13.

     Čim je ubedio Valerija da mu je nećaka bezbedna dok se Eilan stara o njoj u Šumskoj kući, Gaj je počeo da planira ponovni odlazak, pre nego što otac počne da ga gnjavi ženidbom. Otkako je ponovo video Eilan, bio je još odlučniji da se ne ženi nikakvom devojkom Rimljankom. Od smrti imperatora Tita i ustoličenja Domicijanovog, prilike su bile nestabilne, i Gaj je znao da njegov otac traga za saveznicima.
     Posle nekog vremena je izašao u grad. Jutro je bilo toplo i prijatno, ali sada su se na zapadu skupljali crni oblaci, i osećao je da mu hladan vetar mrsi kosu. Jednom mu je neki stari centurion rekao kako u ovoj zemlji postoje dva načina da se odredi kakvo je vreme: ako vidiš bregove, znači da će kiša; ako ih ne vidiš, znači da već pada. Čovek je pritom uzdahnuo, željan plavih nebesa nad Italijom, ali Gaj je sa zadovoljstvom udisao vlažni vazduh. Čim je pala prva kap kiše, Rimljani su požurili u zaklon. Samo je jedan čovek ostao nepomičan, kao i Gaj, lica okrenutog ka nebu.
     Nije se nimalo iznenadio kad je prepoznao Sinrika.
     "Hoćeš sa mnom na pehar vina?" Pokazao je ka vinariji gde su jednom već sedeli.
     Sinrik je odmahnuo glavom. "Hvala, ali neću. Više bih voleo kad bi mogao da kažeš da me nisi ni video. Zapravo, najbolje bi bilo kad bi kazao da nemaš predstavu kuda se ja krećem. Tako ne bih morao da te molim da lažeš."
     Gaj je podigao obrve. "Je li to neka šala?"
     "Voleo bih da jeste. Ne bih smeo ni da stojim i pričam sa tobom; ali svakako se možeš zakleti da si me slučajno sreo."
     "Ne brini", rekao je Gaj i osvrnuo se. Nalet vetra poneo je kišne kapi preko ulice, podižući oblačiće prašine kako bi koja pala. "Svi dobri Rimljani su lepo na suvom, i boli ih briga za dve budale koje stoje napolju na kiši! Slušaj, Sinriče, hteo sam da govorim sa tobom o Eilan..."
     Sinrik je iskrivio lice. "Molim te, nemoj mi to pominjati. To je izgleda bila najveća graška koju sam načinio ove godine; Lianon je bila strašno besna na mene. Nije bilo nikakve štete, ali ne pokušavaj da ponovo vidiš moju usvojenu sestru." Nervozno se osvrnuo. "Tebi to možda i ne bi smetalo, ali mene ne smeju videti da razgovaram sa oficirom legije. Ako se ponovo sretnemo, najbolje se pravi da me ne poznaješ... neću se uvrediti. Neko je konačno shvatio da još radim za Gavranove, i sinulo im je da mi dodir sa dobrovoljcima daje odličnu priliku da pravim nevolje kada dođe pravo vreme. I tako su me prognali, i ako me vide na dvadeset milja od nekog rimskog grada, biću osuđen na rudnike - ili na nešto gore - ako postoji išta gore. Zbogom!" Okrenuo se i pošao.
     Gaj je treptao za njim, jer tek sada je shvatio da Sinrik više ne nosi oznake Rima. Mora da je zato bio spreman da tako otvoreno govori. Još je smišljao šta da mu kaže kad je Sinrik skrenuo u bočnu ulicu i nestao, ostavljajući ga samog na kiši. Gaj je obuzdao poriv da pođe za njim. Ako je Sinrik istinski neprijatelj Rima, bolje da umre brzom smrću nego da dospe u rudnike olova Mendip.
     "Ne pokušavaj da ponovo vidiš moju usvojenu sestru."
     U glavi su mu odjekivale Sinrikove reči. Je li to, znači, kraj svih njegovih nada da će ponovo videti Eilan? Njegov otac i Sinrik svakako su bili u pravu. No, dok je prebacivao preko glave kraj ogrtača i polako polazio niz ulicu, kapi što su mu klizile po obrazima nisu bile samo kišne.

     Kaileja je zastala na ulazu u glavnu salu, trgavši se kad joj je do ušiju dopro kikot. Posle više od dva meseca usamljenosti, zaboravila je koliko buke prave žene kad ih je mnogo na okupu. Za trenutak je poželela da se okrene i pobegne natrag u usamljenost svoje šumske kolibe.
     "Tako znači, vratila si se", rekla je Dieda kad ju je konačno primetila. "Pitam se zašto, posle načina na koji se Lianon ponela prema tebi. Kad si nas se jednom oslobodila, mislila sam da ćeš zauvek ostati tamo!"
     "A zašto si ti još ovde?" upitala je Kaileja, pogođena. "Čovek koga voliš je na severu, i gone ga Orlovi. Zar ti nije mesto uz njega?"
     Na Diedinom licu je za trenutak planula srdžba, ali smesta ju je zamenilo nešto veoma nalik na očajanje.
     "Zar misliš da ne bih pošla istog časa kad bi me pozvao?" gorko je upitala. "Ali on je položio zavet Gospi od Gavranova, i ako ne mogu da budem prva u srcu čoveka koga volim, zareći ću se za sveštenicu i neću da imam nikakvog posla sa njima!" Glas joj je zadrhtao pa su se druge žene okrenule. Kaileja ju je sažaljivo gledala, zadovoljna što nikada nije bila zaljubljena.
     "Kaileja..." Eilid je žurila ka njoj. "Nadala sam se da ćeš se danas vratiti. Lianon je u svojim odajama. Pođi odmah tamo. Ona se nikada ne žali, ali znam da si joj nedostajala."
     Pravo joj i budi, pomislila je Kaileja dok je žurila preko dvorišta, zaklanjajući se šalom od kiše. Pa ona me je i oterala!
     Kao i uvek posle odsustvovanja, Kaileju je iznenadila Lianonina krhkost. Neće stići da ostari, pomislila je sada, gledajući je. Na njoj nije bilo upadljivih znakova bolesti, samo sve jača prozirnost, ali nagon izoštren učenjem sveštenice rekao joj je da Vrhovnu sveštenicu nešto proždire iznutra.
     "Evo me, majko", tiho je rekla. "Da li si želela da me vidiš?"
     Lianon se okrenula, i Kaileja je ugledala njene izbledele oči pune suza. "Čekala sam te", tiho je rekla. "Možeš li da mi oprostiš što sam te oterala?"
     Kaileja je odmahnula glavom, jer i njoj se grlo steglo, i brzo je prešla preko odaje kako bi kleknula kraj Vrhovne sveštenice.
     "Zar imam šta da opraštam?" upitala je slomljenim glasom, polažući glavu Lianoni u krilo. Osetila je da i sama plače dok joj je Lianon gladila kosu. "Nije ni trebalo da postanem sveštenica, uvek sam ti pravila samo probleme!" Kao da je taj blagi dodir po kosi iznenada počeo da slama zid koji je podigla oko onoga što je nekada davno poverila Eilani.
     "Nikad nisam mogla da ti kažem", šapnula je, "isprva nisam shvatala, a posle me je bilo stid. Ja nisam devica. U Eriu, pre nego što si me našla, napao me je jedan čovek..." Glas joj se prekinuo. Nastupila je tišina, a onda su mršavi prsti ponovo počeli da je glade po kosi.
     "Oh, malena, zar te je to mučilo? Mislila sam da ima nečeg, ali nisam htela da te ispitujem. Kad sam te povela iz Eruia, nisi ni postala žena. Kako si mogla da zgrešiš? Mi ne govorimo o takvim stvarima, jer ima onih koji ne bi razumeli. Moramo da čuvamo spoljašnji izgled. Zato sam te kaznila što si pomogla Eilani. Ali slušaj me, Kaileja, draga moja - šta god ti se desilo pre nego što si došla ovamo uopšte nije važno, pogotovo Boginji, a svakako ni meni, dok god obitavaš u Njenoj kući i služiš joj dobro i predano!"
     Još plačući, Kaielja je podigla ruke i zagrlila svoju pomajku. Uprkos povremenim prebacivanjima, sada je znala da je ono što oseća prema njoj duboko kao ljubav koju je mogla da oseti prema nekom muškarcu, mada je bilo druge vrste. A volela je i Eilan, čije saosećanje joj je pomoglo da se suoči sa davnim sećanjima. Ali barem joj nijedna od tih ljubavi neće smetati da održi zavete sveštenice.

     Ponekad, za vreme Kailejinog izgnanstva, kapi kiše sa streha Šumske kuće kao da su bolno udarale pravo u Eilanino srce. Gaj je otišao i ona ga više nikad neće videti, to joj je bilo jasno. Bilo je pravo olakšanje što su joj se mračne misli prekinule kad ju je Kaileja pozvala.
     "Vratila si se!" uzviknula je, prolazeći kroz vunenu zavesu na Kailejinoj sobi. "Niko mi nije rekao! Otkad si tu?"
     "Samo jedan dan. Bila sam sa Lianon."
     Eilan ju je zagrlila i uzmakla za korak da odmeri Kaileju od glave do pete. "Zaista ti nije škodilo." Bila je zdrava i preplanula, a tanka bora koja je ponekad kvarila plavi polumesec tetoviran između obrva sada je sasvim nestala. "Jesu li ti sasvim oprostili zbog mog zločina?"
     Kaileja se nasmešila. "Sve je zaboravljeno. Zato sam i poslala po tebe, dete. Ti si ovde već tri godine i dobro si učila. Došlo je vreme da odlučiš želiš li da istinski postaneš jedna od nas i da položiš zavete."
     "Zar je već toliko prošlo?" Bilo joj je teško da poveruje kako Mairina kći već ima tri godine, a njen stariji brat gotovo pet. A ipak joj se činilo da je ovde provela čitav život. Stari život je bio zaboravljen, a kada bi sanjala Gaja uvek je sanjala njegovu ruku preko svojih ramena i njegov tihi šapat. Nije mogla ni da zamisli da živi sa njim u svetu Rimljana.
     "Hoće li i Dieda sada položiti zavete?" Sve su bile svesne koliko je Dieda ogorčena zbog onog što je smatrala Sinrikovom izdajom, a sad kad je on još i prognan, ko zna hoće li ikada moći da se vrati. Njemu su i dalje na prvom mestu bili obuka za ratnika i osveta. Kao što je Gaju na prvom mestu njegov svet, pomislila je Eilan.
     "To se tiče samo nje i Boginje", strogo je rekla Kaileja. "Sada govorimo o tebi. Želiš li i dalje da ostaneš među nama, malena?"
     Dieda će položiti zavete, a i ja ću, pomislila je Eilan. A zašto da ne, kad nijedna od nas ne može da bude sa čovekom koga voli?
     "Da, svakako. Barem..." oklevala je malo, "ako me Boginja još želi, jer Ona zna da sam prvo volela muškarca."
     "To nije bitno", vedro se osmehnula Kaileja. "Boginja oprašta sve što ti se desilo pre nego što si položila zavete. Konačno sam rekla Lianoni šta mi se desilo kao detetu, i ona mi je rekla da je tako. Dugujem ti zbog tog velikog olakšanja, mila moja, i drago mi je što mogu i tebi da ga pružim!"
     "Ima i onih koji ne bi tako mislili", gorko je rekla Eilan.
     "Ne smeš dozvoliti da te to muči." Kaileja joj je položila dlanove na ramena i zagledala joj se u oči. Eilani se učinilo da tamne oči starije sveštenice liče na sveti izvor, u kome se mogu videti prošlost i budućnost.
     "Slušaj, mala sestro, i reći ću ti tajnu koja počiva u srcu Misterija. Svi bogovi, čak i sve boginje, svi su jedno, bez obzira zovemo li je mi Arianrod ili Katubodva ili Don. Svetlo Istine je jedno, ali mi je vidimo kao da se prelama kroz kristal ili prizmu, u mnogo boja. Svaki način na koji muškaci i žene vide svoje bogove - ili boginje - sadrži delić te istine. Mi iz Šumske kuće imamo preimućstvo da vidimo Boginju na mnogo načina, i da je zovemo mnogim imenima, ali znamo tu prvu i najveću od svih tajni: da su bogovi, ma kako ih zvali, Jedno."
     "Znači li to da su bogovi Rimljana isti oni bogovi i boginje kojima mi služimo?"
     "Tako je - zato urezuju u svoje oltare na našem tlu likove sa odlikama obeju strana. Ali činjenica je da mi iz Šumske kuće verujemo da, mada su bogovi svi Jedno, upravo mi poštujemo Boginju u njenom možda najčisitjem vidu, kao oličenje svih žena. I zato se zaričemo da ćemo joj služiti kao Majci, Sestri i Kćeri. Zato ponekad govorimo da vidimo lice Boginje na licu svake žene."
     Eilan je za trenutak bila ponesena Kailejinim rečima, a onda je osetila gnev. Ako su svi bogovi isti, što su se svi toliko naljutili kad je zavolela Rimljanina? Kaileja je prisustvovala njenom razgovoru sa Gajem i znala je šta ona oseća prema njemu. Kako može da kaže da ta osećanja neće biti važna pošto položi zavete? Ona su deo nje, sveta koliko i zanos kakav je ponekad osećala kad bi je obuzelo prisustvo Boginje, nalik na svetlucanje mesečine na površini svetog izvora.
     "Šta će se zahtevati od mene?"
     "Zareći ćeš se da ćeš zauvek ostati čedna, osim ako te izabere bog. Daćeš reč da nećeš nepromišljeno govoriti svete tajne nezaređenima, i da ćeš uvek ispunjavati volju Boginje i svakoga ko ti bude naređivao u neko od Njenih imena."
     Kaileja je zastala, gledajući je, i Eilan se setila koliko je voli, i koliko je ona zavolela nju i život u svetilištu. Pogledala je sveštenicu pravo u oči. "To ću se rado zareći..."
     "I dokazaćeš da gospodariš veštinama kojima smo te učile, i da je Boginja voljna da te prihvati. Jasno ti je da ne mogu da opišem kako to izgleda - jer kažu da je za svaku kandidatkinju zadatak drugačiji, pa ne bih mogla ništa da ti kažem čak ni da me zavet ne sprečava."
     Eilan je savladala drhtaj strepnje. Dok je živela u Kući devojaka naslušala se priča o kandidatkinjama koje nisu uspele pa su bivale otpravljene, ili bi, još gore, nestale. "Razumem, i spremna sam", tiho je rekla.
     "Neka tako bude", rekla je Kaileja. "U Njeno ime te pozdravljam kao kandidatkinju za sveštenicu." Poljubila je Eilan u obraz; Eilan se setila da je to isto učinla i jedna mlađa sveštenica kad je tek došla u Šumsku kuću. Dva poljupca su se za trenutak pomešala; zatreptala je, ošamućena osećanjem da se ponavlja trenutak koji je doživela već mnogo puta.
     "Pri punom mesecu pred Seman, izgovorićeš svoju zakletvu pred svim sveštenicama. Lianon i tvoj deda biće veoma zadovoljni."
     Eilan je piljila u nju. Svakako nije činila ovo njih radi! Kaileja je zatražila od nje da odabere, ali njena odluka je već donešena pod pritiskom porodice, a možda i drugih sila koje lebde negde u mračnim senkama van opažaja.
     "Kaileja..." šapnula je, pružajući ruke. "Ako se zareknem Boginji, to neće biti zato što sam kći i unuka druida, niti zato što više nikad neću videti Gaja. Tu mora da postoji nešto više."
     Kaileja ju je pogledala. "Kada smo se prvi put srele, činilo mi se da će te sudbina dovesti među nas", polako je rekla. "Sada to još jače osećam. Ali ne mogu da ti obećam da ćeš biti srećna, dete."
     "Ni ne očekujem to..." Eilan je savladala jecaj. "Samo da postoji neki smisao, neka svrha u svemu ovome!"
     Kaileja je uzdahnula i zagrlila je, a Eilan se oslonila o nju, osećajući da joj stisak u grlu polako popušta dok joj je starija žena gladila kosu.
     "Uvek postoji smisao, mila moja, mada može dugo potrajati dok ga shvatimo - to je sve čime mogu da te tešim. Da Boginja ne zna šta radi, šta bi se desilo sa svetom?"
     "To mi je dovoljno", šapnula je Eilan, osluškujući otkucaje Kailejinog srca, čvrste i spore. "Ako imam i tvoju ljubav."
     "Imaš je..." Kailejin glas je bio gotovo nečujan. "Volim te kao što je Lianon volela mene..."

     Pun mesec je gledao sa nebesa kao oprezno oko, kao da je lično Arianrod odlučila da posmatra svečanost. Kad je zamrla pesma sveštenica koje su je dovele ovamo, Eilan je osetila da joj ruke obuzima jeza, mada je noć bila topla. Da li se nadala kiši? Ne bi bilo razlike; kad bi druidi dozvolili da vremenske prilike utiču na njihove svečanosti, ne bi imali neku naročitu religiju. Znala je da bi trebalo da joj je milo što su nebesa odlučila da blagosiljaju njeno posvećenje, ali od mesečine se osećala nelagodno.
     Barem će joj svetlost olakšati da prati stazu, a sveštenice su tražile od nje jedino da prođe kroz šumu nazad do hrama, što joj se nije činilo naročito teškim. Rešena da sve što pre obavi, Eilan je požurila u senke ispod drveća, dalje od nepomičnog mesečevog pogleda.
     Hodala je možda onoliko koliko je potrebno da se isprede lakat vunene niti, a onda je shvatila da se izgubila.
     Okrenula se, pazeći na disanje. Možda je ovo prva proba naučenog - da se vidi može li da upotrebi unutrašnja čula kako bi našla put. Upila je mirnu snagu zemlje ispod sebe - barem to se nije promenilo. Mesec i zvezde brujali su od energije nad njom, i kada se otvorila kako bi postala stub koji ih vezuje, pravilno dišući sve dok nije znala da se nalazi u središtu vaseljene, strah je nestao.
     Opet je otvorila oči. Panike više nije bilo, ali mesečina koja je prodirala kroz lišće kao da je dolazila iz svih četvrti istovremeno, i nije imala pojma u kom pravcu se nalazi hram. Ipak, ako odabere jedan pravac i pođe njime bez skretanja, pre ili kasnije će izići iz šume. Pričali su joj da su nekada ostrva bila potpuno prekrivena šumama, ali sada je bilo mnogo puteva, pašnjaka i njiva. Sigurno neće dugo potrajati dok sretne nekoga ko će joj pokazati put.
     Tiho pevušeći, pošla je napred, i tek kasnije je shvatila da peva pesmu kojom sveštenice pozdravljaju izlazak meseca.
     Dok je hodala, prigušeni mesečev sjaj je izmenio svet, i sad je shvatila zašto ju je to uplašilo. Svaka grančica bila je oivičena srebrom; lišće je svetlucalo, a svaki kamičak se presijavao... ali sada je Eilan shvatila da vidi još nešto osim mesečine. Svaka živa stvar u šumi imala je svoj sjaj - koji je rastao sve dok nije videla podjednako dobro kao na dnevnom svetlu. Ali nije bio dan, jer svetlo nije bacalo senke, nego je bilo rasuto, tako da su boje šume sijale kao tamni dragulji. Stresla se kad je shvatila da je nekako prešla granicu koja odvaja ljude od Drugog sveta.
     Zaista je bilo onako kako su joj govorili: Zemlja Živih i svet ljudi leže kao nabori na plaštu, i tamo gde se dodiruju lako se može preći iz jednog u drugi svet. Ili se ponekad svetovi gotovo stapaju - u ovakvim trenucima, kada sveštenice pevaju svete pesme.
     Šuma u koju je ušla bila je puna hrasta, leske i trnja kao i svaka druga. Sada joj je neko drveće izgledalo poznato, ali drugo je pripadalo njoj nepoznatim vrstama. Kraj nakrivljenog hrasta primetila je drvo srebrnaste kore, sa malim zlatastim cvetovima. Oskoruša je nosila istovremeno i bele cvetove i zrele crvene bobice, mada je u ljudskom svetu vreme cvetanja prošlo a bobice još nisu počele da zru.
     Vazduh je bio ispunjen teškim mirisom cveća. Sad kad je mogla da vidi kuda ide, koračala je sa više pouzdanja, i od divljenja je gotovo zaboravila zašto je došla ovamo. Bila je nejasno svesna da ovo otupljivanje čula možda predstavlja najveću opasnost, i pokušala je da se seti svog cilja. Neodređeno osećanje dužnosti, jače od svakog drugog, nateralo ju je da se zaustavi na maloj čistini gde su breze i oskoruše šuškale na mirisnom povetarcu, nalik na devojke što gledaju svečanost. Zatvorila je oči.
     "Gospo, pomozi mi! Moći što obitavaš na ovom mestu, ja te poštujem..." tiho je rekla. "Učini mi milost, pokaži mi kuda da pođem..."
     Kad je opet otvorila oči, ugledala je između drveća širok prolaz oivičen grubim kamenjem. Pošla je tuda, koračajući lakim korakom koji su devojke učile da koriste na svečanostima. Put je prolazio između dva visoka stuba prošarana spiralama i zavijucima. Iza njih je ugledala jezerce koje se presijavalo kao da odražava svetlost skrivenog meseca.
     Jedva se usuđujući da diše, Eilan je prošla između kamenova i zagledala se u jezerce. To je svakako znala, jer jedna od prvih veština koju je naučila bila je da gleda u činiju sa vodom. Površina jezerca se ustalasala od iznenadnog vetra, a kada se umirila, shvatila je da je činija u poređenju sa ovim jezercem isto kao i sveća u poređenju sa suncem.
     U dubini je ugledala more, smaragdno i safirno pod nebom nalik na prozirno plavo staklo. Dok je gledala, jezerce, šuma i stenje su nestali i sada je lebdela nad talasima kao ptica na krilima. Vode su zapljuskivale ostrvo sa liticama od crvene stene, prošarano belim hramovima okruženim gajevima mračne šume. Na najvišem bregu stajao je hram veći od svih ostalih, s krovom koji je sijao poput zlata.
     Eilan se spustila niže, i ugledala ženu u belom kako šeta bedemom, zagledana u more. Imala je zlato oko vrata i ruku, zlatnu traku oko čela, a kosa joj je bila kao plamen, ali imala je Kailejine oči. Iz hrama je izišao mladić i kleknuo pred nju, proslonivši čelo o njen trbuh. Dok ga je sveštenica blagosiljala, Eilan je ugledala na njegovim podlakticama tetovirane zmije. Činilo joj se da čuje pesmu, tihu kao kiše kapi:

     Avaj za zemlju iza talasa,
     Avaj što ne beše za nju spasa,
     Avaj za znanjem Boginjina glasa...

     Dok je pesma zamirala, prizor se promenio. Činilo joj se da je prošlo mnogo godina. Središte ostrva iznenada je eksplodiralo u ogromni stub usijanog plamena, a vode su se podigle kao zid od zelenog stakla i progutale i drveće i hramove i sve ostalo. Još dok je ostrvo tonulo, flota brodova pohitala je što dalje odatle, lebdeći preko vode kao uplašeni galebovi. Pošla je za jednim od njih, sa zmajevima na jedru, koji je sekao talase ka severu sve dok srebrnasta izmaglica nije zaklonila sunčev sjaj, a more je postalo sivo i zeleno kao ono koje je poznavala.
     Sada je ponovo ugledala kopno, bele litice i travnate visoravni. Letela je preko brda i dolina i stigla na visoku, prostranu ravnicu gde su duge kolone ljudi vukle debelu užad, tegleći ogromno kamenje. Deo kruga se već video i lako je mogla da zmaisli ostatak. Dovoljno često je slušala opise Plesa Divova tako da je mogla da prepozna upravo taj kameni krug. Čovek koji je upravljao radovima ličio je na njenog oca, a pomagao mu je mladić nalik na Gaja, niži i tamnoput kao Silur, ali pun moći. Taj drugi pokazao je ka krugu, i ugledala je na njegovim podlakticama tetovirane zmajeve kako se talasaju sa svakim pokretom mišića.
     Vetar je zanjihao visoku travu ravnice, a kada je uminuo, prizor se ponovo izmenio. Opčinjena, Eilan je pratila jednu sliku za drugom. Boje i oblici su se menjali kad god bi u zemlju došao neki novi narod. Ali stalno je prepoznavala po neki izraz ili pokret - dedine prste na harfi; Lianoninu kraljevsku ljupkost; pa čak i sebe, posađenu u kočije kao da je kraljica. Kraj nje je jahao visok muškarac, i znala je da joj je njegov dodir otvorio pristup moćima koje je posedovala.

     Sve što je bilo uvek će biti;
     Zmaj će iz mora izroniti;
     Samo mudrost će te osloboditi...

     začuo se jasno glas odnekud van sveta.
     Poslednja slika prikazivala je granitni breg prekriven crvenim vresom. Hladni istočni vetar duvao je sa mora, talasajući trave. Na tom vetrovitom mestu pravo drveće raslo je samo duž mesta gde je ostrvo bilo okrenuto ka stenovitom kopnu. Tek što je shvatila da vidi ostrvo Mona, prizor se promenio, i Eilan je ugledala ljude svoje rase, obučene u belo, i žene u haljinama tamnim kao ponoćno nebo; lica su im bila mračna dok su dodavali drva na ogromne lomače.
     Za trenutak nije shvatila. A onda se na obali preko puta ustalasalo svetlo. Zatreptala je i prepoznala oklope Rimljana. I ljudi sa Mone su ih videli, i lomače su iznenada zaplamtele. Sveštenice su plesale sve bliže obali, a senke su im se divlje grčile dok su bacale čini vrištavim glasovima. Rimljani su neko vreme oklevali i oficiri su ih grdili, a onda su prvi redovi ušli u vodu. Plićak se zapenušao dok je legija prelazila preko njega. Izišli su potpuno mokri, ali mačevi su im se crveno presijavali zbog vatri. Mračno i precizno gonili su druide, i uskoro su im mačevi bili još blistavije crveni od krvi onih koje su našli.
     Potom je neko vreme vladala tišina. Sve slabije vatre ustuknule su pred sivim praskozorjem. Gavranovi su se već jatili oko leševa. Dok je Eilan gledala, iznenada su uzleteli, grakćući, i nebo se zacrnelo od njihovih krila.

     Dok Orlovi lebde, spava Zmaj,
     Kad Gavrani prhnu, suzu mi daj,
     gde mržnja padne, nije kraj...

     Dok je slušala pesmu, srce joj se grčilo od tuge, i od suza je jedva videla dalje.
     Kad se smirila, opet je stajala kraj jezerca, ali više nije bila sama. U vodi je preko puta svog odraza videla još jedan, i kad je podigla pogled ugledala je muškarca ogrnutog kožom šarenog bika, i sa kapom krunisanom sokolovim krilima i jelenskim rogovima. Raširila je oči, jer tako su se druidi oblačili samo za najsvetije svečanosti.
     "Gospodaru..." obratila mu se sa puno poštovanja, "ko ste vi?" Za trenutak joj je ličio na dedu, ali sad je videla da je mlađi, uprkos prosedoj bradi, a u očima mu je sijala mudrost i moć kakve se kod smrtnika mogu samo naslutiti.
     Ovakav je Ardanos trebalo da bude! pomislila je, setivši se kako je ponekad za vreme svečanosti naslućivala u Lianon veliku sveštenicu. Ovo je bila stvarnost.
     On joj se nasmešio, i učinilo joj se da se oko njih pojačala svetlost, toliko da je i jezerce sinulo. "Bio sam u mnogim obličjima, i imao sam mnoga imena. Bio sam Sunčev Soko, i Beli Pastuv, Zlatni Jelen, Crni Vepar. Ali ovde i sada sam Merlin od Britanije."
     Eilan je progutala knedlu. Slušala je o ovome dok je učila, jer Merlin je nekada bila titula Vrhovnih druida. Ali duša kojoj je to ime istinski pripadalo nije se javljala u svakom naraštaju, i govorilo se da ga i na Drugom svetu sreću samo najveći druidi.
     Liznula je usne. "Šta želiš od mene?"
     "Kćeri Svetog Ostrva, hoćeš li služiti svom narodu, i svojim bogovima?"
     "Ja služim Gospi od Života", smireno je odgovorila. "I činiću po Njenoj volji."
     "Ovo je čas predznaka, kada se susreću mnoge staze, ali samo uz tvoj pristanak, jer put koji se otvara pred tobom zahtevaće da daš sve, a ako pođeš njime nećeš dobiti mnogo razumevanja ni nagrade." Pošao je oko jezerca.
     "Šta znaci kažu, za šta je dobar ovaj čas?" Kad joj je prišao bliže, potpuno ju je savladala snaga njegovog prisustva. Bilo joj je milo što je po starim pričama znala šta treba da kaže.
     "Dobar je da se postane sveštenica na stari način", blago je rekao on. "Pričali su ti da sveštenica mora da bude telesna devica, ali to nije tačno. Sveštenica Boginje podaje se u svoj čas i svoje doba, i kada moć prođe kroz nju, ostaje svoja. Ona daje, ali nikad je niko ne uzima. Ona je pokretač koji posvećuje Svetog Kralja, kako bi mogao da prenese blagoslov na svoju kraljicu, i da se život u zemlji obnovi."
     "I to želiš od mene?" Eilan je shvatila da drhti. "Kako to da učinim? Ne znam kako se to..."
     "Ne ti, nego Boginja u tebi." Eilani je zastao dah kad joj se nasmešio. "Dužnost mi je da probudim Nju."
     Otkopčao je kožu, i kad je kruto pala na tlo Eilan je shvatila da je ispod nje nag, i videlo se da je svakako i bog plodnosti. Zagladio joj je pramenje koje joj se kovrdžalo na slepoočnicama, a njoj se učinilo da bi jednostavno pala da nema njegovih snažnih ruku da je drže. Onda se sagnuo da je poljubi u čelo.
     Boginjo! kriknula je njena duša, i osetila je kako se u njoj pali svest pretvorena u beli plamen, hitajući naniže, kad joj je poljubio usne, pa grudi, i kad je kleknuo da joj blagosilja matericu. Tog trenutka je kao nikada ranije bila svesna svoje srži, ali u isto vreme je znala da je njena ličnost pretopljena u Drugo, i nije znala je li to Prisustvo deo nje ili je ona deo njega, ili Nje. Nesumnjivo je znala jedino da više nije sama, u smislu koji je prevazilazio čak i utehu Gajevog zagrljaja.
     Plamtela je a nije izgarala, i činilo joj se da glas koji čuje peva u tonu plamena.

     Neprijatelja koga želiš da pokoriš, prvo moraš voleti...
     Zakon koji želiš da ispuniš, prvo moraš poreći...
     Ono što želiš da zadržiš, sada moraš dati...
     Tako ćeš steći pobedu...
     Kćeri druida, kroz tebe će se ponovo roditi Zmaj.

     U svesti su joj plamtele slike krvi i lepote, bitaka i kamenih gradova i visoko brdo nad kopnenim morem, vatra i mač i konačno plavokosi muškarac sa Gajevim očima koji je jahao u bitku noseći na štitu Gospin lik.
     "Hoću!" začula je svoj odgovor. "Ali ne ostavljaj me samu..."
     "Kćeri, ja sam uvek ovde", začuo se odgovor. "Ti si Moja, od razdoblja do razdoblja, dok god Vreme traje."
     Znala je da je ranije već čula te reči, da je ovo samo obnavljanje drevne veze, ali ljubav koja ju je zapljuskivala prevorila se u more u kom se davila, svetlost u kojoj je nestajala sva svest.
     Sledeća svesna pomisao joj je bila da lebdi u hladnoj vodi. Osećala je oko sebe tamno drveće, i mesečinu, i sledećeg trenutka su je uhvatile mnoge ruke i podigle je na obalu. Začuđeno je zažmirkala kada je shvatila da leži kraj jezerca za kupanje, načinjenog na potoku ispod Kuće devojaka.
     Pokušala je da govori, ali nije mogla. Tek tad je shvatila da je ono što joj se desilo bilo Misterija, suviše duboka da bi se izgovorila, čak i ovde. I pitala se kako to da ne vide, jer Božanska Vrelina još je plamtela u njoj, i koža joj se osušila istog časa kad su je izvadili iz vode. Žene su je ćutke obukle u novu lanenu haljinu, obojenu tamno plavo, boju koju nose sve zaklete sveštenice.
     "Putovala si između svetova; videla si svetlo bez senke; pročišćena si..." rekao je glas koji je Eilan prepoznala kao Kailejin. Podigla je pogled, ali pred njom je stajala žena koju je videla kako šeta bedemom. "Kćeri Boginjina, ustani, da te sestre pozdrave..."
     Sveštenice su joj pomogle da se digne na noge, a onda su zaostale dok je Eilan išla sa Kailejom stazom što vodi ka Svetom gaju.
     Pod svetlošću baklji koje su plamtele među drvećem, Eilan je videla Lianon kako čeka, i Eilid kraj nje. Do njih je stajala Dieda, očiju ogromnih i ošamućenih, i Eilan je znala da su sigurno i njene takve; kosa joj je visila u mokrim pramenovima. Šta li se njoj desilo? upitala se Eilan. Pogledi su im se sreli, i sve ograde nastale između njih poslednjih godina sad su iščezle; znale su jedino da su sada sestre.
     Drago mi je što ćemo zajedno položiti zavete... pomislila je Eilan. Proba je uvek bila ista, ali svakoj sveštenici su bogovi slali vizije po svojoj volji. Dieda je verovatno našla muziku. Pogledala ju je, i učinilo joj se da joj se iz Diedinih očiju smeši Boignja.
     Eilan se osvrnula i videla da su sve tu - Mielin, Eilid i ostale koje su učile sa njom protekle tri godine. Ali na licu svake žene videla je odraz svetlosti Drugog sveta, a kod nekih i više, nagoveštaj lica koja je videla u vizijama, uvek drugačijih a ipak uvek istih.
     Zašto se muškarci plaše smrti kad ćemo ponovo živeti? upitala se Eilan. Po učenju druida, duša može da poprimi mnoga obličja tokom kruženja godina, i uvek je smatrala da veruje u to, ali sada je znala da je to istina.
     Sad je konačno razumela Kailejinu ozbiljnsot, i svetost koju je, uprkos krhkosti i odsutnosti, osećala u Lianon. I one su bile tamo gde i ona, i nikakva smrtnička nezgoda nije mogla da izmeni tu istinu.
     Slušala je svečane reči kao u snu, i bez oklevanja je položila sve zavete, jer je najvažnije obećanje, ono koje uključuje i nadvišava sva ostala, već dala Boginji u Drugom svetu. Krv joj je još pevala u venama, a svetlost Gospe joj je poigravala u pogledu, i jedva je osetila ubode trna dok su joj između obrva tetovirali plavi polumesec koji ju je označavao kao sveštenicu.