29.

     "Eilan! Eilan! Imperator je mrtav!" Senara je upala kroz vrata, a onda naglo stala, pokušavajući da povrati dostojanstvo sa kojim se treba obraćati Vrhovnoj sveštenici.
     Eilan se nasmešila, spustila preslicu na stočić i pozvala devojku da sedne. Pošto je Kaileja otišla, Mielin je patila od povremenih napada depresije, a Eilid je bila zauzeta nadgledanjem devojaka, sve više je zavisila od Senarinog društva. Dieda nije govorila sa njom od Sinrikove smrti. Barem su uspele da ga sahrane bez gužve. Dvojica druida došli su usred noći i odneli telo na Brdo devojaka. Sinrik je možda umro bez časti, ali sahranjen je kao heroj.
     "Čovek koji nam donosi jaja čuo je vest u Devi", rekla je Senara, očiju raširenih od uzbuđenja. "Ubijen je pre nedelju dana, baš pred Ravnodnevicu, i čitav svet, od Kaledonije do Persije, bruji kao preturena košnica! Neki kažu da će sledeći imperator biti neki senator, a drugi misle da će neka legija uspeti da progura svog zapovednika do purpura. A najverovatnije će ih biti više i nastupiće građanski rat!"
     "Šta se dešava u Devi?" upitala je Eilan kad je uspela da dođe do reči.
     "Vojnici Dvedesete su uznemireni, ali do sada su ostali mirni. Zapovednik je naredio da im se organizuje velika gozba, sa neograničenim vinom i pivom. Gospo Eilan, šta misliš da će se sad desiti?"
     Eilan je uzdahnula. "Rimski zapovednik se svakako nada da će se svi napiti, i da će ujutro biti suviše mamurni da bi pravili probleme." Ako budu imali sreće tako će i biti, ali ako legionari od pića postanu ratoborni, ko zna šta će učiniti.
     Senara se zakikotala i odmahnula glavom. "Mislila sam na imperatora. Misliš da će senatori preuzeti vlast i da će Rim ponovo postati republika?"
     Eilan je zurila u nju, pitajući se zašto to dete brine zbog događaja u Rimu. Doduše, ona je napola Rimljanka, kao Gaj, ali do sada se nije mnogo paštila oko svog porekla.
     "Mene mnogo više brine šta će se desiti u Britaniji", mračno je rekla. "Sinrik nije jedini koji bi to smatrao divnom prilikom za podizanje ustanka, a onda ćemo i mi imati građanski rat!"
     Moj otac, na primer, pomislila je i stresla se. Šta, za ime Boginje, da radi kada on počne da joj naređuje i kao Vrhovni druid i kao otac? Ponovo je očajnički poželela da može da razgovara sa Kailejom.
     Senara je raširila oči. "Šta da radimo?"
     "Ima nešto što ti možeš da uradiš", zamišljeno je rekla Eilan. "Ponesi novo istkano platno do kuće druida - ti još nisi pod zavetima, pa im se neće činiti čudno. Pitaj, sasvim nedužno, jesu li čuli vesti, i prenesi mi šta ti budu odgovorili."
     Senara se zaverenički nasmešila i skočila na noge. Sledećeg trenutka je nestala, ostavljajući Eilan punu zavisti na tolikoj energiji.
     Zaista, šta da radim? upitala se. Možda bi trebalo da uhvati Gaja za reč, ali on mora da sada ima dovoljno svojih problema. Gaven je od početka bio Ardanosovo oružje protiv nje. Mislila je da će po dedinoj smrti biti slobodna, ali mada njen otac nije znao za tajnu, znala je Dieda. Pitala se koliko će proći dok Diedu mržnja ne natera da pruži novom Vrhovnom druidu moć nad njom koju on neće oklevati da iskoristi. Osim, naravno, ako je ne ubije na mestu.
     Spustila je lice u dlanove, osećajući početak glavobolje koja ju je proteklih dana sve češće mučila. Šta da radim? Boginjo, pomozi mi!
     Jednog dana, kad svi budu znali šta je učinila - kada u čitavoj zemlji bude vladao mir i kad više ne bude Rimljana i Britanaca - ah, tada će joj možda oprostiti! Umorno je odmahnula glavom, ne znajući odakle da počne.
     Tog trenutka je osetila u slepoočnici bol nalik na udar sa neba. Odnekud izdaleka naišla je misao. Dotle ću već odavno biti mrtva... a onda je izgubila svest.
     Kad se povratila, ležala je preko stola. Bila je neobično izmoždena i smirena, ali i duboko uverena da se nešto promenilo. Oduvek je bila svesna da neke biljke u svetom napitku koji pije pre Proročanstva mogu da opasno razrede krv, i da ponekad izazivaju slabost mozga. Možda se to dešava upravo sada.
     "Kada ti dođe", rekla je nekada davno Kaileja, "znaćeš." Dugo umiranje, kao Lianonino, bilo je neobično. Stara Latis je jednom rekla da većina Vrhovnih sveštenica umire iznenada. Ali ne bez upozorenja, pomislila je Eilan.
     Je li ovo moje upozorenje? upitala se. Ali moj posao neće biti okončan.
     "Okončan je." Ponovo se javila svest, kao kad joj se Boginja obraćala u transu.
     Ali ko će je naslediti, ko će umesto nje davati Proročanstva? Ne sme ostaviti za sobom zbrku kao Ardanos.
     "To nije važno." Uz reči je došla i smirenost. Boginja je govorila. Sve što će biti u Njenim je rukama, a nije više Eilanina briga. Ako umre, to će biti milostiva smrt, a ne osveta. Kaileja je bila u pravu. Druidi nemaju prava da određuju kako treba da žive sveštenice. Sada je jedino važno da što bolje vrši Gospinu volju.

     Jesenje magle bile su guste nad močvarama Letnje zemlje i oko Tora. U takva jutra, kada bi se Kaileja uspela do kamenog kruga na vrhu kako bi meditirala, činilo joj se da je Tor zaista ostrvo, i da gleda preko ustalasanog sivog mora. Ali kako je godina odmicala ka Samenu, počela je sve više da misli na Eilan.
     Isprva nije obraćala pažnju, znajući da nije dobro za Eilan da se suviše oslanja na nju; a nije dobro ni da ona misli na to. Ali kako su dani kraćali, Eilanino lice joj se pojavljivalo u vizijama toliko često da nije mogla da ga zanemaruje. Bila joj je ozbiljno potrebna, a takve poruke je opasno ignorisati.
     Konačno se jednog jutra probudila sa rečima koje su joj odzvanjale u umu:
     "Ovde gde stojimo u tami i pod senkom smrti, prizivamo Tebe, o Majko, sestre i više nego sestre..."
     I znala je da po zavetima koje su ona i Eilan zajedno položile, ne samo kao sveštenice Svetog gaja, nego i u ranijim životima, mora da pođe kod nje.
     Ali tek dve nedelje po Samenu uspela je da uredi sve što je potrebno kako bi mogla da otputuje nazad u Šumsku kuću. Jedna od prednosti njenog položaja u novom hramu, pomislila je, jeste i to što sve što ona smisli da učini ostale smatraju izvršavanjem volje Boginje, kao i Eilani u Vernemetonu. Mana je bila što je morala da se postara da sve njene dužnosti budu obavljane i dok nje nema.
     Stići će u Vernemeton za samo tri dana. Mnogo radije bi putovala u muškoj odeći i pešice, ali hram još nije bio spreman za to; barem ne ove godine. Zato se pomirila sa putovanjem u svečanoj nosiljci i sa svom pompom sveštenice. Sa njom su, kao pratnja, pošla dva mlada sveštenika. Ponašali su se prema njoj sa toliko poštovanja kao da su joj unuci; što nije bilo preterano čudno, jer su po godinama to i mogli da budu.
     Dok su se probijali kroz močvare oko Tora, počela je kiša; Kaileja je znala da će je to usporiti, i ljutila se, ali nije mogla ništa da učini. Kiša je gotovo neprestano padala još od Ravnodnevice, kao da nebesa plaču za mrtvim imperatorom, i niko, ma koliko obdaren magijom, nikada nije mogao da kontroliše vreme u Britaniji.
     Posle dva dana puta stigli su u Akve Sulis, odakle je rimski put vodio na sever, do Glevuma. Začudo, bio je prilično propao; poslednje kiše su ga izlokale, i bilo je mnogo klimavog kamenja. Bilo joj je drago što ne mora da se vozi takvim putem u kočijama, ili u seljačkim kolima sa volovima.
     Gotovo je zaspala kada je, iz dubine šume koja je okruživala put, izletela horda ljudi; bili su prljavi i grubi, u iscepanim krpama umesto odeće. Bakude, pomislila je Kaileja. Horde odbeglih robova i razbojnika harale su mnogim delovima imperije. Čula je za njih, ali do sada ih još nije srela. Mora da su ih ohrabrili nemiri posle imperatorove smrti.
     "Sklonite se, momci", rekao je jedan od njenih pratilaca. "Nosimo veliku sveštenicu."
     "To nam ništa ne znači", rekao je jedan od razbojnika, kezeći se. "Šta nam može? Da nas gađa vatrom? Na svakom vašaru postoje klovnovi koji to rade."
     Kaileja je već zažalila što u nosiljci nema vatre, ali ovi razbojnici su očito bili mudriji od onih koje je jednom time oterala. Provirila je iz nosiljke i obratila se mladom svešteniku. "Zašto samo stali?"
     Mladić je još bio zaprepašćen. "Ovi... ovi ovde..." počeo je da muca. Kaileja ih je mirno odmerila, a onda je zavukla ruku u džep na pojasu. Tek kasnije je shvatila da uopšte nije bila svesna onoga šta se zaista dešava. Rimljani su godinama dobro čuvali puteve, i ova opasnost nije izgledala stvarna.
     Izvadila je kožnu vrećicu. "Milostinja je dužnost pred bogovima", rekla je dostojanstveno. "Evo, momče." I pružila mu je nekoliko denarijusa. Razbojnik ih je za trenutak pogledao, a onda je počeo da se grohotom smeje.
     "Ne treba nam tvoja milostinja, gospo", rekao je, glumeći preteranu učtivost. "ali možeš početi time što ćeš nam dati čitavu kesu..."
     Kaileja je tek sad shvatila šta se usuđuju da traže od nje. Posle čuđenja je nastupio gnev. Iznenada proširenih čula, osetila je energiju u oblacima iznad sebe i njen odjek u sebi. Tog trenutka je spoznala da ipak ima moć nad vremenom. Podigla je ruke i ugledala usporeni pokret razbojnika koji je zamahnuo maljem. A onda je blesnula munja, zaslepevši je, i kad se začula grmljavina, nebo je palo na nju i svet je nestao.
     Prošlo je više sati dok se nije osvestila.

     U danima posle prvog bola, Eilan je pokušavala da prihvati volju bogova. No, iako je verovala da će Boginja čuvati Vernemeton i njen narod, ipak se plašila za svoje dete. Mogla bi da Gavena poveri Kaileji. Ali Kaileja nije bila tu, radila je na drugom kraju zemlje. Dieda je dečaku bila rod, ali od Sinrikove smrti to je bila poslednja osoba kojoj bi ga Eilan poverila. Znala je da bi Lia dala život za svoje dojenče, ali ona je samo sirota žena koja nema kuda da ode. Možda bi Mairi pristala da primi dete, ali Gaven ne bi bio bezbedan ni sa njom ukoliko Bendeigid sazna ko je on.
     Kad bi samo znala koliko joj je još vremena ostalo... No, ma kako Eilan uobličavala pitanje, sile koje su je upozorile na približavnaje smrti tvrdoglavo su ćutale, i da nije povremeno osećala probadajući bol u čelu, možda bi sve proglasila za naopaki uzlet mašte. Sada je mogla samo da provodi sa dečakom koliko god vremena je smela da odvoji.
     Gaven je baš otišao na večeru kada je Senara ušla da upali lampe. Kao i obično, Hju je nemo stajao kraj vrata. Godinama je smatrala da je pile u jajetu bolji zaštitnik od njega, ali sada je znala da ume da bude smrtonosan. Pogled na njega vratio joj je nezalečeni bol od Sinrikove smrti.
     "Idi i ti da večeraš", naredila mu je. "Senara će ostati sa mnom dok se ne vratiš."
     Senara je polako išla po sobi sa čelikom i kremenom, i glinene lampe - rimljanske izrade, čak i ovde - oživljavale su jedna po jedna. Tek kad je devojka ostala nekoliko minuta zagledana u poslednju, Eilan se setila da pita: "Šta je sa tobom, dete? Jesi li bolesna?"
     "Oh, Eilan!" Senara je jedva savladala jecaj.
     Eilan je sela na klupu. "Hodi ovamo, dete", nežno je rekla. Kad je Senara prišla, videlo se da joj je lice vlažno. "Mila moja, šta je bilo? Dovoljno me poznaješ, valjda znaš kako nema razloga za strah ako mi se poveriš, ma šta da je u pitanju."
     Na Senarinim obrazima presijavale su se blistave kapljice. "Tako si dobra prema meni, oduvek si bila dobra... a ja to ne zaslužujem", rekla je, grcajući, i pala Eilani pred noge, bespomoćno jecajući.
     "Oh, mila moja", tešila ju je Eilan, "nemoj da plačeš; nemam dovoljno snage za to. Šta god da je, ne može biti tako strašno." Nežno je podigla devojku na noge. "Hodi, sedi kraj mene."
     Senarin plač se malo smirio, ali umesto da sedne kraj Eilan, počela je da hoda po sobi. Kad je konačno progovorila, glas joj je bio prigušen od plača. "Ne znam ni kako da ti kažem."
     Eilan je smesta shvatila šta muči devojku. "Došla si da mi kažeš da ne želiš da postaneš sveštenica u Šumskoj kući."
     Senara je podigla pogled, a na licu su joj se još videli tragovi suza. "To je samo deo", šapnula je, "najmanji deo." S mukom je tražila reči. "Nisam zaslužila da uopšte budem ovde; nisam dostojna; da si znala, izbacila bi me odavde..."
     Ti da nisi dostojna! pomislila je Eilan. Oh, kad bi samo znala! No, glasno je ponovila samo ono što joj je Kaileja jednom rekla. "Možda u očima Boginje nijedna od nas nije istinski dostojna. Pokušaj da ne plačeš više, mila, i reci mi šta te muči."
     Senara se malo smirila, mada i dalje nije gledala Eilan u oči. Eilan se setila kako je isto tako stajala pred Lianon, pre tako mnogo godina. Ali devojka sigurno ima neke druge muke; sve vreme je provodila sa hrišćanima, a oni se još više drže čednosti od žena u Vernemetonu.
     "Ja... upoznala sam jednog čoveka... i on želi da odem sa njim", jedva je uspela da izgovori Senara.
     Eilan ju je zagrlila. "Oh, siroto moje dete", šapnula je. "Ali ti si slobodna da odeš, pa i da se udaš, ako želiš. Bila si tako mala kad su te doveli ovamo. Nikada nismo ni planirali da položiš zavete; ali to je bilo tako davno da smo svi gotovo zaboravili. Pričaj mi sad. Gde si srela tog čoveka? Ko je on? Neću se protiviti ako želiš da se udaš, ali volim te kao da sam ti majka, i volela bih da se uverim da si dobro odabrala."
     Senara je piljila u nju, jedva shvatajući da Eilan ne samo što nije ljuta, nego i da će je osloboditi. "Srela sam ga u isposnici oca Petrosa. On je Rimljanin, prijatelj mog ujaka Valerija..."
     Prekinula je kad se napolju začuo muški glas. "Senara?" odgovorila je neka od novih devojaka sa druge strane vrata. "Mislim da je tamo unutra."
     Moraću da razgovaram sa tom malom, pomislila je Eilan. Ne smeju se tako najavljivati posetioci, pogotovo muškarci. Senara je, setivši se da je u Hjuovom odsustvu ona zadužena za zaštitu Vrhovne sveštenice, stala između Eilan i vrata. Ušao je muškarac, i dok su se vrata zatvarala za njim, Eilan je videla da je iz devojčinih obraza nestala sva boja, i kako potom strašno crveni.
     "Ovaj čovek..." zamucala je. "Došao je po mene..."
     Sklonila se u stranu, i pod nesigurnim svetlom lampe Eilan mu je najzad ugledala lice.
     "Gaje..." šapnula je. Ovo je sigurno nekakav košmar koji se izrodio iz grozničave mašte. Zatvorila je oči, ali kad ih je otvorila on je i dalje bio tu, tupo gledajući čas nju, čas Senaru.
     Senara je zakoračila ka njemu. "Gaje!" uzviknula je. "Nisam te očekivala tako brzo! Je li ti moj ujak dozvolio da se oženiš sa mnom?"
     Gaj se zbunjeno osvrtao. "Ti glupa devojko, šta radiš ovde?"
     Eilan je osetila da se plamen iz lampi pali i u njenim grudima. Polako je ustala. "Šta ti radiš ovde?" Okrenula se Senari. "Hoćeš da kažeš da je čovek koga voliš ovaj Gaj Macelije Severus?"
     "Jeste. Zašto, šta ne valja?" Senara je zbunjeno gledala Eilan.
     Eilan se obratila Gaju. "Ti joj reci šta ne valja", naredila je. "Reci joj istinu - ako si još sposoban za to."
     "Kakvu istinu?" pobunila se Senara, ali glas joj se slomio. "Znam da ima ženu Rimljanku koja je odbila da poštuje bračne zavete. Naravno da će se razvesti od nje pre nego što se oženi sa mnom..."
     "Naravno", rekla je Eilan strašnim glasom. "Znači, Gaje, ona zna za devojčice koje ćeš napustiti. A zna li i za našeg sina?"
     "Vašeg sina?" Senara je zaprepašćeno gledala čas Eilan, čas Gaja. "Reci mi da to nije istina", preklinjala je Gaja. Jedva je govorila, stegnutog grla.
     "Ne razumeš", promrmljao je Gaj.
     "Razumem", slomljeno je rekla Senara. "Želela sam da te spasem, a ti si me gotovo uništio! Razumem da sam ispala budala!"
     Tog časa su se vrata širom otvorila i u sobu je upao ogromni Hju, sa podignutim maljem. No, posle Sinrikove smrti su ga strogo kaznili, pa nije hteo da ponovo pogreši. "Gospo", mumlao je, "rekli su mi da je ovde muškarac. Čuo sam viku. Šta da radim?"
     Eilan je piljila u Gaja, pomislivši da bi izgedao smešan da nije u tolikoj opasnosti. Ali možda je ovakva situacija najveća kazna koja može snaći ponosnog Rimljanina. Sačekala je trenutak pre nego što je rukom dala znak Hjuu da ostane miran. "Idi", besno je rekla Gaju. "Idi, ili će ti prosuti mozak." Obratila se i Senari. "Idi sa njim, ako želiš - dok još mogu da te štitim."
     Senara se za trenutak zagledala u Gaja, a onda je pritrčala da zagrli Eilan. "Oh, neću", kriknula je, "ni za čitav svet i sve što je u njemu ne bih sad pošla sa njim!"
     Eilan je, iznenađena, uzvratila devojci zagrljaj, a onda se okrenula ka Gaju.
     "Gubi se odavde", tiho je rekla. "Gubi se, ili ću pustiti Hjua na tebe." A onda je izgubila kontrolu. "Gubi se odavde, ili ću te ubiti svojim rukama!"
     Gaj nije pokušao da se raspravlja. Prošao je kroz kožnu zavesu odgurnuvši je rukom, i ona se spusitla za njim uz glasan udar.

     Gaj je sedeo u taverni 'Kod plavog orla' i upravo je pozvao gazdu da mu donese novi krčag kiselog galskog vina. Protekla tri dana je uglavnom proveo pijući, prelazeći iz jedne krčme u drugu kad bi počeli da ga gledaju popreko. Krčmari su znali ko je on, i čiji je sin. Svakako će biti isplaćeni.
     Gaj se povremeno pitao da li nekome nedostaje, ali pretpostavljao je da Macelije misli da je u vili, a Julija da je kod oca u gradu. Uglavnom se pitao samo koliko će vina morati da popije dok bol ne nestane.
     Isprva je ostao u Devi zbog političke situacije, a potom zato što nije želeo da se suoči sa Licinijem i obavesti ga da napušta Juliju i beskorisne kćeri koje mu je rodila. Obuzet zakasnelom iskrenošću, pretpostavljao je da bi Licinije, iako odani otac, pokušao da se ubeđuje sa Julijom. Pošto ni sam nije imao sinove, ne bi želeo da se Julija zbog toga razvede. Ali ako bi Licinije ubedio svoju kći da se drži bračnih obaveza, onda Gaj ne bi mogao da se oženi Senarom, a pomisao na nju je predstavljala toplotu koja je mogla da obuzdava sve strahove za budućnost.
     Mada to više i nije važno, pomislio je, osećajući kako mu se kroz grlo spušta hladna vrelina vina. Senara ga ne voli. Julija ga ne voli. A Eilan - pogotovo Eilan - ona ga uopšte ne voli. Stresao se, jer ponovo se setio lica Gneva kad ga je oterala od sebe.
     Vrata taverne su se širom otvorila i upala je nova grupa legionara. Zapovednik se sada već sigurno pita da li je pogrešio u proračunima, mračno je pomislio Gaj. Gozba koju je naredio da se organizuje jedino je umanjila vojnu disciplinu. Da je ovo Rim, imperator bi praznio kase da organizuje igre za narod, ali ova daleka provincija mogla je da im pruži samo po koju borbu medveda. To nije ni izbliza dovoljno da ih razonodi, a vojnici su svakog dana sve više divljali.
     No, niko nije obraćao pažnju na čoveka koji je tiho pio u uglu, a Gaju je to sada bilo jedino važno. Uzdahnuo je i ponovo dohvatio krčag.
     Neko ga je uhvatio za ruku. Nesigurno je podigao pogled i žmirnuo kad je poznao Valerija. "Merkura mu, čoveče, kakvu sam poteru podigao za tobom!" Valerije se zagledao u njega i iskrivio lice. "Hvala bogovima što tvoj otac ne može da te vidi!"
     "Da li on zna...?" počeo je Gaj.
     "Jesi li lud? Ja pazim da ga ne povredim, za razliku od tebe. Jedan vojnik mi je rekao da te je video. Šta te je spopalo da se sad opijaš? Nije važno", rekao je kad je Gaj zaustio da se pobuni. "Pre svega, momče, moramo te skloniti odavde!"
     Gaj se još bunio kad ga je Valerije izvukao na ulicu, pa preko celog grada do kupatila. No, tek kad su ga gurnuli u bazen hladne vode Gaj se dovoljno istreznio da razume ono što mu se kaže.
     "Sad mi reci", rekao je Valerije kad je Gaj podigao glavu, frkćući, "je li moja sestričina Valerija još u Šumskoj kući?"
     Gaj je klimunuo. "Otišao sam tamo, ali ona... predomislila se, nije htela sa mnom." Sad se prisećao događaja. Ukratko je prepričao Valeriju situaciju i dobio njegovu dozvolu da se oženi Senarom - to mu je davalo neka prava - ali zašto je Valerije sada toliko uzbuđen?
     "Slušaj", brzo je govorio Valerije. "Nisi se ti jedini napijao. Sinoć sam bio sa nekim legionarima iz kvestorovih kancelarija - imena nisu važna - koji su raspravljali o sveštenicama iz Vernemetona. Jedan je rekao: 'Te žene nisu ni nalik na prave vestalke; to su samo varvarke kao i sve druge.' Pobunio sam se, ali na kraju su sklopili opkladu da će uspeti da otmu jedno od svetih devica, i da to neće biti svetogrđe."
     Gaj je podigao peškir i počeo da se briše, pokušavajući da shvati.
     "Dođi u parnu sobu", rekao je Valerije i uhvatio ga pod ruku. "Tako ćeš znojem izbaciti otrove." Kad su se smestili, dahćući od vrele pare, sekretar je nastavio. "Mislio sam da je to samo glupa opklada kakve sklapaju pijanci - samo vinska priča, ništa ozbiljno - sve do jutros, kad se na prozivci pokazalo da trojica nedostaju. Jedan iz tog društva mi je rekao da su otišli iz Deve da bi pokušali da dobiju opkladu."
     "Centurion..." Gaju je tutnjalo u glavi, ali polako je postajao sposoban da ponovo misli.
     "On ima dovoljno briga i bez ovoga, kao i tribuni. Disciplina je posle atentata potpuno nestala. Ti i tvoj otac poznajete Britance bolje od ikog drugog. Šta misliš, šta će se desiti ako naše vojnike uhvate u silovanju sveštenice? U poređenju sa tim, Boudikina pobuna bi bila dečija igra, a mi nismo u stanju da reagujemo!"
     "Da... naravno", rekao je Gaj. "Poći ću. Znaš li tačno kada su otišli? Imaš li pojma kojim putem su pošli?"
     "Ni jedno ni drugo, na žalost", odgovorio je Valerije. "Verovatno bih mogao da se raspitam."
     "Ne, nema toliko vremena. Moram da odem kući po odeću", trljao je Gaj oči.
     "Doneo sam ti je", rekao je na to Valerije. "Pretpostavljao sam da ćeš hteti da se presvučeš."
     "Moj otac je u pravu", promrmljao je Gaj, "ti zaista misliš na sve."
     Pustio je da ga robovi obrišu i obriju, i potom naterao sebe da nešto pojede. Bio sam glup, ogorčeno je pomislio, što sam pokušavao da utopim tugu u piću dok se svet oko mene raspada. Negde tokom vraćanja svesti shvatio je da je sutra sigurno Samen. U Vernemetonu će se za tu svečanost skupiti pola plemena sa zapada. Nije važno šta Eilan i Senara misle o njemu. Krv mu se ledila od pomisli na opasnost po njih ukoliko izbije rat.
     "Odvešću tvoju sestričinu na bezbedno mesto", rekao je Valeriju dok se spremao da pođe iz Deve. I Eilan, i dečaka... a ako me i dalje mrze, moći će da mi pričaju o tome na putu kući. Zabacio je ogrtač da bi oslobodio ruke, i pogladio poslednju stvar koju je pozajmio od Valerija - mač.

     Eilani su se sledeća dva dana činila dužim nego sve godine od dolaska Rimljana - i nego sve godine od gradnje velikog Hrama sunca u dolini. Noć pred svetkovinu Samena kao da je trajala hiljadu godina. Pre nekoliko sati je poslala Senaru da se odmori. Dok su se svetiljke gasile jedna po jedna, činilo joj se da narastajuće senke gutaju i njenu dušu.
     Upozorenje koje je dobila mora da se odnosilo na ovo: smrt je čekala u njenom srcu i duhu kao seme; sada kao da joj se širila kroz telo, nalik na cvet koji se otvara. Srce joj je snažno udaralo, kao da će se probiti kroz zidove od kostiju. Nije osećala toliki bol ni dok je rađala dete. Ali nije umela da razabere da li bol potiče iz tela ili iz duha.
     Kada je zadremala, sanjala je zbrkane snove; videla je Kaileju okruženu zlikovcima. Sveštenica je podigla ruke ka nebesima, sevnula je munja, i kad je Eilan ponovo mogla da je vidi, napadači su beživotno ležali po zemlji. No i Kaileja je nepomično ležala, i Eilan nije znala je li ostala živa.
     Probudila se, drhteći, obraza mokrih od suza. Da li je to bila istinska vizija? Kaileja bi trebalo da je bezbedna na svetom Toru, sa svojim sveštenicama. Ali ako nije, kakva je nada ostala čitavom svetu?
     Eilan se pred jutro ušunjala u sobu u kojoj je Lia smestila Gavena u krevet. Hju je, bosonog, tiho tapkao za njom. Gotovo prvi put otkako je preuzela dužnost Velike sveštenice, grmalj joj je smetao, kao da joj otima vazduh neophodan za disanje.
     Setila se užasne priče koju je čula u Kući devojaka; kako je neku davnu Vrhovnu sveštenicu napao sopstveni čuvar, i kako ga je predala sveštenicima da ga pogube. Po prvi put je shvatila zašto je ta žena, očajnički željna malo ljudske topline, posegnula za jedinim ljudskim što joj je bilo blizu, i kako je njen poziv mogao biti pogrešno protumačen. Stresla se, a onda je naredila Hjuu da čeka kraj vrata.
     Oh, bogovi, pomislila je, da je samo Kaileja ovde - ili Lianon - ili makar moja mati - bilo ko, samo da nisam ovako užasno sama. Ali nije imala nikog. Čak je i Senaru, uprkos svim suzama i poricanju, smatrala za neprijatelja. A njen otac? On joj je najveći od svih neprijatelja.
     Dugo je gledala u Gavenovo usnulo lice. Činilo joj se nemogućim da ga nisu probudili glasni udari njenog srca. Zar je ovaj veliki dečak zaista nekada bio toliko mali da je stao u očeve sastavljene dlanove? Izrastao je iz nečega manjeg od semenke cveta, začet u onom trenutku u šumi kada je popustila pred Gajevom željom. A ipak je tada bila pobedonosna, sigurna da čini svetu stvar.
     A Gaven je bio divan. Kako je iz tolike tuge mogla da nikne tolika lepota? Ponovo se zagledala u dečije lice, i u izduženo telo sa nekako prevelikim rukama i nogama, otkrivajući u njemu nagoveštaj kakav će biti kada odraste. Činilo joj se da baš i ne liči mnogo na Gaja. Nekada ju je to žalostilo, ali sad bar više neće morati da suzbija iskru mržnje kad god primeti nešto očevo u njemu.
     No, on je ipak Gajev sin; i zbog njega je pristala da pusti Gaja da se oženi kćerkom rimskog službenika. On je, izgleda, tek sada bio spreman da se razvede od Julije i da pogazi sva obećanja - i to radi Senare, koja je mogla biti i njena mlađa sestra. Senare, koja je mlađa od nje, a Gaju izgleda i lepša.
     Eilan je oko struka nosila bodež koji je dobila kad je postala sveštenica. Za trenutak ga je opipala prstom. Tako često ga je na svetkovinama koristila da istisne kap krvi za pehar proročanstva. Zagledala se u svoje doručje. Na zglobu se jasno videlo pulsiranje. Jedan rez, znažan i dubok, okončao bi sve njene nevolje, makar u ovom životu. Zašto bi čekala sudbinu koju joj je Boginja obećala? Ali ako oduzme sebi život, šta će biti sa Gavenom?
     Eilan je polako uzela bodež i premestila ga u kanije. Na njenom licu mora da se naslućivala namera, jer Hju je jurnuo napred.
     "Gospo?"
     "Sad se vraćamo u moje odaje, a onda ćeš mi dovesti Senaru."
     Ubrzo se vratio sa devojkom. Senarina haljina bila je izgužvana, oči crvene a obrazi umrljani kao da je plakala. "Gospo, oprosti mi!" povikala je čim je ugledala Eilan. "Ni za šta na svetu..."
     "Budi mirna", prekinula ju je Eilan. "Nemam više snage za to. Dobila sam najavu smrti; dar je Boginje da Vrhovna sveštenica zna kad joj je vreme." Zadržala je dah, a Senara je ugledala bodež slobodan u kanijama na pojasu i prebledela.
     "To nije istina", očajnički je rekla. "U svetim knjigama je zapisano da niko ne može znati šta donosi dan..."
     "Tišina", umorno je rekla Eilan. "Moram da ti kažem nešto veoma važno. Ako sam pogrešila, nije važno da li ćeš mi poverovati, ali ako sam u pravu, moram da te zamolim nešto."
     "Mene? Samo kaži", smesta je pristala Senara.
     Eilan je duboko uzdahnula. "Čula si kad sam rekla da Gaj i ja imamo sina. To je Gaven. Hoću da se udaš za Gaja i da povedeš sa sobom njegovog sina. Obećaj mi..." Glas joj je bio potpuno miran dok je govorila o svojoj smrti, ali sad se slomio. "Obećaj mi samo da ćeš biti dobra prema njemu."
     "Oh, ne!" povikala je Senara. "Ne bih se udala za Gaja Severusa pa i da je jedini muškarac na svetu."
     "Obećala si da ćeš uraditi ono što te zamolim", tiho je rekla Eilan. "Zar tako držiš datu reč?"
     Senara je podigla pogled, očiju opet punih suza. "Samo hoću da ispravno postupam. Ako misliš..." Zastala je, odjednom zadihana. "Ako je Bog odlučio da te uzme sebi, pretpostavljam da je to Njegova stvar, ali ne smeš podići ruku na sebe, Eilan!"
     Eilan se sva zaogrnula dostojanstvom da bi odgovorila. "Svejedno mi je da li mi veruješ ili ne. Ali ako nećeš da mi pomogneš, Senara, onda odlazi."
     Senara je zadrhtala. "Ne mogu da te ostavim u takvom stanju."
     "Onda, Gaja radi, preuzmi brigu o njegovom sinu."
     "Zbog tog sina ti i kažem da moraš živeti", odgovorila je Senara. "Imaš dete, ma kako se to desilo, i tvoj život ne pripada samo tebi. Gaven je divan dečak. Moraš živeti da ga vidiš kako odrasta. A Gaj..."
     "Oh, ne pominji mi ga, molim te..."
     "Gospo moja", rekla je Senara, drhteći, "velim ti da Gaj i dalje voli i tebe i svog sina."
     "Zaboravio me je."
     "Sigurna sam da nije", bila je uporna Senara. "Pusti da ga podsetim na dužnost prema majci njegovog sina. Pusti me da razgovaram sa njim o dužnostima oca, i Rimljanina. Sigurna sam da će ga to prizvati pameti bolje od bilo čega drugog."
     Da li je to moguće? Da li je Senara u stanju da to učini? I hoće li hteti?
     "Verujem u upozorenje koje mi je Boginja poslala", konačno je rekla Eilan, "ali ako preživim Samen, možeš da probaš. Ali pre toga, moraš odvesti Gavena na bezbedno mesto. Bojim se šta bi moglo da se dogodi na svečanosti. Sutra... ne, još večeras", ispravila se, jer bližila se zora, "napusti Šumsku kuću. Povedi Gavena u šumu, kod tvog oca Petrosa. Niko se neće setiti da vas tamo traži!"