18.

     Uprkos svemu što su Rimljani iz Londiniuma pričali o severu, putovanje po tom delu Britanije, krajem leta, nije predstavljalo teškoću za mladog i zdravog muškarca. Kiša nije padala svaki dan, a vazduh je bio slatkast od mirisa pokošenog sena. Dok je putovao istočnim delom Britanije, kroz sve divljije predele, Gaj je posmatrao bregove i šume sa profesionalnim zanimanjem, jer su tokom prethodne kampanje marširali uz zapadnu obalu, kroz Lenakum, a istok mu je bio nepoznat. Ponovo je uz njega bio Kapelije, očev posilni, koji je brzo rešavao sve pojedinosti oko postavljanja logora i brige o konjima. Gaj je govorio britanski dovoljno dobro da im obezbedi dobrodošlicu kad su morali da traže zaklon kod stanovništva.
     Kako je putovao sve dalje na sever, sve se više govorilo o kampanjama guvernera Agrikole. Od tek penzionisanog veterana koji je upravljao jednom od poštanskih postaja, saznao je da je prošle godine pojava rimljanske flote kraj kaledonijskih obala posejala takvu paniku kod stanovništa da su, obuzeti očajanjem, napali i uspeli da unište već oslabljenu Devetu legiju pre nego što je Agrikola poslao konjicu da ih zaobiđe i napadne im pozadinu.
     "Bilo je gadno, dečko moj, stvarno gadno", priznao je domaćin postaje, "ti demoni su urlikali kao vukovi usred našeg logora, a vojnici su padali preko užadi od šatora dok su pokušavali da uzmu oružje. A onda smo ugledali kako nam oznake svetlucaju i znali smo da konačno sviće." Ponovo je otpio retko vino i obrisao usta nadlanicom.
     "E, onda smo, kažem, smogli hrabrosti, i kad nam je Dvadeseta konačno došla u pomoć, mogli smo da im kažemo da su zakasnili na zabavu i da im je bolje da se vrate kući! Ali general ih je zadržao da rade dalje. Da se ti nafarbani đavoli nisu povukli u svoje smrdljive šume i močvare, potpuno bismo ih zbrisali. Ali valjda je trebalo da ostavimo nešto i za mlade lovce na slavu!" Nasmejao se i ponudio Gaju još vina.
     Gaj je pazio da se ne nasmeši. Čuo je nešto o tom boju od ljudi koji su poslati kući, u Devu, ali bilo je zanimljivo čuti priču i od nekoga ko je bio baš u logoru kad su Kaledonjani napali.
     "Ah, general je veliki čovek! Posle ovog letos, čak i oni koji zaostaju i cvile zbog opasnosti pevaju mu pohvale. Naći će on posla za tebe, ne sumnjaj, i počećeš svoju karijeru obasut počastima! Voleo bih da pođem sa tobom, momče, zaista bih!"
     Licinije mu nije pomenuo mogućnost da služi direktno pod guvernerom, ali Gaj se sada upitao da li su poruke koje nosi poslate delom i zato da na njega skrenu Agrikolinu pažnju. Kao guverner provincije, Agrikola je bio neobičan po tome što se dobro slagao sa svojim prokuratorima. Jedna reč od Licinija mogla bi da bude i te kako korisna.
     Gaj je u prethodnoj kampanji bio samo jedan u gomili mladih oficira, željan slave ali zavistan od centuriona. Ono što je video od svog komandanta zadivilo ga je, ali nije bilo razloga da ga se general seća. Pri pomisli da zasluži pažnju svog komandanta, ambicija u njemu se uskomešala.
     Uskoro je ostavio za sobom lovišta Briganta i prešao u još divljiji kraj, čiji je narod govorio narečjem koje nije poznavao. Rim je možda pokorio ove zemlje, pomislio je dok je jahao preko pustih polja i kroz senovite šume, ali pitanje je hoće li ikada moći da vlada njima. Samo potreba da se spreče divlji Kaledonjani i njihovi saveznici Hibernijci u pustošenju bogatijih južnih krajeva - kao što su uništili Bendeigidovu kuću - mogla je opravdati prisustvo Rima u ovim krajevima.

     Dugi severnjački sumrak produbiljivao je ljubičastu boju neba kada je Gaj ujahao u Pinata Kastru, trvđavu koju je Dvadeseta legija zidala nad ušćem Tave, na mestu gde je flota tako upečatljivo delovala prethodnog leta. Kameni zidovi su se već podizali nad palisadama od drvene građe, a kožni šatori radnog logora zamenjeni su barakama i hrpama debala koje su izgledale kao da bi mogle da podnesu čak i zimu u ovoj divljini. Sve je izgledalo utoliko prostranije jer je bilo gotovo pusto.
     "Gde su svi nestali?" upitao je kad je prošao pored divljeg vepra urezanog na kapiji i predao naređenja dežurnom oficiru.
     "Tamo gore." Čovek je neodređeno mahnuo ka severu. "Došla je vest da su se plemena konačno ujedinila pod poglavarem Votadina po imenu Kalgakus. Starac ih je gonio čitavog leta, ostavljajući za sobom prolazne logore kao odskočno kamenje. Biće ti potrebno još nedelju dana da ga stigneš, ali barem noćas ćeš moći da spavaš pod krovom i da pojedeš nešto toplo. Prefekt će ti ujutro sigurno dati pratnju; bila bi grdna šteta da upadneš u zasedu posle tolikog puta!"
     Gaja nije zanimala toliko hrana, koliko mogućnost da upotrebi legionarsko kupatilo, ali čim se upristojio bilo mu je milo što ga čeka večera, a domaćin, koji je očito bio usamljen i pomalo nervozan, ostavljen ovde sa svojim malim odredom, jedva je dočekao nekog novog druga za razgovor.
     "Jesi li čuo za pobunu Uspija?" upitao je prefekt kad su sa stola odneti ostaci tetreba u sosu.
     Gaj je spustio pehar za vino - a bilo je dobro, falernijsko - i pogledao ga sa iščekivanjem.
     "Gomila divljih Germana, znaš, pravo iz njihovih bednih močvara, poslata je u Lenakum za kulučare. Pobunili su se i oteli tri broda - i obišli su čitavu Britaniju, sa zapada na istok, sve oko obale."
     Gaj je zurio u njega. "Znači, Britanija jeste ostrvo..." To pitanje je bilo omiljena tema rasprava otkako je znao za sebe.
     "Tako izgleda", klimnuo je ovaj. "Suevi su na kraju pohvatali preživele i prodali ih kao robove na rimljanskoj strani Renusa, i tako smo i saznali za priču!"
     "Neverovatno!" rekao je Gaj. Vino je već delovalo, i počeo je da se oseća vrlo prijatno. Imaće lepu priču za Juliju kad se vrati u Londinium. Pomalo ga je začudilo kad je shvatio da misli na susret sa njom - ali ironiju ove priče umeo bi da ceni samo neko iz njegovog sveta. Eilan ne bi uopšte razumela. Shvatio je da u njemu postoje dve osobe - Rimljanin veren sa Julijom, i Britanac koji voli Eilan.

     Sutradan je počela da sipi kiša. Gaj je šmrkao i kašljao dok su odmicali kroz natopljeni predeo, pomišljajući da nije nikavo čudo što se priča kako plemenski ratnici umeju da iščeznu u tren oka. Činilo mu se da bregovi tonu u nebo, šume u tlo, a on i njegov konj u blato po kome su gacali.
     Barem je jahao, pomislio je obeshrabreno. Žalio je legionare koji su morali da gacaju putem pod teretom opreme i oružja. Ponekad bi na bregovima primetili po neku ovcu, ili malu crnu kravu kakve su gajili domoroci, ali osim jedne strele koja je prozujala pored Gajeve glave odnekud odozgo dok su prelazili preko nekog potoka, nigde nije bilo ni traga neprijateljskim snagama.
     "Dobra vest za nas, ali verovatno loša za armiju", ozbiljno je rekao dekurion koji je vodio njegovu pratnju. "Ako plemena ne čuvaju svoju pozadinu, to znači da su se zaista konačno ujedinila. Niko ne poriče da su dobri borci kad im krv uzavri. Da su plemena mogla da se združe kad je došao Cezar, imperija bi se još završavala na obalama Galije."
     Gaj je klimnuo i čvršće se umotao u ogrtač, pitajući se šta je nagnalo Licinija da šalje svoje poruke baš u trenutku kad se najveći savez britanskih plemena sprema da napadne armiju koju Agrikola vodi na sever...
     "Nosiš vesti od Marcija Julija Licinija? Reci mi, je li on dobro?"
     Čovek koji se pojavio iz prostranog kožnog šatora bio je srednje visine, i bez oklopa gotovo vitak, ali uprkos kišnim kapima koje su mu svetlucale u prosedoj kosi i senkama oko očiju, širio je osećanje autoriteta koje bi govorilo ko je on čak i da nije nosio tamno crveni ogrtač.
     "Gaj Macelije Severus Silurikus javlja se na dužnost!" Ispravio se i pozdravio, ne obraćajući pažnju na vodu koja mu je kapala sa ivice kacige. "Prokurator je dobro, i šalje vam najtoplije pozdrave. Kao što ćete videti iz njegovih pisama..."
     "Zaista." Agrikola je pružio ruku da uzme paket i nasmešio se. "A najbolje da ih čitam pod krovom dok se ne rastope od vlage. Mora da si i ti mokar posle tolikog puta. Evo Tacita, on će te povesti do oficirske vatre i postaraće se da ti nađe smeštaj." Pokazao je visokog, mrzovoljnog mladića za kojeg je Gaj kasnije saznao da mu je zet. "Sad kad si već ovde, biće bolje da sačekaš kraj borbi, kako bih po tebi poslao kući izveštaj."
     Gaj je zažmirkao kad se guverner povukao u svoj šator. Zaboravio je na njegov šarm, ili jednostavno nije stigao da ga iskusi kao jedan od mnogih mladih oficira. Utom ga je Tacit uzeo pod ruku, i Gaj je pošao za njim, trgavši se malo zbog bolnih mišića u butinama.
     Bilo je vrlo lepo opet sedeti oko logorske vatre sa oficirima, jesti toplo sočivo i tvrdi hleb i piti kiselo vino. Gaj je tek sad shvatio koliko mu je nedostajalo ovo drugarstvo. Kad je podsetio ostale tribune da je već bio u kampanjama i da nije samo nalickani vojnik za parade, prihvatili su ga kao svog, i dok je vino kružilo, čak ni kiša koja mu je još kvasila ogrtač nije izgledala više tako hladna. Napetost koju je osećao oko sebe bila je sasvim prirodna, ali moral je bio visok. Oznake dežurnih vojnika bile su oribane i blistave uprkos lošem vremenu, a na izubijanim štitovima blistala je nova boja. Mladi oficiri sa kojima je sedeo izgledali su ozbiljni, ali ne i uplašeni.
     "Šta mislite, hoće li general uspeti da navede Kalgakusa na borbu?" upitao je.
     Jedan od oficira se nasmejao. "Verovatno će biti obrnuto. Zar ih ne čuješ?" Pokazao je ka vetrovitoj tami. "Eno ih tamo gore, zavijaju i farbaju se u plavo! Izviđači kažu da ih na planini Graupius ima trideset hiljada - ratnici Votadina i Selgova, Novanta i Dobuna, i iz svih onih malih klanova koje smo jurili ove četiri godine, i Kaledonjani iz severih plemena čija imena čak ni oni ne znaju. Kalgakus će se boriti, svakako; moraće, pre nego što svi počnu da se prisećaju starih svađa i da se bore između sebe!"
     "A koliko je nas?" oprezno je upitao Gaj.
     "Iz legija nas je petnaest hiljada; Dvadeseta Valerija Viktriks, Druga Adiutriks, i ono što je ostalo od Devete", rekao je jedan tribun, koji je, sudeći prema oznakama, pripadao Drugoj.
     Gaj ga je pogledao sa zanimanjem. Tribun se pridružio legiji dok je Gaj bio u Londiniumu, ali sigurno ovde ima i drugih iz očeve legije, ljudi koje poznaje.
     "I osam hiljada ugovornih pešaka, uglavnom iz Batavije i Tungrije, neki Briganti i četiri krila konjice." To je rekao jedan od dežurnih, koji je uskoro pošao da obiđe straže.
     "Pa, nije baš da smo nejednaki", vedro je rekao Gaj, i neko se nasmejao.
     "Ne bi bio nikakav problem, samo što oni zauzaimaju položaje na uzvisini."

     Na gornjim padinama vrha koji su Rimljani nazvali Mons Graupius vetar je bio hladniji. Britanci su planinu zvali drugačije - Starica, drevna i izdržljiva, Smrtonosnica i Zimska Veštica. Kako je noć odmicala, Sinrik je polako počeo da shvata otkud joj to poslednje ime. Kiša koja je u dolini sipila, ovde je padala u mlazevima koji kao da su sekli obraze, a u vatrama su se gasili uz šištanje.
     Kaledonjanima to izgleda nije smetalo. Sedeli su oko svojih vatri, prazneći mešine piva i nazdravljajući sutrašnjoj pobedi. Sinrik je navukao kockasti ogrtač preko glave, nadajući se da će tako prikriti drhtanje.
     "Lovac koji se suviše hvališe može uveče imati prazan lonac", rekao je tiho neko kraj njega.
     Sinrik se okrenuo i poznao Bendeigida, čija je bela odežda u tami delovala avetinjski.
     "Naši ratnici su oduvek tako činili pre bitke - to im podiže duh!"
     Okrenuo se i pogledao ljude oko vatre. Ovo su bili Novanti, iz klana Belog Konja, sa jugoistočne obale Kaledonije, gde se Salmaes uliva iz Luguvaliuma. Oko vatre odmah iza njih pili su Selgovi, njihovi generacijski neprijatelji. Neko od njih je ustao, i kad se jedan balvan urušio u vatru poznao je njihovog komandanta. Poglavar je zabacio glavu, smejući se, a plamen mu je titravo osvetljavao plave oči i crvenu kosu.
     "Na svom smo terenu, momci, i sama zemlja će se boriti za nas! Crvene Ogrtače vodi pohlepa, koja je hladan savetnik, ali mi gorimo vatrom slobode! Kako možemo da ne uspemo?"
     Novanti, kad su ga čuli, napustili su svoju vatru i okupili se oko njega, i dve grupe su se odmah pretvorile u masu oduševljenih ljudi.
     "U pravu je", rekao je Sinrik. "Ako je Kalgakus uspeo da ubedi ove ljude da se udruže, kako možemo da ne uspemo?"
     Bendeigid je i dalje ćutao i Sinrik je, uprkos odvažnim rečima, osetio da se u njemu ponovo meškolji zmija strepnje koja ga je glodala od sumraka.
     "Šta je bilo?" upitao je. "Jesi li video neki znak?"
     Bendeigid je odmahnuo glavom. "Ne znak - ali mislim da su izgledi za ovu bitku tako uravnoteženi da čak ni bogovi ne znaju njen ishod. Mi smo u prednosti, to je tačno, ali Agrikola je strašan protivnik. Ako ga Kalgakus, ma koliko bio veliki vođa, potceni, to će biti presudno."
     Sinrik je duboko uzdahnuo. Trudio se da se dokaže pred ovim plemenima, čiji ljudi su počeli da mu se podsmevaju kao sinu poraženog naroda jer nisu zali da mu je krv pola rimljanska, i sad mu je prešlo u naviku da se protivi. Ali pred poočimom nije morao da se pretvara.
     "Čujem pesmu, ali ne mogu da pevam; pijem, ali stomak mi ostaje hladan. Oče, hoće li me hrabrost ostaviti sutra, kad se suočimo sa rimljanskim čelikom?" U ovakvim trenucima se uvek pitao da li je trebalo da pobegne sa Diedom kad je bio u prilici da to učini.
     Bendeigid ga je okrenuo tako da su se gledali u oči. "Neće te izdati", vatreno je rekao. "Ovi ljudi se još bore za slavu. Oni ne razumeju neprijatelja tako kao ti. Tvoje očajanje će te u boju učiniti još strašnijim. Seti se da si Gavran, Sinriče, i da sutra na bojištu nećeš tražiti čast, nego osvetu!"

     Gaj je te noći ležao osluškujući disanje ostalih i pitajući se zašto mu san tako teško dolazi. Ovo je bila najsuvlja postelja u kojoj je u poslednje vreme spavao, a i ranije je učestvovao u bitkama. Ali te druge bitke, setio se, bile su neočekivani okršaji koji bi se završili gotovo pre nego što su i započeli.
     Tražio je nešto da skrene misli, i iznenada je uhvatio sebe kako se priseća Eilan. Tokom putovanja na sever razmišljao je o Juliji, zamišljao je kako će je zanimati poneko ogovaranje ili vojnička priča. Ali Juliji nikada ne bi mogao da prizna ono što ga je mučilo u ovom času tame...
     Okružen tolikim ljudima, osećam se usamljen... želim da ti položim glavu na grudi i da osetim tvoje ruke oko sebe... usamljen sam, Eilan, i bojim se!
     Konačno je zapao u nemiran dremež, i sanjao je da je zajedno sa Eilan u nekoj kolibi usred šume. Poljubio ju je, i tog časa shvatio da joj se telo zaoblilo od budućeg deteta. Nasmešila mu se i zategnula haljinu preko trbuha kako bi ga dobro video; položio je dlanove na čvrstu oblinu i osetio pokrete deteta, pomislivši kako ona nikada nije bila tako lepa. Pružila mu je ruke i povukla ga ka sebi, mrmljajući reči ljubavi.
     Potom je zapao u dublji san. Kada se probudio, svi oko njega su se komešali, navlačeći tunike i trudeći se da pričvrste oklope u prvom sivilu praskozorja.

     "Zašto nije stavio legije u borbenu liniju?" poluglasno je upitao Tacita.
     Sedeli su na konjima sa ostalim generalovim ličnim osobljem na brdu, gledajući kako se laka pešadija širi u dugoj liniji ispod planine, oivičena sa obe strane konjicom. Bleda svetlost se odbijala od uglačanih bronzanih kaciga i vrhova kopalja. Pred njima su se grubi pašnjaci podizali ka donjim padinama, gde je suva trava ustupala mesto paprati i vresu. No, veći deo topografije Graupiusa mogao se samo naslućivati, jer je donji deo planine prekrivala masa naoružanih ljudi.
     "Zato što nisu dovoljno jake", glasio je odgovor. "Seti se, imperator je povukao ljude iz svih legija za kampanju u Germaniji. Stoga tri hiljade ljudi iz naših najboljih trupa podbija pete po Germaniji, gde im se Kati i Sugambri smeju, a Agrikola će morati da koristi sva moguća lukavstva da bi to nadoknadio. Zato je postrojio legije pred šančevima, odakle mogu da pruže podršku u slučaju povlačenja, ali nadajmo se da do toga neće doći."
     "Ali zar nije upravo imperator naredio da guverner osigura severnu Kaledoniju?" upitao je Gaj. "Domicijan je vojnik. Zar nije znao...?"
     Tacit se nasmešio i Gaj se odjednom osetio kao dete.
     "Neki bi rekli", poluglasno je rekao, "da on to suviše dobro zna. Tit je dao našem guverneru herojske počasti zbog uspeha u Britanji, a kada se ova kampanja završi, završiće se i Agrikolin guvernerski mandat. Možda imperator smatra da u Rimu nema mesta za dvojicu pobedonosnih generala."
     Gaj je pogledao komandanta, koji je sa ozbiljnom pažnjom pratio raspoređivanje trupa. Njegov oklop je sijao na sve jačem svetlu, a kresta na kacigi se blago povijala na vetru. Košulja i pantalone su ispod pancira bili snežno beli, ali pod ranim jutarnjim svetlom skerletni ogrtač je preteći sijao.
     Više godina kasnije, prilikom posete Rimu, Gaj je pročitao odlomak iz Agrikoline biografije u kojem je Tacit opisivao taj dan. Morao je da se nasmeši govorima, koji su radi književnog efekta bili izvedeni u najboljoj retorskoj tradiciji, jer iako su obojica slušali generalove reči, od Kalgakusovog govora vetar im je donosio samo odlomke, koje je Gaj svakako razumeo mnogo bolje nego Tacit.
     Kalgakus je prvi počeo; ili su barem videli visokog čoveka sa kosom boje lisičjeg krzna kako korača tamo-amo pred najbogatije obučenim neprijateljima, pa su pretpostavili da je to svakako on. Njegove reči su se odbijale od padina i probijale se na otvoreno.
     "...Pojeli su zemlju, i iza nas je ostalo samo more!" Pokazao je ka severu. "... uništimo ta čudovišta koja bi prodala našu decu u roblje!" Kaledonjani su počeli da urlaju, i nastavak se nije čuo. Kada je Gaj mogao da čuje dalje, neprijateljski vođ je izgleda govorio o pobuni Icena. "... pobegli obuzeti užasom kada je Boudika, jedna žena, podigla Trinobante protiv njih... čak ne rizikuju protiv nas ni svoje ljude! Neka se Gali i naša braća Briganti sete kako su ih Rimljani izdali, i neka ih Batavci napuste kao što su to učinili Uspi!" Među ugovornim vojnicima je počelo komešamnje onih koji su razumeli; Kalgakus je nastavio da bodri Kaledonjane da se bore za slobodu, a njih su komandiri brzo umirili.
     Plemena su krenula napred, pevajući i tresući kopljima, i Gaj je uzdrhtao, začuvši u toj divljoj melodiji poziv koji je budio sećanja gotovo suviše davna da bi ih uobličio u reči, sećanja na pesme koje je slušao među Silurima dok je bio beba u povojima. I skrivena strana njegove duše, majčina strana, zaplakala je od toga, jer Gaj je video rudnike Mendip, i kolone britanskih robova kako se ukrcavaju na brodove radi prodaje u Rimu, i znao je da je to što je Kalgakus govorio sušta istina.
     Rimljani, koji možda nisu razumeli reči ali svakako jesu ton, počeli su ljutito da se meškolje. U tom trenutku, kad je izgledalo da će se slomiti njihova disciplina, ako ne i odanost, Agrikola je podigao ruku i naterao konja da se propne kako bi ih pogledao, i oficiri su se primakli da čuju njegove reči.
     General je govorio naizgled tiho, kao dobar otac koji umiruje uzbuđeno dete, ali reči su mu se pronosile nadaleko. Govorio je o daljini koju su prešli, o hrabrosti što su prešli granice imperije, i blago je naglasio kolika bi opasnost čekala one koji pokušavaju da se povuku kroz ovu neprijateljsku zemlju.
     "...general koji se povlači nikad nije bezbedan... časna smrt je bolja od života ozloglašenog... Čak i pad na ovoj najdaljoj granici zemlje i sveta ne može se smatrati nečasnim."
     Što se tiče Kaledonjana, koje je Kalgakus nazvao poslednjim slobodnim ljudima u Britaniji, po Agrikolinim rečima oni su postali izbeglice, "... preostale kukavice bez duha; njih vidite na dohvat ruke, ne zato što se drže svojih prava, nego zato što su saterani u ugao." Za trenutak, dok je slušao taj mirni i prijatni glas kako uništava kaledonjansku sliku slave, Gaj ga je gotovo mrzeo. Ali nije mogao da se protivi generalovom zaključku, koji je glasio da bi današnja pobeda Rimljana mogla da označi kraj borbi koje traju već pedeset godina.
     Gaju se činilo da taj čovek predstavlja srž onog što je Macelije podrazumevao pod Rimljanima. Uprkos činjenici da je Agrikolina porodica galskog porekla i da se on probio preko uspešne javne službe prvo do pripadništva konjičkom staležu a potom i do senatora, Gaja je navodio da misli na drevne junake republikanskog Rima.
     Licinijevi činovnici voleli su svog gospodara, ali u načinu na koji su oficiri gledali Agrikolu Gaj je osetio još nešto, duboku odanost koja ih je držala čak i kad su planinski divljaci počeli da ratnim kricima i lupom po štitovima podstiču sopstvenu hrabrost. To raspoloženje se očito prenelo na čitavu vojsku. Gaj je posmatrao taj strogi profil i slušao generala kako govori mirno, kao da se nalazi pod šatorom sa nekoliko drugova. Ovakva odanost stvara imperatore, iznenada je pomislio. Možda Domicijan ima pravo što se plaši.
     Kaledonjani su bili postrojeni na uzbrdici, red za redom iznad ravnice. Sada su njihove dvokolice jurnule nizbrdo zajedno sa konjanicima, i živahni konjići galopirali su vukući kočijaše i kopljanike koji su mahali kopljima i smejali se.
     Za Gaja, oni su predstavljali oličenje lepote i užasa. Znao je da upravo gleda ratničku dušu Britanije, kao što su je videli Cezar i Frontinus, i bio je svestan da posle ovoga više nikada neće biti tako veličanstvena. Dvokolice su hitale napred, okrećući se u poslednjem trenutku kada bi se koplja zarila u rimljanske štitove, a ratnici su jurišali između konja, bacajći blistave mačeve uvis i ponovo ih hvatajući. Pošli su u bitku kao na svečanost, i sunce se presijavalo na ogrlicama i narukvicama. Neki su imali pancir i kacige, ali većina se borila u jarko kariranim tunikama ili polugoli, sa plavim spiralnim šarama po bledoj koži. Gaj je čuo njihove uzvike kroz treštanje točkova dvokolica, i više nije osećao užas nego strašnu tugu.
     Jedan od tribuna se glasno pobunio kad je Agrikola sjahao i kad je prišao posilni da odvede konja, ali lica ostalih su se uozbiljila na ovaj znak da Agrikola neče bežati, ma šta zadesilo njegovu armiju. Dali bi život da ga zaštite, pomislio je Gaj, a i ja bih. Deo generalovih ljudi je sjahao, a ostali su, na tiho naređenje, pošli kasom duž stroja. Gaj je povukao uzde, ne znajući šta da učini.
     "Ti." General ga je pokretom pozvao bliže. "Otiđi dole do Tungra i reci im da se više rašire. Reci im da znam da time slabe središte, ali ne želim da nas neprijatelj zaobiđe s boka."
     Dok je mamuzao konja, Gaj je začuo udar kopalja o štitove tačno iza sebe, i shvatio je da su se to britanske dvokolice povukle i da sada naleću prvi redovi konjice. Pognuo se nad konjski vrat kako bi konj mogao brže da galopira. Prostor između dve armije koji se sužavao u pripremi za prvu razornu razmenu hitaca nije bio dobro mesto za boravak. Ugledao je blistanje oznake Tungra pred sobom i redovi su se razdvojili da ga propuste; brzo je preneo poruku, krećući se iza ljudi kad su ovi počeli da se razmiču pobočke, a krajičkom oka pratio je širenje neprijateljskog napada.
     Britanski ratnici su dobri, pomislio je dok ih je gledao kako odbijaju rimljanska koplja ivicom okruglih štitova. Njihovi ogromni mačevi bili su duži čak i od rimljanskih spata, strašnog oružja tupog na vrhu ali veoma oštrog po dužini. Oglasile su se rimljanske trube i Agrikolin centar je krenuo napred, približavajući se neprijatelju.
     Gaj je znao da nije ni od kakve koristi ovde sa pešadijom, ali general mu nije dao dalja naređenja; naglo se odlučio i podbo konja duž linije, kako bi se pridružio konjici. Preko glava ugovornih vojnika video je da se borbeni redovi lome i stapaju u borbi prsa u prsa, tako da Kaledonjani nisu imali priliku da koriste svoje velike mačeve. To je inače bio omiljeni vid borbe Batavaca; jurnuli bi napred, ubadajući gladama i drobeći neprijatlejska lica ivicom štita. Začuo se uzvik Rimljana kad je prva neprijateljska linija popustila, i Agrikolin centar je počeo da napreduje uz prve padine.
     Pešadija na oba krila pokušala je da ih polako prati, ali sada su britanske dvokolice, uvidevši da se redovi tanje i osetivši u tome slabost, jurnule ka njima, odskačući po neravnom tlu. Sledećeg trenutka su se zarile u pešadiju kao vukovi u stado ovaca, obarajući vojnike mačevima i kopljima. Neko je vrisnuo na vojnike da zbiju redove; ljudi, konji i dvokolice kovitlali su se u opštoj zbrci; Gaj je ugledao plavo obojenog ratnika kako se naginje nad njim, pružajući koplje.
     U naredim trenucima stvari su se odvijale prebrzo da bi razmišljao. Gaj je ubadao i izmicao dok je oružje hujalo oko njega. Dvokolice su poskočile ka njemu, i njegov konj se propeo, bacivši ga punom težinom na zadnju jabuku sedla. Osetio je da mu je koplje istrgnuto iz ruke. Nešto ga je tresnulo po kacigi, za trenutak se zadržalo na kresti i potom spalo. Gaj je ošamućeno zažmirkao, shvativši zašto samo oficiri nose krestu na kacigi tokom bitke, ali konj ga je, mudriji od gospodara, već nosio dalje od opasnosti.
     Brzo se pribrao; izvukao je spatu iz kanije i ispravio se. Sad je video da su se dvokolice, pošto nisu uspele da se probiju kroz redove Rimljana, sada preplele sa njima. Jedne dvokolice su se po neravnom tlu zanjihale ka njemu; drvo se slomilo pri udaru o kamen i pale su u stranu. Video je da se vozač grčevito drži. Divlje ržući, konji su se oslobodili, pridruživši se drugima koji su panično galopirali kroz bitku, obarajući ljude sa obe strane.
     Bitka je sada bila opšta; padine Graupiusa su vrvele od grupica boraca, koji su se tumbali, razdvajali i ponovo spajali u neprekidnom pokretu. No, Gaju se činilo da Rimljani malo po malo ipak napreduju.
     Koplje je suknulo naizgled iz zemlje pred njim, a za njim i iskeženo lice; konj se propeo, a Gaj je mačem otklonio koplje i potom zamahnuo naniže. Pod oštricom su se plave šare na licu obojile u crveno, a onda je konj skočio dalje i lice je nestalo, a Gaj je udarao i odbijao udarce; nije imao vremena da razmišlja.
     Kad je ponovo bio u prilici da se osvrne, prilično su odmakli uz planinu. Sleva se čula vika; Kaledonjani koji su sa vrha posmatrali bitku sada su se spuštali u velikim skokovima, neverovatnom brzinom, da napadnu Rimljane s leđa. Da li ih Agrikola vidi? Gaj je ponovo začuo doziv rimljanskih truba, i nasmešio se kad su četiri krila konjice koje je general čuvao u rezervi konačno krenula u akciju. Zaobišli su Britance i naterali ih na pešadiju, kao između čekića i nakovnja; potom je počeo pravi pokolj.
     Kalgakusove snage su izgubile vezu. Neki su se još borili, drugi su pokušavali da pobegnu, ali Rimljani su bili svuda, ubijajući ili zarobljavajući samo da bi ih malo kasnije ipak pobili kad bi naišli na nove ratnike. Gaj je ugledao beli blesak u blizini i prepoznao Agrikolu usred bitke, sa samo dvojicom tribuna i nekoliko legionara da ga štite. Poterao je konja tamo.
     Kad im se približio, jedan od tribuna je uzviknuo. Trojica Britanaca, prekrivenih krvlju i naoružanih samo noževima i kamenjem, jurili su na njih. Gaj je snažno podbo konja. Okrenuo se u sedlu i njegov mač je urezao purpurnu crtu preko grudi prvog ratnika. Potom mu se konj sapleo o nešto meko; Gaj je osetio da pada, bacio je štit i uspeo da sjaše dok je životinja padala. Ugledao je blesak noža i osetio bol u butini; konj je pokušao da ustane i nož je ponovo blesnuo, zarivši mu se u vrat; životinja se trgla i ponovo pala.
     Gaj se podigao na lakat, zario nož Britancu u grudi i potom prerezao grlo konju na samrti. Potom je počeo da ustaje, kriveći lice od bola u butini, tražeći naslepo mač i štit.
     "Jesi li dobro, momče?" Agrikola je gledao dole u njega.
     "Jesam, generale!" Pokušao je da pozdravi, a onda je shvatio da mu je nož još u ruci i brzo ga je sklonio.
     "Priključi se onda", rekao je Agrikola. "Imamo još posla."
     "Da..." počeo je Gaj, ali Agrikola se već okrenuo da izda naređenje nekom drugom. Jedan tribun mu je pomogao da ustane, i pokušao je da dođe do daha.
     Vres u kome je stajao postao je od krvi još crveniji. Bojno polje pretvorilo se u zbrku popadalih ljudi i oružja, a preživeli neprijatelji su se razbili pred konjicom koja ih je gonila. Rimljani pešaci polako su napredovali za Kaledonjanima koji su bežali ka šumi sa druge strane planine. Agrikola je naredio da deo ljudi sjaše i probije se kroz šumu, dok su ostali pošli unaokolo.
     Na samoj ivici šume, u prvi sumrak, Gaj se naglo trgao ka čoveku koji je skočio na njega. Okrenuo se nagonski, ali bio je umoran i oštrica mu se nehotice izvrnula u ruci, tako da je ratnika samo zakačio po slepoočnici i srušio ga na tlo. Brzo je izvukao nož i sagnuo se da ga dokrajči, i opsovao kad ga je ščepala okrvavljena ruka. Izgubio je ravnotežu i pao preko neprijatelja; obojica su se prevrtali jedan preko drugog, boreći se da otmu oštricu.
     Gaju je ruka počela da se trese, jer polako su popuštali mišići koji se nisu sasvim oporavili od rane koju je zadobio kad je upao u jamu za veprove. Panika mu je otvorila poslednje rezerve snage, i uspeo je da stegne neprijatleja za grlo. Za trenutak su nepomično ležali, a nož mu se uzaludno pritiskao o oklop. Potom je otpor prestao i neprijataljski ratnik je ostao da nepomično leži.
     Drhteći, Gaj se uspravio i izvukao oružje iz neprijataljevih nepomičnih prstiju. Sagnuo se da okonča posao koji je počeo i ustanovio da gleda u ošamućenog Sinrika.
     "Ne miči se!" rekao je britanski, i ovaj se ukočio. Gaj se brzo osvrnuo. "Mogu da te spasem - počinje uzimanje talaca. Hoćeš li se sad predati?"
     "Rimljanine." Sinrik je opsovao, ali vrlo tiho. "Trebalo je da te ostavim u onoj jami za veprove!" Tek sad je Gaj shvatio da je i on njega prepoznao. "Bilo bi bolje za mene... i za Eilan!"
     "Imaš isto toliko rimljanske krvi kao i ja!" Osećanje krivice je ulilo otrov u Gajeve reči.
     "Tvoja majka je prodala čast! Moja je umrla!"
     Gaj je nehotice počeo da pritiska oštricu, i u poslednjem trenutku je shvatio da Sinrik upravo to i želi.
     "Jednom si mi spasao život. Sada ti dajem tvoj, i neka Had nosi tvoj prokleti britanski ponos! Predaj se, i možda ćeš jednog dana moći da se ponovo boriš sa mnom." Znao je da je to glupo; čak i dok je ležao u sopstvenoj krvi, Sinrik je delovao opasno. Ali jedino je to mogao da učini za Eilan - da ga spase.
     "Pobedio si..." Sinrik je iscrpljeno spustio glavu, i Gaj je ugledao mlazeve krvi kako mu teku iz rana po rukama i nogama. "Danas..." Pogledali su se u oči, i Gaj je u njegovom pogledu i dalje video mržnju. "Ali jednog dana ćeš platiti..." Zaćutao je kad su im se prbiližile škripave taljige za ranjenike.
     Gaj je gledao dva iskusna legionara kako ga tovare sa ostalima, a zadovoljstvo zbog pobede Rima je čilelo pri pomisli da je izgubio prijatelja, jednako sigurno kao da je Sinrik umro pred njegovim očima.

     Kad se spustila noć Agrikola je opozvao poteru, ne želeći da rizikuje ljude na nepoznatom terenu. No, za preživele Kaledonjane još nije bio kraj. Do duboko u noć Rimljani su čuli žene kako uz uzvike pretražuju bojište. Tokom nekoliko narednih dana izviđači su javljali da se krug uništenja proširuje. Zemlja koja je nekada izdržavala čitav narod pretvorila se u nemi svet u kome su tela žena i dece, pobijenih rukom očeva porodice kako ne bi dopali ropstva, prazno zurila u nebesa, a dim sa spaljenih ognjišta zamračivao je rasplakano nebo.
     Kada je sve konačno sabrano, procenjeno je da je oko deset hiljada neprijataljskih ratnika ranjeno ili poginulo; Rimljani su sa svoje strane izgubili samo tri stotine ljudi.
     Dok je jahao duž kolone koja je marširala na jug, ka zimskim logorima, Gaj se setio Kalgakusovih reči: "Pustoše, ubijaju, otimaju pod lažnim izgovorima i to zovu imperijom; a kad negde stvore pustinju, to nazivaju mirom."
     Sever je sada svakako bio miran, a poslednja nada u slobodu Britanije bila je mrtva kao i ljudi koji su je branili. Upravo zbog toga, a ne zbog izveštaja koji je nosio i koji je vrlo pohvalno govorio o njegovom držanju na bojištu, Gaj je shvatio da sada mora postati pravi Rimljanin.