10.

     "Zašto krijemo od običnog sveta imena onih biljaka koje su najmoćniji iscelitelji?" Stara Latis, najveštija u biljarstvu, zagledala se, držeći u ruci ubranu čauru tatule, u devojke koje su sedele pod hrastovim stablom.
     "Zato da bi se obraćali nama i poštovali sveštenice?" upitala je jedna od mlađih devojaka.
     "Njihovo poštovanje moramo zaslužiti, dete", strogo je rekla Latis. "Ma koliko neuki, oni nisu glupi. Razlog tajnovitosti je mnogo dublji - ono što je moćno u dobru moćno je i u zlu, ako se pogrešno upotrebi. Tatula može da pomogne oslabljenom srcu, ali ako je date suviše srce će podivljati kao poplašeni konj i na kraju će stati. Za iscelitelja je najvažnija procena."
     Eilan se namrštila, jer nikad dosad nije razmišljala o tome. Kasnije, kad bi razmišljala o godinama provedenim u Šumskoj kući, pitrala se šta je očekivala. Mir, možda, ili tajanstvenost, i možda malo dosade. Nije očekivala da će dani provedeni u učenju sa drugim devojkama biti jednostavno zanimljivi.
     Noći su bile teže, jer je prvih meseci često sanjala Gaja. Ponekad bi ga videla kako jaše sa vojnicima, ili kako vežba sa mačem. Ponekad bi proklinjao kad bi se oštrica zarila u drvenu metu u obliku čoveka: Ovo je za Senaru, a ovo za Reis. Ovo je za Eilan! Kad bi završio, čelo mu je bilo orošeno znojem, ali obrazi bi bili vlažni od suza.
     Eilan bi se budila uplakana zbog njegove tuge. Sada je razumela kako bol preživelih može da muči umrle. Pomišljala je da mu pošalje poruku, kako bi znao da je još živa, ali nije bilo načina da to izvede, a potepeno je počela da shvata da je za njega zaista mrtva, i što pre on to prihvati, toliko bolje za oboje.
     Tih prvih meseci bila je samo jedna u grupi potencijalnih sveštenica. Provodila je dosta vremena učeći napamet čitave odeljke druidskog znanja. Kao što se bogovi ne mogu poštovati u hramu načinjenom ljudskim rukama, tako božansko znanje ne sme da se zapisuje. Ponekad je mislila da je to čudno, jer ljudsko pamćenje je vrlo nepostojano. Ali videla je da njeni učitelji imaju fantastično pamćenje. Većina starog znanja bila je izgubljena pri uništenju Mone, ali mnogo je i ostalo. Ardanos je, na primer, morao napamet da recituje čitav Zakon.
     Bila je srećna uz ostale sveštenice. Najbolje je poznavala one dve koje su je prvi put dočekale u Kući devojaka: Eilid i Mielin.
     Eilid je bila starija nego što je izgledala i bila je u Šumskoj kući od ranog detinjstva. Mielin je bila bliža Eilaninim godinama. Osim njih dve, najbolje je poznavala ženu po imenu Celimon, kojoj je bilo oko četrdeset, a glavni posao joj je bio da podučava najmlađe sveštenice i da izvodi neke manje važne rituale.
     Njen prvi zadatak bio je da nauči do najsitnijih pojedinosti one rituale u kojima učestvuju device, jer ako tu bude neke greške ceremonija mora da počne iz početka. I ona je dva ili tri puta izazvala takve prekide. Osećala se kao glupača, ali Mielin ju je uveravala da su sve prošle kroz to.
     Takođe su je učili pokretima meseca i zvezda. Provela je mnoge noći ležeći između Mielin i Eilid u zatvorenom dvorištu, gledajući Velikog Medveda kako se beskonačno okreće oko Severnjače, i prateći lagane pokrete planeta naviše i naniže po nebu, i Severna Svetla kako svetlucaju i kruže po letnjem nebu. Naučila je da se zemlja okreće oko sunca - u to je bilo najteže poverovati od svih čuda. Tokom prvih godina u Šumskoj kući te noći su joj najviše uposlile maštu; ležala je toplo umotana u vlažnoj travi, a Kailejin glas je lebdeo nad njima u tami, pričajući duge priče o zvezdama.
     Ponekad je želela da nauči da prati pevanje, ali u jednoj od retkih prilika kad su joj dopustili da provede neko vreme sa Kailejom, čula je da žene ne sviraju pri ceremonijama.
     "Ali zašto? Žene sada mogu da budu bardovi, kao Dieda, zar ne? A i ti sviraš harfu, zar ne?"
     Bilo je toplo, a u gaju iza zida vežbao je neki mladić iz druidskog učilišta sa druge strane polja. Nije bio naročito vešt, ali veoma je teško svirati harfu toliko loše da to slušaocu smeta. Mada melodija nije valjala, svaki ton je bio čist i jasan.
     "Moj instrument je lira, prvi poklon koji sam dobila od Lianon, i svirala sam je godinama, pa se niko ne usuđuje da se buni. A dar kao što je Diedin niko ne može da porekne." Kailejine crne oči su blesnule.
     "To nema nikakvog smisla. Zašto ne mogu da učim?" upitala je Eilan. Ma koliko loše svirala, svakako je mogla bolje od onog momka napolju, koji nije primetio da su mu se zbog sve toplijeg jutra gornje žice raštimovale.
     "Naravno da nema smisla", odgovorila je Kaileja. "Mnogo šta što sveštenici čine nema smisla; i oni to znaju. To je jedan od razloga što mi neće dozvoliti da nasledim Lianon. Ardanos je svestan da i ja to znam."
     "Da li želiš da budeš Vrhovna sveštenica?" upitala je Eilan, raširivši oči.
     "Nebesa saklonite", žurno je rekla Kaileja. "Svakog dana bih glavačke srljala protiv volje sveštenika - a ta volja je kamena. Neka muškarci slobodno zadrže za sebe vođstvo. Mislim da su se stvari pogoršale od dolaska Rimljana. Žele da zadrže oružje, i harfe, i sve drugo osim rađanja i rintanja oko kuvanja i razboja. Usuđujem se da kažem da bi oni rado rekli kako žene ne smeju ni da služe bogovima, ali niko ne bi bio toliko glup da im poveruje. Ali zašto ti želiš da sviraš harfu?"
     "Zato što volim muziku, a ne umem da pevam."
     "Tvoj glas je tih ali umilan, jer dobro ga poznajem."
     "Deda kaže da u poređenju sa Diedom krekećem kao žaba", gorko je rekla Eilan. "U našoj kući je oduvek samo ona pevala."
     "Mislim da je tu pogrešio; ali ovog puta neću da se svađam, jer čak i ja priznajem da je on jedan od naših najvećih bardova. U poređenju sa glasom tvoje rođake gotovo svi krekeću kao žabe, dete, i nemoj da žališ zbog toga. Ti možeš naučiti priče o bogovima, makar ne umela da ih pevaš tako kao ona; mislim da ti neće biti teško da naučiš da pevaš čaranja. Ne možemo svi da imamo najlepše glasove, čak ni svi među bardovima."
     I Eilan je zaista naučila da peva mnoge čarolije koje je morala da nauči, i saznala je, već te prve godine, i nekoliko jednostavnih Reči Moći.
     Jednog dana, dok ju je Kaileja učila činima, upitala ju je: "Sećaš li se one noći posle Mairinog porođaja, kada sam oterala razbojnike bacajući vatru na njih?"
     "Nikada to neću zaboraviti", odgovorila je Eilan.
     "Sećaš se kako sam ti rekla da i ti to možeš da naučiš, ako budeš učila kako treba?"
     Eilan je klimnula, osećajući da joj srce ubrzano udara; nije znala je li to od uzbuđenja ili od straha.
     "Pa, sad ću te naučiti. Najvažnije je da znaš da ti vatra ne može nauditi; videla si da je ja uzimam, i zato znaš da se to može učiniti." Uzela je devojčine vitke, bele prste u svoju hladnu šaku i dunula joj na dlan.
     "A sad", rekla je, "najvažnije je da veruješ u sebe. Brzo posegni u vatru i uzmi šaku živog žara; vatra može da ti naudi samo zato što veruješ da joj je u prirodi da peče; kad jednom spoznaš njenu duhovnu prirodu, moći ćeš da je uzimaš kao da je šaka suvog lišća. Vatra gori i u tebi, isto kao na ognjištu. Kako može jedan plamen da naudi drugom? Pusti da iskra u tebi susretne vatru!"
     Eilan se plašila, ali zaista je videla Kaileju da to čini i bespogovorno joj je verovala. Pružila je šaku ka mangalu punom žara; vrelina joj je dotakla lice, ali Kaileja je progovorila odmah kraj nje. "Ne oklevaj - brzo uzmi!" I Eilan je gurnula šaku u plamen.
     I dalje je osećala vrelinu na obrazima, ali začudo, ugljevlje je bilo hladno kao sneg. Kaileja je videla izraz čuđenja na njenom licu. "Sad brzo baci", rekla je. Eilan je otvorila prste i iznenada vreli žar se skotrljao u ognjište. Zapanjeno je zurila u svoje šake.
     "Jesam li zaista to učinila?"
     "Jesi", rekla je Kaileja. Žar je dotakao krpu ostavljenu u ognjištu, i ova je počela da se dimi. Podigao se snažni zadah nagorele tkanine i Kaileja ju je brzo uzela i ugasila.
     Eilan ju je zapanjeno gledala. "Kako si znala da će sledećeg časa početi da peče?"
     "Videla sam da počinješ da razmišljaš i da se čudiš - i da sumnjaš. Sumnja je neprijatelj magije. Naučile smo da radimo ovakve stvari kako bi zapanjile običan svet čudima i magijom, i da bi se zaštitile u slučaju opasnosti. Ali moraš zapamtiti", upozorila ju je, "da nemamo prava da činimo čuda samo da bi zadivile jednom rođene. Čak i da bi se zaštitila od opasnosti, moraš biti oprezna čineći ta naizgled čuda. Možda nije bilo savim mudro to što sam učinila u Mairinoj kući, ali što je učinjeno učinjeno je. Sad kad znaš da je to moguće, naučićeš kada valja činiti takve stvari, a kada ne valja."

     Proticanje godine bilo je označeno svečanostima, a devojke nisu učile samo šta svaka svečanost znači, nego i šta leži iza priča, od kojih su mnoge bile neistinite, mada su služile kao simboli. Raspravljale su o devičanstvu boginje Arianrod, i o sudbini blistavog sina koga je rodila iako to nije želela; analizirale su promene kod Gvione, koja je okusila piće iz pehara saznanja. Učile su tajna znanja Svetog Kralja i Gospe od Samostalnosti. A u najtamnijim danima zime razmatrale su misterije senovitih boginja čija krvava lica i smežurana tela otelovljuju strahove muškaraca.
     "Ali zašto se muškarci plaše starih žena?" upitala je Eilid. "Zašto se ne plaše starih muškaraca?"
     "Kad muškarac ostari, postaje mudrac, a to je nešto što svi muškarci žele", objasnila je Kaileja. "Starica se plaše zato što su one van njihove moći. Kad dobije mesečnicu, devojka postaje žena. Potreban joj je muškarac da bi postala majka, a majci je potreban muškarac da štiti njenu decu. Ali starica poznaje sve tajne rođenja i smrti; ona je ponovo rođena i ništa joj nije potrebno. I zato se muškarac, koji poznaje samo prvu promenu koja ga je učinila muškarcem, nje boji."
     Lianonino ime bilo je duboko poštovano, čak i kad bi se devojke noću u Kući devojaka kikotale na račun starijih, ali Eilan se stalno pitala da li je Vrhovna sveštenica prošla kroz ponovno rođenje o kojem je govorila Kaileja. Bila je toliko stara da je čovek morao da se pita da li su je ikada dotakle neka ljudska tuga ili strast. Nije legala sa muškarcem, nije rodila dete; lebdela je kroz Šumsku kuću u oblaku mirisa lavande i ustalasanih haljina, smešeći se blago i odsutno kao da se kreće kroz neku svoju ličnu stvarnost.
     A Kaileja ju je ipak volela. Eilan je pazila da ne zaboravi kako je starija sveštenica, sa kojom je od one noći kad se rodila Mairina beba bila povezana dubokim vezama, videla u Vrhovnoj sveštenici nešto što Eilan nije videla; ali bila je spremna da veruje da nečeg ima.
     Kada su devojke počele da uče veštine koje će im otvoriti pristup u unutrašnje ravni, Eilan se vredno bacila na učenje. Takve stvari - snovi i nagoveštaji - uvek su joj dolazili lako i bez upozorenja. Sada je učila da voljno priziva vizije, a kada je potrebno i da ih sprečava da dođu.
     Učila je prizivanje vizija u činiji vode i veštinu čarolija za daleki vid. Jedna od prvih stvari koju je videla u činiji bila je bitka sa razbojnicima koji su joj uništili dom.

     "Blagoslovena bila Gospa od Vernemetona, ako je ona poslala ovaj vetar!" rekao je Sinrik, njuškajući maglu koja je hitala kraj njega, puna mirisa mora.
     "Održala je reč", rekao je Bendeigid kraj njega. "Ovaj vetar duva od trećeg dana pošto mi je spaljen dom. Kada su se rasute bande vratile na obalu da natovare plen na brodove, vetar je bio protiv njih." Iskezio se bez radosti. "Prikovaćemo ih između obale i mora!"
     Odnekud se začula oštra neredba, i ritmično trupkanje potkovanih sandala naglo se prekinulo. Sinrik je iskrivio lice, zadovoljan što vetar nije mogao da odnese zvuk do neprijatelja. Bolje je jurnuti sa ratnim pokličem nego da razbojnici čuju ovo zlokobno trupkanje. Britanci nisu ni izbliza toliko disciplinovani, ali barem umeju da budu tihi.
     I dalje se ježio kad god bi kroz maglu ugledao krestu rimljanske kacige. Nikada nije ni pomislio da će se boriti rame uz rame sa neprijateljem. No, ako je čak i Bendeigid mogao da suzbije svoj gnev, verovatno može i on.
     Bendeigid mu je spustio šaku na mišicu i Sinrik se zaustavio, provirivši kroz niz kržljavih jova koje su se našle između njega i obale. Mogao je da oseti dim i kiseli zadah nužnika - nisu ga dobro održavali. Spustio je štit sa ramena i čvršće stegao koplje.
     Srce mu je ubrzano tuklo, a usta su mu se osušila. Čezuno si za pravom bitkom, kako sad možeš da se plašiš? upitao je samog sebe. Da si bio tamo kad su napali kuću, da li bi se krio iza Reisinih sukanja? Od te pomisli, panika se pretvorila u bes.
     A onda su se oglasile rimljanske trube. Bendeigid je odgovorio grlenim krikom i Sinrik ga je nehotice sledio. Britanci su jurnuli, urlajući. Sinrik se probio kroz drveće, uperenog koplja, i začuo kako se povicima Britanaca pridružuje rimljanski poziv na juriš.
     Kad su se Rimljani okomili na neprijatelja, Britanci su napali njegovu pozadinu. Jedan ratnik se okrenuo, zbog magle pretvoren u čudovište. I bio je čudovište! Sinrik se prepustio onom što je naučio i zamahnuo kopljem naviše; osetio je udar i čuo krik kad se oštrica zarila. Ali nije imao vremena da misli dalje, jer je na njega išao drugi čovek. Mač je zveknuo o njegov štit. Krajičkom oka primetio je vojnike Rimljane kako se sa mehaničkom efikasnošću probijaju kroz glavninu neprijatelja. Sinrik je istrgao koplje i okrenuo se, videći neprijatelja u svakom zgrčenom licu.
     Nije znao da li je prošlo pola dana ili pola života kada je shvatio da ga više niko ne napada. Svuda unaokolo ležala su tela, i Bendeigid je sistematski dokrajčivao one koji su još bili živi. Bio je obliven krvlju, ali izgleda da nijedna kap nije bila njegova. Jednom je pao i pomislio je da je gotov, ali nad njim se nadneo legionar i pokrivao ga onim velikim ovalnim štitom dok nije uspeo da ustane.
     Sada je shvatio da nekoga možeš da mrziš i da mu se u isto vreme i diviš. Nikada neće voleti Rimljane, ali sada je video da se od njih može dosta naučiti. U ovom trenutku mu se nije činilo tako strašnim što u venama nosi rimljansku krv. Začuo je pucketanje plamena i video da Ardanos nadgleda spaljivanje neprijateljskih brodova. Dim je zaudarao na spaljeno meso, ali zaobljeni brodići od kože veselo su goreli. Sinrik je odvratio pogled, pitajući se da li će mu pozliti.
     No, jedan brod je sačuvan, i jedan razbojnik je ostavljen u životu, mada oslepljen, da ga poveze.
     Ardanos je digao ruke ka nebu, uzviknuvši nešto na starom jeziku koji poznaju samo druidi. Vetar je za trenutak zamro, a onda je dunuo sa kopna. Ardanos je spustio ruke na ivicu brodića kako bi ga zadržao.
     "Prizvao sam vetar da te ponese", rekao je čoveku koji je bio unutra. "Ako te bogovi vole, stići ćeš još jednom u Eriu. Budi naš glasnik, i prenesi im ove reči. Ako dođete ponovo na ove obale, svi ćete isto proći."

     Vizija je izbledela, i Eilan se zavalila u stolici, drhteći. Nikada nije videla ozbiljnu borbu, i prizor ju je ispunio užasom, ali ipak se divlje radovala smrti razbojnika. Neko od njih je sigurno ubio njenu majku i verovatno i njenu mlađu sestru, i zapalio je kuću u kojoj je bila rođena.
     Ponovo je pogledala u vodu, tražeći Gajevo lice, ali nije ga videla. Da li je pao u nekom ranijem okršaju sa neprijateljem, verujući da je ona ostala mrtva u ruševinama svog doma? Pa, bolje da misli da je mrtva nego da je neverna, rekla je sebi, ali čudila se koliko je, čak i sada, žalosti pomisao da je on možda mrtav. One noći kad su sedeli kraj Beltanske vatre bili su kao jedno biće. Da je poginuo, ona bi to sigurno znala.
     No, smireni tok njenog života u Šumskoj kući polako je uklonio bol čak i iz sećanja na Gaja i na ono što se moglo desiti među njima.
     Zajedno sa ostalim devojkama skupljala je sveto bilje i lekovite trave, učeći koje od njih treba prikupljati u određenoj meni sunca ili meseca.
     "Ovo znanje je starije od druida", poverila joj je Mielin jednom kad su radile u paru. Mada je Mielin odavno došla u Šumsku kuću, nije bila mnogo starija od Eilan, i njih dve su, kao najmlađe, često bile određene da rade zajedno. Mielin je odabrala da postane sveštenica isceliteljka, i već je učila mnogo o tome. "Dosta toga potiče iz starih vremena, čak i pre nego što je naš narod došao u ovu zemlju."
     Proleće je bilo vlažno, i duž obala potoka koji je tekao kroz polja iza Šumske kuće broć im je dopirao do pojasa. Oštar, snažan miris njegovog lišća gotovo ih je ošamutio dok su ga brale. Sveštenice su ga koristile za prizivanje vizija, i u rastvoru za lečenje bolnih mišića.
     "Kaileja mi je pričala ponešto o tome", odgovorila je Eilan. "Nekad davno, kako kaže, u Britaniji nije bilo druida. Kada je naš narod došao, pobili su sveštenike pokorenih plemena, ali se nisu usudili da ubijaju sveštenice Velike Majke. Naše svete žene učile su od njih, i svom znanju dodale njihovo, još drevnije."
     "Tako je", rekla je Mielin, koračajući duž obale. "Kaileja je učila o tome više od mene, a ona je sveštenica Proročanstva. One potiču iz vremena mnogo pre nego što je izgrađena Šumska kuća i čak pre nego što su druidi stigli na ostrva Britanije. Kažu da su prve sveštenice došle ovamo sa ostrva daleko u zapadnom okeanu, koje je sada potonulo duboko pod talase. Sa njima je došao sveštenik po imenu Merlin, koji ih je naučio mudrosti zvezda i kamenja u krugu."
     Za trenutak su razmišljale o toj gotovo nezamislivoj davnini. Potom im je povetarac zanjihao suknje i vratio ih nazad u lepotu zelenog sveta.
     "Je li ovo kaloper ili krabljika?" Eilan je pokazala bokor niskog, jarko zelenog lišća sa malim, neravnim listovima.
     "Krabljika. Vidiš kako su stabljike nežne? Tek što su nikle. Kaloper opstaje i preko zime, i stabljika mu je drvenasta. Ali listovi su im zaista veoma slični."
     "Toliko toga treba zapamtiti!" uzviknula je Eilan. "Ako naš narod nije oduvek živeo ovde, kako smo naučili sve to?"
     "Ljudi su po prirodi lutalice", rekla je Mielin, "mada ti se možda ne čini tako, sad kad smo pustili koren. Svaki narod je odnekud došao, i morao je da nauči sve o zemlji od naroda koji je već bio tu. Naša poslednja plemena došla su ovamo tek stotinjak godina pre Rimljana, i to iz otprilike istog dela sveta."
     "Ako smo bili susedi, onda bi Rimljani trebalo da nas bolje poznaju", rekla je Eilan.
     "Dovoljno znaju da se plaše naših ratnika", namrštila se Mielin. "Možda zato šire tako strašne priče o nama. Reci mi, Eilan, jesi li ikada videla da nekog spaljuju na našim oltarima? Muškarca ili ženu, svejedno?"
     "Ne; ne znam da je iko ikada smaknut sem kriminalaca", odgovorila je Eilan. "Kako Rimljani mogu to da pričaju o nama?"
     "A što ne bi? Oni su neznalice", ljutito je rekla Mielin. "Svo svoje znanje natrpali su na tablice od drveta i voska, ili od kamena, i misle da je to mudrost. Kakve koristi komad kamena može imati od znanja? Čak i ja, mlada sveštenica, znam da ljude čini mudrim shvatanje urezano u srce. Možeš li iz knjige da naučiš umešnost biljarenja? Nije dovoljno ni da ti neko priča. Moraš sama da tražiš biljke, sama da ih bereš i čuvaš, sama da gledaš kako rastu. Tada možeš da ih koristiš za lečenje, jer ćeš čuti kako ti govori njihov duh."
     "Možda njihove žene znaju više od njih", rekla je Eilan. "Čula sam da Rimljani ne dopuštaju svim svojim ženama da uče veštinu pisanja slova. Pitam se kakva znanja majke prenose svojim kćerima bez znanja muškaraca..."
     Milein je iskrivila lice. "Možda se boje da bi, ako i žene nauče pisanje, bilo manje posla za pisare po tržnicama."
     "I Kaileja je rekla nešto slično, još kad sam došla ovamo", rekla je Eilan i stresla se, mada je dan bio topao, jer setila se hladnog vetra tokom vizije. "Ali kasnije je nisam često viđala. Ponekad mislim da se naljutila na mene."
     "Ne treba da mnogo obraćaš pažnju na ono što Kaileja kaže, ili što ne kaže", upozorila ju je Mielin. "Ona je mnogo propatila, i ponekad je... neumerena u mišljenjima. Ali istina je da Rimljani ne mare mnogo čime se bave njihove žene."
     "Onda su glupi."
     "To znam. I ti znaš. Ali ima Rimljana koji to ne znaju. Nadajmo se da će naučiti dovoljno za našeg života. I naši sveštenici umeju da budu glupi. Neko mi je rekao da si poželela da naučiš da sviraš na harfi. Jesi li slušala Kaileju kako svira na liri?"
     Eilan je odmahnula glavom. "Vrlo retko." Iznenanda se setila trenutka kada ju je Kaileja učila da drži vatru, i stresla se.
     "Zaista ne smeš da se uznemiruješ zbog njenih čudnih navika; ona je navikla na usamljenost. Ponekad danima ne govori ni sa kim, osim možda sa Lianon. Znam da te Kaileja voli; čula sam je kad je to rekla."
     Eilan ju je pogledala, a onda je brzo odvratila pogled. Stvarno je izgledalo tako one noći kod Mairi, pošto je Kaileja oterala razbojnike. Sada je shvatala koliko je neobično da se starija žena toliko otvori. Možda je zato otada izbegavala Eilan.
     Mielin je primetila mesto gde je majčina dušica rasla pod nekim drvetom, pa je uzela mali srpasti nož da odseče stabljike. Do Eilan je dopro prijatan, oštar miris, pa se sagnula da pomogne.
     "Pričaj s njom o njenoj harfi", predložila je Mielin.
     "Mislila sam da to nije harfa...."
     "Ma da, Kaileja je uvek spremna da naširoko objašnjava razliku", nasmejala se Mielin. "Strune ulaze u kutiju u podnožju umesto sa strane, ali zvuk je uglavnom isti. Zna mnogo pesama iz Eriua. Veoma su neobične; sve nekako zvuče kao more. Zna i sve stare pesme, mada zbog obuke mi svi znamo više pesama od običnog sveta. Da su pristali da žene uče za bardove pre nego što je toliko sveštenika izginulo, možda bi odabrali i nju." Mielin je počela da se kikoće. "Ili bi postala Vrhovni druid - ako nije svetogrđe govoriti tako - posle tvog oca."
     "Ardanos je Diedin otac, a ne moj. Meni je deda", objasnila je Eilan, prikupkljajući poslednnje biljčice.
     "A tvoj usvojeni brat pripada Svetoj Grupi?" upitala je Mielin. "Zaista dolaziš iz uzvišene porodice. Verovatno će pokušati da od tebe jednog dana načine sveštenicu Proročanstva."
     "Niko mi nije ni pomenuo tako nešto", rekla je Eilan.
     "Zar ne bi volela?" nasmejala se Mielin. "Svaka od nas ima svoje dužnosti, i ja sam srećna sa svojim biljem. Ali narod obožava vidovnjakinje. Zar ne bi volela da budeš glas Boginje?"
     "Ona mi nije ništa rekla", oštro je odgovorila mlađa devojka.
     Mielin se nije ticalo za čime Eilan krišom čezne, niti kako se sve u njoj uzburkalo dok je gledala Lianon kako podiže ruke prizivajući mesec. Što je duže živela ovde, sve jasnije se sećala snova iz detinjstva, i kad god je nosila ponude na izvor zurila je u vodu, nadajući se da će opet ugledati Gospu.
     "Biću ono što mi kažu da treba da budem. Stariji znaju o bogovima više od mene."
     Mielin se nasmejala. "Oh, neki možda i znaju; ali nisam sasvim sigurna. Kaileja se ne bi složila sa tobom. Jednom mi je rekla da je znanje druida namenjeno svim ljudima, i muškarcima i ženama, kao u stara vremena."
     "A ipak se i Vrhovni druid pokorava Lianon", rekla je Eilan, sagnuvši se da odseče nekoliko listića mišjakinje koje je našla na sunčanoj strani velike stene.
     "Ili tako izgleda", rekla je Mielin. "Ali Lianon je drugačija, i mi je naravno svi volimo..."
     Eilan se namrštila. "Čula sam neke žene kako govore da se čak ni moj deda ne usuđuje da je naljuti."
     "Ponekad se pitam da li je tako", rekla je Mielin dok je slagala listiće koje je Eilan odsekla. "Seci ih bliže grani; peteljke se ne koriste. Znaš, čula sam da su u davna vremena zakoni zahtevali da svaki čovek koji poseče drvo mora da zasadi novo umesto njega, kako se šume nikada ne bi smanjile. To je prestalo od dolaska Rimljana; oni seku drveće a ništa ne sade, pa jednog dana u čitavoj Britaniji uopšte neće biti drveća..."
     "Meni izgleda da ga ima mnogo kao i pre", rekla je Eilan.
     "Dosta ga raste samo od sebe." Mielin se okrenula i pokupila bilje koje su nabrale.
     "A bilje?" upitala je Eilan.
     "Nismo nabrale dovoljno da bi bilo bitno; za dan ili dva će izbiti novi izdanci umesto ovih koje smo uzele. Ovo je dovoljno. Čini mi se da će kiša; da požurimo nazad. Sveštenica koja me je učila biljarstvu govorila je da je divljina bašta Boginje, i da ljudi ne mogu brati iz nje a da ne obnove ono što uzmu!"
     "Nisam to još čula, tako rečeno, ali mislim da je divno", rekla je Eilan. "Znaš, ako razmišljaš o stolećima, onda je obaranje drveta jednako glupo kao ubijanje noseće srne..."
     "A ipak neki ljudi, izgleda, veruju da imaju pravo da rade šta god žele svemu što je slabije od njih", rekla je Mielin. "Ne razumem kako Rimljani mogu to da rade."
     "One bolje među njima svakako bi razbesnelo njihovo ponašanje isto kao i tebe i mene", usudila se da kaže Eilan. Mislila je na Gaja. Kada je čuo priču o Rimljanima na Moni, izgledao je jednako besan kao Sinrik. Nije mogla da zamisli Gaja kako ubija bespomoćne, ali on svakako zna koliko kratak i užasan život očekuje kulučare u rudnicima; biće loše hranjeni, loše obučeni, udisaće otrovnu prašinu rude koju kopaju. Bilo bi dobvoljno loše i da je taj posao dodeljen prestupnicima i ubicama, ali zašto kravarkin muž?
     Pa ipak, Gaj je verovao da Rimljani pretvaraju varvare u civilizovan svet. Možda nije nikada ozbiljno razmišljao o rudnicima, pošto nije poznavao nikoga ko je odveden da tamo kuluči. Ni ona nije razmišljala o tome dok nisu uzeli ljude iz njenog klana. Ali ako ona nije znala šta se dešava, njeni otac i deda svakako su znali, a ni oni nisu ništa preduzeli da to prekinu.
     Vetar se pretvorio u zapadnjak i oblaci su odlučili da se oslobode kiše. Mielin je ciknula i navukla šal preko glave. "Ako ostanemo ovde, udavićemo se!" uzviknula je. "Uzmi kotaricu i hodi! Ako potrčimo, stići ćemo kući pre nego što prokisnemo!"
     No, dok su stigle u glavnu dvoranu obe su bile potpuno mokre. Eilan je verovala da je Mielin jednostavno iskristila izgovor da malo trči.
     "Idite da se osušite, cure, ili ćete dobiti reumu a ja ću potrošiti sve svoje lekove na vas!" Latis, koja je bila toliko stara da više nije mogla da ide u sakupljanje bilja, promuklo se smejala i gurkala ih ka vratima. "Ali pazite da se vratite i sredite bilje koje ste mi donele, ili će se orositi, a onda će i bilje i vaš trud potpuno propasti!"
     Kad su se Mielin i Eilan vratile u biljarsku sobu, koža im se još sijala od trljanja. Soba je bila izgrađena iza kuhinje, kako bi je toplota iz peći grejala i sušila. Grede pod tavanicom bile su pune svežnjeva bilja. Pod njima su se lenjo njihali pleteni poslužavnici sa korenjem i lišćem koje se takođe sušilo. Duž jednog zida stajale su police sa glinenim posudama, a duž drugog vreće i korpe sa pripremljenim biljem; sve je bilo uredno označeno simbolima biljarske veštine. Vazduh je bio pun mirisa.
     "Ti si Eilan, zar ne?" začkiljila je Latis. I sama izgleda kao osušeni koren, pomislila je Eilan; sva je smežurana i naborana od starosti. "Boginjo pomozi nam, svake godine postaju sve mlađe!"
     "Ko to, majko?" upitala je Mielin, pazeći da se ne nasmeje.
     "Devojke koje šalju da služe sveštenicu Proročanstva."
     "Rekla sam joj da će je uskoro poslati na obuku kod Gospe", rekla je Mielin. "Pa, Eilan, da li mi sad veruješ?"
     "Oh, verovala sam ti i pre", rekla je Eilan, "ali sam mislila da će svakako odabrati nekog starijeg i vičnijeg od mene."
     "Kaileja bi rekla da sveštenici ne žele kraj Lianon nikoga suviše učenog, iz straha da bi postavljao suviše pitanja. Ako Vrhovna sveštenica počne da razmišlja o onome što čini, možda njena proročanstva neće uvek odgovarati sveštenicima."
     "Psst, Mielin!" uzviknula je Latis. "Znaš da ne smeš tako da govoriš - čak ni šapatom!"
     "Govoriću istinu, a ako se sveštenici pobune, upitaću ih kojim pravom zahtevaju od mene da lažem." Ali i Mielin je spustila glas. "Pazi malo, Eilan; nakrivila si kotaricu. Namučile smo sa da prikupimo to bilje, nemoj da padne na pod i da se uprlja."
     Eilan je brzo poravnala kotaricu.
     "Ima nekih istina koje nikada ne treba glasno izgovoriti, čak ni šapatom", ozbiljno je nastavila Latis.
     "Da", rekla je Mielin, "to sam čula; a to su obično one istine koje bi trebalo vikati sa krovova."
     "Po merilima bogova to je možda i istina", odgovorila je Latis, "ali ti dobro znaš da se oko nas ne nalaze bogovi, nego ljudi."
     "Pa, ako se istina ne može izreći u kući koju su izgradili druidi", tvrdoglavo je nastavila Mielin, "gde može da se kaže, za ime bogova?"
     "To znaju samo bogovi! Poživela sam ovako dugo baš zato što sam se držala svog bilja, a poživećeš i ti ako me budeš sledila. Ono barem uvek govori istinu."
     "Eilan nema prava da bira", rekla je Mielin. "Sledećih šest mesečevih mena biće vezana za Vrhovnu sveštenicu."
     "Budi ono što jesi, dete." Stara Latis je uhvatila Eilan za bradu, tako da nije mogla da odvrati pogled. "Ako poznaješ svoje srce, uvek ćeš imati jednog prijatelja koji ne laže."

     Sveštenica je bila u pravu. Kad je nastupio naredni mesec, Eilan su odveli kod Lianon i tu se učila svečanom ponašanju u prilikama kada prati Vrhovnu sveštenicu u javnost - a to je zapravo značilo svaki put kad bi Lianon izlazila iz svog obitavališta unutar Šumske kuće. Naučila je ritual oblačenja Lianon za ceremonije, što je bilo daleko složenije nego što je izgledalo, jer od samog početka rituala sveštenicu nije smeo ni da dodirne ljudski prst. Zajedno sa Lianon delila je dugo ritualno izdvajanje kojim se Vrhovna sveštenica priprema za rituale, i pomagala joj je tokom fizičke iscrpljenosti kojom se sve završavalo.
     Tada je shvatila koliku cenu Lianon plaća za veliko poštovanje kojim je okružena. Iznošenje reči bogova tražilo je visoko iskupljenje. Ma koliko Lianon, sama po sebi, bila ponekad odsutna ili zaboravna, kada bi stavila oznake Proročanstva postala bi sasvim druga osoba. Eilan je shvatila da je Lianon odabrana ne toliko zbog mudrosti ili snage volje, nego zašto je umela da, kad ustreba, zaboravi na svoju ličnost.
     U takvim prilikama, kada bi ljudskost bila odbačena zajedno sa svakodnevnom odećom, Lianon se otvarala kako bi Boginja govorila kroz nju. I u tim trenucima zaista je bila velika sveštenica - gotovo nadljudska, po Eilaninom mišljenju. Cena koju je plaćala što je prenosila tako ogromnu moć bila je i fizička i mentalna, i Eilan je osećala da sve više poštuje Vrhovnu sveštenicu kad je videla da sve podnosi bez patnji, ili barem bez žalbi.
     Kad je Eilan prvi put izišla iz Šumske kuće i šume oko nje, pratila je Lianon. Tada je shvatila koliko se izmenila proteklih nedelja. Čak i Kuća Devojaka činila joj se daleka i nepoznata. Kada su joj se najnovije iskušenice žurno sklonile s puta jedva ih je primetila, i tek kasnije se setila da su u njoj videle onu nadzemaljsku smirenost koju je ona videla u Lianon.
     Pretpostalvjala je da je to bila sasvim obična svečanost Dugodnevice. Videla je igre, tržnicu i veličanstvenu sunčevu vatru i mnogo puta pre toga, ali posle meseci koje je provela zatvorena u Šumskoj kući tolika gužva joj je gotovo nanosila bol, i trzala se od oštrog mirisa ljudi i konja. Čak i šarena odeća koju su trgovci izložili na tezgama vređala joj je čula.
     Dugodnevica je vreme kada ljudi odmeravaju snagu u takmičenjima, kako bi zabavili bogove i ljude, i da bi ojačali useve tako da oni bujaju. Ali dok je Eilan posmatrala trke i rvanje, oznojena tela takmičara činila su joj se ogromna i deformisana. Nije mogla ni da zamisli zašto je ikada mogla poželeti da legne sa muškarcem.
     Pobednik igara dobio je venac od letnjeg cveća i bio postavljen na počasno mesto. Setivši se šta je naučila o Misterijama, Eilan ga je posmatrala sa dodatnim divljenjem. U vreme velike potrebe, ili kod nekih plemena svakih sedam godina, novi Godišnji Kralj je posmatrao spaljivanje svog prethodnika, i čak i sad je u njemu bilo nekog daha svetosti. Imperija je pogubila ili romanizovala naslednike svih britanskih vladara, ali dok god su ljudi spremni da žrtvuju svoj život naroda radi, neće moći da ukinu Svete Kraljeve, koji svake godine osiguravaju bezbednost onima koji više ni ne shvataju njihovu ulogu.
     Ako nastupi neka velika nesreća, i ako tokom naredne godine bude bila potrebna žrtva uprkos zabranama koje je doneo Rim, izbor će pasti na ovog mladića. A u znak poštovanja riziku koji je preuzeo na sebe, imao je prava da legne sa svakom ženom koju poželi - čak i sa devicom iz Šumske kuće ako na nju baci oko.
     Eilan se držala blizu Lianon dok je gledala ratnike kako uzimaju zapaljene grane iz velike vatre i bacaju ih uvis kako bi im usevi bujali. Narod se razgalamio od pića i opuštenosti, ali niko je neće dirati dok god bude bila uz Vrhovnu sveštenicu. Čak ni Godišnji Kralj nikada nije pokušao da se probije tako daleko.
     Sedela je sa Kailejom i Diedom, zadovoljna zbog zaštite koju joj pruža Lianonino prisustvo i preteće obličje njenog telohranitelja, Hjua, i nadala se da su i druge sveštenice koje su sa njima došle na svečanost tako dobro prošle.
     Tek posle nekoliko sedmica saznala je zašto se njena prijateljica Mielin vratila sa svečanosti tako bleda i zamišljena, i zašto joj je često bilo muka. Rekla joj je Eilid, onog dana kada je Mielin nestala, ali tada je već čitava Šumska kuća brujala od novosti.
     "Trudna je, Eilan", promrmljala je Eilid i odmahnula glavom kao da se još čudi. "Sa pobednikom igara. Lianon je bila uznemirena i veoma ljuta kad je saznala, i poslala je Mielin da samuje u kolibi kraj belog izvora, i da meditira."
     "To nije pošteno!" uzviknula je Eilan. "Ako je odabrao nju, kako je mogla da ga odbije? To bi bilo nepobožno." Zar su sveštenici zaboravili sopstvenu teologiju?"
     "Starije sveštenice kažu da je trebalo da se drži podalje od njega. U ovom delu Britanije ima dosta žena. Ja bih našla načina da ga izbegnem da je počeo da me zagleda!"
     Eilan je morala da prizna kako bi i ona potražila načina da ne bude izabrana. Ali kada se Mielin vratila među njih, tela toliko zaobljenog da ni široke haljine nisu mogle to da prikriju, bila je dovoljno razumna da joj ništa ne kaže.
     I tako je proticalo leto, i stigao je dan kad su se napunile dve godine otkako je stigla u Šumsku kuću.
     Dotle je pomagala Vrhovnoj sveštenici na nekoliko svečanosti, i izgubila je svako interesovanje da postane Prorok, ali znala je da je niko neće pitati šta želi ukoliko druidi odaberu nju. Naravno da je znala da pre svakog rituala kod Lianon dolaze sveštenici; da je pripreme, govorili su. Ali jednom, kada su se pritvorena vrata slučajno otvorila, videla je sveštenicu skljokanu u transu i Ardanosa kako joj šapuće na uvo.
     Te noći, kad je Boginja pozvana u telo Vrhovne sveštenice, Eilan ju je posmatrala sa posebnim zanimanjem, trgavši se kad se Lianon zgrčila i počela da mrmlja; neki odgovori bili su nerazumljivi, drugi sasvim jasni. Kao da je gledala konja kako se otima skraćenoj uzdi, kao da se nešto unutar sveštenice otimalo moćima koje su strujale kroz nju.
     Vezali su je, užasnuto je shvatila dok je sedela kraj Lianoninog kreveta kad se sve završilo. Začarali su je kako bi izgovorila samo one reči koje odgovaraju njihovoj volji!
     Možda se zato, uprkos ritualima, ponekad dešavalo da Boginja ne dođe, i Lianon je odgovarala po svojoj mudrosti, ili možda rečima koje su joj šaputali sveštenici. Eilani se činilo da takve situacije najviše iscrpljuju Lianon. A čak i kada bi trans bio stvaran, Proročica je odgovarala samo na postavljena pitanja; kako je vreme proticalo, Eilan je počela da podozreva da druidi kontorlišu i ko će postavljati pitanja. Čulo se nekoliko pravih Proročanstava; ali samo kad su u pitanju bile sitnice. Čak i ako su zaista poticala od Boginje, nisu mogla mnogo značiti ni onima koji pitaju ni onima koji čuju odgovore.
     Eilan je prvo pomislila da se pobuni, ali pred kim? Kaileja je bila daleko, nosila je Lianoninu poruku novoj kraljici nekog plemena, a Mielin je bila toliko obuzeta budućim detetom da Eilan nije htela da je uznemirava. Postepeno joj je postalo jasno da i Kaileja i Dieda svakako znaju isto što i ona. To bi objasnilo neke njihove rasprave, i pomalo preteranu nežnost sa kojom se Kaileja brinula za Lianon.
     A i Vrhovna sveštenica svakako razume šta joj se dešava. Lianon je odabrala da dođe u Šumsku kuću i da ostane podređena sveštenicima. Ako oni od nje načine svog govornika, to je svakako sa njenim pristankom i po njenoj volji.
     Tako su stajale stvari kada je Eilan pošla sa Lianon na svečanost Beltana, gotovo tri godine pošto je stupila u hram.