9.

     "Hoću mog muža." Sredinom prepodneva, dan posle porođaja, Mairi se probudila i počela da kuka. "Gde je Rodri? On bi nas zaštitio od onih ljudi..."
     Kuća je bila topla posle spoljašnje hladnoće. Eilan, koja je počela da oseća posledice probdevene noći, bespomoćno je pogledala sestru i sela kraj vatre. Bilo je dovoljno loše i to što su im razbojnici pokupili sve krave muzare, pa je Eilan morala da pešači nekoliko milja kroz mokru šumu kako bi pozajmila jednu životinju, da bi Mairi, kojoj mleko još nije krenulo, mogla da hrani bebu. Barem je glavno stado bilo na letnjoj paši u planini, pa Mairi nije ostala bez miraza ukoliko se bude ponovo udavala, mada je Eilan bila dovoljno osećajna da joj to zasad ne pominje.
     "Da je Rodri bio tu, ne bi nam uzeli krave!"
     "On bi najverovatnije pokušao da se bori sa razbojnicima, i ti bi opet bila..." Eilan se ugrizla za usnu, uplašena od onoga što je umalo izrekla. Zaboravila je da Mairi još ne zna. "Kaileja..." Molećivo je pogledala sveštenicu.
     "Opet bi bila udovica", grubo je rekla Kaileja, donoseći sa ognjišta posudu sa mlekom.
     Mairi je iskolačila oči. "Šta to govorite..." Pogledala je sveštenicu i prebledela od onog što je videla.
     "Želela sam da čekam, ali više nemamo vremena. Rodrija su zarobili Rimljani dok je pokušavao da oslobodi kulučare. Pogubili su ga, Mairi."
     "Nije istina... lažete me. Nemoguće da je mrtav a da ja to ne znam! Boje da su me razbojnici ubili... zašto ih nisi pustila, Kaileja? Oh, da sam bar mrtva - želim da umrem!" Mairi se skljokala natrag u krevet, jecajući, i beba je počela da plače. Kaileja je dodala dete Eilani i nagnula se nad mladom majkom, tiho mrmljajući.
     "Hajde, hajde, nikakve koristi od plakanja. Imaš dvoje lepe dece pred kojima je život. Moraš sakupiti snagu, Mairi, i odvesti ih na sigurno pre nego što Škoti ponovo dođu!"
     Mairi je raširila oči i žurno pružila ruke. Eilan, potresena, negde između suza i smeha, položila joj je bebu u naručje. Kaileja je bila u pravu. Čim se bude isplakala, Mairi će nastaviti da živi za svoju decu. Kaileja poznaje ženska srca.
     Nešto kasnije, dok je Mairi još spavala, izmorena plačem, Eilan je začula šljapkanje konjskih kopita po blatu pred kućom. Koraci su se zaustavili pred vratima. Razbojnici! preplašeno je pomislila. Ali nijedan napadač ne bi tako polako i teško lupao po vratima. Srce joj je udaralo kao ludo dok je podizala rezu. Kad je provirila napolje, ugledala je svog oca.
     U tom času je mogla da misli samo na Rodrija. Je li otac došao da saopšti Mairi vesti? Mladić je bio jedan od njihovih najboljih ratnika, živeo je u njihovoj kući kao sin i ponašao se prema njoj kao prema sestri i pre nego što mu je to postala. Sad kad je Mairi znala šta se desilo, i Eilan je mogla da ga žali.
     Otvorila je vrata. Bendeigid se spotakao ulazeći, kao da ga je jahanje izmorilo ili kao da je naglo ostario. Osetila je njegove teške ruke na svojim ramenima. Dugo je stajao zagledan u nju.
     "Kaileja je baš rekla Mairi za Rodrija", tiho je rekla. "Jesi li i ti znao?"
     "Znao sam", rekao je otac sa velikom gorčinom. "Nadao sam se da vest koju sam dobio nije tačna. Nadam se da će Rimljane zbog toga sustići mnoge kletve. Razumeš li sada, Eilan, zašto nisam dozvolio da se udaš u taj prokleti narod?" Pustio ju je i sručio se na stolicu kraj vatre.
     Gajev narod možda jeste kriv za ovo zlo, ali ona nije verovala da je Gaj imao udela u tome. No, pošto je videla očev izraz lica, rešila je da oćuti.
     "Ali to nije najgore zlo koje nam se desilo." Bendeigidovo lice se iznenada zgrčilo, i Eilan je osetila pravi užas. "Ne znam kako da ti kažem, Eilan."
     "Može biti da aj već znam", javila se Kaileja iza njih. "Ponekad mogu da predskazujem, a noć pre odlaska iz Šumske kuće sanjala sam kuću pretvorenu u pepeo, i znala sam da je vaša. Ali onda sam ovde zatekla Eilan i pomislila sam da sam sigurno pogrešila. Noćas su nas posetili razbojnici. Znam u kolikim grupama haraju ti vuci - i plašila sam se. Da li je glavna grupa pošla na jug, do vas?"
     "Bili su i ovde?" jeknuo je Bendeigid.
     "Samo njih nekoliko, i uspela sam da ih oteram."
     "Onda tebi imam da zahvalim što još imam žive dece!"
     Eilani nije bila potrebna moć da predskazuje da bi to razumela, ali ono što je čula bilo je suviše užasno da bi poverovala. Osećala je da je prebledela. "Oče..."
     "Dete, dete, kako da ti kažem? Stigao je glas da banda razbojnika napada Konmorovo imanje. Poveo sam svoje ljude da mu pomognemo. Ali razbojnika je bilo više nego što smo mislili da može da stigne po ovakvom vremenu. Dok nas nije bilo..."
     "Jesu li majka i Senara mrtve?" Glas joj se slomio, a Mairi se probudila, odgurnula zavese oko kreveta i nesigurno ustala, zureći u oca. Kaileja joj je prišla dok je druid govorio dalje.
     "Nadam se da jesu." Lice mu se grčilo od bola. "Jer da nisu, značilo bi da su odvedene kao robovi preko mora, što je još gore. Kad samo pomislim da su možda tako obeščašćene..."
     "Više bi voleo da su mrtve nego zarobljene?" tiho, napeto je upitala Kaileja.
     "Bih!" uzviknuo je Bendeigid. "Bolje brza smrt, čak i u plamenu, i dobrodošlica na Drugom svetu, nego život sa sećanjima na smrt najmilijih, kao što ja sada moram da živim. Sami bogovi znaju da ta čudovišta moraju platiti životom za njihovu smrt; da sam samo bio tamo!"
     Zaćutao je i počeo naizmenično da gleda Eilan i Mairi, koja je načinila nekoliko nesigurnih koraka ka njemu. Eilan je zajecala i zagrlila sestru. Nekada bi našla utehu u očevom zagrljaju, ali od ovog bola nije mogao da je izbavi.
     "Senarino telo nije nađeno u pepelu", slomljeno je rekao on, "a nije joj bilo ni deset godina..."
     Možda je još živa, pomislila je Eilan, ali nije se usudila išta da kaže.
     "Hteo sam da povedem Mairi kući kad se potvrde vesti o Rodriju, ali sada nemam dom za nju. Nikoga više ne mogu da štitim..."
     "Možda jedan druid ne može", tiho je rekla Kaileja, "ali njegov red može. Šumska kuća će pružiti zaklon Mairi i njenoj deci dok god im bude potreban. A želim da pitam da li bi dopustio Eilan da nam pristupi kao iskušenica."
     Bendeigid se uspravio u stolici i oštro pogledao Eilan. "Da li to želiš, dete?"
     "Da", rekla je. "Ako ne mogu da se udam za onog koga volim, onda ću posvetiti život Gospi. To bih zaista volela, jer sanjala sam o životu sveštenice još pre nego što sam dovoljno odrasla da pomišljam na udaju."
     Na to se otac prvi put osmehnuo, mada drhtavo. "To će svakako usrećiti tvog dedu. Nisam planirao takav život za tebe, Eilan, ali ako to zaista želiš, i ja ću biti srećan."
     "Ali šta će reći..." Eilan je brzo prekinula rečenicu. Kako je mogla da zaboravi? Njena majka više nikada neće ništa reći. No, otac je izgleda osetio šta je htela da kaže. Ponovo se skljokao na stolicu i pokrio lice rukama. Nikada nije ni pomislila da bi otac mogao da plače, ali kada je podigao glavu lice mu je bilo vlažno od suza.
     I Eilan je bila ojađena, ali nije mogla da plače. Hoće li Gaj misliti da sam mrtva kad čuje za ovo? Hoće li plakati za mnom? Možda je i bolje da misli da je mrtva nego da ga je zaboravila. Ali to nije bilo važno; ona će postati sveštenica u Šumskoj kući. Dalje od toga nije mogla da misli.
     "Biće osvećeni!" uzviknuo je druid, zagledan u plamen. "U čitavoj Britaniji nisu se mogli nameriti na živote skuplje od ovih! Čak ni Rimljani nisu bili toliko drski, i spreman sam da primim pomoć čak i od njih da bih se osvetio! Ovo će značiti rat! Jer nije to samo pljačka i ubistvo, Eilan; to je svetogrđe. Napasti dom jednog druida, ubiti kći, ženu i unuku druida; uništiti svete predmete - kako su samo mogli? Severnjaci su nam srodnici, i nekada sam učio zajedno sa druidima iz Eriua."
     "Naša plemena su se uvek međusobno borila kad nije bilo zajedničkog neprijatelja", tiho je primetila Kaileja.
     "Ali sada imamo zajedničkog neprijatelja", uzviknuo je Bendeigid. "Zar ne mrzimo svi Rim?"
     "Možda divlja plemena sada i nas smatraju za Rimljane..."
     Druid je odmahnuo glavom. "Bogovi će ih svakako kazniti; a ako to ne učine oni, učiniće naš narod. Sinrik mi je bio kao sin, i kažem ti da će pobesneti kada čuje za ovo! Ali on je daleko, na severnim ostrvima. Sada ste mi ostali samo ti i Mairi, Eilan."
     Ostalo mi je tako malo porodice, pomislila je Eilan. I Dieda je izgubila sestru. Hoće li se radovati kad dođem u Šumsku kuću?
     Pa, kako god bilo, ona će postati sveštenica. Ocu ostaju Mairi, njen sin i tek rođena kćerkica; nadala se da će unuci moći da pruže utehu njenom ocu. On još nije bio star; mogao bi da se oženi i da ima još dece; ili će, što je verovatnije, Mairi naći novog muža i rađati dalje. Ali ako Eilan ode u Šumsku kuću, od nje otac neće dobiti unučad.
     Bendeigid je ustao i namrgođeno pogledao Kaileju. "Potrebne su mi tvoje veštine, sveštenice; moramo dozvati Sinrika. Možeš li da mi ga pozoveš? I hoćeš li?"
     "Uz Lianoninu pomoć, mogu", odgovorila je Kaileja. "U svakom slučaju, on treba da zna..."
     "Takođe mi je potrebna tvoja veština da pronađem te ljude", prekinuo ju je Bendeigid.
     "To je lako učiniti; videla sam ih kad su upali ovamo, i ako možda i nisu u istoj grupi sa onima što su ti spalili kuću, svakako su pod istom komandom. Neki od njih bili su iz Kaledonije, a ostali su Škoti iz Eriua."
     "Ako su noćas dolazili ovamo, Škoti će krenuti natrag na svoje obale a Kaledonjani dalje na sever." Bendeigid je ustao i nemirno se ushodao; potom je opet seo kraj vatre. Kaileja mu je donela vrč piva i on je poprilično otpio pre nego što je nastavio. "Treba nam Sinrik, brže nego što jahač može da hita. Pošalji poruku, Kaileja, tvojom magijom..."
     "Hoću", rekla je sveštenica. "Ostaću ovde sa tvojim kćerima dok ti odeš da kažeš Lianoni. Potom pođi u Devu, jer ovo mora saznati i Vrhovni druid."
     "U pravu si; moja žena Reis bila je njegova kći", rekao je Bendeigid, zamišljeno trljajući čelo. "Možda će i on moći da nas posavetuje."

     Vest o pljaškašima brzo se širila kroz čitav kraj. Putovala je sa lutajućim torbarima, sa kuririma iz legija; kao da su i ptice nosile glasove na svojim krilima.
     Tri dana po napadu, Vrhovni druid Ardanos je ujutro izašao iz svoje kuće u Devi, začuo graktanje gavrana sleva i prepoznao predskazanje nesreće. Ali on je svoj položaj dosegao uz pomoć mudrosti koja mu je omogućavala da nadmudri Rimljane i podrije protivnike unutar svog naroda. Mnogo puta je zažalio što njegove moći imaju granice. A onda je ugledao kako mu prilazi neki blatnjav čovek i znao je da neće morati da čeka da mu gavran kaže vesti, jer se u crvenim očima njegovog zeta jasno videla tuga.
     Kada se Ardanos malo oporavio od šoka zbog Bendeigidovih vesti, požurio je do Macelija Severusa, koji je zatražio prijem kod komandanta legije Adiutriks.
     "Ti prekomorski pljačkaši postaju suviše drski", ljutito je rekao Macelije. "Britanci su i naš narod, podanici Rima. Dok sam ja živ, niko ih neće tlačiti. Porodica jednog od druida, ovde u blizini, Bendeigida..."
     "Prognanik", prekinuo ga je komandant legije, mršteći se. "Ne bi uopšte smeo da bude ovde!"
     "To sad ništa ne znači! Zar ne shvataš, Rim je ovde da štiti sve stanovnike ove zemlje - i naše građane i domoroce", nastavio je Macelije, još zgrožen prizorom Ardanosovog bola. Tokom godina počeo je da poštuje starca, a Vrhovni druid je pred njim dosad uvek bio savršeno pribran. "Kako da ih ubedimo da polože oružje ako ne možemo da ih štitimo? Sa dve legije mogli bismo da pokorimo Hiberniju..."
     "Možda si sasvim u pravu, ali moramo da sačekamo dok Agrikola završi sa Novantom. Uvek je bilo tako - kad god osvojimo novu provinciju, moramo da osiguravamo granice. U vreme guvernera Paulinusa, druidi sa Mone su razbijeni kako ne bi mogli da pobune zapadne krajeve. Sada su tu Kaledonjani koji moraju naučiti da ne smeju da pljačkaju Brigante. Kad se imperija protegne sve do daleke Tule, pretpostalvjam da ćemo imati mirne granice, ali pre toga ... ne verujem. U međuvremenu, možemo samo da požurimo gradnju novih obalskih utvrđenja", cinično je nastavo komnandant legije, "i da opremimo par odreda konjice da iziđu čim razbojnici budu ponovo opaženi. Tvoj sin je i sada napolju sa jednim odredom, zar ne? Objasni mu novu dužnost kad se javi." Komandant je prešao na gunđanje. "Narod Britanije smemo da tlačimo samo mi, i niko drugi sem nas."

     No, izgradnja utvrđenja i planiranje kampanja zahtevaju vreme. Mnogo pre nego što su završeni zidovi od brvana i pre nego što je požnjeveno žito koje je preživelo kiše, Bendeigid se vratio da isprati svoje kćeri u Šumsku kuću. Doveo je sasvim pitome mazge da nose Mairi i decu. Eilan je jahala sa Mairinim starijim detetom pred sobom, dobro umotana zbog kiše koja je sipila. Nije bila navikla na jahanje i morala je potpuno da se usmeri na održavanje ravnoteže sa uzbuđenim detetom. Odredište nije bilo daleko, ali njoj se putovanje oteglo.
     Već se hvatao sumrak kada su pristigli među visoke zidove od uspravnih brvana. Unutra se nalazilo nekoliko velikih zgrada; Kaileja je odvela Mairi i decu u gostinsku kuću, podigavši dečačića sa sedla ispred Eilan, i pokazala joj je prostranu zgradu od brvana sa krovom koji je gotovo dodirivao tlo.
     "To je Kuća devojaka", rekla je. "Sveštenica zadužena za devojke, Eilid, zna za tvoj dolazak, i dočekaće te tamo. Doći ću kasnije, kad budem mogla; ali prvo moram da odem i vidim jesam li potrebna Lianoni."
     Mladi mesec - prvi od rođenja Mairine bebe - stajao je nisko na zapadu. Kad ju je služavka uvela u zgradu pa preko dvorišta, Eilan se iznenadila kad je utvrdila da joj sestra već nedostaje.
     A onda su se otvorila vrata i žena ju je uvela u unutrašnje dvorište. Pred njom se nalazila dugačka kuća, nalik na veliku trpezariju u očevom domaćinstvu. Dok je ulazila, okružilo ju je more nepoznatih lica. Osvrtala se, pomalo izgubljena. Služavka ju je ostavila samu kraj vrata. Odaja je izgledala veoma velika, a u vazduhu se osećao blagi miris nekog bilja. Ubrzo joj je prišla jedna sveštenica.
     "Ja sam Eilid", rekla je.
     "Gde je moja rođaka Dieda?" nervozno je upitala Eilan. "Nadala sam se da ću je videti ovde..."
     "Dieda je na dužnosti kraj Lianon i sad je sa njom izdvojena zbog priprema za svečanost Lugnasada", rekla je sveštenica. "Ona ti je rođaka? Pomislila bih da ti je rođena sestra, možda i bliznakinja. Kaileja me je zamolila da te preuzmem, pošto će ona morati da bude kraj Lianon. Lepa si gotovo kao što mi je ispričala."
     Eilan je stidljivo porumenela i oborila pogled. I sama sveštenica je bila veoma lepa; plavokosa, kovrdžava i kratko podšišana, tako da joj je kosa okruživala lice i svetlucala pod svetlošću lampi kao mali oreol. Bila je obučena kao sve mlađe sveštenice, ne u tamne haljine kakve se nose van zidova nego u haljinu od nebojenog lana, veoma starinski krojenu, opasanu zelenim pojasom.
     "Mora da si polumrtva od umora", ljubazno je rekla Eilid. "Priđi vatri, dete, da se ugreješ."
     Eilan je poslušala, pomalo ošamućena od toliko nepoznatih lica. Dosad nije ni razmišljala o onom što je ovde čeka. Sada se pitala šta će je snaći, i da li je donela odluku zbog koje će žaliti čitavog života.
     "Nemoj nas se bojati", rekao je ozbiljan glas iza nje. Ova devojka je bila visoka i krupna, sa crvenkastom kosom. "Nema nas ni upola toliko kako ti se čini. Trebalo je da me vidiš kad sam tek stigla ovamo, samo sam se osvrtala i plakala kao divljakuša. Zovem se Mielin. Ovde sam već pet ili šest godina i ne mogu ni da zamislim da drugačije živim. Ovde su sve moje prijateljice, i jednog dana ćeš ih imati i ti, ma koliko ti sada sve izgledale čudno." Uzela je Eilanin ogrtač i sklonila ga.
     "Mislim da Lianon želi da najpre govori sa tobom", rekla je Eilid. "Pođi sa mnom." Povela je Eilan preko dvorišta do izdvojene kućice i kucnula na vrata. Odmah su začuli korake i provirila je Kaileja.
     "Eilan? Uđi, dete", rekla je i dala znak nekome iza sebe. "Evo, Dieda, konačno sam ti dovela Eilan."
     "Stvarno", rekla je Dieda, pojavivši se iz senki. "Tu je i moj otac, Vrhovni druid, i Bendeigid, pa se može reći da je većina porodice na okupu." Nasmejala se, i Eilan je pomislila da nikad nije čula toliko ciničan smeh. "A ako bude po njegovom, doći će i Sinrik. Čula sam da žele da koriste tvoj Vid, Kaileja."
     "Ili možda tvoj", rekla je Kaileja, i Dieda se opet nasmejala. Eilan je osetila neprijateljstvo između njih dve i upitala se otkud to.
     "Mislim da znaju šta bih im rekla na to", rekla je Dieda. "Ako treba potražiti Sinrika, dobro; ali praviti proročanstva za Lianon koja će ona izgovoriti poslušno kao da je rimska marioneta..."
     "Za ime Boginje, bilo koje boginje, ćuti, dete", naredila je Kaileja, a onda se začulo zatvaranje neke kapije. "Šta je to? Ko je ovde?"
     "Samo njegova svetost, moj otac", promrmljala je Dieda, "i najveća sveštenica čitave Šumske kuće, koja će poslušno isporučiti proročanstva po njegovoj želji."
     "Ćuti već jednom, ti izopačeno stvorenje", zasiktala je Kaileja. "Dobro znaš da je to što govoriš svetogrđe."
     "A možda se ovde odvija i veće svetogrđe, u kojem ja ne učestvujem", odvratila je Dieda. "Možda žele, uz pomoć Vida, da upute Rimljane protiv pravih neprijatelja. Ako je tako, šta ćeš ti raditi, Kaileja?"
     "Radiću ono što mi naloži Lianon", rekla je Kaileja oštro. "Tako radimo sve."
     Kaileja je pokušavala da urazumi gnevnu Diedu, ali ova je izgledala bešnja nego ikada ranije. Dieda je oduvek imala oštar jezik, ali Eilan je nikada nije čula da govori sa toliko gorčine.
     "Znam šta hoćeš da svi mislimo..." počela je Dieda, ali Kaileja je pocrvenela od besa. Ipak, uspela je da mirno odgovori.
     "Sasvim dobro znaš da nije važno ono što ti misliš, ili što ja mislim", počela je, "nego ono što želi Vrhovna sveštenica; a ja ću slušati nju."
     "Ako je to njena volja", odgovorila je Dieda nešto tiše, "ali u ovim uslovima, kako da vršimo njenu volju - čak i kad bi nekako uspeli da odredimo šta je njena volja ili da li ona uopšte više ima svoju volju."
     "Sve sam to već čula", umorno je rekla Kaileja. "Zar je toliko loše pozvati Sinrika kako bi mogao dostojno da ožali svoju pomajku?"
     "To smo mogli da uradimo još davno", opet je počela Dieda.
     "Možda, ali to je jedino što se traži od mene - i tebe", ponovila je Kaileja. "Zašto si se sad toliko uskopistila protiv toga?"
     "Zato što znam, ako ti možda ne znaš", rekla je Dieda, "da ćemo koristiti moć da bi ubedili Sinrika da radi ono što je celog života učio da ne treba; da radi ono što bi Bendeigid radije umro nego da učini: da radi pod ruku sa Rimom. Zar ne znate da je njega radi Bendeigid dozvolio da bude prognanik?"
     "Oh, devojko, za ime Boginje! Poznajem i ja i Sinrika i Bendeigida", ljutito je rekla Kaileja. "Verovala ti ili ne, poznajem pomalo čak i Rimljane; bar sam živela pod njihovom vlašću duže nego ti. I kažem ti da tvoji dragoceni etički nazori ničim neće biti narušeni, kao ni Sinrikovi. Ili možda misliš da si jedina osoba u čitavoj Britaniji koja zna šta Sinrik želi da radi?"
     "Dovoljno znam..." počela je Dieda, ali Kaileja ju je grubo prekinula. "Ćut'! Čuće nas. A Eilan mora da je već potpuno zbunjena..."
     Diedin izraz lica se ublažio. "Verovatno, a ovakva rasprava nije lepa dobrodošlica za nju." Prišla je i zagrlila Eilan, koja je znala da ne sme da se pobuni, inače bi rasprava ponovo počela.
     Tog časa su se otvorila unutrašnja vrata i pred njima se pojavila Lianon. "Deco, vi se to svađate?"
     "Naravno da ne, majko", brzo je rekla Kaileja.
     "Svakako ne, Sveta Majko", dodala je i Dieda. "Samo smo dočekale novu iskušenicu."
     "Oh, da; čula sam da će Eilan doći", rekla je Lianon i zagledala se u mladu devojku koja je ćutke stajala pred njom. Eilan je osetila da joj srce glasno bije dok je gledala u ženu koju je poslednji put videla kako stoji kao Boginja kraj Beltanske vatre.
     "Znači, ti si Eilan?" Lianonin glas bio je umilan mada malo tanak, kao da je toliko godina izgovarala reči Boginje da je izgubila snagu glasa. "Istina je, veoma ličiš na Diedu; verujem da ste to često slušale. Ali moramo smisliti neki način da vas razlikujemo u svetilištu." Nasmešila se, i Eilan se osetila nekako zaštićenom.
     Lianon je priužila ruku Eilani, koja je još nervozno stajala kraj vrata. "Uđi, dete. Znaš, ovde su ti i otac i deda." Eilan se upitala zašto bi to trebalo da je začudi, kad ju je otac dopratio ovamo. Da li on sad živi sa sveštenicama?
     Lianon je blago uhvatila Eilan za ruku i povela je u unutrašnju sobu, obrativši se dvema sveštenicama umilnim glasom: "Uđite i vi. Obe ćete nam biti potrebne."
     Unutrašnja soba izgledala je mala, ili je možda u njoj bilo previše sveta. U sredini se nalazio mangal na kome se dimilo bilje; Eilani se od mirisa zavrtelo u glavi. Za trenutak joj je, zbog dima i gužve, bilo teško da diše.
     Brzo se pribrala i ugledala oca, lica izmoždenog tugom, tako da je izgledao star gotovo kao Ardanos.
     Njen deda, koji je nešto dodavao u vatru, pogledao je žene. "Znači, svi smo tu. I opet sam zbunjen; koja je koja?"
     Eilan je ćutala, čekajući da odgovori neko stariji, ali Dideda je bila odvažnija. "To je bar lako videti, oče. Eilan još nije dobila haljine sveštenice."
     "I znači, tako treba da razlikujem ćerku od unuke! Pa, možda je to samo zbog dima. Ali i dalje su suviše slične", govorio je stari druid. "Pa, Eilan, došla si ovamo u tužan čas; moramo prizvati Sinrika na naše Veće, a pošto je odrastao sa tobom kao tvoj usvojeni brat možeš nam biti od pomoći. Jesi li spremna, Kaileja?"
     "Ako Lianon želi", tiho je rekla Kaileja.
     "Želim", odgovorila je Lianon. "Šta god se desilo, Sinrik mora sanati za smrt svoje pomajke i za nove nemire. Rimljani nam nisu jedini neprijatelji..."
     "Da li bi voleo da to kažeš Mairi, oče?" upitala je Dieda kroz zube.
     "Mir, dete", rekao je Ardanos. "Šta god ti mislila, Macelije Severus je dobar čovek; kad sam mu rekao, pobesneo je kao da je spaljena njegova rođena kuća."
     "Čisto sumnjam", promrmljala je Dieda, ali toliko tiho da su je čule samo Kaileja i Eilan.
     Stari druid se namrštio na nju. "Kaileja, dete moje..." pozvao ju je.
     Kaileja je pogledala Lianon, a potom je prišla ormančetu i izvadila malu srebrnu činiju, jednostavnog oblika ali sa složenim šarama na spoljašnjoj strani. Napunila ju je vodom iz krčaga i postavila je na sto. Ardanos je privukao tronožac kako bi mogla da sedne, a Lianon se smestila u stolici sa duborezom.
     Ardanos je mahnuo rukom Kaileji. "Čekaj", rekao je. "Dieda, ti si najbliža Sinriku; ti moraš pogledati u vodu da ga prizoveš."
     Dieda je porumenela i Eilan se upitala hoće li otvoreno odbiti. Dieda je oduvek bila odvažnija od nje - ili ih je deda opet pobrkao? Gledao je u nju; onda je ipak potražio pogledom Diedu. "Zarekla si se", rekao je. "Molim te, dete..." i glas mu je bio nežniji nego što je Eilan ikada čula. "Molim te to tvoje sestre radi; ona mu je bila pomajka pre nego što si se ti i rodila."
     Koristi nas kao vešt svirač harfu, pomislila je Eilan. No, Dieda nije mogla da odbaci nežnost tog glasa. "Kako želiš, oče", promrmljala je i sela pred činiju.
     "Dakle", počeo je Ardanos, "okupili smo se ovde na mestu koje je već zaštićeno i pročišćeno, da prizovemo Sinrika, usvojenog sina Bendeigidovog. Svi vi, koji ste mu najbliži živi rod, morate prizvati u sećanje njegov lik, i dodati mom pozivu poziv svog srca." Udario je štapom po podu, i Eilan je začula prigušeni zvon srebrnih zvončića.
     "Sinriče, Sinriče, sada te prizivamo!" iznenada je odjeknuo snažan glas pravog barda, i Eilan je žmirnula, jer soba kao da je odjednom postala tamnija, a Ardanos je zasvetleo - ne samo belom odeždom, nego čitavim telom. "Snažni sine, voljeni dečače, tvoj rod te zove... Ratniče, sine Gavrana, prizivamo te moćima zemlje, hrasta i vatre!"
     Dok je odjek poziva zamirao, u sobi se čulo samo Diedino disanje, sve glasnije kako je udisala punim plućima mirisni dim. Eilan je prigušila kašalj. Čak i od male količine dima vrtelo joj se u glavi; mogla je da zamisli kako je Diedi, koja je nepokretno zurila u vodu.
     Tek sad je primetila da Diedina duga kosa visi sa obe strane, zaklanjajući činiju. Svi su se namestili u krug. Eilan je sa svog mesta videla površinu vode. Naježila se kad se Dieda zanjihala, ili se to njihala ona? Možda se kretao čitav svet; žmirkala je na odjednom nejasne prilike oko sebe, ali mogla je da se usmeri samo na površinu vode u činiji.
     Dok je gledala, voda se polako zamaglila, i za trenutak se video samo sivi kovitlac koji je u prvi mah potamneo; potom se razbistrio. Eilan je dahnula; lice, dobro poznato lice - lice njenog usvojenog brata Sinrika - gledalo je iz vode.
     Dieda je prigušila uzvik; potom je progovorila, tiho i jasno, kao da se obraća nekom veoma dalekom. "Sinriče, moraš da dođeš. Ovog puta nisu u pitanju Rimljani, nego severnjaci; spalili su tvoju kuću i ubili ti majku i sestru. Vrati se u zemlju Ordovika. Tvoj poočim je živ i potreban si mu."
     Lice je uskoro nestalo, voda u činiji se ustalasala i potamnela, i Dieda je ustala, pomalo ošamućeno se držeći za ivicu stola. "Doći će", rekla je. "Od tamošnje škole sveštenica dobiće sve što mu je potrebno za put. Uz dobre puteve i dobro vreme, biće ovde za nekoliko dana."
     "Ali šta je sa varvarima koji su nam spalili kuću?" upitao je Bendeigid. "Ako nisi suviše izmorena, dete, moramo ih videti da bi znali kuda da pođemo kako bi ih kaznili..."
     "Neću", rekla je Dieda. Kosa joj je još visila oko lica. "Uvek me možete naterati, ali neka ovo uradi Kaileja; njena je želja da ovo radimo sa Rimljanima, nije moja. Biće mi teško da vam oprostim."
     "Dete moje..."
     "Oh, znam dobro da je to neophodno; ali kako ste mogli da me iskoristite da dovučete Sinrika ovamo?"
     Kaileja je preuzela činiju i izbacila vodu kroz vrata, pustivši unutra prijatan dah svežeg vazduha. Uprkos toploti letnje noći, Eilani je uskoro postalo hladno. Kaileja je ponovo napunila činiju i nagnula se nad njom, potpuno nepokretna.
     Kao da je slici ovog puta trebalo više vremena da se pojavi, i uskovitlana magla je duže ostala u vodi. Kailejino napeto lice postalo je bleđe, a zatim bledo kao smrt; potom je progovorila, sasvim tiho, strašno umornim glasom: "Gledajte, ako želite."
     Eilan nikada nije saznala šta su videli ostali, ali kada se površina vode raščistila, pred njenim očima se stvorila mala slika: razbojnici, onakvi kakvi su bili kada su upali u Mairinu kuću, ukočeni na ulazu; obučeni u šarene i ofucane krpe. Neki su nosili mačeve, koje onomad nije videla, a neki su imali koplja. Slika je bila toliko jasna da je videla i kišne kapi kako svetlucaju u njihovim plavim ili crvenkastim bradama i u dugoj, prljavoj kosi. Potom su se svi okupili oko činije, zaklonivši sliku koju je Eilan još videla u sećanju, i znala je da će moći da je prizove pred oči sve do smrti.
     Sećala se kako je Kaileja jurnula napred, kako je zgrabila pune šake žara i kako ga je bacila na strance. Otac i deda su verovatno videli nešto slično, jer očevo lice se ukočilo. "Crveni Rajan", rekao je kroz zube. "Prokleti bili njegov mač i njegova senka! A još su na obali..."
     "Neka bude tako, i dodajem svoju kletvu tvojoj u punoj snazi", rekla je Lianon, pomerivši se u stolici. "Objavljujem da tvoj narod i Rimljani treba zajednički da ih kazne."
     Bendeigid je zaustio da nešto kaže, ali Lianon ga je ućutkala jednim pokretom. "Dosta; rekla sam svoje. Sada idite; neka bude kako je videla Kaileja i kako sam ja objavila. Uhvatićete Crvenog Rajana na obali."
     "Gospo, kako to znaš?"
     "Zar si zaboravio da ja i moji možemo da vladamo vetrovima kada odlučimo tako?" upitala je Lianon. "On neće dobiti ni daška da ga ponese sve dok ga ne stignete. Jesi li sad zadovoljan?"
     "Radi osvete nad tim đavolima - ako tako mora biti", izjavio je Bendeigid, "kunem se da ću se udružiti i sa Rimljanima ako mi oni mogu pomoći u osveti, mada je to protiv mojih želja - a trebaće nam njihova pomoć da oteramo razbojnike i ubice sa naših obala, zauvek!"
     Dieda je duboko uzdahnula. "Hoćete li sačekati da se Sinrik vrati?"
     "O tome će morati da odlučuje i Macelije", odgovorio je Bendeigid gunđanjem. Lianon je pogledala Eilan.
     "Pogledajte, naša najmlađa iskušenica je promrzla", rekla je. "Gde ti je ogrtač, dete?"
     "Ostavila sam ga u velikoj sali, tamo gde su ostale devojke", promrmljala je Eilan, neuspešno pokušavajući da prestane da drhti.
     "Moraš brzo u krevet. Bilje je sad sagorelo, priđi mangalu da se ogreješ, dete. Kaileja će te brzo odvesti u spavaonicu za iskušenice, i daće ti posteljinu i haljinu sveštenice."
     "Dobro rečeno", javio se Ardanos, "a vreme je da i mi pođemo."
     Lianon je povela Eilan do vatre, i devojka je postepeno prestala da drhti. No, u sebi se još tresla. Kaileja ju je zagrlila.
     "Proći će, dete, znam... Između svetova može da bude veoma hladno; osetila sam da putuješ sa mnom, mada nam to nije bila namera. Drugi put to nećemo dozvoliti."
     Bendeigid se umotao u ogrtač, ali pre nego što je pošao za Ardanosom zastao je pred Eilan. "Kćeri." Kad ga je Eilan pogledala u oči, nakašljao se. "Ne znam kad ćemo se opet sresti. Ali ostavljam te ovde u bezbednosti, i to mi je uteha. Neka te Boginja čuva ovde." Zagrlio ju je.
     "Moliću joj se za tvoju bezbednost, oče", tiho je rekla, stegnutog grla.
     Bendeigid je nežno dotakao vlasi koje su joj pobegle iz pletenice nad čelom. "I tvoja majka je imala takvu kosu", šapnuo je i žurno je poljubio u čelo. Eilan je od suza jedva videla vrata kako se zatvaraju za njim.
     "Pa, to je gotovo, a zaista je kasno", rekla je Kaileja uz prizvuk olakšanja. "Eilan, ima li nešto što želiš da me pitaš?" Prišla je i zagrlila devojku. "Ako si se sad ugrejala, hodi da te smestim u spavaonicu za iskušenice."
     Eilan je sa njom ponovo prešla preko vetrovitog dvorišta koje je delilo Lianonino obitavalište od sale u kojoj je prvi put videla sveštenice. Mnogo godina kasnije, kada je poznavala svaki detalj obeju zgrada kao da je tu rođena, sećala se prvog pogleda na Šumsku kuću i pitala se zašto joj je te noći izgledala tako ogromna.
     Eilid je sa još nekoliko žena još sedela u sali gde su prvo doveli Eilan. Sve su je radoznalo pogledale, ali Kaileja ih je jednim pokretom sprečila da išta pitaju.
     "Još ne možemo tražiti od tebe da daješ zavete", rekla je Eilani, "ali za prvu godinu koju ćeš povesti među nama moraš da daš obećanja." Uspravila se i lice joj se izmenilo. Eilan ju je oprezno posmatrala, pitajući se šta će sad biti.
     "Pre svega - da li si došla među nas svojom slobodnom voljom? Da li te je neko pretnjom ili silom naterao da tražiš da dođeš ovamo?"
     Eilan ju je iznenađeno pogledala. "Pa znaš da nije."
     "Šššš - ovo je običaj. Moraš odgovarati svojim rečima."
     "Dobro. Došla sam ovamo po svojoj želji." Ovo joj se činilo vrlo glupo. Pitala se jesu li to pitali i Diedu, i šta im je odgovorila na to.
     "Da li obećavaš da ćeš se prema svakoj ženi među nama ponašati kao prema sestri, majci ili kćeri, kao da ti je rod?"
     "Hoću." Više nije imala majku, a ako se bude zarekla zauvek, neće imati ni kći.
     "Da li obećavaš da ćeš se povinovati svakom naređenju koje ti daju sveštenice i da nećeš leći sa muškarcem..." Kaileja je zastala i malo iskrivila usne, "osim što ćeš smeti da legneš sa Letnjim Kraljem, ako njegov izbor padne na tebe."
     Eilan se nasmešila. "Poslušaću, i nije teško obećati da se neću dati nijednom muškarcu." Pošto mi je zabranjen jedini muškarac koga sam mogla da volim.
     Kaileja je klimnula. "Neka tako bude", rekla je. "U ime Boginje, koja je jedna iako ima mnogo imena, prihvatam te."
     Zagrlila je Eilan, a to su učinile i ostale sveštenice, jedna po jedna. Kad su se izređale, Eilan je već bila u suzama, kao da je nekako ponovo stekla izgubljenu porodicu.
     Kaileja joj je prebacila preko ramena ogrtač i povela je pokrivenim hodnikom do kućice sa desetak kreveta - ne ograđenih zidovima, kao što je navikla, nego daščanih i poređanih u krug. Neki su već bili zauzeti. Par devojaka je selo, sanjivo žmirkajući, kad je Kaileja povukla zavesu oko kreveta najbližeg vratima, a potom su ponovo legle.
     "Ovde ti je pripremljeno mesto", šapnula je Kaileja. Obukla je Eilan u belu košulju od grubog platna koja joj je bila malo prevelika. "Neko će te probuditi za službu u praskozorje. Nemoj očekivati da me vidiš - biću izdvojena sa Lianon zbog priprema za svečanost punog meseca. Ovde je haljina koju ćeš nositi sutra." Iz sanduka je izvadila zamotuljak sa odećom.
     Eilan je legla u usku postelju i Kaileja ju je ututkala pod debelo ćebe. Potom se sagnula da je zagrli, i Eilan je sela da joj uzvrati zagrljaj.
     "Šta god možda pomislila, seti se da si nam dobro došla", rekla je Kaileja. "Čak i Diedi; ona je sada vrlo nesrećna, ali doći će dan kad će joj biti vrlo milo što si tu."
     Poljubila je Eilan u čelo. "Sutra će ti neka od devojaka pomoći da se obučeš u haljine sveštenice; najverovatnije će to biti Eilid. Par dana će ići svuda sa tobom i pokazivaće ti šta treba da radiš."
     Eilan je ponovo legla. Čaršav je bio grub, ali mirisao je na neko bilje. Želela je da što duže zadrži ovaj trenutak. "Na šta to miriše čaršav?" upitala je.
     "To je lavanda; stavljamo je među rublje posle pranja."
     Eilan je pomislila da ne treba da se čudi. I sveštenice su žene, mada ne liče na one koje je dosad poznavala; naravno da i one misle na branje bilja i na pranje rublja, kao i sve druge. I ona će naučiti sve to.
     "Spavaj sad", tiho je rekla Kaileja, "i nemoj da brineš. Dobro je što si došla ovamo. Mislim da te među nama čeka naročita sudbina."
     Nijedna od njih dve nije ni slutila koliko je to proročanstvo tačno.