8.

     Kiša je nad rimljanskim logorom u Devi padala izluđujuće uporno. Ljudi su čučali u barakama, kockali se i popravljali opremu, ili su se probijali do vinarije da provedu popodne u piću. Usred opšte vlage Macelije je poslao po svog sina.
     "Ti poznaješ zapadne krajeve", počeo je. "Šta misliš, možeš li da povedeš patrolu mimo puteva do Bendeigidove kuće?"
     Gaj se ukočio, puštajući da mu kiša kaplje sa nauljenog kožnog ogrtača po popločanom podu. "Da, oče, ali..."
     Macelije je pogodio unapred njegove misli. "Ne predlažem da špijuniraš prijateljsku kuću, dečače, ali u okolini Segotinuma su primećeni razbojnici iz Hibernije. Ako se provuku pored patrola, biće ugrožene sve britanske porodice u čitavoj oblasti. Ovo činim za njihovo dobro, mada bi Britanci verovatno mislili drugačije. Kad već moram da pošaljem odred da vidi šta se dešava, bolje da ga predvodi prijatelj a ne neko ko mrzi Kelte, ili neki idiot upravo pristigao iz Rima koji misli da Britanci još boje lica u plavo..."
     Gaj je osetio da je pocrveneo. Mrzeo je način na koji je otac još umeo da ga natera da se oseća kao dete.
     "Tebi na usluzi, oče - i na usluzi Rimu", dodao je trenutak kasnije, osećajući da je drevna fraza toliko cinična da je gotovo očekivao oštar odgovor. Kako samo izopačen postajem, ali barem znam da sam dvoličan. Hoću li se toliko navići da izigravam dobroćudnu nadmoćnost da ću, dok dođem u očeve godine, početi i da verujem u to?
     "Ili se možda plašiš da ćeš izgubiti kontrolu zato što je Bendeigid odbio da ti da svoju kći?" upitao je otac. "Rekao sam ti da će tako biti."
     Gaj je nehotice stegao pesnice i ugrizao se za usnu. Nikada se nije suprotstavio ocu i znao je da ni sada ne bi imao šanse. Ipak, očeve reči su pale kao so na ranu.
     "Rekao si mi, i bio si u pravu", procedio je kroz zube. "Izaberi mi udavaču po svojoj volji - neku sa širokim kukovima i dobrim poreklom, može i ta tvoja Julija - i izvršiću svoju dužnost."
     "Ti si Rimljanin i očekujem da se tako i ponašaš", rekao je Macelije nešto blaže. "Časno si se poneo, i nastavićeš tako da se ponašaš i dalje. Za ime Junonino, dečko, devojka koju si voleo možda je u opasnosti. Mada ne možeš da se oženiš njome, zar ne želiš da proveriš je li ona bezbedna?"
     Na to, naravno, nije mogao ništa da odgovori, ali dok se pozdravljao i izlazio osećao je da mu se želudac grči od stepnje koja nije imala nikakve veze sa fizičkim strahom.
     Možda se samo bojim da ih ponovo pogledam u oči, razmišljao je Gaj dok je predvodio malu patrolu konjanika kroz kapiju tvrđave, pa dalje niz brdo. Na neki način sam izdao njihovo poverernje, a svi su bili tako dobri prema meni. Tokom zbrke oko odabira ljudi i pakovanja mogao je da suzbije osećanja, ali sada ga je ponovo zapljusnula mučnina iščekivanja.
     Sinrika je video samo jednom otkako je otišao iz Bendeigidove kuće... Jednog dana na tržnici u Devi slučajno se okrenuo i prepoznao plavokosog diva koji se cenjkao sa kovačem oko mača. Sinrik je bio toliko zadubljen u pregovore da nije primetio Gaja, a Gaj se, uprkos svemu što su ga odmalena učili, okrenuo i pobegao. To je bilo neposredno pošto je dobio Bendeigidov odgovor. Ako čitavo druidovo domaćinstvo zna za ponudu, to je značilo sramotu za Gaja, a ako niko i ne zna, šta bi pomislio Sinrik ako vidi dojučerašnjeg druga u uniformi rimskog tribuna? Svakako bi zaključio da je izdajica.
     Pitao se ko je napisao druidov odgovor na dobrom latinskom. Gaj je spalio voštane tablice na kojima je pismo stiglo, ali reči su mu ostale urezane u sećanje. Bile su sasvim jednostavne. Druid smatra da ne treba da udaje kći, jer je suviše mlada, a ne odgovara mu ni Gajevo poreklo.
     Gaj je odlučio da potpuno zaboravi na čitavu stvar. Uostalom, on je Rimljanin, naučen da vlada i duhom i telom. Ali to se pokazalo mnogo teže nego što je očekivao. Tokom dana je lako kontrolisao misli, ali noćas je ponovo sanjao kako on i Eilan zajedno jedre na zapad u belom brodu. Čak i kad bi na zapadu bilo neke zemlje u koju bi mogli da pobegnu, nije imao predstavu kako da otme čak ni devojku koja pristaje na to, a ni da li bi Eilan pristala na bekstvo. Nije želeo da sramoti svoju porodicu, njenu još manje. Od svega toga samo bi oboje strašno propatili.
     Možda je Eilan dosad već obrečena nekom drugom, iako se njen otac izgovarao njenom mladošću. Većina rimskih devojaka je u tim godinama već udata. Macelije samo neka izvoli i neka ugovori njegovu ženidbu sa kim god mu je milo. Licinijeva kći je takođe mlada, pa možda neće sve ići baš tako brzo. Zaključio je da je najbolje da sasvim prestane da razmišlja o ženama. Bogovi znaju koliko se trudio. Ali povremeno, kad bi primetio kod neke galske robinje blesak plave kose i sivih očiju, video bi pred sobom Eilaninu sliku, toliko jasno da bi ga dovela na ivicu suza.
     Želeo je da čuje od Sinrika kako je čitava porodica. Ali, kad je skupio hrabrost i vratio se, mladi div je već nestao. Sve u svemu, možda je tako bilo i najbolje.

     Eilan se naglo probudila, žmirkajući, i pokušala da se seti gde je. Je li to beba plakala? Ili je sanjala nešto? Mairi i novorođenče mirno su spavale u krevetu sa druge strane vatre. Kad se okrenula da ih pogleda, Mairin stariji sin, Vran, promeškoljio se u snu i pripio se uz nju. Sveštenica, Kaileja, ležala je nepomično do zida. Eilan je cele noći nemirno spavala. Ako je i sanjala nešto, sad se nije sećala; znala je samo da je sad budna i da zuri u crveno ugljevlje poluzgasle vatre.
     "I ja sam čula", tiho je rekla Kaileja iz mraka. "Neko se kreće oko kuće."
     "U ovo doba?" Eilan je oslušnula, ali čula je samo kapanje vode sa strehe i pucketanje vatre.
     Ali Kaileja ju je žurno prekinula. "Ne miči se." Iskliznula je iz postelje i bešumno proverila rezu na vratima. Bila je čvrsto nameštena, ali Eilan je odmah ponovo začula zvuk koji ju je probudio i videla je da se reza blago krivi dok neko spolja pritiska vrata.
     Zadrhtala je. Naslušala se priča o razbojnicima, ali uvek je živela u velikom Bendeigidovom domaćinstvu, okružena i zaštićena naoružanim ljudima. Ovde su dvojica naoružanih ljudi spavali u susednoj kući, a domovi ostalih iz Rodrijevog klana bili su rasuti po bregovima.
     "Ustani, tiho, i obuci se što brže možeš", šapnula je Kaileja. Vrata su se ponovo zatresla, i Eilan je poslušala, drhteći.
     "Otac je uvek govorio da se sakrijemo u šumi ako dođu razbojnici..."
     "To nam sada ne bi koristilo, a Mairi je još slaba od porođaja", promrmljala je Kaileja. "Čekaj."
     Vrata su zaškripala kad ih je neko jače gurnuo, i Mairi se probudila, mrmljajući. Kaileja, sad već potpuno obučena, položila joj je dlan na usne. "Ni reči, ako želiš da ti i deca ostanete živi", šapnula je. Mairi je zastrašeno ućutala, a beba je, na sreću, spavala i dalje.
     "Da se sakrijemo u ostavi?" upitala je šapatom Eilan kad su se vrata ponovo zatresla. Ko god da je pred njima, rešen je da svakako uđe.
     "Ostani tu", rekla je Kaileja, "i šta god da se desi nemoj vrištati." Potom je otišla do vrata. Mairi je uzviknula kad je Kaileja pomerila rezu. Sveštenica ju je oštro pogledala. "Da li želiš da praviš nova vrata kad ova budu razvaljena? Ja ne želim."
     Čim je povukla rezu, vrata su se otvorila uz tresak. Unutra je upalo desetak ljudi i ukočeno zastalo kad je Kaileja uzviknula neku reč nalik na naređenje. Svi su bili krupni, sa divljom, čupavom kosom preko ramena, obučeni u kože i dlakave vunene ogrtače preko tunika još jarkije šarenih od britanskih. Kaileja je pred njima izgledala krhka kao vrbova grančica. Tamna kosa joj se rasula sve do pojasa raspuštene plave haljine, njišući se pomalo zbog vetra koji je dopirao kroz vrata. To je bilo jedino na njoj što se micalo.
     Mairi se pokrila preko glave, grleći bebu. Jedan od razbojnika se nasmejao i kazao nešto jedva čujno, i Eilan se stresla. Rado bi pošla za Mairinim primerom, ali bila je ukočena od straha i nije mogla da se makne.
     Kaileja je ponovo uzviknula zvonkim glasom i zakoračila unazad, ka ognjištu. Razbojnici su izgleda bili opčinjeni njenim pogledom. Stajali su i zurili kad je ona kleknula i zarila ruke u ugljevlje. Potom je naglo ustala i počela obema šakama da baca ugljevlje na uljeze. Ponovo je povikala, i razbojnici su se trgli i počeli da se povlače; a onda su nestali, spotičući se preko praga, proklinjući na nekom čudnom britanskom narečju i na jeziku koji Eilan nije poznavala, i naletajući jedni na druge.
     Sveštenica je pošla za njima do vrata i povikala nešto visokim glasom, nalik na kliktaj sokola. Potom je zalupila vrata, vetar je stao i sve se ponovo smirilo.
     Kada su razbojnici otišli, Kaileja je sela kraj ognjišta, a Eilan, koja se tresla celim telom, sela je kraj nje. "Ko je to bio?"
     "Razbojnici, neka mešovita banda, sa severa i iz mog kraja", rekla je Kaileja. "Samo stamota po mene, jer ja potičem iz Eriua, a Lianon me je dovela ovamo." Ustala je u počela da briše vodu koja je upala kroz otvorena vrata.
     Eilan je bila uporna. "A šta si im rekla?"
     "Rekla sam im da sam bean-drui, žena druid, i ako dotaknu bilo mene bilo moje sestre prokleću ih vatrom i vodom; i pokazala sam im da imam tu moć." Kaileja je ispružila ruke. Vitki prsti koje je Eilan videla da se zarivaju u ugljevlje bili su beli i neozleđeni. Je li sve to samo sanjala?
     "Sestre?" zbunjeno je upitala.
     "Po zavetima koje sam dala, sve žene su moje sestre." Iskrivila je usne. "I još sam rekla, ako odu i ostave nas na miru, da ću ih blagosloviti."
     "I jesi li ih blagoslovila?"
     "Nisam; oni su divlji šumski vukovi, ili i nešto još gore. Da ih blagoslovim? Kao kad bih blagoslovila vuka koji mi je već zario zube u grlo."
     Eilan se opet zagledala u Kailejine prste. "Kako si to izvela? Je li to neka druidska iluzija, ili si zaista uzela vatru u ruke?" Već je počela da misli da su je oči zavarale.
     "Oh, to je bilo sasvim stvarno", nasmejala se Kaileja. "Svaka sveštenica može to da izvede."
     Eilan je piljila u nju. "A ja?"
     "Svakako, ako naučiš", pomalo nestrpljivo je rekla Kaileja. "Ako poseduješ poverenje i volju. Ali sada ne mogu da ti pokažem kako. Možda u Šumskoj kući, ako dođeš tamo."
     Eilan je tek sad shvatila šta su zapravo izbegle i ponovo je počela da drhti. "Oni bi... oni bi nas..." Progutala je knedlu. "Dugujemo ti živote."
     "Oh, ne bih rekla", odvratila je Kaileja. "Porodilja je malo iskušenje čak i za takve. A ja bih lako mogla da ih zaplašim; ali ti da; čekalo bi te u najmanju ruku silovanje. Oni ne ubijaju lepe devojke; ali mogla bi da završiš kao zarobljena žena, ako se to tako kaže, na divljim obalama Eriua. Ako bi ti takva sudbina godila, izvini što sam se uplela."
     Eilan se stresla, setivši se divljih lica. "Mislim da ne bi. Jesu li u tvojoj zemlji svi ljudi takvi?"
     "Ne znam. Bila sam veoma mlada kada sam otišla odande." Kaileja je za trenutak zaćutala. "Ne sećam se ni svojih roditelja", nastavila je, "sećam se jedino da je u kolibi gde smo živeli bilo sedmoro dece mlađe od mene. Jednog dana smo otišli na tržnicu i tamo je bila i Lianon. Nikada nisam videla nekog tako lepog... Nešto - ne znam šta - nešto ju je podstaklo da prebaci preko mene svoj ogrtač, i da me time zatraži za bogove najstarijim od svih rituala. Godinama kasnije, upitala sam je zašto je baš mene odabrala od tolikih devojčica koje su tamo bile. Rekla je da je videla da su sve ostale devojčice čisto obučene i da su kraj njih roditelji. Kraj mene nije bilo nikog", rekla je sa gorčinom. "Za moje roditelje ja sam predstavljala samo još jedna gladna usta. Kaileja uopšte nije moje ime; moja majka - nje se zapravo i ne sećam - zvala me je Lon-dubh, Crna Ptica".
     "Je li Kaileja onda tvoje svešteničko ime?"
     Kaileja se nasmešila. "Nije. Na našem jeziku Cail-lean znači 'moje dete, moja mala'. Tako me je Lianon zvala kad god bi mi se obratila; sada i sama tako mislim o sebi."
     "Da li i ja treba da te tako zovem?"
     "Trebalo bi, mada imam i drugo ime koje su mi dale sveštenice. Zarekla sam se da ga nikada ne izgovorim, ni šapatom, osim drugoj sveštenici."
     "Razumem." Eilan je zurila u nju, a onda je zatreptala, jer za trenutak je u njenom umu odjeknulo ime, tako jasno kao da je izgovoreno. Izarma... kada si mi bila sestra, ime ti je bilo Izarma...
     "Pa, daleko je još do zore", uzdahnula je Kaileja. "Vidi, tvoja sestra je već ponovo zadremala. Sirota cura, izmorio ju je porođaj. Trebalo bi i ti da spavaš..."
     Eilan je odmahnula glavom, pokušavajući da se pribere. "Posle ovakvog buđenja, teško bih zaspala čak i kad bih probala."
     Kaileja ju je pogledala i odjednom se nasmejala. "Pa, iskreno rečeno, ne bih ni ja! Ti razbojnici su me toliko prepali da sam jedva mogla da govorim. Mislila sam da sam zaboravila njihovo narečje - vrlo davno sam ga poslednji put čula."
     "Nisi izgledala uplašeno", rekla je Eilan. "Izgledala si kao boginja dok si stajala pred njima."
     Na to joj je opet odgovorio smeh sa prizvukom gorčine. "Stvari nisu uvek onakve kakve izgledaju, mala moja. Moraš naučiti da ne sudiš o ljudima prema njihovom izgledu, niti na osnovu njihovih reči."
     Eilan se zagledala u vatru, koju je Kaileja podstakla, pa je pucketala i plamsala na ognjištu. Čovek koga je zavolela kao Gavena bio je varka, ali čak i kao Rimljanin Gaj bio je isti i volela ga je i dalje. A rekao joj je istinu. Prepoznala bih ga, pomislila je, i kad bi mi došao kao gubavac ili divljak. Za trenutak kao da je nazirala nešto što nije bilo ni lice ni oblik ni ime. A onda je iskočila varnica, i to je nestalo.
     "Pričaj mi onda istinu", rekla je da prekine ćutanje. "Kako je to dete iz kolibe o kome si mi pričala postalo sveštenica koja ume da drži vatru u rukama?"

     Pričaj mi istinu... Kaileja je zurila u devojku, koja je spustila plave trepavice preko onih promenljivih očiju kao da se uplašila sopstvene smelosti. Kakve bi još istine mogle doći da je progone, kao što joj se maternji jezik vratio na usne pred onim strašnim ljudima? Bila je dvostruko starija od Eilan - mogla joj je biti i majka da se mlada udala, a ipak u ovom trenutku devojka joj je bila kao sestra, kao duša blizanac.
     "Jesi li odmah došla sa Lianon u Šumsku kuću?" pitala je Eilan.
     "Nisam; mislim da Vernemeton tada još nije bio ni izgrađen." Kaileja se jedva dovoljno pribrala da odgovori. "Lianon je otišla u Eriu da uči sa ben-drui ženama, sveštenicama u svetilištu Brigidinom, u Druim Kliadu. Kada se vratila u Britaniju, isprva smo živele u okrugloj kuli na obali daleko, daleko na sever odavde. Sećam se da je oko kule bio položen krug od belog kamenja, i da je svaki muškarac osim Vrhovnog druida - ne Ardanosa, nego onog pre njega - bio osuđen na smrt ukoliko bi tu ušao. Uvek se ponašala prema meni kao prema usvojenoj kćeri; jednom je nekome rekla, kad su je pitali, da me je našla napuštenu na obali. To je sasvim moglo da bude tačno; nikada više nisam videla nikoga od svoje porodice."
     "Zar ti majka nije nedostajala?"
     Kaileja je oklevala, uzdrmana naletom sećanja. "Verujem da je tvoja majka dobra i puna ljubavi. Moja je bila drugačija. Ne bih rekla da je bila zla, ali nisam mnogo marila za nju, a ni ona za mene." Tu je prekinula, oprezno odmeravajući devojku. Kakva je to moć u tebi, devojko, pomislila je, kad izvlačiš iz mene ova sećanja? Uzdahnula je, pokušavajući da nađe prave reči.
     "Za nju, ja sam bila samo još jedna usta koja treba hraniti. Jednom, mnogo kasnije, na tržnici u Devi videla sam staricu koja me je podsetila na majku. Nije bila ona, naravno, ali nije mi bilo žao kad sam to shvatila. Tada sam postala svesna da nemam nikakvog roda osim Lianon i, kasnije, ostalih sveštenica u Šumskoj kući..."
     Nastupilo je dugo ćutanje. Videla je da Eilan pokušava da zamisli kako bi izgledalo odrastati bez porodice. Kaileji je bilo jasno da se ona i Mairi lepo slažu, a prema onom što je čula od Diede, njih dve su bile kao bliznakinje. Pa ipak, shvatila je, kao što ona nikada nije otvorila srce pred nekom sveštenicom, tako ni Eilan nikada nije ovako razgovarala sa nekim iz svoje porodice.
     Kad njoj govorim, kao da govorim samoj sebi, pomislila je Kaileja kao krivac, ili kao da razgovaram sa sobom kakva sam mogla biti, zauvek nevina i čista.
     "Ova tama i vatra podsećaju me na najranije detinjstvo", počela je sveštenica, i dok je govorila vid joj se ispunio slabim svetlom i kao da je počela da pada kroz tunel vremena, a reči su navirale iz nje kao da je začarana.
     "Jedino čega se sećam o kolibi jeste to da je bila mračna i uvek zadimljena. Grlo me je peklo, i uvek sam bežala napolje, na obalu. Uglavnom se sećam krika galebova; bilo ih je i oko kule, i kada sam došla u Šumsku kuću više od godinu dana nisam mogla da spavam bez zvuka mora. Volela sam okean. Moja sećanja na... dom..." počela je da okleva, "puna su dece; uvek je majka neko dojila, uvek se čulo cviljenje i plač, uvek je neko cimalo njenu suknju, ili moju, ako ne bih uspela da pobegnem. Ali ni batine nisu mogle da me zadrže kod kuće da tucam ovas, ili da me vuku polugola derišta. Čudno da nisam omrzla decu", dodala je, "ali i sada volim ovakve bebe kao što je Mairina, koje su željene i o kojima će se roditelji lepo starati. Verovatno sam imala i oca, ali čak i kad sam bila mala, videla sam da ne čini ništa za moju majku osim što pazi da uvek ima bebu na grudima." Malo je oklevala. "Možda se Lianon sažalila na mene kad je videla da sam izgladnela."
     Kaileja je slušala sopstvene reči, čudeći se što u njima nema gorčine; kao da je sve to još odavno prihvatila.
     "Zato ne znam tačno ni koliko mi je godina. Moje telo je pokazalo prve znake ženskosti tek posle godinu dana pošto me je Lianon uzela. Mislim da mi je tada bilo oko dvanaest godina." Naglo je prekinula, i Eilan ju je začuđeno pogledala.
     Ja sam žena, sveštenica, govorila je u sebi Kaileja, čarobnica koja ume da otera naoružane ljude! Ali vatra ju je odvela preduboko u trans sećanja, i opet se osećala kao prepadnuto dete. Šta je istina? Ili je varka samo u svetlucanju vatre?
     "Mora da sam bila potresenija nego što sam svesna", rekla je prigušenim glasom, "ili je to možda zbog ovog doba noći, i zbog tame, kao da smo iskoračile negde van vremena." Pogledala je Eilan, nateravši sebe da bude iskrena. "Ili je to možda zato što pričam sa tobom..."
     Eilan je progutala knedlu i okuražila se da pogleda sveštenicu u oči. Istinu... reci mi istinu... Kaileja je čula reči kao da su njene, i nije znala kojoj od njih je to potrebnije.
     "Nikada nisam rekla Lianon, a Boginja me nije ubila..." Osećala je da joj se reči otimaju. "Ali posle ovoliko godina čini mi se da bi neko ipak trebalo da zna."
     Eilan joj je pružila ruku, i Kaileja ju je snažno stegla.
     "Izgled i zvuk ovih pljačkaša naterali su me da se setim. Blizu mog nekadašnjeg doma živeo je čovek koga sam ponekad sretala na obali. Sad mislim da je živeo tamo kao prognanik iz klana, daleko od ljudi. Tada mi nije ništa bilo čudno", gorko je dodala. "Isprva sam mu verovala; davao mi je male poklone, lepe stvarčice koje je nalazio na obali, školjke, šareno perje." Zastala je. "Bila sam glupa što sam mislila da je bezopasan; ali kako sam mogla da znam? Zar me je iko ikad upozorio čega da se čuvam?"
     Zagledala se u vatru, ali u kolibi nije bilo svetlosti, i nikakva toplota nije mogla da dosegne u njeno sećanje. "Ništa nisam posumnjala, nisam ni imala predstavu šta želi kada me je jednog dana odvukao u svoju kolibu..." Stresla se, uzdrmana sećanjima koja, čak ni sada, nije umela da pretoči u reči.
     "Šta si uradila?" dopro je Eilanin glas odnekud izdaleka, nalik na daleku zvezdu.
     "Šta sam mogla da uradim?" oštro je upitala Kaileja, zgrabivši to maleno svetlo. "Ja... pobegla sam, plačući - plakala sam toliko da sam pomislila da ću se rastopiti, i bila sam toliko preplašena i zgađena - ni sad ne mogu da govorim o tome. Izgledalo mi je da nemam kome da se poverim, nikoga kome bi bilo stalo do mene." Dugo je ćutala. "Do dana današnjeg sećam se zadaha u njegovoj kolibi - đubre, trulež, morska trava - i sećam se kako me je gurnuo na naramak morske trave - samo sam cvilela, bila sam suviše mlada da bih znala šta smera. Još mi je muka od mirisa morske trave", dodala je.
     "Zar niko nikada nije saznao? Zar ništa nisu učinili?" upitala je Eilan. "Mislim da bi moj otac ubio svakoga ko bi mi tako naudio."
     Kaileja je konačno nekome rekla, i sad joj je mogla malo lakše da diše. Ispustila je deo bola dugim, drhtavim uzdahom. "Ma koliko divlje bilo naše pleme, žene niko nije smeo da zlostavlja, pogotovo tako mlade devojke. Da sam optužila tog čoveka, bio bi zatvoren u kavez i ispržen na laganoj vatri. On je to znao. Ali ja nisam - tada." Sada je govorila nekako odsutno, kao da se sve to dešavalo nekom drugom.
     "To je bilo otprilike godinu dana pre Lianoninog dolaska. Ona nikad ne bi ni pomislila da tako mlada devojka već može da bude nečista - a do vremena kada sam stekla poverenje u njenu dobrotu, bilo je već prekasno; plašila sam se da će me oterati. I tako je, na kraju krajeva, ono božansko što si videla u meni obična laž", oštro je rekla. "Da je Lianon znala, nikada ne bih postala sveštenica - ali pazila sam da nikada ne sazna." Odvratila je lice. Tišina je vladala veoma dugo.
     "Pogledaj me..."
     Kaileja je poslušala protiv svoje volje i ugledala Eilanino lice, sa jedne strane blistavo kao u Boginje, a sa druge u senci.
     "Ja verujem u tebe", ozbiljno je rekla devojka.
     Kaileja je drhtavo uzdahnula, a Eilanino lice se razlilo u njenim suzama.
     "Živim samo zato što sam verovala da mi i Boginja oprašta", rekla je. "Kad sam shvatila kolika je moja laž, već sam prošla prve zavete. Kada su me proizveli u sveštenicu očekivala sam munje i gromove, ali nije ih bilo. Tada sam se upitala da li možda bogovi uopšte i ne postoje, ili možda i postoje, a uopšte ne mare za ljudska bića."
     "A možda su milostiviji od ljudi", rekla je Eilan, a onda zatreptala kao da se čudi sopstvenim rečima. Nikad joj nije palo na pamet da dovodi u pitanje mudrost ljudi kao što su njen otac ili deda. "Zašto ste napustile onu kulu kraj mora?" upitala je posle nekog vremena.
     Kaileja, izgubljena u sećanjima, sad se trgla. "Zbog uništenja svetilišta u Moni - znaš li tu priču?"
     "Pevao ju je moj deda - on je bard. Ali to je svakako bilo pre tvog rođenja..."
     "Ne baš", nasmejala se Kaileja. "Ali još sam bila dete. Da Lianon nije tada bila u Eriu, koji vi zovete Hibernija, sigurno bi stradala. Nekoliko godina posle propasti preostali britanski druidi bili su suviše zauzeti gubicima da bi mnogo razmišljali o svojim sveštenicama. Tada je Vrhovni druid sklopio neku vrstu sporazuma sa Rimljanima i obezbedio sklonište za preživele svete žene unutar zemalja pod Rimljanima."
     "Sa Rimljanima!" uzviknula je Eilan. "Ali upravo oni su pobili ostale!"
     "Ne, samo su ih obeščastili", gorko je rekla Kaileja. "Sveštenice sa Mone su živele dovoljno dugo da rode kopilad koju su im napravili Rimljani, a onda su se ubile. Decu su usvojile porodice nalik na tvoju."
     "Sinrik!" uzviknula je Eilan sa izrazom naglog prosvetljenja. "Zato je on toliko pun gorčine prema Rimljanima, i uvek želi da sluša priču o Moni, mada se desila tako davno. Uvek su me ućutkivali kad bih počela da se raspitujem o tome!"
     "Tvoj Sinrik, mrzitelj Rimljana, ima isto toliko rimske krvi koliko i onaj dečak za koga ti otac nije dozvolio da se udaš", nasmejala se Kaileja. Ali Eilan se obgrlila oko ramena i zagledala se u vatru.
     "Zar mi ne veruješ?" upitala je sveštenica. "Potpuno je tačno. Pa, možda se Rimljani osećaju pomalo krivim zbog onog što se desilo, ali tvoj otac je ista lukava politička životinja kao i neki senator Rimljanin, i nagodio se sa Cerealisom, koji je bio guverner pre Frontinusa. U svakom slučaju, u Vernemetonu je izgrađena Šumska kuća, kao dom za sve sveštenice iz čitave Britanije. A onda je Lianon postala Vrhovna sveštenica i među njima se našlo mesto i za mene, uglavnom zato što nisu znali šta bi sa mnom. Bila sam sa Lianon od detinjstva, ali neću je ja naslediti. To mi je jasno rečeno."
     "Zašto?"
     "Prvo sam mislila da je takva volja Boginje... zbog onog što sam ti ispričala. Ali sada verujem da je to zato što sveštenici ne veruju u moju pokornost. Ja veoma volim Lianon, ali suviše dobro je poznajem, i znam da se ona povija prema vetru. Jedini put kad se suprotstavila Veću bilo je kada je zahtevala da me zarži. Ali ja vidim njihove zavere i govorim šta mislim, mada ne onako kako sam govorila sa tobom."
     Eilan je sad mogla da se nasmeši. "To mora da je istina, jer ne mogu da zamislim da prepričam makar polovinu ovoga u kući mog oca!"
     "Ne bi se usudili da me puste da govorim glasom Boginje - uvek bi se pitali šta li ću im reći!" I Kaileja je sad mogla da se nasmeje. "Trebaće im neko odaniji. Neko vreme sam mislila da će to biti Dieda; ali načula sam nešto od onog što je Ardanos rekao kada su nju doveli. Sve mi se čini da su zapravo planirali da dovedu tebe."
     "Rekla si nešto o tome još pre, ali mislim da moj otac namerava da me uda."
     "Zaista?" Kaileja je podigla jednu obrvu. "Pa, možda sam i pogrešila. Znala sam samo da je sin prefekta logora u Devi tražio tvoju ruku."
     "Otac se tako naljutio..." Eilan je porumenela, setivši se svega što joj je rekao. "Kazao je da će udati Senaru pre nego što stigne da mu pravi takve probleme. Mislim da isto to namerava i sa mnom. Ali nije ni pomenuo da će me poslati u Vernemeton. Ako ne mogu da budem sa Gajem", dodala je, "pretpostalvjam da i nije važno šta ću raditi."
     Kaileja ju je zamišljeno pogledala. "Nikada nisam bila u iskušenju da se udam; tako dugo sam zavetovana Boginji. Možda nisam poželela da pripadnem nekom muškarcu zbog onog što sam doživela kao dete. Da sam bila nesrećna u svetilištu, Lianon bi verovanto pokušala da me uda; ona je oduvek želela da me usreći. Nju stvarno volim", dodala je. "Bila mi je više nego majka... Bilo bi mi muka da učestvujem u Ardanosovim planovima, ali možda i Boginja ima udela u ovome. Da li bi želela da pođeš u Vermeneton sa mnom kad se budem vraćala?"
     "Mislim da bih", odgovorila je Eilan, i u njenim neobičnim, promenljivim očima, koje su ponekad bile boje tamnih lešnika, a nekada sive umesto žalosne, zaigrala je iskra zanimanja. "Ne znam šta bi me drugo toliko zanimalo. Nikada nisam ozbiljno verovala da bi me dali Gaju. Nekad davno, pre nego što sam ga upoznala, sanjala sam da postanem sveštenica. Ovako ću barem imati častan život i naučiću mnoge zanimljive stvari."
     "Mislim da bi to moglo da se uredi", suvo je rekla Kaileja. "Bendeigid će svakako biti oduševljen, kao i Ardanos. Ali i Lianon mora da se složi. Da razgovaram sa njom?"
     Eilan je klimnula, i sveštenica ju je uzela za ruku. Od dodira devojčine glatke kože osetila je poznatu vrtoglavicu izmene vida, i ugledala je Eilan stariju i još lepšu, obavijenu velovima Proročanstva. "Sestre, i više nego sestre..." Reči su zvučale kao odjek.
     "Nemoj se plašiti, dete. Mislim da je bilo..." zastala je malo, "suđeno da dođeš među nas." Srce joj je poskočilo. "I verovatno ne moram ni da kažem da ćeš biti dobrodošla." Uzdahnula je kad je vizija nestala, i začula, kao odjek, galeba na nebu kako pozdravlja zoru. "Sviće." Uz napor je naterala ukočene mišiće da je usprave i nekako odnesu do vrata. "Pričale smo čitavu noć. Nisam to uradila još otkako sam bila mlađa nego ti sada." Otvorila je vrata, kako bi izlazeće sunce osvetlilo odaju. "Pa, barem je kiša stala; hajde da vidimo je li štala preživela noć - barem razbojnici nisu mogli da je potpale po onolikoj kiši - i jesu li nam ostavili ijednu kravu, i nekoga da ih pomuze."

     Naredna četiri dana Gaj je predvodio odred vojnika iz Dacije čijeg bolesnog dekuriona je zamenjivao, uz Priskusa, njihovog optiona, i svi su u glas proklinjali blato i vlagu koji su se zavlačili kroz svaki otvor uprkos nauljenim ogrtačima, i zbog koje su im oružje i oklopi rđali gde god su došli u dodir sa mokrom kožom. Šume su bile skroz skvašene, a polja pretvorena u blatišta u kojima je trunulo korenje mladog kukuruza. Kraj leta će doneti lošu žetvu, mračno je mislio. Moraće da dovoze žito iz delova imperije gde su bogovi bili bolje volje. Ako je vreme bilo slično i u Hiberniji, nikakvo čudo da su pljačkaši pošli u pohode.
     Uprkos sporom napredovanju, sredinom petog dana već su zašli u kraj u kome je doživeo svoju avanturu. Tu noć proveli su kod Klotinija. Sutradan su prošli kraj same jame za veprove u koju je upao i skrenuli stazom koja je vodila ka Bendeigidovoj kući. Kiša je konačno jenjavala, i na zapadu se iza oblaka pomaljalo zlatasto nebo.
     Gaj je osetio da mu srce brže bije kad je prepoznao pašnjake i šume po kojima je sa Eilan tražio jagorčevinu. Uskoro će ga primetiti, ogrnutog veličanstvom Rima, uprkos mrljama od blata. On neće ništa reći; iz dubine njegovog ćutanja shvatiće koliko je patio. A onda će ga, možda, potražiti, pa će...
     "Bogova mi! Je li ono novo nevreme?" To je iza njega progovorio option, Priskus. "Nadao sam se da ćemo imati bar jedan dan da se malo prosušimo!"
     Gaj se vratio u stvarni svet i video da se nebo na jugu razvedrilo, ali da je pred njima i dalje bilo zlokobno sivo. Njegov konj je počeo nervozno da trese glavom, a koža mu se naježila od strepnje.
     "Nije to oluja", rekao je jedan Dačanin. "To je dim..."
     Tog trenutka nalet vetra doneo je do njih zadah paljevine. Sada su svi konji frktali, ali i ranije su se susretali sa vatrom tako da su vojnici uspeli da ih zadrže pod kontrolom.
     "Priskuse, sjaši i povedi dva izviđača kroz šumu donde", rekao je Gaj, pomalo iznenađen hladnom preciznošću sopstvenog glasa. Da li ga je obuka sprečila da podbode konja i jurne napred, ili je jednostavno otupeo od pomisli na ono što bi mogao da vidi? Izviđači kao da su se istog časa vratili.
     "Razbojnici", izvestio je option, a lice izbrazdano ožiljcima bilo mu je kao od kamena. "Oni Hibernijci za koje smo čuli, rekao bih. Ali već su otišli."
     "Ima li preživelih?"
     Priskus je slegnuo ramenima i Gaj je osetio da mu se grlo steže.
     "Topla dobrodošlica, ali bez prenoćišta, a? Izgleda da ćemo jahati dalje", rekao je neki vojnik, a ostali su se nasmejali. Na to se Gaj okrenuo, i izraz njegovog lica ih je ućutkao. Podbo je svog konja, a odred ga je ćutke sledio.
     Bilo je tačno. Još dok su izlazili iz šume na uzvišicu gde se nekada nalazila Bendeigidova kuća, Gaj se nadao da je Priskus nekako pogrešio. Ali sve je nestalo - ostalo je samo nekoliko pocrnelih greda na krajevima onoga što je nekada bilo velika trpezarija. Nije bilo ni traga od zgrade u kojoj se oporavljao, i nije bilo nikakvog znaka života. Zgrade od drveta brzo gore.
     "Vatra mora da je bila jaka kada je spalila i slamnate krovove natopljene kišom, rekao je Priskus.
     "Očito", tupo se složio Gaj, zamišljajući malu Senaru, Eilan, čitavu porodicu, kao roblje u rukama divljih razbojnika sa obala Hibernije, ili još gore, kao hrpe ugljenisanih kostiju usred zadimljenog pepela koji je nekada bio dom. Ne sme dozvoliti da vojnici vide koliko ga je ovo pogodilo; brzo je navukao kapuljaču preko lica, kašljući kao da mu smeta dim što se još dizao iz ruševina. Priskus je bio u pravu. Ovaj plamen ništa nije moglo preživeti.
     "Hajdemo", oštro je rekao. "Nemamo vremena da stojimo i zurimo u ruševine ako hoćemo da ovu noć provedemo na suvom!" Glas mu se slomio pa je ponovo odglumio kašalj, pitajući se da li je možda option nešto zaključio po njegovom glasu. Ali Priskus je bio stari vojnik i dobro je znao kako na mlade ljude deluju prizori ruševina i ubijanja.
     Priskus ga je za trenutak ljubazno pogledao. "Kad smo pokorili ove ljude, obećali smo im mir - to valjda podrazumeva da bi trebalo i da ih štitimo. Ali naći ćemo kopilane koji su to počinili, nesumnjivo, i naučićemo ih da ne čačkaju Rim. Kakva šteta što bogovi nisu smislili neki drugi način da se svet civilizuje. Pa dobro, mogli smo da budemo odgajivači repe; no, odabrali smo vojnički poziv, a ovo je deo toga. Ovo su vam bili prijatelji?"
     "Bio sam tu jednom gost", kruto je odvratio Gaj. "Ovog proleća." Sad je makar kontrolisao glas.
     "E, tako je to u svetu", odvratio je Priskus. "Jednog dana si tu, a drugog te nema. Ali verujem da su bogovi znali šta rade."
     "Da", odgovorio je Gaj, u nadi da će prekinuti ovaj izliv filozofije. "Naredi pokret; da sklonimo ljude sa kiše čim stignemo do nekog grada."
     "Razumem. Formiraj kolonu!" proderao se. "Ko zna, možda je porodica bila na sigurnom, u nekoj poseti. Dešava se ponekad."
     Dok su odmicali kroz sve gušću maglu koja se ponovo pretvarala u kišu, Gaj se setio da je neposredno pre odlaska iz Deve video Sinrika na tržnici; bilo je reči da će mladić ići u neku vojnu školu na severu, i moguće je da je makar on preživeo. Smrt uglednog druida kao što je Bendeigid svakako bi dovela do komešanja. Gaj je podozrevao da njegov otac ima neke izvore informacija koje drži u tajnosti. On će svakako znati. Moraće da sačeka.
     Pokušao je da probudi u sebi neku nadu. Priskus je bio u pravu. To što je kuća izgorela ne mora značiti da su ukućani mrtvi ili zarobljeni. Mairi se možda vratila svojoj kući; Dieda i nije bila član Bendeigidovog domaćinstva. Ali Eilan... verovatno je bilo preterano nadati se da su Eilan, ili mala Senara, ili ljubazna Reisa, ostale u životu. Tog trenutka ne bi dao ni najmanji bakarni novčić za svoju karijeru, niti za čitavo carstvo.
     Da sam odveo Eilan, razmišljao je, još bi bila živa - da sam se suprotstavio ocu, ili da sam je oteo...
     Grlo mu se steglo od iznenadnog sećanja - ugledao je svoju majku kako leži, bleda i hladna, i žene kako nariču nad njenim telom. On je cvileo sa njima, ali onda ga je otac poveo sa sobom i naučio ga da Rimljanin ne plače. Plakao je za njom sada, kao što je plakao za ovim ženama koje su ga, makar na kratko, primile u svoju porodicu.
     Nije smeo dozvoliti da ga vojnici vide kako plače. Prebacio je ogrtač preko glave i pokušao da se pravi kao da mu niz lice klize kišne kapi, a ne suze.