirila.
     "Uljez, Gospo", rekao je jedan sveštenik. "Našli smo ga kraj Kuće devojaka. Bio je još jedan, ali taj je uspeo da pobegne."
     "Ubio je Dinana!"
     "Mora da je došao po neku sveštenicu!"
     "Ali koju?"
     Ovog puta je Vrhovni druid udario žezlom da bi ih ućutkao. "Ko si ti, momče, i šta radiš ovde?"
     Eilan je zažmurila, nadajući se da niko neće primetiti da je čovekova iscepana tunika načinjena od dobre rimljanske tkanine. Čak i ovako prekrivenog krvlju i prašinom, prepoznala je Gaja, ali možda je ona jedina, i tako će i ostati ako se ne oda. Je li došao po Senaru, upitala se, ili po svog sina?
     "Zar ga ne poznaješ, gospodaru?" Dieda se progurala napred. Eilan se zgrčila od njenog smeha. "Pa, sada možda nije tako lep. Tvoji ljudi su ulovili lepo prase za gozbu. Ako dobro pogledaš, videćeš na njegovom ramenu ožiljak od jame za veprove."
     Bendeigid je trebalo da bude tvoj otac, histerično je pomislila Eilan, a Ardanos moj! Zarobljeniku su silom podigli glavu i za trenutak su se gledali u oči, a onda je on opet izgubio svest.
     "Ti!" U Bendeigidovom glasu mešali su se zaprepašćenje i bes. "Zar nisi naneo dovoljno bola meni i mojima, pa nas ponovo uznemiravaš?" Naglo je promenio izraz lica. "Pa, više nećeš imati prilike. Dieda, pokaži mojim ljudima gde da ga operu i previju mu rane, ali nikako ga nemojte odvezivati. Gariče, Vedrase", pokazao je dvojicu najstarijih druida, "moramo da razgovaramo. Svi ostali, ostavite nas same!"

     Sveštenici su odvukli Gaja i soba se ispraznila. Eilan je ponovo sela, pitajući se da li je bol u trbuhu posledica bola u glavi ili straha.
     "Vidim da poznaješ tog čoveka", rekao je Vedras, stariji od dvojice preostalih druida. "Ko je on?"
     "Zove se Gaj Macelije Severus mlađi", frknuo je Bendeigid.
     "Prefektov sin!" uzviknuo je Garik. "Misliš da je zaista došao po neku sveštenicu?"
     "Nije važno zašto je došao", rekao je Vedras. "Moramo ga skloniti odavde. Crveni ogrtači nam odriču pravo da kažnjavamo čak i obične legionare. Samo bogovi znaju šta bi nam uradili ako makar dirnemo poglavarskog sina!"
     "Zaista", lukavo se nasmešio Bendeigid. "Ali ne verujem da njegovi znaju kuda je otišao. A ovde niko ne zna njegovo ime, čak ni da je Rimljanin, osim nas ovde i Diede."
     "Znači, hoćeš da ga ubiješ u potaji?"
     "Ne u potaji." Bendeigidov pogled je planuo. "Zar ne razumete? Da nam takakv čovek padne u ruke, pa to je znak bogova. Neka njegova smrt ima neke svrhe. Nikada nećemo naći plemenitiju žrtvu!"
     Obratio se Gariku. "Idi i reci ljudima koji čuvaju zarobljenika neka ga obuku u najbolju moguću odeću."
     Eilan je osetila da joj se ruke ježe. Setila se slike Godišnjeg kralja kako šeta Beltanskim vašarom, okićen cvećem i obučen u vezenu tuniku.
     "A ako Rimljani saznaju?" upitao je Vedras.
     "Ako je tačno, njihov gnev će biti strašan", pobedonosno je rekao Vrhovni druid. "Toliko strašan da će čak i oni koji sada pozivaju na mir morati da pođu sa nama u rat!"
     Drugi druid ga je dugo posmatrao. Potom je klimnuo, i izišao za Garikom.
     "Da li je Gaj došao uz tvoju saglasnost, Eilan?" upitao je Bendeigid kad su ostali sami. "Jesi li se sve vreme viđala sa tim čudovištem?"
     "Nisam", šapnula je, "kunem se Boginjom!"
     "Mislim da nije ni važno da li ti verujem", promrmljao je Vrhovni druid. "A istinu ćemo proveriti Samenskom vatrom."

     "Gledajte, sveštenica stiže, sa svetim biljem u kosi", pevali su sveštenici, ali ove večeri je u pesmi bilo novih stihova.

     Rat! Rat! Neka britanske šume
     Kriju ratnika kod svakog drveta;
     Kao vukovi kad napadnu ovce
     Oteraćemo Rimljane odavde!

     Gaj je zastenjao, ali vrh koplja ga je naterao da ide dalje. Da ga samo ta kučka Dieda nije prepoznala! Macelije će žaliti kada čuje za sinovljevu smrt, ali kada se sazna kako je umro, Macelije će biti i osramoćen. Kako je mogao toliko da pogreši, da izazove incident koji je hteo da spreči? Nije uspeo ni da spase one koje voli. Jedini zrak nade bio je što nigde nije video ni Senaru ni dečaka.
     Put uz Brdo devojaka nikad mu se nije činio toliko strm. Mnogo više mu se dopadalo kad je poslednji put bio ovde, sa oružjem u ruci i odredom konjice iza sebe! Vezena tunika mu je žuljala rane, a venac ga je bockao po čelu. Oprali su ga i dali mu neko piće od koga mu se razbistrilo u glavi, ali Gaj se nije zavaravao kakva sudbina ga čeka.
     Sa vrha brda dopirao je sjaj velike vatre. Neočekivano jasno se prisetio događaja iz vremena pre nego što se pridružio očevom narodu. Siluri su žrtvovali jednog svog princa u poslednjim danima pre nego što su ih Rimljani potpuno zdrobili. To je bio jedan od Gajevih ujaka, sa kraljevskim zmajevima tetoviranim na podlakticama. Gajeva majka pokušala je da sakrije svoje polu-rimljansko dete, ali on je ipak video kako odvode Godišnjeg kralja. Mladić se smešio, uveren da će njegova smrt pomoći narodu.
     A zbog čega ću ja umreti? upitao se.
     Utom su se našli na vrhu brda. Okružili su ih sveštenici; Gaj je iza njih mogao da nazre more lica, mračnih ili veselih dok su slušali pesmu druida. Da li je Eilan zadovoljna ili žalosna što ga vidi ovde? Poželeo je da joj vidi lice pod velom.
     Eilan je stajala pored oca, sa Diedom i još dve sveštenice. Po prvi put se upitao da li je možda i ona zarobljenik. Odavno ga je odbacila. Činilo mu se da bi trebalo da bude zadovoljan što je i ona u nemilosti, ali pomisao na opasnost po nju bila mu je mnogo strašnija od ove u kojoj se sam nalazio.

     Uništite ih sve! Osvetite sram žrtvi!
     Neka pokolj počne odmah!
     Neka Rimljani padaju mrtvi
     kao pod kosom žito!

     Pesma se završila i ućutali su i bubnjevi, ali kroz masu se pronelo mrmljanje i Gaj je znao da je to samo zatišje pred oluju.
     "Deco Donina!" povikao je Vrhovni druid. "Ovo je veče Samena! Vreme promena! Počinje nova godina, i novo razdoblje za ovu zemlju! Neka promena godišnjih doba uništi Rimljane koji su okaljali Britaniju! Večeras ćemo umilostiviti žrtvom bogove rata. Ali moramo očistiti svoje redove od svih izdajnika. Prestupniče", obratio se Gaju, "možemo ti pružiti laku ili tešku smrt. Reci nam zašto si došao u Vernemeton!"
     "Ubij me, ako hoćeš, ali ne postavljaj glupa pitanja!" promuklo je rekao Gaj. "Reći ću ti samo da nisam nikome smerao zlo." Možda nije dobro živeo, ali barem će se potruditi da dostojanstveno umre.
     "Bio si na svetom zemljištu, kuda ne mogu ući muškarci koji nisu druidi. Jesi li zaveo neku od naših devica? Koju si hteo da otmeš?"
     Gaj je odmahnuo glavom i tiho jeknuo kad je osetio vrh koplja na boku. Osetio je toplotu i znao je da mu to curi krv.
     "Jesi li došao po Rian, Tanais, Betok?" nabrajao je Bendeigid. Pri svakom novom imenu ponovo su ga ubadali. Jednom je pokušao da se natakne na koplje, ali čuvari su znali svoj posao i čvrsto su ga držali. Onako pretučen, osećao je da mu se od gubitka krvi vrti u glavi. Još malo, pomislio je, pa ću se onesvestiti i više neće biti važno šta će mi raditi.
     "Senara..."
     Gaj se na to ime nehotice trgao. Odmah je pokušao da to prikrije, ali njega niko nije ni gledao. Eilan je istupila i podigla veo.
     "Prestanite!" jasno je rekla. "Ja ću vam reći zbog koga je Rimljanin došao. Zbog mene!"
     Šta to govori? Gaj ju je užasnuto gledao. Potom je shvatio da ona sigurno hoće da zaštiti Senaru, i možda i dete. Tog trenutka je bila natprirodno lepa. U poređenju sa njom, Senarina nedozrela lepota bila je kao zvezda u poređenju sa veličanstvenim, punim mesecom. Gaj je, kao ponekad pre bitke, jasno video sopstveno srce. Senara mu se dopadala, ali želja koju je osećao prema njoj nije bila i ljubav. U njoj je samo pokušavao da nađe Eilan kakva je bila kad su se tek upoznali, devojku koju su vreme i njegove pogreške zauvek udaljili od njega.
     U tišini punoj zaprepašćenja, čulo se samo pucketanje vatre. Lice Vrhovnog druida se za trenutak zgrčilo od nekog snažnog osećanja, ali brzo se savladao i okrenuo se ka Gaju.
     "Tebe i nje radi, pozivam se na tvoju čast i tražim da kažeš je li to istina."
     Istina... Ta reč za trenutak nije imala značenje. Rastrzan između Rima i Britanije, nije znao čak ni ko je on sam. Kako da zna koga voli? Gaj se polako ispravio i pogledao Eilan u oči. Kao da ga je i ona pogledom pitala. Na to je sva napetost nestala uz dubok uzdah.
     "Istina je", tiho je rekao. "Oduvek sma voleo Eilan."

     Eilan je za trenutak sklopila oči, ošamućena plimom radosti. Gaj ju je razumeo, ali nije govorio samo zbog Senare. Videla je takav izraz lica - takav pogled pun divljenja - ali samo jednom, kada ju je grlio na onaj tako davni Beltan.
     "Znači da si sve vreme bila izdajica?" zasiktao je Bendeigid, nagnuvši se ka njoj. "Jesi li lagala kad si mi se zaklinjala da te nije ni pipnuo? Ili je sve počelo kasnije, kad si već bila devica u hramu? Da li ti je sa ljubavnim rečima šaputao i rimljanske laži, i učio te izdaji dok te je milovao? Jesi li legala sa njim na svetom tlu, ili u Svetom gaju?"
     Osećala je očev gnev, ali činilo joj se kao da ga gleda kroz zid od rimskog stakla. Sve je na kraju postalo tako jednostavno. Već je bila osuđena na smrt, i suočila se sa tim užasom. Sada je došlo vreme, i nije se nimalo plašila.
     "Legla sam sa Svetim kraljem samo jednom", mirno je rekla, "što mi je i pravo, kraj Beltanskih vatri..."
     "Kako to misliš?" povikala je Mielin iza nje. "Dieda je morala da ode - Dieda je rodila dete!"
     "Nisam!" Talas tihih nagađanja se prekinuo kad je Dieda žurno prišla Vrhovnom druidu. "Naterali su me da pristanem na prevaru. Zamenjivala sam je kad se povukla da rodi dete, a kada se vratila, prognali su mene! Ona je vladala Šumskom kućom kao da je nedirnuta devica, ali to je sve bila laž!"
     "Ali ja sam oduvek služila Boginji, a ne Rimljanima!" uzviknula je Eilan, jer smirenosti je nestalo kad se pojavila opasnost po dete. Videla je da se u Bendeigidovim očima umesto pitanja javlja gnev. Narod se primicao da bi bolje čuo; razabirali su se glasovi čuđenja i proklinjanja. Od glasina o nemirima među Rimljaima svi su tinjali kao da će usplamteti od svake, i najmanje iskre. Ako im se obrati, da li će izazvati upravo onu propast koju je želela da izbegne tolikom patnjom?
     "Zašto bih ti verovao, kučko?" režao je otac. "Čitav tvoj život je bio laž!"
     Podigao je ruku da je udari. Utom se kroz krug druida probila ogromna prilika; Hju je, sa podignutim maljem, dolazio da je brani po poslednji put. No, između njih su se odmah našli sveštenici. Pre nego što je Hju stigao do Bendeigida, na svetlosti vatre su sinuli mačevi, postali purpurno crveni i ponovo se zarili. Nastavili su da ga ubadaju, ponovo i ponovo, i Hju, koji se još trudio da ide ka njoj, pao je bez zvuka.
     Hju bi napao i samog Vrhovnog druida, kad bi mi ovaj zapretio... setila se Eilan svojih misli. Na kraju je tako i bilo.
     "Nosite ga odavde", zadihano je rekao Bendeigid. "Oduvek je bio budala." Naglo se okrenuo i ščepao Eilan za ruku. "Da si bila prava, tražio bih od tebe da prizoveš Boginju da nas blagosilja. Ovako ćeš ti biti žrtva za Nju!"
     Zašto bih se bojala toga? Moj život odavno pripada Njoj, pomislila je Eilan dok ju je otac vukao preko kruga da bi je postavio kraj Gaja. Na to se iz naroda začulo mrmljanje. Od onih koji su čuli optužbe neki su želeli da smesta poteče krv, a drugi su mislili da je svetogrđe i dodirnuti Vrhovnu sveštenicu, ma kakav zločin da je počinila.
     "Eilan, možeš li da mi oprostiš?" tiho je upitao Gaj. "Nikada nisam bio dostojan tvoje ljubavi. Želela si da budem tvoj Sveti kralj, ali ja sam samo običan čovek..."
     Okrenula se i pogledala ga, i na njegovom izubijanom licu našla je plemenitost koje ranije nije bilo. Poželela je da može da ga zagrli, ali sveštenici su je čvrsto držali, a shvatila je i da njemu to nije potrebno; u njegovim očima više nije bilo onog večitog pogleda izgubljenog deteta. Mirno ju je gledao u oči, konačno pomiren sa samim sobom.
     "Vidim boga u tebi", rekla je silovito. "Vidim duh koji nikada neće umreti. Učinili smo ono što je bilo potrebno, i ako i nismo postupili onako dobro kako smo želeli, Gospin cilj je ipak postignut. Sigurno će nam biti dato da zajedno hodimo Zemljom leta neko vreme pre nego što se ponovo vratimo."
     "Nazvala si ga Svetim kraljem", promuklo je rekao Bendeigid, "i umreće kao takav."
     Gledala je kako Gavenova smirenost polako prelazi u čuđenje. Nastavio je da pilji u nju dok su mu prebacivali omču preko glave i dok su je stezali. Još pre nego što mu se mač zario među rebra, pogled mu je postao prazan, zauvek usmeren na nešto izvan sveta. Kad su ga odneli ka vatri, krv mu je još kuljala iz grudi.
     "Reci mi, sveštenice, kakve znake vidiš u ovoj žrtvi?" Eilan je posle vatre ponovo pogledala svog oca, i nešto u njenim očima nateralo ga je da ustukne, iako se nije ni pokrenula.
     "Vidim kraljevsku krv koja posvećuje tlo", rekla je mirnim glasom. "U ovom čoveku su se pomešali seme Rima i Britanije, a ti si ga zauvek vezao za zemlju predavši ga svetoj vatri."
     Duboko je uzdahnula. Glava ju je toliko bolela da je jedva mogla da gleda, ali to više nije bilo važno. Želela je da poslednje što je videla na ovom svetu bude sjaj u Gajevim očima. U ušima joj je tutnjalo. Osetila je da je obuzima trans, iako nije okusila sveto bilje, i čula je kako odzvanja glas koji nije bio njen.
     "Čujte me, Kornovi i Ordovici i svi vi iz ostalih plemena, jer ovo je poslednji put da sveštenica prorokuje sa ovog svetog brda. Sakrijte mačeve, ratnici, i odložite koplja, jer orlovi Rima će otići tek kada se deveta generacija rodi i umre. A kada odlete, zemlju će ostati da brane oni u čijim žilama će teći pomešana vaša krv i njihova!"
     "Lažeš! Mora da lažeš!" Bendeigidu se glas gotovo slomio. "Pogazila si svoje zavete!"
     Eilan je osetila da se spušta nazad u svoje telo; slepoočnice su je užasno bolele, ali odmahnula je glavom. "Nisam, jer Gaj je bio Godišnji kralj. Ti si učinio da tako bude, i stoga moja ljubav prema njemu nije bila greh!"
     Benedeigid se zanjihao, lica zgrčenog agonijom čoveka koji vidi kako se sva njegova uverenja ruše. "Ako je to što kažeš istina", povikao je, "Neka nam Boginja pokaže znak pre nego što te predamo vatri!"
     Još dok je govorio, Eilani se učinilo da joj je u glavi počela užasna grmljavina; iznenađena težinom, počela je da pada na kolena. Otac je pružio ruke, ali ona se spuštala sve niže, sve dalje od njega, dugim tunelom. Čula je svoje sve slabije otkucaje srca; potom su prestali, i bila je slobodna.
     Znači, Boginja me je ipak oborila, pomislila je. Ali to je bila njena milost, a ne gnev!
     U daljini je videla ljude pognute nad njenim nepokretnim telom. Ovo je bio kraj kakav je očekivala otkako je legla sa Gajem, ali uspela je da ga odloži dovoljno dugo da izgradi most između svog i njegovog naroda. Dvojica druida su pridržavali njenog oca; još je vikao, ali narod se okretao od njega, uplašenih lica, i polako su se razilazili niz brdo.
     Videla je sveštenike kako podižu telo koje je napustila i kako ga nose u oganj u kome je već goreo Gaj. Potom se okrenula od tog slabog svetla, ka sjaju koji se otvarao pred njom, blistavijem od vatre, lepšem od meseca.