3.

     Obitavalište sveštenice Proročanstva bilo je kvadratno, nalik na oltar, okruženo pokrivenom verandom i malo izdvojeno od ostalih zgrada unutar zidova Vernemetona. Iako je običan svet čitavo mesto nazivao Šumskom kućom, zapravo je to bilo čitavo selo sa brojnim zgadama međusobno povezanim pokrivenim prolazima. Između njih su se nalazile bašte i dvorišta, pa je sve zajedno ličilo na lavirint. Samo je obitavalište Vrhovne sveštenice bilo izdvojeno od ostalih, baš kao što je samo ona bila okružena potpunom jednostavnošću koju je teže održati nego najstroži ritual.
     Kada je Vrhovni druid Ardanos stigao, unutra ga je uvela sveštenica na dužnosti, visoka i crnokosa žena po imenu Kaileja. Bila je obučena slično Vrhovnoj sveštenici, u haljinu od tamno plave tkanine, ali Lianon je oko vrata i ruku imala ukrase od čistog zlata, a Kaileja je nosila srebro.
     "Možeš da ideš, dete", rekla je Lianon Kaileji.
     Ardanos je sačekao dok Kaileja nije navukla za sobom zavesu umesto vrata, a onda se nasmešio. "Ona više nije dete, Lianon. Mnogo je zima prošlo otkako si je dovela u Šumsku kuću."
     "Imaš pravo, izgubila sam pojam o vremenu", odgovorila je Lianon.
     Druid Ardanos je mogao mirno da zaključi kako je ona i dalje veoma lepa žena. Poznavao ju je već mnogo godina i verovatno mu je bila najbliži preostali prijatelj po godinama. Kada je bio mlađi, to ga je koštalo mnogo besanih noći; sada je već zašao u godine i vrlo retko se prisećao koliko ga je nekada uznemiravala njena lepota.
     Sve sveštenice u Šumskoj kući Vernemeton, Najsvetijem gaju, bile su birane po lepoti koliko i po ostalim odlikama. To ga je uvek čudilo. Mogao bi da razume da jedan bog želi da ga služe lepe žene, pogotovo ako je u pitanju neko bezvredno rimljansko božanstvo, ali da Boginja želi oko sebe lepotice, to se nije slagalo sa onim što je znao o ženama.
     Kraj vrata je stajao div po imenu Hju, sa buzdovanom u ruci, spreman da smesta prospe mozak svakome - čak i samom Vrhovnom druidu - ko bi pokušao da podigne ruku na Vrhovnu sveštenicu ili da joj se grubo obrati. Ardanos, naravno, nije smerao ništa slično; Hjuovo prisustvo je jednostavno garantovalo Lianoninu bezbednost i omogućavalo joj slobodu da razgovara sa posetiocima, što ostalima nije bilo dozvoljeno.
     Ardanos je bio svestan da ne izgleda dovoljno produhovljeno za jednog Vrhovnog druida, kao i da nije otelotvorenje Merlina od Britanije. Ali tešio se mišlju da ni Lianon više ne liči mnogo na otelotvorenje niti proročicu Velike Boginje mudrosti i inspiracije. Bila je ljupka i nežna i lice joj je bilo produhovljeno, ali po svemu ostalom bila je žena u godinama, mada joj je kosa bila toliko plava da je bilo prosto nemoguće primetiti sede vlasi koje je svakako imala. Njena tamna haljina padala je u krutim i nezgrapnim naborima. Čvrsta ramena počela su da se opuštaju od umora. Ardanos je mnogo više osećao sopstvenu starost dok je gledao njenu.
     Poslednjih godina, kad je počela da je sustiže starost, Lianon je počela da nosi veo, kao i većina starijih žena, osim kad bi joj kosa bila raspletena zbog rituala. Pa ipak, razmišljao je Ardanos, već dvadeset godina - a on ju je poznavao gotovo sve to vreme - lice ove žene bilo je središte njihove vere, a preko njenih usana prelazile su, ako ne bukvalno reči bogova, onda reči koje su tumačili sveštenici Proročanstva.
     I zato je možda i ostalo nešto božansko na njenom ostarelom licu, neki pečat onoga što se zadržava kao miris. Možda su joj to ostavila mnoštva ljudi pred kojima se pojavljivala kao sama Boginja; za njih ona nije bila samo simbol vere, nego Boginja lično - plemenska Devica-Majka, Gospa od Zemlje od krvi i mesa.
     Lianon je podigla glavu. "Ardanose, zuriš u mene dovoljno dugo da se pomuze krava! Jesi li došao ovamo da mi kažeš nešto, ili da pitaš? Pričaj, čoveče! Najgore što mogu je da odbijem. A kada sam mogla tebi nešto da odbijem?"
     I to su reči božanstva, pomislio je Ardanos, zadovoljan što može cinizmom da suzbije raspoloženje koje je postajalo sve mračnije.
     "Oprosti mi, Gospo Svetosti", skrušeno je rekao. "Misli su mi odlutale."
     Video je da se iznenadila pa je opet ustao, nemirno prešao nekoliko koraka i naglo progovorio: "Zabrinut sam, Lianon; čuo sam glasine iz Deve, i to ni manje ni više nego od prefektovog sina; Rim će možda povući svoje legije. To je već treći put da čujem nagoveštaje, i sigurno postoji mnogo ljudi koji su spremni da urliču 'Dole Rim!', ali..."
     "Suviše mnogo onih koji bi da urliču i koji pronose glasine sada očekuju - ili se bar nadaju - da ćemo ustati da urličemo sa njima. Ne verujem u te tvoje glasine", oštro je rekla Lianon. "Ali ako i bude tako, sigurna sam da ćemo preživeti bez njih. Zar se nismo baš za to molili još otkako je Karaktakus okovan prošao ulicama Rima?"
     "Imaš li predstavu kakav bi haos tada nastao?" upitao je Ardanos. "Isti ti koji urliču 'Dole Rim'..." očito mu se metafora jako dopala.
     "...svakako ne razumeju šta će se desiti ako im se želja ispuni", dopunila ga je Lianon.
     Kako me dobro poznaje, pomislio je Ardanos. Čak i sada dopunjavamo misli jedno drugom. Ali nije želeo da se sada zabavlja dopunjaljkama.
     "Takvo raspoloženje postoji još otkako je Cezar osvajanjem Britanije stekao slavu koja mu je bila potrebna da zavlada Rimom! Čak i sada očekuju od nas, iz Svetog gaja, da se pridružimo njihovim uzvicima", rekao je, "i neće razumeti naše ćutanje. Sad me najviše brine mogućnost izbijanja nemira za Beltan..."
     "Ne, mislim da će Beltan proteći sasvim mirno", rekla je Lianon. "Ljudi dolaze radi zabave, vatre i svečanosti, i svega ostalog. Da dolazi Samen, to bi bilo..."
     "Ovi poslednji kulučari samo su pogoršali stvari", rekao je Ardanos. "Uzeli su trideset Bendeigidovih ljudi, sve robove oslobođene kada je prognan, i čak i njegove slobodnjake. Prognan!" gorko se nasmejao. "On nema pojma koliko je sreće imao; samo mu je zabranjeno da živi u krugu od dvadeset milja oko Deve! A još nije saznao sve o kulučarima, a kada sazna - pa, i ranije me je nazivao gorim imenima od izdajnika; njegovo nadevanje imena mi ne smeta. Imam dozvolu da održim Beltanske svečanosti - išao sam kod samog Macelija Severusa i zamolio ga za dopuštenje da se održi miroljubiva svečanost - isto kao i proteklih sedam ili osam godina - u ime Cerere, i pošto me on poznaje i veruje mi neće poslati legionare da paze da se stvari ne otrgnu kontroli ukoliko bismo - da tako kažem - odlučili da umesto toga poštujemo Marsa."
     Lianon je uzdahnula, i znao je da se priseća onih dana krvi i vatre kada je Boudika žrtvovala muškarce Boginji kako bi osigurala pobedu. Svi su tada bili tako mladi, tako sigurni da će hrabrošću i oštrim mačevima povratiti dane slave.
     "Ako bude bilo nemira", rekao je Ardanos, "čak i najmanjih, znaš dobro koliko i ja da će ovaj deo zemje biti rastrgnut na komade. Ali kako sam mogao znati da su njihove legije upravo izmarširale i uzele za kuluk trideset ljudi da istrunu u onim prokletim rudnicima Mendipa?"
     Ali mogao je da zna; on bi trebalo da zna sve što Rimljani nameravaju, čak i pre nego što to oni sami saznaju. Morao je da uvek bude speman za naredni incident, kakav god bio.
     "Otkazivanje svečanosti u poslednji čas verovatno bi stvorilo nemir i tamo gde ga nije bilo", rekla je Lianon. "Hoćeš li da pokušam? Je li bilo nekih problema, reakcije na uzimanje kulučara?"
     "Nisam siguran", rekao je Ardanos. "Izgleda da je neko pokušao da udesi da prefektov sin... nestane."
     "Prefektov sin?" Lianon je podigla tanku obrvu kao da se pita kome je do toga stalo. "Iz protesta, ili da bi naše ljude uvukli u nevolju? Zar ne bi više ličilo na Bendeigida da pobije ljude koji su došli po kulučare?"
     "On je našao momka na dnu jame za veprove i spasao mu je život, i dečko je sada gost u njegovoj kući."
     Lianon se zagledala u njega, a onda je prsnula u smeh. "A tvoj zet ne zna koga gosti?"
     "Momak dovoljno liči na Silure, odakle mu je majka, da bi prošao kao jedan od naših, i dovoljno je oprezan da se ne oda. Ali moraće još da se leči pre nego što pođe na put. Ako se išta desi tom mladiću koji do sada, koliko ja znam, nije učinio ništa ni dobro ni loše, jasno ti je koliko i meni ko će biti okrivljen za to. Krivili su nas za sve drugo, još od opsade Troje, kao i za činjenicu da su legije ovde a ne u Galiji, gde im je mesto. To traje još od vremena obogotvorenog Julija - neka bi počivao u miru", dodao je uz surov osmeh i Lianon je bila sigurna da zapravo misli sasvim suprotno.
     "Ipak, postoji opasnost od pobune", rekao je on. "Ti to ne vidiš, jer si tu gde si; ni ja ne vidim mnogo, jer već dugo živim među Rimljanima. Ali posao mi je da pratim vetrove. Da vidim znake i predskazanja. Na primer - gde gavranovi lete u ponoć; govorim o tajnom udruženju koje obožava Gospu od Bitaka."
     Na to je morala da se nasmeje. "Oh, Ardanose! Ti poluludi starci koji prinose žrtve Katubodvi, predskazuju i traže predskazanja u utrobi mrtvih ptica - isto kao i legije sa svojim kokošarnicima - niko nikada nije obraćao nikakvu pažnju na njih."
     "Takvi su nekada bili", rekao je Ardanos. Prijalo mu je što će moći da kaže Lianon nešto što dosad nije znala. Nekada davno sveštenice su bile ravne druidima na svim savetovanjima, ali od pada Mone naučile su da se prikrivaju kako bi preživele. Povremeno je čak Vrhovni druid morao da deluje samostalno. Ardanos se ponekad pitao da nisu preterali u tome - da li bi sveštenice možda bolje sprovodile odluke Saveta kad bi učestvovale u njihovom donošenju. Tada se ne bi osećao tako sam pred svakim problemom.
     "Takvi su bili još pre tri godine. A sada odjednom, umesto matorih vračeva-pogađača, pretvorili su se u skupinu mladića, svi su odreda ispod dvadeset jedne godine, od kojih je većina rođena na Svetom ostrvu, i koji misle da su otelotvorenje Svete Grupe..."
     "Ta deca! S obzirom na to kako su rođeni, to me ni ne čudi." Lianon se namrštila kad je počela da shvata.
     "Baš tako", nastavio je Ardanos. "Onaj dečko kog je Bendeigid usvojio, Sinrik, jedan je od njih, a moj zet, koji je oduvek bio pomalo fanatik, nije propustio priliku da uputi dečaka u svoja politička shvatanja!"
     Lianon je prebledela. "A kako se to desilo, ako smem da pitam?"
     "Nisam mislio da će biti imalo bitno; to je bilo pre nego što se moja kći Reis udala za Bendeigida, onda ga još nisam tako dobro poznavao. Kad sam shvatio koliko nevolja svaki od njih dvojice može da izazove, bilo je već prekasno. Sinrik je rešen da nastavi tamo gde je njegov poočim stao. Zajedno sa Bendeigidom uspeo je da pronađe većinu ostalih mladića - a bili su tu i Gavranovi, sa imenom i organizacijom spremnim za upotrebu... Ako se išta desi meni ili tebi..." Zavrteo je glavom i iskrivio lice. "Ko će ih sprečiti da pokušaju da se osvete Rimu za sudbinu svojih majki? Narod ovde oko jezera već ih smatra za ovaploćene heroje."
     "Što bi i mogli da budu", rekla je Lianon.
     "Najgore je što tako i izgledaju", gunđao je Ardanos.
     "Ja sam rekla da bi ih sve trebalo udaviti, sećaš li se, a ne samo devojčice", rekla je Lianon, savladavši se. "Ma koliko okrutno zvučalo, to bi nas poštedelo ovih nevolja. Ali bilo je nekih koji su imali druge ideje; bili su mekog srca, ili su, kao Bendeigid, želeli da odgaje dečake tako da osvete sveštenice. I tako su još u životu i već je dvadeset godina prekasno da se porekne njihovo postojanje. Sada ne bih mogla da kažem ni da nemaju prava na osvetu."
     To nikako, pomislio je Ardanos. Ne sme joj nikada reći da je Lianonina reč njena reč, ili reč sveštenika, a ne reč same Boginje. Ne sme je podsetiti da se Lianonina reč nikada nije ni po čemu bitnom razlikovala od odluke Saveta druida, ili reči Boginje - ako ona uopšte i postoji, cinično je pomislio, a i tada je odavno prestala da mari za svoje poštovaoce ili da im pomaže, kao i bilo kom drugom, osim, možda, svojim sveštenicama.
     "Nisam ni pomislio da se uplićem", oprezno je rekao. "Samo te podsećam... zašto ne sedneš? Tvoj čuvar me jako sumnjičavo posmatra... rekao sam samo da ako Boginja odgovori na tvoje molitve za mir, ona u istom času čuje a ne mari za molitve većine naroda za pobunu ili rat. Koliko dugo će Ona slušati tvoje molitve a ne njihove? Ili da budem otvoreniji", mada ne dovoljno otvoren, pomislio je, "oprosti mi, ali ti više nisi mlada - šta će biti onog dana kada prestaneš da služiš Boginji?"
     Kad bih barem mogao da joj kažem istinu. Grlo mu se steglo od strasti za koju je mislio da je davno zaboravljena. Ona i ja slabimo zbog godina, ali Rim je još jak. Ko će naučiti mlade kako da sačuvaju naše drevne običaje dok i Rim ne ostari, i dok naša zemlja ne pripadne ponovo nama?
     Lianon je konačno sela i pokrila lice dlanovima. "Zar misliš da nisam razmišljala o tome?"
     "Znam da jesi", rekao je. "I znam do kakvog si zaključka došla. Možda će Vernemetonom upravljati neko ko će, da tako kažem, odgovoriti na bojne pokliče većine, umesto na molitve sveštenika. A onda će biti rata. A ti znaš šta će se onda desiti sa nama."
     "Mogu da služim Boginji samo dok sam živa", gorko je rekla Lianon. "Čak ni ti ne možeš da tražiš više od toga."
     "Dok si živa", ponovio je stari druid. "O tome sad moramo da razgovaramo." Lianon je prešla šakom preko očiju. "Zar ne biraš sama svoju naslednicu?" blago ju je upitao.
     "Na neki način." Duboko je uzdahnula. "Kažu da ću znati kada mi je vreme da umrem i da ću tada preneti svoje moći i svoju mudrost na naslednicu. Ti znaš ko zaista vrši izbor. Helva nije izabrala mene. Volela me je, to da, ali nije me izabrala. Njena izabranica - ime nije bitno; imala je samo devetnaest godina, i nije bila pri zdravoj pameti. Na nju je pao Helvin izbor; toj devojci je dala oproštajni poljubac, pa ipak nju niko nije ni uzeo u obzir niti je podvrgnuta iskušavanju bogova. Zašto? Ti to svakako znaš bolje od mene. Konačan izbor vrše sveštenici. Ono što bih ja imala da kažem o svojoj naslednici nije nimalo bitno - osim ako budem dovoljno pažljiva da imenujem nekoga ko je i za njih prihvatljiv."
     "Da", rekao je Ardanos, "to se može urediti - da tvoj izbor bude i njihov."
     "Misliš, tvoj."
     "Kako hoćeš." Uzdahnuo je. Ona je uvek bila u stanju da ga prozre, i to mu nije bilo mrsko - pogotovo sada.
     "Pokušala sam to jednom", umorno je rekla Lianon, "sa Kailejom; a znaš kako je taj pokušaj ispao."
     "Znam li?"
     Lianon ga je čudno pogledala. "Trebalo bi da obraćaš više pažnje na događaje u Šumskoj kući. Verujem da bi ti bilo teško da stekneš poverenje u nju; ona ima izuzetno nezgodnu naviku da razmišlja, i to obično u potpuno pogrešno vreme."
     "Ali je starija sveštenica. Ako bi ti sutra umrla, znaš da bi Kaileja bila izabrana - osim", nastavio je naglašavajući reči, "osim ako bi umrla za vreme iskušavanja." Lianon je prebledela, a on je nastavio. "Ti najbolje znaš je li ona prihvatljiva bogovima..."
     Lianon je oćutala, a on je ubedljivo nastavio. "Ali ako bi bila neka druga sveštenica, manje poznata, koju bi mogla sama da obučavaš... ako Savet ne bi posumnjao u pripreme..."
     "Ako je devojka pogodna i pametna, ne vidim zašto bi bio zločin ili svetogrđe pripremati je za izbor bogova... pa čak i za iskušenja od njihove ruke", zamišljeno je rekla stara Vrhovna sveštenica.
     Ardanos je ćutao; znao je da je samo dovde mogao da je dovede. Čuo je napolju vetar u drveću, ali u sobi se čulo samo njihovo disanje.
     "Koga si odabrao da odaberem?" upitala je Lianon.

     Tokom tri dana pred svečanost na kojoj će postati Glas Boginje, Vrhovna sveštenica živi izdvojeno, pohađaju je samo sveštenice na dužnosti, i odmara se, meditira i pročišćava. Kaileja, koja je skoro uvek ostajala sa njom, jedva je dočekala ovo izdvajanje. Zaklon Šumske kuće može da se pretvori u zatvor, a kada god zajedno živi toliko žena, ma koliko svete bile, povremeno moraju da izbijaju sukobi.
     Ali sada joj je bilo teško da ostavi za sobom sećanja na spoljašnji svet. Sipala je ječmenu kašu - obogaćenu dodatim lešnicima i orasima, pošto Vrhovna sveštenica tokom pročišćenja ne sme da uzima životinjsko meso - u drvenu činiju i ponudila je Lianon.
     "Šta je Ardanos hteo?" Čula je gorčinu u sopstvenom glasu, ali nije mogla da se zaustavi. "Mislila sam da neće dolaziti do dana svečanosti."
     "Ne smeš tako govoriti o Vrhovnom druidu, dete", namrštila se Lianon i odmahnula glavom. "On nosi na ramenima veliki teret."
     "Kao i ti", odvratila je Kaileja. "A on ti nimalo ne olakšava sa svim tim zahtevima koje postavlja."
     Lianon je slegnula ramenima, i Kaileja je ponovo pomislila koliko su ta ramena suviše krhka da nose težinu mnogih nada i strahova.
     "On čini najbolje što može", rekla je Vrhovna sveštenica kao da je nije čula. "Brine ga šta će se desiti kad mene više ne bude."
     Kaileja ju je uplašeno pogledala. Govorilo se da sveštenica, pogotovo visokog ranga, zna kad joj dođe vreme. "Jesi li videla znake - ili ih je on možda video?"
     Lianon je nestrpljivo odmahnula glavom. "Govorio je uopšteno, ali neko mora da misli na te stvari. Niko nije besmrtan, i ko god me bude nasledio mora uskoro da počne obuku."
     Kaileja ju je za trenutak posmatrala, a onda se nasmejala.
     "Pod time se podrazumeva da nijedna od nas koje smo već obučene nije prihvatljiva - pogotovo ne ja? Ne trudi se da odgovoriš", brzo je rekla. "Znam da bi ga samo branila, a ionako mi nije stalo. Položaj Vrhovne sveštenice nije dovoljan da opravda ono što sam videla da si propatila za sve ove godine." Pogotovo, pomislila je, što je počast prazna reč sve dok Lianon ne odluči da upotrebi svoju moć.
     Lianon se promeškoljila i Kaileja je shvatila da se suviše približila zabranjenom tlu. Bila je bliža Vrhovnoj sveštenici nego da joj je rođena kći, još od pre nego što su joj počele mesečnice, a to je bilo pre više od dvadeset godina; zato je dobro znala koliko Lianon zavisi od privida koji joj ublažava stvarnost.
     Neka druga žena bi upitala Kaileju šta bi onda želela. Kaileja je gorko stezala usne dok je sklanjala dopola pojedenu kašu, jer, zapravo, to ni sama nije znala. Ali srce joj je govorilo da u služenju Boginji mora biti nečega više sem ovih zvaničnih rituala sa izazovnim nagoveštajima moći.
     Tajna učenja druida uključuju i priče o davnim vremenima kada su u Britaniju došli sveštenici iz izgubljene zemlje, sada potopljene duboko pod morem. Oni su bili gospodari magije, i kako su se venčavali sa vladajućim porodicama naroda koji su tu zatekli, a kasnije i sa porodicama svake nove skupine osvajača, sačuvali su staro znanje i staru krv. Ali oni najučeniji u tim veštinama poginuli su na Moni, i poneli su svoje znanje sa sobom.
     Kaileji se ponekad činilo da je ono što su uspeli da povrate u Šumskoj kuči samo delić negdašnje veličine. Većina ostalih žena bila je zadovoljna svojim malim magijama, ali Kaileja je povremeno osećala neobično ubeđenje da sigurno postoji još nešto. Rekla je istinu Lianoni - nije želela da postane Vrhovna sveštenica Proročanstva. A ako to ne želi, šta bi želela da radi?
     "Vreme je za jutarnje pobožnosti", trgao ju je Lianonin glas. Starija žena je čvrsto uhvatila sto da bi se uspravila.
     Boginjo ne daj da propustimo ni najmanji delić rituala! pomislila je Kaileja dok je pomagala Vrhovnoj sveštenici da iziđe u baštu i postavi se pred običnim kamenim oltarom. No, dok je Kaileja palila lampu postavljenu na oltar i donosila cveće da ga položi pod nju, shvatila je da joj se u dušu vraća mir.
     "Gle, Tvoja veština stiže sa jutrom, ukrašena cvećem", tiho je rekla Lianon, podižući ruke u pozdravu.
     "Tvoji zraci plamte u sve jačem suncu i u svetoj vatri", odvratila je Kaileja.
     "Sa istoka što se budi, Tvoja moć stiže da donese novi život svetu." Glas Vrhovne sveštenice kao da se podmladio, pročistio, i Kaileja je znala da bi, ako pogleda, videla da su bore sa Lianoninog lica nestale i da joj iz očiju plamti lepota Boginje Device.
     Ali ista moć ispunila je i njeno srce.
     "Cveće niče za Tvojim stopama; zemlja ozeleni tamo gde Ti prođeš..." I kao i toliko puta ranije, dozvolila je da je ritual prenese na mesto gde je postojao samo sklad Gospe.

     Na dan Beltanske svečanosti, Eilan se probudila pre zore u ženskoj kući, gde je spavala zajedno sa sestrama. Eilanin krevet, drveni okvir presvučen kožom i prekriven krznima i vunenim ćebadima, bio je namešten tik ispod zakošenog krova, tako da je mogla da pruži ruku i dodirne ga. Tokom godina proširila je pukotinu u malteru od blata, tako da je mogla da viri. Napolju je tek počelo da se pomalja prvo svetlo letnjeg praskozorja.
     Uzdanhula je i ponovo legla, pokušavajući da se seti šta je sanjala. Bilo je nešto o svečanosti, a onda se prizor promenio. Sećala se da je videla orla, a ona je bila labud, a onda se, izgleda, i orao pretvorio u labuda, i oboje su odleteli.
     Mala Senara je još dremala; ona je spavala uza zid, jer je još bila dovoljno mala da padne iz kreveta. Eilan je osećala na slabinama njena mala, šiljata kolena. Na drugom kraju sobe je sa detetom spavala Mairi, koja se privremeno vratila u roditeljsku kuću dok ne sazna šta se desilo sa Rodrijem; kraj nje je bila Dieda, sa raspletenom plavom kosom preko lica, a košulja joj je bila raskopčana toliko da je Eilan mogla da vidi lanac na kome je oko vrata nosila Sinrikov prsten.
     Reis i Bendeigid nisu znali da su se njih dvoje zarekli jedno drugom. Ta tajanstvenost je smetala Eilani. Ali nameravali su da objave vest na današnjoj svečanosti, i da zamole porodicu da započne sa komplikovanim pregovorima oko miraza i ostalih pojedinosti, kako bi mogli da se venčaju. Barem Sinrik nije imao živih rođaka, što je olakšavalo stvar.
     Jedini komadi nameštaja u sobi, osim kreveta, bili su klupa pričvršćena za zid i hrastov sanduk u kome su devojke držale rezervne košulje i prazničnu odeću. Pripadao je Reisi pre nego što se udala, i ona je uvek govorila da će to biti deo Diedinog miraza. Eilan nije bila ljubomorna, jer je znala da stari Vab drvodelja već pravi drugi, jednako lep sanduk za nju. A kad dođe vreme, napraviće i jedan za Senaru. Gledala je kako Vab glača hrastove daske dok ne sinu, i kako boji drvene klinove tako da se uopšte ne vide.
     Beba je sanjivo zacvilela i počela da plače, i Mairi je sa uzdahom sela, sa kovrdžavom kosom oko lica nalik na oreol. Ustala je da promeni detetu pelene, a onda ga je položila na krevet. Mali je počeo da guče i ona ga je pomazila.
     Eilan je sela i nazula klompe. "Slušaj, čujem majku napolju. Izgleda da je vreme da ustanemo." Obukla je haljinu, a Dieda je takođe otvorila oči. "Obući ću se za minut", rekla je.
     Mairi se nasmejala. "Pomoći ću Reisi čim nahranim bebu. Ti i Eilan ostanite unutra i lepo se udesite za svečanost. Ako neki mladić privuče vašu pažnju, bolje da budete spremne da zasijate." Prijatno se nasmešila mladoj rođaci. Dieda, koja je kod kuće imala dva mlađa brata, nije bila naviknuta da joj iko ugađa, i svi su se zaverili da je malo razmaze dok bude kod njih.
     Kad je Mairi izišla sa detetom, Dieda se sanjivo nasmešila. "Je li dans zaista svečanost? Mislila sam da je sutra."
     "Danas je", nasmejala se Eilan. "Danas ćete ti i Sinrik objaviti svoju veridbu."
     "Šta misliš, hoće li Bendeigid pristati?" upitala je Dieda. "On je ipak Sinrikov poočim."
     "Oh, ako pristane tvoj otac, neće biti mnogo bitno šta misli moj otac", odgovorila je Eilan. "A ako misli da vas dvoje ne treba da budete zajedno, dosad bi to već sigurno rekao. Osim toga, noćas sam sanjala tebe i Sinrika na svečanosti."
     "Jesi stvarno? Pričaj mi!" Dieda je sela i obmotala se ćebetom, jer još je bilo sveže.
     "Ne sećam se baš mnogo čega. Ali tvoj otac je bio srećan. Jesi li zaista sigurna da hoćeš da se udaš za tog mog brata?"
     "Jesam, zaista", osmehnula se Dieda, i Eilan je znala da ne treba više da pita.
     "Možda bi trebalo da pitam Sinrika", nastavila je, "on bi možda imao da kaže nešto više!"
     "A možda i ne bi", rekla je Dieda. "Ni on nije neka pričalica. Da nisi možda ti želela da se udaš za njega?"
     Eilan je odmahnula glavom. "Pa on mi je brat!" Ako već mora da se uda, svakako ne bi izabrala ogromnog dripca koji joj je stavljao žabe u krevet i vukao je za kosu!
     "Nije zapravo, znaš", podsetila ju je Dieda.
     "On mi je usvojeni brat, a to je isto kao da smo rod", ispravila ju je Eilan. "Da je otac želeo da se venčamo, ne bi ga usvajao." Uzela je češalj izdeljan od roga i počela da raspliće blistavu kosu.
     Dieda je opet legla i uzdahnula. "Lianon će verovatno biti na svečanosti..." rekla je posle nekog vremena.
     "Naravno da hoće. Šumska kuća leži kraj izvora u podnožju brega. Zašto?"
     "Oh, ne znam. Sad kad razmišljam o udaji prosto zadrhtim od pomisli da tako protraćim život", rekla je Dieda.
     "Niko to nije ni tražio od tebe."
     "Ne tim rečima", rekla je Dieda. "Ali otac me je jednom pitao da li sam razmišljala da se zareknem bogovima."
     "Pitao te je?" Eilan je raširila oči.
     "Rekla sam da nisam", rekla je Dieda, "ali posle toga sam nedeljama imala košmare u kojima smo se posvađali i on me zatvorio u šuplje drvo. A Sinrika zaista volim. Ionako ne bih podnela da provedem čitav život u Šumskoj kući - niti u bilo kojoj drugoj kući, tako zatvorena. A ti?"
     "Ne znam", rekla je Eilan. "Da me je neko pitao, možda bih pristala..." Setila se kako se sveštenice kreću za vreme svečanosti, tako ozbiljne u tamno plavim odeždama. Poštuju ih kao kraljice. Zar to ne bi bio lepši život nego da bude služavka nekom muškarcu? A sveštenice uče razne tajne veštine i znanja.
     "A videla sam kako gledaš mladog stranca", bocnula ju je Dieda, "onog što ga je Sinrik spasao. Mislim da bi bila još gora sveštenica od mene!"
     "Možda si u pravu." Eilan je okrenula glavu da sakrije rumenilo. Brinula se za Gavena jer je toliko vrmena provela negujući ga, i to je sve. "Nikada nisam mnogo razmišljala o tome. Ali sad se sećam", zamišljeno je dodala, "da sam sanjala i Lianon."