14.

     Po tradiciji koja je vladala u Šumskoj kući, sveštenice se posle polaganja zaveta povlače u izdvojenost. Eilani je bilo drago zbog toga. Tokom nekoliko dana posle uvođenja ležala je iscrpljena kao Lianon posle Proročanstva, i čak i kad se telesno oporavila stalno je bila usmerena ka unutra, pokušavajući da shvati šta se desilo.
     Ponekad joj se ono što je druid rekao činilo nemogućim - kao naopaki san rođen iz njene osujećene ljubavi prema Gaju. Ali kada su se sveštenice okupljale u mrazovitoj tami da pozdrave zimski mesec, Eilan je osećala da joj glasovi podignuti u pesmi uzdižu duh. U takvim trenucima, kada ju je mesečina ispunjavala kao srebrni plamen, znala je da ono što je iskusila nije bio san.
     Ponekad bi uhvatila Kaileju kako je radoznalo posmatra, ali čak ni dok ih je poučavala tajnama Mudrih donešenim preko mora - a učenje toga bilo je dozvoljeno samo zarečenim sveštenicama - Eilan se nije usuđivala da pomene Merlina i sudbinu koju joj se činilo da joj je ponudio. Postepeno je shvatala da je, bez obzira šta su druge sveštenice iskusile tokom probe, ova Misterija samo njena. I tako su proticali mračni zimski dani i polako prelazili u proleće, a znak Boginje na Eilaninom čelu polako je zaceljivao.

     Gaj je sedeo na klupi u očevoj kancelariji u Devi, duboko udišući povetarac koji je dopirao kroz otvoreni prozor i pitajući se koliko brzo će uspeti da ode. Već godinu dana pripadao je očevom osoblju, i dosadili su mu zidovi utvrđenja. U šumama i poljima počinjalo je proleće. Mogao je da oseti miris jabučara u cvetu, i to ga je teralo da misli na Eilan.
     "Većina ljudi dobiće odsustvo za Floralije, ali ne želim da mnogo oficira bude odjednom odsutno." Očev glas kao da je dopirao izdaleka. "Kad dobiješ odsustvo, kuda ćeš poći?"
     "Nisam razmišljao", odgovorio je Gaj. Neki oficiri koristili su slobodne dane za lov, ali ubijanje životinja iz zabave više ga nije naročito zanimalo. Zapravo, nije imao kuda da poželi da ode.
     "Mogao bi da odeš u posetu prokuratoru", predložio mu je otac. "Još nisi video njegovu kći."
     "Ako bogovi budu milostivi, ni neću je videti." Gaj se naglo vratio u stvarnost. Ocu kao da je naneo bol.
     "Ma hajde, neće ti ništa faliti", rekao je Macelije, očito se savlađujući. "Samo da vidiš devojku. Mislim da joj je sada petnaest godina."
     "Oče, znam da je došla u godine za udaju. Zar misliš da sam toliko glup?"
     Otac se samo nasmešio. "Nisam ni pomenuo ženidbu."
     "Nisi ni morao", durio se Gaj. Ako ne može da dobije Eilan, neka bude proklet ako se oženi bilo kojom ženom u Britaniji - a pogotovo ovom koju mu predlaže otac.
     "Ne moraš da budeš grub", rekao je otac. "Zapravo, pomišljao sam da provedem praznike u Londiniumu, i..."
     "E, pa ja nisam", rekao je Gaj, ne mareći više šta će otac misliti o njegovom ponašanju. Nije znao kuda da pođe, ali to će biti što je dalje moguće od Londiniuma.
     "Nadam se da ne misliš ponovo na onu Britanku", rekao je Macelije, i Gaju se učinilo da mu otac čita misli. Da je bar ostao na tome! Ali Macelije je nastavio. "Sigurno si bio dovoljno razuman da je zauvek istisneš iz misli."
     To ga je nateralo da se odluči. "Zapravo", polako je rekao, "razmišljao sam da odem u posetu Klotiniju." Posle boravka kod tog romanizovanog Britanca je i sreo Eilan, i tako će barem moći da uživa u sećanjima.
     Uživao je u putovanju na jug, misleći na Eilan, i na Sinrika koji je mogao da mu bude prijatelj a sad ga je izgubio, mada nijedan od njih nije bio za to kriv. Proleće je napredovalo kao armija osvajača, i vreme je bilo divno; jutra jasna i hladna, tako da mu je bilo drago što je toplo obučen, a dani topli, blistavi i gotovo suvi osim poneke blage kiše kasnije popodne. Klotinije ga je sa zadovoljstvom primio i dočekao, i mada je Gaj znao da je to uglavnom zbog Klotinijeve želje da ostane u najboljim mogućim odnosima sa moćnim Rimljanima, ipak je uživao. Gvena se udala i otišla, pa ga niko nije gnjavio. Utvrdio je da Klotinijevo domaćinstvo, zapravo, i nije loše mesto da se provede odsustvo. Hrana je bila dobra, a čak je i preostala Klotinijeva kći, od dvanaestak godina, bila dobro društvo, i dovoljno je saosećala kad joj je pričao kako otac pokušava da mu ugovori brak sa nepoznatom devojkom. Možda bi mu na neki prefinjen način i stavila do znanja kako je spremna da ga uteši, ali Gaj je dobro pamtio - mada prekasno - očevo upozorenje da se više ne petlja sa domaćim devojkama. Ako mu je devojka i slala neke tajne signale, on se pravio da ih ne primećuje.
     Ali osim molitvi neodređeno upućenih Veneri, nije mogao da smisli nikakav način da se približi Eilani. U snu je gužvao ćebad, trljao se o njih, ječao i budio se, znajući da je sanjao Eilan.
     Volim je, razmišljao je, obuzet samosažaljenjem, kad bi postao svestan u koliko je beznadežnoj situaciji. To nije kao da sam namerno zaveo pa ostavio devojku. Rado bih se oženio njome, samo kad bih mogao da dobijem dozvolu svih ljudi koji se smatraju pozvanim da kontrolišu njen i moj život. Njemu su ipak dvasdeset tri godine, i oficir je - mada nisko na lestvici - u svojoj legiji. Ako ga to ne čini dovoljno zrelim da se oženi po svojoj volji, kada će to postati?
     Jednog dana, kad je pošao na jahanje praveći se da ide u lov, uhvatio je sebe kraj pocrnelih zidova koji su nekada bili Bendeigidovo domaćinstvo, i shvatio je da se nalazi u blizini Šumske kuće. Noga ga je zabolela kad se setio jame za veprove - činilo mu se tako davno - i prvog puta kad je ugledao Eilan.
     Ne mogu da ostanem ovde... iznenada je pomislio. Svako drvo i svaki kamen budiće mi bolna sećanja. Mislio je da će moći to da podnese. To što je povremeno u Devi sretao starog Ardanosa nije mu remetilo mir. Možda bi trebalo da ode na jug i da poseti majčin narod. To ne bi prijalo Maceliju, ali ovog trenutka mu nije bilo naročito stalo do očevog mišljenja.
     Te večeri je kraj vatre saopštio Klotiniju svoju odluku, a ovaj ga je pozvao da ipak ostane još koji dan.
     "Do svečanosti će na putevima biti suviše sveta", naglasio je Klotinije. "Ostani barem dok to ne prođe, a onda ćeš udobnije putovati."
     "Narod mi neće smetati, ali možda ne bi trebalo da putujem u uniformi", rekao je Gaj. "Ići ću brže i privlačiću manje pažnje ako se obučem kao običan Britanac."
     "To je tačno", kiselo se osmehnuo Klotinije. "Ti si, u izvesnom smislu, jedan od nas. Verujem da ću ti naći nešto prihvatljivo."
     Sutra ujutro sluga mu je doneo odeću koja mu je sasvim dobro pristajala: kožne pantalone i zeleno obojenu tuniku, sve novo, čisto i pristojno, ali ne preterano otmeno, a uz to i prostrani tamnosmeđi ogrtač od teške vune. "Noći su još ledene, momče", rekao je Klotinije. "Trebaće ti ovo kada padne mrak."
     Kad se Gaj presvukao, kao da je nestalo njegovog rimljanskog porekla.
     "U ovoj odeći više nisi Gaj Macelije Severus." Starac ga je čudno gledao.
     Gaj se iscerio. "Mislim da sam ti već rekao, majka me je zvala Gaven dok god je bila živa; sada izgledam upravo tako i treba da nosim samo to ime."
     Klotinije je spremno uzviknuo kako mu odeća divno pristaje, ali Gaj je slutio da ovaj pomalo žali zbog nestanka onog uglednog gosta Rimljanina.
     "Ako pođem na svečanost, biću samo još jedan Britanac", nastavio je Gaj. "Možda bi trebalo da pošaljemo poruku Maceliju da putujem prerušen!" Pretpostavljao je da ocu ne bi bilo milo zbog maskarade, a izgovor kako prikuplja informacije možda bi mogao da ga opravda.

     Kad se probudila na Beltan, Eilan je imala čudno osećanje da je Gaj negde u blizini. Možda i on misli na mene, pomislila je. Ipak je bio Beltan, a svi njihovi važni susreti odigrali su se upravo na toj svečanosti. Svakako je bilo prirodno da pomisli na njega ovog dana kada, širom semlje, svi muškarci i žene misle samo na ljubav.
     Ovde, u čednom zaklonu Kuće devojaka, ona ne bi smela da misli na takve stvari, a ako baš i misli, trebalo bi da ih posmatra izdvojeno i pokroviteljski, kao osoba koja je daleko iznad telesnih želja. Tokom zime to je bilo lako. Činilo joj se da ju je strast sa kojom ju je dotakao druid u viziji pročistila kao oltarski plamen, i da zaveti čednosti nisu velika žrtva.
     Ali sada, kada se budio sok u drveću i kada je svaki pupoljak žurio da se otvori, počela je da sumnja. Kada je razmišljala o viziji, telo joj je plamtelo, a noću je sanjala kako leže sa ljubavnikom koji je ponekad bio onaj druid a ponekad Gaj, a ponekad stranac sa očima kralja. Telo mi je još netaknuto, iznenada je pomislila, ali u duhu više nisam devica. Boginjo, kako da podnesem ovaj slatki bol?
     "Eilan, da li ti pomažeš Lianoni u pripremama za večeras?" Mielinin glas ju je vratio u stvarnost, i odmahnula je glavom. "Pođi onda sa nama ostalima da uživamo u svečanosti", nastavila je Mielin. "Prijaće ti da udahneš malo svežeg vazduha."
     "Mi ostali", značilo je Senaru, koja je bila oduševljena što je izišla na otvoreno. Dan je bio vedar i prohladan, i po ivicama puteva blistalo je cveće belog gloga, kao da se na grane spustila sama sunčeva svetlost. Sveta je bilo toliko da se Eilan, naviknuta na mir i tišinu posle više meseci izdvojenosti, stresla. Kako brzo se navikla na ćutanje i mir, ili ju je možda uvođenje izmenilo... Oduvek joj je bilo pomalo neprijatno u masi, ali sada se osećala kao da hoda bez kože.
     No, Senara je bila oduševljena dok je išla između njih dve. Svemu se divila: tezgi sa okruglim sirevima; stolu na kome je putujući trgovac staklom izložio svoju svetlucavu robu; i cveću, cveću na sve strane.
     Eilan nije videla toliko sveta još od prošlog Beltana, kada je ponovo srela Gaja. Činilo joj se da se čitava Britanija sjatila ovde, da se gura, smeje, jede i pije; i da su tu sve vrste zanatlija, od kolačara do plesača na konopcu.
     "Hoće li Lianon biti ovde preko dana?" upitala je Senara.
     Mielin je klimnula. "Ardanos će je pratiti. To je deo njene dužnosti - da se pokazuje masi na svečanostima." Mielin je zastala. "A to nije prijatno. Čini mi se da je ona veoma umorna. Svake godine se pitam hoće li joj to biti poslednja svečanost."
     Primetila je da je Eilan prebledela i požurila je da nastavi. "Zar te to plaši? Smrt je deo života koliko i rođenje; jedna sveštenica to svakako zna."
     No, gužva je bila tolika da ju je Eilan jedva čula. Gomila sveta je posmatrala mečkara; Senara je povikala da hoće i ona da vidi, pa su se progurale napred. Ljudi su se razdvajali pred njima čim bi primetili plave haljine Šumske kuće, i brzo su se našle kraj same ograde u kojoj je životinja igrala - ili barem trapavo poskakivala na zadnjim nogama, što je verovatno bilo najbliže plesu što takva zver može da izvede. Njuška joj je bila čvrsto obmotana konopcem; Eilan je smatrala da vrlo jadno izgleda.
     "Sirota životinja", rekla je, a Mielin je uzdahnula.
     "Ponekad mi se čini da je Lianon kao taj medved", rekla je. "Uvek na otvorenom, nikada ne govori svojim rečima." Eilan je glasno dahnula od pomisli da se Vrhovna svešetnica poredi sa dresiranom životinjom.
     "A ko je vodi?" zakikotala se Senara. "Mielin, ne bi smela da govoriš takve stvari."
     "A zašto? Obično se smatra vrlinom kad neko govori istinu", kiselo je rekla Mielin, i Eilan se setila Kaileje. Način na koji se njen deda ponašao prema Vrhovnoj sveštenici bio je daleko od samosvojnosti o kojoj je govorio druid u njenoj viziji.
     "Govorim istinu onako kako je vidim; a kada vidim kako Lianon polako malaksava, pitam se..."
     Mielin nije dovršila rečenicu, jer tog trenutka medved se spustio na sve četiri i pošao pravo prema njima. Senara je vrisnula i odskočila, ali masa ih je pritiskala sa svih strana. Eilan se povukla, nagazivši na haljinu neke žene, i začula je cepanje tkanine.
     "Pazi gde staješ!" ljutito je rekla žena. Eilan se izvinila, pokušavajući da se što više smanji, i tog časa medved je opet krenuo ka njima, uže je popustilo i neko je uplašeno uzviknuo. Čitava gomila je ustuknula, i kada je Eilan povratila ravnotežu Senare i Mielin nigde nije bilo.
     To je bilo prvi put posle mnogo godina da Eilan ostane sama. Sasvim se navikla na stalno nadgledanje u Šumskoj kući. Sad joj je postalo jasno da to nije bilo samo pristojnosti radi; prisustvo sestara pomagalo joj je da drži ljude na odstojanju i fizički i psihički. Ovako usamljenu, zbrka stranih misli i osećanja udarala ju je kao jak vetar. Pokušala je da se zaštiti izvlačeći snagu iz zemlje, ali nepoznata lica oko nje ispunila su je zbrkom. Kako je Lianon mogla da podnese da hoda između ljudi kad je već bila napola u transu i otvorena moćima bogova? Eilan je bila toliko zarobljena u masi i izložena pritisku stranca da nije uspevala da vidi ništa poznato; čak ni drvored koji je vodio ka Šumskoj kući, niti brdo na kome se davalo Proročanstvo.
     Jednom je za trenutak ugledala u masi nešto što joj je ličilo na poznatu plavu odeždu; ali kada se probila bliže, to je bio samo ogrtč potpuno nepoznate osobe. Drugi put joj se učinilo da je ugledala grupu sveštenica; ali njih je bilo četiri, a do trenutka kad se setila da su njene pratilje mogle da sretnu drugu grupicu iz Šumske kuće i da može biti da je upravo tako traže, ove su već ponovo nestale u masi nepoznatih. Izgled tržnice joj je bio stran kao da je sa Drugog sveta. Ovo je smešno - pa prvo što su me naučili bilo je da se štitim od osećanja drugih ljudi! Trebalo bi da prosto pitam nekog, ponavljala je u sebi, ali bila je toliko ranjiva da se nije usuđivala da se obrati nekom nepoznatom; a šta bi ljudi mislili o sveštenici koja ne ume da nađe put do sopstvenog obitavališta?
     Prolazila je kroz masu, pokušavajući da obuzda nerazumni užas. Kad bi mogla da povrati odbranu, zapitala bi nekoga u kom pravcu se nalazi Šumska kuća. Jednog dana će se sigurno smejati kad se seti ovoga, i ličiće joj na pustolovinu. Ali ovog časa joj je bilo jasno da se izgubila i da je preplašena.
     Iznenadan pokret gomile gotovo ju je oborio s nogu; izgubila je ravnotežu i sudarila se sa muškarcem u tamnom ogrtaču. On je nešto promrmljao, a onda se trgao. "Eilan? Jesi li to zaista ti?" Snažne ruke su je uhvatile za laktove, i tek sad je prepoznala glas. "Otkuda si se pojavila?"
     Podigla je pogled prema jedinom licu koje uopšte nije očekivala da će videti: licu Gaja Macelija.
     Bez reči se privila uz njega. On je osetio njeno drhtanje i privukao je bliže. Gužva oko nje iznenada je postala daleka, umirena njegovim zaštitničkim zagrljajem.
     "Eilan..." ponovio je. "Nisam se usuđivao ni da sanjam da ću te naći ovde!"
     Ali ja jesam, pomislila je Eilan. Kad sam se jutros probudila prva pomisao mi je bila da si u blizini; zašto nisam poverovala?
     Čvršće ju je obgrlio; tog časa je zaboravila sva Kailejina upozorenja, sve svoje sumnje i strahove. Znala je samo da je srećna.
     Pomalo drhtavo se nasmejala. "Izgleda da sam se izgubila; pokušavala sam da se vratim u Šumsku kuću, ili barem da nađem druge sveštenice koje su došle na svečanost, ali nisam znala kojim putem da pođem."
     "Put je tamo preko", počeo je on, ali kad je osetio njen nehotični pokret, prekinuo je. "Zar zaista moraš odmah da pođeš? Došao sam u ovaj - ovaj kraj sveta samo zbog nade da ću te videti..."
     Čula mu je misli kao da ih je izgovorio naglas. Ne mogu da podnesem da je sada pustim!
     "Ako odeš, možda se više nikada nećemo sresti", rekao je drhtavim glasom. "Mislim da to ne bih mogao da podnesem, da te ponovo izgubim. Eilan..." Polako je izgovarao njeno ime kao da ga miluje; osetila je da joj kožu zapljuskuje talas ledene vatre. "Ne možeš me ostaviti..." promrmljao je u njen veo. "Sudbina te je dovela ovamo samu..."
     Ne baš samu! pomislila je, smešeći se na gomilu oko njih. Ali bilo je istina: samo je Sudbina, ili Boginja, mogla da je dovede ovamo, u njegov zagrljaj. Odlučno je zaboravila pravila koja zahtevaju da sveštenica drži pogled oboren pred muškarcem koji joj nije otac, deda ili brat; pogledala ga je.
     A šta je mislila da će videti? Šta su oči mogle da joj kažu, upitala se, gledajući njegovu kosu ukovrdžanu nad čelom, tvrdoglavo isturenu vilicu pod kratkom bradom koju je pustio u poslednjem pohodu, i jasnu glad u tamnim očima, a što njeno srce nije već znalo? Unutrašnji i spoljašnji vid su se iznenada stopili, i videla je istovremeno upalo lice dečaka koga je negovala pre četiri godine, snažne crte muškarca u koga je izrastao, i još nešto, lice izmoždeno iskustvom i nezadovoljstvom, sa mladalačkim obećanjima prerovanim tokom godina.
     Sirota moja ljubavi, pomislila je, zar ćeš biti takav?
     "Zar zaista moraš da ideš?" ponovio je on, i ona je tiho rekla "Ne."
     Gaj je progutao knedlu i podigao joj veo sa čela. Primetila je da se ukočio, i shvatila da tek tada primetio plavi polumesec između njenih obrva.
     "Ja sam sveštenica", tiho je rekla i osetila kako se trgao, shvativši. Ali nije je pustio, a ona se nije povukla.
     Od same pomisli da ga možda nikad više neće videti nebo kao da je izgubilo boju. Kaileja bi joj svakako rekla da smesta ode; ali ovog puta nije mogla da učini ono što bi starija sveštenica smatrala najmudrijim, nego ono što joj govori srce. Šta god se ovog puta desilo, bar Kaileja neće biti kažnjena zbog toga.
     Dva goniča su naletela na njih i povukla se, čudno ih gledaući zbog Eilanine plave odežde. Gaj se namrštio i prebacio preko nje svoj smeđi ogrtač, a onda joj povukao veo tako da joj je sakrivao plavu kosu.
     "Hajdemo dalje od ove gomile", promrmljao je. I dalje ju je grlio, snažno i smirujući, i kad su pošli, nisu tačno znali kuda idu, nego samo da su zajedno i da se udaljavaju od mase. "Pričaj mi kako si dospeo ovamo. Nisam ni znala da si u ovom delu sveta!"
     "Mislim da sam došao da te vidim", počeo je on, a Eilan se oslonila o njega i pažljivo slušala.
     "Bila je to Sudbina, ili možda moj otac. Barem sam pošao u pravcu suprotnom od onog koji mi je on predložio! Je li mala Valerija dobro?"
     "Senara - tako je zovemo u Kući devojaka. Da, sasvim je dobro i srećna je."
     "Drago mi je da to čujem", rekao je on, ali Eilani je bilo jasno da je već zaboravio Senaru. "Sinrik je prognan, znaš li? Sreo sam ga pre polaska, i rekao mi je da se držim dalje od tebe..."
     Glas ga je izdao. Šta je hteo da čuje od nje? Možda je samo očekivao zvuk njenog glasa, da sazna da je mislila na njega. Pa zar ne zna i sam? Bila ga je svesna svakim čulom, svakim delićem kože.
     "Možda je imao pravo. Moj otac je uvrteo sebi u glavu da treba da se oženim nekom devojkom Rimljankom, kćerkom prokuratora u Londiniumu..."
     "Hoćeš li ga poslušati?" oprezno je upitala Eilan, ustreptalog srca. Brak! Zašto joj to govori? Znala je da to ništa ne menja, ali zašto je i sama pomisao toliko boli?
     Nekako su stigli do ivice vašarišta. Još jedan korak, i sakriće ih leskovo drveće. Protekle noći su muškarci i žene lutali ovuda da sakupljaju zelenilo i cveće i da leže jedni s drugima na mladoj travi. Šuma ih je još pamtila; Eilan je osećala sećanje na njihovu strast kao odjek oko sebe, sukobljen sa žamorom izdaleka.
     On se okrenuo ka njoj. "Znaš da se nikada neću oženiti nijednom osim tobom!"
     "Ja ne mogu da se udam", odgovorila mu je. "Moj život je obrečen bogovima..."
     "Onda se nikada neću oženiti", čvrsto je rekao on.
     Oh, hoćeš, hoćeš... Čak i dok ju je obuzimao nerazuman talas sreće, u Eilaninoj svesti se javila vizija. U umu joj je blesnula slika one koja će mu biti žena. A zašto bi se Eilan ljutila na nju? Zar je toliko sebična da poželi da Gaj zauvek ostane sam? Ili je želela da je on otme, da pokrene nebo i zemlju kako bi je oslobodio zaveta? Kakve ljudske reči mogu da izbrišu polumesec sa njenog čela?
     Spotakla se o neki koren, i Gaj je pružio ruke da je pridrži. Žmirnula je i shvatila da su zašli u šumu. Žamor gomile je bio sasvim prigušen, kao da su putovali miljama, kao da su stupili u Drugi svet. Veliko drveće ih je skrilo u lisnate senke. Sunce je zašlo za oblak i počeo je da duva hladan vetar. Hoće li početi kiša? Kao u odgovor, nekoliko kapi je palo na njih, kao početak kiše ili kao višak vlage sa gornjih listova.
     "Eilan", šapnuo je on i jače je stegao. "Molim te, Eilan..."
     Okrenula se i osetila snagu njegove želje, i svet kao da je stao. Od trenutka kad ju je gužva odvojila od Mielin pa do sada, pomislila je Eilan, lutala je kroz san. Ali sada je bila budna, i mogla je sa užasnom jasnoćom da vidi i prošlost i budućnost. Možda ih je Sudbina oboje dovela ovamo, ali ono što odluči u ovom trenutku odrediće i njegovu i njenu budućnost - a možda će odlučiti i o drugim životima. Svest joj se proširila, zahvatajući druga vremena u sve širem krugu, sve dok nije opet ugledala plavokosog ratnika iz vizije, sa zmajevima na podlakticama i orlovskim pogledom koji je zavolela u Gajevim očima.
     Sada je on drhtao. Nespretnim pristima podigao joj je veo; dok je spuštao ruku dotakao joj je obraz, zadržao se na njemu za trenutak, a onda, kao da ga vuče neodoljiva sila, pošao dlanom niz njen meki vrat i položio šaku na njenu dojku pod haljinom. Pred njima se prostirala mahovina, meka i zelena. Eilan je začula nešto nalik na odjek: "Boginja se ne poštuje u hramu načinjenom ljudskim rukama..."
     Ali ovo je bilo zabranjeno - pre jedva šest meseci zarekla se da će podariti svoje devičanstvo samo Svetom Kralju. Umesto odgovora, obuzela ju je sigurnost. Od ovog muškarca dveju krvi poteći će budući Kralj... Merlin ju je zbog ovoga posvetio. Ovo je njena sudbina.
     Kada su se tek upoznali, Gaju je morala izgledati kao dete, ali znala je da je sada neizmerno starija. Opet je začula odjek Merlinovog glasa:
     "Sveštenica Boginje podaje se u svoj čas i svoje doba, i kada moć prođe kroz nju, ostaje svoja."
     "Ne možemo se venčati po pravilima ljudi", tiho je rekla. "Da li si spreman da me uzmeš za ženu na stari način, kao sveštenicu koja leže sa kraljevskim potomkom, pred licem bogova?"
     On je zastenjao, milujući joj dojku, i osetila je da joj se bradavica ukrutila pod njegovim dlanom. "Do smrti i posle nje, pred Mitrom i Majkom", promrmljao je. "Eilan, oh, Eilan!"
     Kada ju je dodirnuo Merlin, vatra je planula u njoj od temena do nožnih prstiju; ali ovaj plamen kao da je stizao iz zemlje, spaljujući sve ostale misli.
     Dotakla mu je lice i on je posegnuo ka njoj. Nespretni prsti su joj se upleli u kosu i veo je skliznuo na zemlju. Potom su se njegove usne spojile sa njenim, ne više nežno nego zahtevno, kao kod izgladnelog čoveka. Za trenutak je ostala nepomična, zbog iznenađenja; a onda je postala svesna jednake gladi u sebi, i razdvojila je usne pred njim.
     Dok su se ljubili, zagrlila ga je oko vrata; kosa, oslobođena pažljivog poveza, rasula joj se niz leđa, a ukosnice su letele na sve strane. Gaj je zastenjao i privukao je bliže. Sada je osećala čvrstu snagu njegovog tela, i njegovu želju. Prešao joj je rukom preko leđa, privlačeći je još bliže.
     Eilan je osetila da je kolena izdaju. Pripila se uz njega, i njena težina ih je oboje spustila u zelenu travu. Ljubio joj je obraze, oči i vrat kao da će je proždrati, a ona se privijala uz njega, drhteći. Kad su pali, suknje su joj se zadigle; prelazio je rukama preko njenog tela, zastavši za trenutak kad je osetio meku kožu, a onda je nastavio uvis ispod tkanine sve dok nije stigao do svetog mesta između butina i tu se zaustavio.
     Gaj je iznenada stao, sav zadihan. Potom se odvojio od nje, raširenih i ošamućenih očiju, kao da je gledao u prejako svetlo.
     "Gospo", šapnuo je. Videla je da sav drhti, ali nekako je smogao snage da postupa promišljeno, snalazeći se sa njenom odećom i milujući joj telo sa umešnošću koja je rasla sve dok je nije ispunila svetlost, i shvatila je da pred njom više nije samo Gaj.
     "Kralju moj!" šapnula je kad joj je plamen koji je on užegao suknuo kroz svaki živac. "Dođi mi!"
     On je uzdahnuo i potonuo u njen zagrljaj kao sunce u more, pokoravajući joj se i dok mu se davala. U daljini je čula uzvike, kao da potuču sa drugog sveta, i znala je da su sveštenici zapalili Beltanske vatre.
     Ali u njoj je blistao veći plamen, i da su tog časa i Kaileja i sve žene iz Šumske kuće stajale oko njih i gledale, Eilan ne bi to znala i ne bi ni marila.

     Dan je već poodmakao i sunce je zalazilo kad se Gaj konačno promeškoljio. Eilan se sa oklevanjem odvojila od njega; on ju je ponovo zagrlio i glasno je poljubio.
     "Moram da se vratim u Šumsku kuću", rekla je veoma nežno. "Tražiće me." Mielin je dosad sigurno već van sebe od brige. Ali ako Eilan uspe da se nekako ušunja neprimećena, možda će svi verovati da u gužvi nisu uspele da se sretnu i da se Eilan vratila nazad sama.
     Čak i sada, kad se strast stišala pa je mogla razborito da razmišlja, Eilan nije žalila što je prekršila zavete; Boginja je znala i nije se umešala, što je bio dovoljan dokaz da je služila višem zakonu. Deo tajnih učenja kojima ju je učila Kaileja otkako je postala sveštenica, glasio je da su pre dolaska Rimljana sveštenice birale ljubavnike po svojoj želji, i čak se i udavale. Tek po dolasku Rimljana muškarci su uzeli sebi neverovatnu slobodu da kontrolišu lične živote svojih žena. Kaileja nikada nije srela muškarca koji bi je doveo u iskušenje da prekrši zavete, ali možda bi mogla da je shvati. Sa druge strane, Kaileja se ne bi složila sa Eilaninim izborom ljubavnika, pa je onda možda ipak bolje da ništa ne kaže starijoj sveštenici.
     "Nemoj ići, Eilan." Gaj se podigao na lakat i pogledao naniže u nju. "Bojim se za tebe."
     "Ja sam unuka Vrhovnog druida; šta misliš da će mi uraditi?"
     Otac joj je jednom rekao da bi je ubio sopstvenim rukama ako bi dozvolila ono što je Gaj upravo učinio, ali ovo nije bio dobar trenutak da to pominje. Ona je sada žena, i obrečena sveštenica, i odgovorna je samo svojim sestrama i bogovima.
     "Kad bih mogao da budem tamo da te zaštitim, ne bi bilo važno šta će pokušati", mračno je rekao on.
     "A da li bih bila bezbedna kad bismo pobegli? Kuda bi pošli? Divlja plemena na severu mene bi možda prihvatila, ali ti bi bio u opasnosti; a kuda drugde da pobegnemo van domašaja Rima? Ti si vojnik, Gaje, vezan zavetima koliko i ja. Prekršila sam jedan zavet da ispunim nešto više, ali to me ne oslobađa. I dalje pripadam Boginji, i moram joj verovati da će se starati o meni..."
     "To je više nego što ja mogu", rekao je, trljajući oči.
     "Glupost. Ako se vratiš u aktivnu službu, svakako ćeš biti u većoj opasnosti nego ja." Eilan ga je još jednom zagrlila pri pomisli na hladno gvođže kako probija srce koje je sada tuklo tako blizu njenog, i kad ju je on poljubio sve misli o budućnosti su nestale. Na neko vreme.