6.

     Macelije Severus stariji, logorski prefekt Druge legije Adiutriks u Devi, bio je čovek na pragu srednjih godina, visok i naviknut da naređuje, a umeo je da sakrije ozbiljan gnev pod maskom potpune smirenosti. Njegova blagost bila je varka. Iako krupan, nikada nije padao u vatru; govorio je mirno, gotovo kao naučnik, i oni koji ga nisu poznavali povremeno bi ga pogrešno smatrali za neefikasnog.
     Ta prividna blagost bila je vredna odlika zbog položaja na kome se nalazio: logorski prefekt u Devi. Osim što je bio na stalnoj dužnosti u logoru, služio je i kao neka vrsta veze između legije i stanovništva; nije odgovarao komandantu legije, nego samo guverneru provincije, i novoosnovanom Legatusu juridikusu; ali pošto je guverner bio na terenu, u Kaledoniji, a juridikus je imao sedište u Londiniumu, to je značilo da na ovoj dalekoj ispostavi njegova reč vredi koliko građanski zakon. Na sreću, dobro je sarađivao sa komandantom legije, pod kojim je još davno služio u nekoliko pohoda, i koji je podsticao njegove napore da ispuni finansijske uslove potrebne da postigne rang pripadnika konjičkog staleža, srednje klase koja je bila osovina rimske države.
     Macelije Severus je obezbeđivao snabdevanje i zalihe za čitavu legiju, upravljao je konačenjem i služio je kao oficir za vezu između stanovništva - i Rimljana i Britanaca - i vojske. Teorijski je, osim toga, zastupao interese civilnog stanovništva. Pri rekviziciji potreba za legiju, od njega se zahtevalo da pazi da narodu ostane dovoljna količina hrane i radne snage kako ne bi izbile pobune. Zato je istinska uprava zemljom Ordovika oko Deve bila više u njegovim rukama, izuzev u vreme ratova, nego u rukama komandanta legije.
     Njegova kancelarija, mala i stroga, vrlo ekonomična u prostoru, nekako je uspevala da primi celodnevni protok civila i vojnog osoblja sa gomilama žalbi, zahteva i molbi. Ponekad je Macelije, koji uopšte nije bio nizak, izgledao kao da je sateran u ugao.
     Već je gotovo završio sa poslom za ovo jutro. Sedeo je u nekoj vrsti stolice na sklapanje i mrštio se na komad pergamenta koji je držao u krilu, pretvarajući se da sluša punačkog i ženskastog muškarca u togi rimskog građanina koji je neprekidno pričao već oko dvanaest minuta. Macelije je mogao da ga prekine kad poželi, ali zapravo je čuo možda svaku dvadesetu reč; čitao je spisak za snabdevanje. Bilo bi neučtivo odbiti molioca samo da bi pregledao spisak; nije ga ništa koštalo da pusti čoveka da priča dok on čita. U svakom slučaju, čuo je dovoljno da bi znao da Lucije Varulus stalno ponavlja jedno te isto sa mnogim oratorskim varijacijama.
     "Svakako ne želiš da odem do legata, Macelije", svadljivo je ponavljao njegov piskavi glasić. Macelije je smotao spisak i sklonio ga, zaključivši da je dovoljno dugo slušao.
     "Možeš to da učiniš ako želiš", blago je rekao, "ali sumnjam da bi te on i ovoliko saslušao, ako bi uopšte i imao vremena za tebe." Dobro je poznavao svog komandanta. "Verovatno znaš da su ovo nemirna vremena. Izvesna mala žrtvovanja..."
     Čovek je napućio punačku donju usnu. "Da, svakako", rekao je, graciozno mahnuvši rukom. "Dagi moj druže, niko, baš niko nije spremniji od mene da to shvati, ali kako da vodim svoja imanja i moje bašte ako svi muškarci iz čitavog kraja odu u kulučare? Mir i udobnost rimskih građana svakako su prva briga. Zamisli, morao sam svoje baštovane za travnjak da premestim da neguju lale! Treba da vidiš na šta mi liči bašta!" žalosno je zaključio.
     "Ma hajde", nemarno je rekao Macelije. "Nisam zadužen za raspored lokalnih radnika." U sebi je proklinjao senku imperatora koji je dao građanska prava Rima čak i ovakvim budalama. "Žao mi je, Lucije", rekao je - a lagao je, jer nije mu bilo nimalo žao - "ne mogu ništa da učinim za tebe."
     "Oh, ali dragi moj druže, svakako ćeš morati."
     "Slušaj", kratko je rekao Macelije, "goniš pogrešnog konja. Idi kod legata ako želiš, pa ćeš videti šta će ti on odgovoriti; ne verujem da će biti ni upola tako strpljiv kao ja. Dovedi robove iz Galije, ili ponudi bolje nadnice." Još bolje, pomislio je, uzmi sam motiku i skini malo tog sala. "A sad, ako me izviniš, jutros imam veoma mnogo posla." Ponovo se zagledao u svitak i diskretno se nakašljao.
     Varulus je zaustio da se pobuni, ali Severus se već obratio svom sekretaru, mršavom mladiću tužnog izraza lica. "Ko je sledeći, Valerije?"
     Pošto je Varulus izišao, gunđajući, sekretar je uveo goniča koji je legiju snabdevao stokom. Držao je kapu u ruci i na trapavom pijačnom latinskom molio Ekselenciju za izvinjenje što ga uznemirava, ali putevi su puni razbojnika...
     Macelije mu se obratio na tečnom silurskom narečju. "Govori, čoveče, šta te muči?"
     Kada je domorodac izneo svoju priču, pokazalo se da je unajmljen da odvede stado do obale, a uz put ima lopova i pljačkaša, a stoka već pripada legiji, a on je siromašak koji ne može da nadoknadi gubitke koje bi mu naneli odmetnici...
     Macelije je podigao ruku. "U redu", rekao je, nimalo neljubazno, "želiš vojnu pratnju. Daću ti poruku za jednog od centuriona. Postaraj se za to, Valerije." Klimnuo je sekretaru. "Daj mu poruku za Paulija Apija i reci mu da se postara za transport vojnog mesa. Nemoj, čoveče, ne izvinjavaj se, to mi je posao."
     Kada je gonič izišao, morao je da odgunđa. "Šta taj Paulije sebi zamišlja? Zašto je ovo moralo da stigne pred mene? Pa svaki dekurion je mogao sve da sredi!" Duboko je uzdahnuo i povratio uobičajenu smirenost. "Pa, pošalji sledećeg."
     Sledeći je bio Britanac po imenu Tascio, koji je došao zbog prodaje neke raži. Macelije se namrštio. "Njega neću da primim; poslednji tovar koji nam je prodao bio je potpuno truo. Ali raž nam je potrebna; žitarica ima vrlo malo. Slušaj. Ponudi varalici polovinu onoga što zatraži; a pre nego što potpišeš nalog za isplatu, dovedi pet-šest kuvara da pregledaju raž. Ako je trula ili plesniva, spali sve; od trule raži trupe dobijaju bolove u trbuhu. Ako je dobra, plati mu polovinu dogovorene cene, a ako se bude bunio, zapreti mu bičevanjem što je hteo da vara legiju. Sekstilije mi je rekao da se prošli put od njegove proklete raži otrovalo pet ljudi. Ako nastavi da galami, predaj ga Apijusu", nastavio je, "a ja ću poslati žalbu druidskom Savetu, i ono što će mu oni prirediti neće biti ni upola tako ljubazno. E da, ako je i ovaj tovar truo stavi ga na crnu listu i kaži mu da se više ne pojavljuje. Je li jasno?"
     Valerije, žalosniji nego ikada, samo je klimnuo. Ma koliko izgledao mršav i jadan, bio je veoma efikasan u ovakvim stvarima. Kad je pošao da iziđe, Macelije je začuo njegov prigušeni, promukli glas kako se iznenađeno diže.
     "Pozdrav, mladi Severuse. Opet si se vratio?"
     Odgovorio mu je dobro poznati glas. "Salve, Valerije. Hej, polako, ruka mi je još bolna! Je li mi otac tu?"
     Macelije je toliko žurno ustao da je preturio stolicu. "Gaje! Dragi moj dečko, već sam počeo da brinem za tebe!" Obišao je sto i za trenutak zagrlio sina. "Šta te je toliko zadržalo?"
     "Došao sam čim sam mogao", izvinjavao se Gaj.
     Macelije je osetio da se mladić trgao od malo jačeg zagrljaja, pa ga je brzo pustio. "Šta ne valja? Jesi li ranjen?"
     "Više ne, skoro je zacelilo. Jesi li zauzet, oče?"
     Macelije se osvrnuo po malenoj kancelariji. "Nema ništa što Valerije ne bi mogao sam." Sa prebacivanjem je odmerio sinovljevu prašnjavu odeću. "Zar moraš da ideš po logoru obučen kao slobodnjak ili domorodac?"
     Gaj je za trenutak stisnuo usne, kao da ga je pogodilo pominjanje domorodaca. Ali odgovorio je mirno i bez prizvuka izvinjenja. "Ovako je bezbednije putovati."
     "Hmf!" Ali i Macelije je znao da je to tačno. "Pa dobro, zar nisi mogao makar da se okupaš i pristojno obučeš pre nego što si izišao pred mene?"
     "Mislio sam da si možda birnuo zbog mene, oče", rekao je Gaj, "jer sam prekoračio odsustvo za nekoliko dana. S tvojom dozvolom, idem da se okupam i obučem. Ove nedelje sam se okupao samo u nekoj reci."
     "Nemoj da žuriš", dobroćudnije je rekao Macelije. "Idem sa tobom." Položio je dlan na mladićevu ruku i stegao je bez reči. Iz nekog naopakog razloga, kad god bi Gaj nekuda otišao brinuo se da se neće vratiti; nije znao otkud mu to, jer momak je oduvek umeo da se snađe. Sad ga je uplašio pogled na previjenu ruku. "Reci mi odmah šta se desilo; otkud ti zavoji?"
     "Pao sam u zamku za veprove", rekao je Gaj. "Jedan kolac mi se zario u rame." Njegov otac je prebledeo, i Gaj je požurio da ga umiri. "Gotovo je zacelilo; čak me ni ne boli, osim kada se udarim o nešto. Nosiću ponovo mač za šest nedelja."
     "Kako...?"
     "Kako sam izišao?" Momak je iskrivio lice. "Neki Britanci su me našli i lečili dok se nisam ponovo digao na noge."
     Na Macelijevom licu se videlo i ono što nije mogao da kaže. "Nadam se da si ih pristojno nagradio." Ali Gaj je shvatio šta je ovaj zapravo mislio.
     "Upravo suprotno, oče, gostoprimstvo mi je vrlo plemenito ponuđeno i ja sam ga isto tako prihvatio."
     "Razumem." Maceliej nije dalje navaljivao. Gaj je obično bio osetljiv na svoje britansko poreklo.
     U vojnom kupatilu tik izvan ograde, Macelije je seo na nisku stolicu dok su vojni poslužitelji svlačili i ribali Gaja. Pošto je poslao ličnog roba kući po čistu odeću, Macelije se zavalio u stolici pitajući se šta li je dečko sada smislio. Bilo je nečeg novog u njemu, nečeg što se nije moglo objasniti samo ranjavanjem. Za trenutak je poželeo da se nalazi u kancelariji i da se bavi pitanjima koja se mogu začas razrešiti.
     Kad je izišao iz kupatila, Gaj je izgledao veoma mlad i veoma čist u kratkoj vunenoj tunici, sa vlažnom kosom ukovrdžanom oko ramena. Poslao je po roba berberina, koji mu je skratio kosu do vojnički kratke i ostrugao mu retku bradu, a za to vreme je pričao svoju avanturu. Očito je dosta izostavljao, zaključio je Macelije. Zašto Klotinije Albus nije prijavio nesreću? Za trneutak je osetio zahvalnost što je bio pošteđen neprijatnosti koje bi mu to donelo.
     "Trebalo bi da ti pravi vojni lekar pregleda tu ruku", rekao je kad je priča okončana.
     Gaj se pobunio. "Sasvim mi je dobro." Ali Macelije je bio uporan, i posle malo odlaganja došao je stari Manlije i odvio uredni Sinrikov zavoj, pa je čačkao i istezao i pritiskao Gaja koji je prebledeo i preznojavao se. Potom je pribrano izjavio da je ruka zalečena kao da se on starao o njoj od samog početka.
     "To sam mogao i ja da ti kažem", promrmljao je mladić, izbegavajući da pogleda oca u oči. Dobro je, pomislio je ovaj, zna da sa mnom ne treba da se raspravlja...
     Gaj je legao, izmožden, i posle kratkog nespretnog pokušaja da zakopča tuniku zdravom rukom potpuno je odustao, ali ipak se nasmešio kad je Macelije prišao da mu pomogne; uhvatio je oca za ruku.
     "Rekao sam ti da sam dobro, tata, matori jedan stoiče", grubo je rekao, i Macelje se opet trgao. On je pristao mladić; pitam se kakvu je to nepodopštinu sad smislio? Pa, ima i on prava na određenu količinu gluposti. Ipak, bolje da mu to ne kažem... Nakašljao se, zadovoljan što niko drugi u ovo doba dana nije bio u kupatilu.
     "Pa, kakav izgovor imaš spreman što si prekoračio odsustvo, sine?"
     Gaj je pogledom pokazao ruku.
     "Razumem; naravno, nisi mogao putovati sa tom povredom, i razgovaraću sa Sekstilijem. Drugi put računaj na moguće nezgode. Ali ti nisi neko patricijsko štene koje može da brlja. Tvoj deda je bio seljak kraj Tarentuma, i ja sam mnogo truda uložio da bih dospeo dovde. Gaje, šta bi rekao da se ne vratiš u Glevum?"
     "Misliš da bi me izveli pred vojni sud zbog prekoračenja odsustva, uprkos povredi?" Toliko se uznemirio da je Macelije požurio da objasni.
     "Ne, ne, nisam tako mislio. Hteo sam da kažem, da li bi voleo da dobiješ premeštaj u moje osoblje? Treba mi neko da mi pomaže, i kad sam razgovarao sa guvernerom koji je bio na proputovanju za sever on se složio da načini izuzetak i da ti dozvoli da služiš sa mnom. Vreme je da počnem da te upoznajem sa mojim vezama ovde. Provincija raste, Gaje. Inteligencija i energija mogu čoveka daleko da dovedu. Ako ja uspem da postanem pripadnik konjičkog staleža, samo jedan korak ispod plemstva, ko zna dokle bi ti mogao da doguraš!"
     Video je da je Gaj još uznemiren, i upitao se trpi li njegov sin bolove. Dugo je potrajalo dok nije odgovorio. "Nikada nisam shvatio zašto si ostao u Britaniji, oče. Zar se ne bi brže uzdigao da si pristao da odeš negde drugde? Ovo je veliko carstvo."
     "Britanija nije čitav svet", priznao je Macelije, "ali ja je volim." Naglo se uozbiljio. "Ponudili su mi jednom položaj juridikusa u Hispaniji. Trebalo je da ga prihvaitm, makar samo tebe radi."
     "Zašto u Hispaniji, oče? Zašto ne u Britaniji?" Čim je to izgovorio, Gaj je shvatio da je pogrešio. Macelije je osetio da mu se lice ukočilo.
     "Imperator Klaudije bio je toliko zaposlen pokušavajući da uvede reforme kod kuće, od Senata i novca do državne religije, da nikada nije stigao da reformiše i vojne zakone", objašnjavao je Macelije, "a imperatori koji su došli posle njega izgleda da su mislili kako je on, kao zvanični osvajač Britanije, znao šta radi."
     "Ne razumem, oče."
     "Samo jednom sam bio u Rimu", rekao je Macelije. "A Londinium više liči na Rim kakav sam naučen da poštujem nego sam Rim, sada. Carstvo je u grdnoj zbrci, Gaje; to ne bi trebalo da te mnogo iznenadi." Namrštio se, a onda se iznenada okomio na roba koji je stajao kraj njih. "Šta zijaš, donesi nam nešto da jedemo."
     Kad su ostali sami, opet se obratio Gaju. "Ono što ću ti sad reći moglo bi se shvatiti i kao izdaja; kada završim, zaboravi da sam ti išta rekao, dobro? Ja kao oficir legije imam izvesne odgovornosti. Ako ikada bude bilo neke reforme, ona će morati da krene iz provincija, kao što je Britanija. Tit... ovo je opasno reći... Tit misli najbolje, ali više mu je stalo da poveća svoju popularnost nego da upravlja carstvom. Domicijan, njegov brat, manje je efikasan, ali čuo sam govorkanja da će mu možda ambicija nadrasti strpljenje. Ako on postane naredni imperator, možda će nestati i ono malo moći što još imaju Senat i narod Rima. Ja bih voleo da moja porodica napreduje na stari način, vernom službom i čvrstim dostignućima, genraciju za generacijom. Pitao si me zašto sam ostao u Britaniji. Julije Klasikus je pokušao da stvori galsko carstvo pre jedva desetak godina. Pošto ga je Vespazijan zdrobio, uveo je pravilo da plaćena vojska ne može da služi u zemlji rođenja, i da se legije moraju stvarati mešanjem ljudi iz čitavog carstva. Zato mi je bilo tako teško da dobijem dozvolu da ti služiš u Britaniji, i zato bi možda bilo mudrije da smo potražili sreću u Hispaniji, ili negde drugde. Rim se najviše plaši novog ustanka pokorenih naroda..."
     "Ali ti si me vaspitao da poštujem stare vrline Rima. Šta to hoćeš, oče - pošto otvoreno govorimo - i čega se plašiš?"
     Macelije je pogledao glatko mladićko lice pred sobom, tražeći na njemu neki nagoveštaj čvrste snage svog oca. Bilo je neke sličnosti u obliku vilice, ali mladićev nos bio je keltski, kratak, gotovo prćast, na majku. Nikakvo čudo da je izgledao kao Britanac kad je ušao. Je li slab, upitao se, ili je samo mlad? Kome je istinski odan?
     "Haosa..." ozbiljno je odgovorio. "Bojim se da će se svet okrenuti tumbe. Bojim se da će se vratiti vreme četiri imperatora, ili Kraljice Ubice. Ti se ne sećaš, ali one godine kad si se rodio činilo nam se da se sprema smak sveta..."
     "Misliš da su pobune Rima i Britanaca podjednako opasne?" radoznalo je upitao Gaj.
     "Jesi li čitao Valerija Maksimusa?" iznenada ga je upitao otac. "Ako nisi, pokušaj; u našoj vojnoj biblioteci postoji nekoliko prepisa. To je skandalozna knjiga; nije trebalo ni da je napiše. Gotovo je izgubio glavu u vreme Nerona, i to me nimalo ne čudi. Počeo je da piše u vreme obogotvorenog Tiberija, ali ima nekoliko dobrih stvari o imperatorima koji su ga nasledili - recimo da su neki bili veliki kao G... pa, kao svi bogovi, i to nije izdaja - barem ne sada. Činjenica je da je čak i loš imperator bolji od građanskog rata."
     "Ali, rekao si da reforma mora da potekne iz provincija..."
     Macelije je iskrivio lice. Momak bar ima odlično pamćenje.
     "Reforma, a ne pobuna... možda se sećaš i da sam rekao kako je danas Londinium onakav kakav je Rim bio nekad. U provincijama su preživele drevne rimske vrline, daleko od korupcije koja okružuje imperatore. Ovdašnja plemena po mnogo čemu liče na narod u kraju gde sam rođen. Ako dobiju ono najbolje od kulture Rima, možda bi Britanija mogla da postane ono što je trebalo da bude Rim."
     "Jesi li se zato oženio mojom majkom?" iznenada je upitao Gaj.
     Macelije ga je zapanjeno pogledao, i po ko zna koji put ugledao devojačko mršavo lice i tamnu kosu, setivši se kako je običavala da peva dok se češljala rožnatim češljem, i kako su joj teške kovrdže svetlucale crvenkastim odsjajima vatre. Moruad, Moruad... zašto si me ostavila samog?
     "Možda je to bio jedan od razloga", jedva je odgovorio. "Ali možda je bio i pravi. Tada smo se nadali da ćemo združiti naša dva naroda. Ali to je bilo pre Klasikusa... i pre Boudike. Možda se to još može izvesti, ali će potrajati mnogo duže, i moraćeš da budeš veći Rimljanin od Rimljanina da bi preživeo."
     "Šta si čuo?" namrštio se Gaj.
     "Imperator Tit je bolestan. To mi se ne sviđa. On je još mlad. Možda će umreti u krevetu, ali posle njega, ko zna? Ne verujem Domicijanu. Evo ti savet, sine: pokušaj da živiš ne privlačeći nikada pažnju dvora. Da li si ambiciozan?"
     "Bogovi saklonite", rekao je Gaj.
     Ali Macelije je primetio ponos u njegovom pogledu. Pa, ambicija nije loša za mladog čoveka, ako se dobro usmeri. Kratko se nasmejao. "U svakom slučaju, vreme je da načinimo naredni korak u podizanju porodice. Ništa što bi smetalo imperatoru... ali tebi je sad, koliko ono, devetnaest godina? Vreme je da se oženiš."
     "Za nekoliko nedelja ću napuniti dvadeset, oče", sumnjičavo je rekao Gaj. "Imaš li nekoga na umu?"
     "Pretpostavljam da znaš da Klotinije - da, matora stenica - ima kći..." počeo je Macelije, ali ga je Gaj prekinuo smehom.
     "Bogovi saklonite. Morao sam da je silom teram iz svoje postelje dok sam tamo bio gost."
     "Klotinije će biti veliki čovek u ovoj provinciji, makar da je Britanac. Da si se namerio na njegovu kći, rado bih pristao, ali ako je tako nepristojna, ne dolazi u obzir. Moj otac je bio samo plebejac, ali je mogao da nabroji sve svoje pretke. Porodična čast nas obavezuje da naši sinovi budu zaista naši."
     Podigao je pogled kad se na vratima pojavio rob sa poslužavnikom punim tvrdih biskvita i vinom. Nasuo je, dodao čašu Gaju, i sam dobro otpio pre nego što je nastavio.
     "Postoji ideja koja će ti se verovatno više dopasti. Možda se ne sećaš, ali kada si bio dete sklopljen je neobavezan dogovor koji se ticao tebe i kćeri mog starog prijatelja. On je sada prokurator. Licinije."
     "Oče", brzo je rekao Gaj, "jesi li govorio s njim u poslednje vreme? Nadam se da stvari nisu otišle predaleko..."
     Macelije je začkiljio u njega. "Zašto? Postoji neka druga devojka koju si poželeo? To neće ići, da znaš. Brak je društveni i ekonomski savez. Pusti da te ja vodim, sine, te romantične veze ne traju dugo." Primetio je da mu je sin pocrveneo.
     Gaj je oprezno otpio još jedan gutljaj vina. "Postoji devojka, ali nisam je poželeo. Ponudio sam joj brak", mirno je rekao.
     "Šta? Ko je ona?" dreknuo je Macelije i nagnuo se ka sinu.
     "Kći Bendeigidova."
     Macelije je spustio čašu uz glasan tresak.
     "Nemoguće. On je prognanik, i ako ne grešim, takođe i druid. Iz dobre je porodice, i ne bih mogao da kažem ništa loše o devojci pošto je iz njegovog roda, ali to samo pogoršava stvari. Takvi brakovi..."
     "Ti si sklopio upravo takav brak", prekinuo ga je Gaj.
     "I to umalo nije uništilo karijeru! Tvoja devojka je možda divna žena kao i tvoja majka, ali u porodici je sasvim dovoljna jedna greška takve vrste", uzviknuo je Macelije. Oprosti mi, Moruad, jecalo je njegovo srce. Voleo sam te, ali moram da spasem našeg sina.
     "Stvari su tada bile drugačije", nastavio je nešto smirenije. "Od Boudikine pobune, takva veza sa bilo kojom sem najodanijih britanskih porodica predstavljala bi katastrofu. Pogotovo ti moraš da budeš oprezan, baš zato što si sin svoje majke. Zar misliš da sam izdržao trideset godina u legijama samo da bih video kako ti to sve odbacuješ?" Usuo je sebi još vina i iskapio ga.
     "Ne postoji granica svemu što bi mogao da postigneš ako stekneš prave veze, a prokuratorova kći je prava premija. Porodica je, na kraju krajeva, u srodstvu sa Julijancima. U međuvremenu, ako si raspoložen za romantičnu avanturu, ima dosta robinja i slobodnjakinja; drži se podalje od Britanki." Prostrelio je sina pogledom.
     "Eilan je drugačija - ja je volim."
     "Ta tvoja Eilan je kći druida! Jednom je već optužen da je podsticao pobunu u Auksiliji. Nisu mogli da dokažu, pa su ga prognali; imao je sreće što nije obešen ili raspet. Ne smeš ni na koji način doći u dodir sa njegovom porodicom. Da nije ona trudna?"
     "Eilan je nevina kao Vestalke", kruto je rekao Gaj.
     "Hmf; ne bih se kladio; oni ne gledaju na te stvari isto kao mi", primetio je Macelije. Kad je video da se Gaj smračio, požurio je da nastavi. "Ne gledaj me tako - ne sumnjam u tebe. Ali ako je devojka čedna, još gore po tebe ako se zagreješ za nju. Shvati, momče, nije ona za tebe."
     "To njen otac treba da odluči", planuo je Gaj, "a ne ti!"
     Macelije je zastenjao. "Slušaj me dobro, njen otac će o vašoj vezi misliti isto što i ja, znaće da bi to bila propast za oboje. Zaboravi je i počni da misliš na neku dobru devojku Rimljanku. Ovde imam dovoljno dobar položaj da ti isprosim koju god odabereš."
     "Pod uslovom da se zove Julija Licinija", gorko je rekao Gaj. "Šta ako Licinijeva kći ne želi muža koji je polu Britanac?"
     Macelije je slegnuo ramenima. "Suta ću pisati Liciniju. Ako je ona valjana devojka Rimljanka, smatraće da je brak deo njenih obaveza prema porodici i carstvu. Ali oženićemo te pre nego što nas sve osramotiš."
     Gaj je tvrdoglavo odmahnuo glavom. "To ćemo tek videti. Ako je Bendeigid voljan da mi da svoju kći, oženiću se sa Eilan. Obavezuje me čast."
     "Ne; ne dolazi u obzir", rekao je Macelije. "Osim toga, ako išta znam o Bendeigidu, on će reagovati isto kao ja." Prokletstvo, pomislio je, problem je upravo u tome što on suviše liči na mene. Zar misli da ću popustiti? Mladić možda misli da ga otac nije razumeo - mlad svet uvek misli da su jedini koji su se ikada zaljubili - ali činjenica je bila da ga Macelije suviše dobro razume. Moruad je bila vatra u njegovoj krvi, ali nikada nije bila srećna, zatočena među kamenim zidovima. Žene Rimljanke su joj se podsmevale, a njen narod ju je proklinjao. Neće dozvoliti da njegov sin živi sa bolom saznanja da je i sam doneo samo tugu ženi koju obožava.
     Macelijeve premije od pohoda bile su dobro uložene, i bio je dovoljno bogat da udobno živi kad se penzioniše, ali nije bilo dovoljno i za Gaja ukoliko sam ne napravi karijeru. Ako dozvoli da Moruadin sin odbaci svoju budućnost, time bi pokazao nepoštovanje prema Moruad.
     "Oče", nastavio je Gaj, glasom kakav Macelije nikad nije čuo od njega, "ja volim Eilan; ona je jedina žena kojom ću se ikada oženiti. A ako njen otac ne pristane da mi je da, Rim nije čitav svet, samo da znaš."
     Macelije ga je prostrelio pogledom. "Nisi imao prava da se tako obavezuješ. Brak je porodično pitanje; ako zatražim njenu ruku za tebe, to bi bilo protiv svih mojih ubeđenja."
     "Ali učinićeš to?" navaljivao je Gaj, i Macelije je morao da omekša.
     "Ne možeš ubediti budalu da se mane gluposti; mogu da pišem Bendeigidu. Ali kada te odbije, nećemo više govoriti o tome. Tada ću pisati Liciniju, i oženiću te pre nove godine."
     Trebalo bi odati poštovanje starim danima, pomislio je, kada su očevi posedovali život i smrt čak i odraslih sinova. Takav zakon je još važio - ukoliko ikome može da koristi; već stotinama godina se nijedan otac nije pozvao na njega, i suviše dobro je poznavao sbe da bi i pomislio da on bude prvi. Ali neće ni morati. Eilanin otac će izvršiti udarac mnogo efikasnije od njega.