26.

     Kaileja se trgla iz sna, drhteći, u prvo praskozorje. Samo sam sanjala. Ali slike su još bile tako žive, stvarnije čak i od zavesa oko njene postelje i disanja ostalih žena oko nje. Sela je u krevetu i obula papuče, a onda je, još drhteći, uzela šal sa kuke i čvrsto se umotala.
     No, ni topla vuna je nije umirila. Kada bi zatvorila oči, još je videla prostranstvo srebrnaste vode nad kojom su se kovitlale bele magle. Eilan je stajala na drugoj obali, ali voda je svakog časa postajala sve šira, kao da je odnosi neka snažna struja. Najviše ju je plašilo osećanje koje je išlo uz slike, sveprisutna plima strepnje i gubitka.
     To samo govore moji strahovi, ponavljala je u sebi, to je samo san koji nestaje u svitanje. Ne znače svi snovi predskazanje. Ustala je i otpila malo vode iz krčaga.
     Na kraju je sivi veo oblaka pao između nje i Eilan, odvajajući je od sveta. Smrt je takva... Ta pomisao je nikako nije napuštala. Obični snovi nestaju kao jutarnja magla čim se probudiš. Veliki snovi - snovi moći - postaju sve jasniji dok mozgaš o njima. To se ne sme zanemariti.
     Kad su ostale žene počele da se meškolje, Kaileja je shvatila da ne može ostati tu, izložena njihovim radoznalim pogledima. Možda će u bašti naći mir koji joj je potreban da ovo razjasni. Ali već je znala da mora reći Eilan.

     Beltanske svečanosti su te godine donele plodno leto, i šume oko Šumske kuće bile su pune cveća. Eilan je dozvolila da je Mielin nagovori da iziđu u prikupljanje bilja, a pošle su i Lia i deca. Pod drvećem su još cvetali jagorčevina i plavi zvončić, ali livade su već prošarali zlatni ljutići, a beli glog je bujao.
     Gaven se pravio važan pred Brigitinim kćerima i pričao im je sve što zna o šumi, a one su gutale svaku reč, gledajući ga pune divljenja. Eilan se nasmešila, setivši se kako su ona i Dieda pratile Sinrika u stopu dok su svi bili mali. Dok je slušala njihov smeh, shvatila je koliko je Gavenu nedostajalo društvo druge dece, i znala je da je neće samo devojčice uskoro napustiti. I Gaven će uskoro morati da bude usvojen.
     Vratili su se u podne, rumeni, raspričani i ovenčani cvećem. "Kaileja te čeka u bašti", rekla je Eilid čim je videla Eilan. "Sedi tamo čitavo jutro. Nije htela da uđe ni na doručak, ali tvrdi da je sve u redu."
     Eilan se namrštila i pošla u baštu ne skidajući slamni šešir širokog oboda, jer dan je bio topao. Kaileja je sedela na klupi kraj leje ruzmarina, nepokretna kao da meditira, ali na zvuk Eilaninih koraka otvorila je oči.
     "Kaileja, šta je bilo?"
     Ova je podigla pogled, i Eilan se trgla od potpune smirenosti u tim crnim očima. "Koliko godina se znamo nas dve?" upitala je Kaileja.
     Eilan je pokušala da sračuna; upoznale su se kad se rodilo Mairino mlađe dete. No, njoj se činilo mnogo duže, i ponekad bi se setila onih neobičnih iskri znanja koje bi joj se javljale niotkuda i znala je da su bile sestre u više života od ovog.
     "Šesnaest godina, čini mi se", rekla je na kraju, nekako sumnjičavo. Kad su se upoznale, bila je zima; ne, nemoguće, jer divlji Hibernijci su išli u pljačku, a svakako ne bi zajedrili sa svojih obala da su se bojali zimskih oluja. Ono je bilo kišno proleće. Nije padao sneg, nego kiša, sad se sećala. A tog leta je došla u Šumsku kuću kao novakinja.
     "Tako dugo? Imaš pravo. Mairina kći je već gotovo dorasla za udaju, a Gavenu je jedanaest godina."
     Eilan je klimnula, setivši se kako ju je Kaileja posetila u izgnanstvu, u šumskoj kolibi, i kako ju je držala za ruke i brisala joj čelo dok je rađala dete. Mislila je da ta sećanja neće nikada izbledeti; a sada su više ličila na davne snove. Ovo što je radila sa Kailejom u Šumskoj kući sada je bilo mnogo važnije.
     "A sada imamo dve Brigitine kćeri", zamišljeno je rekla Kaileja. "No, kroz godinu dana ćemo ih dati Rimljanima na usvajanje."
     "Strašno mi je od pomisli da će Brigita izgubiti decu", uzdahnula je Eilan.
     "Ja je ne bih mnogo žalila", odvratila je Kaileja. "Ne verujem da je provela neku besanu noć pitajući se šta će biti sa njenom decom kad je pustila Sinrika da je ubedi da planiraju pobunu."
     Eilan je znala da je to najverovatnije tačno; ali kao majka, sećala se užasnog bola kad joj je Ardanos oduzeo Gavena. "Zašto govorimo o tome?" upitala je. "Ne verujem da si čekala ovde pola dana samo da bi preturala po starim uspomenama kao što rimski zelenaši preturaju po zlatnicima!"
     Kaileja je uzdahnula. "Ima nešto što moram da ti kažem, a ne znam kako ću. Zato pričam o svim mogućim glupostima. Eilan, imala sam upozorenje kakvo kažu da dolazi svakoj sveštenici pre smrti. Ne, ne mogu da ti objasnim..."
     Eilan je osetila da joj se srce ledi, uprkos toplom suncu. "Kako to misliš, upozorenje? Imaš li bolove? Možda Mielin zna neko bilje..."
     "Sanjala sam", tiho je rekla Kaileja, "i mislim da taj san najavljuje da će moj život uskoro prestati."
     Zar Kaileja da umire? Zapanjena, Eilan nije znala šta da kaže. "Ali kako?" konačno je upitala.
     "Iskreno, ne znam kako da ti kažem", tiho je rekla Kaileja. "Možda je to nešto što možeš da razumeš tek kad ti se desi."
     Oh, da, pomislila je Eilan, tačno je; ali i ja sam sveštenica, makar i ne bila naročito dobra. U Kailejinom prisustvu uvek je bila svesna toga, mada je inače često sumnjala. Od poslednjeg susreta sa Sinrikom, bila je potpuno svesna da je samo pion u njegovoj borbi protiv Rima, kao što je sa Ardanosom najviše bila svesna da želi da je koristi kako bi održao mir sa Rimom. Poslednjih nekoliko godina plemena su bila mirna, ali čula je priče o nemirima među Rimljanima. Sinrik bi rado iskoristio prednost svake slabosti ukoliko Rimljani reše da se pobune protiv svog imperatora. Da li bi se Gaj pridružio takvoj pobuni? Da li ju je on ikada voleo samo nje radi?
     No, sa Kailejom, još od prvog trenutka, Eilan je bila pre svega sveštenica. Kada su bile zajedno, Eilan je osećala da Boginja možda ipak ima neku korist od nje. Ma koliko duboko volela Gaja, stalno se sećala da on nije ostao uz nju. Ali Kaileja je uvek bila tu.
     Bespomoćno je pogledala u sestru-sveštenicu. Ovo nam se već dešavalo, iznenada je pomislila, gledala sam je kako umire u bolovima.
     Sad ju je obuzeo bes. Ako ne može ničim da joj pomogne, zašto Kaileja hoće da je muči govoreći joj? Gotovo neprijateljski je pogledala dugu ženu, i ugledala je u njenim crnim očima blesak osećanja, nalik na tihu struju u jezeru. Sada je iznenada shvatila. I ona se boji.
     Duboko je uzdahnula, i u njoj se naglo pokrenula moć Boginje koju je Kaileja umela da probudi.
     "Kao Vrhovna sveštenica Vernemetona, naređujem ti - ispričaj mi svoj san!"
     Kaileja je raširila oči, ali sledećeg trenutka je već pričala. Eilan je slušala zatvorenih očiju, i videla je slike koje je Kaileja opisivala. Ubrzo joj se učinilo da ih vidi i pre nego što bi Kaileja govorila o njima, i kada je ova zaćutala, nadovezala se pričajući svoj san o labudovima.
     "Bićemo razdvojene", konačno je rekla, otvarajući oči. "Ne znam hoće li to učiniti smrt ili neka druga sila, ali i pomisao da te izgubim čini mi se kao smrt, Kaileja."
     "Ali ako nije smrt, šta može biti?" upitala je Kaileja.
     Eilan se namrštila, sećajući se sjaja srebrnih voda ispod oblaka. "Letnja zemlja", naglo je rekla. "Sigurno je to mesto koje smo obe videle u snovima. Moraš poći tamo, Kaileja, i povešćeš sa sobom dvanaest devojaka. Ne znam da li time ispunjavamo volju Boginje ili joj se protivimo, ali svakako je bolje da učinimo nešto nego da samo sedimo i čekamo da te smrt odnese, čak i ako pri tom grešimo!"
     Kaileja je još delovala sumnjičavo, ali u njene oči se vratio život. "Ardanos to nikada neće dozvoliti. On je Vrhovni druid, i želi da sve sveštenice budu ovde, u Vernemetonu, njemu pred očima!"
     Eilan ju je pogledala i nasmešila se. "Ali ja sam Sveštenica Proročanstva. Prepusti Ardanosa meni!"
     Na jutro Dugodnevice, devojke iz Šumske kuće izišle su u svitanje da sakupljaju rosu sa letnjeg cveća. Rosa ima mnoge moći, i u ulepšavanju i u magiji. Govorilo se da devica koja se umije jutarnjom rosom i potom pogleda u bistru vodu može da vidi lice onoga ko je najviše voli.
     Eilan se upitala zašto bi sveštenice, koje su ili pod zavetom čednosti ili bi trebalo da ga daju, želele da vide tako nešto. Da li je većina donela iz dotadašnjeg života uspomenu na nekog momka? Ona u svoje vreme nije samo sanjala o svom mladiću. Ipak, nadala se da ostale koje služe Boginji mogu da budu odlučnije od nje.
     Čula je devojke kako se smeju dok su se vraćale iz šume, ali nije izišla da ih dočeka. Kako je vreme proticalo, sve više je bila svesna potrebe za ritualnim izdvajanjem pred velike svečanosti. Smatrala je da će joj vremenom biti lakše, ali sada joj se činilo da je održavanje ravnoteže između svih koji traže moći Boginje iz godine u godinu sve teže.
     Kad god bi Ardanos došao da joj šapuće na uvo uputstva, bila je svesna da održavanjem mira i ona, isto koliko i on, služi Rimljanima; pitala se da li činjenica što oboje rade ono što misle da je dobro za Britaniju može da opravda to savezništvo.
     Otvorila su se vrata i ušla je Kaileja. Čak i ona je imala venac od bulki u čast svečanog dana. Obrazi su joj se rumeneli od sunca i izgledala je zdravije nego pre. "Sama si?"
     "Ko bi bio sa mnom na ovaj dan? Sve devojke iz kuće otišle su da beru letnje cveće, a Lia je odvela Gavena da posete Mairi", odgovorila je Eilan.
     "To je dobro." Kaileja je sela na tronožac. "Moramo da razgovaramo o večerašnjem Proročanstvu."
     "Otkako sam se probudila samo na to i mislim!" gorko je rekla Eilan. "Volela bih da ti moraš da sediš ovde u mraku i da se pripremaš. Ti bi bila neuporedivo bolja Vrhovna sveštenica od mene!"
     "Bogovi saklonite; ja nisam osoba koja bi se tako lako pokorila Ardanosovoj volji."
     Eilan je osetila da je obuzima gnev. "Ako i jesam samo lutka u rukama sveštenika, dobro znaš ko me je takvom učinio."
     Kaileja je uzdahnula. "Nisam htela da te kritikujem, mo chridhe." Tepanje je smanjilo Eilanin bes. "Sve smo mi u Njenim rukama", nastavila je Kaileja, "i vršimo Njenu volju što bolje možemo, pa tako i ja i ti. Ne bi trebalo da se ljutiš na mene."
     "Ne ljutim se", rekla je Eilan, ne baš sasvim iskreno, ali nije htela da se svađa sa ženom kojoj toliko duguje. Ponekad joj se činilo da će je zgromiti težina svega što duguje Kaileji. "Bojim se", nastavila je, "ali reći ću ti nešto što niko drugi ne zna. Sveto piće koje treba da me drogira nije više isto kao u Lianonino vreme. Izmenila sam ga, tako da trans nije potpun. Znam šta mi Ardanos govori da kažem..."
     "Ali on uvek izgleda sasvim zadovoljan tvojim odgovorima", namrštila se Kaileja. "Zar si još toliko zaljubljena u tvog Gaja da namerno služiš Rimu?"
     "Služim miru!" uzviknula je Eilan. "Ardanos nikada nije ni pomislio da bih mogla da ga ne poslušam, a kada se moji odgovori donekle razlikuju od onoga što mi je unapred rekao, misli da sam samo nesavršen prenosnik. Ali reči mira nisu moja odluka. Kada se prepuštam Boginji, ja ne lažem! Zar misliš da je sve ovo što radimo u Šumskoj kući obična laž?"
     Kaileja je odmahnula glavom. "Suviše često sam osećala Boginju... ali..."
     "Sećaš li se Dugodnevice pre sedam godina, kada je došao Sinrik?"
     "Kako bih mogla da zaboravim?" upitala je Kaileja glasom krivca. "Užasno sam se uplašila!" Neko vreme je ćutala. "To nisi bila ti, znam, nego lice Boginje za koje se nadam da ga više nikada neću videti. Je li uvek tako?"
     Eilan je slegnula ramenima. "Ona ponekad dođe, a ponekad ne, i tada moram da koristim svoje procene. Ali svaki put kad sednem između vatri nudim se Boginji, i svaki put čekam, pitajući se hoće li me ovaj put Ona ubiti na mestu!"
     "Razumem", oprezno je rekla Kaileja. "Oprosti mi što nisam shvatila kad si rekla da ćeš ubediti Ardanosa da me pošalje na jug. Ali šta ćeš učiniti?"
     "Ovo je proba..." Eilan se nagnula ka njoj. "Za nas obe. Ako sve što smo ovde stvorile nije laž, sada moram da rizikujem i sebe i tebe. Večeras ću načiniti napitak po starom receptu. Kada me Boginja preuzme, moraš pitati za svoj san. Svi će čuti odgovor, i svi ćemo - ti, Ardanos i ja - biti vezani njime, ma kakav da bude."

     Svetlo se primetno izmenilo u predvečerje, kada su se otvorila vrata i pojavio se jedan od Ardanosovih mladih sveštenika, toliko mlad da je brada tek počela da mu niče.
     "Spremni smo, gospo", rekao je pomalo bojažljivo." Eilan, koja je već počela da klizi u izdvojeno, meditativno stanje što prethodi transu, ustala je iz stolice. Eilid i Senara su joj spustile na ramena svečani ogrtač i zakopčale ga pod grlom zlatnim lancem.
     Veče je bilo sveže uprkos godišnjem dobu, i Eilan je čak i pod debelim ogrtačem zadrhtala dok je ulazila u nosiljku. Iz tame su se pojavila dvojica sveštenika u belim odorama, koračajući uz nju odmerenim koracima. Znala je da su oni tu da bi je zaštitili od slučajne povrede ili pritiska mase, ali stalno joj se činilo da su to njeni tamničari.
     Kroz um joj je proletela misao nalik na zeca koji šuška u grmlju: Svaka sveštenica je zatvorenik svojih bogova...
     Bila je nejasno svesna da prolaze dugim drvoredom koji je vodio do brda. U podnožju je gorela ogromna vatra, jedna od mnogih u ovoj noći. Njeni crveni odsjaji poigravali su na lišću drevnog hrasta koji je rastao kraj brda. Kroz masu se proneo zvuk iščekivanja, nalik na tihi uzdah. Nehotice se setila kako ga je prvi put čula kao pozdrav Lianon. Sada je ona bila na Lianoninom mestu, a narod koji ju je gledao nije razumeo ovo što se dešava ništa više od nje u ono vreme.
     Dva dečačića od osam-devet godina, u belo obučeni iskušenici za bardove, odabrani zbog lepote i nedužnosti, prineli su joj veliku zlatnu činiju. Imali su zlatne ogrlice i zlatom izvezene pojaseve na beloj odeći. Kad je kroz hrastovo lišće prodro zrak mesečine, grančica imele - koju je odsekao sveštenik skriven u granju - počela je da pada naniže. Eilan ju je uhvatila i spustila je u činiju.
     Promrmljala je reči blagoslova i spremila se na gorčinu, a onda je iskapila tečnost. Glasovi druida podigli su se u prizivanju; pritisak iščekivanja mase zarivao joj se u svest. Tečnost joj je pržila trbuh; pitala se da li je pogrešila u odmeravanju, a onda se setila da se i ranije tako osećala. Sad je shvatila da se svaki put pomalo truje, i da će umreti isto kao Lianon, mada možda ne tako brzo.
     No, svet oko nje je već nestajao; jedva je bila svesna da se spušta u proročku stolicu, niti da je nose na ramenima ka vrhu brda.

     Kaileja je sa brigom većom od uobičajene posmatrala priliku skljokanu u visokom sedištu. Kao i uvek, snaga napeva vukla je i nju u trans. No, u pulsiranju energije oko sebe osećala je neobičnu napetost. Okrenula se i ugledala Eilaninog oca među druidima u belom. Ardanos nije ništa rekao. Da li je uopšte znao da će i Bendeigid biti ovde?
     Eilan se zgrčila u visokom sedištu i Kaileja je uhvatila naslon stolice da je pridrži. Bilo je zabranjeno dodirivati Vrhovnu sveštenicu dok je u transu, ali morali su biti spremni da je pridrže ako padne.
     "Boginjo!" molila se u sebi. "Čuvaj je - nije važno šta će se meni desiti!" Učinilo joj se da se Eilan umirila; krajičkom oka videla je belu ruku kako visi preko ivice stolice, vitka kao dečija. Kako može da izdrži toliku moć?
     "Gospo od Pehara!" vikao je narod. "Srebrna Preslice! Velika Kraljice! Dođi nam! Velika Boginjo, govori nam!"
     Kaileja je osećala pod dlanom podrhtavanje stolice. Eilan je zgrčila prste, i Kaileja je, zaprepašćena, primetila da joj bleda koža sija. Istina je, pomislila je, Boginja je ovde. Prilika u visokom sedištu se polako ispravila, protežući se kao da se navikava na masu veću od krhkog tela žene koja je u njoj sedela. Kaileja je osetila drhtaj duž kičme.
     "Pogledajte, ljudi, došla nam je Gospa od Života! Neka se čuje Proročanstvo! Neka Boginja objavi volju Besmrtnih!" povikao je Ardanos.
     "Boginjo! Izbavi nas od porobljivača!" začuo se drugi glas. Istupio je Bendeigid. "Povedi nas u pobedu!"
     Zvučali su kao gavranovi, žedni krvi i smrti. Samo je Eilan stajala između Šumske kuće i naroda koji je tražio rat. Zar ne znaju šta će se desiti sa zemljom ako dođe do otvorene borbe sa Rimom i njegovim plaćenicima? Iako je mrzela Rimljane, Kaileja se pitala kako razuman čovek - ili čak i boginja - može poželeti rat u svojoj zemlji. Zar je Bendeigid tako brzo zavboravio svoj dom u plamenu, i smrt svoje žene i male kćeri?
     Boginjo, pomislila je, prepustila si mir ove zemlje Eilaninim rukama; neka bi činila volju Tvoju makar izgledalo da je to i volja Rimljana...
     Prilika u stolici se stresla i iznenada podigla veo, zagledana u masu, lica hladnog i ravnodušnog kao kod kipova kakve prave Rimljani.
     "Ovo je najkraća noć", tiho je rekla, i u narodu je zavladala potpuna tišina. "Ali od ovog časa nadalje, sile svetlosti će popuštati. Vi koji se ponosite da znate sve tajne zemlje i neba..." nemarno je mahnula rukom prema druidima poređanim u krug, "zar ne možete da pročitate znake u svetu oko sebe? Plemena su videla svoje dane i sada postaju sve slabija; tako će jednog dana biti i sa imperijom Rimljana. Sve stvari dožive vrhunac a potom opadaju."
     "Pa zar onda nema nikakve nade?" upitao je Bendeigid. "Vremenom se čak i sunce ponovo rađa!"
     "To je tačno", odgovorio je mirni, hladni glas iznad njega. "Ali tek kada prođe najmračniji dan. Odložite mačeve i sklonite štitove, deco Donina. Neka se rimski orlovi kolju među sobom, a vi orite svoje njive, i budite strpljivi, jer Vreme će vas svakako osvetiti! Čitala sam tajne spise Nebesa; i velim vam sada, ime Rima nije upisano u njima."
     Kroz masu se proneo uzdah olakšanja i razočarenja.
     Ardanos se sašaptavao sa još jednim sveštenikom. Kaileja je shvatila da joj je ovo možda jedina prilika da učini ono što je Eilan tražila.
     "A šta sa starom mudrošću? Kako da Te poštujemo u svetu koji se stalno menja?"
     I Ardanos i Bendeigid su je prostrelili pogledom, ali pitanje je postavljeno, i Boginja se već okretala, i Kaileja se stresla, duboko uverena da ona koja je gledala naniže u nju uopšte nije bila Eilan.
     "To si ti, kćeri stare rase, koja Mi postavljaš istinsko pitanje?" začuo se tihi odgovor. Nastupila je pauza, jer Boginja kao da se zagledala u sebe; potom se nasmejala. "Ah, i ova ovde takođe pita. Mogla bi da traži od Mene i mnogo više, ali se boji. Kako detinjasto, ne razume da je Moja volja da svi vi budete slobodni." Blago je slegnula ramenima. "Ali deca ste vi, svi vi." Prenela je pogled na Ardanosa, koji je porumeneo i oborio oči. "Neću sad da vam uništavam iluzije. Niste dovoljno snažni da podnesete previše stvarnosti..."
     Pružila je jednu ruku, okrećući šaku i savijajući prste kao da uživa u pokretima. "Telo je fino." Tiho se nasmejala. "Nikakvo čudo što ga se tako držite. Ali što se Mene tiče, zar zaista mislite da vaši jadni napori mogu da učine dobro ili zlo? Bla sam ovde od početka, i dok god sunce bude sijalo nad vodama, ostaću tu. Ja sam koja jesam..." U toj jednostavnoj izjavi bilo je užasne istine postojanja, i Kaileja je uzdrhtala.
     "Ali naši životi teku kao vode i nestaju", rekla je Kaileja. "Kako da prenosimo ono čemu si nas Ti naučila onima koji dolaze posle nas?"
     Boginja je pogledala nju, pa Ardanosa, pa opet nju.
     "Ti već znaš odgovor. U dalekim erama tvoja duša je polagala zavet, kao i njena. Neka jedna od vas pođe u Letnju zemlju, i neka tamo na obalama jezera osnuje Kuću devojaka. Tamo ćete mi služiti, zajedno sa sveštenicima Nazarena. Tako će moja mudrost nadživeti dane što dolaze!"
     Skoro istog trenutka, telo sveštenice, dotle napeto kao struna, naglo se opustilo; strela je odapeta, poruka je predata. Eilan se skljokala u stolici, i Kaileja i Mielin su brzo prišle da je prihvate. Trzala se i mrmljala, izlazeći iz transa.
     Ardanos je stajao pognute glave, mozgajući o značenju ovog Proročanstva i kako da ga iskoristi. Nije mogao da se protivi - niti bi on, kao pobožan čovek, želeo da ospori reči Boginje - ali imao je privilegiju da ih tumači. Ubrzo je podigao glavu. Pogledao je pravo u Kaileju, i učinilo joj se da se nasmešio.
     "Boginja je govorila. Neka bude tako. Nazidaće se kuća za sluškinje Boginje; ti ćeš, Kaileja, poći da osnuješ Kuću devojaka na Toru."
     Kaileja mu je uzvratila pogled. U njegovim bledim očima bio je pobedonosni izraz. Za Ardanosa, odluka Boginje bila je sjajna mogućnost da postigne nešto što je odavno želeo, da je odvoji od Eilan.
     Uzeo je grančicu imele i poprskao klonulo telo sveštenice, i svi zvuci su nestali u veselom zvuku srebrnih zvončića.

     "Za nekoga ko se već odavno povukao izgleda da imaš mnogo posla!" Gaj se nasmešio ocu preko stola pretrpanog svicima pergamenta i gomilama voštanih tablica. Napollju je ledeni februarski vetar tresao granje koje je tek počelo da se naliva sokovima. Unutra su cevi grejale popločane podove, a mangali sa ćumurom su ih branili od promaje. "Nadam se da mladi Brut ceni ono što činiš za njega."
     "On ceni moje iskustvo", rekao je Macelije, "a ja cenim njegovo. On ima sjajne veze, samo da znaš, u rodu je sa pola drevnih porodica u Rimu. Inače, njegov otac je stari prijatelj tvog pokrovitelja Maleusa."
     "Ah." Gaj je otpio još malo začinjenog vina. Počelo je da mu sviće. "A šta naš legat misli o trenutnoj politici imperatora?"
     "Iskreno, poslednja pisma iz Rima su ga prepala. Krajem godine mu se završava dužnost zapovednika, i pita se kako da se spase od povratka u Rim! Kao pripadnici konjičkog staleža, ti i ja imamo jednu prednost: zakon nas ne obavezuje da živimo u Rimu. Čujem da je Večni Grad ove godine vrlo nezdrav za senatore."
     "Kao što je bio Flavije Klemens?" mračno je upitao Gaj. Nikakvo čudo da se senatori neprijatno osećaju. Ako je Domicijan smakao sopstvenog rođaka, šta će biti sa svima ostalima? "Jesi li ikada saznao za šta je bio optužen?"
     "Zvanično, za ateizam. Ali priča se da je zapravo bio hrišćanin, i da je odbio da pali tamjan imperatoru."
     "Sigurno se naš Dominus et Deus strašno uvredio zbog toga."
     Macelije se kiselo nasmešio. "Bogovi znaju da su ti hrišćani grdni gnjavatori, i kada ih ne progoni vlada kolju se među sobom. Da se Neron setio da u areni sukobi njihove različite sekte, mogao je da uštedi čitavo bogatstvo na lavovima - ali obožavanje koje Domicijan zahteva za sebe prevazilazi sve granice!"
     Gaj je klimnmuo. Od Julije se dosta naslušao o propovedima oca Petrosa, pa je znao da su hrišćani opsednuti mučeništvom, i da imaju mnogo sukobljenih sekti, mada je to Julija smatrala prečišćenjem Crkve od svega nedostojnog. No, hrišćani su sve u svemu ipak bili sitnica. Imperatorova manija veličine postajala je mnogo ozbiljniji problem.
     "Hoće li poći Neronovim stopama, ili Kaligulinim?" upitao je oca.
     "Još nije pokušao da obogotvori svog konja, ako si na to mislio", odgovorio je ovaj. "On je u nogo čemu veoma efikasan imperator; zato i jeste toliko opasan. Ako Domicijan uspe da uništi poslednje ostatke senatorskog staleža, šta će ostati Rimu kada dođe sledeći ludi imperator?"
     Gaj je pažljivo pogledao oca. "Ti si stvarno zabrinut zbog toga, zar ne?"
     "Nije to toliko zbog mene", rekao je Macelije, poigravajući se konjičkim pristenom na ruci. "Ali ti i dalje tek treba da napraviš karijeru. Sa ovim imperatorom, kakve su ti šanse?"
     "Oče... nešto se dešava, zar ne? Šta su tražili od tebe?"
     Macelije je uzdahnuo i osvrnuo se po obojenim zidovima sobe, po policama punim svitaka, kao da se boji da će sve to nestati. "Postoji... plan..." oprezno je rekao, "da se dokrajči dinastija Flavija. Kada Domicijanu dođe kraj, senatori će izabrati novog imperatora. Da bi plan uspeo, moraju ga podržati provincije. Novi guverner je Domicijanov čovek, ali većina legata po legijama su iz istih porodica kao i Brut..."
     "Znači, traže da ih mi podržimo", otvoreno je rekao Gaj. "A šta misle da će plemena raditi dok se mi bavimo promenama imperatora?"
     "Ako im obećamo neka popuštanja, podržaće nas... Uskoro će nam predati kćeri kraljice Brigite, i Valerije mi pomaže da nađem valjane porodice usvojitelja koji će ih podići. Rimljani i Britanci na kraju moraju postati saveznici. Ovako će se to desiti nešto brže."
     Gaj je zazviždao bez zvuka. Ovo je bila veličanstvena zavera! Iskapio je ostatak vina. Kada je ponovo podigao pogled, otac ga je posmatrao.
     "Dešavale su se i čudnije stvari", tiho je rekao Macelije. "Zavisno od toka stvari, jedan Rimljanin poreklom od kraljevske loze Silura mogao bi da ima veoma zanimljivu budućnost!"

     Dok je jahao kući, Gaj je osećao da mu se vrti u glavi - i to ne zbog vina. Dovoljno dugo je ugađao Juliji. Sada mu je bilo savšreno jasno da mora i zvanično usvojiti sina koga mu je rodila Eilan. No, kad je stigao kući, Julija je neprekidno pričala samo o poslednjoj poseti pustinjaku, ocu Petrosu.
     "I kaže da je iz Svetog Pisma jasno - i iz svih ostalih proročanstava - da će se svet okončati za života ove generacije", govorila je, blistavih očiju. "U svako svitanje treba da pomislimo da to možda nije sunce, nego svet počinje da gori. A onda ćemo se ponovo sresti sa svojim voljenim. Jesi li znao za to?"
     Odmahnuo je glavom, začuđen što ona, dobro obrazovana Rimljanka, može da veruje u takve stvari. No, žene su ipak lakoverne, i verovatno im je upravo zato zabranjeno da se bave javnim poslovima. Pitao se da li hrišćani znaju za nesloge oko imperatora.
     "Hoćeš li postati sledbenica Nazarena - tog proroka robova i pobunjenih Jevreja?" oštro je upitao.
     "Ne vidim kako ijedna razumna osoba može da učini išta drugo", hladno mu je odgovorila.
     Pa, pomislio je Gaj, ja očito nisam razumna osoba - ili bar nisam od njene vrste. "A šta će reći Licinije?" upitao je.
     "Neće mu se svideti", tužno je rekla Julija. "Ali ovo je jedino u šta sam sigurna otkako... otkako su umrla deca." Oči su joj se ispunile suzama.
     To nema nikakvog smisla, pomislio je Gaj, ali nije ništa rekao; traženje smisla nju do sada nije uspelo da uteši. Uostalom, zaista je izgledala srećnija nego ikada od Sekundine smrti. Njega je još, danju i noću, progonila slika udavljene devojčice. Logično ili ne, gotovo joj je zavideo.
     "Pa, radi kako hoćeš", uzdahnuo je. "Neću pokušavati da te sprečim."
     Pogledala ga je gotovo razočarano, a onda je sinula. "Ako imaš imalo osećanja šta je ispravno, postaćeš i ti nazaren."
     "Draga moja Julija, mnogo puta si mi rekla da nemam osećanja za ispravnost", oštro je odgovorio. Ona se zagledala u pod i Gaj je osetio da ima još nešto. "Šta je bilo?"
     "Ne mogu pred decom", zamucala je. Gaj se nasmejao, uhvatio je za ruku i odveo je u drugu sobu.
     "Pa, šta to ne možeš da kažeš pred našom decom, Julija?"
     Ona je opet oborila oči. "Otac Petros kaže da... pošto je kraj sveta tako blizu... " opet je zamucala, "bolje je da sve udate žene - i oženjeni muškarci - polože zavet čednosti."
     Gaj je na to zabacio glavu i nasmejao se. "Jesi li svesna da je, po važećim zakonima, odbijanje da spavaš sa mužem dovoljan razlog za razvod?"
     Julija, iako očito uznemirena, bila je spremna na to. "U Carstvu Nebeskom", citirala je, "nema ni braka ni venčavanja."
     "Dogovoreno", opet se nasmejao Gaj. "Nije me briga za tvoja nebesa, pogotovo ne za onaj deo kojim vlada otac Petros."
     Znao je da će je povrediti kad je nastavio. "Položi sve zavete koje poželiš, draga moja. S obzirom na to da si proteklih godinu ili dve bila u krevetu korisna koliko i komad drveta, ne mogu da zamislim da će mi to išta izmeniti u životu."
     Iznenađeno je raširila oči. "Znači, nećeš se protiviti?"
     "Ni slučajno, Julija; ali pošto ti više nećeš biti vezana bračnim zavetima, pošteno je da ne budem ni ja."
     Shvatio je da joj kvari scenu koju je želela da odigra; valjda je očekivala da će on besneti ili preklinjati.
     "Nikad ne bih ni pomislila da tražim od tebe tako nešto", rekla je. "Ionako ne verujem da bi mogao da održiš takav zavet", dodala je prkosno. "Zar misliš da ne znam zašto si prošle godine kupio onu lepu robinju? Bog zna da nije ni od kakve koristi u kuhinji! Kad već nosiš na duši tolike grehe..."
     No, Gaju je sad bilo dosta. Nije hteo da raspravlja s njom o stanju svoje duše - ma šta pod tim podrazumevala.
     "Za moju dušu sam odgovoran samo ja", rekao je i pošao u kancelariju, gde je našao već namešten krevet. Znači, ona je bila sigurna da će pristati da spavaju odvojeno, ma šta rekao pre toga.
     Za trenutak se premišljao da li da proslavi slobodu pozvavši robinju, ali zaključio je da nema želje za to. Želeo je nešto više od pokornosti žene koja nema nikakvog izbora. Opet je pomislio na Eilan. Sada Julija neće moći ništa da kaže ako on odluči da usvoji Gavena. Samo, kako da joj saopšti?
     Konačno je bio slobodan da ponovo potraži Eilan. No, lice Gneva koje je video na Dugodnevicu postavilo se između njega i njegovih sećanja, i na kraju je zaspao misleći na lice devojke koju je sreo kod pustinjaka pre godinu dana.