16.

     Ardanos bi možda našao i malo zadovoljstva govoreći Maceliju Severusu šta je učinio njegov sin, ali, bez obzira na njegove nade, u prefektu je našao dostojnog protivnika. Macelije ga je veoma učtivo saslušao, a onda ga je tiho obavestio da je Gaj otišao u Londinium radi ženidbe. A čim je Vrhovni druid otišao, potrudio se da tako i bude.
     Macelije nije sumnjao da mu Ardanos govori istinu. Jedino se čudio kako je mogao toliko da se prevari u pogledu strasti svog sina. Dečko je imao crtu tvrdoglavosti koja je poticala od njega, i crtu romantike koju je nasledio od majke. Macelije je protrljao oči. Moruad je podnela prezir svih svojh rođaka da bi se udala za njega. Nije smeo da potceni snagu te divlje, keltske krvi.
     Da je imao tako neposlušnog konja ili roba, spremno bi primenio oštre mere. Možda mu je bilo teže da ukroti Gaja zato što je često viđao Moruadin pogled u njegovim očima. Ali ženidba sa dobrom devojkom Rimljankom će skrasiti momka. Dok su se druidovi koraci udaljavali kroz popločani hodnik, Macelije je pozvao sekretara.

     Pogled na gazdino mračno lice sprečio je mladog Valerija da napravi neku od svojih uobičajenih šala. Odsečno je pozdravio i pošao u potragu za Gajem. Našao ga je u biblioteci, zadubljenog u opise Cezarovih galskih ratova.
     "Odmah dolazim." Gaj je spustio svitak. "Imaš li pojma šta otac želi?"
     "Ne. Ni najmanjeg. Ali mislim da je besan", upozorio ga je Valerije. "Jutros ga je posetio stari druid, Ardanos, i izašao je odatkle nalik na olujni oblak, gospodaru Gaje."
     "Oh? Pitam se šta li je hteo matori momak", mrmljao je Gaj, osećajući blago podrhtavanje duž kičme. Ardanos je još od njegovog detinjstva stalno dolazio u logor sa ovim ili onim problemom domaćeg stanovništva. Ljudi su uvek imali zahteve, opravdane ili ne, a kada bi postali suviše nerazumni, to je često ljutilo njegovog oca. Nema nikakvog razloga da ovaj poziv bude u ikakvoj vezi sa činjenicom da je Ardanos Eilanin deda, ali dok je koračao popločanim hodnikom, ipak ga je obuzimala strepnja.
     Severus stariji je držao u rukama raspored dužnosti. "Polaziš smesta za Londinium", odsekao je.
     Gaj ga je zapanjeno pogledao. Zaustio je da upita zašto, i tek tad je shvatio da mu je otac užasno besan.
     "Rekao sam ti da ostaviš tu devojku na miru!"
     Sad je počelo da mu sviće - Ardanos je sigurno rekao prefektu da su njih dvoje bili zajedno. Da li ih je neko video? Eilan sigurno nikom nije rekla. Gaj bi najradije objavljivao svoju ljubav sa krovova; ona je insistirala na tajnovitosti.
     "Uz dužno poštovanje, ne mislim..."
     "Baš tako, ne misliš. To je polovina nevolje", režao je Macelije. "Verovatno nisi svestan da nisi mogao da izazoveš veće nevolje sve da si tragao po čitavoj Britaniji, sem možda da si silovao njihovu Vrhovnu sveštenicu u po bela dana na njihovom najsvetijem oltaru, ili da si posekao njihov Sveti hrast. Zar hoćeš da nas sve pobiju?"
     Macelije nije čekao na odgovor. "Narodu oko nas ne treba izgovor za pobunu. Ne, ni reči", rekao je sa pretećim pokretom kad je Gaj zaustio da progovori. "Jednom sam ti verovao na reč - i nikad više. Ni za trenutak nisam poverovao da si silovao devojku, ali mogu da verujem, i to sasvim lako, da je zatrudnela sa tobom. Ne sumnjam da je ona vrlo dobra devojka na svoj način, i da je zaslužila od tebe nešto bolje nego ovo. Obrečena devica, i unuka Vrhovnog druida!"
     Gaj je polako zatvorio usta. Eilan trudna! Eilan nosi njegovo dete! Setio se slasti njenih usta i mekoće njenog tela pod sobom i progutao knedlu, jedva čuvši naredne očeve reči.
     "Neću ti brzo oprostiti što si me doveo u položaj da ne mogu čak ni da se časno iskupim, ali, kako stvari trenutno stoje, ne mogu čak ni da ti naredim da se oženiš njome."
     "Ali ja hoću..." počeo je Gaj.
     Macelije je odmahnuo glavom. "Jug bi eksplodirao kao pre dvadeset godina kad bi se ovo pročulo, i starac je veoma dobro svestan te činjenice. Već mi je izvukao sporazum o kulučarima, i ne verujem da će tu stati. Rekao sam Ardanosu da si u Londiniumu, i tamo ćeš sad i poći, momče. Daću ti pismo za Licinija, i uz malo sreće neću te više videti dok ne budeš oženjen kako treba."
     Gaj ga je slušao sa nevericom. "Oženjen? Ali to je nemoguće!"
     "To ćemo tek da vidimo", obrecnuo se otac. "Možeš li da smisliš nek drugi način da se popravi ova glupost? Ardanos je obećao da neće nauditi devojci, pod uslovom da joj više nikad ne priđeš ni blizu, a ovo je najbolji način koji sam mogao da smislim da joj više nikad ne priđeš ni blizu. Znaš da smo Licinije i ja pričali o ovom, a miraz i ugovori neće biti nikakav problem. Oženićeš se tom devojkom, ako ona pristaje i posle svega."
     Gaj je odmahnuo glavom, pokušavajući da nađe reči pobune, a otac ga je prostrelio pogledom.
     "Hoćeš", naredio je tiho, ali sa toliko prikrivenog gneva da se Gaj nije usudio da se buni. "Suviše sam problema imao da te sačuvam od te tvoje gluposti, da bih dozvolio da sad samog sebe uništiš. Polaziš za pola sata." Brzo se potpisao na svitak papirusa i ponovo pogledao Gaja. "Ako odbiješ, ne znam šta će biti sa devojkom. Pokušaj da za promenu misliš malo na nju."
     Gaj je piljio u njega, pokušavajući da se seti kakva je u Rimu kazna za Vestalku koja prekrši zavet; koliko se sećao, zakopavaju je živu. Iznenada je shvatio da bi sve što kaže bilo shvaćeno kao pravdanje. Zaista time možda dovodi u opasnost Eilanin život. Od straha za nju reči su mu zastale u grlu.
     Macelije je savio pismo, zapečatio ga i predao sinu. "Odnesi ovo Liciniju", rekao je. "Moj posilni, Kapelije, poći će sa tobom", dodao je. "Već sam mu naredio da spakuje tvoje stvari."
     Gaj je kroz jedan sat već bio na putu prema Londiniumu, a pratio ga je krupni Kapelije. Svi pokušaji da započne razgovor sa njim bili su učtivo, ali odlučno odbijeni. Kada je, gotovo očjan, ponudio i mito - morao je da se zaustavi, morao je nekako da dospe do Eilan - krupajlija je samo frknuo.
     "Bez uvrede, ali tvoj otac mi je rekao da ćeš vetovatno pokušati ovo, i dobro mi je platio da se postaram da ne ideš nikuda sem pravo u Londinium. A ja radim za tvog oca i ne želim da ostanem bez posla, razumeš? Sad se lepo opusti, i uradi kako prefekt kaže. Kad malo razmisliš, tako će biti najbolje za sve, razumeš?"

     Putovanje do Londiniuma potrajalo je gotovo šest dana. Trećeg dana Gaju je počeo da se vraća urođeni optimizam, pa je sa zanimanjem gledao uredne vile koje su nicale okolo. Sad je video koliko je zapadni deo zemlje još divalj. No, ovaj uređeni predeo je onakav kakva treba da bude čitava imperija. Divio mu se, ali nije bio siguran da mu se dopada.
     Već se mračilo kada su prošli kroz gradsku kapiju i zaustavili se pred prokuratovom kućom, postavljenom između Foruma, gde su bile poreske kancelarije, i nove palate koju je gradio Agrikola, sa ukrasnim bazenima. Bio je u Londiniumu nekoliko puta kao dete, i kada je dobio prvu togu i zvanično postao čovek, ali nije dolazio otkako je Agrikola postao guverner.
     Grad je u prvom sumraku ljupko sveltucao, a sveži vetar sa reke razgonio je letnju vrućinu. Ožiljci od Boudikinih paljevina sad su bili uglavnom skriveni, a guvernerovi graditeljski planovi nagoveštavali su plemenite odlike budućeg grada. Naravno, nikada neće postati suparnik Rimu, ali u poređenju sa Devom bio je metropola.
     Gaj je predao pismo ogromnom slobodnjaku na kapiji, koji ga je pozvao da uđe i sedne u centralnom dvorištu. Tu je još bilo toplo, i mirisno od grmlja i cveća poređanog u saksijama na sve strane. Od fontane je dopirao zvuk tekuće vode, a iz neke sobe u dubini muzika smeha mlade devojke. Posle nekog vremena pojavio se stari baštovan i počeo da bere cveće, verovatno za sto, ali nije znao, ili je glumio da ne zna nijedan od jezika na kojima je Gaj pokušavao da započne razgovor. Gaj je neko vreme lunjao unaokolo, željan da protegne noge posle dugog dana u sedlu. Potom je seo na kamenu klupu, savladao ga je umor od puta, i zaspao je.

     Zvuk devojačkog smeha mu se nekako uvukao u san... Gaj se trgao iz dremeža i osvrnuo se, al nije video nikoga sem čvrsto građenog, sredovečnog čoveka na štakama, obučenog u zvaničnu togu. Gaj je skočio na noge, pocrvenevši od stida.
     "Gaj Macelije Severus?"
     "Da, gos..."
     "Trebalo je da znam." Starac se nasmešio. "Ja sam Licinije; tvoj otac i ja smo prijatelji još od mladosti. Veliko mi je zadovoljstvo da ugostim njegovog sina. Je li ti otac dobro?"
     "Bio je kad sam ga poslednji put video, pre nekoliko dana."
     "Dobro je. Dobro je. Pa, mladiću, nadao sam se da će me posetiti i on, ali umesto njega dobili smo tebe. S obzirom na naš dogovor, možeš verovati da sam bio željan da te upoznam."
     Gaj je čitavim putem od Deve govorio sebi da neće dozvoliti da ga na brzinu primoraju na nekakvo nepromišljeno venčanje, ali nije mogao da se buni pred očevim starim prijateljem. Pristao je na ovo zbog opasnosti po Eilan i znao je da bi trebalo da je zahvalan Liciniju što je tako ljubazan.
     "Da, gospodine", rekao je, savladavši se. "Otac mi je govorio nešto o tome..."
     "Pa, tome sam se i nadao", dobroćudno je zagunđao Licinije. "Kao što rekoh, pomišljali smo na to otkako si se rodio. Mitre mi, momče, da ti Macelije nije ništa rekao, pitao bih se šta ovih dana koristi umesto glave." Uprkos gunđavom tonu, ovo je bio prvi iskreno ljubazan glas koji je Gaj čuo za popriličan broj dana, i, gotovo preko volje, to mu je prijalo. Bilo je lepo biti dobrodošao. Prokurator je uzeo zdravo za gotovo da mu on bude dobar prijatelj i mogući zet, a prošlo je mnogo vremena otkako se Gaj poslednji put osećao delom neke porodice. Uz nalet bola setio se da se poslednji put tako osećao u Bendeigidovoj kući. Eilan, Sinrik, šta će biti sa njima? Hoće li ikada saznati? Brinuo je o tome čitavim putem do Londiniuma - sad je morao da prestane.
     "Pa, sine", rekao je Licinije, "sigurno jedva čekaš da upoznaš svoju nevestu."
     Progovori, rekao je Gaj samom sebi. Ali nije mogao da natera sebe da zagasi svetlost u starčevom pogledu, pa je umesto toga prormljao nešto neodređeno. Kazniće Eilan ako pokušam da je opet vidim, strogo je rekao u sebi. Najbolje što bi mogao da učini za nju je da prođe kroz ceremoniju koja mu je namenjena. Ili je to samo izgovor da izbegnem sukob? Nije bio siguran.
     No, Licinije je već pozvao dobro obučenog višeg slugu. "Pošalji po gospu Juliju", naredio je.
     Gaj je znao da je sad pravi trenutak da kaže kako on neće ništa da ima sa ovom farsom od ugovorenog braka - ali prokurator ga nije čekao, nego je sa naporom ustao.
     "Brzo će ona. Ostaviću vas dvoje mladih da se upoznate nasamo." Pre nego što je Gaj stigao da nađe reči kojima bi ga zaustavio, Licinije je već othramao.

     Julija Licinija vodila je domaćinstvo svog oca otkako joj je umrla majka, pre tri godine. Bila je jedinica i od detinjstva je znala da će se udati za čoveka koga joj odabere njen otac. Pričao joj je da je ugovorio brak sa Macelijevim sinom; barem je znala da je neće udati za nekog patricija koji bi mogao da joj bude otac, što se desilo nekim njenim prijateljicama. Dok joj je otac prilazio, pokušavala je da izgleda nezainteresovano, pa je ubrala dozrelu smokvu sa drvceta u saksiji pod kolonadama atrijuma.
     Otac se široko smešio. "On je ovde, mila moja, Gaj Macelije mlađi, tvoj obećani muž. Idi i vidi šta misliš; ipak se ti udaješ za njega. Ali mislim da će ti, ako ti se taj momak ne svidi, biti teško udovoljiti."
     Julija je zurila u oca. "Nisam očekivala to tako brzo."
     Ali ipak joj je bilo jasno da nema smisla odlagati. Jedva je čekala da ima nešto svoje; a kada rodi sina ovom mladom tribunu, on će je svakako ceniti više od svega na svetu. Već se navikla da upravlja domaćinstvom, ali želela je decu da je vole. Bila je odlučna da ne izneveri muža rađajući kćeri, kao što je učinila njena mati.
     "Nisam ni ja", dobroćudno je rekao otac. "Hteo sam da još malo zadržim svoju devojčicu. Sada ću verovanto morati da se oženim nekom matorom udovicom da mi vodi kuću. Ali mladić se izgleda spetljao sa nekom domaćom ženom, i Macelije smatra da će ga brak skrasiti. I tako..."
     Domaća devojka? Julija je podigla obrve. Bila je svesna da većina drugih očeva ne bi tako otvoreno razgovarali sa kćerkom, ali ona je Liciniju oduvek bila i dete i sagovornik. "I tako?"
     "I tako se mladić pojavio pred našim vratima, i vreme je da se vas dvoje upoznate. Verovatno jedva čekaš da ga vidiš."
     "Priznajem da sam radoznala." Kakvog je muža dobila? Jedan ispad se može oprostiti, ali ako je on tip koji po navici juri žene, nije bila sigurna da želi takvog.
     "Onda pođi, kćeri", rekao joj je otac. "Moram još da kažem, ako se ti ne svidiš njemu, onda je i njemu teško ugoditi."
     Iznenada obuzeta panikom, Julija se setila da nosi staru tuniku, i da je vrlo ovlaš očešljana.
     "Ovakva?" upitala je. Zbunjena, pokušala je da popravi nabore na haljini kako bi sakrila mrlju od voća.
     "Siguran sam da on želi da vidi tebe, a ne tvoj ukus za haljine", sa ljubavlju ju je umirivao otac. "Izgledaš savršeno ljupko. On zna da si moja kći, i to je zapravo najvažnije. Pođi i vidi šta ćeš misliti o njemu. Nemoj biti smešna, dete."
     Julija je znala da nema izvlačenja. Licinije je bio dobar otac, čak spreman da ugađa, ali kad se jednom odlučio, nije bilo načina da ga odgovori od toga.

     Gaj je ponovo začuo prigušeni devojački smeh, i zbog nečeg je pomislio na Odiseja koga su na plaži iznenadile Nausikaja i njene devojke; mogao je samo da zuri u devojku koja je izišla iza nekog drveta u cvetu i pošla ka njemu.
     Devojka? Pa ona je dete, pomislio je u prvi mah; jer mada ni on nije bio visok, devojka koja mu je prilazila jedva da mu je dosezala do ramena; imala je malu, lepo oblikovanu glavu sa gustim tamnim uvojcima, ovlaš povezanim iza vrata. I oči su joj bile tamne, i odvažno ga je gledala. Očito je jela neko voće, jer na lepoj beloj tunici od vune, i na usnama, ostale su joj ružičaste mrlje od soka. Otac mu je rekao da ona ima petnaest godina, ali izgledala je kao da joj je najviše dvanaest.
     "Ti si Julija Licinija?"
     "Jesam." Odmerila ga je od glave do pete. "Moj otac me je obećao nekom pola Rimljaninu pola varvarinu, i došla sam da ga vidim. Ko si ti?"
     "Bojim se da sam ja taj pola Rimljanin pola varvarin", rekao je pomalo kruto.
     Devojka ga je hladno odmeravala, i osetio se kao da čeka na neku neizmerno važnu presudu; a onda je počela da se kikoće.
     "Pa, izgledaš dovoljno rimljanski", rekla je. "Bila sam spremna za nekog ogromnog plavokosog varvarina čiji sinovi nikad ne bi izgledali kao da su rimskog porekla. Činjenica je da je guvernerova odluka da se sinovi poglavara uče rimskim umetnostima i ponašanju dala lepe rezultate", zamišljeno je rekla, "ali mi sa pravom rimskom krvlju ne smemo zaboraviti kome pripada imperija. Ne želim da rađam bebe čiji portreti bi pored mojih predaka izgledali kao da su na pogrešnom mestu."
     Rimska ili toskanska krv? cinično se upitao Gaj, setivši se da Licinije potiče iz iste etrurske provincije kao i njegov otac, i da uspon u hijerarhiji duguje veštini, a ne precima. Zajedničko poreklo svakako je učestvovalo u dogovoru. Gaj je pomislio na Sinrika, koji je takođe polu Rimljanin, iako bez svoje volje. Barem je Gaj Macelije mlađi izgledao onako kako bi trebalo, i njegov otac nije žalio truda da bude prihvaćen kao takav.
     "Pretpostavljam da bi trebalo da mi je milo što sam prošao tvoju inspekciju", suvo je rekao.
     "Ma hajde", odgovorila je, "sigurna sam da isto koliko i ja želiš sinove koji će izgledati kao valjani Rimljani."
     A šta sa Eilaninim detetom? upitao se Gaj u naletu bola. Hoće li biti plavokoso na majku, ili će mu se na licu videti očevo poreklo? Naterao je sebe da uzvrati osmeh Juliji. "Oh, siguran sam da će naši sinovi biti pravi odvažni Rimljani."
     Kad se Licinije vratio, smejali su se u glas. Zagledao se u Julijino vedro lice kao da traži potvrdu. "Znači, sređeno je", rekao je.
     Gaj je žmirnuo kad ga je budući tast ščepao za ruku, osećajući se kao da ga je pregazila neka ogromna opsadna naprava. Ali kraj njega je bila samo Julija, sitna i nasmešena. Delovala je tako bezopasno, kao dete.
     Ali nije, pomislio je. Jedan sastanak je bio sasvim dovoljan da ga ubedi. Daleko od toga. Poslednja stvar koju bih za nju pomislio jeste da je bezopasna.
     "Naravno", nastavio je prokurator, "ovakvo venčanje se ne može brzo organizovati." Pokušao je da bude šaljiv. "Svet bi svakako mislio da je Julija negde gadno pogrešila, pa je na brzinu udajem za nepoznatog momka ko zna odakle. Lokalno društvo i moja porodica moraju imati vremena da te upoznaju i procene."
     To i jeste svrha ovog venčanja, mračno je pomislio Gaj, osim što je greška bila njegova. Ali video je da ni Julija ne želi da se na brzinu uda za - kako je prokurator rekao - nepoznatog momka ko zna odakle. Ona mora imati priliku da se uda kao ugledni član lokalnog društva. A odlaganje će njemu pružiti priliku da povrati dah i shvati šta mu je činiti. Možda će, kad se bliže upoznaju, devojka zaključiti da joj se on ipak ne dopada, pa čak ni njegov otac neće moći da mu zameri što se nije oženio njome.
     Licinije je kucnuo po svitku od Macelija. "Ovaj dopis te zvanično premešta pod moju komandu. Možda misliš da mladi oficir ne mora da zna ništa o finansijama, ali kada jednom budeš komandovao legijom, videćeš da će ti posao biti mnogo lakši ako budeš znao nešto o sistemu koji oblači i hrani tvoje ljude! Ovo će ti posle granice svakako biti laka dužnost. Londinium nije Rim, ali ipak raste, a žene će te jedva dočekati, pošto je guverner poveo na sever sve mlade oficire."
     Zastao je i prodorno pogledao Gaja. "Podrazumeva se da dok si ovde nema nedoličnog ponašanja. Živećeš sa Julijom pod ovim krovom kao da ti je sestra, iako ću ja postepeno razglasiti da ti je od detinjstva obećana za ženu. Ali do posle svečanosti..."
     "Oče", pobunila se Julija, "zar zaista misliš da bih tako osramotila i sebe i tebe?"
     Licinijev pogled se malo ublažio. "Nadam se da ne bi, dete", zagunđao je. "Samo sam hteo da ovom mladiću sve bude jasno."
     "I ja se nadam da ne bi", promrmljao je Gaj. Ali opasnost je bila vrlo mala; bilo mu je teško da poveruje da Juliju uopšte mogu da savladaju osećanja. Svakako je bila potpuno drugačija od Eilan, koja je mislila na njegovo dobro pre nego na svoje, a sada je trpela posledice toga.
     Da li će i nju na brzinu udati za nekoga 'pogodnijeg', kao što pokušavaju sa njim? Iznenada ju je zamislio, nateranu na poslušnost batinama ili pretnjom, svu u suzama, izmučenu. Ona je ipak, po britanskim merilima, plemenitog porekla i mnogima bi odgovaralo savezništvo sa njenom porodicom - baš kao što je savezništvo sa Julijinim ocem korisno za Macelija - a verovatno i za njega.
     Siguran sam da će odbiti ako pokušaju da je udaju, pomislio je. Ona je doslednija od mene. Ma koliko veza sa Eilan bila čarobna, bilo je trenutaka kad je se gotovo plašio. Ili se možda plašio svojih reakcija.
     Julija mu se naizgled pitomo nasmešila. Učinila je to svog oca radi, pomislio je Gaj; tokom proteklog sata naučio je da bi bilo teško zamisliti išta manje pitomo od Julije - sa izuzetkom, možda, Hanibalovih ratnih slonova. Ali možda je otac i dalje smatra za dete; očevi obično poslednji saznaju kakva su im zaista deca.
     To ga je nagnalo da opet pomisli na Eilan; njen otac mu je verovao, i eto šta se desilo; nije mogao da krivi Julijinog oca što je oprezniji.

     Ispostavilo se da u dužnosti oficira pri prokuratorovom osoblju spadaju i poslovi koji bi Valeriju verovatno bili laki, ali za Gaja, čiji je tutor penzionisan pre nekoliko godina, bili su jednako naporni za um kao prve nedelje u vojsci za telo. Srećom, te poslove je često prekidao zbog naređenja da bude u pratnji dostojanstvenika koji su dolazili u posetu.
     Nije bio navikao na gradove, ali uskoro je naučio da se sasvim dobro snalazi. Gnej Julije Agrikola, guverner, predvideo je program izgradnje čiji je Londinium bio prvi izdanak. Britanci su bili pastoralan narod, dok se Rimljanima život uvek okreće oko gradova, oko radnji i kupatila, oko igara i pozorišta. Londinium je mostom bio povezan sa jugom, a putevi su se protezali i na sever i zapad. Duž tih arterija pristizali su trgovci iz svakog zakutka provincije, a brodovi usidreni na dokovima donosili su robu iz čitave imperije.
     Vodanje gostiju davalo mu je izgovor da istražuje, a i upoznao se sa mnogim ljudima na visokim položajima. Kada je jednom skupio hrabrosti da upita Licinija, ovaj mu je rekao da je to i planirao.
     "Jer, naravno, ako taj brak uspe..." rekao je, i nije dovršio rečenicu. "Znaš da nemam sinove; jedino dete mi je Julija, i ako stvari budu išle kako treba, ona će smeti da me nasledi, i možda čak i da postane senator. Naravno, jedna žena, ma kako sposobna bila, može jedino da svoj položaj prenese mužu. Zato mi je toliko drago što će se udati za sina moj najstarijeg prijatelja."
     Tek tada je Gaj konačno shvatio Macelijev plan. Kada se oženi Julijom, Gaj će imati prava da dospe na položaj kojeg ga je lišio očev nepromišljeni brak. Samo neko ko nije čovek - i nije Macelijev sin - bio bi ravnodušan prema tome. Život u Londiniumu mu je već izmenio shvatanja, i počinjao je da poima šta bi izgubio da je pobegao sa Eilan. Da li je njoj dobro? Nadao se da ona zna kako ništa na svetu - osim očeve volje ili opasnosti po samu Eilan - ne bi moglo da ga natera da je ostavi.
     Nije znao da je Julija svesna njegovih nevolja sve dok sama nije počela razgovor o tome.
     "Otac mi je rekao", rekla je kad su sedeli posle večere na terasi, gledajući kako na kupoli bazilike poigrava sjaj letnjeg sumraka, "da su te poslali ovamo zato što si imao neku vrstu veze sa domaćom devojkom, kćerkom prognanika. Pričaj mi o njoj. Koliko joj je godina?"
     Gaj je osetio da mu lice plamti, i nakašljao se da prikrije zbunjenost. Nikad nije ni pomislio da će joj otac reći; ali možda je najbolje da njih dvoje razjasne stvari.
     "Nekoliko je godina starija od tebe, rekao bih." Zapravo je smatrao da je Julja sada istih godina kao Eilan kada su se sreli. Mada su po svemu ostalom bile potpuno drugačije, Julija je imala onu nedužnost koju je u prvi mah zavoleo kod Eilan.
     Prokurator mu je davao mnogo posla, a imao ga je i sa lokalnim društvom. To je bilo teško iskušenje za mladića mešane krvi. Jednom je rekao ocu da nije ambiciozan, ali to je bilo pre nego što je shvatio šta sve mogu da donesu bogatstvo... i prave veze.
     Julija mu se prijatno osmehnula. "Jesi li jako želeo da se oženiš njome?"
     "Mislio sam tako. Bio sam zaljubljen. Naravno, to je bilo pre nego što sam sreo tebe", brzo je rekao, pitajući se šta ljubav može značiti Juliji.
     Dugo i mirno ga je gledala. "Mislim da bi trebalo još jednom da je vidiš pre nego što se venčamo", rekla je, "kako bi bio siguran da nećeš ponovo poći za njom kad ti ja već budem žena."
     "Ozbiljno nameravam da budem dobar muž..." počeo je, ali Julija ga je ili pogrešno razumela ili se tako pretvarala. Oči su joj bile suviše tamne; nije mogao da vidi ništa u njima. Elanine su bile jasne kao jezero u šumi.
     "Ne želim čoveka koji bi se radije oženio nekom drugom", rekla je otvoreno. "Zaista mislim da treba još jednom da je vidiš, i da zaključiš kakav život želiš. Onda, kad se vratiš, znaću da zaista želiš brak sa mnom."
     Zvuči kao njen otac, mračno je pomislio, kad pregovara o ugovorima; zvučala je kao da brak smatra za karijeru. No, pošto je odrasla u velikom gradu, ona brak verovatno tako i posmatra! A kakvu drugu karijeru može da ima jedna Rimljanka? Šta ona može znati o vatri koja pulsira u krvi kad počnu Beltanski bubnjevi, i o čežnji koja izjeda srce kao muzika gajdi što ih sviraju pastiri po brdima?
     U svakom slučaju, njegov otac mu je jasno stavio do znanja da ne sme da vidi Eilan; sigurno bi se čak i Julija zgrozila kad bi čula da je njegova voljena bila neka vrsta britanske Vestalke. Ali Julija je već pravila planove, i Gaj se još jednom osetio kao da preko njega juriša konjica.
     "Otac će te poslati na sever sa porukama Agrikoli..."
     Gaj je podigao obrvu, jer za to još nije čuo, ali nije se ozbiljno začudio. Julija je bila ljubimica svakog činovnika u tabularijumu, a kada se priprema promena naredbi oni to uvek prvi znaju. A uvek poslednji sazna onaj koga se najviše tiče! pomislio je.
     "Uz put ćeš imati vremena da vidiš tu devojku. Kada se vratiš bićeš sasvim, sasvim siguran da ćeš se radije oženiti sa mnom."
     Gaj je jedva savladao osmeh, jer ona ipak nije znala toliko koliko je mislila ako je smatrala da će u guvernerovoj službi imati vremena za skretanje sa puta. Ali možda će uspeti nešto da sredi; krv mu je već tekla brže od pomisli da će opet videti Eilan.
     Hvala Veneri što Julija nije pogodila šta on misli, mada joj je ponekad pripisivao moći jedne Sibile, ili možda sve žene imaju takvu moć. No, Julija je sad već pričala o nevestinskom velu, koji će biti načinjen od fantastične tkanine koju će doneti karavani sa druge strane sveta.
     Biće pravo olakšanje vratiti se u redovnu vojsku, pomislio je, pa makar morao putovati kroz divljine Kaledonije.